PRENJ

1
2
 PRENJ
Muhamed Gafić - dr. Šemsudin Džeko

Sarajevo 2009.
3
 Autori:
Muhamed Gafić - Dr. Šemsudin Džeko

Recenzenti:
Prim. dr. med. Zvonimir Vinik
ing. Rašid Mulahusić

Izdavač:
Turistička zajednica Kantona Sarajevo

Za Izdavača:
Dr. Šemsudin Džeko

Dizajn:
Hot Shop

Urednik fotografije:
Zijah Gafić

Lektor:
Fikreta Bavčić-Gafić

Korektor:
Zaina Gafić-Tochetti

Štampa:
Müller, Sarajevo

Fotografija na naslovnoj strani:

Sjeverna stijena Cetine

4
5
6
 Prenj

Predgovor
Svaka planina je posebna, po šumama, vrhovima, planinskim
jezerima, legendama, naprosto, sama po sebi, ali je Prenj, za
planinare, visokogorce, alpiniste, gotovo mitska planina.
Za pjesnika Vladimira Nazora «Prenj, planina nije – stjecište
divova, Bogumila stari kraj...».
Za švercere duhana Prenj je bio samo prečica, po užarenom
kamenu ili preko zametenih prevoja, iz Hercegovine, sa tovarom
duhana na leđima, bježeći od žandarmerije, gotovo cijelo
posljednje stoljeće zadnjeg milenija, put u Bosnu, u zabranjenu,
ali unosnu trgovinu.
Za lovce i krivolovce je Eldorado dozvoljenog i zabranjenog
odstrjela plemenite divljači, posebno divokoza. Još uvijek ih
nečasni i pohlepni ljudi love automatskim puškama. To će biti
razlog očuvanja mjesta njihovog boravka kao najveće prenjske
tajne.
Za ribolovce, kad okrenu leđa planini, a, ushićeni bistrinom
vôda Boračkog jezera i rijekama Idbar, trima prenjskim Bijelim
rijekama, a posebno Neretvom, može im se i oprostiti što se
rijetko sjete Prenja i njegovih snjegova, jer bez toga ne bi bilo
ni tako lijepih, bistrih i silnih rijeka i, naravno, kao prirodnog,
ogromnog hidropotencijala.
Za seljake sa planine dolaze i oluje i kiše, i vukovi i lisice, ali na
Prenj, u ljeto rado odlaze sa stadima na najbolju ispašu, puštaju
konje i goveda da se sami hrane i brinu o sebi, pa blagosiljaju
planinu ili je proklinju, spominjući vukove, ili ih zaboravljajući.
Za građane Prenj je predaleko da bi napustili udobnost
haustora, ali ih ne ostave ravnodušnim fotografije jednog Uzeira
Beširevića ili čarolija filma Dinna Kassala.
Za Jovana Cvijića, geografa, naučnika svjetskog glasa, Prenj
je najljepša bosanskohercegovačka planina.
Za dr. Čedomira Šilića “ zbog izuzetne reljefne plastike, s
puno oštrih vrhova, okomitih stjenovitih odsjeka, te bogatom

7
Tisovica

8
9
Prenj

i specifičnom florom i faunom, masiv Prenja u Hercegovini, uz

poznatu divljinu i romantiku, uskoro će postati sastavni dio
jedinstvenog parka prirode, kao prvorazredni objekat prirodne
baštine Bosne i Hercegovine“.
Za studente Fakulteta sporta, nekad je planina bila jedan od
ispita, teških, ali dragih, pa su se čitavog života sjećali uspona na
Zelenu glavu, pretjerujući u opisivanju teškoća, navodeći ga kao
primjer odvažnog uspona...
Za geologe to je knjiga o postanku planete.
Planinarima je ona najsurovija planina.
Visokogorcima je izazovna, zahvalna u testiranju strpljenja,
izdržljivosti, planina koja kažnjava i nagrađuje.
Alpinistima, Prenj je alpski krajolik, nudi im visoke i teške
stijene, zaleđene vrhove, gotovo predvorje Himalaja, a od njih
traži angažovanje maksimuma sposobnosti.
Da li flora sa endemskim vrstama crnog bora i munike,
alpski cvijet – runolist, encijan, ili fauna sa mrkim, bosanskim
medvjedom, divokozama, orlovima, ili planina, poput Alpa,
Himalaja u malom, ili sve to zajedno čini Prenj divnim, divljim i
prelijepim kutkom prirode Bosne i Hercegovine.
Ovo je kutak planete zemlje, gdje će turisti ubrzo dolaziti i,
ushićeni dobrim duhom Prenj planine, neponovljivim doživljajem
prirode, prijatnim stanjem svog duha i tijela, pitati se zašto prije
tu nisu dolazili. Prenj je, napokon, planina, koja će, ako globalni
interesi nadjačaju lokalne, zajedno sa Čvrsnicom u budućnosti
postati nacionalni park.
Pokušaj autôra da ovom knjigom čitaocima približe Prenj,
nije namjera otkrivanja tajanstvenosti prirode, nego doprinos
očuvanju njenog dobrog duha, tako blagotvornog ljudima koji
se usude da je istinski upoznaju.

Slapovi jablani~ke Bijele

10
11
 Geopoložaj

Planina Prenj se nalazi u južnom dijelu Bosne i Hercegovine,

u gorju Dinarida.
Planina se prostire na gotovo 500 kvadratnih kilometara,
pretežno šume do 1500 m n/v, a iznad je visoravan sa alpskim
livadama i krečnjačkim kršom iz koje se uzdižu desetine
markantnih vrhova, od kojih jedanaest imaju visinu preko 2000
m n/v.
Najveći vrh je Zelena glava, visoka 2155 m n/v, a onda slijede
Lupoglav 2102 m, Osobac 2099 m, Otiš 2097 m, Vjetreno brdo
(Erač) 2082 m, Herač 2042 m, Vidina kapa 2032 m, Ovča 2021 m,
Botini 2015 m, Velika kapa 2007 m*1, i jedanaesti Kerač 2030 m.
Susjedne planine su: na sjeveru Bjelašnica, na zapadu
Čvrsnica i Čabulja, na jugu Velež i Crvanj, a na istoku Visočica.
Sa planine teku četiri prenjske rijeke: Konjička Bijela,
Jablanička Bijela i Mostarska Bijela, te rijeka Idbar, a sve se ulijevaju
u rijeku Neretvu.
Izvor Neretve je jugoistočno od Prenja. Rijeka teče istočno,
pa sjeverno, pa zapadno od planine, tako da pravi gotovo puni
krug, te je svojim djelovanjem odvojila Prenj od susjednih planina,
a usječeni kanjon, koji dijeli Prenj od Čvrsnice, svjedoči da je u
predhistoriji planete to bila jedna planina.
Sada su to divlji kanjoni Neretve i vještačka jezera sa četiri
velike hidrocentrale.
Na istoku su, takođe ledničko, Boračko jezero i prelijepi
kanjon rijeke Rakitnice.
Ekolozi se bore da sačuvaju gornji tok Neretve, od gradnje
drugih hidroelektrana, a kao sjećanje na jednu od najčistijih,
najbistrijih i najljepših rijeka planete Zemlje. Prenj ne bi bila ista
planina bez Neretve.
Najbliži gradovi su Sarajevo, Konjic, Jablanica i Mostar.
Najbliži aerodromi su u Sarajevu i Mostaru.

*1
dr Alen Lepirica; Geomorfološke karakteristike Prenjskog masiva

12
Zubac

13
Karta Bosne i Hercegovine

14
15
 ZAŠTIĆENI PEJZAŽ BIJAMBARA

Pristup

Do Prenja se može doći magistralnim putem iz Sarajeva,

preko Konjica, Jablanice, ili iz Mostara.
Put do vrha planine, iz Konjica, je dolinom rijeke Bijela,
do sela Bijela autom i onda pješice, planinarskim putem preko
Skoka, pored Jezerca na sedlo Otiša i Zelene glave i na vrh, za 5-6
sati hoda.
Sa Boračkog jezera, pješice, preko Boračke drage, Crnog
polja, Jezerca do Zelene glave, za 6-7 sati hoda.
Ili, vozilom, šumskom cestom od sela Borci do Crnog polja, a
onda pješice preko Jezerca do vrha za 4-5 sati hoda.
Iz Konjica šumskim putem, terenskim vozilom, preko sela
Bijela do Tisovice 30 km, i iz nje, pješice na vrh Zelena Glava za 2
sata hoda.
Iz Čelebića, asfaltnim putem dolinom Idbra, te pješice iz sela
Rajića, preko Bukovog laza, doline Tisovice i Podotiša na sedlo i
vrh Zelene glave, za 5-6 sati hoda.
Iz Jablanice, do Glogošnice, pa, ili preko Milanove kolibe
na Gredu i na vrh Cetine, ili dolinom rijeke Bijela, i od sela Bijela,
preko Vidrinih gruda i Uborka na vrh Cetinu, za 6-8 sati hoda.
Iz doline rijeke Bijela pored Mostara, pješice, pored sela
Grabovčići i preko Barnog dola na vrh Lupoglav, za 7-8 sati hoda.
Iz Mostara, vozilom preko Bijelog polja na Ruište, a onda
pješice, preko Bijelih voda i Jezerca na vrh Zelenu glavu, za 6-7
sati hoda.
Gotovo svi pristupi na planinu vode putem silaska lednika i
nije potrebno puno mašte da se zamisli metamorfoza prirode od
ledenog doba do danas.
Udaljenost planine od Sarajeva je 60 km, a od Mostara 20
km. Gradovi Konjic i Jablanica nalaze se tik ispod planine.

Pogled na selo Idbar sa ostataka

srednjovjekovnog grada Dbara

16
17
Karta Prenja 1:50000

18
19
Autor karte: Muhamed Hadžiabdić
Biljni svijet

U zavisnosti od eksponiranosti, prema različitim stranama

svijeta i nadmorske visine svake planine, mijenjaju se klimatske
prilike, pa i na Prenju, što je značajno za različitosti prirodne
vegetacije.
Karakteristike južnih i sjevernih strana Prenja, itekako
su različite, a specifičnosti flore ponegdje mogu biti gotovo
nevjerovatne.
Ukratko! Južne padine imaju više sunca, kraće vrijeme se
snijeg zadržava i u principu su toplije. Ali zbog toga ima manje
vlage u tlu, pa je i biljni svijet prilagođen tim uslovima.
Sjeverne padine se značajno razlikuju od južnih, jer imaju
manje sunca, duže se snijeg zadržava, tako da su hladnije, a
dugotrajnija vlaga u tlu omogućava nastanak i održavanje
raznolikog biljnog svijeta. Biljni svijet istočnih i zapadnih padina
Prenja je ujednačeniji.
Prenj se uzdiže od 120 m n/v pa do 2155 m n/v i razlike u
vegetaciji su ogromne. Sa svakih 100 m n/v temperatura opada
za oko 0,7° C, tako da je temperaturna razlika podnožja planine
i područja vrha, u istom trenutku oko 14° C. Ukratko, na ovoj
planini, u subalpskom i alpskom pojasu jako je izražena planinska
klima.
U podnožju planine, u brdskom pojasu, do oko 1000 m n/v,
posebno na sjevernoj strani, preovladavaju listopadne šume, kao
što je hrast, grab, i svakako bukva, ali i crni bor. Iznad brdskog
pojasa diže se gorski pojas do oko 1600 m n/v bogat bukvom i
smrčom, a onda borom i munikom. Iznad gorskog pojasa nastavlja
se subalpski, sa niskim, poleglim bukovim i borovim šumama
poznatijim kao klekovina a koje dosežu vrhove planine. Iznad je
planinski ili alpski pojas, sa niskim temperaturama, dugotrajnim
zadržavanjem snijega, posebno snažnim vjetrovima, do kojeg
se probija samo najizdržljivija klekovina, a ona dolazi i do vrhova
Prenja.

20
21
22
Taraš iznad Jezerca

23
24
 Prenj

Alpske livade se uzdižu do pod same vrhove Prenja, a

dominiraju iznad šumskog pojasa. Prepune su sezonskog cvijeća,
ali ljepotom plijene encijan i runolist.
Zajedno sa Čvrsnicom i Čabuljom, Prenj spada u dragocjena
endemična područja naših planina.
Blagotvoran miris u šumi četinara, nastao od smôla bora,
jele, munike ili klekovine, često teško prohodne, ne može se tako
lako opisati, niti kupiti, niti prodati, niti sačuvati, ali se još uvijek u
prenjskim šumama može intenzivno osjetiti.

25
26
27
 ZAŠTIĆENI PEJZAŽ BIJAMBARA
životinjski svijet

Prenj je bio carstvo divokoza.

Po procjenama lovočuvara, znalaca i poštovalaca ove
plemenite divljači 1931. godine na Prenju ih je bilo 1100 grla. *2
S obzirom da je desetogodišnji prirast, od jedne divokoze,
između 10 i 25 divojaradi, a da je životni vijek divokoze 25-30
godina, čini se logičnim broj od oko 4000 grla prebrojanih u
1966. godini. *3
U periodu od 1962 do 1974 na Prenju su živi ulovljeni 364
divokoze i divojarci namijenjeni introdukciji i reintrodukciji ili
vještačkom naseljavanju u 14 lovišta Jugoslavije. Za druga lovišta
nemamo pouzdanih podataka, ali je sigurno da je tada na Velebitu
pušteno 10 prenjskih divokoza, od toga 4 divojarca, kasnije im
dodano 5 divokoza iz Slovenije i da ih se do danas namnožilo i
opstalo 400 grla. * 4
Bosanska tragedija nije mimoišla ni divokoze na Prenju.
Danas ih na Prenju nema više od 50 živih i kriju se tamo gdje ih
lovci i krivolovci ne mogu naći.
Prije rata na Prenju je bilo 17 medvjeda a danas ne znamo
tačan broj.
Srna i srndaća je bilo oko 700 grla, a danas ih je siguirno
manje, jer su i oni stradali u vrijeme rata i bezvlašća. One imaju
godišnji prirast oko 25 %. Vole listopadne šume. Prezime duboki
snijeg, ponekad i u blizini sela. Srndaći se love od juna do
septembra.
Divljih svinja ima manje, ali ih ima na Prenju. I divlje svinje se
zimi, tjerane dubokim snijegom, spuštaju do sela.
Zečeva je bilo prije rata gotovo hiljadu komada, a danas se
sigurno mogu naći na Prenju.
Tetrijebi su tako plašljive ptice da se skrivaju u najudaljenijim
i najskrovitijim kucima planine. Love ih u vrijeme pjevanja,
*2
Milan Knežević; monografija „Divokoza“; 1938.
*3
dr Ljubo J Mihić; Planine Prenj i Čvrsnica...; 1973.
*4
A. Frković: REINTRODUKCIJA DIVOKOZE NA SJEVERNI VELEBIT Šumarski list br. 11–12,
CXXXII (2008), 543-550

28
 Prenj

odnosno parenja, krajem aprila i početkom maja, tako da tada

mužjaci imaju malu šansu da prežive ljubavnu igru.
Orlovi nalaze azil u najvisočijim i najstrmijim dijelovima
prenjskih vrhova i, iako su ugrožena vrsta, opstaju. Jarebica
kamenjarka je tipična ptica prenjskog podneblja. Ima ih nekoliko
stotina komada. Umije veoma vješto da se krije i tek u
posljednjem trenutku prhne ispred namjernika.
Vukovi su česti domaćini prenjskih prostranstava.
Zadržavaju se u šumama, mogu, u potrazi za plijenom, preći
velike udaljenosti, i znaju napraviti veliku štetu stočarima. Lisice
se uspješno održavaju na broju i predstavljaju jedan od ukrasa
prenjskih šuma. Kune zlatice i bijele kune su također dio prenjske
faune. *5
Zmije poskok i šarka se itekako mogu sresti na ovoj planini,
čak i na velikim visinama. One su dio životinjskog svijeta našeg
podneblja, značajno utiču na prirodnu ravnotežu i treba ih
uvažavati i čuvati ih se. Važno je da se u područja gdje su one
vjerovatno nalaze ulazi pažljivo, polako i da im se dozvoli da se
povuku.
*5
dr Ljubo J Mihić; Planine Prenj i Čvrsnica...; 1973.

29
30
Kamena }uprija u Konjicu

31
Prenj

Konjička Bijela

Prenj ima tri rijeke istog imena – Bijela. Konjička Bijela teče
širokom dolinom koja počinje na sjeveroistočnim padinama
planine, i nakon desetak kilometara uvire u Neretvu.
U dolini je smješteno selo Bijela, na nadmorskoj visini od
600 m sa ostacima arhaično uređenog hercegovačkog sela. Bašte
su ograđene kamenom, kojeg ima u izobilju, a travnjaci, voćnjaci
i okućnice ukazuju na ogroman trud, koji su ljudi u prošlim
stoljećima morali uložiti da bi sačuvali komadić obradive zemlje
u hercegovačkom kršu.
Iznad doline, u alpskom krajoliku su obronci Borašnice,
Zubac, Osobac, Taraš, Velika Motika, Kruna, Velika Kapa i konjička
Bjelašnica, sve vrhovi blizu ili preko 2000 metara.
Ljeti su to šumovite padine ispresijecane alpskim livadama,
točilima, jarugama, a zimi prekrivene debelim sniježnim
pokrivačem.
Do sela, iz Konjica vodi asfaltni put, a iz sela, na zapad odlazi
makadamski put, i nakon brojnih serpentina i oko 30 km, preko
Ljubine i Rapta ulazi u dolini Tisovice, koja se pruža do samog
vrha Zelene glave.
Planinarski put prema vrhu, iz sela Bijela vodi u pravcu juga
pod strmi dio planine. Slijedi put silaska lednika u vrijeme ledenog
doba sa sjeveroistočnih padina najvećih vrhova, niz Skok i Rakov
laz u dolinu Konjičke Bijele.
Mnogobrojnim serpentinama, od Rakovog laza, prvo kroz
bukovu, potom kroz borovu šumu, pješački put se diže visoko,
gotovo do 1500 mn/v, ispod Zupca, do pod Osobac, na Skok.
Upravo tako se i zove ovaj pristup na Prenj – put preko
Skoka.
Karakterističan je dio puta, ispod Zupca, na jednom
isturenom, munikama obraslom grebenu, sa kojeg se pruža
pogled na gotovo cijeli amfiteatar padina Prenja, pod nazivom
Ploča. Na tom mjestu, osim lijepog pogleda, potrebna je pažnja
pri prelasku usječenom stazom u stijenu, poput ploče, a zimi je to
mjesto poznato po lavinama.

32
BIJELA - RAKOV LAZ - JEZERCE- ZELENA GLAVA

Autor: Muhamed Hadžiabdić

33
Sjeverne padine Prenja sa
Osopcem i Tarašom

34
35
Prenj

Pripremajući se za himalajsku ekspediciju na Manaslu,

hrvatske alpiniste, koje je predvodio poznati splitski alpinista i
osvajač Mont Everesta, Stipe Božić, a koji su se ovim putem penjali
na Prenj – na tom mjestu, zasula je lavina, tako da je gotovo cijela
ekspedicija bila ugrožena. Srećom, osim gubitka opreme i lakših
povreda svi su se članovi sretno izvukli iz nje.
Osim što preduzimaju sve mjere sigurnosti predviđene
kod prelaska lavinskih područja, alpinisti se znaju, zimi, naravno,
i navezati na uže i, osigurani, jedno po jedno prelaziti Ploču i
jarugu nakon nje. Tik prije tog mjesta je izlazak puta na neizraženi
greben i odlično mjesto za odmor i pripremu, zimi, za siguran
nastavak putovanja.
Sa tog mjesta put priječi preko nekoliko jaruga, kroz bukovu
šumu i pod Osopca, na Skok u područje munika, hercegovačkog
krša i alpskih livada.
Skok je sedlo na oko 1500 m n/v ispod sjeverozapadnog
brida Osobca i Taraša. Na jug odlazi put za Crno polje, a desno,
na zapad, nakon desetak minuta dolazimo do mjesta Jezerce, na
kojem je dugo godina bila planinarska kuća.
U neposrednoj blizini, u ratu uništene kuće, na visini od oko
1650 m n/v planinari prave novu kuću. U blizini je malo jezerce i
izvor, tik ispod vrha Taraš.
Put za vrh dalje vodi na zapad, ispod vrha Kopilica, na
sedlo Otiša i Zelene glave, i eksponiranom stazom na najviši vrh
Prenja.
Po nekim kartama Zelena glava je visoka 2103, po nekim
2105, a po nekim 2155 m. Svejedno, to je jedan od najljepših i
najpopularnijih vrhova naših planina.
Uspon na vrh sa sedla, ljeti traži normalnu planinarsku
vještinu penjanja planinarskim putem, sa nekoliko eksponiranih
detalja, a zimi je to zahtjevan visokogorski uspon, sa elementima
zimske tehnike penjanja sniježnih padina strmih do 45°. Na vrhu
se nalazi metalna kutija i knjiga u koju se može upisati.
Sa vrha se pruža spektakularni pogled na vrhove i doline
Prenja, a vide se gotovo sve visoke planine Bosne i Hercegovine. Taj
pogled sam po sebi nagrađuje upornog i odvažnog planinara.

36
Prelazak laviništa na Plo~i

37
38
Dolina Idbar sa isto~nim
padinama Cetine

39
Prenj

Dolina rijeke Idbar

U mjestu Čelebići u Neretvu se ulijeva rijeka Idbar. Ta
rječica je svojim djelovanjem, potpomognuta ledenim dobom
i ledenjacima, koji su se spuštali sa Prenja, napravila jednu od
najživopisnijih dolina.
Dolina Idbra počinje, ili se završava, od doline Neretve i penje
se deset kilometara do pod sjeverne padine Prenja. U toj dolini
sa 109 izvora, nekropolom stećaka i ostacima srednjovjekovnog
grada, smješteno je nekoliko sela koja zajedno nose naziv Idbar.
„Idbar se nekada zvao Dbar a rijeka Bašćica Dbarčica. Dana
8. aprila 1411. godine bosanski kralj Stjepan Ostoja izvještavajući
Dubrovčane o nekom poslu navodi kako je pismo pisano u
“Dbaru na Neretvi”. Ovdje je na lokalitetu Gradina bio smješten
stari grad Dbar o čijem nastanku nema nikakvih podataka. Po
dolasku Turaka jedno vrijeme ga je koristila turska vojska.“ *6
Nekoliko stotina metara od magistralnog puta nalazi se
zanimljivo djelo prirode. To je pećina raznih namjena. Vjerovatno
su je u prethistorijskom periodu ljudi koristili za prirodni dom,
a danas je uređeni riblji restoran, tik pored rijeke, slapova
Idbra, malog vodopada obližnjeg potoka – usklađena priroda i
civilizacija.
Asfaltnim putem, nakon nekoliko kilometara, dolazimo pod
veliku betonsku branu – spomenik ljudskoj pohlepi i gluposti.
Brana je napravljena u sklopu hidrocentrale Jablanica, potopila
je sela Idbra, ali je nakon punjenja tog jezera minirana, jer je
postojala opasnost od rušenja.
Iznad brane dolina se širi. Čista i bistra planinska rijeka sa
vodopadima i slapovima, tarase obrađenih njiva na rubovima
sela, vrhovi Prenja, a posebno stijene Cetine, čine dolinu Idbra
neponovljivo lijepom.
Upravo na tom mjestu, odakle se pruža najljepši vidik
na planinu, nalazi se nekropola stećaka, i ostaci starog,
srednjovjekovnog grada Dbara.
Mještani su vrijedni, ljubazni i srdačni.
Na kraju asfaltnog puta su sela Ćosići i Rajići, na oko 500 m
n/v, od kojih kreće planinarski put prema Prenju. I ovaj put slijedi
*6
ww.medzlis-konjic.com/ostalo/idbar.html
40
 ZAŠTIĆENI PEJZAŽ BIJAMBARA

ČELEBIĆ - IDBAR - TISOVICA- ZELENA GLAVA

Autor: Muhamed Hadžiabdić

41
Rijeka Idbar

42
43
Prenj

glavnu trasu kretanja lednika formiranih u periodu ledenog doba

ispod sjeverenih padina Otiša i Zelene glave, te sa Zakantara
dolinom Tisovice niz Bukov laz u dolinu Idbra.
Put preko Bukovog laza vodi serpentinama kroz bukovu
i kasnije borovu šumu, oštro se penjući prema početku jedne
čudesno lijepe visokogorske alpske doline. Za dva do tri sata
hoda, nakon dostizanja visine od oko 1300 m ukazat će vam se
početak doline Tisovice. Ujedno će se na horizontu oko 7 km
daleko pojaviti i vrhovi Prenja - Otiš i Zelena glava.
U toj dolini, obrasloj munikama, ukrašenoj sezonskim
cvijećem, alpskim livadama, ljeti stadima ovaca i konjima, sa
nekoliko izvora, zimi pod dubokim snijegom, u jednom se danu
može doživjeti potpuna čarolija Prenja.
U vrhu doline, pored vrela Vrutak, koje je u posljednjem ratu
minirano, a opasno područje obilježeno, nalazi se novosagrađena,
mala planinarska kuća, iz koje se za jedan sat može dosegnuti
sedlo i vrh Prenja.

44
Nekropola ste}aka u dolini Idbar

45
46
Kasimov Vir na jablani~koj Bijeloj.
Za sje}anje na Kasima Letuku, plemenitog
~ovjeka iz sela Bijela

47
Prenj

Jablanička Bijela

Dolina Bijele je dugačka desetak kilometara i počinje iz sela

Glogošnica, od obale Neretve, sa oko 200 m nadmorske visine,
na kojoj se danas nalazi Grabovičko jezero. Upravo na tom mjestu
se ulijeva rijeka Bijela. Nešto visočije se odvaja dolina Šanica, sa
istoimenom rijekom. U selu Ravna jedan krak doline odlazi tokom
rijeke Draganjke u Dragan selo, a rijeka Bijela nas vodi kroz selo
Bijela, duboko u planinu Prenj. Samo uski greben dijeli ovu dolinu
od doline Idbar, gotovo ljepše od ove, a koja počinje na Prenju i
završava se u mjestu Čelebići, između Konjica i Jablanice.
Upravo na ovom grebenu, koji spaja visoravan Rečice sa
Cetinom nalaze se ostaci srednjovjekovnog grada Borovac, koji
se spominje u poveljama kralja Alfonsa iz 1444. g., a u posjedu
Hercega Stjepana. *7
U selima doline Bijele žive dobri ljudi željni asfalta i
urbanizacije, koji još nisu iskusili cijenu megalopolisa. Kad
behar dođe u Mostar, već sutra obeharaju voćke u Bijeloj. Kad
veliki snijeg padne zimi na Prenju stigne i do doline Bijele, ali
ga topli dah Mediterana, koritom Neretve, brzo otopi. Pogleda
li se prema Prenju ili Čvrsnici, zeleni zid vegetacije nudi oku
blagi i ugodni užitak. Voda rijeke je bistra, čista i do izgradnje
hidrocentrala, bila bogata pastrmkom. Iz zamućene Neretve ribe
su težile čistoj izvorskoj vodi i putovale uz Bijelu. Sistem brana
na ovoj i sličnim rječicama, a koje zadržavaju talog da ne ide u
jezero, nije dao šansu pastrmkama da uplovljavaju u čistu vodu
njihovog hiljadugodišnjeg mrijestilišta. Danas, mještani i čuvaju i
ne čuvaju rijeku. Jedni, posebno mladi, poribljavaju je, a drugi joj
štetu nanose.
Zamislite doktora, koji izlazi iz „mercedesa“, nosi
improvizovane osti – viljušku fiksiranu na štap i sa staklom gazi
rijeku u potrazi za ribom. Nije se rodio pored rijeke, nego u
bezvodnom kraju i kao dječak je tako lovio ribu. Kako tom ljekaru
objasniti da to ne valja, jer riba nema šansi protiv viljuške!?
*7
Pavao Anđelić Srednjevjekovni gradovi na Neretvi, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu,
Arheologija – sveska XIII – Sarajevo 1958
48
49
Kamena ku}a u selu Bijela

50
51
Prenj

Da vidimo lijepe strane doline Bijele.

Virovi tirkiznozelene boje, kao što ga svake godine zagradi
kamenjem i napravi kupalište Salem Letuka, ili Šefikov vir, na
ulasku u kanjon, pa Kasimov vir u vrhu rijeke ili desetine takvih
virova, u koje se, na glavu može skakati, a čini ti se da tu rijeku
možeš popiti, svi oni su mjesta na kojima se i djeca i odrasli
ugodno osjećaju. Posebno Jablaničani, za Prvi maj, gotovo
opsjedaju rijeku.
U gornjem toku, u vrhu rijeke je kanjon, na oko 400 m
nadmorske visine, poput minijaturnog kanjona Rakitnice,
dugačak bar jedan kilometar sa slapovima, vodopadima, čudesno
bistrom i čistom vodom, ponekom pastrmkom, hladovinom u
sred augusta, i u vrhu vodopadom preko kojeg ne može čovjek
preći.
Upravo taj tajanstveni vodopad bio je izazov mojim
prijateljima da ga pokušamo proći. A da bi se došlo na izvorište
Bijele treba se uputiti trasom nekadašnje šumske željeznice,
kuda danas vode putevi za Vidrine Grude, Letukin grad, Cetinu.
U rijeku smo tada zagazili ne znajući da ćemo morati skakati u
virove, jer nazad nismo mogli. Ili je bar bilo podjednako teško.
Tri vira su nam bila prepreke koje smo odvažno savladali, a niz
vodopad, visok nepunih desetak metara spustili smo se užetom.
Mak i Mirza, tinejdžeri, Ozren i ja, kao iskusni istraživači, osjećali
smo se kao pioniri - istraživači velike rijeke.
A svako, ko želi takav ili sličan izazov može da doživi ushićenje
susreta sa tako divljim i lijepim kutkom prirode.
Iznad rijeke su obronci Prenja, stijena Cetine, visoke 1991 m i
mogućnost planinarenja, alpinizma, branja ljekovitog bilja, gljiva...
Dolina rijeke Bijele je jedinstvena, ali je u isto vrijeme dokaz
da, pored nekoliko takvih, ispod Prenj planine, umnoženo sa
našim brojnim drugim, ništa manje lijepim planinama, i dolinama,
jeste dokaz da je Bosna i Hercegovina lijepo mjesto za život
svim onim koji su u potrazi za rajem, a koji je osjećaju kao svoju
domovinu.*8

*8
M. Gafić; Fondeko br. 26, 2008 god.

52
Plaža iznad sela Bijela. Iz kanjona rijeke Bijela

53
Dolina Bijele. Zalazak sunca za ^vrsnicu

54
55
56
Mostarska Bijela. Bivak za
stotine ljudi

57
Prenj

Mostarska Bijela

Glaciološki ova dolina počinje sa zapadnih padina Prenja,

na mjestu gdje je, u vrijeme ledenog doba lednik, nastao u
ogromnom cirku ispod Lupoglava, Crnoglava, Kerača, Vidine
kape i Herača, niz Lučine putovao hiljadama godina, topio se u
Prenjskom gvozdu, jer je granica glečera bila na 1500 m n/v, a
vode su padale gotovo hiljadu metara niže, niz Korita, na mjesto
na kojem danas izvire rijeka Bijela, a počinje ova divlja dolina.
Dolina mostarske Bijele dugačka je 6 km, a u njenom
gornjem dijelu sužava se u kanjon neslućene ljepote. U dužini od
nekoliko stotina metara stijene se gotovo dodiruju, a rijeka Bijela,
posebno u proljetnim mjesecima, teče slapovima, vodopadima i
mjestimično ponorima.
Nakon toga rijeka se ponovo pojavljuje na površini i ulijeva
se na 70 m n/v u jezero Salakovac na Neretvi.
Planinarska markacija obilježava najbolji pristup, dugačak
2,5 sata dobrog hoda do kanjona, kojeg mještani još nazivaju
i Pećina. Počinje na mjestu gdje se rijeka Bijela ulijeva u jezero
Salakovac, nekoliko stotina metara od magistralnog puta Sarajevo
– Mostar, i mosta Bijela. Na tom mjestu se nalazi informativni pano
koji je postavio Planinarski savez BiH uz pomoć Češke republike
i pano P.D. Prenja, te fondacije «LA CITTA DI IERI PER L’ UOMO DI
DOMANI». Zahvaljujući tim projektima glavni putevi na Prenju su
dobro markirani.
Od tabli put vodi makadamskom cestom 1km, zatim preko
rijeke, koja u ljetnim mjesecima mjestimično ponire, pa uzbrdo
slijedeći kilometar do odvojka, nadesno, sa označenim putevima
za Lupoglav i Bijelu.
Prema kanjonu može se nastaviti i makadamom, s tim da
se nakon ulaska puta u korito rijeke markacija potraži stotinjak
metara nadesno i put nastavi markiranom stazom.
Ko želi može dosljedno slijediti markaciju, koja vodi širokim,
djelimično zatravljenim serpentinama uzbrdo, i nakon nekoliko
stotina metara dolazi se do raskršća puteva za Bijelu i Lupoglav.
Put prema dolini Bijele je nalijevo i nakon neznatnog uspona

58
59
Na putu za kanjon mostarske Bijele

60
61
Prenj

dovodi nas do prevoja, s kojeg se pruža pogled na dolinu, i

nakon kojeg put obara nizbrdo. Veći dio puta je kroz šumu, sa
povremenim izlascima na proplanke, prelascima preko korita
rijeke, pored starih grobalja starosjedilaca familije Lojpur, ispod
ogromnih pećina, u kojim mogu bivakirati na stotine ljudi, pored
stabala graba, crnog jasena i bukvi čudesnih oblika, pa sve do
ulaska u minijaturni kanjon.
Tom dolinom u posljednjem ratu išao je pješački put preko
Prenja iz opkoljenog Mostara prema Jablanici. Tim putem,
dugačkim dva dana napornog hoda, hiljade ljudi je tražilo spas
od rata, gladi i pogibelji. Na tom putu su ljudi umirali od gladi,
žeđi, smrzavali se, ali su se i djeca rađala.
Na kraju doline, put prema Jablanici i Glogovu odvaja se
nadesno, a prema kanjonu ide uz rijeku stotinjak metara. U
Kanjon, na 500 m n/v može se ući odozdo i odozgo. Ko želi proći
cijeli kanjon, taj treba vodiča, koji će ga okolnim putem odvesti
do gornjeg ulaza, a takve turisti, željni istinske avanture i sigurnog
vođstva, nalaze u klubu ekstremnih sportova SCORPIO i u društvu
poznatog alpiniste i vodiča Edina Durme. Za taj put je potrebno
speleološko i alpinističko iskustvo i oprema, ili iskusan vodič.
Ulazak odozdo je tajnovit i bajkovit, i moguć svima,
pogotovo onim sa jakim živcima, bez klaustrofobije i opreznim.
Koritom širokim nekoliko metara rijeka je usjekla svoj tok tako da
se stijene, vertikalne i prevjesne, mjestimično visoke i dvadeset
metara, gotovo dodiruju, a u kanjonu stvaraju polumrak u po bijela
dana. Stijene su izaprane vodom, čudesno uglačane šljunkom
i predstavljaju gotovo čudo stvaranja korita rijeke. Put zatvara
vodopad, uz koji se ne može popeti, ali oni koji su se odlučili na
punu avanturu mogu ga savladati odozgo. Napominjemo, samo
sa iskusnim vodičem.
U ovoj dolini caruju divokoza i orlovi, a šume munike i viseće
alpske livade pružaju im utočište.
Svake godine u junu ovim putem, iz Mostara, preko Bijelog
polja, sela Ravni, ispod sela Grabovčići, dolinom Bijele, preko sedla
Glogovo, tokom dva dana, u organizaciji planinara Planinarskog
saveza BiH, i domaćina PD Prenj iz Mostara i PD Vilinac iz Jablanice
sa zanimljivim turističkim sadržajima traje pohod do Jablanice.

62
Kanjon mostarske Bijele

63
Prenj

Pored kanjona Bijele, u vrhu doline, može se nastaviti put ka

Prenju. Preko Korita, sa iskustvom visokogorca, može se, za dobar
dan hoda, doći u Lučine, i dalje pod Lupoglav. Napominjemo da
je to tehnički, i orijentaciono težak put na Prenj, ali nudi spoznaju
nedirnute prirode.
Sat hoda od ušća Bijele u jezero odvaja se planinski put za
Lupoglav. Preko sela Grabovčići i Barnog dola, od saobraćajnice
na 70 m n/v do vrha Lupoglava na 2012 m n/v može se doći ljeti
za 7-8 sati hoda.

Mostarska Bijela u februaru, na putu za

Lupoglav i u junu, na putu prema kanjonu

64
65
66
Jablani~ko jezero

67
Prenj

Jablaničko jezero

Na rijeci Neretvi, ispod Prenja, od Konjica do Jablanice, na

nadmorskoj visini od 270 m, prostire se vještačko jezero. Dugačko
je 31 km, duboko 70 m i površine oko 14 km.
Pored jezera nalaze se vikendice i uređene plaže, a nekoliko
motela nude mogućnost turističkih aranžmana.
U ljetnim mjesecima hidrocentrala zadržava i ne mijenja nivo
vode jezera, te mnogobrojni kupači naprosto opsjedaju uređene
plaže na obali jezera.
U jezeru ima raznih vrsta slatkovodne ribe, a ribari u čamcima,
sa sjenkama vrhova Prenja i Čvrsnice upotpunjuju pejzaž jezera.

68
69
 Prenj

Ruište

Iznad Bijelog polja, nadomak Mostara, na južnim padinama

Prenja, na velikom planinskom sedlu, na 1050 m n/v nalazi se
Ruište, omiljeno izletište mostarskih planinara.
Do Ruišta se može doći asfaltnim putem dugim 25 km iz
Mostara, a preko Bijelog polja.
I kad je u Mostaru nesnošljiva vrućina, za nepunih pola
sata vožnje na Ruištu se ulazi u alpski predio, a hladovina crnog
bora i munike, i posebno planinski ambijent daju atmosferu
ugodnog boravka i sa pravom postaje jedno od kultnih mjesta
hercegovačkih planinara.
Na desetine vikendica, nekoliko motela, planinarski dom,
ski-lift i posebno raskršće puteva za Zijemlje, sjevernu stijenu
Veleža, Nevesinje, Boračko jezero, Bijele vode, daju ovom mjestu
mogućnost turističkog uspona u budućnosti.

RUIŠTE - BIJELE VODE - CRNO POLJE- BORAČKO JEZERO

70
Na putu sa Ruišta za Bijele vode

Autor: Muhamed Hadžiabdić

71
Panorama Prenja sa Bijelih voda.
Lijevo je Zelena glava

72
73
Prenj

Ruište – Bijele vode – Jezerce - Zelena

glava 2155 m 6-7 sati

Od planinarskog doma, na 1050 m vodi planinarska markacija

na sjever, kroz crnogoričnu šumu i Vilin klanac do pojasa alpskih
pašnjaka i na 1450 m n/v, za 2,5 sata dolazi se do planinarskog
doma na Bijelim vodama. Terenskim vozilom i makadamskim
putem do pod Vilin klanac, sa Ruišta se na Bijele vode može
skratiti put za jedan sat.
Uništeni planinarski dom u posljednjem ratu obnavlja se i,
zahvaljujući fondaciji „Adnana Krilića“, poginulog mostarskog
alpiniste, biće otvoren krajem 2009 godine. U blizini doma nalazi
se bivak – bajta sa 5-6 mjesta za noćenje.
Sa Bijelih voda planinski put vodi pored vrhova Sivadija,
preko sedla Prijevora i kroz Crno polje, na kojem se priključuje
planinski put sa Boračkog jezera, te se za 2 sata hoda dolazi do
Jezerca 1650 m n/v.
Put iz Konjica, preko Rakovog laza, te pored Osopca spaja se
sa ovim putem na ovom mjestu.
Zimi, u vrijeme velikog snijega i izražene opasnosti od lavina
ovaj put, kao i put sa Boračkog jezera predstavlja jedini relativno
sigurni put za vrh Prenja.
Na Jezercu je u posljednjem ratu uništen dom, a pored njega
je ostao mali i zapušteni bivak za 4-6 osoba. Pored starog doma
planinari grade novi planinarski dom.
Planinski put skreće na zapad i ubrzo dolazi na sedlo
Otiša i Zelene glave sa kojeg se pruža lijep pogled na okolne
planine. Uspon na najveći vrh Prenja, Zelenu glavu, sa sedla vodi
obilježenim, ali eksponiranim terenom, koji traži maksimalnu
koncentraciju. Vrh Prenja, kota Zelena glava, otvara spektakularni
pogled na markantne dijelove planine: dolinu Tisovice, greben
Vjetrenih brda, na Lupoglav i dalje, na sve strane svijeta. Na
Čvrsnicu, Vran planinu, Vranicu, Bjelašnicu, Treskavicu, Maglić,
Velež i Čabulju.

74
 Bijele vode

“Prenjski vukovi”

75
Prenj

Povratak sa vrha istim putem nazad za 5 sati.

Ili na sedlo, pa na sjever, u Dolinu Tisovice, niz Bukov laz u
dolinu rijeke Idbar i u mjesto Čelebiće, na putu Mostar Sarajevo,
za 6 sati.
Ili visokogorska planinska tura, sa vjerovatnim bivakom
(noćenjem) u planini, na Podotiš i, na zapad, ispod Crnoglava na
sedlo i vrh Lupoglava, u Barni do i preko Grabovčića u Bijelu, za
10 sati.

76
 ZAŠTIĆENI PEJZAŽ BIJAMBARA

Crno polje i masiv Sivadija u pozadini

Na vrhu Zelene glave

77
Pogled sa Zelene glave na Veliku kapu lijevo i Zapadnu
stijenu Otiša desno.
Vertikalni smijer su prvi penjali Ilija Dilber i Danil Pavi}evi}.

78
79
Prenj

Tisovica

Dolina pod vrhom planine, okrenuta sjeveru, znatno iznad

rijeke Idbar, nastala u vrijeme ledenog doba, izdubljena lednikom
ispod Zelene glave, obrasla munikom, bogata visokogorskom
divljači, dugačka oko 5 km, na nadmorskoj visini od 1200 do
1500 m n/v, dolina koja plijeni svojom divljinom i ljepotom, a
koja nagrađuje posjetioce svim onim što priželjkuju penjući se
na Prenj.
Ako postoji mjesto na planini, na kojem se jednim pogledom
može vidjeti divljina i pitomina, kamena pustinja i alpski pašnjaci,
sipari i plodni humus, klekovina i plemenita munika, tragovi
divokoza i medvjeda, vreli hercegovački krš i hladni planinski
izvor, ljubičica, bosanski ljiljan i runolist, stada ovaca i njihov
čuvar - bosanski tornjak, čobani i planinari, konji i džipovi, kolibe i
himalajski šatori, mjesta za ljude željne mira Božijeg, a ujedno i za
vesela sijela planinarska, onda je to mjesto - dolina Tisovice.
Kako najlakše doći do nje?
Iz doline Idbra, pješački putem, za 2-3 sata hoda.
Iz Konjica, dolinom Bijele, pa makadamskom cestom,
na zapad, nakon 30 km, preko Ljubine i Rapta ulazi u dolini
Tisovice.
Preko konjičke Bjelašnice iz Konjica, za 4 sata hoda.
Sa Jezerca za 1 sat hoda dolazite u vrh doline.
Dolina je na sjeveru otvorena prema Idbru, na zapadu je
zatvaraju padine Cetine, Kantara i Zakantara i Crnoglava na istoku
konjička Bjelašnica i padine Velike kape. U vrhu doline su Otiš
visok 2092 m i najveći vrh Prenja Zelena glava visoka 2155 m.
U vrhu doline je mali, lijepi i udobni planinarski dom. Djelo
vrijednih konjičkih planinara. Nažalost, pored njega je vrelo
Vrutak, u posljednjem ratu minirano i danas obilježeno, kao
upozorenje na bosansku tragediju.
Ljeti, dolina Tisovice je puna ovaca, konja, rijetkih planinara,
prekrivena tepisima trave, cvijeća, a zimi je pod visokim snijegom
i predstavlja izazov visokogorcima, da turnim skijanjem, preko
nje krstare Prenjom.
80
 U vrhu Tisovice, nakon uspona na Zelenu glavu.

Iz Tisovice je najlakši pristup do najvišeg vrha Prenja. A iz

nje se može doći do prenjskih divova, vrhova visočijim od 2000
m: Velike kape, Otiša, Zelene glave, Vjetrenog brda, Lupoglava i
Herača.

81
Pogled iz Tisovice na Otiš i Zelenu glavu

82
83
Prenj

Zelena glava

Najvisočiji vrh Prenja, visok 2155 m, nalazi se u središtu

planine i predstavlja krunu svih uspona. Obrastao je klekovinom,
pa otuda i naziv. Sa Otišem izdiže se iznad svih ostalih vrhova i
predstavlja jedno sedlo sa dva markantna vrha. Na istočnoj strani
je Otiš, a na zapadnoj Zelena glava. Između je sedlo na 2000 m sa
kojeg počinje završni uspon na vrh.
Gledajući sa juga sedlom dominira Zelena glava, a iz Tisovice
Otiš. Gotovo da je iz ovog ugla neprimjetan najveći vrh planine.
Najbliži pristup vrhu ljeti je iz doline Tisovice, jer je probijen
makadamski put iz Konjica, preko sela Bijela i u dužini od 30 km,
od čega 22 km makadama. Iz Tisovice na sedlo Otiša i Zelene
glave može se stići za oko 2 sata.
Do rata je najpopularniji put bio preko Skoka, iz Konjica, i
sela Bijela, a preko Jezerca do sedla za 4-5 sati hoda.
Sa Ruišta, preko Bijelih voda, pored Sivadija i Jezerca za 6-7
sati hoda.
Većina ovih puteva su markirani, ali karta, informacije, znanje
orijentacije ili vodič, uslov su sigurnosti na turi. Svi prilazni putevi
nude razne vidike, doživljaje, napore, ali je nagrada ista: sedlo sa
najvisočijom tačkom planine i završni događaj uspona na Zelenu
glavu.
Sedlo je često posljednja tačka koju dosegnu planinari.
Razlozi mogu biti razni, ali nedovoljna kondicija, neracionalni
tempo uspona, aerofobija ili jednostavno preobrat vremena su
najčešći. Naravno i oni koji više ne mogu pobijediti svoje slabosti
i učiniti završni napor. Upravo sedlo je mjesto testiranja voljnog
momenta planinara. Koliko će radosti na vrhu biti kao nagrada!?
Markirani put sa sedla vodi istočnom stranom Zelene glave,
istom onom koja gleda na markantnu zapadnu stijenu Otiša.
Strmim i oštrim serpentinama staza se provlači između strmih
stjenovitih odsjeka i pored ostataka sniježnika. Na svakom mjestu
može se stati cijelim stopalom ili se rukom pridržati za stjenovitu
izbočinu.

84
Zelena glava sa Kopilica

85
Otiš, lijevo i Zelena glava, desno
86
87
Prenj

Staza prvo izbija na greben odakle puca pogled nas Lupogla,

Ovču, Vjetrena brda, Erač i dalje prema Čabulji i Čvrsnici, a nakon
stotinjak metara dolazimo do vrha Zelene glave. Na vrhu je
metalna kutija, zaštićena od vlage, sa knjigom posjetilaca u njoj.
Na istoku, u neposrednoj blizini je vrh Otiš i njegova zapadna
stijena sa više alpinističkih uspona, od kojih su najmarkantniji,
smijer „Brezovečki – Ceraj“. Smijer koji ide uočljivom žljebinom,
koja se poput slova „Y“ proteže od podnožja do vrha, i puno teži,
„Vertikalni smijer“ koji se nalazi lijevo od žljebine u vertikalnom
dijelu Otiša. Iza se vide Osobac, Zubac, Motika i Velika kapa.
Na sjeveru je dolina Tisovice, sa šumama munika i alpskim
pašnjacima. Lijevo od nje je Cetina, a na zapadu se jasno vide
vrhovi Herača, Vidina kapa, Kerač i na centralnom mjestu
Lupoglav, a onda Ovča, u prednjem planu Vjetrena brda, i prema
jugu Botini.
Sa vrha Zelene glave lijepo se vide gotovo sve naše planine.
Zimi, na Prenj dolaze samo najiskusniji visokogorci i alpinisti.
Tada su pristupi preko Skoka ili iz doline Idbra opasni zbog lavina,
ili su dugi i naporni preko Ljubine, ili sa Ruišta. Bez skija pristup
je gotovo nemoguć, a nošenje i korištenje lavinskih lokatora,
sa kojim se u roku od pola sata može pronaći zatrpani u lavini,
i živ spasiti – skoro je imperativ. Zimi planina nudi mogućnosti
spektakularnog turnog skijanja i zimske alpinističke uspone.
Neki od njih vode i na vrh Zelene glave, kao što su: „Lijepe
veze“ po žljebini u istočnoj stijeni, visokoj 100 m, a koja izlazi
lijevo pored samog vrha. Ili „Bosansko – Banijski“ smijer, desno
od prethodnog, koji zaklonjenom žljebinom u istočnoj stijeni i
grebenom sjeverne stijene izlazi na vrh. Ili „Jett Ranger II“ smijeri,
do danas neponovljenom, koja ide preko strme, sjeverne stijene i
sastaje se sa prethodnom, na jednu dužinu užeta ispod vrha.
Alpinisti se vraćaju sa vrha Zelene glave najlakšim putem,
„Via normale“ markiranom stazom, koja je zimi, za uspon, težak, ali
dosegljiv cilj visokogorcima. Poseban užitak, ali i vrijedan rezultat
za ekstremne skijaše, je spust skijama sa vrha Zelene glave. Tek
nekolicini alpinista je to pošlo za rukom, a prvenstveni, prvi spust
je napravio Dobrivoje Stanojević – Car, iz Mostara.

88
 Prenj

Posljednji metri uspona na Zelenu glavu.

U pozadini Zubac i Osobac

89
“Osvaja~i beskorisnog”
Sniježnik pod Zelenom glavom u julu 2008

90
Raiffeisen extrem team ispod
Zelene glave

91
92
Podotiš u julu. U pozadini Crnoglav
i Cetina, a desno Tisovica

93
Prenj

Lupoglav

Kultni vrh bosanskohercegovačkih alpinista. Visok 2102 m.

Do 1970. godine zimi je bio neosvojiv a onda su trojica alpinista
u februara krenuli na uspon i... nestali. Ilija Dilber, tada jedan
od najboljih BiH alpinista, Zijah Jajatović mladi i perspektivni
alpinista, student DIF-a, i Milorad Stjepanović, najmlađi član
naveze, 14. februara krenuli su na taj vrh iz planinarskog doma na
Jezercu i nisu se vratili. Tog dana na planini je počela oluja, koja je
donijela skoro dva metra novog snijega.
Skoro pet mjeseci trajala je potraga za njima dok nisu 1.
maja nađeni njihovi tragovi na vrhu Lupoglava, a u junu i julu
ostaci opreme, skije, ruksaci, cepini... i njihova tijela.
Rekonstrukcija je pokazala da su po lijepom vremenu,
preskijavši gotovo cijelu planinu, došli do Lupoglava, popeli se na
vrh sa istočne strane, i u vrijeme oluje, pali niz zapadnu stijenu,
u Barni do.
Zijah Jajatović, prvi pronađeni, ukopan je u Sarajevu, a Ilija
Dilber i Milorad Stjepanović u Barnom dolu, ispod Lupoglava.
U znak poštovanja prema tim hrabrim alpinistima, i sjećanja
na prvi zimski uspon na Lupoglav i tragediju koja se nakon toga
dogodila, već gotovo 40 godina alpinisti, vikendom oko 14.
februara, dolaze na Memorijalni pohod na Lupoglav.
Najbliži pristup je iz mostarske Bijele, sa 120 m n/v. Put
je markiran i vodi od ušća Bijele u jezero Salakovac do sela
Grabovčića, prije rata stalno naseljenog, planinarima poznatog
po gostoprimstvu baba Janje Lojpur, a danas napuštenog, sa
samo jednom, djelimično očuvanom kućom u kojoj se za nevolju
može i prespavati.
Ispod sela nalazi se izazovna, još neprepenjana stijena visoka
100 metara.
Put iz sela dalje vodi do Barnog dola, iznad kojeg se diže
markantni vrh Lupoglava. Do Barnog dola, na visini od 1600 m
potrebno je oko 5 sati hoda, i u njemu alpinisti u februaru, u

94
 ZAŠTIĆENI PEJZAŽ BIJAMBARA

Pogled sa vrha Lupoglava na greben Vjetrenih

brda. S lijeve strane je Vjetreno brdo a krajnje
desno je Otiš i Zelena glava

95
96
Pogled sa Ov~e na Lupoglav,
lijevo i Vjetreno brdo, desno

97
Prenj

vrijeme memorijalnog pohoda, postavljaju šatore i spavaju prije

finalnog uspona na vrh. Temperature su vrlo niske i znaju padati
na – 18° C, a vjetrovi i olujna nevremena, posljednjih nekoliko
godina gotovo da nijednom, od stotinjak planinara i alpinista, ne
dozvole uspon na vrh.
Uspon, iz Barnog dola do podnožja Lupoglava nije težak,
ali je posljednjih 300 m strm, sa nagibima u snijegu do 45° i, i
zahtijeva dobro znanje penjanja u snijegu i traje oko 3 sata.
Posljednjih 100 metara uspon postaje lakši, a vrh nudi
nezaboravan pogled na sve vrhove Prenja, dolinu Lučina, Poljica,
Barni, susjednu Čvrsnicu, Velež, a vidik se pruža gotovo do Maglića
i crnogorskih planina
U zimu 2009 niko od 67 planinara i alpinista nije uspio popeti
se na vrh. Grupa od 5 najupornijih vratila se 100 m ispod vrha
zbog oluje.
Naravno, u posljednjih 40 godina bilo je tako lijepih
februarskih dana da su se na desetine planinara i alpinista popeli
na vrh.
Ostali pristupi traže odličnu kondiciju, znanje turnog skijanja,
sposobnost orijentacije, visokogorsko iskustvo, ili dobrog vodiča,
a najbliži je iz Lučina 1600 m n/v, sa sjeverne strane, u kojim
ima jedna mala lovačka kuća, za 3 sata, ili iz Tisovice, za 4-5 sati.
Navedeni pristupi vrhu Lupoglava zahtijevaju prethodni dan
prilaska tim lokacijama, ali i nude visokogorcima da u potpunosti
dožive zimske ljepote Prenja u punom sjaju.

98
 Bivak u Barnom dolu

Me}ava pod Lupoglavom

februara 2009

99
100
In memoriam u Barnom dolu,
februara 2009

101
Zubac i Brid Osopca

102
103
Prenj

Osobac

Ogromni prenjski vrh, visok 2099 m n/v, nalazi se u čelu

doline Konjičke Bijele. Dominira istočnim područjem planine,
iznad Crnog polja, Lasnog dola, a na sedlu, ispod malog Osopca,
na velikoj visini otvara izvor čudesnog naziva Vilino vrelo.
Na sjeverozapadu se uzdiže brid Osopca, strmi greben,
izazov alpinistima; zapadna strana je eksponirana strmim i
glatkim pločama, ali i travnatim policama, klekovim rastinjem i
predstavlja zaklonjeno carstvo divokoza.
Vrh malog Osopca je sjeverno od glavnog vrha, a povezuje
ih, zimi veoma interesantan sniježni, poput noža oštri greben.
Istočno od Osopca, kao prvi susjed, diže se Zubac, vrh visok
1916 m n/v, poznat i kao prenjski Materhorn.
Pažnja, sedlo između Osopca i Zupca nije sigurno, zbog
opasnosti od mina iz prošlog rata!
Piramida Osopca je blizu Jezerca, tako da se, ljeti, od bivaka,
na vrh, preko Lasnog dola može stići za 2 sata.
Planinarima je vrh pristupačan ukoliko imaju dobro
visokogorsko iskustvo, a zimi turni skijaši rado skijaju sa vrha. Taj
spust je samo za ekstremne skijaše.

104
Nakon uspona po bridu Osopca.
U pozadini veliki Osobac

105
106
Pogled sa Zupca na Osobac

107
Ulazak u smijer

U Bridu Osopca –
trening za Himalaju
108
 Najteži detalj smijeri

Naveza M. Husanavi} i M. Gafi}

nakon uspona u Bridu Osopca
109
Prenj

Otiš

Vrh visok 2097 m, u obliku ogromne kamene gromade,

tik pored Zelene glave, na istočnoj strani sedla, sa kratkim i ne
baš teškim, normalnim usponom preko južnog grebena na vrh,
posebno za one sa dobrom ravnotežom i bez aerofobije, ali, na
drugoj strani sa strmim, izazovnim i veoma teškom sjevernom i
zapadnom stijenom.
Iz Tisovice pokazuje se u najljepšem svijetlu. Uljepšava
pejzaž i podstiče alpiniste da nadmaše sebe prilikom penjanja u
njegovima stijenama.
U zapadnoj stijeni je najznačajnija „Vertikalna smijer“,
izvanredeno teška i visoka oko 150 metara.
U sjevernoj stijeni, visokoj gotovo 200 m je nekoliko
alpinističkih smijeri, ali je „Centralni smijer“, koji prolazi
markantnom pukotinom, najtežim dijelom stijene, između
prevjesa i vertikalnih odsjeka, gotovo ekstremno težak i
predstavlja ispit zrelosti naših alpinista.
Područje, sjeverno ispod Otiša, i Zelene glave, a u vrhu
Tisovice nosi naziv Podotiš i predstavlja raskršće puteva od
Jezerca prema Tisovici, Cetini, Zakantaru, Crnoglavu, Lupoglavu,
Lučinama...
Na Podotišu, gotovo tokom cijelog ljeta, i do kasno u jesen,
zadržavaju se sniježnici, pa je u junu mjesecu moguće skijanje, a
teško pristupačne travnate police na Podotišu i okolnim vrhovima
pružaju siguran azil divokozama.

Sjeverna stijena Otiša sa ucrtanom Centralnom

smijeri. Prvi zimski uspon, za tri dana izveli M.
Šiši}, A. Vatrenjak i B. Maltari}

110
111
Prenj

Vjetreno brdo

Od Zelene glave, prema Lupoglavu pruža se izrazit greben

sa više vrhova. Prvi je kota 2000, i nalazi se sjeverozapadno, a
nakon njega greben okreće na zapad i, vrhovima i sedlima, spaja
se sa Lupoglavom. Najveći vrh u tom grebenu, Vjetreno brdo, ili
Erač je visoko 2082 m i do skoro je bilo zimi neosvojeno. Zimska
alpinistička tura ovim grebenom, od Zelene glave do Lupoglava
je tehnički i estetski visokogorski izazov.
Na južnoj strani Vjetrenog brda su Poljice, mala dolina na
visini od 1400 m n/v, sa izvorom Cmiljevac, prijeratno mjesto
boravka stočara ljeti i vjerovatno mjesto prilaza prvih osvajača
Lupoglava zimi, a na sjeveru je visoravan Prenja kojom ide
planinarski put sa Jezerca i iz Tisovice prema Lupoglavu.
Vjetreno brdo je dio Prenja na koji ljudska noga kroči jednom
ili nijednom u deset godina.

112
ZAŠTIĆENI PEJZAŽ BIJAMBARA

113
Prenj

Herač
To je jedan od najzabačenijih, ali i najljepših prenjskih
vrhova. Posljednji je u grebenu Ovča – Lupoglav – Kerač - Vidina
kapa – Herač, 2042 m n/v. Nalazi se u sjeverozapadnom području
planine, na Galić Prenju, iznad doline Lučina i Mostarske Bijele.
Tačnije egzistira Mali i Veliki Herač sa neznatnom razlikom u
visini. Planinarima je to gotovo nepoznat vrh, a za njegove puteve
ponajbolje znaju lovci i krivolovci.
Ljeti, prilaz je dugačak i teško je u jednom danu doći na vrh,
ali nije nemoguće. Najbliži put je iz Barnog dola preko Kerača,
Vidine kape i grebenom na Herač. Sa juga je uspon tehnički lagan,
a sa sjevera, iz Lučina zatvaraju ga barijere, do sada neprepenjanih
stijena. Eto izazova alpinistima!
Još uvijek je područje vrha nedovoljno istraženo i može
predstavljati svojevrstan izazov avanturistima i istraživačima.
Zimi, uspon na vrh Herača istim putevima, ali samo iskusnim
visokogorcima, ili sa vodičem, ili alpinistima spremnim na izazove
sjevernih stijena i svakako odlučnim na bivakiranje.

114
 Prenj

Vidina kapa
Markantan vrh u lancu vrhova sjeverozapadno od Lupoglava,
visoka 2032 m n/v. Sa juga je pristup, iz Barnog dola tehnički
jednostavan, a sa sjevera, iz Lučina, u vršnom dijelu stjenovitim,
gotovo vertikalnim skokom, problemu za planinare, a izazovu za
alpiniste.
Pristup je od sedla sa Lupoglavom, preko Kerača grebenom
na vrh. Gotovo da je idealna kombinacija priječenja lanca vrhova
u kojem je i Vidina kapa.

115
Prenj

Ovča

Ovaj vrh je prvi susjed Lupoglava, visok 2021 m n/v, a jedan

je od najrjeđe posjećenih prenjskih vrhova. Razlog tome je da
desetine planinara, visokogoraca i alpinista, jednostavno prođu
pored Ovče, na putu za – Lupoglav!
Vrh se sa zapada uzdiže poput velikog brda, da bi se pri
vrhu, a posebno sa sjeverne strane, pretvorio u respektabilan i
lijep prenjski vrh, jedan od jedanaest vrhova preko 2000 m n/v.
Na sjever, oštrim grebenom je povezan sa Lupoglavom,
nakon kojeg su, na sjeverozapad opet prenjski divovi Kerač,
Vidina kapa i Herač, tako da tim grebenskim lancem zatvara
visoravan Prenja prema zapadu.
Pristup na vrh je putem iz Grabovčića, u Barni do, prema
Lupoglavu do spomenika, a onda na desno, i slijedeći puteve
divokoza, kroz šume munike na Golić, a kasnije, pri vrhu, ostrva
klekovine i alpskim livadama na greben, koji vodi na najvisočiju
tačku Ovče.
Kako li tek izgledaju vidici sa ovog vrha, u vrijeme
memorijalnog februarskog pohoda, za vrijeme sunčanog dana,
kad se, desetine visokogoraca i alpinista, nekoliko stotina metara
od vrha Ovče, kao na pozornici, uspinju po zapadnoj stijeni prema
vrhu Lupoglava!?
U sjevernoj stijeni ima nekoliko alpinističkih uspona, a koliki
su izazovi najbolje svjedoči solo uspon himalajca Miralema
Husanovića u februaru 2007, kao važan trening pred odlazak u
Himalaju i uspješan uspon na osamtisućnjak, vrh Manaslu.

116
Prenj

117
Prenj

Botini

Svaki vrh Prenja, visočiji od 2000 m ističe se, ne samo visinom,

nego svojom posebnošću, koja zavrijeđuje da se bar vidi. U ovoj
knjizi da se bar spomene.
U grebenu koji se pruža južno od Zelene glave, a posebno
njegovom centralnom dijelu, čistog krečnjaka, očišćenog od
svega onoga što vrelo hercegovačko sunce može spržiti, prenjski
mrazevi razoriti, vjetrovi opuhati, kiše izaprati – nalazi se i najveći
vrh Botini visok 2015 m.
To područje je sklonjeno od glavnih planinarskih puteva i
predstavlja slabo posjećeno mjesto. U blizini tog vrha nalazi se
bivak sa 4-6 mjesta, do kojeg se za 2 sata može doći od Bijelih
voda. Put ide preko malog Prijevorca, pa nakon što se odvoji
prema Barama i Zelenoj glavi, nastaviti lijevo prema Botinima.
Bivak se nalazi sjeverozapadno od vrha Botina.

118
119
120
121
Prenj

Velika kapa

Iznad doline Jablaničke Bijele, zapadno od Rakovog laza dižu

se vrhovi Taraša 1742 m n/v, Velike motike 1832 m n/v, Krune 1914
m n/v i Velike kape 2007 m n/v. Strane i stijene ovih markantnih
vrhova padaju više od kilometra strmo u dolinu. Istočna stijena
Velike kape je najmarkantnija. Ogromnim prostranstvom i
specifičnim položajem daje azil dragocijenoj flori i fauni Prenja,
a alpinistima predstavlja izazov dostojan iskušenja teških zimskih
uspona.
Na drugoj strani tih vrhova prostire se dolina Tisovice u koju
se padine blaže spuštaju i omogućuju postojanje velikih šuma
munike i crnog bora. Ljeti su to prostrani alpski pašnjaci na kojim
se mogu napasati hiljade ovaca, a da se ni ne sretnu.
Pristup vrhu Velike kape je sa Jezerca ili iz Tisovice za 2 sata
hoda, ili iz Konjica, preko Ljubine i Rapta za 5 sati.

122
Isto~na stijena Velike kape sa
ucrtanom smijeri «S», koju su
prvi ispenjali M. Gafi}, M.i B.
Raki}, N. Logi} i B. Jovanovi}

123
Prenj

Kerač

Vrh, koji bi mogao biti jedanaesti je upravo ovaj. Odlični

poznavaoci Prenja se spore u broju vrhova preko 2000 m n/v. Dok
jedni tvrde da ih je samo 10, a što u svom naučnom radu navodi,
ali ne naglašava dr. Alen Lepirica, na bosanskoj, planinarskoj,
veoma popularnoj internet stranici „Zone 2000“ koplja se lome o
tome da li ih je deset, jedanaest ili dvanaest.
Za neupućena posmatrača to bi bilo kao pitanje da li je u
niski bisera deset ili jedanaest ili... sve ljepših od ljepših bisera.
U knjizi o našim planinama Matiasa Gomeza, vrh Kerač je
kandidat za jedanaesti vrh preko 2000 m, sa visinom od 2030
m n/v. GreenVision svjedoči o tome i fotografijama a tekst u
Planinarskom web magazinu „Zone 2000“, kojeg je pripremio
Zvonimir Tomić – Nona, insistira na postojanju tog vrha:
„Da Kerač postoji potvrđuju domoroci, stočari na Prenju, koji
su, pored Vidine kape, koristili i termine Veliki Herač, Mali Herač
i Kerač. U kartama, tamo gdje pretpostavljamo da bi se trebao
nalaziti Kerač, stoji naziv Vidina kapa, naziv za koji bismo pomislili
da pokriva sve vrhove u lancu između Lupoglava i Herača, jer se
autori karata nisu potrudili da rasčlane ovu zonu.
Ako posmatramo lanac vrhova sjeverozapadno od Lupoglava,
a iz pozicije stočara, onda nam je najviše izdiferenciran drugi vrh u
lancu i to je Vidina kapa, a prvi je Kerač, dok je treći Herač.
Dakle, pod uslovom da mu se prizna potrebna
izdiferenciranost, konstatiramo da je Kerač 2030 m n/v famozni
Jedanaesti „.
Taj vrh je prvi susjed Lupoglavu, na sjeverozapadu do Vidine
kape, iznad Barnog dola i Lučina. Prilaz mu je kao i Lupoglavu.

124
Pogled sa Kera~a na Vidinu kapu i Lupoglav

125
126
Letukin grad i stijena Cetine iz Jasenove luke

127
Prenj

Cetina

Cetina je jedan od važnih prenjskih vrhova visok 1991 m

n/v, u sjevernom dijelu planine, iznad dolina Idbra i Jablaničke
Bijele, sa velikom sjevernom stijenom visokom 500 metara, vrh
fascinantne ljepote i markantnog položaja.
Nekad su je zvali Cvitina, što i danas čine zaljubljenici u
prirodne ljepote Bosne i oni koji ne žele da se izgubi ni najmanji
trag prošlosti.
Na istoku se spušta u Tisovicu, na jugu Cetina pada u
visoravan Kantara i Zakantara, prema zapadu se spušta na sedlo
Međuprenjeva i prema Izgorjeloj grudi. Na sedlu je Milanova
koliba, na visini od oko 1600 m n/v, lovačka kuća, djelimično
očuvana, ali zapuštena i tek ove godine su je počeli obnavljati
planinari Jablanice.
Sjeverna strana Cetine se najstrmije spušta prema Jablaničkoj
Bijeloj, te je na njoj, na visini od 900 m n/v smještena lovačka
koliba u dobrom stanju, ali nedovoljno održavana, na mjestu
Vidrine grude.
Sjeverna stijena, koji stepen okrenuta i na zapad, što
svjedoče spektakularni odrazi i svjetlosti zalazećeg sunca, visoka
500 m i tako markantna da plijeni poglede znatiželjnih iz doline.
Na toj stijeni su ispenjani alpinistički smijeri i ljeti i zimi, različitih
teškoća, a sve su izazovi alpinistima.
Pristup je najlakši iz Glogošnice, lošom i nedovršenom
makadamskom cestom prema Glogovu. Nakon 10 km, kod
žandarmerije, mjesta gdje je nekad postojala žandarmerijska
stanica i na kojem ima čatrnja, gdje se može ostaviti terensko
vozilo, pa preko Milanove kolibe, markiranim putem i Grede na
vrh Cetine, za 4-5 sati hoda.

128
Smijer Buturova rampa iz 1958. u
sjevernoj stijeni Cetine

129
Sjeverna stijena Cetine i detalji
zimskog uspona u Medvje|em
kuluaru

130
131
Prenj

Put preko Vidrine grude ide asfaltom do sela Bijela, pa još

nepun kilometar do kraja ceste, i planinarskom markacijom,
sa visine od 270 m n/v, pored lovačke kuće, strmim grebenom
Uborka na Golu glavu i potom na Cetinu, za 6-7 sati hoda.
Na Gredi, južno od Cetine i na putu prema Crnim kosama,
i Tisovici, na istok, postoji opasnost od zaostalih mina i takva
mjesta su obilježena.

Runolist se u prenjskim stijenama

sklonio u nepristupa~na mjesta

132
133
134
Zaljev Grabovi~kog jezera u
Glogošnici
135
Prenj

Izgorjela gruda

Jedan od vrhova Prenja, gotovo beznačajan planinarima,

ali od ogromne važnosti alpinistima. Razlog je stijena visoka oko
500 metara sa nekoliko veoma teških alpinističkih smijeri.
Neuočljiv vrh se nalazi zapadno od Cetine, i iza sedla
Međuprenjeve pored lovačke kuće Milanova koliba. Vrh još zovu i
Veliki Prenj, iako je visok oko 1800 m n/v. Tačnije, najvisočija tačka
je vrh Has. Iz Jablanice su te dvije stijene veoma uočljive.
Najvisočiji dio stijene je orijentisan prema sjeveru, a
desno stijena se okreće ka istoku i postaje ekstremno teška sa
vertikalama, prevjesima i plafonima, gotovo nevjerovatnim
za uspon. Nakon toga stijena se opet okreće ka sjeveru i nudi
nekoliko logičnih i teških uspona.
Klasični smijer je Bosanski, kojeg su, prije gotovo pola
stoljeća prvi prepenjali Zahirović Faruk – Braco i Mulahusić Rašid
– Mišo, a ocijenjen je kao izvanredno težak uspon i nalazi se u
najvisočijem dijelu stijene.
Pristup Izgorjeloj grudi je iz Jablanice, preko Glogošnice,
makadamskom cestom oko 10 km do mjesta gdje je nekad bila
žandarmerijska stanica i čatrnja, a danas je kontejner i odatle za
2 sata markiranim planinskim putem prema Milanovoj kolibi, pa,
pola sata ispod lovačke kuće, nadesno ispod Burinog klisa, pod
sjevernu stijenu Izgorjele grude.
Ovo je bezvodan kraj pa treba ponijeti dovoljno vode.

Bivak pod stijenom Izgorjele grude

136
137
Bora~ko jezero

138
139
Prenj

Boračko jezero

Nalazi se 21 km udaljeno od Konjica, na istočnim padinama

Prenja, na 405 m nadmorske visine. Nastalo je djelovanjem lednika
sa Prenja, u toku posljednjeg ledenog doba. Tačnije, jezero se
nalazi na kraju puta lednika koji je nastao ispod najvećih vrhova
Prenja, putovao iz Vlasnog dola kroz Crno polje i preko Boračke
drage završio u dolini.
Napaja ga Borački potok i brojni jaki izvori sa planine,
neposredno na obali, te u samom jezeru. Voda otiče rječicom
Šišticom koja se nakon dva kilometra, vodopadom ulijeva u
Neretvu. Jezero je elipsastog oblika, dugačko 800, široko 500 a
duboko 14 metara. Obala mu je dugačka 2,5 km. Spada u jedno
od najljepših ledničkih jezera u Bosni i Hercegovini.
Okolinu krase gusti kompleksi četinarske i listopadne šume.
U jezeru ima šarana, potočne, jezerske i kalifornijske pastrmke i
riječnih rakova po kojim je jezero poznato.
Ljeti je prijatno za kupanje, odmor i rekreaciju, pripreme
sportskih ekipa, a bogatstvo ribom, nesvakidašnjih primjeraka,
predstavlja raj za ribolovce. Najveći ulovljeni šaran bio je dug 118
cm, a težio je čak 32 kg.
U predivnom okruženju četinara i listopadne šume nalaze
se kućice koje se iznajmljuju, a oni koji preferiraju kampovanje,
to mogu učiniti u dijelu koji je predviđen za postavljanje šatora.
Jezerska voda je čista, tako da je tokom ljeta mnogo onih koji
dolaze na kupanje, dok su planinske padine veoma privlačne
onima koji vole pješačenje i biciklizam. Oduvijek je ovo jezero
privlačilo veliki broj posjetilaca koji su uživali u prirodi, družili
se uz vatru do kasno u noć, veselili se i pjevali. Mnogi od njih se
danas sa nostalgijom prisjećaju lijepih trenutaka koje su ovdje
provodili.

*9
dr Šemsudin Džeko; Lednička jezera BiH

140
141
Legenda o postanku jezera

”Na mjestu jezera nekada je postojalo selo u kojem je živio bogat

čovjek koji se zvao Gavan. Jednog dana došla su dvojica prosjaka i
zamolila ga da prenoće kod njega. Bili su gladni i zamolili su da jedu.
Njegova žena im je ponudila hljeba, ali sa vrata, kao psima i odbila je
da noće kod njih. Oni su je opomenuli za takvo ponašanje i ponizno
uzeli hljeb.
Prosjaci su zatim otišli kod sirote udovice koja je imala mnogo djece,
a nije imala ni hljeba, niti mjesta za spavanje. Ipak ih je pustila da
uđu i da se ugriju. Dok su čekali, primijetili su posudu na vatri. Iako su
djeca bila veoma gladna i tražila da jedu, nju je bilo stid da pokaže
šta je u posudi. Prosjaci su joj onda rekli da djeci da ono što ima i
kada je ona podigla posudu, vidjela je pšenični hljeb.
Nakon što su svi jeli, prosjaci su rekli ženi da tu noć spremi djecu i bježi
iz sela, da se ne osvrće, da ide za konjem kud god on pođe i da ostane
u onom mjestu gdje se on zaustavi. Tako je ona i uradila i došla do
današnjeg Konjica koji je po tome i dobio ime, a na Gavanovo selo te
noći sručila se strahovita oluja i i nestalo je u velikoj poplavi.
Na tom mjestu se stvorilo Boračko jezero.”

142
143
Prenj

Posljednji bosanski Bogumil

Umjetnost je učinila da se uz Prenj, Neretvu i Boračko jezero

upamti i ime jednog čovjeka.
Za to vrijeme, on je bio pustinjak, osobenjak, neobičan
čovjek, kojem su se čudili ljudi, jer je živio u planini, nije volio
grad, a u druženju sa ljudima bio je vrlo izbirljiv.
Lazar Drljača, čovjek iz naših krajeva, vođen umjetničkim
instinktom otišao je na studij u Pariz, nakon toga je živio u Rimu
i Beču, a onda je, opčinjen ljepotom Prenja, došao na Boračko
jezero i ostao do kraja života.
« ... Bio je razočaran u ljude i 1935. godine potražio samoću
u prirodi. Dolaskom na Prenj bio je očaran ljepotom ove planine,
zalaskom i izlaskom sunca čije su se zrake prelijevale u stotine boja.
Lazar ostaje na Prenju u zatočeništvu lijepe prirode i samoće. Tu
je napravio malu drvenu kolibu i u njoj se smjestio. Kao umjetnik,
slikar, bio je poznatiji u drugim zemljama nego kod nas. Nikakva
ljudska tvorevina mu nije bila ljepša od prirodnih ljepota, od ćudi
planine. Tvdio je da onaj koji nije upoznao ljepotu Prenja da taj
ne zna čari života. I kad bi upoznali ljepotu planine bili bi njeni
redovni posjetioci. Jedino tu, u ambijentu planine i praiskonske
tišine, možete naći kutak odmora, razonodu...» *10
Posljednjih deset godine života umjetnik je proveo u vili na
Borcima, selu pored jezera.
Vilu je sagradio austrougarski namjesnik Barun Benko 1902.
godine, u kojoj je boravio u vrijeme lova na Prenju. Novi vlasnik
vile je 1910. postao poznati bosanski pjesnik Aleksa Šantić. Za
vrijeme Drugog svjetskog rata u vili je bila partizanska bolnica, a
od 1960 do kraja života u njoj je živio Lazar Drljača.
Osjećao se posljednjim bosanskim Bogumilom.

*10
Dr Ljubo J. Mihić; Planine Prenj i Čvrsnica...

144
 Prenj

Triatlon “Kulin ban”

Na jezeru se svake godine održava međunarodno takmičenje
u triatlonu koji nosi ime prvog bosanskog kralja.
Za vrijeme vladavine Kulina bana u XII stoljeću, Bosna je bila
jedna od najmoćnijih zemalja ovoga područja i njegova vladavina
je poznata kao “za dobrijeh dana od Kulina bana”
Takmičenje obuhvata dijagonalno preplivavanje jezera,
dužine 800 m, vožnju bicikla u dužini od 15 km i trčanje oko
jezera u dužini od 5 km.
Takmičenje je u muškoj i ženskoj konkurenciji, predstavlja
jedno od kola u otvorenom prvenstvu BiH i okuplja značajan broj
takmičara i gledalaca.

145
Prenj

Boračko jezero – Zelena glava 2155 m

4-5 sati

Upravo ovim putem, u ledenom dobu, silazili su ledenjaci

sa planine Prenja, dubili cirkove alpskih dolina i stvorili Boračko
jezero. Zar može biti zanimljiviji izlet učenicima ili studentima
geografije, turistima željnih saznanja o planeti Zemlji, ili ljudima
koji hoće da saznaju više?!
Automobilom, prema Konjicu, do sela Borci, 5 km, i lijevo,
na zapad, makadamom još 5 km, prema planini Prenj, do
Boračke drage. Makadam odlazi lijevo prema Ruištu, a planinska
staza prema Crnom polju. Ubrzo put izlazi iz šume i nastavlja
alpskim predjelom Crnog polja, u pravcu sjeverozapada, ispod
markantnog vrha Osobac, do planinske kuće Jezerce. Pored kuće
se nalazi malo jezerce u kojem se ogledaju susjedni vrhovi Prenja.
Na tom mjestu se pridružuje put za vrh iz Konjica. Planinski put
skreće na zapad i ubrzo dolazi na sedlo Otiša i Zelene glave sa
kojeg se pruža lijep pogled na okolne planine.
Uspon na najveći vrh Prenja, Zelenu glavu, sa sedla vodi
obilježenim, ali eksponiranim terenom, koji traži maksimalnu
koncentraciju. Vrh Prenja, kota Zelena glava, otvara zadivljujući
pogled na markantne dijelove planine: dolinu Tisovice, greben
Vjetrenih brda, na Lupoglav i dalje, na sve strane svijeta. Na
Čvrsnicu, Vran planinu, Vranicu, Bjelašnicu, Treskavicu, Maglić,
Velež i Čabulju.
Povratak sa vrha istim putem nazad za 3 sata.
Ili na sedlo, pa na sjever, u dolinu Tisovice, niz Bukov laz u
dolinu rijeke Idbar i u mjesto Čelebiće, na putu Mostar - Sarajevo,
za 6 sati.
Ili visokogorska planinska tura, sa vjerovatnim bivakom
(noćenjem) u planini, na Podotiš i, na zapad, ispod Crnoglava na
sedlo i vrh Lupoglava, u Barni do i preko Grabovčića u Bijelu, za
10 sati.

146
147
Prenj

Rijeka Neretva

Bistra, zelena, hladna, čista, brza rijeka, dugačka stotinama

kilometara, izvire ispod Zelengore, protiče pored Boračkog
jezera i, sa okolnim planinama Zelengorom, Lelijom, Treskavicom,
Visočicom, Bjelašnicom, Čvrsnicom i napokon Prenjom, čini ovaj
ambijent veoma privlačnim za turiste.
U neposrednoj blizini jezera je tok rijeke sa brzom vodom,
prepunom slapova, brzaka, tjesnaca i kanjona, idealno i omiljeno
mjesto za uzbudljiv, ali ne i opasan rafting, u dužini od 20
kilometara.
U gornjem toku rijeke, ispod mjesta Ulog, pa sve do
Glavatičeva, je divlji kanjon, ograničeno pristupačan, bogat
ribom i plemenitom divljači. Za avanturiste to je izazov raftinga
«na pogled», sa nizom teških i opasnih bukova.
U srednjem i donjem toku rijeke podignute su četiri brane
hidrocentrala, pa Jablaničko, Grabovičko, Salakovac i Mostarsko
jezero mijenjaju krajolik divlje, bistre, planinske rijeke u sistem
vještačkih jezera. Ispod Mostara, Čapljine i Metkovića, sve do ušća
u Jadransko more Neretva vraća krajoliku ljepotu hercegovačke
zelene rijeke.

Rafting na Neretvi: 4 sata

Nekoliko kilometara iznad jezera, sve do Glavatičeva, nalaze
se mjesta sa kojih se može sići u Neretvu i čamcima spustiti niz
rijeku, do mjesta Đajići, u dužini od 20 km.
Već u svijetu poznati rafting na Neretvi privlači turiste
zbog savršeno čiste rijeke, divljih kanjona, brzaka, «bijele vode»,
umjerene avanture sa viškom adrenalina i spektakularnog
doživljaja ove rijeke. Više agencija nude aranžmane, sa njihovim
čamcem, skiperom, zaštitnom odjećom i opremom, ručkom u
sred kanjona, između dva buka, na ušću rijeke Rakitnice...

148
Gornji tok Neretve

149
Prenj

Potpuno je besplatno spustiti se svojim čamcem niz

Neretvu, i pojačati doživljaj veslajući «na pogled». Na kraju tog,
najpopularnijeg toka rijeke je Đajića buk, koji svojom ljepotom,
prihvatljivom težinom i izazovom udara pečat na zaista uzbudljiv
izlet.
Povratak asfaltnim putem na Boračko jezero.
Zahvaljujući gornjem toku Neretve, koji je, do sada, izbjegao
sudbinu hidrocentrala, ova rijeka je jedna od ljepotica Bosne i
Hercegovine. To je rijeka koju ljudi pamte.

Jedan od pionirskih raftinga u

gornjem toku Neretve

150
 Prenj

Kanjon Rakitnice
Ovo je jedan od najdivljijih i najspektakularnijih kanjona
u Evropi. Svojom ljepotom plijeni posjetioce i ne ostavlja
ravnodušnim ni one najizbirljivije.
Kanjon Rakitnice dugačak je dvadesetpet kilometara, a
mjestimično dubok hiljadu metara. Rijeka je široka, u prvom dijelu
kanjona oko 5 metara, u sredini, oko Kašića luke oko 10 metara, a
u tjesnacima, na nekoliko mjesta, sužava se na 2 metra. Usječen je
između dvije visoke planine: Bjelašnice, 2.067 m. i Visočice, 1.967
m.
Nadmorska visina toka rijeke na početku kanjona je 1.140
m., a na kraju, na ušću u rijeku Neretvu je 320 m.
Upravo ušće je mjesto gdje se sastaju tri planine: Bjelašnica,
Visočica i Prenj!
Kanjon Rakitnice je udaljen nekoliko kilometara od jezera
i može se posjetiti u okviru poludnevne, jednodnevne ili čitav
kanjon u toku višednevne ture.
Pristup kanjonu je moguć automobilom, do vidikovaca, a
ući u kanjon moguće je samo pješice.
Zbog težine pristupa kanjonu autori preporučuje vodiča.

Kanjoning niz Rakitnicu:

6-8 sati

Pristup je sa jezera, 15 km prema Konjicu i onda desno, uz

Neretvu do mjesta Đajići, kroz selo Spiljani do sela Dubočani.
Ukupno 40 km, asfalt i makadam.
Selo Dubočani 618 m n/v, nalazi se na obroncima Bjelašnice,
na ivici kanjona. Iz njega se pruža zadivljujući pogled na kanjon
Rakitnice.
Za petnaestak minuta, pješice, silazi se u kanjon, do rijeke,

151
Prenj

na 400 m n/v. Sa ovog mjesta kreće zahtjevna tura u posljednjoj

etapi prolaska kroz kanjon Rakitnice. Teškoće su skoro ravne
prolasku kroz Džehennem, najteži dio kanjona, i zahtijevaju
maksimum pripreme, koncentracije i strpljenja. Pri normalnom
vodostaju, za tih 6 kilometara kanjona potrebno je 6 – 8 sati do
ušća rijeke u Neretvu.
Put dalje vodi nepuna dva kilometra i predstavlja kombinaciju
uobičajenih prepreka cijelog kanjona: staza pored rijeke, gaženje
plićaka, prelazak s jedne na drugu obalu, u potrazi za lakšim ili
interesantnijim putem, ili boljim foto-kadrom, preskakanje stijenja,
ulazak i plivanje niz vir, ili uranjanje čamaca u rijeku i plovidbu do
slijedećeg slapa - sve do početka teškog prolaza Oštro.
Taj dio kanjona nazivaju i donji Džehennem. Stijene okomito
padaju u rijeku i onemogućavaju prolazak suhim putem. Rijeka
se sužava na nekoliko metara i dugački virovi duboki više od
jednog, a često i dva metra predstavljaju prepreku koja se može
savladati ili plivanjem ili čamcem. Na nekoliko mjesta, slapovi,
pjenušave, bijele vode predstavljaju ozbiljan problem daljnjeg
kretanja. Teško ili nikako se ne mogu obići, zbog eksponiranosti
stijena, a spustiti se direktno niz slapove može predstavljati
problem.
Upravo posljednji dio kanjona je svojom divljinom, ljepotom
i jedinstvenim pejsažem, uz teškoću savladavanja vodenih i
stjenovitih prepreka, stalnu prisutnost doživljaja kontrolisane
avanture, najsnažniji bljesak, još neotkrivenog i nenarušenog
bisera prirode Bosne i Hercegovine.

Tjesnac Oštro u kanjonu Rakitnice

152
153
Prenj

Povratak:
Viseći most na Rakitnici, nadomak ušća u Neretvu, nekada
je spajao puteve za sela na obroncima Visočice i Bjelašnice, u
blizini sela Kašići, a danas služi planinarima i ljubiteljima prirode
da znaju da se kanjon i avantura Rakitnice završavaju. Preko tog
mosta, za nepun sat pješice se može stići do asfaltnog puta prema
Boračkom jezeru.
Drugi način izlaska iz kanjona je 500 m dalje, dolazak do
ušća u Neretvu, na 320 m n/v i, prije poručenim rafting čamcem,
za 3 sata spuštanje kanjonom Neretve, preko desetak lijepih
i uzbudljivih slapova i brzaka, do sela Đajići, ili slijedećih 3 sata
raftingom do Konjica.
Potrebna oprema: visoke cipele, neopren odjeća za
kanjoning - rafting (ili sportska odjeća i mali čamac), “life jacket”,
kaciga, vreća otporna na vodu, rezervna, nužna presvlaka, sa
obaveznom vunenom kapom.
Najbolji period: juli - septembar

154
 Prenj

Boračko jezero – Kalinovik –

– Nevesinje – Prenj – Boračko jezero
8-10 sati / Džip safari tura

To je vožnja izuzetnim planinskim krajolicima, divljom

prirodom, pored rijeka, jezera, planina, kroz zabačena
bosanskohercegovačka sela, pored nekropola stećaka, rječju:
tragom srednjovjekovne bosanske kulture.
Od jezera put vodi uz rijeku Neretvu u pravcu Glavatičeva
(nekropola stećaka), Bjelimića, makadamom ispod planine
Visočice, kroz selo Argud (nekropola stećaka), južnim padinama
Treskavice preko rijeke Ljute, prema Kalinoviku.
Prije ulaska u Kalinovik put se odvaja desno prema mjestu
Ulog. Dalje put vodi od Uloga prema Nevesinju. Nekoliko
kilometara od Uloga, put se odvaja nadesno, nekoliko kilometara
prema Crvanjskom jezeru, kojeg vrijedi posjetiti.
Makadamski put se penje na visoravan Planinicu, nadesno
je planina Crvanj, a lijevo Lelija, a na sedlu Planinice je smještena
velika nekropola stećaka, i prolazeći prelijepim divljim krajolicima
izlazi na asfaltni put prema Nevesinju. U blizini grada naići ćemo
na još jednu veliku, obilježenu nekropolu stećaka.
Iz Nevesinja put se odvaja prema sjeveru ka selu Lakat i iz
njega, makadamom, ispod sjeverne stijene Veleža prema selu
Zijemlje. Na tom putu pogled na masiv Veleža oduzima dah.
Iz Zijemlja makadamski put nastavlja prema Ruištu,
omiljenom izletištu Mostaraca. Iz Ruišta se treba vratiti nekoliko
kilometara nazad i skrenuti istočnim padinama Prenja prema
Boračkom jezeru.

155
Zijemlje, selo nadomak Nevesinja, sa
sjevernom stijenom Veleža

156
157
Prenj

Planinarska oprema

Boravak u prirodi, posebno usponi na Prenj i druge visoke

bosanskohercegovačke planine, iz naučnih, sportskih, estetskih,
ribolovačkih, lovačkih i u širokoj lepezi drugih, mogućih razloga,
zahtijeva prikladnu obuću, odjeću, opremu, bez koje ne treba ni
pomišljati na sigurni i udobni boravak u prirodi.
Obuća: planinarske cipele. Klasične planinarske cipele,
visoke, sa vibron đonom - gojzerice. Takve su potrebne da nogu
zaštite od oštrog stijenja, skočni zglob od povrede i da omogući
penjanje po eksponiranim dijelovima planine.
I da budu optimalno lagane.
Vojničke cipele mogu zamijeniti planinarske. Važno je da su
komotne i da su toliko visoke da štite skočni zglob.
Patike su veoma lagane, udobne, ali ne štite od vlage, niti od
povreda skočnog zgloba. Oprezno u njima.
Gležnjaci su zimi neophodni. Proizvode se od laganih,
a praktičnih materijala. Moraju imati kaiš ili sajlu s kojom se
pritegnu na đon cipela i onemogućavaju upadanje snijega u
cipelu. Najbolji su od goretexa, ali i najskuplji.
Odjeća: duge pantalone, goretex vjetrovka, vunena kapa,
kačket, rukavice, majica, košulja, termo prsluk ili jakna.
Rezervna odjeća je neophodna: sportske gaćice, majica,
lagana trenerka, čarape.
Odjeća treba da bude lagana, komotna, otporna na habanje,
da propušta znoj, zadržava vjetar i kišu, da štiti od hladnoće, da
se teško kvasi, a lako suši. To su materijali “goretex” i “polartec”
Ruksak: od nepropusnog materijala, sa dodatnom navlakom
– zaštitom od kiše, oko 60 l zapremine.
Boca za vodu: od laganih metala, termos ili obična. Bez hrane
se može, ali bez vode se ne može preživjeti u prirodi. Minimum 2
litra tečnosti dnevno, a kod većih napora duplo više.
Lagane, plastične boce pakovane vode ili sokova mogu
zamijeniti namjenske, pod uslovom da se ne sjeda na ruksak.

158
159
Prenj

Sigurnosna oprema: svjetiljka, busola i karta, nožić, mini

komplet prve pomoći, mobitel; tanko alpinističko uže - prusika 5
mm debljine i 5 m dužine i karabiner, šprica za isisavanje mjesta
ujeda insekata ili zmije.
Zimi, na skijaškim turama, u područjima i situacijama realne
opasnosti od lavina, veoma korisno je nositi na sebi lavinski
lokator. To je elektronski uređaj, ne skuplji od prosječno dobrog
mobitela, koji omogućuje onim koji su ostali van lavine da brzo i
sigurno pronađu i spase zatrpane partnere.
Mobitel treba biti sa punom baterijom, da se, u slučaju
potrebe, sa mjesta gdje ima signala, može pozvati pomoć.
Prusiku i karabiner treba da ima svaki pojedinac, za
samopomoć, pomoć partneru, itd.
Komplet prve pomoći treba da ima svaka grupa koja odlazi
u planinu.
Upaljač!
Šprica za isisavanje radi na principu vakuuma, te značajno
može pomoći u prvoj pomoći kod ujeda zmije. Hitnom
intervencijom može se isisati značajna količina zmijskog otrova iz
rane i tako smanjiti komplikacije.

Podru~je Jezerca sa Zupcem i

grebenom Osopca

160
161
Prenj

Opasnosti u planini
Svako putovanje nudi, osim lijepih i korisnih doživljaja i
iskustava, i mogućnosti neprijatnih, pa i opasnih situacija.
Gorski spasavaoci dijele te opasnosti na objektivne i
subjektivne:
Objektivne opasnosti su one koje nastaju kao djelo
prirode, na koje čovjek nema uticaja, a u području naviših BiH
planina nabrojaćemo najvjerovatnije:

Nevrijeme može ugroziti čovjeka u planini ako je propustio

priliku, u pripremi izleta ili ture, da konsultuje meteorološku
prognozu, ako se u izboru opreme nije pripremio za vanredne
prilike, ili ako ne postupa po proceduri, koja se uči na tečajevima
izviđača, planinara, lovaca...
Posebno su opasna ljetna, poslijepodnevna nevremena,
pogotovo ako su tad ljudi na vrhu ili u njegovoj zoni, zbog
gromova, jakog vjetra i ledene kiše.
Radi toga na ture treba ići rano. Prilikom uspona na najveći
vrh Evrope - Mont Blanc, na vrh se kreće rano ujutro, još po
mraku.

Lavine nastaju od snijega na padinama nagetim između 22

i 44°, nakon svježeg snijega ili u proljeće. To su padine na koje
može pasti i jedno vrijeme ostati dovoljno snijega da se pokrene
iz različitih razloga. Takva mjesta treba izbjegavati, ili zaobilaziti ili
prelaziti po proceduri koja se uči na planinarskim ili alpinističkim
kursevima. Treba izbjegavati odlazak u planinu bar 24 sata nakon
velikih sniježnih padavina.
Ali, tad je turnim skijašima najljepše skijanje po nedirnutim
padinama, po snijegu “cjelcu”, pa je veoma važno koristiti lavinske
lokatore, koji mogu spasiti život.

Opasnost od divljih životinja: Čovjek je životinjama

najveći neprijatelj, pa one redom bježe od njega, ali...

162
163
Prenj

Čopor gladnih pasa ili vukova, ili divlja svinja sa mladim, ili
mečka sa mečićima, mogu biti veoma opasni. Istina, gotovo da
se ne pamti u našim planinama da je čovjek napadnut od divljih
zvijeri, ali je važno dati priliku životinjama da se povuku, da
izbjegnu susret sa čovjekom.
Za nuždu običan sprej protiv komaraca u kombinaciji sa
upaljačem može postati bacač plamena s kojim, u neposrednom
kontaktu možete uplašiti i obeshrabriti napadača.

Ujed zmije: U prirodi ima zmija jer je to njihovo prirodno

stanište. Ujed otrovnih zmija, koje žive u našim krajevima, a za
koje kažu da imaju samo 1/3 otrova potrebnog za smrtni ishod,
može izazvati opasne posljedice, ali ga treba preduprijediti.
Divljina prirode je mjesto gdje ta stvorenja žive. Ljudi, koji
prolaze tim područjem trebaju da budu oprezni, pogotovo na
nepreglednim mjestima (gustiš i sl.). Trebaju oprezno nastupati,
da bi dali zmiji vremena da se povuče.
Zbog toga su planinarske cipele i duge pantalone vrlo
korisne kao preventiva, a vakuumska šprica može biti korisna ako
se nesreća dogodi.

Subjektivne opasnosti su one koje, nepromišljenim

djelovanjem, izazove sam čovjek, sebi ili drugima:

Pad: Svakako da se može pasti slučajno, ali ako se ne pazi

dovoljno, ako se ne preduzmu sve mjere sigurnosti, pogotovo na
eksponiranim mjestima, onda pad može biti katastrofalan.
Zbog toga je prepoznavanje opasnosti od pada i svakako
znanje alpinizma vrlo korisno.

Lutanje: Skrenuti s puta, izgubiti markaciju, ili se izgubiti na

nepoznatom području svakome se može dogoditi. Šta tad uraditi,
pitanje je, pa od odgovora zavisi da li će gubitak orijentacije
postati tek šala ili će se pretvoriti u lutanje sa katastrofalnim
posljedicama.
Da se to ne bi desilo ne treba bez vodiča ići u nepoznato

164
 Prenj

područje, ili bar koristiti kartu i busolu, ili GPS, ali je neophodna
kontinuirana orijentacija, ali ako se desi... Najvažnije je sačuvati
prisustvo duha i ne paničariti. Istim putem se vratiti do najbliže
markacije, ili do poznatog dijela puta, ili se naknadno orijentisati,
pa naći pravi put...
Nikako se ne iscrpljivati u traganju za pravim putem. Nikako
ga ne tražiti po noći ili po magli ili nevremenu, jer je to najopasnije
lutanje, čije posljedice mogu biti pad u provaliju, ili smrtonosna
iscrpljenost, nego se skloniti u zavjetrinu, ostati na okupu, uputiti
poziv u pomoć, uporno nastojati zapaliti vatru, zaštititi se od
podhlađivanja, racionalisati vodu i hranu, paziti na partnere i
čekati dan, ili prestanak nevremena, ili dolazak spasavalaca.
Važno je imati u mobitelu broj policije ili gorske službe
spasavanja. Zapamtite! Uvijek ima izlaz!

Iscrpljenost: Sticajem raznih okolnosti može se, u svakoj

fizičkoj aktivnosti upasti u fazu malaksalosti. Ali, u planini,
pogotovo u nevremenu, to može biti veoma opasno. Zbog toga
što su stalno prisutne iznenadne situacije koje traže trenutni
maksimum fizičkog naprezanja, čovjek mora uvijek imati rezervu
snage. Radi toga dnevne ture ne trebaju da traju predugo.
Dobrim pripremama, razumnim planiranjem dnevne
etape i prepoznavanjem znakova organizma, može se izbjeći
iscrpljenost.

165
166
 recenzija

Iz recenzije
Prim.dr.med. Zvonimir Vinik

Poslije izdavanja knjiga „Kanjon Rakitnice“ i „ Maglić, Volujak,

Zelengora “, bilo je za očekivati da će autori nastaviti sa posjetama
dobro odabranim prirodnim ljepotama planinskih predjela naše
domovine i to prenijeti u novu knjigu.
To se i dogodilo, a ovaj put čitaoce vode u masiv Prenja
sa svim njegovim ljepotama, divljini i izazovnosti što ih pruža
Prenj. Nije to samo «Eldorado» naših visokogoraca i alpinista
nego i omiljeni put svih ljubitelja prirode i planine. Dosadašnja
dostupna planinarska literatura na temu Prenja dosta se razlikuje
od ove knjige s kojim nam autori kroz svoju prizmu prikazuju ovu
planinu i tako nam nude sveobuhvatni pregled. Upadaju u oči
lepršavost i živopisnost opisa krajolika i prikaza planinarskih tura
u svim segmentima, tako da se često čitalac vidi kao sudionik
toga mjesta i trenutka.
U ovoj knjizi prepoznaju se slijedeći dijelovi:
I. Mogući pristupni putovi u srce planine;
II. Putovi i ture prema najistaknutijim vrhovima Prenja sa 11
dvotisućnjaka ;
III. Opis Boračkog jezera sa vrlo interesantnim turama i
izletima;
IV. Rafting kanjonom Neretve i Rakitnice;
V. Planinarska oprema i opasnosti u planini.
Knjiga polako uvodi čitaoca u prostranstva Prenja preko
opisa geopoložaja, životinjskog carstva te akvarela i raznolikosti
biljnog svijeta sa detaljnim opisima najvažnijih prilaza u srce
planine.
Tri Bijele rijeke – konjička, jablanička, mostarska – i Idbar, te
turama sa Boračkog jezera, dolazimo u centralni masiv Prenja, i to

167
recenzija

je, po svemu, okvir koji izaziva, a do sada je u knjigama o Prenju

bio izostavljen, bar na ovaj način.
Svi ovi prilazi su opisani detaljno sa mnoštvom bitnih i
korisnih zapažanja i opisa tura, te daju posebnu dimenziju ovoj
knjizi i neodoljivo privlači čitaoca da se i sam upusti u neponovljivu
avanturu.
Vrhunac knjige sastoji se u prikazu vrhova Prenja sa
naglaskom na dvotisućnjake - njih 11, koji su omiljeni i izazovni
među visokogorcima i alpinistima, naročito u zimskim uvjetima.
To su a prvom mjestu Zelena glava kao najviši vrh Prenja
2155 m, Lupoglav 2102 m, Osobac 2099 m, Otiš 2097 m, Erač 2082
m, Herač 2042 m, Vidina kapa 2032 m, Ovča 2021 m, Botini 2015
m, Velika kapa 2007 m i još nepriznati Kerač 2030 m.
Autori nisu propustili opisati uspone na vrhove Cetine i
Izgorjele grude, iako nisu dvotisućnjaci, ali su kultna mjesta
rezervisana samo za alpinističke gurmane.
U širokoj lepezi opisa tura izdvojio bih preljepe doline
Tisovice i rijeke Idbar te detaljnim prilazima Zelenoj glavi sa svim
čarima koje nam pruža taj poduhvat.
Uspon na Lupoglav i sve ono što ga prati kroz emocije autora
izaziva slične refleksije i saživljavanje sa učesnicima pohoda. Bitno
je podvući da sve opisane ture Prenja prati detaljna topografska
obrada.
U sklopu masiva Prenja opisano je i Boračko jezero, tipično
glečersko jezero kao pogodno mjesto raznovrsnog rekreacijskog,
sportskog i masovnog turizma.
Interesantan je i zapis o slikaru - osobenjaku Lazaru Drljači
„posljednjem bosanskom Bogumilu“ koji je očaran prirodnim
ljepotama Prenja našao smiraj svog života u njemu.
U knjizi nalazimo opisanu i turu Boračko jezero – Jezerce -
Zelena glava koja je veoma zanimljiva jer njome stižemo do vrha
Prenja za samo 4 - 5 sati hoda i vraćamo se u dolinu za oko 3
sata.
U nastavku knjige autori nas uvode u jedno novo carstvo
masiva Prenja nadomak Boračkog jezera. To su rijeka Neretva i
kanjon Rakitnice. Neretva, ta rijeka izuzetne ljepote neponovljivo

168
 recenzija

zelene bistre vode u gornjem toku teče nestašno krivudavim

kanjonom, pa kod namjernih ili slučajnih posjetitelja izaziva
divljenje, nekada strahopoštovanje, ali i izazov da se čovjek
prepusti njenoj snazi i ljepoti spuštajući se niz njene brzake.
RAFTING-ta riječ koju sve češće čujemo na našim prostorima
tako da broj ljubitelja spuštanja niz brze i divlje rijeke neprestano
raste. Rekreativci, istraživači, avanturisti i sportski takmičari nalaze
sebe od smirujućih uživanja do visoko adrenalinskih trenutaka.
Sve nam to autori knjige dočaravaju opisujući detaljno
pristupe kanjonu i rute pojedinih raftinga. Siguran sam da će
mnogi čitaoci naći sebe u ovoj temi.
Drugi biser ovog segmenta knjige je prilaz i prolaz kroz
kanjon Rakitnice – svojevrsni sažetak njiohove prve knjige
Kanjon Rakitnice. Nećete se pokajati ako i u tom divljem predjelu
upoznate šire područje Prenja.
Čitajući dalje nailazimo na još jedan interesantan „izlet“.
Polazak je sa Boračkog jezera preko Kalinovika, Nevesinja, Prenja
i povratak na Boračko jezero. Uvijet je vožnja terenskim vozilom.
Do sada malo obrađivana tura posjetiocu nudi mnogo jer
prolazi kroz malo posjećene prekrasne krajolike BiH. Na tom
putu posjetilac se susreće sa interesantnim ruralnim sredinama i
nekoliko interesantnih nekropola stećaka. Idealno za foto safari!
Predlažem autorima da sačine kompletan i detaljan itinerer
cijela ture i putem Turističkog saveza animiraju i strane turiste i
avanturiste. Za razmišljanje je i angažovanje obučenih vodiča u
tu svrhu.
Na kraju knjige opisane su i dvije teme koje svakako nalaze
mjesto u ovakvoj literaturi. To su PLANINARSKA OPREMA i
OPASNOSTI U PLANINI.
Da li je to dio moje profesionalne deformacije ili je to uticaj
moje pedesetogodišnje aktivnosti u Gorskoj službi spasavanja,
ali podvlačim i preporučujem ove teme kao veoma važne.
Svakom namjerniku, koji čitajući ovu knjigu zaželi da to i
doživi, biti će od pomoći uputa o opremi i opasnostima u planini.
Preporučujem čitaocu da ovaj dio knige što pažljivije pročita.
Naravno to se ne donosi na prekaljene „planinske vukove“ koji to

169
recenzija

itekako dobro znaju..

I na kraju šlag na tortu – fotografije iz ove knjige.
Autora fotografija i posebno urednik fotografije mogu da
nam garantuju uzbudljiv vizuelni doživljaj koji nas zaista prati
kroz cijelu ovu knjigu. Počevši od dokumentarne fotografije,
fotografije pejzaža, fotografije izražene dramatike do protreta
zatečenog trenutka zaokružujući grandioznost i ljepotu prenjskog
masiva.
Zato sa zadovoljstvom preporučujem ovu knjigu ne samo
zaljubljenicima planina i prirode, avanturistima i ljubiteljima
raftinga, nego i da ona posluži kao inicijativa za bolju revalorizaciju
planina BiH preko Turističkog saveza, ne samo kod nas nego i u
inostranstvu.

Sarajevo, 2009 Prim.dr.med. Zvonimir Vinik

170
 recenzija

Iz recenzije
ing. Rašid Mulahusić

Knjiga Prenj, autora Muhameda Gafića i dr Šemsudina

Džeke, nakon njihovih knjiga o planinama, rijekama i kanjonima,
te pećinama, predstavlja slijedeći, rekao bih, uspješan pokušaj
slikanja prirodnih vrijednosti Bosne i Hercegovine u punom
svijetlu i ponudu ljudima da pogledaju zabilježeni krajolik jedne
od najljepših planina ovog prostora. Knjiga, sa 176 stranica
teksta i 96 kolor fotografija može biti planinarsko-turistički vodič,
udžbenik planinarstva i geografije, promotivni materijal i poziv
za posjetu ovom veoma lijepom i interesantnom kraju.
Poglavlje geopoložaj i pristup precizno informiše čitatelja i
daje mu dovoljno podataka za programiranje posjeta ovoj planini
i njenim sadržajima. Zajednički angažman autora, uglednih i
važnih ljudi u Planinarskom savezu BiH i Turističkoj zajednici F
BiH i, posebno rezultat njihovog zajedničkog angažmana i u ovoj
knjizi daje važnu sliku o značaju tih institucija za naš društveni
život. Turističkoj zajednici kantona Sarajevo i Planinarskom savezu
BiH sugerišem sveobuhvatniju saradnju posebno u segmentu
planinskog turizma i razvoja vodičke planinarske službe.
U poglavlju planinarska oprema i opasnosti u planini dobro
su naznačene osnovne postavke ove problematike, ima dovoljno
argumenata i uputstava za nabavku i opremanje. Autori su
značajna imena BiH planinarstva i alpinizma i turizma te njihove
preporuke i ocjene u ovim poglavljima su dragocjene, korisne a
posebno jer su rezultat njihovog velikog iskustva.
Opis glavnih i najvećih vrhova Prenja daje obilje preciznih
podataka posjetiocima, a poneki osvrt na alpinističke smijerove
i penjače, ne samo da upotpunjuju sliku planine, nego pokazuje
mogućnosti kreativnog ljudskog djelovanja, posebno upornosti

171
recenzija

i sposobnosti planinara i alpinista da dosegnu i ispenju teške

stijene i dosanjaju svoje snove o duhovnom bogaćenju „osvajača
beskorisnog“.
Priča o rijekama, kanjonima, jezeru i aktivnostima vezanim
za njih, skoro da je dio turističkog vodiča. Čitajući ovu knjigu
zadovoljstvo mi je bilo gledati seriju odličnih kolor fotografija
visokog standarda i posebno sjaja naslovne strane.
Ovu knjigu sa zadovoljstvom preporučujem svim planinarima
od početnika do iskusnih planinara, posebno onim iz okruženja
ove planine kao i onima koji je češće pohode. Vjerujem da će
knjiga dati nove vidike domaćim i stranim turistima, omogućiti
im da je dožive kao jednu od najljepših planina naše zemlje i
izdavaču je preporučujem za štampanje.

Sarajevo, 2009 ing. Rašid Mulahusić

172
recenzija

173
Autori fotografija na stranama:

Greenvisions: 115
Kenan Muftić: 137
Miralem Husanović: 96, 108, 117
Michael Muller: 86, 91
Zijah Gafić: 153

Pe}ina Orlova~a

174
 SADRŽAJ

Predgovor.......................................................................................................7
Geopoložaj...................................................................................................12
Biljni svijet....................................................................................................20
Životinjski svjet..........................................................................................28
Konjička Bijela.............................................................................................32
Dolina rijeke Idbar.....................................................................................40
Jablanička Bijela.........................................................................................48
Mostarska Bijela ........................................................................................58
Jablaničko jezero.......................................................................................68
Ruište.............................................................................................................70
Tisovica.........................................................................................................80
Zelena glava................................................................................................84
Lupoglav.......................................................................................................94
Osobac........................................................................................................104
Otiš................................................................................................................110
Vjetreno brdo ( Erač)................................................................................112
Herač............................................................................................................114
Vidina kapa.................................................................................................115
Ovča..............................................................................................................116
Botini............................................................................................................118
Velika kapa.................................................................................................122
Kerač.............................................................................................................124
Cetina...........................................................................................................128
Izgorjela Gruda ........................................................................................136
Boračko jezero..........................................................................................140
Planinarska oprema................................................................................158
Opasnosti u planini.................................................................................162
Recenzija Prim.dr.med. Zvonimir Vinik.............................................167
Recenzija ing. Rašid Mulahusić............................................................171

175
176