Ascendere Historiam PDF

Ascendere historiam
Zbornik u čast Milana Kruheka
Ascendere historiam - Zbornik u čast Milana Kruheka

ISBN 978-953-7840-38-9
Cijena: 130,00 kn + PDV
Hrvatski institut za povijest

Zagreb, 2014.
Ascendere historiam
Biblioteka Hrvatska povjesnica – Zbornici radova
Nakladnik
Hrvatski institut za povĳest
10000 Zagreb, Opatička 10
Telefon: +385-1-4851-721
Faks: +385-1-4851-721
Elektronska pošta: institut@isp.hr
hp://www.isp.hr
Za nakladnika
Jasna Turkalj
Urednici
Marĳa Karbić
Hrvoje Kekez
Ana Novak
Zorislav Horvat
Recenzenti
Damir Matanović
Ivana Horbec
Lektura
Gordana Malnar
Prĳevod sažetaka na engleski

Hrvoje Kekez
Grafičko oblikovanje
Marĳa Korotaj
Tisak
Intergrafika TTŽ d.o.o., Bistranska 19, Zagreb
Naklada
300 primjeraka
CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod
brojem 895119
ISBN 978-953-7840-38-9
Ni jedan dio ovoga zbornika radova ne smĳe se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način
reproducirati bez pisanog dopuštenja nakladnika.
Nakladnik i urednici Zbornika ne odgovaraju za navode i gledišta iznesena u pojedinim

prilozima.
Zahvaljujemo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske na novčanoj

potpori.
Ascendere historiam
Priredili:
Marĳa Karbić, Hrvoje Kekez, Ana Novak i Zorislav Horvat
Hrvatski institut za povĳest

Zagreb, 2014.
Sadržaj
Sadržaj:
Predgovor ................................................................................................................................9
Tabula gratulatoria ................................................................................................................ 10
Povjesničar Milan Kruhek (Ivan Majnarić)........................................................................ 11
Bibliografija Milana Kruheka (Hrvoje Kekez – Ivan Majnarić) .....................................15
SREDNJI VĲEK
Ivan Botica – Tomislav Galović

Codex Corbaviensis ................................................................................................................. 29
Mario Kevo – Ana Novak

Podjela kastruma i vlastelinstva Greben krajem 14. stoljeća: neki aspekti
unutarnjega razvoja svjetovnoga vlastelinstva ................................................................ 41
Bruno Škreblin
Pripadnici plemićke zajednice iz Klokoča na zagrebačkom Gradecu u 15. stoljeću:
Primjer uloge sitnoga plemstva u formiranju urbanih elita ...........................................67
Vedran Klaužer
Petar Tarnok od Mačkaša (de Machkas), kapetan Senjske kapetanĳe (1486.-1492.) ...81
Zoran Ladić
Doseljenici i stranci iz Hrvatske, Slavonĳe i istočnojadranskih komuna u
kasnosrednjovjekovnom Poreču ......................................................................................... 95
Jadranka Neralić
Dva pokušaja preotimanja prihoda operarĳe katedrale iz druge polovine
15. stoljeća: primjeri Zadra i Trogira ................................................................................ 113
Vinicĳe B. Lupis
Beneficĳ biskupa Vida Ostojića ......................................................................................... 127
Ante Birin
Srednjovjekovni pečat grada Skradina ............................................................................143
5
RANI NOVI VĲEK
Hrvoje Petrić
Prilog poznavanju socioekonomskoga razvoja ivanečkoga i viničkoga kraja
(prostora nekadašnjeg Gornjeg polja) u srednjem i ranom novom vĳeku ................153
Milan Vrbanus
Razvĳenost alodĳalnoga gospodarstva na slavonskim vlastelinstvima
sredinom 18. stoljeća .......................................................................................................... 167
Zlata Živaković Kerže

Poredbeno istraživanje Sretnog grada Frane Petrića i Kućnika Josipa Stjepana Reljkovića .... 187
Lovorka Čoralić – Maja Katušić

Hrvatski vojnici u posljednjim danima Mletačke Republike –
kapetan Nikola Bolica i njegovi Fanti oltramarini ........................................................... 197
Nataša Štefanec
Osmanski zapovjednici i struktura osmanske i habsburške vojske na
hrvatskom dĳelu krajišta (prema špĳunskim izvješćima iz 1570-ih) ..........................209
Zlatko Kudelić
Izvješće križevačkog pukovnika Johanna Josepha Herbersteina o Svidničkoj
(Marčanskoj) biskupĳi iz 1666. godine............................................................................. 229
Maja Matasović – Tamara Tvrtković

Građa za vojnu povĳest u samostanskim kronikama i kanonskim
vizitacĳama 18. stoljeća ...................................................................................................... 249
Robert Holjevac
O spisu Markantuna de Dominisa Hridi kršćanskoga brodoloma,
tiskanom u Londonu 1618. godine ................................................................................... 263
Zrinka Blažević
Kulturni posrednici i kulturni transferi u ranom novom vĳeku -
Janez Vajkard Valvasor i Pavao Rier Vitezović ............................................................. 279
Ivana Jukić
Dvorske dame izvan bečkoga dvora: kako su kreirale društveno-političko
ozračje ugarsko-hrvatskoga ranonovovjekovnog prostora?.........................................301
6
Content
Sadržaj
Marĳan Sivrić
Rod Tributinić – Evangelisti (Vangelisti) – starinom iz Jajca u središnjoj
Bosni i njegov uspon u Dubrovniku od sredine 15. do početka 17. stoljeća .............315
Géza Pálffy
Najstarĳi prikazi hrvatskih zastava iz 16. i 17. stoljeća. Jedinstveni izvori
za proučavanje povĳesti hrvatskih državnih i nacionalnih simbola ...........................327
Ivan Mirnik
Jacob Spon, George Wheler i jedna zadarska numizmatička zbirka iz 17. stoljeća ...347
Ante Škegro
Crkveno zvono sa sahat-kule u Sanskom Mostu u sjeverozapadnoj Bosni
(crkvena zvona sa sahat-kula u Bosanskom ejaletu) ..................................................... 357
UTVRDE
Zorislav Horvat
Pseudo-kašteli kraja 15. i prve polovine 16. stoljeća u obrani od Turaka ..................371
Zlatko Karač
Srednjovjekovne utvrde, gradine i gradišta na području Đakovštine –
rekognosciranje i topografija lokaliteta ............................................................................399
Tatjana Kolak
Arheološka istraživanja Starog grada Udbine (2008.-2012.) .........................................425
Marina Šimek
Od bilješke jednoga povjesničara do arheološkoga nalaza ..........................................447
Krešimir Regan
Gornji grad kninske tvrđave ............................................................................................. 463
Vĳoleta Herman Kaurić

Značaj i sudbina pakračke utvrde kroz povĳest.............................................................497
Mira Kolar-Dimitrĳević
Ostaci protuturskih utvrda u Hrvatskoj .........................................................................519
7
DUGO 19. STOLJEĆE
Željko Holjevac
Karlovački generalat 1802. godine: ustrojstvo, naselja i stanovništvo .......................553
Vlasta Švoger
Slobodni pojedinci u slobodnom narodu. Građanske i političke slobode
i prava u hrvatskom tisku sredinom 19. stoljeća ............................................................ 573
Stjepan Matković
Anonimni bečki izvor o banskoj Hrvatskoj u doba prve vladavine
Hrvatsko-srpske koalicĳe (1906. - 1907.) ......................................................................... 585
Mato Artuković
Dvĳe propovĳedi nadrabina dr. Hosee Jacobĳa. Prilog povĳesti
hrvatsko-židovskih odnosa ............................................................................................... 599
20. STOLJEĆE
Nikica Barić
Javno djelovanje Saveza komunista - Pokreta za Jugoslavĳu u Hrvatskoj
tĳekom 1991. godine ........................................................................................................... 629
Jakša Raguž
Prilog poznavanju rušenja katoličke župne crkve sv. Ivana Nepomuka u Glini ......645
Šimun Penava
Bibliografija radova o Karlovcu u Domovinskom ratu ................................................667
8
Predgovor
Prĳe nekog vremena navršilo se sedamdeset godina života dr. sc. Milana Kruheka,
nekadašnjega ravnatelja i dugogodišnjega djelatnika Hrvatskoga instituta za povĳest.
Svojim predanim znanstvenim radom, kao i višegodišnjim vođenjem Odjela za
srednjovjekovnu povĳest Hrvatskoga instituta za povĳest, dr. sc. Milan Kruhek stekao
je ugled, i u Hrvatskoj i u inozemstvu, kao jedan od vodećih poznavatelja hrvatske
srednjovjekovne i ranonovovjekovne povĳesti. Upravo stoga, a na prĳedlog djelatnika
Odjela za srednjovjekovnu povĳest, ravnateljica Hrvatskoga instituta za povĳest dr. sc.
Jasna Turkalj odlučila mu se odužiti zbornikom radova u njegovu čast.
Razmišljajući o koncepcĳi zbornika, odlučili smo na suradnju pozvati u prvom
redu istraživače koji se bave hrvatskim srednjovjekovljem i ranonovovjekovljem,
to jest razdobljima koja su bila u žiži interesa i samog dr. Kruheka tĳekom njegove
znanstvene karĳere. Pritom smo u izradu zbornika željeli uključiti ne samo povjesničare
nego i znanstvenike drugih struka, na prvom mjestu arheologe i arhitekte, s kojima
je dr. Kruhek surađivao baveći se jednim od svojih najdražih područja istraživanja –
plemićkim tvrdim gradovima i sistemom obrane od osmanlĳske prĳetnje.
Iako smo se s pozivom na suradnju obratili prĳe svega istraživačima starĳih
razdoblja, nismo željeli isključiti ni druge s kojima je dr. Milan Kruhek surađivao
tĳekom svojega života (u prvom redu djelatnike Hrvatskoga instituta za povĳest,
kojima je niz godina bio dragi kolega, a neko vrĳeme i ravnatelj), pa u zborniku imamo
i radove koji obrađuju druga razdoblja, pa i najnovĳu povĳest.
Povezanost dr. Kruheka s prostorima Like, Krbave i Banovine, kojima je posvetio
veliki dio svojega znanstvenog rada i koje je doslovno propješačio obilazeći ostatke
života prošlih stoljeća sakrivene u njihovim šumama, navela je neke od autora da se
pozabave prošlošću upravo tih krajeva te je i povĳest tih, inače dosta zapostavljenih,
dĳelova Hrvatske jedna od tematskih odrednica ovoga zbornika.
Na kraju ovoga kratkog predgovora željeli bismo uime svih kolegica i kolega
zahvaliti dr. Milanu Kruheku na svemu što je učinio na znanstvenom polju, ali i na
stručnoj pomoći koju je svim istraživačima prošlosti bio spreman pružiti. Ljubav koju
je uvĳek pokazivao za hrvatsku povĳest bila je pravi poticaj za sve nas koji smo s njime
surađivali. Iako je već neko vrĳeme u mirovini, on i dalje predano radi, te mu želimo
mnogo uspjeha u njegovim nastojanjima i vjerujemo da će nas još obradovati novim
rezultatima.
Urednici
9
TABULA GRATULATORIA
Stanko Andrić
Irena Benyovsky
msgr. Mile Bogović
Zoran Grĳak
Ivana Horbec
Berislav Jandrić
Ivan Jurković
Damir Karbić
Mĳo Korade
Meri Kunčić
Suzana Leček
Maurizio Levak
Anđelko Mĳatović
Zef Mirdita
Ivica Miškulin
Mica Orban Kljaić
Zrinka Pešorda Vardić
Zdenko Radelić
Gordan Ravančić
Nikša Stančić
Željko Tomičić
Jasna Turkalj
Darko Vitek
10
Povjesničar Milan Kruhek
(Zamlača kraj Vidovca, 28. XII. 1940.)*1
Milan Kruhek rođen je u Zamlači (općina Vidovec) kraj Varaždina 28. prosinca 1940.
godine. U rodnoj općini polazio je osnovnu školu, a klasičnu dominikansku gimnazĳu
završio je u Bolu 1959. godine. Potom je upisao studĳ filozofije na Bogoslovnom
fakultetu te studĳ arheologĳe i klasične filologĳe na Filozofskom fakultetu Sveučilišta
u Zagrebu. Oba je studĳa diplomirao 1968. godine. Magistrirao je iz pomoćnih
povĳesnih znanosti tezom Fortifikacĳska arhitektura Banĳe s osobitim osvrtom na razdoblje
njene obrambene uloge u XVI. i XVII. stoljeću na Filozofskom fakultetu u Zadru 1983., a
doktorirao iz povĳesti tezom Obrambena arhitektura Hrvatske i Slavonske Vojne krajine u
16. stoljeću na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1990. godine.
Četrdesetogodišnju karĳeru započeo je 1969. kao kustos asistent u Muzeju
hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Potom je bio zaposlen u Povĳesnom muzeju
Hrvatske u Zagrebu od 1971., gdje je bio kustos od 1973., viši kustos od 1978. i muzejski
savjetnik od 1986. godine. Od 1991. do umirovljenja 2010. bio je djelatnik Instituta za
suvremenu povĳest, tj. Hrvatskoga instituta za povĳest (od 1996.). Na tom najvećem
strukovnom institutu bio je jedan od osnivača Odjela za srednjovjekovnu povĳest
te njegov ravnatelj od 2003. do 2007. godine. Zaposlenjem u znanstvenoj zajednici
napredovao je u zvanjima: znanstveni suradnik od 1991., viši znanstveni suradnik od
1998., znanstveni savjetnik od 2002. (u trajnom zvanju od 2006.).
U iznimno opsežnom i bogatom znanstvenom opusu središnju pozornost posvetio
je materĳalnoj kulturi i fortifikacĳskoj arhitekturi Vojne krajine, napose karlovačkoga
Pokuplja u ranom novovjekovlju, od 16. do 18. stoljeća. Uopće u središte njegova
zanimanja smjestio se Karlovac, njegov obrambeni sustav i graditeljstvo. Kao plod tih
zanimanja nastale su i Kruhekove najznamenitĳe autorske monografije Graditeljska
baština karlovačkog Pokuplja (Karlovac, 1993.), Karlovac: utvrde, granice i ljudi (Karlovac,
1995.) i Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb, 1995.).
Bavio se i karlovačkom prošlošću uopće, osobito u kulturno-povĳesnim vodičima
Franjevački samostan i crkva Presvetoga Trojstva (Karlovac, 2000.), Stari grad Dubovac
(Karlovac, 2000.) i Karlovačka zvĳezda (Karlovac, 2001.), a o kulturnoj povĳesti grada pisao
je kao suautor u monografiji Župa svetog Franje Ksaverskog, Karlovac – Švarča (Karlovac,
2004.). Najposlĳe je karlovačku historĳu obilježio kao autor (više od 50 natuknica) i
*
Kratka biografija Milana Kruheka nastala je na osnovi biobibliografije: Ivan MAJNARIĆ, “Kruhek,
Milan”, Hrvatski biografski leksikon 8 (Zagreb: Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 2013), 260-261.
Rabljeni izvorni materĳal na osnovi kojega je ta nastala pohranjen je u Arhivu Hrvatskoga biografskog
leksikona u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”. Za potanju bibliografiju usp. sljedeći rad ovoga
zbornika. Valja napomenuti i da ostale postojeće otisnute biografije Milana Kruheka najčešće sadrže neke
netočne podatke te s njihovom uporabom valja biti iznimno oprezan.
11
urednik u Karlovačkom leksikonu (Zagreb, 2008.). Štoviše, za trajno unapređivanje

poznavanja karlovačke prošlosti dobio je Nagradu grada Karlovca 1998. godine.
Osim toga, istraživao je i povĳesnu topografiju Hrvatske vojne krajine uopće,
javljao se i brojnim povĳesnim pregledima o pojedinim hrvatskim područjima, o
osmanskoj ugrozi, iseljivanjima za nje te razgraničenjima hrvatskih krajeva prema
onima pod osmanskom vlašću, o raznim starim gradovima i velikaškim obiteljima kao
njihovim posjednicima, a također je razrađivao teme o sakralnoj arhitekturi i crkvenoj
arheologĳi.
Znatan se dio njegove muzeološke djelatnosti odnosio na učestali terenski rad.
Pritom su pisani znanstveni radovi kao produkt toga tek mali odraz ukupnih nepisanih
zasluga oko trajne brige za očuvanje lokalne kulturno-povĳesne materĳalne baštine
Gorskoga kotara, Like i Krbave, oko koje je, možda čak i više nego prĳe, nastojao nakon
1991. godine. U tom je kontekstu u nizu Predavanja strojopisom Povĳesnoga muzeja
Hrvatske (danas Hrvatski povĳesni muzej) objavio brojne tematske radove i manje
kataloge izložbi 1971. – 1979., a u Maloj biblioteci Godišnjaka zaštite spomenika kulture
Hrvatske kratke preglede graditeljske baštine Gline (Zagreb, 1987.) i Slunja (Zagreb,
1993.; suautor Z. Horvat). Štoviše, plod su terenskih istraživanja i njegovi popularni
kulturno-povĳesni vodiči posvećeni Novigradu na Dobri (2003.), Petrovoj gori (2005.),
Gvozdanskom (2007.) i Drežniku Gradu (2009.; i u engleskom izdanju).
Uz to, sastavio je kataloge izložbi o Zrinskima i Frankapanima (Zagreb, 1971.;
suautor Miljenko Pandžić) i njihovim posjedima i gradovima (Zagreb, 1999.) te
granicama Hrvatske Kraljevine do Svištovskoga mira (Zagreb, 2004.), a javljao se i
stručnim člancima o muzeološkoj praksi i teorĳi. Sudjelovao je u brojnim arheološkim
iskapanjima (Bribirska glavica, Kninsko polje, Kaštelansko polje, Udbina, Brinje,
Pazarište, Tuščak, Zrin, Cetingrad, Steilfried i dr.) te ih vodio (Garić-grad, Ozalj,
Petrova gora). U Povĳesnom je muzeju vodio numizmatičku zbirku i zbirku kamenih
spomenika, a bio je i član Muzejskoga savjeta Hrvatske.
Dĳelom se također posvetio uređivanju raznih znanstvenih publikacĳa, poput
zbornika Sisačka bitka 1593. (Zagreb – Sisak, 1994.; suurednik), Hrvatsko-mađarski odnosi
1102. – 1918. (Zagreb, 2004.), Karlovac (Karlovac, 1998.). Za pretisak je pak priredio
djelo Gjure Szaba Sredovječni gradovi u Slavonĳi (Vinkovci, 1994.), a bio je jedan od
priređivača prvih trĳu svezaka izdanja Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća
(Zagreb, 1999.-2000.) i zbornika Hereditas rerum Croaticarum ad honorem Mirko Valentić
(Zagreb, 2003.). Ujedno je bio član uredništva više znanstvenih časopisa.
Držao je mnogobrojna javna predavanja u Hrvatskoj i inozemstvu, osobito
popularizirajući rezultate znanstvenih istraživanja, što je činio i u raznim lokalnim i
nacionalnim radĳskim i televizĳskim emisĳama. Bio je gostujući predavač na Sveučilištu
u Zagrebu i Veleučilištu u Karlovcu.
U Karlovcu je bio među osnivačima Centra za istraživanje i ekspedicionizam
“Braća Seljan” 1997. (čĳi je dugogodišnji član Upravnoga odbora), utemeljitelj Stola
Družbe “Braća hrvatskoga zmaja” u Karlovcu 2001. (s naslovom Zmaj Dubovački II.) te
12
Povjesničar Milan Kruhek
kao član Hrvatske demokratske zajednice vĳećnik Poglavarstva grada Karlovca 2005.
– 2009. godine.
***
Stručno i znanstveno djelovanje Milana Kruheka i izniman opus ponajprĳe je

potrebno sagledati kroz prinos poznavanju sistema obrane hrvatskih povĳesnih zemalja
za osmanske ugroze. Pritom je, u skladu sa svojim formativnim obrazovanjem, Kruhek
naglasio graditeljska i fortifikacĳska rješenja na prĳelazu kasnosrednjovjekovnoga
u ranonovovjekovno doba. Njegovo središnje djelo o utvrdama i obrani Hrvatske
Kraljevine tĳekom 16. stoljeća odlikuje tradicionalan pozitivistički pristup uz uporabu
metoda deskripcĳe, ali i analize arhitektonskih rješenja. Uopće, Kruhekov čitav opus
najprĳe valja sagledati kroz prizmu očuvanja i prikaza materĳalne baštine hrvatske
prošlosti, pri čemu muzealac kao spona prošlosti i sadašnjosti igra ključnu ulogu.
Posredno, ali i nužno, iz takva pak shvaćanja prodire i povjesničar koji propitkuje
kontinuitet života pograničja u doba osmanske prĳetnje te tako otkriva širi i ponešto
zanemaren kontekst unutar općih habsburško-osmanskih prilika. S obzirom pak
na središnju vojno-upravnu ulogu Karlovca u to doba, ne iznenađuje što se u radu
ponajviše koncentrirao na tamošnje područje. Štoviše, upravo to Kruhekovo etabliranje
u temama lokalne povĳesti, uz besprĳekorno poznavanje topografije, vjerojatno
ponajbolje ocrtava karakter njegova trajnoga kulturno-znanstvenog rada mimo
pisanoga teksta. Ujedno je njegova povezanost s lokalnom zajednicom, tĳekom koje
je često bio i glavni nositelj raznih kulturnih zbivanja, uzoran primjer popularizacĳe
stručnoga i znanstvenoga rada. Stoga upravo u spoju kulture, povĳesti i topografije
valja tražiti Kruhekov prinos hrvatskoj humanistici.
Ivan Majnarić
13
BIBLIOGRAFĲA MILANA KRUHEKA*2
Autorske monografije
Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja (Karlovac: Matica hrvatska, Ogranak Karlovac,
1993).
Karlovac: utvrde, granice i ljudi (Karlovac: Matica hrvatska, Ogranak Karlovac, 1995).
Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb: Institut za
suvremenu povĳest, 1995).
Srednjovjekovni Modruš – grad knezova Krčkih-Frankopana i biskupa Krbavsko-modruške
biskupĳe (Ogulin: Matica hrvatska, Ogranak Ogulin, 2008).
Uredničke i priređivačke monografije

Sisačka bitka 1593. (Zagreb – Sisak: Zavod za hrvatsku povĳest Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta [etc.], 1994); suurednik Ivo Goldstein.
Đuro Szabo, Sredovječni gradovi u Slavonĳi (Vinkovci: “Privlačica”, 1994).
Karlovac (Karlovac: Gradski muzej Karlovac – Poglavarstvo grada Karlovca, 1998).
Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća 1-3 (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest,
1999-2000); supriređivači Alexander Buczynski, Mirko Valentić.
Hereditas rerum Croaticarum. Ad honorem Mirko Valentić (Zagreb: Hrvatski institut za
povĳest, 2003); supriređivači Alexander Buczynski, Stjepan Matković.
Hrvatsko-mađarski odnosi 1102. – 1918. Zbornik radova (Zagreb: Hrvatski institut za
povĳest, 2004).
Župa svetog Franje Ksaverskoga – Švarča (Karlovac: Župa sv. Franje Ksaverskoga, 2004);
suurednici Vlado Mikšić, Dubravko Halovanić.
Znanstveno-popularna djela
Cetin. Grad izbornog sabora Kraljevine Hrvatske 1527. (Karlovac: Županĳa karlovačka
[Biblioteka povĳesno-turističkih vodiča, knj. 1], 1997).
Franjevački samostan i crkva Presvetoga Trojstva u Karlovcu. Povĳesno-turistički vodič
(Karlovac: Franjevački samostan, 2000).
Stari grad Dubovac. Povĳesno-turistički vodič (Karlovac: Gradski muzej, 2000); također
istovjetno njemačko i englesko izdanje.
Karlovačka zvĳezda. Povĳesno-turistički vodič (Karlovac: Gradski muzej, 2001); također
istovjetno njemačko izdanje.
Novigrad na Dobri. Povĳesno-turistički vodič (Novigrad: Društvo prĳatelja Novigrada na
Dobri “Frankopan”, 2003, 20052).
Petrova gora. Povĳesno-turistički vodič (Karlovac: Hrvatske šume, Uprava šuma,
Podružnica Karlovac, 2005).
*
Zbog nemogućnosti primjerene obradbe, bibliografija ne uključuje novinske članke i karte.
15
Gvozdansko. Kaštel zrinskoga srebra (Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika,

2007).
Drežnik Grad. Srednjovjekovno naselje i kaštel Frankopana na Korani. Povĳesno-turistički
vodič (Rakovica: Općina Rakovica, 2009); također istovjetno englesko izdanje.
Katalozi
Hrvatski knezovi Zrinski i Frankopani (Zagreb: Arhiv Hrvatske – Povĳesni muzej
Hrvatske, 1971); suautor Miljenko Pandžić.
Srednjovjekovni Garić-grad nekada i danas (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske, 1973);
suautor Ivan Maroević.
Gorski kotar nekad i danas (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske, 1974).
Stari gradovi između Une, Save i Kupe (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske, 1976).
Karlovac. Postanak i razvoj tvrđave i grada 1579–1979 (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske,
1978).
Rekonstrukcĳa dĳela Šanca (Karlovac: Gradski muzej – Projektni biro “Urbanis”, 1985);
suautori Đurđica Cvitanović, Marinka Mužar.
Bojevi za Sisak 1591. – 1593. (Sisak: Muzej Sisak, 1993); suurednici Maja Šercar, Božena
Kraguljac.
Posjedi i gradovi obitelji Zrinskih i Frankopana / Heraschagüer und Burgen der Adelsfamilien
Zrinski und Frankopan (Zagreb: Hrvatski povĳesni muzej, 1999).
Povĳesne granice Hrvatskoga Kraljevstva 1606. – 1791. / Historische Grenzen des Königreichs
Kroatien 1606-1791 (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest – Hrvatski državni arhiv,
2004).
Tiskana predavanja
Posjedi i gradovi Zrinskih i Frankopana u XVII. stoljeću (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske,
1971).
Garić-grad u prošlosti i sadašnjosti (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske, 1973).
Povĳesni opis područja seljačke bune 1573. (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske, 1973).
Povĳesni opis Krbavskog polja u vrĳeme Krbavske bitke (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske,
1974).
Pregled i tipologĳa feudalne i krajiške arhitekture na području između Kupe i Korane (Zagreb:
Povĳesni muzej Hrvatske, 1977).
Stari gradovi Like (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske, 1977).
Renesansne tvrđave u sjeverozapadnoj Hrvatskoj (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske, 1979).
16
Bibliografija Milana Kruheka
Znanstveni članci u periodici i zbornicima

1972.
“Arheološki radovi u Garić gradu u toku 1971. godine”, Vĳesti muzealaca i konzervatora
Hrvatske 21/2 (1972), 3-10.
“Crtice žive tradicĳe o posljednjem Draškoviću u Rečici i o pokupskom kraju”, Kaj.
Časopis za kulturu i prosvjetu 5/11 (1972), 77-79.
“Posjedi, gradovi i dvorci obitelji Drašković (povĳesno-topografski prikaz)”, Kaj.
Časopis za kulturu i prosvjetu 5/11 (1972), 82-95.
1973.
“Prilog istraživanju najranĳe povĳesti Garić-grada (Uz izložbu ‘Srednjovjekovni Garić-
grad nekad i danas’)”, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 22/3-4 (1973), 63-68.
1974.
“Emilĳe Laszowski – historičar Turopolja”, Kaj. Časopis za kulturu i prosvjetu 7/5-6
(1974), 201-205.
“Novi dvori kod Klanjca – stara ruševina”, Kaj. Časopis za kulturu i prosvjetu 7/12 (1974),
68-71.
“Garić-grad – teorĳa ili praksa”, Kaj. Časopis za kulturu i prosvjetu 7/12 (1974), 86-90.
“Povĳesni izvori, problem istraživanja i čuvanja starih gradova”, Vĳesti muzealaca i
konzervatora Hrvatske 23/1-2 (1974), 34-37.
1975.
“Žumberak, stara žumberačka gradina i žumberački uskoci”, Kaj. Časopis za književnost
umjetnost i kulturu 8/1-2 (1975), 194-200.
1976.
“Arhivski izvori za povĳest Ozlja i Ozaljskog vlastelinstva”, Kaj. Časopis za književnost
umjetnost i kulturu 9/9-11 (1976), 203-208 (suautor: Martin Modrušan).
“O gradnji dvora Klenovnik”, Ivanečki kalendar (1976), 126-128.
1977.
“Tvrđava Brod – Izložba u Muzeju Brodskog posavlja”, Vĳesti muzealaca i konzervatora
Hrvatske 26/1 (1977), 79-83.
“Rukopisna ostavština Adama Zrinskog u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci u
Zagrebu”, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 26/2 (1977), 67-71.
“Sigurnost i zaštita muzeja”, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 26/3 (1977), 65-70.
1978.
“Ivanić-Grad. Prošlost i baština”, u: Berislav Kezele i dr. (ur.), Ivanić-Grad. Prošlost i
baština (Ivanić-Grad: Narodno sveučilište, 1978), 5-69.
“Prvi graditelji Karlovca i graditeljska aktivnost Martina Gambona”, Godišnjak zaštite
spomenika kulture u Hrvatskoj 4-5 (1978-79), 49-61.
17
“Sigurnost u muzejima. Izdanje ICCOM, Paris, 1977.”, Godišnjak zaštite spomenika

kulture u Hrvatskoj 4-5 (1978-79), 370-375.
1979.
“Godišnja skupština i posjet muzealaca SR Hrvatske Zemaljskom muzeju Gradišća u
Eisenstadtu”, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 28/2 (1979), 45-50.
“Kako je došlo do požara grada Karlovca 1692. godine”, Vĳesti muzealaca i konzervatora
Hrvatske 28/3 (1979), 32-35.
“Zaštita muzejskih predmeta u muzeju i izvan muzeja, na terenu i u privatnim
zbirkama”, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 28/4 (1979), 28-32.
“Stari gradovi i utvrđenja u obrani Karlovca u XVI i XVII stoljeću”, u: Đuro Zatezalo
(ur.), Karlovac 1579 – 1979 (Karlovac: Historĳski arhiv, 1979), 59-79 (suautor: Zorislav
Horvat).
“Postanak i razvoj tvrđave i grada Karlovca”, u: Đuro Zatezalo (ur.), Karlovac 1579 –
1979 (Karlovac: Historĳski arhiv, 1979), 81-104.
“Zaštita muzejskih predmeta u muzejima i izvan muzeja, na terenu i u privatnim
zbirkama”, Zbornik radova, Muzej revolucĳe Bosne i Hercegovine 5-6 (1979-1980), 71-80.
1980.
“Uz postavu izložbe J. J. Strossmayer u Povĳesnom muzeju Hrvatske”, Vĳesti muzealaca
i konzervatora Hrvatske 29/1 (1980), 43-48.
“Kaligrafija orĳentalnih rukopisa i natpisa u Sarajevu (izložba u Muzeju grada Zagreba,
lipanj-srpanj 1980)”, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 29/3 (1980), 44-46.
1981.
“Muzej starohrvatskih arheoloških spomenika u Splitu”, Vĳesti muzealaca i konzervatora
Hrvatske 30/4 (1981), 22-34.
“Od doseljenja Hrvata do propasti Zrinskih i Frankopana (do 1670)”, u: Josip Šafar
(ur.), Gorski kotar (Delnice: Fond knjige “Gorski kotar”, 1981), 47-56.
“Postanak i razvitak naselja i život naroda u prošlosti”, u: Josip Šafar (ur.), Gorski kotar
(Delnice: Fond knjige “Gorski kotar”, 1981), 281-309.
1982.
“Stari đurđevački grad u sistemu granične obrane od 16. do 19. stoljeća”, Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske 8-9 (1982-1983), 85-106.
“Barilović grad”, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 8-9 (1982-1983), 121-137
(suautor: Zorislav Horvat).
1984.
“Prošlost područja općine Vrbovsko do godine 1918.”, u: Blagota Drašković (ur.),
Općina Vrbovsko: njena prošlost i njena sadašnjost (Vrbovsko – Zagreb, Skupština
općine Vrbovsko – Školska knjiga, 1984), 24-42.
18
“Stvaranje i utvrđivanje obrambene granice na Kupi u toku XVI i XVII stoljeća”, u:

Dragutin Pavličević (ur.), Vojna krajina. Povĳesni pregled – historiografija – rasprave
(Zagreb: Sveučilišna naklada Liber – Centar za povĳesne znanosti Sveučilišta u
Zagrebu, Odjel za hrvatsku povĳest, 1984), 215-257.
1986.
“Die Grenzstreitigkeiten zwischen Erhard von Polhaim und Franz von Bahyány und
die Gründung eines neuen ‘Dörfl mit Crabathen’ auf den deutschen Bergen”, u:
Rudolf Kropf [et al.] (ur.), Türkenkriege und Kleinlandscha 2. Sozialer und kultureller
Wandel einer Region zur Zeit der Türkenkriege (Eisenstadt: Burgenländischen
Landesmuseum Eisenstadt, 1986), 41-62.
“Tvrđava u Koprivnici – povĳesni i tipološki razvoj”, u: Ivanka Reberski (ur.), Koprivnica:
grad i spomenici (Zagreb: Odjel za povĳest umjetnosti Centra za povĳesne znanosti
Sveučilišta – RO Centar za kulturu OOUR Muzej grada Koprivnice, 1986), 25-31.
“Povĳest izgradnje koprivničke tvrđave”, u: Ivanka Reberski (ur.), Koprivnica: grad
i spomenici (Zagreb: Odjel za povĳest umjetnosti Centra za povĳesne znanosti
Sveučilišta – RO Centar za kulturu OOUR Muzej grada Koprivnice, 1986), 198-213.
“Utvrde Banske krajine od Karlovca do Siska”, u: Nives Majnarić-Pandžić (ur.),
Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području, Izdanja Hrvatskog
arheološkog društva, sv. 10 (Zagreb: HAD, 1986), 161-187 (suautor: Zorislav
Horvat).
1987.
“Savez društava muzejskih radnika SR Hrvatske. Povĳesni pregled uz 40. obljetnicu
Saveza muzejskih društava Hrvatske”, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 36/1-
2 (1987), 4-14.
Stari glinski gradovi i utvrde [Mala biblioteka Godišnjaka zaštite spomenika kulture
Hrvatske, Prilog 2. uz br. 12, 1986] (Zagreb: Zavod za zaštitu spomenika kulture
Ministarstva kulture i prosvjete Republike Hrvatske, 1987); poseban otisak.
1988.
“Fortifikacĳska arhitektura Vojne krajine na području današnje općine Glina”, u:
Dragan Roksandić i Mira Kolar-Dimitrĳević (ur.), Glina. Glinski kraj kroz stoljeća
(Glina: Skupština općine Glina, 1988), 23-29.
“Sakralna arhitektura Krbave i Like – na području krbavsko-modruške biskupĳe”, u:
Mile Bogović (ur.), Krbavska biskupĳa u srednjem vĳeku. Zbornik radova znanstvenog
simpozĳa u povodu 800. obljetnice osnutka krbavske biskupĳe, održanom u Rĳeci 23-24.
travnja 1986. godine (Rĳeka – Zagreb: Visoka bogoslovska škola u Rĳeci – Kršćanska
sadašnjost, 1988), 187-233 (suautor: Zorislav Horvat).
19
“Vinodol od knezova Krčkih do Zrinsko-Frankopanske urote”, u: Jasna Tomičić (ur.),

Prošlost i baština Vinodola (Zagreb: Povĳesni muzej Hrvatske, 1988), 35-46.
1989.
“Povĳesno topografski pregled pavlinskih samostana u Hrvatskoj”, u: Đurđica
Cvitanović [et al.] (ur.), Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244–1786. : slikarstvo, kiparstvo,
arhitektura, umjetnički obrt, književnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo
(Zagreb: Globus – Muzej za umjetnost i obrt, 1989), 67-93.
1990.
“Castrum Thersan et civitas Modrussa. Povĳesni i topografski pregled”, Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske 16 (1990), 89-131 (suautor: Zorislav Horvat).
“Das kroatische Dorf Stinatz im ungarisch-steierischen Grenzgebiet – Hrvatsko selo
Stinatz na ugarsko-štajerskoj granici”, u: Franz Grandits [et al.], Stinjaki. Povĳest i
jerbinstvo – Stinatz. Geschichte und Erbe (Stinatz: F. Grandits, 1990), 15-74.
“Die Auswanderung der Kroaten aus kroatischen Gebieten auf das Territorium
Südwestungarns – in das heutige südliche Burgenland (1526-1576) / Iseljavanje
Hrvatov iz hrvatskih krajev u prostor jugozapadne Ugarske – današnje južno
Gradišće”, u: Robert Hajszan (ur.), Bauerntum und Kirche bei den südburgenländischen
Kroaten / Seljačtvo i Crikva kod južnogradišćanskih Hrvatov (Güenbach-Pinkovac:
Marktgemeinde Güenbach, 1990), 5-37.
“Die Kirche bei den südburgenländischen Kroaten / Crikva kod južnogradišćanskih
Hrvatov”, u: Robert Hajszan (ur.) Bauerntum und Kirche bei den südburgenländischen
Kroaten / Seljačtvo i Crikva kod južnogradišćanskih Hrvatov (Güenbach-Pinkovac:
Marktgemeinde Güenbach, 1990), 109-150.
“Gora i Hrastovica – najstarĳe feudalne utvrde i obrambene predstraže sisačkog
Pokuplja”, Rĳeči. Časopis za književnost, kulturu i znanost (1990) 1, 118-132.
“Utvrde Senjske kapetanĳe u XVI. stoljeću”, Senjski zbornik 17 (1990), 93-112.
1991.
“Granice Hrvatskoga Kraljevstva u međunarodnim državnim ugovorima (Od mira na
Žitvi 1606. do mira u Svištovu 1791.)”, Povĳesni prilozi 10 (1991), 37-79.
“Granice Republike Hrvatske u svjetlu Karlovačkog (1699.) i Požarevačkog (1718.)
mira”, Croatica Christiana Periodica 15/28 (1991), 105-138 (suautor: Augustin
Pavlović).
“Povĳesno-pravni okviri gospodarskog razvoja grada Karlovca”, Svjetlo. Časopis za
društvena pitanja, znanost, kulturu i umjetnost (1991) 4, 15-17.
“Stari gradovi i feudalni posjedi”, u: Mile Joka (ur.), Dvor na Uni od prĳeslavenskog doba
do naših dana: zbornik naučnih i publicističkih radova (Dvor na Uni: Skupština općine
Dvor na Uni, 1991), 95-112 (i pretisak 2011).
“Zašto i kako je građen kaptolski kaštel u Sisku 1544. – 1552. godine”, Rĳeči. Časopis za
književnost, kulturu i znanost (1991) 2, 89-99.
20
1992.
“Izgradnja obrambenog sustava Slavonske granice u tĳeku 16. stoljeća”, Povĳesni prilozi
11 (1992), 1-38.
“Kostajnica i kostajničko Pounje”, u: Juraj Lončarević (ur.), Hrvatska Kostajnica i Zrin.
Stradanja hrvatskoga naroda u Pounju i razaranje njegove kulturno povĳesne baštine
(Zagreb: Društvo prĳatelja Zrina – Rimokatolički župni ured sv. Nikole, 1992), 20-48.
1993.
“Cetingrad i njegova okolica u hrvatskoj povĳesti”, Mostovi. Godišnjak Slunjskog
dekanata, 1993, 70-78.
“Obrana Hrvatskoga Kraljevstva na Kupskoj granici i velika pobjeda kršćanske vojske
kod Siska 22. lipnja 1593. godine”, u: Milan Kruhek, Maja Šercar, Božena Kraguljac
(ur.), Bojevi za Sisak 1591. – 1593. (katalog izložbe) (Sisak: Muzej Sisak, 1993), 2-45.
“Sraz kršćanstva i islama na Krbavskom polju 9. rujna 1493. godine”, Rĳečki teološki
časopis 1/2 (1993), 241-269.
Stari grad Slunj, od knezova Krčkih-Frankopana do krajiške obrambene utvrde [Mala biblioteka
Godišnjaka zaštite spomenika kulture Hrvatske, Prilog 8. uz br. 17, 1991] (Zagreb:
Zavod za zaštitu spomenika kulture Ministarstva kulture i prosvjete Republike
Hrvatske, 1993) (suautor: Zorislav Horvat); poseban otisak.
1994.
“Đuro Szabo i njegov doprinos poznavanju povĳesnih spomenika”, u: Đuro Szabo,
Sredovječni gradovi u Slavonĳi (priredio Milan Kruhek) (Vinkovci: “Privlačica”,
1994), 59-69.
“Fortifikacĳsko graditeljstvo i obrana hrvatskih zemalja tĳekom stoljeća”, Gazophylacium
1/3-4 (1993-1994), 173-194.
“Geostrateški položaj grada Karlovca i karlovačkog Pokuplja”, Zbornik, Gradski muzej
Karlovac 3 (1994), 25-41.
“Ivanić Grad u sustavu slavonske granične obrane tĳekom 16. i 17. stoljeća”, u: Božo
Rudež (ur.), 900 godina Ivanića: zbornik (Kloštar Ivanić – Ivanić Grad – Križ: Odbor
za obilježavanje 900. obljetnice Ivanića, 1994), 250-273.
“Rat za opstojnost Hrvatskoga Kraljevstva na kupskoj granici. Borbe za kaptolski
kaštel u Sisku i druge utvrde na Kupi 1591. – 1595. godine”, u: Milan Kruhek i
Ivo Goldstein (ur.), Sisačka bitka 1593. (Zagreb – Sisak: Zavod za hrvatsku povĳest
Filozofskoga fakulteta Sveučilišta [etc.], 1994), 33-66.
1995.
“Hrvatska predziđe kršćanstva”, Mostovi. Godišnjak Slunjskog dekanata, 1995, 241-252.
“Vrbovec, vrbovečki kaštel i njegovo mjesto u sustavu krajiške granične obrane”,
u: Branko Čegec (ur.), Vrbovec u prošlosti i sadašnjosti: radovi sa znanstvenog skupa
posvećenog 750. obljetnici prvoga pisanog spomenika o Vrbovcu (Vrbovec: Matica
hrvatska, Ogranak Vrbovec, 1995), 7-25.
21
1996.
“Karlovačka ‘zvĳezda’ budi maštu”, Hrvatski zemljopis 3/15 (1996), 22-25.
“Plaški – stara hrvatska župa, naselje i utvrda obrane hrvatskog kraljevstva”, ZOV 3/1
(1996), 22-29.
“Povĳesni pregled županĳske i teritorĳalne uprave hrvatskih zemalja s posebnim
osvrtom na područje Županĳe karlovačke”, Svjetlo. Časopis za društvena zbivanja,
kulturu i umjetnost (1996) 1-2, 30-41.
“Vojnostrateška odrednica povĳesnog i suvremenog identiteta grada Karlovca”, u:
Juraj Božičević (ur.), Grad kao složen sustav (Zagreb: Hrvatsko društvo za sustave,
1996/1997), 97-98.
1997.
“Krapina castrum et oppidum”, Hrvatsko zagorje. Časopis za kulturu Krapinsko-zagorske
županĳe 3/3 (1997), 5-22.
“Povĳesni put kralja Sigismunda od Nikopolja do Križevaca (rujan, 1396. – veljača,
1997.)”, Kaj. Časopis za književnost, umjetnost i kulturu 30/2 (1997), 25-39.
“Pregled povĳesnih zbivanja na području starohrvatske župe Krbave”, u: Dragutin
Pavličević (ur.), Krbavska bitka i njezine posljedice (Zagreb: Hrvatska matica iseljenika
– Zavod za hrvatsku povĳest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1997),
62-78.
“Topografija krbavske spomeničke baštine”, u: Dragutin Pavličević (ur.), Krbavska bitka
i njezine posljedice (Zagreb: Hrvatska matica iseljenika – Zavod za hrvatsku povĳest
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1997), 99-129.
“Velike obljetnice hrvatske povĳesti. Petrova Gora 1097. – Cetingrad 1527., povĳesna
spomen-područja na prostoru Karlovačke županĳe”, Svjetlo. Časopis za društvena
zbivanja, kulturu i umjetnost (1997) 4-5, 4-22.
1998.
“Izborom Ferdinanda nadvojvode Habsburškoga za kralja Hrvatske 1527. godine
Hrvatska ulazi u političku zajednicu zemalja srednje Europe”, u: Marĳan Pavan
(ur.), Quo vadis Europa (Karlovac: Hrvatska paneuropska unĳa, Ogranak Karlovac,
1998), 83-92.
“Opći povĳesni razvoj grada 1579. – 1979.”, u: Milan Kruhek (ur.), Karlovac (Karlovac:
Gradski muzej Karlovac – Poglavarstvo grada Karlovca, 1998), 11-45.
“Samostan Sv. Petra u Slatskoj, danas Petrovoj gori – povĳest i arheološka istraživanja“,
u: Božica Pažur, Marĳa Roščić (ur.), Lepoglavski zbornik 1996 (Zagreb: Kajkavsko
spravišće, 1998), 113-132.
“Stari feudalni gradovi Zrinskog Pounja”, u: Ante Milinović (ur.), Zrinski zbornik za
povĳest i obnovu hrvatskog Pounja 2 (Hrvatska Kostajnica: Društvo prĳatelja Zrina,
1998), 105-119.
“Velika pobjeda Petra Zrinskog nad Turcima kod Jurjevih stĳena nedaleko Otočca”, u:
Milan Gomerčić (ur.), Otočac 4 (Otočac: Narodno sveučilište Otočac, 1998), 31-44.
22
1999.
“History (A Time of Trial – Christianity and the Turkish Conquest (16th century)”, u:
Vladimir Marković and Anđelko Badurina (ed.), The Croats – Christianity, Culture,
Art (Zagreb: Ministry of Culture of the Republic of Croatia, The Gallery of Klovićevi
dvori, 1999), 198-204.
“Storia (Tempi di prova – il cristianesimo e la conquista oomana (XVI secolo)”, u:
Vladimir Marković e Anđelko Badurina (a cura di), I Croati – cristianesimo, cultura,
arte (Zagreb: Ministero della Cultura della Repubblica di Croazia, Galleria Klovićevi
dvori, 1999), 198-204.
2000.
“Cetin – spomenik hrvatske povĳesti i fortifikacĳskoga graditeljstva”, Godišnjak zaštite
spomenika kulture Hrvatske 26/27 (2000/01), 208-230 (suautor: Zorislav Horvat).
“Modruš – feudalni utvrđeni i biskupski grad”, u: Višnja Lipošćak i Stjepan Sučić (ur.),
Ogulin. Povĳesna i kulturna baština (Ogulin: Matica hrvatska, Ogranak Ogulin –
Poglavarstvo grada Ogulina, 2000), 37-67.
“Modruška sakralna baština”, u: Višnja Lipošćak i Stjepan Sučić (ur.), Ogulin. Povĳesna
i kulturna baština (Ogulin: Matica hrvatska, Ogranak Ogulin – Poglavarstvo grada
Ogulina, 2000, 20022), 212-216.
“Slunj i slunjska okolica nakon mira u Srĳemskim Karlovcima 1699. godine”, Mostovi.
Godišnjak Slunjskog dekanata, 2000, 172-182.
“Stari grad Dubovac”, Svjetlo. Časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja (2000)
1-2, 26-43.
2001.
“Križevačka tvrđava i utvrde Križevačke kapetanĳe”, Povĳesni prilozi 20 (2001), 87-130.
“Kostajnica u protuturskoj obrani Hrvatskoga Kraljevstva”, Povĳesni prilozi 20/21
(2001), 71-97.
“Najstarĳi grbovi hrvatskih zemalja”, u: Šimun Penava (ur.), Ramski zbornik (Zagreb:
Ramska zajednica, 2001), 61-65.
2002.
“Cetin, Denkmal kroatischer Geschichte und der Fortifikationsbaukunst”, Povĳesni
prilozi 21/22 (2002), 75-96.
“Kada i kako su konačno uređene granice Hrvatske prema susjednoj Bosni u Cetinsko-
slunjskom kraju”, Mostovi. Godišnjak Slunjskog dekanata, 2002, 169-177.
“Kostajnica u protuturskim ratovima od 16. do 18. stoljeća”, u: Marĳa Krupić (ur.),
Hrvatska Kostajnica 1240. – 2000. (Hrvatska Kostajnica – Zagreb: Grad Hrvatska
Kostajnica – Hrvatski institut za povĳest, 2002), 61-74.
“Kostajnica i kostajničko Pounje nakon oslobođenja od turske okupacĳe”, u: Marĳa
Krupić (ur.), Hrvatska Kostajnica 1240. – 2000. (Hrvatska Kostajnica – Zagreb: Grad
Hrvatska Kostajnica – Hrvatski institut za povĳest, 2002), 95-112.
23
“Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini”, u: Dragutin Pasarić (ur.),

Kutina. Povĳesno-kulturni pregled s identitetom današnjice (Kutina: Matica hrvatska
Kutina, 2002), 93-124.
2003.
“Crkva Hrvata naseljenih u današnjem južnom Gradišću u Austrĳi od 16. do 18.
stoljeća”, u: Alexander Buczynski, Milan Kruhek, Stjepan Matković (priređivači),
Hereditas rerum Croaticarum. Ad honorem Mirko Valentić (Zagreb: Hrvatski institut za
povĳest, 2003), 92-103.
“Maksimilĳan Vrhovac i njegov rodni Karlovac”, Svjetlo. Časopis za kulturu, umjetnost i
društvena zbivanja (2003) 1-2, 135-140.
“Rakovica – mjesto i općina, Rakovička crkva; Povĳest Rakovičkog školstva”, u: Ivan
Stržić (ur.), Rakovica, srce od Hrvata. Povĳest općine Rakovice (Zagreb: Općinsko
poglavarstvo Rakovice – “Mato Lovrak” d.o.o. – DoNeHa d.o.o., 2003), 17-53.
2004.
“510. obljetnica krbavske bitke”, Lička revĳa 4 (2004), 2-6.
“Brodska tvrđava. Prikaz monografije dr. J. Kljaića”, Vĳesti Muzeja Brodskog Posavlja 9
(2004), 177-178.
“Oslobodilački ratovi i povĳesne granice Hrvatskoga Kraljevstva u međunarodnim
državnim ugovorima (od mira na Žitvi 1606. do mira u Svištovu 1791.) / Die
Befreiungskriege und historischen Grenzen des Königreichs Kroatien in den
internationalen Staatsverträgen (vom Frieden von Zsitva-Torok 1606 bis zum
Frieden von Sistowa 1791)”, u: Milan Kruhek (ur.), Povĳesne granice Hrvatskoga
Kraljevstva 1606. – 1791. / Historische Grenzen des Königreichs Kroatien 1606-1791
(Zagreb: Hrvatski institut za povĳest – Hrvatski državni arhiv, 2004), 7-58.
“Središnje državne institucĳe Kraljevine Hrvatske u razdoblju protuturskih ratova od
16. do 18. stoljeća”, u: Milan Kruhek (ur.), Hrvatsko-mađarski odnosi 1102. – 1918.
Zbornik radova (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 2004), 143-150.
“Švarča. Povĳest mjesta i župe Sv. Franje Ksaverskoga”, u: Milan Kruhek, Vlado Mikšić,
Dubravko Halovanić (ur.), Župa svetog Franje Ksaverskoga – Švarča (Karlovac: Župa
sv. Franje Ksaverskoga, 2004), 9-32.
2005.
“Die Grenzen des Königreichs Kroatien in den internationalen Staatsverträgen vom
Frieden von Zsitva-Torok 1606 bis zum Frieden von Svistowa 1791”, Review of
Croatian History 1 (2005), 29-71.
“Izgradnja Vojne krajine”, u: Mirko Valentić, Lovorka Čoralić (ur.), Povĳest Hrvata 2
(Zagreb: Školska knjiga, 2005), 28-42.
“Povĳesne obiteljske veze Zrinskih i Frankopana”, Svjetlo. Časopis za kulturu, umjetnost
i društvena zbivanja (2005) 1-2, 22-25.
24
“Topusko – cistercitski samostan u protuturskim obrambenim ratovima tĳekom 16. i

17. stoljeća”, Glas Gradskog muzeja Karlovac 4/1 (2005), 11-16.
2006.
“Borba hrvatskoga plemstva u Hrvatskom saboru za opstojnost i državnu samobitnost
Hrvatske”, Glasnik Hrvatskog plemićkog zbora 4 (2006), 35-37.
“Rudolf Strohal – kao povjesničar”, Svjetlo. Časopis za kulturu, umjetnost i društvena
zbivanja (2006) 3-4, 83-97.
2007.
“Jedinstveni primjer mučeništva obitelji hrvatskih povĳesnih velikana Petra Zrinskoga
i Katarine Frankopan”, u: Marĳan Pavan (ur.), Obitelj, utočište čovjeka, budućnost
Europe (Karlovac: Hrvatska paneuropska unĳa, Ogranak Karlovac, 2007), 123-136.
“Plaški – stara hrvatska župa, naselje i utvrda obrane Hrvatskoga Kraljevstva“, u: Višnja
Lipošćak (ur.), Župa Plaški. U prigodi 200. obljetnice obnove župe (1807. – 2007.) (Plaški:
Župni ured Sv. Ane Plaški – Matica Hrvatska, Ogranak Ogulin, 2007), 19-38.
2008.
“Gradski muzej Karlovac – prostor, djelovanje, razvoj”, Glas Gradskog muzeja Karlovac
7 (2008), 4-9.
“Tri i pol stoljeća franjevaca u gradu Karlovcu”, Svjetlo. Časopis za kulturu, umjetnost i
društvena zbivanja (2008) 3-4, 248-269.
(Autorske natuknice), u: I. O (ur.), Karlovački leksikon (Karlovac – Zagreb: Naklada
Leksikon – Gradska knjižnica “I. G. Kovačić” – Gradski muzej – Školska knjiga,
2008).
2009.
“Bernardin Frankopan krčki, senjski i modruški knez – posljednji modruški Europejac
hrvatskoga srednjovjekovlja 1453. – 1529.”, Modruški zbornik 3 (2009), 187-235.
“Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari gradovi Krbave)”, u: Željko
Holjevac (ur.), Identitet Like: korĳeni i razvitak 1 (Zagreb – Gospić: Institut društvenih
znanosti “Ivo Pilar”, Područni centar Gospić, 2009), 239-293 (suautor: Zorislav
Horvat).
2011.
“Neke kritičke primjedbe na knjigu ‘Stari Karlovac, ulice, kuće, ljudi’”, Svjetlo. Časopis
za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja (2011) 1-2, 167-176.
“O. Gjuro (Đuka) Bencetić – župnik i duhovnik grada Karlovca”, u: Franjo Tomašević
i dr. (ur.), O. Đuro Bencetić (1881. – 1940.). Tješitelj karlovačke sirotinje (Karlovac:
Franjevački samostan, 2011), 43-76.
“Povĳesna slika europskoga i hrvatskog prostora u vrĳeme izgradnje nove oštarske
crkve bl. Djevice Marĳe od Čudesa”, u: Petar Lubina (ur.), Beata Virgo de Miraculis.
25
Štovanje Bl. Djevice Marĳe na području Gospićko-senjske biskupĳe (Zagreb: Kršćanska

sadašnjost, 2011), 7-40.
2012.
“Čuntić kula u sustavu obrane kaptolskih prekokupskih posjeda tĳekom 16. stoljeća”,
u: Jakša Raguž, Hrvoje Kekez, Vladimir Krpan (ur.), Osam stoljeća Čuntića 1211. –
2011. (Petrinja – Zagreb: Matica Hrvatska, Ogranak Petrinja – Hrvatski institut za
povĳest, 2012), 101-124.
“Ivanić-Grad u povĳesnom obzorju”, u: Alojz Jembrih (ur.), Grad Ivanić-Grad (Ivanić-
Grad: Pučko otvoreno učilište Ivanić-Grad, 2012), 13-30.
“Srednjovjekovna cesta Modruška”, Modruški zbornik 6 (2012), 69-84.
“Začetnik, organizator, voditelj i propagator istraživačkih i putničkih projekata CEIK-a
Mladen Kuka”, u: Mladen Postružnik (ur.) Mladen Kuka, 40 godina na vrhu (Karlovac:
Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, 2012), 21-34.
2013.
“Turske utvrde i kule u Lici i Krbavi 1527. – 1689. godine”, Senjski zbornik 40 (2013),
471-508.
2014.
“Obiteljske veze knezova Zrinskih i Frankopana”, u: Marĳa Boban (ur.), Ana Katarina
Zrinski. Povodom 15. obljetnice djelovanja Zajednice žena “Katarina Zrinski” (Zagreb:
Hrvatska demokratska zajednica, Zajednica žena “Katarina Zrinski”, 2014), 21-27.
“Katarina u službi diplomacĳe hrvatskog i ugarskog plemstva protiv centralističke
politike Bečkog dvora (1663. – 1670.)”, u: Marĳa Boban (ur.), Ana Katarina Zrinski.
Povodom 15. obljetnice djelovanja Zajednice žena “Katarina Zrinski” (Zagreb: Hrvatska
demokratska zajednica, Zajednica žena “Katarina Zrinski”, 2014), 73-83.
Ivan Majnarić i Hrvoje Kekez
26
SREDNJI VĲEK
Ivan Botica – Tomislav Galović
Codex Corbaviensis1
Rad želi potaknuti razmišljanja, a možda i realizacĳu regionalnoga (tzv.

tematskoga) zbornika diplomatičkoga i srodnoga gradiva o srednjovjekovnoj
Krbavi. Krbava je u srednjem vĳeku bila zasebna cjelina koja je imala znatno širi
geografski i kulturno-politički opseg od ove današnje. Tri je stoljeća bila sjedište
Krbavske biskupĳe i najveće crkveno središte zavelebitskih krajeva. Bila je ishodište
knezova Kurjakovića Krbavskih, ubrajanih među najmoćnĳe i najvažnĳe velikaše
hrvatskoga srednjovjekovlja. Krbavska biskupĳa i knezovi Krbavski dostatan su
razlog za pomišljanje o sastavljanju zbornika diplomatičkoga i srodnoga gradiva
koji bi se mogao nazvati Codex Corbaviensis.
Ključne rĳeči: Codex Corbaviensis, srednjovjekovna Krbava, Krbavska
biskupĳa, knezovi Kurjakovići Krbavski, egdotika
Uvod
Cilj je ovoga rada potaknuti razmišljanja i najzad izradu regionalnoga (tzv.
tematskoga) zbornika diplomatičkoga i srodnoga gradiva o srednjovjekovnoj Krbavi.
Poticaje takvu zborniku svojevremeno su davali prof. dr. sc. Mirjana Matĳević
Sokol i osobito dr. sc. Damir Karbić, s kojim je prikupljeno pet povećih registratora
objavljenih i neobjavljenih povĳesnih vrela o knezovima Kurjakovićima Krbavskim i
srednjovjekovnoj Krbavi.
Krbava je u srednjem vĳeku bila zasebna cjelina sa znatno širim geografskim i
kulturno-političkim dosegom od ove današnje. Tri je stoljeća bila sjedište Krbavske
biskupĳe.2 Da je bila najveće crkveno središte kopnenih krajeva iza Velebita dostatno
već temeljima svjedoče nedavno otkrivena krbavska katedrala sv. Jakova Starĳega
1
Rad se temelji na istoimenom referatu koji su autori održali 15. rujna 2011. na okruglom stolu Krbava i
Udbina: baština, istraživanja, perspektive u dvorani Crkve hrvatskih mučenika na Udbini. Okrugli su stol
organizirali Područni centar Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Gospiću i Hrvatski institut za
povĳest u Zagrebu.
2
Mile BOGOVIĆ, “Pomicanje središta Krbavske biskupĳe od Mateja Marute do Šimuna Kožičića Benje”,
u: Mile Bogović (ur.), Krbavska biskupĳa u srednjem vĳeku (Rĳeka – Zagreb: Visoka bogoslovska škola
u Rĳeci – Kršćanska sadašnjost, 1988), 41-82; Mile BOGOVIĆ, “Crkveno ustrojstvo Like i Krbave u
srednjem vĳeku”, u: Dragutin Pavlićević (ur.), Krbavska bitka i njezine posljedice (Zagreb: Hrvatska matica
iseljenika, 1997), 79-95; Mile BOGOVIĆ, “Povĳest biskupĳa Senjske i Modruške ili Krbavske”, Fontes –
izvori za hrvatsku povĳest 7 (2001), 21-112.
29
i biskupski dvor na Udbini.3 Bila je također ishodište važnih i moćnih knezova

Kurjakovića Krbavskih, koji su preko dva stoljeća bili među najmoćnĳim i najvažnĳim
velikaškim rodovima hrvatskoga srednjovjekovlja.4 Stoga bi već Krbavska biskupĳa
i knezovi Krbavski mogli biti dovoljan razlog za pomišljanje o sastavljanju zbornika
diplomatičkoga i srodnoga gradiva koji bi se mogao nazvati Codex Corbaviensis. No,
pitanje je bi li bio izvediv.
Naime, nisu se sačuvale pismohrane ni Krbavske biskupĳe ni knezova Kurjakovića
Krbavskih. Biskupska je pismohrana izgorjela prĳe dvjestotinjak godina u Senju,5 a
velikaška je nakon smrti Ivana Karlovića stradala u Zagrebu.6 Arhivi pak za sebe vole
reći da su memorĳa jednoga društva, države ili naroda.7 Ipak, do pisanih se vrela o
srednjovjekovnoj Krbavi, njezinim rodovima i Crkvi može doći “iz druge ruke”, preko
mnogih institucionalnih adresa po Hrvatskoj, Mađarskoj, Italĳi, Vatikanu, Austrĳi,
Slovačkoj i Slovenĳi.
Za Codex Corbaviensis nezaobilazne su sljedeće institucije u kojima se čuvaju neobjavljena
i objavljena povijesna vrela vezana za krbavsko srednjovjekovlje: Hrvatski državni arhiv u
Zagrebu, Arhiv Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, Državni arhiv u Zadru,
Biskupski i Kaptolski arhiv u Senju, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Znanstvena
knjižnica u Zadru te Mađarski državni arhiv (Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltára),8
3
Prĳe hrvatske samostalnosti zanimanje za srednjovjekovnu Krbavu, poglavito za položaj njezine
katedrale, najviše su pokazivali svečar ovoga zbornika povjesničar Milan Kruhek, preuzvišeni otac
biskup Mile Bogović i povjesničar umjetnosti Zorislav Horvat. Nakon Domovinskoga rata, a na
tragu njihovih objavljenih rezultata iz 1988., intenzivirala su se arheološka istraživanja lokaliteta
srednjovjekovne Krbave i Udbine pod vodstvom Radomira Jurića iz Arheološkoga muzeja u Zadru
i Tatjane Kolak iz Muzeja Like u Gospiću. Usp. BOGOVIĆ, “Pomicanje središta Krbavske biskupĳe”,
41-82; Milan KRUHEK – Zorislav HORVAT, “Sakralna arhitektura na području Krbavsko-modruške
biskupĳe”, u: Bogović (ur.), Krbavska biskupĳa, 187-233; Radomir JURIĆ, “Katedrala sv. Jakova u Krbavi
(Udbina)”, Obavĳesti Hrvatskog arheološkog društva 33/3 (2001), 127-131; Radomir JURIĆ, “Arheološka
istraživanja u Udbini (1996.–2003.)”, Rĳečki teološki časopis 12/1 (2004), 19-33; Radomir JURIĆ – Tatjana
KOLAK, “Novĳa arheološka istraživanja na području Like”, Obavĳesti Hrvatskog arheološkog društva 39/3
(2007), 90-97; Milan KRUHEK – Zorislav HORVAT, “Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (Stari
gradovi Krbave)”, u: Željko Holjevac (ur.), Identitet Like: korĳeni i razvitak 1 (Zagreb – Gospić: Institut
društvenih znanosti Ivo Pilar, Područni centar Gospić, 2009), 239-293; Tatjana KOLAK, Arheološka sakralna
baština srednjovjekovne Krbave, doktorska disertacĳa (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2011).
4
Ivan BOTICA, Krbavski knezovi u srednjem vĳeku, doktorska disertacĳa (Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, 2011).
5
BOTICA, Krbavski knezovi, 242.
6
BOTICA, Krbavski knezovi, 292-293.
7
Živana HEĐBELI, “Privatno arhivsko gradivo”, Arhivski vjesnik 44 (2001), 100.
8
U Mađarskoj su, osim Mađarskoga državnoga arhiva, u kojem se barem u kopĳi nalazi glavnina
mađarskih diplomatičkih vrela, važni sljedeći arhivi i knjižnice po tome što su knezovi Krbavski na
njihovu teritorĳu ostavljali svoje tragove: Arhiv Katedralnoga kaptola u Ostrogonu (Esztergomi
Főkáptalani Levéltár), Arhiv Đursko-mošonjsko-šopronske županĳe u Šopronu (Győr-Moson-Sopron
Megye Soproni Levéltára), Arhiv Heveške županĳe u Egeru (Heves Megyei Levéltár), Knjižnica Mađarske
akademĳe znanosti (Magyar Tudományos Akadémia Könyvtára), Nacionalna knjižnica u Budimpešti
(Országos Széchényi Könyvtár), Arhiv primasa Mađarske u Ostrogonu (Prímási Levéltár Esztergom),
Arhiv Željezne županĳe u Sambotelu (Vas Megyei Levéltár), Arhiv Vesprimske županĳe u Vesprimu
(Veszprém Megyei Levéltára), Nadbiskupski i Katedralni kaptolski arhiv u Vesprimu (Veszprémi Érseki
és Főkáptalani Levéltár) te Arhiv Zalske županĳe u Jegerseku (Zala Megyei Levéltára).
30
Ivan Botica – Tomislav Galović ▪ Codex Corbaviensis
Državni arhiv u Veneciji (Archivio di Stato di Venezia) i Tajni vatikanski arhiv (Archivio
Segreto Vaticano). Ponešto se povijesnoga gradiva nalazi još u Odjelu Ratnoga arhiva
(Kriegsarchiv) Austrijskoga državnog arhiva u Beču (Österreichisches Staatsarchiv) te u Arhivu
Republike Slovenije u Ljubljani (Arhiv Republike Slovenije v Ljubljani).
Hrvatska historiografija i publiciranje diplomatičkoga gradiva

Hrvatska historiografija ima dugu i bogatu tradicĳu u objavljivanju ne samo
arhivskoga nego i diplomatičkoga gradiva iz kojeg nastaje naša slika srednjovjekovne
povĳesti. Dovoljno je spomenuti da je već u 17. stoljeću Ivan Lučić Lucius prikupljao,
obrađivao i objavljivao arhivsko, napose diplomatičko gradivo. Bio je jedan od prvih
naših povjesničara koji pomoću određenih teorĳskih i praktičnih vještina znaju
sadržajno i vrsno objaviti različito arhivsko gradivo.9 To područje ulazi u egdotiku,
granu pomoćnih povĳesnih znanosti koja se bavi teorĳom i praksom izdavanja
povĳesnih izvora. Utemeljena je na višestoljetnoj praktičnoj osnovi objave diplomatičkih
i narativnih vrela10 po strogo određenim pravilima radi približavanja, koliko god je
moguće, izvornomu obliku.11 Neka pak egdotička rješenja pomažu u objavljivanju
epigrafičkih vrela. Sve u svemu, usuđujemo se reći da se Codex Corbaviensis počeo
stvarati već u Lučićevu De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex i drugim njegovim
djelima. Kritičkim je pristupom donio i spomenuo brojna vrela srednjovjekovne
Krbave, Krbavske biskupĳe, krbavskih rodova, knezova Krbavskih. Objavio je k tomu
tri rodoslovna koljena knezova Krbavskih (Comites Corbavie de genere Gussich),12 a u
rukopisima je nacrtao i njihov grb.13
Objava arhivskoga gradiva od nacionalne važnosti najvećim je dĳelom uvjetovana
razvitkom vlastite historiografije i doznačenim sredstvima za istraživanja i samu
objavu. U hrvatskom okružju među prvima su s time počeli govornici njemačkoga jezika
9
Miroslav KURELAC, Ivan Lučić Lucius – otac hrvatske historiografije (Zagreb: Školska knjiga, 1994).
10
Jakov STIPIŠIĆ, “Egdotika diplomatičkih izvora u prošlosti i danas”, Arhivski vjesnik XV/15 (1972),
85-125. Od 2004. izlazi i specĳalizirani časopis Ecdotica u izdanju Dipartimento di Filologia Classica
e Italianistica di Università di Bologna, Centro para la Edición de los Clásicos Españoles en Madrid
i Fondazione Cassa di Risparmio in Bologna (vidi <hp://ecdotica.org>). Usp. i korisnu bibliografiju
(iako prvotno kodikološku) u knjizi Marilena MANIACI, Archeologia del manoscrio. Metodi, problemi,
bibliografia recente, con contributi di Carlo Federici e di Ezio Ornato (Roma: Viella, 2005).
11
R. B. C. HUYGENS, Ars edendi. A practical introduction to editing medieval Latin texts (Turnhout: Brepols,
2000). Usp. i Stjepan ANTOLJAK, Pomoćne istorĳske nauke (Kraljevo: Istorĳski arhiv Kraljevo, 1971), 186-
189 /“Publikovanje arhivske građe”/; Radovan SAMARDŽIĆ, “Metodi priređivanja publikacĳa arhivske
građe”, Arhivski pregled 5/1 (1969), 54-62; Miloš MILOŠEVIĆ, “Objavljivanje arhivske građe”, Arhivist 20/1-
2 (1970), 3-18; Ivan FILIPOVIĆ, “Načela naučno-kritičkog objavljivanja arhivskih dokumenata”, Arhivski
vjesnik XV/15 (1972), 127-211; Miloš MILOŠEVIĆ, “Objavljivanje arhivske građe”, u: Bernard Stulli (ur.),
Priručnik iz arhivistike (Zagreb: Savez društava arhivskih radnika Jugoslavĳe – Arhiv Hrvatske, 1977),
240-258; Miloš MILOŠEVIĆ, “Načela izdavanja arhivske građe”, Arhivist 32/1-2 (1982), 225-257; Darja
MIHELIČ, “Razmislek o objavljanju starejših arhivskih spisov”, Zgodovinski časopis 40/1-2 (1986), 117-140.
12
Ioannis LVCII DALMATINI, De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex (Amstelaeami: Apud Ioannem Blaev,
1666), IX.
13
KURELAC, Ivan Lučić Lucius, 63.
31
(Nĳemci, Austrĳanci i Švicarci), u kojih od 1819. traje veliki i dan-danas aktivni projekt
Monumenta Germaniae Historica (MGH).14 Vrela i spoznaje iz svojega srednjovjekovlja
oni objavljuju u sedam velikih serĳa:15 Scriptores,16 Leges,17 Diplomata,18 Epistolae,19
Antiquitates,20 Weitere Reihen,21 Zeitschrien.22 Uz njemačka, hrvatskoj su egdotici bila
uzorom mađarska i vatikanska izdanja koja su tiskana prĳe ili tĳekom izlaženja prvih
izdanja hrvatskoga diplomatičkog gradiva: Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus
ac civilis (1829. – 1844.) Györgya Fejéra u 38 svezaka, Codex diplomaticus Arpadianus
continuatus (1860. – 1874.) Gusztáva Wenzela u 12 svezaka te Vetera monumenta Slavorum
meridionalium historiam illustrantia (1863.) i Vetera monumenta historica Hungariam sacram
illustrantia (1859. – 1860.) Augusta Theinera u dva sveska.
Usuđujemo se reći da su mađarski povjesničari i arhivisti najpoticajnĳe djelovali na
razvoj hrvatske medievistike i egdotike. Dovoljno je reći da je Mađarski državni arhiv
1874., odmah nakon preseljenja iz Bratislave u Budimpeštu,23 započeo s izdvajanjem
srednjovjekovnih dokumenata, najprĳe iz svoje stare zbirke Mohács Elői Gyűjtemény,
a potom i iz drugih arhiva, knjižnica, fondova i zbirki, dodjeljujući svim dokumentima po
14
U sam projekt, koji se vodi pri institutu Monumenta Germaniae Historica, uključene su gotovo sve
relevantne institucĳe njemačkoga govornog područja, počevši od Berlina, Düsseldorfa, Göingena,
Heidelberga, Leipziga, Mainza, Münchena, preko Beča do Fribourga i Züricha. Monumenta Germaniae
Historica ima godišnji proračun od 1,4 milĳuna eura (“Allgemeines”, <hp://www.mgh.de/das-institut/
das-institut-allgemeines/> /pristupljeno: 20. XII. 2012./).
15
“Publikationen”, <hp://www.mgh.de/publikationen/publikationen-allgemeines/> (pristupljeno: 20.
XII. 2012.).
16
Auctores antiquissimi, Scriptores rerum Merovingicarum, Scriptores rerum Langobardicarum et Italicarum, Gesta
pontificum Romanorum, Scriptores (in Folio), Scriptores rerum Germanicarum (Nova series), Scriptores rerum
Germanicarum in usum scholarum separatim editi, Deutsche Chroniken, Libelli de lite imperatorum et pontificum
saeculis XI. et XII. conscripti te Staatsschrien des späteren Mielalters.
17
Leges (in Folio), Leges nationum Germanicarum, Capitularia regum Francorum, Capitularia regum Francorum
(Nova series), Concilia, Capitula episcoporum, Ordines de celebrando concilio, Constitutiones et acta publica
imperatorum et regum, Formulae Merowingici et Karolini aevi, Fontes iuris Germanici antiqui (Nova series) te
Fontes iuris Germanici antiqui in usum scholarum separatim editi.
18
Diplomata (in Folio), Die Urkunden der Merowinger, Die Urkunden der arnulfingischen Hausmeier, Die
Urkunden der Karolinger, Die Urkunden der burgundischen Rudolfinger, Die Urkunden der deutschen Karolinger,
Die Urkunden der deutschen Könige und Kaiser, Laienfürsten- und Dynastenurkunden der Kaiserzeit te Die
Urkunden der Lateinischen Könige von Jerusalem.
19
Epistolae (in Quart), Die Briefe der deutschen Kaiserzeit, Briefe des späteren Mielalters, Epistolae saeculi XIII e
regestis pontificum Romanorum selectae te Epistolae selectae.
20
Poetae Latini medii aevi, Necrologia Germaniae, Libri memoriales te Libri memoriales et Necrologia (Nova series).
21
Quellen zur Geistesgeschichte des Mielalters, Deutsches Mielalter. Kritische Studientexte, Hebräische Texte aus
dem mielalterlichen Deutschland, Indices, Hilfsmiel, Schrien der Monumenta Germaniae Historica, Studien
und Texte, Die Monumenta Germaniae Historica auf CD-ROM (eMGH) te Zur Geschichte der Monumenta
Germaniae Historica.
22
Archiv der Gesellscha für ältere deutsche Geschichtskunde, Neues Archiv der Gesellscha für ältere deutsche
Geschichtskunde, Deutsches Archiv für Geschichte des Mielalters i Deutsches Archiv für Erforschung des
Mielalters.
23
“Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltára”, <hp://archivportal.hu/id-595-magyar_nemzeti_
leveltar_orszagos_levelta.html> (pristupljeno: 20. XII. 2012.).
32
redu zaprimanja jedinstveni DL broj (Diplomatikai Levéltár).24 Do listopada 2009., otkada

su njihovi srednjovjekovni dokumenti u cĳelosti ili barem u regestu mrežno dostupni
na e-Archivum, prikupljeno je 108 362 dokumenta.25 Još prĳe Drugoga svjetskog rata
Mađari su započeli s mikrofilmiranjem svojih srednjovjekovnih dokumenata.26 Krajem
19. i početkom 20. stoljeća, u doba najintenzivnĳega rada na hrvatskom diplomatičkom
gradivu, mađarska je medievistika imala na raspolaganju 30-ak naslova i preko stotinu
svezaka raznovrsnoga diplomatičkog gradiva.27 Objavljeno je pak gradivo neupitno
24
“Diplomatikai Levéltár (Mohács Elői Gyűjtemény). Szekció: Évkör és terjedelem: 1109–1526”, <hp://
mnl.gov.hu/bal_menusor/hasznalat/kutatas/iratanyag_leirasa/diplomatikai_leveltar_mohacs_eloi_
gyujtemeny.html> (pristupljeno: 20. XII. 2012.).
25
“Diplomatikai Levéltár (Mohács Elői Gyűjtemény)”.
26
Boris SULJAGIĆ, “45. savjetovanje Hrvatskog arhivističkog društva: Arhivska služba u informacĳskom
okružju”, Arhivski vjesnik 55 (2012), 283.
27
Donosimo najvažnĳe naslove abecednim redom po prezimenu urednika koje su hrvatski priređivači
srednjovjekovnih vrela s kraja 19. i početkom 20. stoljeća mogli imati na raspolaganju: Samu BARABÁS
(ur.), A római szent birodalmi gróf széki Teleki család oklevéltára 1-2 (Budimpešta: Az Athenaeum R. Társulat
Könyvnyomdája, 1895); László BÁRTFAI SZABÓ (ur.), A Hunt-Paznan nemzetségbeli Forgách család
története (Ostrogon: Buzárovits Ny., 1910); Árpád BOSSÁNYI (ur.), Regesta supplicationum. A pápai
kérvénykönyvek magyar vonatkozású adatai 1342–1394. 1-2 (Budimpešta, 1916. i 1918.); László ERDÉLYI
i dr. (ur.), A pannonhalmi Szent-Benedek-rend története. A magyar kereszténység, királyság és bencés-
rend Fönnállásának kilencszázados emlékére kiadja a Pannonhalmi Szent-Benedek-Rend 1-12 (Budimpešta:
Stephaneum Nyomda R. T., 1902–1916); János ESZTERHÁZY (ur.), Az Eszterházy család és oldalágainak
leírásához tartozó oklevéltár (Budimpešta: Athenaeum, 1901); Vilmos FRAKNÓI (ur.), Monumenta Vaticana
historiam regni Hungariæ illustrantia … Vatikáni magyar okiraár I/1-4 (Budimpešta, 1885–1891); Vilmos
FRANKÓI (ur.), Monumenta romana episcopatus Wesprimiensis. Veszprémi püspökség római oklevéltára. 1103–
1526. 1-4 (Budimpešta: Jozsef Lukcsics, 1896–1907); Kálmán GÉRESI (ur.), Codex diplomaticus comitum
Károlyi de Nagy-Károly. A nagy-károlyi gróf Károlyi család oklevéltára 1-5 (Budimpešta: Kocsi Sándornál
[1], Kocsi Sándor Utóda Könyvnyomdája [2], Franklin-Társulat Könyvnyomdája [3, 4, 5], 1882–1897);
Béla IVÁNYI (ur.), Bártfa szabad királyi város levéltára 1319–1526. 1 (Budimpešta: Magyar Tudományos
Akadémia, 1910); Ernő KAMMERER (ur.), Pécz nemzetség Apponyi ágának az Apponyi grófok családi
levéltáraban ırize oklevelei. 1241–1526 1 (Budimpešta: Franklin-Társulat, 1906); Nándor KNAUZ (ur.),
Monumenta ecclesiae strigoniensis… 919–1321. 1-2 (Ostrogon: Ae. Horák, 1874); Ferencz KUBINYI (ur.),
Codex diplomaticus Arpadianus. Árpádkori oklevelek. 1095–1301. (Pešta: [s.n.], 1867); János MIHÁLYI (ur.),
Máramarosi diplomák a XIV. és XV. századból (Siget: Mayer és Berger, 1900); Gyula NAGY (ur.), A nagymihályi
és sztárai gróf Sztáray család oklevéltára. 1234–1396. és 1397–1457. 1-2 (Budimpešta: Gróf Sztáray Antal,
1887. i 1889.); Imre NAGY (ur.), Sopron vármegye története. Oklevéltár 1-2 (Šopron: Nyomtato Litfass
Károly Könyvnyomdájában, 1889. i 1891.); Imre NAGY – Dezső VÉGHELY – Gyula NAGY (ur.), Zala
vármegye története. Oklevéltár. 1024–1363. és 1364–1498. 1-2 (Budimpešta: Zala vármegye közönsége,
1886. i 1890.); Imre NAGY – Gyula NAGY (ur.), Codex diplomaticus Hungaricus Andegavensis. Anjoukori
Okmánytár 1-7 (Budimpešta: A Magyar tudományos akadémia könyvkiadó-hivatal, 1878–1920); Imre
NAGY – Dezső VÉGHETY – Erno KAMMERER – Pál LUKCSICS (ur.), Codex diplomaticus domus senioris
comitum Zichy de Zich et Vásonkeo. A zichi és vásonkeoi gróf Zichy-család idősb ágának okmánytára 1-12 (Pešta
[Budimpešta]: Magyar Történelmi Társulat,, 1871–1931); Frigyes PESTY (ur.), Oklevelek Temesvármegye és
Temesvár város történetéhez. 1183–1430. 1 (Bratislava: Eder István, 1896); Béla RADVÁNSZKY – Levente
ZÁVODSZKY (ur.), A Héderváry család oklevéltára 1-2 (Budimpešta: Magyar Tudományos Akadémia,
1909. i 1922.); Károly SZABÓ – Lajos SZÁDECZKY (ur.), Székely oklevéltár 1-6 [8] (Kaloča: Demjén László
bizománya [1], Demjén Imre egyetemi könyvárus bizománya [2], Nyomtato Fejér Vilmosnál az Ev. Ref.
Kollegium Könyv- és Kőnyomdájában [3], Ajtai K. Albert Könyvnyomdája [4, 5, 6], 1872–1897); Lajos
THALLÓCZY – Samu BARABÁS (ur.), Codex diplomaticus comitum de Blagay. A Blagay-család oklevéltára
(Budimpešta: Magyar Tudományos Akadémia, 1897); Lajos THALLÓCZY – Samu BARABÁS (ur.),
Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus. A Frangepán család oklevéltára. 1-2 (Budimpešta: Magyar
Tudományos Akadémia, 1910. i 1913.); Lajos THALLÓCZY – Sándor HORVÁTH (ur.), Codex diplomaticus
partium regno Hungariae adnexarum (Comitatuum Dubicza, Orbász et Szana). Alsó-Szlavóniai okmánytár
33
utjecalo ne samo na priređivače hrvatskoga diplomatičkog gradiva nego i na razvoj

cjelokupne hrvatske historiografije.28 Osim toga, od 70 članova roda Kurjakovića
Krbavskih više je od trećine njih umrlo na sjeveru (u Slavonĳi i Ugarskoj).29 Stoga
je očekivano da pri rekonstruiranju njihova obiteljskoga arhiva, koji je stradao ili u
posljednjim godinama života Ivana Karlovića ili pak ubrzo nakon njegove smrti, većina
sačuvanih pisanih tragova i spomena o knezovima Krbavskim i samoj Krbavi dolazi ne
samo “sa strane” nego i iz vrela sa sjevera.
Znanstveno istraživanje, sabiranje, izdavanje i tumačenje hrvatskih povĳesnih
vrela i gradiva uglavnom se razvĳalo pod pokroviteljstvom Jugoslavenske akademĳe
znanosti i umjetnosti (danas HAZU), krovne znanstvene institucĳe u Hrvata,
pokretanjem Akademĳine zbirke Monumenta spectantia historiam Slavorum meridionalium
(1868.) i časopisa Starine (1869.).30 Povjesničarima i povĳesnim zavodima u Akademĳi
institucionalni je okvir, ali i najvažnĳi zadatak, kritičko izdavanje povĳesnih vrela.31 U
zbirci Monumenta izlazila su opsežnĳa vrela i skupine vrela, a u časopis Starine ulazila
su manja povĳesna vrela i povĳesno gradivo koje se odnosilo na pojedinačne teme.
U zbirci Monumenta najprĳe je tiskano deset svezaka Listina o odnošajih izmedju
Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, osam svezaka Commissiones et relationes Venetae,
pet svezaka Monumenta Ragusina i Spomenici Hrvatske krajine. Istodobno je izišlo kritičko
izdanje najstarĳih hrvatskih isprava Documenta historiae Croatiae periodum antiquam
illustrantia. Tĳekom 20. stoljeća zbirka Monumenta obogaćena je novim naslovima u
brojnim svescima Acta comitialia Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Monumenta
Habsburgica, Monumenta Traguriensia, Monumenta Catarensia, Monumenta historica
Ragusina, Monumenta Spalatensia itd. Od spomenutih izdanja najviše je isprava koje se
tiču srednjovjekovne Krbave i njezinih ljudi u Listinama jer su Krbava i njezini ljudi
tĳekom 14. i 15. stoljeća bili u aktivnom doticaju s mletačkim uzmorjem.
U Akademĳinoj zbirci Monumenta historico-iuridica Slavorum meridionalium – Pravno-
povĳesni spomenici južnih Slavena (1877.) izlaze srednjovjekovni statuti pisani latinskim
(Dubicza, Orbász és Szana vármegyék). 1244–1718. (Budimpešta: Magyar Tudományos Akadémia, 1912);
Elemér VARJÚ – Béla IVÁNYI (ur.), Oklevéltár a Tomaj nemzetségbeli losonczi Bánffy család történetéhez 1-2
(Budimpešta: Hornyánszky Ny., 1908. i 1928.); Dezső VÉGHETY – Károly RÁTH – Imre NAGY i dr. (ur.),
Codex diplomaticus patrius. Hazai Okmánytár 1-8 (Győr: Sáuervein Géza betűivel, 1865–1891); Gusztáv
WENZEL (ur.), Acta extera Andegavensia. Magyar diplomácziai emlékek az Anjou-korból. 1-3 (Budimpešta:
Magyar Tudományos Akadémia, 1874–1876); Gusztáv WENZEL (ur.), Stibor vajda. Életrajzi tanulmány
(Budimpešta: Eggenberger-Féle Akad. Könyvkereskedés, 1874).
28
Iscrpan popis gradiva objavljenog do 1980. vidi u: Jakov STIPIŠIĆ, Pomoćne povĳesne znanosti u teorĳi i
praksi: latinska paleografija, opća diplomatika, kronologĳa, rječnik kratica (Zagreb: Školska knjiga, 31991), 143-149.
29
BOTICA, Krbavski knezovi, 211.
30
“Razred za društvene znanosti. Povĳesne znanosti”, u: Franjo Šanjek (ur.), 150. godina Hrvatske akademĳe
znanosti i umjetnosti 1861.–2011. (Zagreb: Hrvatska akademĳa znanosti i umjetnosti, 2011), 53.
31
Mirjana MATĲEVIĆ SOKOL, “Izdavanje povĳesnih izvora”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda
za povĳesne i društvene znanosti Hrvatske akademĳe znanosti i umjetnosti 17 (1999), 181. Okvirni popis izdanja
vidi u priručniku: Zrinka NIKOLIĆ JAKUS, Uvod u studĳ povĳesti. Historiografski praktikum (Zagreb:
Leykam international, 2008), 101-112.
34
i hrvatskim jezikom na latinici i glagoljici. U ovoj su zbirci tiskani i Hrvatski urbari –

Urbaria lingua Croata conscripta (1894.), koji su relevantni za krbavsku povĳest.
Središnje pak mjesto među vrelima o srednjovjekovnoj Krbavi, Krbavskoj biskupĳi
i krbavskim rodovima pripada, dakako, višesvezačnomu zborniku Codex diplomaticus
Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacĳe
i Slavonĳe.32 Rĳeč je o najvažnĳoj zbirci vrela za hrvatsku srednjovjekovnu povĳest
i najvećemu Akademĳinu historiografskomu projektu.33 U njoj je neselektivno i
kronološki objavljeno oko 7000 isprava koje su najrelevantnĳe hrvatske javne i privatne
isprave do kraja 14. stoljeća. Akademĳa je objavljivanjem isprava dokazivala povĳesni
subjektivitet hrvatskoga naroda.34 Diplomatički zbornik do sada je izišao u 18 svezaka
(1904. – 1990.) s još dva od pet predviđenih Dodataka (1998. i 2002.). Budući da je spiritus
movens čitavoga projekta bio Tadĳa Smičiklas, koji je uredio većinu svezaka,35 zbornik se
neslužbeno naziva Smičiklasov zbornik.36 Unatoč velikom trudu i dugogodišnjem poslu,
kronološki se zastalo na 1400., premda se s objavom planiralo do 1450. godine. Tako
je priličan broj krbavskih dokumenata još uvĳek nepoznat i nedostupan široj javnosti.
Uz to valja uvažiti objavljena vrela pod sljedećim naslovima koji su izišli u
Akademĳinim izdanjima: Izvadci iz kralj. osrednjega arkiva u Napulju za jugoslovjensku
poviest (1863.), Gradja mojih razprava u “Radu” (1873.), Regesta documentorum Regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae saeculi XIII. (1889. – 1896.), Acta Bosnae potissimum
ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752
(1892.), Spomenici Tržačkih Frankopana (1892.), Hrvatski spomenici (1898.), prvi svezak
niza Hrvatski saborski spisi (1912.), Habsburški spomenici Kraljevine Hrvatske, Dalmacĳe i
32
Navedenom je zborniku prethodio dvosvezačni Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae
– Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske s Dalmacĳom i Slavonĳom (1874. i 1875.) Ivana Kukuljevića
Sakcinskog, koji je objavilo Družtvo za jugoslavensku povjest i starine unutar svoje serĳe Monumenta
historica Slavorum meridionalium. Usp. Hodimir SIROTKOVIĆ, “Ivan Kukuljević – redaktor Jura regni
Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae i Diplomatičkog zbornika”, Radovi Zavoda za povĳesne znanosti Hrvatske
akademĳe znanosti i umjetnosti u Zadru 37 (1995), 734-738.
33
Poslĳe su bile pokrenute i druge serĳe, ali izvan Akademĳe: Monumenta historica episcopatus Zagrabiensis,
Monumenta historica Varasdini, Notarilia Iadertina i dr. Također su se zasebno objavljivali samostanski
kartulari, inventari, različita povĳesna djela, a napose notarski spisi. Usp. Gregor ČREMOŠNIK, “O
načinu izdavanja srednjovjekovnih notarskih koncepata”, Historĳski zbornik 5/3-4 (1952), 448-452;
Tomislav RAUKAR, “V. Rismondo, Registar splitskog notara Jakova de Penna (1411–1412), Izdanje
Historĳskog arhiva u Splitu, sv. 8, Split 1974, 7-55.”, Historĳski zbornik 27-28 (1974-1975 (1976]), 445-
448; Jakov STIPIŠIĆ, “Notarski spisi – povĳesni izvor. U povodu izdanja drugog sveska ‘Kotorskih
spomenika’”, Vĳesti Jugoslavenske akademĳe znanosti i umjetnosti 3/5 (1982), 12-15.
34
“Razred za društvene znanosti. Povĳesne znanosti”, 54.
35
Vesna GAMULIN TUDJINA – Mirjana MATĲEVIĆ SOKOL, “Tadĳa Smičiklas kao izdavač povĳesne
građe”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne i društvene znanosti Hrvatske akademĳe
znanosti i umjetnosti 18 (2000), 105-114; Jakov STIPIŠIĆ, “Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae
et Slavoniae – Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacĳe i Slavonĳe”, Vĳesti Jugoslavenske
akademĳe znanosti i umjetnosti 2/3 (1981), 16-18.
36
Smičklasovi postupci koje je primjenjivao u radu na Diplomatičkom zborniku izneseni su u predgovoru
njegova prvoga zbornika. Usp. Tadĳa SMIČIKLAS, “Predgovor (III. Osnovna načela pri izdavanju
naših spomenika)”, u: Tadĳa Smičiklas (ur.), Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae.
Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacĳe i Slavonĳe. Listine XII. vĳeka (1101–1200) 2 (Zagreb:
Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1904), V-XXXI (XXIII-XXVI).
35
Slavonĳe (1914. – 1917.), Acta Kegleviciana annorum 1322-1527. Najstarĳe isprave porodice
Keglevića do boja na Mohačkom polju (1917.), Iz arkiva grofova Pongrácza (1918.), Rukovet
spomenika o hercegu Ivanišu Korvinu i o borbama Hrvata protiv Turaka 1473 – 1496. (1934.,
1937.), Nekoliko isprava iz početka XV. st. (1938.), Isprave u Arhivu Jugoslavenske akademĳe
(1960. – 1963.), Zbornik ninskih isprava od XIII do XVII stoljeća (1969.), Zapisnici Velikog
vĳeća grada Splita 1352 – 1354, 1357 – 1359. Libri Maioris consilii civitatis Spalati 1352-1354,
1357-1359. (1982.), Obsidio Iadrensis (2008.), Regesti isprava 16. stoljeća iz Arhiva Hrvatske
akademĳe znanosti i umjetnosti (2008.–) itd.
Izvan Akademĳina djelokruga brojni su dokumenti krbavske tematike objavljeni
pod sljedećim naslovima: Događaji Medvedgrada. Prilozi (1854.), Povesti biskupĳah senjske
i modruške ili krbavske (1856.), Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae,
Ragusii (1858.), Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (1861. i 1862.), Chronicon
breve Regni Croatiae Joannis Tomasich minorite – Kratak ljetopis hrvatski Ivana Tomašića
malobračanina (1868.), Alcuni documenti inediti de Velislava vedova del conte Nelipcic de
Knin (1882. i 1883.), Giovanni Lucio Traguriense: Note cronologiche e documenti (1892.),
Ljetopis Pavla Pavlovića, patricĳa zadarskoga (1904.), Iz arkiva u Željeznom (1905.), Glagolska
kronika fra Šimuna Klimantovića (1911.), Iz arhiva hercega Bahyányja u Körmendu (1911.),
Ai e diplomi di Nona (1284-1509) (1936. – 1939.), Repertorium actum domini Antonii de
Zandonatis olim publici et iurati notarii Jadre (1949.), Miscellanea (1950.), Četiri glagoljske
listine iz Like (1955.), Zadarski katastik 15. stoljeća (1962.), Miha Madĳev de Barbazanis:
Historĳa, u: Legende i kronike (1977.), Spisi zadarskog bilježnika Franje Manfreda de Surdis
iz Piacenze 1349 – 1350. Notarii Jadrensis Francisci ser Manfredi de Surdis de Placentia acta
(1977.), Povĳesna svjedočanstva o Trogiru (1979.), Zaustavite zeleni mjesec! Nikola Modruški
(1979.), Spisi zadarskog bilježnika Andrĳe pok. Petra iz Cantua (1353. – 1355.) (2001.), Spisi
zadarskog bilježnika Andrĳe pok. Petra iz Cantua (1353. – 1355.) (2003.), Registar Artikucĳa
iz Rivignana. Srednjovjekovni registri Zadarskoga i Splitskoga kaptola (2005.), Quaternus
magnus Capituli Iadrensis (1380-1392) scriptus manu ser Petri dicti Perençani de Lemicetis
de Padua imperiali auctoritate notarii et communis Iadre iurati et tocius Capituli Iadrensis
scribe (2007.), Petrus de Serçana – Registar i Posebne cedulje (2009.), Turjaška knjiga listin II.
Dokumenti 15. stoletja (2009.) itd.
Dodajmo tomu da bi se iz Listine Hrvatske – Acta Croatica (1863.),37 Historia Salonitana
– Povĳest salonitanskih i splitskih prvosvećenika (2003.), Zsigmondkori oklevéltár (1951.–)38
i Diarii di Marino Sanuto (1879. – 1902.)39 moglo izdvojiti prilično mnogo regesta i
dokumenata koji se tiču srednjovjekovne Krbave, njezinih ljudi i biskupĳe. Što bi se
moglo učiniti glede zbornika Codex Corbaviensis?
37
Marĳa PANTELIĆ, “Glagoljski kodeksi Bartola Krbavca”, Radovi Staroslavenskog instituta 5 (1964), 10.
Autorica je utvrdila da se od 337 listina iz Kukuljevićeve zbirke čak njih 74 odnosi na krbavsko područje.
38
Isprave i regeste iz devetosvezačne zbirke Zsigmondkori oklevéltár obrađuju doba kada su knezovi
Krbavski bili na vrhuncu svoje moći (1387.–1423.).
39
U Sanudovu se dnevniku, koji je izišao u čak 58 svezaka, nalazi mnogo isprava koje se tiču Krbave i
njezina posljednjega srednjovjekovnog gospodara Ivana Karlovića.
36
Valjalo bi se okrenuti izradi regionalnih zbornika diplomatičkoga i drugoga gradiva

koji bi svojim pojavljivanjem mogli biti spiritus movens nastavka izrade zbornika na
nacionalnoj razini. Kao usporedbu možemo povući primjer iz leksikografije, gdje se
nakon nacionalnih enciklopedĳa (npr. Hrvatska enciklopedĳa) veoma uspješno pojavljuju
one regionalnoga tipa (npr. Istarska enciklopedĳa). Ponajbolji pak primjer regionalnoga
zbornika jest Codice diplomatico istriano (Istarski diplomatički zbornik) s ispravama za
područje Istre i Trsta od 50. do 1526. godine.40 Začetnik toga velikog posla bio je Pietro
Kandler. Primjeri diplomatičkih zbornika koji se odnose na gradsko područje jesu
Povĳesni spomenici grada Zagreba, koje je začeo još Ivan Krstitelj Tkalčić u 19. stoljeću,41
sa 24 do sada objavljena sveska, te Šibenski diplomatarĳ. Zbornik šibenskih isprava –
Diplomatarium Sibenicense, koji su za tisak priredili Josip Barbarić i Josip Kolanović,
a objavio ga je Muzej grada Šibenika 1986. u serĳi Monumenta historiam Sibenici et eius
districtus illustrantia.
Za određeni otočni prostor vrĳedi spomenuti rukopisne kompendĳe Bartolĳev
zbornik – Collectanea Bartoliana (tj. Caastico documentato del monastero di Veglia dei
Min. Conv.), koji je dragocjeno vrelo za povĳest grada i otoka Krka iz prve polovine
18. stoljeća,42 odnosno Legum, statutorum, privilegiorum tum priscarum tum novarum
sanctionum et rescriptorum Civitatis et Insulae Paghi… (tzv. Paški diplomatarĳ) s kraja 18. i
početka 19. stoljeća.43
Od specĳaliziranih diplomatičkih zbornika koji obrađuju pojedine velikaške
porodice ili rodove možemo spomenuti zbornike Codex diplomaticus comitum de Blagay
(1897.), dvosvezačni Codex diplomaticus comitum de Frangepanibus (1910. i 1913.) ili
pak Acta Kegleviciana: Najstarĳe isprave porodice Keglevića do boja na Mohačkom polju
(1917.). Svi navedeni primjeri, a mogli bismo ih nabrojiti još,44 svojim diplomatičkim
dokumentima pokrivaju područje biskupĳa, kneštava ili općina te prate djelatnost
pojedinih kancelarĳa, notarĳata ili kaptola kao vjerodostojnih mjesta (loca credibilia) itd.
40
Pietro KANDLER, Codice diplomatico istriano 1-5 (Trst: Riva, 1986). Izdanje je dostupno i on-line na:
“Scrinium Adriae. Medioevo e dintorni”, <hp://www.scriniumadriae.it/> (pristupljeno: 20. XII. 2012.).
Usp. i “Prvi međunarodni znanstveni skup o ‘Istarskom diplomatičkom kodeksu’ / Primo Convegno
Internazionale sul ‘Codice Diplomatico Istriano’ (tematski blok/zbornik radova)”, Dometi – časopis za
kulturu i društvena pitanja (Rĳeka) 26/1-2 (1993).
41
Usp. Stjepan RAZUM, “Životopis Ivana Krstitelja Tkalčića”, Tkalčić 1 (1997), 122-128.
42
Tomislav GALOVIĆ, “Bartolĳev zbornik (Collectanea Bartoliana)”, Krčki kalendar 2010. (2009), 83-89.
43
Mirjana MATĲEVIĆ SOKOL, “Marko Lauro Ruić (1736–1808) kao sakupljač i obrađivač diplomatičke
građe”, Arhivski vjesnik 49 (2006), 21-33.
44
Vidi bilj. 27.
37
Codex Corbaviensis – prĳedlog

Izrada regionalnoga diplomatičkog zbornika na modernim egdotičkim načelima
podrazumĳeva objavu diplomatičkih spisa u užem i širem smislu. U taj bi opseg ulazilo
sve što je nastalo radom određene službene kancelarĳe: isprave, prĳepisi isprava,
notarski spisi (u našem slučaju i notarske imbrevĳature), službena korespondencĳa
(ne i privatna), različiti zapisnici i službeni spisi, kartulari i katastici. Razlog širemu
pristupu bio bi taj što srednjovjekovna Krbava, za razliku od primjerice dalmatinskih
gradova, nĳe bila toliko zastupljena u vrelima. Prethodno bi se, dakako, trebao utvrditi
teritorĳalni opseg (ambitus) srednjovjekovne Krbave, koji se mĳenjao tĳekom stoljeća
(od župe preko županĳe do kneštva), najprisutnĳe i najupečatljivĳe krbavske porodice
te vremenski okvir (limites). Budući da su s toga područja najmoćnĳi bili knezovi
Kurjakovići Krbavski, koji su ostavili najviše pisanih tragova o srednjovjekovnoj
Krbavi, zbornik Codex Corbaviensis ne bi se zaustavio na 1527., kada je Krbava dospjela
pod Osmanlĳe, nego bi u dokumentima išao do kolovoza 1531., kada je umro posljednji
muški član roda Kurjakovića Krbavskih Ivan Karlović, odnosno njegova sestra Uršula,
koja ga je nadživjela kao dominikanka u Zadru.
Prilikom objave primĳenila bi se tzv. interpretativna metoda. Također bi bilo
potrebno ponovno pregledati sve isprave koje su već negdje objavljene, neovisno o
tome što se u starim izdanjima koristila i tzv. diplomatička metoda objave (prenošenje
teksta izvornika ad lieram). Iz dosadašnje je historiografije nužno popisati korišteno
arhivsko gradivo i na njegovu tragu preko sumarnih i analitičkih inventara učiniti
daljnju pretragu. Danas je to mnogo jednostavnĳe nego što je bilo prĳe. Predstavljanje
gradiva u zborniku moralo bi pak voditi računa o našim dosadašnjim egdotičkim
rješenjima, a tek bi se u zamršenĳim slučajevima posezalo za vlastitim rješenjima. Sve
pojedinosti o tome dostupne su u radu “Egdotika diplomatičkih izvora u prošlosti i
danas” Jakova Stipišića.45
Budući da postoje tri načelna tipa objave gradiva: in extenso, in extracto i in regesto, za
zamišljeni bi Krbavski zbornik trebalo težiti objavi in extenso. Moguća je, dakako, izrada
i tiskane i elektroničke inačice zbornika, kakve primjerice postoje kod naših susjeda.46
Prilikom prikupljanja vrela od velike bi pomoći bila djela mađarskoga medievista
Pála Engela, ponajprĳe dvosvezačno djelo Magyarország világi archontológiája 1301
– 1457. (1996.), u kojem se nalaze podaci o većini dužnosnika Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva od anžuvinske do korvinovske vlasti.47 To je djelo nastavio dorađivati i
nakon knjižnoga izdanja, pa je ono zajedno s njegovim nedovršenim rodoslovljima
45
STIPIŠIĆ, “Egdotika diplomatičkih izvora u prošlosti i danas”, 85-125. Usp. i Vicko KAPITANOVIĆ,
Povĳesna vrela i pomoćne znanosti (Split: Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, 2012), 245-262 /“Egdotika
i filološki pristup vrelima”/.
46
Usp. Darja MIHELIČ, “Zgodovinske edicĳe virov in elektronski medĳi”, u: Matĳa Ogrin (ur.), Znanstvene
izdaje in elektronski medĳ. Razprave (Ljubljana: Inštitut za slovensko literaturo in literarne vede ZRC SAZU,
2005), 229-237.
47
Pál ENGEL, Magyaroszág világi arhontológiája 1301–1457. 1 (Budimpešta: História – MTA
Tórténeudományi Intézete, 1996).
38
plemićkih obitelji, Középkori magyar genealógia, objavljeno 2001. i na CD ROM-u.48 Na

temelju vlastitih istraživanja u nj je uvrstio i detaljno rodoslovlje knezova Kurjakovića
Krbavskih,49 a 1998. objavio je i rodoslovnu studĳu o knezovima Krbavskim u Slavonĳi i
Ugarskoj.50 Posmrtno je 2001. izišla Engelova interaktivna i veoma precizna topografska
karta srednjovjekovne Ugarske, Transilvanĳe i većega dĳela Slavonĳe Magyarország a
középkor végén (Hungary in the Late Middle Ages) s detaljnim podacima o posjedima i
naseljima.51 Sličnu bi povĳesno-topografsku kartu trebalo izraditi i za hrvatske zemlje jer
takva elektronička izdanja pružaju jednostavan i brz pregled arhivskih i bibliografskih
podataka o traženom pojmu. Mađarskoj je medievistici umnogome tako olakšan put
do novih spoznaja. Valja još jednom naglasiti da se preko računalnoga poslužitelja
Collectio diplomatica Hungarica može pregledati preko stotinu tisuća srednjovjekovnih
dokumenata Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva koje je u regestu, prĳepisu ili digitalnom
obliku prikupio Mađarski državni arhiv.52
U Codex Corbaviensis ušla bi sva latinska, hrvatskoglagoljska, talĳanska, mađarska,
njemačka i osmanoturska vrela koja sadržajno odražavaju političke, crkvene, društvene,
gospodarske i kulturne prilike u srednjovjekovnoj Krbavi. Rĳeč je o pozamašnom
projektu koji je ostvariv u dužem razdoblju, u suradnji više stručnjaka specĳalista
i pod okriljem odgovarajuće znanstvene ili arhivske institucĳe kao što su Hrvatska
akademĳa znanosti i umjetnosti, Hrvatski državni arhiv i slično.
48
Pál ENGEL, Középkori magyar genealógia. Magyarország világi archontológiája 1301–1457. (Budimpešta:
Arcanum Adátbázis, 2001), PC CD-ROM.
49
“Hungarian noble families. Korbáviai (Corbaviai) family”, <hp://genealogy.euweb.cz/hung/korbaviai.
html> (pristupljeno: 20. XII. 2012.).
50
Pál ENGEL, “Krbavski knezovi u Ugarskoj”, u: Josip Božičević (ur.), Povezivanje srednjoeuropskih zemalja
s Jadranom (Mediteranom) (Zagreb: Znanstveno vĳeće za promet HAZU, 1998), 73-81.
51
Pál ENGEL, Magyarország a középkor végén. Digitális térkép és adatbázis a középkori Magyar Királyság
településeirıl (Budimpešta: Arcanum Adátbázis, 2001), PC CD-ROM.
52
“Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltára. Collectio Diplomatica Hungarica”, <hp://mnl.gov.hu/
bal_menusor/hasznalat/segedletek/adatbazisok/collectio_diplomatica_hungarica.html> (pristupljeno:
20. XII. 2012.).
39
Ivan Botica - Tomislav Galović
Codex Corbaviensis
Summary
The goal of the paper Codex Corbaviensis is to prompt reflections and eventually the creation
of a regional (so-called thematical) register of diplomatic and related records on the medieval
Krbava County. Why exactly this historical period? The answer is quite simple - in the Middle
Ages Krbava formed a separate county in Croatia that had a considerably wider geographical
and cultural reach than the present one. For three centuries it was the seat of the Bishopric of
Krbava and the largest ecclesiastical center in the areas beyond the mountain of Velebit. It was
also the seat of the Counts of Krbava from the house of the Kurjakovići which ranked as one of
the most powerful as well as the most important magnates in Croatia during the Middle Ages.
The Diocese of Krbava and the Counts of Krbava constitute, therefore, a valid reason to consider
the composition of a register of diplomatic and related materials that may be given the name
Codex Corbaviensis.
Keywords: Codex Corbaviensis, the Middle Ages, Krbava, Dioceses of Krbava, Counts of
Krbava from the house of the Kurjakovići, editing of sources
40
Podjela kastruma i vlastelinstva Greben krajem 14.

stoljeća: neki aspekti unutarnjega razvoja
svjetovnoga vlastelinstva
Na temelju pisanih izvora i uvidom na terenu autori rekonstruiraju dio

povĳesti utvrde Greben kao upravnoga središta i sjedišta obitelji de G(e)reben i
istoimenoga vlastelinstva. Počeci oblikovanja vlastelinstva Greben zadiru još u 13.
stoljeće, ali u 14. se stoljeću oblikuje i zaokružuje vlastelinstvo koje je, zbog porasta
broja članova roda, bilo podĳeljeno iznutra. Unutarnja podjela vlastelinstva bila
je ograničena značenjem i statusom pojedinih pripadnika roda, pa se u radu
djelomično obrađuje i obiteljska genealogĳa kao i politička i društvena uloga
pojedinih članova obitelji na području Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva. Za fizičku
podjelu kastruma i podjelu samoga vlastelinstva jedan je od ključnih dokumenata
diobena povelja iz 1399., pa je njezina povĳesna važnost neupitna. No, isprava
je iznimno bitna i za rješavanje pojedinih teško raspoznatljivih i složenih faza
izgradnje same utvrde.
Ključne rĳeči: vlastelinstvo i kastrum Greben, Kraljevina Slavonĳa, srednji
vĳek, razvoj svjetovnoga vlastelinstva
Tvrdi grad (castrum) Greben, odnosno današnja ruševina srednjovjekovnoga

utvrđenog objekta poznatĳega kao Greben-grad, bio je središte istoimenoga
vlastelinstva na području srednjovjekovne Kraljevine Slavonĳe. Prema tvrdnjama
konzervatora Gjure Szaba, kastrum Greben smješten je na obroncima Ivanščice, na
izbočini Lubenjaka “pod kojim izvire jedna Lojnica da se spoji s drugom Lojnicom i
stvori Lonju”, a prema veličini druga je utvrda Hrvatskoga zagorja (iza Cesargrada).1
Preko pisanih izvora povĳest tvrdoga grada i njegovih vlasnika može se fragmentarno
pratiti do početka 18. stoljeća, kada se u spisima zagrebačkoga Kaptola spominje
ruševinom. Usprkos relativno brojnim pisanim izvorima, za problematiku je još uvĳek
najaktualnĳi rad povjesničara Emilĳa Laszowskog.2 Postoji i nekoliko tekstova koje
1
Gjuro SZABO, Hrvatsko zagorje (Zagreb: Spektar, 1974), 107.
2
Emilĳ LASZOWSKI, “Greben-grad”, u: Hrvatske povjesne gradjevine I (Zagreb: A. Scholz, 1902), 39-45.
Uz radove starĳe generacĳe povjesničara, svakako treba istaknuti rad pojedinih stručnjaka na području
41
je objavio konzervator Gjuro Szabo, a kraći rad naslovljen “Vlastelinstvo Greben” u

prigodnom broju časopisa Kaj, posvećenom Novom Marofu i okolici, 1973. objavio je
Josip Adamček.3
Prema dosadašnjim rezultatima hrvatske historiografije, prvi spomen utvrde Greben
javlja se već 1209. u ispravi ugarsko-hrvatskoga kralja Andrĳe II. (1205. – 1235.).4 Tom
je ispravom kralj Varaždincima, zbog pružene pomoći prilikom njegova zatočenja
u obližnjem Knegincu, podĳelio povlastice i utvrdio granice gradskoga posjeda, a u
završnom dĳelu isprave kao jedan od izvršilaca pravnoga posla spominje se kraljevski
pristav Gardun, koji je bio iz Grebena: … prestoldi (!) autem nostri Gurdon de castro Greben…5
Iako nĳe sasvim razjašnjeno kada je i tko (sa)gradio tu utvrdu, dosadašnje historiografske
pretpostavke okvirno upućuju na kraj 12. ili početak 13. stoljeća, tj. na povelju Andrĳe
II. Varaždincima kao potvrdu postojanja grebenskoga kastruma početkom 13. stoljeća.
Također, budući da se u ispravi poimence spominje i Gardun, pretpostavlja se da je
on bio prvi vlasnik kastruma oko kojega se razvilo srednjovjekovno vlastelinstvo.
Gardunovi potomci uzet će pridjevak de Greben, a utvrdu i vlastelinstvo zadržat će do
kraja 15. stoljeća. Ovom ćemo prigodom prikazati baš taj odsječak razvoja svjetovnoga
vlastelinstva u kojemu dominira pridjevak de Greben.6 Pritom je poznavanje odnosa
među članovima obitelji važno i za samu podjelu vlastelinstva, ali i njegovo formiranje,
i za analizu pojedinih faza izgradnje utvrde. Logičnim slĳedom, rad bi trebao sadržavati
i povĳesnu topografiju samoga vlastelinstva, ali zbog ograničenosti prostorom prinos
povĳesnoj topografiji i razvoju dĳelova Varaždinske i Križevačke županĳe u srednjem
vĳeku pripremamo kao zaseban rad.
Pridjevak de G(e)reben nasljednici kneza Garduna počinju koristiti u prvoj četvrtini
14. stoljeća. U ispravi izdanoj u kraljevskoj prĳestolnici Višegradu 13. prosinca 1322.
stoji … nobili viro magistro Hectore filio Wlkozlau de Greben…, tj. Hektor, sin Vukoslava,
brata Gardunova, i unuk Garduna starĳeg.7 Važnost pridjevka i same isprave u tome je
graditeljske baštine (arhitekata, konzervatora i arheologa), koji predanim radom doprinose poznavanju
povĳesti novomarofskoga kraja. Prĳe svega, ovdje treba istaknuti rad dr. sc. Zorislava Horvata, koji je
svojim zavidnim poznavanjem arhitekture srednjega vĳeka dao i još daje vrĳedan doprinos poznavanju
hrvatske graditeljske baštine općenito. Njemu ovom prigodom srdačno zahvaljujemo na suradnji i
pomoći prilikom istraživanja, za potrebe kojega smo na uvid dobili i njegove još uvĳek neobjavljene
podatke o graditeljskim fazama.
3
Gjuro SZABO, Kroz Hrvatsko Zagorje (Zagreb: Knjižara Vasić i Horvat, 1940), 75-77; Gjuro SZABO,
Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavonĳi (Zagreb: Matica hrvatska, 1920), 80-82; Josip ADAMČEK,
“Vlastelinstvo Greben”, Kaj 4-5 (1973), 16-23.
4
Tadĳa SMIČIKLAS et al., Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, 18 sv. (Zagreb:
Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1904-1990) (dalje: CD), 3, 89-91. Usp. SZABO, Hrvatsko
zagorje, 107; LASZOWSKI, “Greben-grad”, 39-40; ADAMČEK, “Vlastelinstvo Greben”, 16.
5
CD 3, 90. O reambulacĳi varaždinskoga gradskog posjeda vidi Mirela SLUKAN ALTIĆ, “Urbani razvoj
i prostorna organizacĳa srednjovjekovnog Varaždina”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za
povĳesne i društvene znanosti HAZU 27 (2009), 5-33, osobito zemljovid na str. 29.
6
U pripremi je monografija u kojoj sustavno obrađujemo povĳesni razvoj kastruma i vlastelinstva u
srednjem vĳeku, uključujući detaljnu topografsku analizu vlastelinstva i njegove bliže okolice. Također,
zaseban rad bit će posvećen genealogĳi i razvoju plemstva od 13. do 16. stoljeća.
7
CD 9, 97.
42
Mario Kevo – Ana Novak ▪ Podjela kastruma i vlastelinstva Greben krajem 14. stoljeća
što označuju da je tvrdi grad već u to vrĳeme služio kao uporište i sjedište Gardunovim
unucima te da je tada de iure i de facto završila faza formiranja plemstva de G(e)reben,
koje uzima naziv prema istoimenom posjedu.8 Premda kraljevska potvrda izdana 10.
prosinca 1322. izričito ne spominje Greben kao kastrum u vlasništvu Gardunovih
nasljednika, ona je nesumnjivo važan dokument koji ne govori samo o potvrdi starĳega
prava posjedovanja, odnosno gradnje utvrde, nego je i svjedočanstvo da je kralj Karlo
Robert formulacĳom nove donacionis titulo eisdem, odnosno de nova donacione pravo na
gradnju potvrdio točno određenim pripadnicima Gardunova roda, onemogućujući
time druge nasljednike u traženju bilo kakvih prava na posjed ili na dĳelove kastruma.9
Naime, kraljevske darovnice posjeda i potvrde posjedovnih prava u prvoj polovini 14.
stoljeća počinju se nazivati titulus novae donationis. Tim su se pitanjem dosad bavili
Engel i Rady, a u nas Ivan Majnarić i Marĳa Karbić.10 Budući da je Majnarić u svojoj
do sada još neobjavljenoj disertacĳi dao temeljit historiografski pregled vezan uz
problematiku te anžuvinske reforme i spomenutoga naziva, nemamo namjeru ovdje
posebno naglašavati starĳu literaturu, nego izdvajamo njegovo mišljenje prema kojem
su i Engel i Rady neprĳeporno prihvatili da je tĳekom 14. stoljeća promĳenjeno značenje
posjedovnoga prava i prava nasljeđivanja, s tim da je Rady držao da je “nova donacĳa”
posljedica želje tražitelja kraljevske potvrde da osigura svoje pravo na posjed nasuprot
tzv. ius regium, a ne, kako drži Engel, želje tražitelja da ograniči prava svojih krvnih
srodnika na taj posjed. Nadalje, Majnarić smatra da se “nova donacĳa” može promatrati
kao odjek novoga vladarskog stajališta uopće, koji je doveo do toga da su darovanja
ili potvrde nužno učvrstili homogenost među destinatarima. U središtu toga bio je
zajednički posjed, koji se mogao povećati na različite načine, a iz toga kao mogućnost
iznosi hipotezu prema kojoj je novoučvršćena homogenost među destinatarima
imala dvojaki učinak, ovisno o postojećoj kohezĳi među krvnim srodnicima i veličini
uživanoga posjeda. Također smatra da su se u slučaju slabe kohezĳe i znatnoga posjeda
darovanjima pod značenjem “nove donacĳe” ograničavala sveukupna prava krvnih
srodnika, jer niz udaljenih srodnika više nĳe imao pravo polagati prava na posjede
onih koji su bili spomenuti u darovnici. Kada pak posjed nĳe bio znatan, takve su
darovnice još više učvrstile vezu među srodnicima.11 Marĳa Karbić spominje da se
takvim darovnicama isključivalo iz nasljeđivanja sve osim izravnih muških potomaka
8
O formiranju plemstva na području Zagorja i Prigorja vidi više u: Mirjana MATĲEVIĆ-SOKOL,
“Nostrum et regni nostri registrum. Srednjovjekovni arhiv Ugarsko-hrvatskog kraljevstva”, Arhivski
vjesnik 51 (2008), 237-257; Mirjana MATĲEVIĆ-SOKOL, “Najstarĳa povĳesna svjedočanstva o Zaboku”,
Radovi Zavoda za hrvatsku povĳest Filozofskog fakulteta 29 (1996), 295-302.
9
CD 9, 95. Izvornik isprave čuva se u: Magyar Orsázgos Levéltár (dalje: MOL), Diplomatikai Levéltár
(dalje: DL) 309.
10
Martin RADY, “The Title of New Donation in Medieval Hungarian Law”, Slavonic and East European
Review 79 (2001), 638-652; Pàl ENGEL, “Erbteilung und Familienbildung”, u: Balász Nagy – Marcell
Sebők (ur.), The Man of Many Devices, Who Wondered Full Many Ways… Festschri in Honor of János M. Bak
(Budimpešta: CEU Press, 1999), 418; Ivan MAJNARIĆ, Srednje i niže plemstvo u širem zadarskom zaleđu od
polovice XIV. do polovice XV. stoljeća, doktorski rad (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2012), 29-31.
11
MAJNARIĆ, Srednje i niže plemstvo, 29-31.
43
obdarenika, a nĳe se odnosilo samo na novodarovane posjede nego i na posjede koji

su se i prĳe nalazili u rukama obitelji, ali je kralj za njih izdao novu darovnicu, čime
su pobočni rođaci izgubili pravo i na njih, i navodi Engela, prema kojemu su takve
darovnice označavale kraj starih rodova i osamostaljivanje iz njih nastalih obitelji, čĳi
su pripadnici bili vezani zajedničkim pravima u posjedima, a ne svĳešću o pripadnosti
istom rodu.12
I na našem se području primjećuje anžuvinska reforma koja je dovela do revizĳe
isprava, provjere posjedovanja i nove donacĳe te se od tada posjednici tvrdoga grada
prvi put spominju s pridjevkom de G(e)reben, odnosno nazivaju se prema posjedu koji
su stekli kraljevom milošću. Naime, isprava iz 1322., koja se vezuje uz vlasništvo nad
gradom, izdana je Vukoslavovu sinu Hektoru, ali i njegovim bratićima Puneku i Ivanu,
sinovima Garduna mlađeg.13 Indikativno je da se tri dana nakon toga događaja prvi
put u pisanim izvorima navodi i spomenuti pridjevak de Greben.14 Stoga možemo reći
da su pravo na utvrdu i vlastelinstvo pod njezinom upravom baštinile dvĳe linĳe roda.
To što se kastrum Greben ne spominje pod tim imenom, nego samo kao neka utvrda
(cuiusdam castri), i nĳe neobično jer je kralj znao na koju se utvrdu isprava odnosi i nĳe
imao potrebu to posebno naglašavati. Da se pak doista radi o utvrdi Greben pokazuje
više isprava koje govore o posjedu (possessio) Greben koji je bio u vlasništvu Garduna
starĳeg i njegovih nasljednika. Za sada ćemo utvrditi tek da graditeljski oblici, ali i
pojedini izvori, potvrđuju veću starost utvrde od razdoblja u kojem se počinje
upotrebljavati obiteljski pridjevak de Greben, koji u osnovi označuje stĳenu na kojoj je
sagrađen najstarĳi (sjeveroistočni) dio grada.
Rekli smo da se Andrĳina isprava iz 1209. uzima kao potvrda postojanja tvrdoga
grada početkom 13. stoljeća, a Laszowski ga datira još u 12. stoljeće.15 Na temelju nekih
toponima iz grebenske okolice, ali i zato što se radi o zidanom fortifikacĳskom objektu,
razumno je pretpostaviti da je kastrum (sa)gradio kralj ili herceg jer je podizanje zidanih
objekata bilo kraljevsko (regalno) pravo. U korist privatne osobe vladar se prava prvi
put odrekao tek 1247., o čemu će više govora biti poslĳe.16 Što se tiče Andrĳine isprave
Varaždincima iz 1209., već su Ferdo Šišić i Gjuro Szabo upozorili na mogućnost da
se radi o “falzifikatu”, odnosno na postojanje ozbiljnih sumnji u autentičnost isprave,
koja je sačuvana u prĳepisu iz kasnĳega razdoblja i pohranjena u Državnom arhivu
u Varaždinu.17 Sumnju osobito potiče i kasnĳa potvrdnica Andrĳine isprave koju je
12
Marĳa KARBIĆ, Plemićki rod Borića bana (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povĳest, Podružnica za
povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje, 2013), 139.
13
CD 9, 95.
14
CD 9, 97.
15
LASZOWSKI, “Greben-grad”, 40.
16
Pál ENGEL, The Realm of St Stephen. A History of Medieval Hungary, 895–1526 (London – New York: I. B.
Tauris Publishers, 2001), 104.
17
Ferdo ŠIŠIĆ, Priručnik izvora hrvatske historĳe (Zagreb: Kr. zemaljska tiskara, 1914), 631; SZABO, Kroz
Hrvatsko Zagorje, 76; SZABO, Sredovječni gradovi, 81. O problematici isprave i njezinu diplomatičku
analizu vidi u: Zlatko TANODI, “Izpravnost varaždinske darovnice iz god. 1209.”, Časopis za hrvatsku
44
Varaždincima 1220. izdao mladi kralj Bela.18 Naime, u potvrdnici se uopće ne navodi
grebenski kastrum, a čak ni starĳe tumačenje prema kojemu se u ispravi spominje
kraljevski pristav … Otochur de villa Greben… ne možemo prihvatiti ispravnim.19
Usporednom analizom isprave u izvorniku te njezine transkripcĳe koju je načinio Zlatko
Tanodi uočili smo da je u Smičiklasovoj transkripcĳi došlo do ozbiljnĳega previda,
odnosno u Belinoj potvrdnici iz 1220. uopće se ne spominje villa Greben nego villa Tesen.20
Isti naziv sela (… Otochur de villa Tesen… – što bi možda moglo biti selo Tužno) prisutan
je i u prĳepisu i potvrdi same isprave koju je 1407. izdao kralj Žigmund.21 Potvrda iz
1220. i prĳepis iz 1407. potvrđuju postojanje Andrĳina privilegĳa, no čini se da je on
prepisan u drugačĳem obliku. Stoga je moguće da tvrdi grad Greben u to vrĳeme još
ipak nĳe postojao, a bitno je konstatirati i to da se ne spominje ni samo naselje Greben.
Uz problematiku (ne)postojanja tvrdoga grada u ranom 13. stoljeću treba spomenuti i
jednu ne tako često korištenu ispravu na temelju koje se može zaključiti da je Greben
(sa)gradio zagorski knez Farkaš (Farcasius filius Thome de Zagoria).22 Rĳeč je o ispravi
izdanoj 7. svibnja 1247. kojom kralj Bela IV. knezu Farkašu prepušta svoje regalno
pravo izgradnje nekog neimenovanog kastruma. Naime, upravo je tu ispravu 1322.
potvrdio kralj Karlo Robert, i to upravo grebenskim posjednicima – nasljednicima
kneza Garduna i njegova brata Vukoslava.23 Iz same je potvrdnice evidentno da se
ona odnosi na sam Greben i da se radi o potvrdi dodjele regalnoga prava iz 1247.
privatnoj osobi. Međutim, ovdje se otvara jedno pitanje, gdje treba spomenuti ispravu
zagrebačkoga Kaptola iz 1247. koja se nalazi u Državnom arhivu u Varaždinu, kojom
Kaptol, prema nalogu kralja Bele IV., reambulira i odvaja posjede kneza Farkaša od
posjeda njegove braće Antuna i Benedikta.24 Prema reambulacĳi, detaljnĳe su opisane
zemlje na zapadu zagorskoga komitata (Krapina, Bedekovčina, Zlatar…), a istočni dio
posjeda nĳe moguće potpuno utvrditi, ali je razvidno da se posjed Farkaševe braće
(Nikola) prostirao i prema istoku, tj. prema području na kojem se spominje Farkašev
poviest 1/4 (1943), 289-315. Vidi i: Mirjana MATĲEVIĆ SOKOL, “Povlastica Andrĳe II. Varaždinu iz 1209.
godine. Povĳesno-diplomatička analiza”, u: Miroslav Šicel (ur.), 800 godina slobodnog kraljevskog grada
Varaždina: 1209.–2009. : zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 3. i 4. prosinca 2009. godine u Varaždinu
(Varaždin: Hrvatska akademĳa znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad – Grad Varaždin –
Varaždinska županĳa, 2009), 19-26.
18
CD 3, 186-187.
19
CD 3, 187.
20
Državni arhiv u Varaždinu, Radikalni arhiv, I-2. Usp. Zlatko TANODI – Adolf WISSERT, Poviestni
spomenici slobodnog kraljevskog grada Varaždina. Monumenta historica liberae regiae civitatis Varasdini, 2 sv.
(Varaždin: Grad Varaždin, 1942-1944) (dalje: MCV), 1, 3-4.
21
MCV 2, 38-41, osobito str. 40.
22
CD 4, 316-317.
23
CD 9, 95. Nada Klaić smatrala je da su Greben gradili Gardun i Vukoslav, odnosno da je njima Bela
IV. za zasluge u obrani od Tatara dao pravo na gradnju kastruma. Usp. Nada KLAIĆ, Povĳest Hrvata u
razvĳenom srednjem vĳeku (Zagreb: Školska knjiga, 1986), 515.
24
Karmen LEVANIĆ, “Isprava Zagrebačkog kaptola iz 1247. godine”, Historia Varasdiensis: Časopis za
varaždinsku povjesnicu 1 (2011), 273-281.
45
kastrum.25 Dakle, iz same je isprave očito da ne sadrži cjelovitu reambulacĳu svih

posjeda braće, a moguće je da nedostaju i pojedini Farkaševi posjedi, koji možda čak
nisu svi ulazili u područje Zagorske županĳe. Ipak, za ovu priču nama je najzanimljivĳi
podatak prema kojem je reambulacĳa najistočnĳih posjeda kneza Farkaša završavala,
među ostalim, na području oko današnje Martinšćine, odnosno u ispravi se spominje
Farkašev posjed kod crkve sv. Martina, koji se prostirao u blizini zemlje župana
Mihaela od Lobora (de Lobori). Ta je zemlja, koja se u odnosu na prĳe spomenute posjede
nalazila na sjeveroistoku i istoku, dosta neodređena, odnosno prema nabrajanju međa
proizlazi da se prostirala uz “mnoge” međe sve do zemlje određenoga Farkaševa
kastruma, odnosno s njegove lĳeve strane, i do međa posjeda ivanovaca te je potom još
istočnĳe dopirala do zemlje po imenu Brana: et inde per publicam viam vadit metis terreis
plurimis per silvam et per colles sinistra parte castri F. supradicti usque metas cruciferorum
sancti Iohannis et ibi vertens se ad orientem vadit metis arboreis usque ad quendam fontem
et ibi metatur cum terra de Brana…26 Stoga prema opisu međa ispada da se taj kastrum
nalazio negdje na području između Grebena i Lobora te u blizini ivanovačkih posjeda
(najbliži je posjed Bela, odnosno Juranšćina), pa kastrum iz navedene isprave potpuno
odgovara utvrdi Oštrc ponad Lobora – pogotovo zato što se zapadno i jugozapadno od
kastruma spominje zemlja Brana, koja odgovara istoimenomu potoku koji se i danas
nalazi u neposrednoj blizini, a prema svojem nazivu podsjeća na ime plemića Branića,
koji se pak u 13. i 14. stoljeću spominju na području hrašćinskoga komitata, što je tema
drugoga rada. Ipak, ovdje treba dodati da je iz kasnĳih isprava razvidno da je knez
Farkaš posjedovao više kastruma. Tako se, primjerice, u listini o sklapanju mira između
ugarsko-hrvatskoga vladara Stjepana II. i češkoga kralja i austrĳskoga vojvode Otakara
II. (1271.) među kastrumima koje češki kralj vraća Stjepanu II. spominju i … castra
Farcasii de Zaguria.27 Uostalom, treba uzeti u obzir da su Grebenski mogli kralju na uvid
dati ispravu koja se izvorno odnosila na neki drugi obližnji kastrum koji je nekako došao
u njihove ruke te su uz pomoć nje pokušali opravdati posjedovanje kastruma Greben
i eventualne radove na samoj grebenskoj utvrdi 1322. godine. Naravno, ako je takva
pretpostavka točna, treba zaključiti da je i Greben građen i/ili nadograđivan negdje
nakon odlaska Tatara, odnosno da ga je gradio sam Farkaš, Gardunovići, ili pak da je
rĳeč o još starĳoj gradnji, koja je štitila obližnje hrašćinsko trgovište i “Veliku cestu”.
Uostalom, smatra se i da je Greben funkcionirao kao središte Hrašćinske županĳe.28 Na
temelju spomenute Beline isprave iz 1247. i Paškal Cvekan je zaključio da je kastrum
25
LEVANIĆ, “Isprava Zagrebačkog kaptola”, 274 i d.
26
LEVANIĆ, “Isprava Zagrebačkog kaptola”, 274.
27
Gusztav WENZEL, Codex diplomaticus Arpadianus continuatus 3 (Pest: Magyar Tudományos Akadémia,
1862), 249.
28
Vjekoslav KLAIĆ, “Krapinski gradovi i predaje o njima”, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva 10 (1908-
1909), 1-32, osobito str. 9. Neven Budak također smatra da je Zagorska županĳa sa svojim sjedištem u
burgu Krapini, koji nastaje kao središnja utvrda za obranu granice prema Sutli, tada još bila odvojena od
Hrašćinske i Varaždinske županĳe. Usp. Neven BUDAK, Gradovi Varaždinske županĳe u srednjemu vĳeku
(Zagreb – Koprivnica: Nakladnička kuća “Dr. Feletar”, 1994), 117, 120.
46
Greben 1247. sagradio knez Farkaš od Zagorja.29 No, Cvekan je zaključio i to da je knez
Farkaš od roda Gardunovih, aludirajući vjerojatno na njegovo ime (Farkaš = Vukoslav),
što bi moglo biti istinito samo ako je Vukoslav bio Gardunov brat po majci, a ne sin
Garduna starĳeg.
Nedvojbeno je da se mnoge solidno zidane utvrde ovoga područja grade i dograđuju
tek nakon mongolske provale u ove krajeve, dakle nakon 1242., pa je moguće i da se
kastrum Greben počeo graditi ranĳe, ali je završen upravo kao dio fortifikacĳskoga
sustava koji se tada počeo učvršćivati. Uostalom, o razdoblju gradnje na području Zagorja
svjedoči i sama isprava iz 1247. kojom se kralj u Farkaševu korist odriče regalnoga prava
za izgradnju kastruma koji je Farkaš već počeo graditi na svojoj zemlji.30 Arhitektonski
ostaci utvrde također odgovaraju takvoj pretpostavci. Naime, arhitekt Zorislav Horvat
smatra da je burg Greben građen u prvoj polovini 13. stoljeća, odnosno njegov je
najstarĳi zidani dio onaj koji je najvjerojatnĳe stajao na stjenovitom vrhu. Faza nakon
odlaska Tatara, kada se grade mnogi burgovi i pojačavaju postojeći, na Grebenu se može
prepoznati prema podebljanjima tankih zidova, pojačavanju ulaza i po izgradnji jake
branič-kule, što već odgovara kvalitetnim zidanjima s naznakama gotike.31 O tome će
više govora biti u završnom dĳelu rada, gdje pokušavamo rekonstruirati etape izgradnje
utvrde do kraja 14. stoljeća, a ovdje ćemo tek dodati da Greben uz ovu ispravu ne vezuju
ni Emilĳ Laszowski ni Gjuro Szabo ni Josip Adamček. Međutim, oni navode ispravu iz
1277., prema kojoj knez Gardun i brat mu Vukoslav s članovima obitelji Branić mĳenjaju
određene zemlje i novac za … terram ipsorum in capite fluvii Lona existentem cum castro in
eadem terra,32 dakle zemlju na kojoj se nalazio kastrum koji je poistovjećen s Grebenom. S
obzirom na formulacĳu u ispravi, razvidno je da se naglasak stavlja na određenu zemlju
na izvoru Lonje ili pak Lonjice odnosno Lojnice.33
Oko tvrdoga grada u 13. stoljeću formira se posjed (possessio) Greben, koji se tek
početkom devedesetih godina spominje u vlasništvu Garduna, no njegov je bio i nešto
prĳe. U isto vrĳeme Gardun se okrenuo stjecanju susjednoga komitata Hrašćine. Gardun,
koji se uz knezove Krčke i Baboniće suprotstavio Gisingovcima, veoma je vjerojatno
tĳekom mirenja suprotstavljenih strana (između 1278. i 1280.), među kojima su bili i braća
29
Paškal CVEKAN, Franjevci u Remetincu. Povĳesno-kulturni prikaz (Virovitica: Paškal Cvekan, 1995), 8.
30
Rečenica vezana uz gradnju u cĳelosti glasi: Ad universorum igitur noticiam tam presencium quam posterorum
harum serie volumus pervenire, quod cum Farcasius filius Thome de Zagoria multiplicia servicia nobis impendisset,
maxime tempore Tartarorum maiora fidelitatis opera nobis exhibuit, in cuius compensationem concessimus, ut
castrum, quod in terra sua edificare inceperat, edificet ipsum et tam ipse, quam sui succesores possint et valeant in
perpetuum possidere (CD 4, 316).
31
Zorislav HORVAT, “Stilska stratigrafija burgova 13.-15. stoljeća u kontinentalnoj Hrvatskoj”, Prostor 18/1
(2010), 42-61, posebno str. 45-48; Zorislav HORVAT, Osam stoljeća Grebengrada (neobjavljeno predavanje
održano u Novom Marofu 2009. godine). Zahvaljujemo dr. Horvatu na suradnji i ljubazno ustupljenim
podacima.
32
CD 6, 221. Izvornik u: MOL, DL 989.
33
Znamo da se sve tri rĳeke – današnja Lonja, Lojnica i Lonjica – u srednjem vĳeku nazivaju isto: Lonja,
odnosno Velika i Mala Lonja, stoga je teško odrediti koji je izvor doista u pitanju. To je u osnovi mogao
biti i izvor Lonjice. S druge strane, zanimljiva je lokacĳa i stari antički visinski kastrum na području
Makojišća.
47
Nikola i Joakim Pektar od roda Gut-Keled, došao u posjed toga područja. U konačnici je
stanje s Hrašćinom rĳešeno ugovorom u Ozlju 1280. jer u ispravi, među ostalim, stoji i to
da je knez Gardun, kao uostalom i ostalo spomenuto plemstvo, imao neke posjede čĳe
se vlasništvo temeljilo na kraljevskim donacĳama.34 Među njima je stekao i selo Čehi na
Savi (quam comes G/ardinus/ ex donacione regia se asserit possedisse), a u nesmetani je posjed
dobio komitat Hrašćinu (… et comitatum Hraschina eum permiimus tempore nostro sine
aliquo discrimine possidere).35 Na temelju toga možemo zaključiti da je Gardun zahvaljujući
sukobima među velikaškim obiteljima i slabljenju kraljevske vlasti stekao hrašćinski
komitat, a de facto stanje na terenu, tj. predaja komitata na upravljanje, potvrđena mu
je odredbama ugovora u Ozlju. Ovdje treba dodati i podatak da je Andrĳa III. nakon
stupanja na prĳestolje Gardunu darovao possessio Hrašćina (1291.), čime je možda de iure
potvrdio Gardunov posjed – ali samo ako pretpostavimo da se posjed i komitat Hrašćina
odnose na isto područje, odnosno ako nĳe rĳeč o upravnoj cjelini (comitatus – županat/
županĳa) i manjoj posjedovnoj cjelini unutar nje (possessio). U prilog toj tvrdnji svjedoči i
podatak da je kralj s posjeda već prĳe uklonio izvjesnoga Nikolu i njegovu braću, sinove
magistra Mauricĳa.36 Čini se da su oni držali odnosno održavali kraljev posjed (vjerojatno
u ulozi kraljevih službenika), no svojim su ga djelovanjem uspjeli uvrĳediti te im ga
stoga oduzima i dodjeljuje Gardunu u nasljedno vlasništvo (perpetuo et irrevocabiliter filios
filiorum habendam, tenendam et pariter possidendam).37
Uz to treba dodati još neka razmišljanja koja bacaju novo svjetlo na pitanje izgradnje
samoga kastruma. Naime, kraljevski pristav Gurdon spomenut u ispravi iz 1209. može
se poistovjetiti s knezom Gardunom iz druge polovine 13. stoljeća, ili pak s njegovim
ocem, a kako se obitelj uzdiže upravo u posljednjem desetljeću 13. stoljeća, to je još
jedan od povoda za sumnju u ispravu koju je Varaždincima 1209. izdao Andrĳa II.
Nedvojbeno je da su Grebenski visoki plemićki status i brojne posjede dugovali vjernoj
službi kralju. Gardunovi sinovi, Gardun i Vukoslav, nalazili su se uz kralja Andrĳu
III. (1290. – 1301.), koji je nakon stupanja na prĳestolje tražio uporište u plemstvu,
a u tadašnjem je sustavu vladar svoje vjerne bogato darivao. Iznimka nisu bili ni
Grebenski, a Andrĳa III. osobito je nagradio kneza Garduna, kojem je 29. lipnja 1291.,
za njegove zasluge u ratu protiv austrĳskoga vojvode, na upravljanje predao utvrde
Medvedgrad te Veliki Kalnik, u kojem je služio njegov brat Vukoslav.38 Kralj je posebno
naglasio da je Gardun već i prĳe čuvao Medvedgrad, odnosno granice kraljevstva (ad
tuendum confinia regni nostri in Zagrabiam), a oslovio ga je kao prvoga među najboljima
na području kraljevstva u krajevima preko rĳeke Drave (comes Gardun filius Gardun
de partibus ultradravanis prior inter primos).39 Andrĳina izdašna darivanja svjedoče da
34
CD 6, 362.
35
CD 6, 363.
36
CD 7, 61-62.
37
CD 7, 62.
38
CD 7, 35-36.
39
CD 7, 35-36.
48
se želio okružiti snažnim pristašama, ali i da im je pomagao da se dodatno uzdignu

i ojačaju, čime samo potvrđuje da mu je knez Gardun, barem u početku vladavine,
bio glavni oslonac na području Kraljevstva Slavonĳe. Osim uprave nad spomenutim
utvrdama, vladar je Gardunove jobagione i drugo stanovništvo s posjeda Hrašćina i
Greben, kao i s nekih drugih predĳa, oslobodio obveze plaćanja kunovine (marturine)
i drugih podavanja, kao i banske zalaznine (obveza ukonačivanja bana).40 U ispravi o
darivanju posjeda Hrašćina naglašava se da je ona bila u blizini starĳega Gardunova
posjeda Greben te da se izravno na njega nastavljala (vicinam et continguam possessioni
ipsius comitis Gardun Gereben vocate).41 Pritom bi trebalo naglasiti da su se posjedi
Greben i Hrašćina (possessiones Gereben et Harasnicha), uz koje se spominju i neki drugi
predĳi, tada nalazili isključivo u Gardunovu vlasništvu i još nisu bili podĳeljeni među
članovima obitelji.42 Vlasništvo nad istim posjedima Grebenskima je 15. prosinca 1322.
potvrdio i kralj Karlo Robert, s tom razlikom da su tada potvrdnicu tražili brojnĳi
članovi roda, Vukoslavov sin i križevački župan Hektor i njegov brat po majci Punek
te Gardunov sin Ivan.43
Iz prethodnoga razlaganja možemo zaključiti da je oblikovanje vlastelinstva Greben
započelo najvjerojatnĳe sredinom 13. stoljeća, i to oko tvrdoga grada i posjeda Greben.
Naime, čini se da je knez Gardun iskoristio slabljenje središnje kraljevske vlasti i velike
sukobe među velikašima te je do početka 80-ih godina de facto uobličio početne konture
vlastelinstva, a formalno-pravno proces je završio uz kraljevu pomoć i njegovu potporu
početkom 90-ih godina 13. stoljeća, kada Gardun de iure stječe osnove (regalne, pravne,
porezne, upravne) koje potvrđuju početke formiranja srednjovjekovnoga vlastelinstva
kojemu je kao središte funkcionirao vlastelinski tvrdi grad. Vlastelinstvo se prvotno
sastojalo od dvĳe veće cjeline, tj. posjeda Hrašćina i Greben, te nekoliko predĳa.
Granica između posjeda jobagiona kastruma i hrašćinskoga trgovišta, odnosno posjeda
građana (cives) išla je rĳekom Breznicom (Brestnicha) kod mosta na rĳeci, najvjerojatnĳe
negdje kod današnje Hrašćine, a potvrdu zaključka nalazimo u ispravi iz 1346. kojom
se određuju međe podložnika tvrdoga grada i stanovnika trgovišta Hrašćina.44 Iako
je rĳeč o razgraničenju koje je funkcioniralo u vrĳeme kraljevske, odnosno banske
uprave, i granice posjeda vlastelinstva u drugoj polovini 13. i u 14. stoljeću oslanjale
su se na starĳe granice, što je još više naglašeno podatkom da je Hrašćina bila izvan, a
Greben je bio dio Križevačke županĳe do polovine 14. stoljeća. Tada i Hrašćina dolazi
u okvire Križevačke županĳe, vjerojatno zahvaljujući tomu što je bila dio vlastelinstva
čĳe je sjedište bilo u Križevačkoj županĳi. U blizini podjele samoga vlastelinstva,
40
CD 7, 36.
41
Isprava koja govori o darivanju Hrašćine (CD 7, 35-36), koju je Smičiklas redoslĳedom objavio nakon
prĳe spomenute isprave od 29. lipnja 1291. (CD 7, 61-62), u kojoj se pak zajedno spominju posjedi Greben
i Hrašćina, trebala bi prethoditi toj ispravi. Naime, nazivi Harasnicha i Haraschyna iz obĳu isprava odnose
se na istovjetan posjed.
42
CD 7, 35-36.
43
CD 9, 98-99. Izvornik isprave u: MOL, DL 34 007.
44
CD 9, 268.
49
južnĳe na rĳeci Lonji, bilo je i područje tromeđe trĳu županĳa (Križevačke, Varaždinske
i Zagrebačke), a već je susjedni moravečki komitat bio dio Zagrebačke županĳe. Takva
podjela vlastelinstva zadržat će se i idućih stoljeća.
Formiranje vlastelinstva i njegova kontrola nisu tekli glatko, o čemu svjedoče
i sukobi iz drugog desetljeća 14. stoljeća koji su se vodili sa susjednim ivanovačkim
preceptoratom Bela. Prema sačuvanoj potvrdi o izmirenju sukobljenih strana, koju
je 13. prosinca 1322. izdao kralj Karlo Robert, čini se da su sukobi bili zahvatili šire
područje vlastelinstva i samoga preceptorata, a trajali su duže razdoblje.45 Ista je
potvrda svjedočanstvo razorne snage neprĳateljstva između posjednika grebenskoga
vlastelinstva i belskih ivanovaca, ali pravi uzroci toga sukoba nisu nam poznati.46 Tek
sporadični podaci mogu nas navesti na pretpostavku da se spor možda vodio oko
bivših ivanovačkih i/ili templarskih posjeda Selnica (Konjščina) i Kremena Gorica,
koji se danas mogu prepoznati u toponimima zapadno i sjeverozapadno od trgovišta
Hrašćina, uz sam rub vlastelinstva.47 Istodobno, treba istražiti i bi li Kremena Gorica
iz isprave ustvari mogla biti Kamena Gorica, pa bi sukob bio jasnĳi s obzirom na to da
se nešto bliže mjesto sličnoga imena – Kamena Gorica – nalazi na području između
Grebena i Hrašćine, a u ono vrĳeme ulazilo bi unutar međa grebenskoga vlastelinstva,
pa su možda ivanovci oružjem pokušali vratiti stara prava na te posjede. U konačnici
su strane izmirene plaćanjem odštete, koja je najvjerojatnĳe pokrivala štete nastale u
sukobima, što je potvrdio i sam kralj Karlo Robert.48 Sukobi s belskim preceptoratom
zanimljivi su i zato što još dvĳe kraljeve potvrde izdane neposredno prĳe i nakon
izmirenja s ivanovcima, i to u razmaku od samo pet dana, svjedoče o završnoj etapi
oblikovanja vlastelinstva u kojoj se pripadnici Gardunova roda utvrđuju u sjedištu, a
na čemu su u konačnici temeljili i naziv de Greben, što je i potvrda okončanja posljednje
etape formiranja ovoga plemstva.49 Izravni kraljev angažman u tom procesu upućuje
i na određenu političku situacĳu, koja se reflektirala i na Hektorovu ulogu, jer on već
tri dana nakon izdavanja kraljeve potvrdnice za gradnju (ali i posjedovanje) utvrde
obavlja dužnost župana Križevačke županĳe.50 Slĳedom toga, ali i ako u obzir uzmemo
sam položaj tvrdoga grada, koji se nalazio uz najzapadnĳu granicu Križevačke županĳe
i ponad glavne srednjovjekovne prometnice (via magna exercitualis, via Colomani regis),
možemo pretpostaviti i da je vladar konsolidirao vlast na tom području. Kraljevska
45
CD 9, 97-98.
46
… quod super omnibus damnis, nocumentis, destruccionibus, combuscionibus villarum seu incendiis,
interfeccionibus hominum, mutilacionibus membrorum, illacionibus vulnerum, vastitatibus, controversiis, malis,
inimiciciis, iniuriis et causis ac causarum articulis…, CD 9, 97. O Beli vidi Emilĳ LASZOWSKI, “Povjesne
crtice o gradu Beli u županĳi Varaždinskoj”, Vjesnik Hrvatskog arheološkog društva, n. s. 7 (1903), 1, 191-202,
osobito str. 192-193.
47
Primjerice, 1292. spominje se templarska …terram nostram Zelnicha vocatam… Usp. CD 7, 98-99, a vidi i:
LASZOWSKI, “Povjesne crtice”, 191.
48
CD 9, 97.
49
Sve tri isprave vidi u: CD 9, 95, 97-99.
50
CD 9, 98-99.
50
potvrdnica vezana uz gradnju utvrde, izdana Grebenskima neposredno nakon što su

završili sukobi sa susjednom Belom, može sugerirati i to da je u sukobima donekle bio
oštećen i sam tvrdi grad, koji je trebalo dograditi ili u najmanju ruku pojačati njegovu
obrambenu strukturu. Međutim, među pretrpljenim štetama sukobljenih strana on se
uopće ne spominje. U svakom slučaju, zajednička uprava dvĳu linĳa roda, odnosno
povećan broj plemića ipak dopuštaju pretpostavku da je 20-ih godina 14. stoljeća
došlo do određenih radova na utvrdi, ili barem unutar nje, no to bi trebala potvrditi
arheologĳa i budući konzervatorski radovi.
Zahvaljujući vjernoj službi kralju, sređenoj situacĳi na terenu, usponu i bogaćenju
Hektor je odlučio proširiti vlastelinstvo, pa je 1324. izdvojio 40 maraka za posjed
Zamlača (possessio Zamlacha), koji se nalazio poprilično udaljen od tvrdoga grada, na
području Varaždinske županĳe.51 On se prethodno nalazio u nasljednom vlasništvu
župana Valentina, koji je bio službenik varaždinske utvrde (jobagio castri), što znači i da
je posjed prvotno pripadao varaždinskim službenicima.52 Stoga je taj posjed iznimno
bitan s obzirom na to da će se oko Zamlače i sa sjedištem u njoj razvĳati treći temeljni
dio vlastelinstva.
Do izvjesnoga zastoja u razvoju dolazi idućih desetljeća 14. stoljeća, kada Grebenski
u korist vladara, odnosno bana Mikca Mihaljevića (1325. – 1343.), sasvim gube sjedište,
a s njim i kontrolu nad velikim dĳelom vlastelinstva. Takvo će stanje potrajati do druge
polovine 50-ih godina 14. stoljeća. Nakon konsolidacĳe središnje vlasti kralj Karlo
Robert revidirao je 1323. isprave, darovnice i potvrdnice koje je prethodnih godina
izdao plemstvu.53 Čini se da se kraljev čin nĳe odnosio i na Grebenske, ali je nedvojbeno
da je ban Mikac ubrzo stekao vlasništvo nad vlastelinskim gradom. No, čini se da je
do najvećih promjena unutar samoga vlastelinstva došlo baš u vrĳeme bana Mikca
Mihaljevića, a sve je pak započelo negdje nakon 1327., kada je kralj Karlo Robert Puneka
Grebenskog proglasio nevjernim (infidelis), na što je njegov dio kastruma i vlastelinstva
zauzeo ban Mikac.54 Prema svemu sudeći, ban Mikac je ubrzo nakon što je došao na
mjesto bana, odnosno nakon što je porazio Gisingovce u Podravini, stekao i puno
vlasništvo nad utvrdom i vlastelinstvom.55 Najvjerojatnĳe je to bilo nakon 1327., jer se
između 1320. i 1327. Punek spominje u ulozi zagrebačkoga župana.56 Stoga situacĳu
s grebenskim vlastelinstvom trebamo gledati šire, unutar konteksta konsolidacĳe i
centralizacĳe kraljevske vlasti na području srednjovjekovne Slavonĳe. Naime, kralj
Karlo Robert postavio je Mikca za bana i podvrgnuo slavonsku vlastelu njegovoj
sudačkoj vlasti, a sve u nastojanju da time oslabi moć slavonskih velikaša. Mikac je
51
CD 9, 184-185.
52
CD 9, 184.
53
ENGEL, The Realm of St Stephen, 150.
54
MOL, DL 100093.
55
Mikac Mihaljević u: Hrvatska enciklopedĳa (Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”), mrežno izdanje,
<hp://www.enciklopedĳa.hr/Natuknica.aspx?ID=40699> (pristupljeno: 1. X. 2013.).
56
CD 9, 313, 332, 427.
51
nakon pohoda na Podravinu i Hrvatsku, gdje je pretrpio poraz od Nelipčića, ponovno

krenuo u pohod na Slavonĳu i u rat protiv Babonića.57 Kako je točno i kada Punek
zaslužio titulu nevjernika ne možemo pouzdano tvrditi, ali možemo pretpostaviti
da se i on sam okrenuo protiv kralja u vrĳeme pobune velikaša, vjerojatno stajući na
stranu Babonića.
Čini se da je samom činu preuzimanja utvrde Greben najviše doprinio sam Hektor,
koji je polovicu kastruma koja je pripadala njegovu bratu Puneku dao Mikcu. Prema
svjedočenju Punekova sina Petra pred kraljem Ludovikom 1381., čini se da su se Hektor
i Punek ozbiljno posvađali, na što je Hektora sam vrag natjerao (diabolica suggestione) da
Punekovu polovicu preda banu Mikcu.58 Kako je točno Mikac došao do druge polovice
kastruma možemo samo pretpostaviti, no moguće je da je Hektor umro bez nasljednika,
a tada je i druga polovica kastruma dospjela u kraljev fisk. Prema navedenoj ispravi,
Punek, koji je opsjedao grad, nasilno je istjeran, odnosno Mikac je utvrdu osvojio uz
pomoć vojske.59 Punek je u tom pohodu vjerojatno i sam stradao, budući da se već
1328. spominje kao preminuo.60 Nakon svih sukoba i gušenja pobune velikaša kralj
Karlo Robert odlučio je nagraditi svoje vjerne te je stoga u Višegradu 11. studenoga
1338. izdao darovnicu za Mikca i njegove sinove.61 U ispravi se detaljno nabrajaju sve
njihove zasluge i junaštva u borbama protiv pobunjenika na području srednjovjekovne
Slavonĳe, a posebno se spominju zasluge u oslobađanju Koruške u ratu koji je kralj
Karlo Robert 1335. objavio Habsburgovcima.62 Na stranu Habsburgovaca stali su i
Gisingovci, odnosno Petar zvan Herceg, koji je vojvodama Albrehtu i Otu prepustio
utvrde Oštrc i Vrbovec.63
Mikac je posebne zasluge stekao za njihovo oslobađanje i povrat u kraljeve ruke,
ali i oslobađanje, odnosno osvajanje Steničnjaka i Grebena, koji je Mikac, kako se i tada
spominje, uzeo od nevjernoga Puneka i vratio u vlast kralja.64 Također, budući da je
naglašen povrat utvrde u kraljevu vlast, moramo uzeti u obzir da je kralj već i prĳe
morao biti u posjedu Grebena. U konačnici, 1338. Mikac i njegovi sinovi kao nagradu
za zasluge od kralja dobivaju utvrdu Sušicu i pripadajuće posjede Prodavić, Sv. Juraj i
Zeredahel, prema kojima će njihova linĳa roda poslĳe nositi naziv Prodavićki.65 Budući
da su u povelji detaljno opisani svi Mikčevi pothvati, doznajemo i da je cĳela Slavonĳa
57
<hp://www.enciklopedĳa.hr/Natuknica.aspx?ID=40699> (pristupljeno: 1. X. 2013.).
58
MOL, DL 100093.
59
MOL, DL 100093.
60
CD 9, 427.
61
MOL, Diplomatikai fényképgyűjtemény (dalje: DF) 247978.
62
MOL, DF 247978.
63
MOL, DF 247978. Ispravu i događaje oko Mikca i burga Vrbovca komentira i Damir KARBIĆ, “Povĳesni
podaci o burgu Vrbovcu (1267.–1524.)”, u: Tatjana Tkalčec (ur.), Burg Vrbovec u Klenovcu Humskom
(Zagreb: Muzeji Hrvatskog zagorja – Institut za arheologĳu, 2010), 202-222.
64
MOL, DF 247978.
65
MOL, DF 247978. O Mikcu usp. <hp://www.enciklopedĳa.hr/Natuknica.aspx?ID=40699> (pristupljeno:
1. X. 2013.).
52
u ratu bila opustošena i spaljena, a tada je u osnovi i sam Greben mogao biti u najmanju
ruku oštećen.66
Što se pak tiče samoga Grebena iz doba Mikčeva banovanja, bitno je dodati da je
tada i u listinama potvrđeno postojanje tvrdoga grada, koji se fizički dĳelio popola. U
ispravi izdanoj 14. prosinca 1336. u Zagrebu prvi se put izrĳekom spominje kastrum
Greben, kojim je upravljao kaštelan Ilĳa, sin Vučine, koji je pak bio župan Hrašćine
(magistri Elye comitis de Hraschina et castellani de Greben).67 U vrĳeme kaštelana Ilĳe, na
području Hrašćine ulogu zemaljskoga župana (comes terrestris) obavljao je Gurke, sin
župana Branića.68 Hrašćina se tada spominje kao trg, tj. trgovište (locum fori) u kojem
žive i slobodni građani (cives), od kojih je jedan, po imenu Juraj, obnašao dužnost
vilikusa (Georgii villici).69 Na području trgovišta spominju se i grebenski plemići
(nobiles jobagiones castri), koji su zasadili i obrađivali neke vinograde na posjedu koji
se prethodno nalazio u vlasništvu građanina Benše.70 Jobagioni su vinograde, koji su
prvotno trebali pripasti drugim građanima, a koji se u ispravi poimence i spominju,
dobili u zalog. Međutim, plemići su i dalje tražili svoja prava na osnovi činjenice da su
već prĳe imali udjele unutar Benšina posjeda. No, u međuvremenu su dvojica od njih,
po imenu Petriša i Juraj, ubĳeni, a ban je njihove udjele predao grebenskomu kaštelanu
Ilĳi.71 Nešto poslĳe, još uvĳek za kraljevske vlasti na ovom području (1346.), ulogu
grebenskoga kaštelana i župana Hrašćine obavljao je magister Nikola, sin Filipa od sv.
Gerarda.72 Zajedno sa zemaljskim županom Stjepanom, koji je najvjerojatnĳe bio jedan
od plemića utvrde (nobiles castri), Nikola je utvrđivao međe između plemića koji su
živjeli pod utvrdom u odnosu na međe trgovišta Hrašćina.73 O Stjepanu i grebenskim
plemićima više će rĳeči biti poslĳe, pa ćemo ovdje dodati tek da je kaštelan na molbu
plemića Petra i Ćurena odvajao njihov nasljedni dio zemlje od međa samoga trgovišta
(a metas fori).74 Isprava je iznimno važna jer svjedoči da je staro područje plemića
kastruma Greben, odnosno Hrašćina, zauzimalo široko područje, od jugozapadnih
padina Ivanščice podno tvrdoga grada sve do Hrašćinskoga trga (trgovišta), koji se
nalazio najvjerojatnĳe negdje kod današnje Hrašćine.
Što se pak događalo s grebenskim vlastelinstvom nakon smrti bana Mikca izvori
nam ne govore mnogo, no spominje se da su se u vrĳeme bana Nikole Seča u Hrašćini
i na još nekim mjestima ubirale nezakonite tridesetine. Također, čini se da je hrašćinski
66
MOL, DF 247978.
67
CD 10, 288-289.
68
CD 10, 288.
69
CD 10, 289.
70
CD 10, 288-289.
71
CD 10, 289.
72
CD 11, 268.
73
Kao zemaljski župan spominje se Stjepan, sin Mikše. U istoj rečenici spominje se i plemić Ćuren, sin
Mikše, koji je mogao biti Stjepanov brat. Usp. CD 11, 268.
74
CD 11, 268.
53
komitat jedno vrĳeme nakon Mikca bio u posjedu bana Nikole Banića od Lendave
(1343. – 1346.), sina Stjepana od roda Hahot, koji se spominje kao dominus odnosno
gospodar, u čĳe su se vrĳeme već ubirale nezakonite tridesetine.75 O tome svjedoči
isprava od 18. svibnja 1349., kojom zagrebački Kaptol izvješćuje bana Nikolu Seča o
nepravednim porezima koji se ubiru u Kraljevini Slavonĳi, a piše da su nezakonite
mitnice držane još na Velikoj cesti za Vrbovec, odnosno na mostu preko rĳeke Cranya
(vjerojatno potok Kračevec, ili pak Krapinica?), nakon kojega se spomenuta cesta
nastavljala, zatim na potoku Breznici kod Rače, gdje je obitavao plemić po imenu
Grgur, čĳi je posjed pripadao istoimenomu vlastelinstvu Rača, a tridesetinu je ubirao
banov službenik (oficĳal) Stjepan, sin Tome.76
Sredinom 14. stoljeća došlo je do određenih promjena jer se među kaštelanima
spominju plemići susjednoga komitata Moravče. Tako je 1354. i 1355. dužnost kaštelana
u Grebenu obavljao Dominikov sin Benedikt, ujedno i kaštelan Velikog Kalnika i
moravečki župan.77 Benedikt je vjerojatno i 1356. obavljao istu dužnost jer se kao njegov
službenik (famulus) spominje izvjesni Gatal iz Hrašćine, koji je u njegovoj odsutnosti
prisustvovao uvođenju remetskih pavlina u posjed Pristavšćine.78
Izgledno je da su u vrĳeme bana Mikca i njegovih nasljednika nastupile i izvjesne
promjene u opsegu vlastelinstva, od kojega je sigurno otpao posjed Zamlača. Nakon
nekoliko desetljeća upravljanja kraljevskih, odnosno banskih predstavnika obitelj de
Greben izvjesne je uspjehe u povratu kastruma i dĳelova vlastelinstva postigla krajem
1356. ili početkom 1357. godine. Iz formulacĳe u ispravi izdanoj u Višegradu 6. travnja
1357., kojom Petru Grebenskom kralj vraća posjed Zamlača, može se zaključiti da im
je nešto prĳe predao i kastrum.79 Istodobno, klasičnom anžuvinskom formulacĳom de
noua donacione kralj izrĳekom kaže da Petru u cĳelosti daje i u vlasništvo vraća bivši
posjed Zamlača u Varaždinskoj županĳi.80 Petar je tada bio mladi vitez (aulae iuvenis)
kraljevskoga dvora i nalazio se unutar uskoga kruga kralju odanoga plemstva, što mu
je omogućilo i veoma povoljan položaj kod samoga kralja, a povrat posjeda dobio je
75
CD 11, 528-529. Nikola Banić začetnik je roda Lendavskih, a njegovi rođaci od roda Hahot imali su na
području Križevačke i Varaždinske županĳe te na području Zagorja posjede još u 13. stoljeću. Tako je
kraljičin magistar stolnika Mihael već 1244. od kralja Bele IV. dobio obližnji Lobor, a obnašao je i dužnost
župana Varaždinske županĳe, koju je 1297. obnašao i Nikolin otac Stjepan. Nikola se posebno istaknuo
u borbama s Gisingovcima, kao ban je nastojao srediti prilike u Kraljevini Slavonĳi, posebno se bavio
pitanjem ubiranja tridesetine, a s banom Mikcem sukobio se oko banskih nasljednih posjeda. O Banićima
Lendavskim više u: Marĳa KARBIĆ, “Banići Lendavski od plemićkog roda Hahot i njihova uloga u
hrvatskoj povĳesti”, Godišnjak Njemačke zajednice / DG Jahrbuch 18 (2011), 11-29, posebno str. 13-16.
76
CD 11, 528.
77
CD 12, 231, 289.
78
CD 12, 321-322.
79
… ita ut tam idem magister Petrus et Lorandus frater suus quam sui succesores totaque ipsorum posteritas
predictam possessionem ea iuris plenitudine teneant et conseruent qua castrum ipsorum Gerben vocatum ex serie
lierarum nostrarum privilegialium in facto eiusdem castri per nos ipsis concessarum possideant et conseruent…
(CD 12, 402-403).
80
CD 12, 402.
54
za vjernu službu u prekomorskim pothvatima.81 Na Petrov zahtjev, kralj je istovjetnom

formulacĳom nouae donacionis pravo vlasništva proširio i na njegova brata Loranda.82
Također zahvaljujući vjernoj službi kralju pri preotimanju Zadra Venecĳi Petar je
– tada već kraljevski vitez (aulae miles) – ishodio od kralja Ludovika 21. ožujka 1360.
potvrdu za ispravu koju mu je 15. prosinca 1322. izdao Karlo Robert (ona sadrži
povlastice koje je 1291. Andrĳa III. dodĳelio Gardunu), a odnosi se na oslobađanje
Petra i njegovih kmetova svih kraljevskih i banskih podavanja za posjede Greben i
Hrašćina.83 U ispravi se kao pripadnosti tih posjeda spominju pojedina sela i predĳi te
već spomenuti kmetovi.84 Budući da je kralj iznova potvrdio darovnice koje se odnose
na vlastelinstvo, a ujedno uređuje i odnose među pojedinim pripadnicima roda, i to
iznova dajući prednost onima koji su se borili na njegovoj strani, možemo pretpostaviti
i da je ponovno došlo do zaokruživanja vlastelinstva i konsolidacĳe vlasti na tom
području.
Grebensko je vlastelinstvo u vrĳeme kralja Ludovika bilo podĳeljeno među braćom.
Zanimljivo je da se Lorand i njegov sin Nikola tada spominju de sub castro, a odnosi
se na Zamlaču, što bi značilo da ondje obitavaju i imaju sjedište, a Petar je vjerojatno
boravio u tvrdom gradu te se stoga i spominje kao Petro filio eiusdem Punyk de dicto
Greben.85 Petar se javlja kao vlasnik tvrdoga grada do 1360., a Lorand je svojim dĳelom
vlastelinstva upravljao, možda, iz Zamlače (de sub castro).86 Naime, premda je Zamlača
poprilično udaljena od Grebena i nalazi se u okolici Varaždina, spominje se de sub dicto
castro Greben existentem.87 Stoga možemo pretpostaviti da je u ovom slučaju podgrađe
(sub castro) zapravo posjedovna kategorĳa, odnosno oznaka posjedovne pripadnosti
udaljenoga posjeda, koji zbog pripadnosti Varaždinskoj županĳi i udaljenosti od
kastruma nikako nĳe mogao biti klasično grebensko podgrađe. Uostalom, već smo
rekli da je Zamlača do 1324. pripadala varaždinskomu podgrađu, pa je naglasak na
položaj vjerojatno istaknut da se upozori da se posjed Grebenskih nalazio na području
grebenskoga vlastelinstva i pod upravom Grebena, a ne, što bi bilo logično, Varaždina.
Radi osiguranja cjelovitosti vlastelinstva u slučaju izumiranja jedne linĳe roda,
Petar i Lorand, uz Lorandova sina Nikolu, sklopili su 3. lipnja 1360. pred zagrebačkim
Kaptolom nagodbu o međusobnom nasljeđivanju.88 Iz same je isprave razvidno da
Petar tada nĳe imao nasljednika, a čini se i da su se Lorand i Nikola, sa sjedištem
u podgrađu, neko vrĳeme brinuli o tvrdom gradu (vjerojatno za Petrovih vojnih
izbivanja ili boravka na Dvoru). Međutim, Petar im nĳe predao vlasništvo nad tvrdim
81
CD 12, 402.
82
CD 12, 402.
83
CD 13, 15-16.
84
CD 13, 16.
85
CD 13, 28.
86
CD 13, 28.
87
CD 13, 28.
88
CD 13, 28-29.
55
gradom koji je uz tešku muku i žrtve za sebe isposlovao od kralja, pa je očito odlučio
zadržati potpuno vlasništvo, a Lorandu i Nikoli predao je Zamlaču, gdje su vjerojatno
i obitavali.89 Zanimljivo je da je Petar od kralja 1364. iznova tražio potvrdu za ispravu
o posjedu izdanu 1357., u kojoj su kao vlasnici posjeda zapisani Petar i Lorand, čime je
ponovno ušao u vlasništvo posjeda Zamlača.90
Uređivanje vlasničkih odnosa među grebenskim posjednicima nastavljeno je i
idućih godina, a čini se da su pojedini odnosi na vlastelinstvu bili ozbiljno narušeni
u vrĳeme bana Mikca, koji je bio naklonjen pripadnicima roda koji nisu baštinili
pravo na njegovo naslĳeđe. Primjer imamo na području Hrašćine, gdje su u trgovištu
živjeli pojedini pripadnici roda (spominju se kao Petrovi rođaci) koji su se izdignuli
upravo za bana Mikca, ali im njihov pravi status nĳe omogućivao da učvrste položaje
i steknu prava na veći posjed.91 Tako su rođaci Grebenskih (izvanbračna djeca?, rođaci
po ženskoj linĳi?, ili pak pripadnici starĳega lokalnog plemstva povezanog s precima
Grebenskih, odnosno s Gardunom, prĳe nego što su se pripadnici odvjetka izdignuli
među njima) došli do vlasništva nad dĳelom posjeda plemića tvrdoga grada (jobagiones
castri) tvrdeći da je njihov dio posjeda ulazio unutar posjeda Hrašćina, a spominju
se poimence kao Stjepan, sin Mikše, Pavao, sin Tome, i Dionizĳe, sin Mihaela. Ovdje
treba dodati i mogućnost da je Stjepan, sin Mikše, isti onaj zemaljski župan koji je za
kaštelana Nikole sudjelovao u određivanju međa između posjeda jobagiona i međa
trgovišta.92 Radi dokazivanja njihova statusa provedena je istraga kojom je utvrđeno da
oni nisu pripadali plemenitim jobagionima za koje su se izdavali, nego su bili pučani i
seljaci (homines popolares sew rusticales) i kao takvi nisu mogli imati udio u posjedovnom
dĳelu (porcio possessionaria) plemenitih jobagiona te su stoga isključeni iz vlasništva
i protjerani s posjeda.93 U konačnici, kralj u ispravi Hrašćinu spominje kao Petrov i
Lorandov zajednički posjed u punini njihova vlasništva (in totali dominio possessionis).94
Napore na prikupljanju posjeda te okrupnjivanju vlastelinstva Petar Grebenski
nastavio je i sklapanjem ugovora o nasljeđivanju u slučaju izumiranja pojedinih
obitelji, da bi Grebenu susjedni posjedi dospjeli u njegovo vlasništvo. Unutar
Varaždinske županĳe nalazila se obližnja Zajezda (Milengrad) u vlasništvu obitelji
rodbinski povezane s Grebenskima. Naime, Petrova sestra Ilka udala se za Ivana od
Zajezde.95 Tako je 12-godišnji Pavao Herk Ivanov od Zajezde ujaku Petru Grebenskom
ostavio svoje posjede ako umre bez nasljednika, što je ispravom izdanom 30. lipnja
1367. u Višegradu odobrio i kralj Ludovik.96 Međutim, već 29. studenoga 1367. pred
89
CD 13, 28-29. Korištenje šuma i voda (vjerojatno i mlinova) ostalo je u zajedničkom vlasništvu.
90
CD 13, 342-343.
91
CD 13, 181-182.
92
CD 11, 268.
93
CD 13, 181.
94
CD 13, 181.
95
CD 14, 50-51.
96
CD 14, 50-51.
56
zagrebačkim su Kaptolom malodobni Pavao Herk te Petar i Lorand Grebenski sklopili

nagodbu, ali ovaj put o uzajamnom nasljeđivanju ako koja od nagodbenih strana umre
bez nasljednika.97 Iz nagodbe su izuzeti Črešnjevo (Chresnou) i Ledinec (Ladinouch), koji
su pripadali djevojačkoj četvrtini Pavlove sestre Katice.98
Pri uređenju posjedovnih odnosa među braćom i rođacima Grebenskih veliku,
možda i presudnu, ulogu i dalje je imao kralj, koji je nastavio s posredovanjem u korist
Petra (i Loranda) Grebenskog. Radi uređenja imovinskih odnosa kralj je 1368. naložio
reambulacĳu Petrovih i Lorandovih posjeda i posjedovnih dĳelova (universarum
possessionum et possessionarum porcionum) pod upravom tvrdoga grada i uređenje međa
gdje je to bilo potrebno, a u tu je svrhu zagrebački Kaptol poslao predstavnika na teren,
koji je uz prisustvovanje kraljeva predstavnika obavio reambulacĳu.99 To se osobito
ticalo posjeda Zamlača, koji je međašio s posjedom Beretinec obitelji Beretinečkih,
tj. Jakobovih sinova Ivana i Farkaša.100 Za sada nismo uspjeli utvrditi kako su
Beretinečki stekli dio Zamlače, ali reambulacĳom su uređene stare i utvrđene nove
međe, a u konačnici je posjed zaplĳenjen Beretinečkima i razdvojen od njihova posjeda
Beretinec.101 Toponimĳa kraja očuvana je i danas, pa nedvojbeno možemo zaključiti da
se posjed Zamlača nalazio kod Varaždina (danas naselje u općini Vidovec).
Konačna etapa razvoja vlastelinstva Greben u posjedu obitelji Grebenskih njegova
je unutarnja podjela krajem 14. stoljeća, u kojoj je naglašena i fizička podjela tvrdoga
grada (castrum) popola, što je uvjetovano brojnošću članova roda, odnosno dvjema
linĳama. O tome svjedoči isprava zagrebačkoga Kaptola izdana 5. lipnja 1399. o podjeli
kastruma i vlastelinstva među nasljednicima Petra i Loranda Grebenskog.102 Također
se vidi da je, unatoč strahu da neće imati muškoga potomstva, njihova loza krajem
14. stoljeća bila brojna, a u podjeli su sudjelovali Lorandovi sinovi Nikola i Grgur te
unuk Valentin (sin Stjepana Lorandova) i s Petrove strane sinovi Ivan i Nikola.103 Petar
Grebenski u međuvremenu je umro te se tada već spominje kao condam, međutim
nejasno je na koji je način Lorand stekao utvrdu. Prĳe smo upozorili na mogućnost
da su Lorand i sin mu Nikola 1360. u vlasništvo dobili Zamlaču, a Petar je vlasništvo
kastruma zadržao za sebe.
Nalog Kaptolu da učini razdiobu cjelokupnoga vlastelinstva uputio je kralj
Žigmund preko dvorskoga suca Franje Seča, a diobene strane zastupali su dubički
arhiđakon Grgur (Lorandove sinove) te kantor i kanonik zagrebačke crkve Ivan (Petrove
97
Pavao Ivanov zvani Herk, odnosno Dete od Zajezde (… quod Paulo dicto Herk filio Iwan dicti Dete de Zayezda
de comitatu Worosdinensi in etate annorum duodecim constituto…) (CD 14, 105-106).
98
CD 14, 105.
99
CD 14, 116-117.
100
CD 14, 116-117.
101
CD 14, 117.
102
CD 18, 453-456. Ispravu je već komentirao Mario Kevo, utvrđujući i topografiju pojedinih naselja koja
se u njoj spominju. Usp. Mario KEVO, 75 godina bolnice na ladanju (1926.–2001.) (Novi Marof: Specĳalna
bolnica za kronične bolesti Novi Marof, 2001), 11-12.
103
CD 18, 453-454.
57
sinove).104 Najprĳe se pristupilo podjeli kastruma, i to na dva jednaka i pravilna dĳela

(in duas rectas et equales partes), po polovici.105 Polovica kastruma nalazila se na sjeveru,
a druga na jugu, s time da je podjela obavljena od polovice novoga zida (vsque medium
nouum murum).106 Iz današnjega stanja utvrde nĳe potpuno jasno o kojem se novom
zidu radilo i kada je točno sagrađen, ali je nedvojbeno da je određenih gradnji unutar
utvrde bilo tĳekom druge polovine 14. stoljeća. Ako pretpostavimo da su u 14. stoljeću
već postojali sjeveroistočni i jugozapadni dio grada, moguće je da se radi o zidu koji je
u nacrtu Gjure Szaba označen pod brojem 13, ali i da se radi o glavnom jakom zidu na
zapadu (br. 11), koji se prostirao pravcem sjeverozapad-jugoistok.107 Od infrastrukture,
prema ispravi, u sjevernom su se dĳelu kastruma nalazile kula i kapela s određenim
neimenovanim gradnjama, a izdvajala se kurĳa koja je dopirala do polovice novoga
zida na samom kraju konjušnica (in fine cuiusdam stabuli).108 Ne znamo o kojoj se kuli
i kapeli ovdje radi jer je danas vidljiva i u materĳalnim ostacima prepoznata kapela
ugrađena u kulu iz 15. stoljeća i u osnovi se nalazi na jugoistoku, odnosno jugu, ali
budući da su u nju ugrađeni spolĳi starĳe gradnje, razvidno je da bi u sjevernĳem
dĳelu kastruma trebalo tražiti još jednu, starĳu kapelu. Taj dio tvrdoga grada, zajedno
sa selom u podgrađu koje se nalazilo na istoku, pripao je Nikoli i Ivanu.109 Unutar
druge polovice kastruma spominje se palača s kurĳom i još nekim zidanim i drvenim
građevinama koje su dopirale do druge polovice novoga zida, zajedno s još jednim
neimenovanim selom u podgrađu sa zapadne strane, a to je dodĳeljeno Lorandovim
sinovima Nikoli i Grguru te unuku Stjepana Lorandova Valentinu.110 Nakon podjele
kastruma na istovjetne udjele, popola, razdĳeljeni su prihodi, odnosno selišta i drugi
dĳelovi posjeda, a prihod od zajedničkih šuma, oranica i pojedinih mlinova određen
je također popola, s tim da se ovdje kao sudionik podjele prvi put javlja i treći Petrov
sin, Antun.111
Posjedovna struktura grebenskoga vlastelinstva utvrđena 1399. nĳe dugo zadržana
jer je ubrzo provedena nova podjela vlastelinstva, o čemu svjedoči diobena isprava
zagrebačkoga Kaptola od 31. sĳečnja 1415. godine.112 Zanimljivo je da u toj podjeli ne
sudjeluju Petrovi sinovi, jer Kaptol vlastelinstvo dĳeli između Hermana (Lorandova)
i Valentina (Stjepana Lorandova), tj. između Lorandova sina i unuka.113 Obavljena je
104
CD 18, 453-454.
105
CD 18, 454.
106
CD 18, 453-456.
107
Tlocrt u: SZABO, Sredovječni gradovi, 90.
108
CD 18, 454.
109
CD 18, 454.
110
CD 18, 454.
111
CD 18, 454-456.
112
Original isprave u: MOL, DL 100396. Za opsežnu regestu isprave usp. Elemér MÁLYUSZ et al.,
Zsigmondkori oklevéltár, 12 sv. (Budimpešta: Magyar Országos Léveltár, 1951-2013) (dalje: ZsO), 5, 95.
113
ZsO 5, 95.
58
podjela posjeda, koji se poimence i spominju: Hermanu je pripao dio tvrdoga grada
zajedno sa starom palačom i novim kućama uokolo palače te kurĳa u Mađarevu, a
Valentinu stara drvena kula te sve građevine u njezinoj okolici.114 Možemo samo
pretpostaviti da se ta drvena kula odnosi na kulu spomenutu u prethodnoj ispravi, ili
je pak starĳa kamena kula stradala i u međuvremenu je izgrađena nova od drva.
Iz rečenog je razvidno da diobene isprave iz 1399. i 1415. upućuju na određene
aspekte razvoja svjetovnoga vlastelinstva. Premda je nedvojbeno da se vlastelinstvo
razvĳa od sredine 13. stoljeća, čini se da je prave konture dobilo tek u 14. i na prĳelazu
14. u 15. stoljeće. Iz isprava toga doba očito je da se dio posjeda (brojem sela i brojem
podložnika veći) nalazio u provincĳi Hrašćina (provincia Hraschina) sa sjedištem u
trgovištu Hrašćina. Ovdje treba podsjetiti na ispravu izdanu 1291., u kojoj stoji da
knez Gardun posjeduje dva posjeda (possessio Harasnicha i possessio Greben). Neupitno
je da se iz posjeda Harasnicha, odnosno hrašćinskoga komitata, do početka 15. stoljeća
razvila provincĳa Hrašćina, a druga se provincĳa, vjerojatno radi lakšega upravljanja i
nadzora nad prikupljanjem prihoda, trebala oblikovati oko posjeda Greben. Međutim,
Grebenski 1324. stječu posjed Zamlacha i razvidno je da je Zamlača postala središte
drugoga velikog dĳela vlastelinstva, a izvorno zamišljeno središte – kastrum (i distrikt)
Greben – ostaje treći temeljni dio vlastelinstva. Također, podjela provedena 1415. prati
određene geografske odrednice, odnosno od početnoga mjesta reambulacĳe zatvara
krug oko same provincĳe. Geografska logika kaptolskih izaslanika pri diobama
1399. i 1415. pokazuje da se vlastelinstvo dĳelilo na istovjetan način, samo što su iz
potonje podjele vidljive upravo tri spomenute osnovne cjeline vlastelinstva: provincĳa
Hrašćina, Zamlača i Greben (tvrdi vlastelinski grad s podgrađem i selima u podgrađu,
teritorĳalno – šire područje Lubenjaka).
U prilogu se nalazi tabelarni prikaz svih posjeda, sela i zemljišnih čestica koji su
na prĳelazu iz 14. u 15. stoljeće pripadali grebenskomu vlastelinstvu (načinjeno prema
geografskoj logici koju su kraljevski izaslanici koristili prilikom podjele vlastelinstva),
odnosno razvidno je da se vlastelinstvo na potpuno istovjetan način dĳelilo i 1399.
i 1415., s tim da je u podjelu provedenu 1415. bio uključen veći broj sela. Čini se da
se razlika u broju sela temelji na tome što su svaki put u podjeli sudjelovali drugi
članovi roda, a pritom možda ni jednom nisu bile uključene baš sve posjedovne čestice
vlastelinstva. Preostale su se vjerojatno nalazile u rukama drugih, slabĳe istaknutih
članova roda, o čemu će biti više rĳeči drugom prilikom.
114
ZsO 5, 95-96.
59
1399. 1415. 1780. 2013.

Greben Greben Greben Greben
castrum castrum dirutum castrum ruševine utvrde
neimenovano naselje na
Villa
obroncima Lubenjaka na
sub castro
remetinečkom području:
(istok)
Remetinec, Lepenja?
Villa neimenovano naselje na
sub castro obroncima Lubenjaka:
(zapad) Novoselci?
Villa Villa Magerlak
Madžarevo
Nagyarlak cum curia
Pachipole Japače Polje
… in monte ?
Iwanech Jelenščak
više ne postoji (dio sela
Lepeno Lepemna
Podevčevo)
Provincia
–
Hraschina
Villa
Terdonench
(Terdeuoch)
Rorenoych
Fundis
Kwthetinch Kučetinec
de Kruslench
Guretinch Đuretinec
Crapina Krapin(ic)a, Krapina selo
Cra(pina) in Valle Krapina
Regis (Kraljevec)
Werkona Vrbova
in Valle Regis (Kraljevec)
Mykchetinch Miketinec
Kuryanowch Kurjanovec
Braničević Donji? – danas
Valle Preucheuich – nije poznato pod tim imenom
Prenychewch
Villa inferiori i podsjeća na ime plemića
Branića
Valle Prenthewch –
Braničević Gornji
Villa Superiori
Crestyanouch
Krščenovec
(Crestianouch)
… slouich ?
Rech… ?
Grdoševo selo – danas nije
Grdoseuo Zelo
poznato pod tim nazivom?
60
1399. 1415. 1780. 2013.

… ch ?
villa
Farkašić
Farkasouch
… uch ?
Villa
Radochewch Radešić
Radosowch
de Brestnycha Breznica
in Breznicha predium Breznica – predij izvjesnoga
Demetrii filii Gurlycha Demetrija, sina Grlice
villa Dob Lowch Dubovec
villa Malkouo
Villa
Breznički Hum
Lonya
Villa
Vukovec?
Wlchowch
Wrd Kiak Vrhovina
Poznoudol ?
Gradische Gradišće (Makoišće Donje)
Borenoych Borenec
Dobranouch Dobranovec
Chiriakouch
Peschena Peščeno
de Berstech Brstec
Civitas
Hrašćina
Hraschina
Huaztynch
Husinec
(Hauztynch)
Bednicha Bedenica
Zamlača
(provincia?)
Zamlacha Zamlacha Zamlača
Villa
Lužan
Lusan
Stermech Strmec (Remetinečki)
Orehouch Orehovec
(…) ?
Gayawch Gojanec
Beletynch
Beletynch Beletinec
(Beletinch)
Superior
Presečno
Pressechna
Inferior
Presečno
Pressechna
61
Naposljetku treba reći nekoliko rĳeči i o gradnji tvrdoga grada. Nedvojbeno je da

se ona odvĳala u više faza, pa ćemo ukratko pokušati rekonstruirati etape gradnje do
kraja 14. stoljeća, naravno, koristeći se pretežito povĳesnim podacima, a manje za sada
još nedovoljno otkrivenim materĳalnim ostacima utvrde. Iako je uvrĳeženo mišljenje
da se utvrda spominje 1209., upitno je da li je kastrum u to doba već postojao. Na
temelju pretpostavke da se isprava Bele IV. izdana 7. svibnja 1247. knezu Farkašu
odnosi na Greben i na temelju izgleda sjevernoga zida, možemo zaključiti da je gradnja
kastruma započela prĳe 1247. godine.115 Ne treba zaboraviti da je Bela IV. tim činom
privatnoj osobi prepustio isključivo kraljevsko pravo da podiže zidani fortifikacĳski
objekt. Podatak spominje i Engel, iznoseći da se Bela IV. prvi put toga kraljevskog
prava odrekao upravo 1247. godine.116 S obzirom na to da nĳe precizirao u čĳu se korist
vladar odrekao svojega prava, nĳe nemoguće da se radi upravo o toj ispravi izdanoj
Farkašu. Čini se i da gradnja Farkaševa kastruma Oštrca nĳe započela mnogo prĳe, jer
se on prvi put spominje u ispravi izdanoj prĳe studenoga 1242. u nazočnosti hercega
Dionizĳa.117 Stoga, iako ne možemo biti sasvim sigurni da je kastrum koji je Farkaš
gradio doista Greben, možemo pretpostaviti da je isprava predana na uvid kralju
trebala potvrditi gradnju i posjedovanje grada koji je morao barem fizički odgovarati
razdoblju Bele IV., a osobito u vrĳeme nakon provale Tatara.118 U svakom slučaju,
Greben je građen najkasnĳe krajem prve polovine 13. stoljeća. No, dopušteno je da se na
istom području već nalazila nekakva starĳa gradnja (za nadzor područja koje gravitira
Velikoj cesti iz vremena hercega Andrĳe, odnosno kralja Andrĳe II.?), koja je mogla biti
iskorištena i uklopljena u kastrum iz Belina vremena, o čemu govore i arhitektonski
ostaci. Druga etapa gradnje kastruma iz vremena kneza Farkaša, odnosno nastavak
gradnje, uslĳedila bi nakon izdavanja spomenute Beline isprave iz 1247. godine. Što se
pak tiče druge polovine 13. stoljeća, postoji mogućnost da je kastrum bio jedno vrĳeme
izvan funkcĳe (spominje se samo posjed Greben, stoga tvrdi grad ispada beznačajan,
vjerojatnĳe neupotrebljiv), pa trebamo pretpostaviti da je možda stradao u sukobu s
Gisingovcima. Nesumnjivo je da u razdoblju nakon izmirenja grebenskih posjednika i
belskih ivanovaca (1322.) možda treba potražiti i treću etapu radova na tvrdom gradu,
s obzirom na to da su baš u to vrĳeme Grebenski od kralja tražili potvrdu isprave
iz 1247. o pravu na njegovu gradnju, moguće radi nekakve podjele iznutra koju je
zahtĳevala već sama brojnost vlasnika i baštinika prava na tvrdi grad. Mlađu fazu
radova ili, vjerojatnĳe, tek djelomičnih izmjena unutar tvrdoga grada trebalo bi tražiti
oko druge polovine 14. stoljeća, a potvrdu za to nalazimo u diobenoj ispravi iz 1399. u
kojoj se kastrum dĳeli vsque medium novum murum, što bi značilo kraj već postojećega, a
tada novoga zida.119 Naravno, treba pretpostaviti i mogućnost još koje faze pregradnje
115
CD 4, 316.
116
ENGEL, The Realm of St Stephen, 104.
117
CD 4, 170.
118
CD 4, 316.
119
CD 18, 454.
62
i gradnje unutar samih zidina, što bi bilo logično s obzirom na brojnost vlasnika
utvrde, koji su svoje podrĳetlo vukli uglavnom iz dvĳu linĳa roda Grebenskih, a iz
dokumenata je jasno da su se za samu gradnju kombinirali materĳali, odnosno gradilo
se u kamenu i drvu. Također, u 14. stoljeću postojala je još jedna starĳa kapela unutar
sjevernoga dĳela gradskih zidina. Posljednja poznata faza unutar razdoblja obrađenog
u ovom radu bila bi krajem 14. ili u prvom desetljeću 15. stoljeća, jer se 1415. spominju
nove gradnje i kuće koje okružuju starĳu palaču (antiquum pallatium cum omni novo
edificio et constructionibus domorum in circuitu eiusdem existencium), spomenutu već 1399.
godine.120
Stoga iz izloženog možemo pretpostaviti da su do kraja 14. stoljeća postojale barem
tri, ako ne i četiri ili pet etapa gradnje i pregradnje zidina i unutrašnjosti kastruma, s
tim da su posljednje preinake relevantne za razdoblje kojim se ovom prilikom bavimo
načinjene upravo u drugoj polovini 14. i početkom 15. stoljeća, i to najvjerojatnĳe za
potrebe fizičke podjele iznutra. No, te podatke dobivene kombiniranjem postojećega
stanja na terenu i povĳesnih činjenica trebala bi potvrditi arheologĳa i konzervatorski
radovi na samoj utvrdi.
Zaključak
U historiografiji je uvrĳeženo mišljenje da se tvrdi grad Greben prvi put spominje
u ispravi Andrĳe II. iz 1209., ali čini se da je (sa)građen u razdoblju Bele IV. i pokazuje
određenu vezu sa zagorskim knezom Farkašem, odnosno građen je u njegovo vrĳeme.
Naime, ispravu iz 1247., kojom Bela IV. Farkašu prepušta regalno pravo izgradnje
kastruma, 1322. upravo je Grebenskima potvrdio kralj Karlo Robert. Oko kastruma
je sredinom 13. stoljeća počelo formiranje srednjovjekovnoga vlastelinstva, a prvotno
se oblikuje posjed Greben. Gardun je iskoristio sukobe plemstva te je od kralja na
upravljanje dobio komitat Hrašćinu, što je de facto potvrđeno odredbama mirovnoga
ugovora iz Ozlja (1280.), a de iure potvrdu stečenih prava Gardunu daje Andrĳa
III. (1291.). Gardun tada stječe regalne, porezne i upravne temelje koji potvrđuju
oblikovanje srednjovjekovnoga vlastelinstva oko kastruma Greben.
Proces formiranja plemstva de Greben odvĳao se u tri etape, od kojih je prva bilo
okrupnjivanje grebenskoga posjeda u rukama Gardunovih potomaka, nastavljeno
je stjecanjem kraljevskih prava za posjede i njihovim prĳenosom na plemstvo, a
posljednja etapa bio je prĳenos kraljevskih prava na gradnju utvrde na Gardunove
nasljednike i uzimanje pridjevka de Greben. Upravo je Karlo Robert formulacĳom de
nova donacione pravo na gradnju utvrde 1322. potvrdio točno određenim pripadnicima
roda, koji se tri dana nakon toga događaja počinju nazivati de Greben, čime je i de iure i
de facto završio postupak formiranja ovoga plemstva. Vlastelinstvo je ubrzo prošireno
posjedom Zamlača (1324.), oko kojega će se oblikovati treća temeljna cjelina njihova
velikoga posjeda.
120
ZsO 5, reg. 155, 95.
63
Do izvjesnoga zastoja u razvoju vlastelinstva dolazi u drugoj četvrtini 14.

stoljeća, kada Grebenski gube kastrum i kontrolu nad vlastelinstvom, a vlasništvo
prelazi u kraljevske ruke, tj. pod kontrolu bana Mikca. Nakon Mikčeve smrti došlo
je do određenih promjena, pa kaštelansku dužnost obavljaju moravečki plemići (do
1356.). Kraljevski vitez Petar Grebenski uspio je vratiti tvrdi grad najvjerojatnĳe već
prĳe 1356., a klasičnom anžuvinskom formulacĳom de noua donacione kralj Ludovik
daje mu i posjed Zamlača (1357.). Petar je ubrzo ishodio i vladarsku ispravu kojom
je potvrđeno oslobađanje od kraljevskih i banskih podavanja za posjede Greben i
Hrašćina (povlastice je 1291. Andrĳa III. dodĳelio Gardunu). Vlastelinstvo je tada
bilo podĳeljeno među braćom, ali Petar je zadržao vlasništvo nad tvrdim gradom. Pri
uređenju posjedovnih odnosa, uz posljednjega u nizu kraljeva iz dinastĳe Arpadovića,
veliku su ulogu imali kraljevi Karlo i Ludovik iz dinastĳe Anžuvinaca, što se osobito
odnosilo na uređenje imovinskih odnosa na posjedu Zamlača, gdje su Grebenski ušli u
spor s obitelji Beretinečki.
Posljednja etapa razvoja srednjovjekovnoga vlastelinstva Greben njegova je
unutarnja podjela krajem 14. stoljeća među pripadnicima dvĳu linĳa obitelji, ali tada
utvrđena posjedovna struktura nĳe se dugo održala jer se već 1415. vlastelinstvo iznova
dĳeli, no taj put samo između Lorandovih nasljednika. Premda se ono razvĳa od sredine
13. stoljeća, temeljne konture dobilo je upravo na prĳelazu iz 14. u 15. stoljeće, kada
se sastoji od tri temeljne cjeline oblikovane do 1415., a to su bile provincĳa Hrašćina,
Zamlača te tvrdi grad Greben s užim gradskim distriktom.
Nedvojbeno je da se gradnja tvrdoga grada odvĳala u više etapa. Čini se da je
gradnja kastruma započela najvjerojatnĳe 30-ih godina 13. stoljeća, a zasigurno prĳe
1247., odnosno u vrĳeme kneza Farkaša, sina Tome de Zagoria. Do kraja 14. stoljeća
postojalo je već barem 3-5 etapa gradnje i/ili pregradnje, odnosno više faza građevinskih
radova u unutrašnjosti kastruma, a posljednje preinake načinjene su krajem 14. stoljeća
za potrebe fizičke podjele kastruma popola.
64
The division of the castrum and the estate of Greben in the end of 14th century: some
aspects of the internal development of the secular estate
Summary
Based on the wrien documents as well as on the reconnaissance of the terrain the authors
reconstruct one part of the history of the castle of Greben as the administrative center of the
Greben estate and the center of the Greben family. The origin of the formation of the Greben
estate are in the middle of the 13th century, but during the 14th century this estate was organized
and finally divided due to the great number of members of two main lineages of the Greben
family. Inner division of the estate was limited by the importance and status of the individual
members of the family, therefore the authors had presented the family genealogy as well.
Even more, the political and social role of the individual members of the Greben family in the
medieval Kingdom of Hungary-Croatia is depicted. For description of the physical division of
the castrum Greben the most important is a charter issued in 1399, so the authors argue that
historical importance of this document is unquestionable. Even more, the authors argue that this
document is also important for understanding of highly complex phases of the construction of
the castle – castrum Greben.
Key words: estate, castrum Greben, noblemen de Greben, Kingdom of Slavonia, the Middle
Ages, development of a secular estate
65
Bruno Škreblin
Pripadnici plemićke zajednice iz Klokoča na

zagrebačkom Gradecu u 15. stoljeću:
Primjer uloge sitnoga plemstva u formiranju urbanih elita
Rad analizira pojavu sitnih plemića iz Klokoča na zagrebačkom Gradecu u 15.

stoljeću. Glavni dio rada sadrži prozopografski prikaz klokočkih plemića u 15.
stoljeću, kada oni postaju dio gradske elite.
Ključne rĳeči: Gradec, Klokoč, gradska elita, sitno plemstvo, prozopografija
1. Uvod
Na srednjovjekovnom su Gradecu pored građana (cives) i stanovnika (inhabitatores,
inqulini) često živjeli i pripadnici plemstva, koji su bili i cives te bi kao punopravni
građani nerĳetko sudjelovali i u radu gradske uprave. Bilo zbog siromaštva ili nekih
drugih razloga, pripadnici sitnoga plemstva naseljavaju se u gradu, gdje se uključuju u
njegov gospodarski, društveni i politički život te se i ženidbeno povezuju s građanskim
obiteljima. Tih gradskih plemića vjerojatno je bilo i više nego što se može iščitati iz
izvora jer se njihov nobilitet rĳetko bilježi, pa su sitni plemići koji su ujedno i građani
Gradeca često “nevidljivi” kao pripadnici plemstva.1 Ipak, ako su neki stanovnici
podrĳetlom iz poznatih plemićkih zajednica, kao u ovom slučaju iz Klokoča, možemo
s većom sigurnošću tvrditi da se radi o plemićima bez obzira na to što njihov status nĳe
bio izričito naglašen u izvorima. Brojnost pripadnika sitnoga plemstva na Gradecu nĳe
neočekivana – u neposrednoj blizini Zagreba smještene su plemićke zajednice poput
Moravča i Turopolja, a nedaleko od Zagreba bile su i mnoge druge preživjele zajednice
1
Ovdje u prvom redu mislimo na izvore iz serĳe dokumenata koje je sakupio i objavio Ivan Krstitelj
TKALČIĆ, Povjestni spomenici slob. kralj. grad. Zagreba. Monumenta historica liberae regiae civitatis Zagrabiae
(dalje: MCZ) 1-11 (Zagreb: Grad Zagreb et al., 1889-1905). Izvori koji pripadaju fondovima zagrebačkoga
Kaptola, koje je sakupio i objavio Andrĳa Lukinović, ipak češće bilježe nobilitet određenih osoba
(Andrĳa LUKINOVIĆ, Povĳesni spomenici zagrebačke biskupĳe /dalje: MHEZ/, sv. 5-7 /Zagreb: Kršćanska
sadašnjost – Hrvatski državni arhiv, 1992/). Tako jedino iz darovnice topuskoga opata Ivana možemo
vidjeti da su pripadnici gradečke obitelji Šafar imali plemićki status. Da su braća Angeli bila plemići
saznajemo tek zahvaljujući sporu s biskupom 1363., a Šaronići se također ne spominju kao plemići u
gradskim dokumentima, ali se u spisu remetskih pavlina Mater amabilis njihov prvi poznati član na
Gradecu spominje kao Mihael, sin Šimuna, plemića iz Gore (Arhiv HAZU, Zbirka kodeksa, II.d.104).
67
plemića, poput Domagovića, Cvetkovića, Gore, Svetačja itd. Na Gradec često dolaze i
bivši kaštelani okolnih utvrda ili familĳari i predĳalci Zagrebačke biskupĳe, od kojih se
mnogi za stalno nastanjuju u gradu.
2. Klokoč i njegova plemićka zajednica u srednjem vĳeku

U ovom ćemo radu obratiti pozornost na pripadnike sitnoga plemstva iz Klokoča,
također veoma poznate zajednice plemićkih rodova, koji se u većem broju mogu jasno
identificirati i kao gradečki građani u 15. stoljeću. Srednjovjekovni Klokoč nalazio se
na jugu Zagrebačke biskupĳe, praktički na samoj granici s Krbavskom biskupĳom,
a u 15. stoljeću klokočko je područje spadalo pod Zagrebačku županĳu. Današnji
ostaci utvrde Klokoč smješteni su iznad ušća potoka Rabnice u Glinu.2 Utvrda je u 16.
stoljeću bila važna u fortifikacĳskom sustavu u borbi protiv Osmanlĳa, a moguće je da
je srednjovjekovni castrum Klokoch bio i središte istoimene plemićke općine.3 Klokočki
distrikt bio je otprilike omeđen rĳekama Glinom, Krstinjom i Koranom i sigurno
je obuhvaćao, kako se može vidjeti iz gradečkih dokumenata, mjesta Hruševicu,
Kostanjec, Grabrovnik, kao i Vojković te Otimić.4
Klokoč se prvi put spominje još 1224. u darovnici kojom kralj Bela daje posjed
Klokoč i okolne zemlje goričkim plemićima, odnosno potomcima iobagionum sancti regis
de Gorica, izuzimajući ih od obveza prema kraljevskoj utvrdi Klokoč.5 Klokočka župna
crkva Blažene Djevice Marĳe spomenuta je 1334., a osim nje postojale su još tri crkve:
Sv. Križa u Jablanovici i Gaju te sv. Vida na Međi.6 Godine 1346. kralj Ludovik utaborio
je u Klokoču svoju vojsku dok je išao u pomoć opsjednutom Zadru, što pokazuje da je
kroz to područje prolazio prometni i komunikacĳski pravac prema Dalmacĳi.7 Premda
je Ludovik još 1381. potvrdio slobode klokočkim plemićima, novi kralj Žigmund
2
Radoslav LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane: Mjestopisne i povjestne crtice (Zagreb: Matica hrvatska, 1895), 143.
3
O smještaju obrambenih utvrda u 16. stoljeću vidi Milan KRUHEK, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog
kraljevstva tĳekom XVI. stoljeća (Zagreb: Institut za suvremenu povĳest, 1995), 225.
4
Otimići su, kao i Vojkovići, pripadnici klokočkoga plemstva koji su poslĳe imali svoje utvrde. U gradskim
dokumentima jasno se spominju Hruševica i Grabrovnik (Grabrownyk, Grankwwnyk) kao mjesta unutar
klokočkoga distrikta, a to nĳe izričito naglašeno za Kostanjec, koji je smješten blizu Klokoča, gdje su
klokočki plemići također imali posjede, o čemu će biti još rĳeči u tekstu. Kostanjec najvjerojatnĳe odgovara
današnjemu Kestenovcu, koji se nalazi sjeverozapadno od Klokoča. U blizini Kestenovca nalazio se i
Otimić grad, što bi bio još jedan razlog da to mjesto uvrstimo u klokočki distrikt. Toponim Hruševica
također se očuvao, kao Ruševica, i danas se nalazi jugoistočno od Klokoča prema Cetingradu. Grabrovnik
bi pak mogao odgovarati Grabarskoj kod današnjega Cetingrada, iako postoji i sličan toponim Grobnik
prema Slunju. Ipak, za ove tvrdnje nisu provedena potrebna toponimska istraživanja, pa se ne može
s apsolutnom sigurnošću tvrditi da su spomenuta mjesta identificirana jer je rĳeč o relativno čestim
toponimima. Još treba spomenuti mjesta koja nalazimo kod Lopašića: Jablanovicu, vjerojatno nedaleko
od Cetina, i Gaj, koji se nalazio prema Kladuši (LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane, 149).
5
Tadĳa SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: CD), 18 sv. (Zagreb:
Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1904-1990), 3, 239.
6
LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane, 149.
7
Branimir GLAVIČIĆ – Vladimir VRATOVIĆ – Damir KARBIĆ – Miroslav KURELAC – Zoran LADIĆ,
Obsidio Iadrensis. Opsada Zadra (Zagreb: Hrvatska akademĳa znanosti i umjetnosti, 2007), 226-227.
68
Bruno Škreblin ▪ Pripadnici plemićke zajednice iz Klokoča...
Luksemburški 1387. daje Klokoč i Cetin Ivanu Krčkom (Frankopanu).8 Ipak, neovisno
o tome, čini se da su Klokočani svoja plemićka prava uspjeli očuvati, o čemu svjedoči
potvrda ranĳih povlastica iz 1224. i 1381. koju dobivaju od kralja Žigmunda 1412.
godine.9 Moguće je da su im Krčki knezovi pokušali nametnuti neke obveze i dužnosti,
pa su Klokočani zatražili od kralja potvrdu svojih povlastica i sloboda.10 Kako je
spomenuto, Klokočane sasvim sigurno možemo definirati kao pripadnike iobagiones
castri koji od 13. stoljeća počinju uživati sve veća prava, a imati sve manje obveza, zbog
čega mnogi od njih uspĳevaju postići i održati plemićki status.11 Lopašić klokočke
plemiće dĳeli “na vlasteline koji imaju nešto više zemlje, te na plemiće jednoselce
koji imaju samo jednu sesĳu zemlje”, a među prve ubraja plemićke rodove Maretiće,
Vojkoviće, Šimunčiće, Vojnoviće, Stepiće, Otimiće i Polažaniće.12
Govoreći o klokočkim plemićima u srednjem vĳeku, treba obratiti pozornost i na
njihov sukob sa zagrebačkim Kaptolom zbog prestanka plaćanja desetine (oko 1441.),
o čemu je sačuvano dosta podataka.13 Ban i upravitelj Zagrebačke biskupĳe Matko
Talovac 1443. naređuje zagrebačkomu županu, podžupanu i plemićkim sucima da ih
prisile na plaćanje desetine, a sličnu naredbu dvĳe godine poslĳe izdaje i slavonski ban
Fridrik Celjski, potvrđujući pravo zagrebačkoga Kaptola na ubiranje desetine.14 Ipak,
klokočki plemići smatrali su da su oslobođeni plaćanja desetine, pa je spor završio
pred biskupom Benediktom de Zolio, koji je presudio u korist Kaptola zaprĳetivši
Klokočanima interdiktom, odnosno izopćenjem ako se ne pokore presudi, budući da su
8
CD 17, 105, 117. Lopašić upućuje na povĳest klokočkoga kraja u rukopisu Gideona Maretića, koji tvrdi
da je kralj Žigmund bio nezadovoljan držanjem Klokočana za pobune braće Horvat jer nisu pomogli
zarobljenim kraljicama Marĳi i Elizabeti, a s druge je strane Ivan Frankapan prvi pohitao u pomoć kralju
(LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane, 148).
9
Isprava se čuva u Mađarskom državnom arhivu, sign. DF 230100. Regest isprave objavljen je u: Elemér
MÁLYUSZ – Iván BORSA, Zsigmond-Kori Oklevétar 3 (Budapest: Magyar Országos Léveltár, 1993), reg. 2991.
10
Lopašić također govori o spomenutoj ispravi, smatrajući da su Klokočani zapravo 1412. povratili svoja
prava koja su izgubili 1387., no potom spominje da su kasnĳi gospodari utvrde bili Celjski, Vitovec
i Karlović, što je preuzeo i Gjuro Szabo. Usp. Gjuro SZABO, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavonĳi
(pretisak, Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2006), 161. Međutim, treba imati na umu da su
Celjski, Vitovec i Karlović ujedno bili i banovi, pa su s položaja banske vlasti imali vlast nad klokočkim
plemićima.
11
Pal ENGEL, The Realm of St. Stephen: a history of medieval Hungary, 895–1526 (London – New York: I. B.
Tauris, 2001), 70-71. Naravno, proces može biti i obrnut, odnosno dio nekadašnjih jobagiones castri mogu
postati i ovisni seljaci. Takav je primjer izložen u: Gábor SZEBERÉNY, “Plemići, predĳalci i iobagiones
castri Rovišća u 13. i 14. stoljeću”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne i društvene
znanosti HAZU 30 (2012), 31-55.
12
LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane, 150.
13
Klokočani nisu bili jedini koji su osporavali plaćanje desetine. I plemići iz obližnjih plemićkih općina
Jablanovica, Smrčkovec, Verhovec, Završje i Ladihovići (MHEZ 7, 223) ignorirali su obvezu plaćanja
desetine, kanonici i drugi klerici imali su povremeno problema i s naplatom desetine od velikaša poput
Frankopana i Celjskih ili građana zagrebačkoga Gradeca, a i turopoljski plemići odbĳaju plaćati desetinu
(vidi MHEZ 7, 20, 22, 25, 235, 244, 331). Otpor Klokočana trebao bi se možda gledati u širem kontekstu
borbe nižega plemstva za prava i povlastice budući da su se neki drugi sitni plemići, poput kalničkih
jobagiones castri, očito uspjeli izboriti za neplaćanje desetine (MHEZ 7, 63-66, 141, 154, 158-162).
14
MHEZ 7, 35, 51.
69
crkvene vlasti tako kažnjavale neplaćanje desetine.15 Klokočani se ni tada nisu pokorili
biskupovoj presudi, pa je Benedikt, župnik iz Rače, javno izopćio Klokočane početkom
1446. godine.16 Sljedeće godine i staleži Ugarskoga Kraljevstva potvrđuju Kaptolu
pravo na desetinu Klokoča, a isto je učinio i Ivan Hunjadi, gubernator Ugarskoga
Kraljevstva, ponovno naloživši Klokočanima da podmiruju svoje obveze.17 Očito
suočeni s nemogućnosti da se dalje odupiru, Klokočani najzad 1447. sklapaju nagodbu
s Kaptolom uz posredovanje zagrebačkoga župana Jurja Glaynara. U sporazumu
sklopljenom u Steničnjaku, klokočki su plemići pristali plaćati desetinu, uključujući
nepodmirenu desetinu u proteklih šest godina u iznosu od 700 florena, za koje su se
dogovorili platiti obročno.18 Ipak, klokočki su plemići imali problema s plaćanjem
dogovorenih rata, a kao razlog su iznĳeli turska pustošenja.19
Naravno, to je tek kraći i sažeti pregled povĳesti klokočkoga plemstva, koji više
ima svrhu uvoda u drugu temu – ulogu sitnoga plemstva u formiranju urbanih elita.
Sasvim sigurno, povĳest klokočkoga plemstva bilo kao zasebna tematika ili u sklopu
širega istraživanja problematike sitnoga plemstva u hrvatskom kasnom srednjem
vĳeku zaslužuje mnogo veći i sadržajnĳi osvrt.
15
MHEZ 7, 52-53.
16
MHEZ 7, 66.
17
MHEZ 7, 91, 92-93.
18
MHEZ 7, 100-104, 106-107. Taj je sporazum u Steničnjaku veoma važan jer pored popisa plemića
Smrčkovića i Vrhovca sadrži i vjerojatno sva imena klokočkih plemića: Georgius Marethych, Martin, Mawer
Symonych, Iwra eiusdem, Damian Egidii, Sopia relicta, Mathko, Iwek Stolarych, Martin Gerdenych, Thoma
Jwrinovych, Stepan Selezny, Stepanycza relicta, Pavel Iwanych, Stepan Plemenothowych, Peter Stepkowych,
Stepko Gmasych, Gmaz Saltani, Andrey Stepkowych, Crisan, Mawer Nadesych, Peter Gmasych, Thomas Gmasych,
Martinus, Stephanus, Martin Balthorich, Iwan eiusdem, Stoysa eiusdem, Anthol Laden,Crisan Chwchkowych,
Damyan Mykwsych, Gregur Myksych, Martin Kalchych, Stepan Papych, Gmaz Swltych, Janka relicta, Iwan
Suklych, Damian Gerdakowych, Iwrek Igerchych, Jelka Babychewycza, Stepan Dragosych, Jaxa similiter eiusdem,
Thomas Gwysych, Gregur similiter eiusdem, Iacob Mexych, Mawar eiusdem, Domyan Bradysych, Mykecz,
Iwan frater eiusdem, Iacob Stergarych, Bensa Gywanych, Peter Krayach, Egud Kyrsa, Thomasych, Mathey
Jwrkowych, Iwrai Krayach, Iwan Myxa, Iwri Knapchych, Stepan Crisanych, Luca Kyrych, Luczka, Lowrenecz,
Iwan Crisanych, Pavel Jurgias, Mathey, Andrey, Iwan, Gergxa Bacha, Philipp, Myhowil, Iwri Agnycz, Valent
Jaxe, relicta Luczynycza, relicta Pauli Radkowych, Anthonius, Thomas Radowych, Gregur Radowych, Laurencius
Jagethych, Michael Chybokowych, Iacob Graberschyakowych, Paulichewycza, Gregur Babych, Thomas Kralych,
Kyranecz, Pulek, Anthol Benkowych, Jwrsa Zthanchych, Stepan eiusdem, Ilya Radethych, Vrbans Blasinich,
Blas Lahowych, Nicolaus Othmych, relicta Johanis Othymych, Laczko Matheowych, Blas, Bartol frater eiusdem,
Maurus Globochych, Gerdyna Gatywodych, Peter frater eiusdem, Marko similiter frater eiusdem, Mathey Gozycza,
Gregur Gazywodych, Luchach Myhowylchych, Fabian, Stephanus, Mathko Myhowylchych, Pavel, Jwrek Wochych
et Stepko Marethych.
19
MHEZ 7, 140. Nedugo potom (1457.) Klokočani su ponovno prestali plaćati desetinu, o čemu svjedoči
naredba kralja Ladislava Postuma da klokočko plemstvo mora plaćati desetinu zagrebačkomu Kaptolu
kako je odredio još ban Mikac u 14. stoljeću. Ipak, nakon tri godine Klokočani su ponovno pristali
plaćati desetinu, a zagrebački je Kaptol dao određene olakšice (vidi MHEZ 7, 320-321, 378, 387). Lopašić
spominje dvĳe osmanlĳske provale, 1408. i 1431., koje su došle do Metlike (LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane,
29.). Prema sačuvanim ispravama, Osmanlĳe su 1451. provalili i uništili pavlinski samostan sv. Petra na
Zlatu, koji se nalazio u blizini klokočkoga područja (MHEZ 7, 196-197).
70
3. Prozopografija Klokočana na Gradecu

Premda je Klokoč bio relativno dosta udaljen od Gradeca, u gradskim dokumentima
u 15. stoljeću sve se češće spominju građani uz čĳe ime stoji atribut de Klokoch, a u
pojedinim slučajevima i de genere Klokoch.20 Kako su izvori za kraj 14. stoljeća nepotpuni
i rĳetko pružaju više informacĳa o samim spomenutim osobama i njihovu geografskom
podrĳetlu, nĳe moguće reći u kojoj su mjeri Klokočani bili prisutni i prĳe 15. stoljeća.
Ipak, da nisu bili nepoznati u 14. stoljeću možemo jasno vidjeti 1363., kada Klokočani
zajedno s drugim plemićima iz Turopolja, Moravča, Pribića, Blinje i Gorice svjedoče
u korist sinova Angela, plemića zaladskoga distrikta, koji su živjeli na Gradecu, gdje
su i sudjelovali u radu gradskoga magistrata.21 Godine 1377. sudski zapisnici bilježe i
nekog Mikeča iz Klokoča, no ne saznajemo ništa pobliže o toj osobi.22
Obitelj de Glagolya-Novak
Krajem 14. stoljeća na Gradec dolazi klokočki župnik Ivan (1395.), koji zajedno sa
svojim nećakom ili unukom (nepos) Petrom kupuje neki posjed od poznate građanske
obitelji Bole.23 Spomenuti Ivan, zvan i de Glagolya, taj isti ili pak neki drugi posjed koji se
1400. naziva palačom prodaje svojemu sinu Petru.24 Dvĳe godine poslĳe Ivan odstupa
s dužnosti (resignatio) klokočkoga župnika Blažene Djevice Marĳe, a u istoj se ispravi
spominje svećenik Nikola Bole, što sve potvrđuje veze između klokočkoga župnika i
te ugledne gradečke obitelji.25 U tom je dokumentu spomenut i neki Petar Nowak, zbog
čega je prilično moguće da je to Petar Novak, također župnik iz Klokoča, koji je živio
na Gradecu tridesetih godina 15. stoljeća.26 Iako je Petar bio klokočki župnik (plebanus),
i on je imao djecu: kćer Klaru, udanu za Ladišića, a bio je u rodbinskoj vezi i s gradskim
školnikom Urbanom.27 Nakon Petrove smrti 1438. spore se oko nasljedstva, odnosno
20
Općenito o plemićkim rodovima (u latinskim vrelima genus, generatio) vidi Erik FÜGEDI, The Elefánthy.
The Hungarian Nobleman and His Kindred (Budimpešta: CEU Press, 1998), 4-6; Damir KARBIĆ, “Hrvatski
plemićki rod i običajno pravo. Pokušaj analize”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne
i društvene znanosti HAZU 16 (1998), 73-74; Marĳa KARBIĆ, Plemićki rod Borića bana (Slavonski Brod:
Hrvatski institut za povĳest, Podružnica za povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje, 2013), 80-87.
21
Sinove Angela tužio je potkustos Dionizĳe kao zastupnik biskupa tvrdeći da Angelĳevi, kao predĳalci,
nisu obavili sve dužnosti i službe. MCZ 4, 276, 279.
22
MCZ 5, 81.
23
MCZ 9, 87.
24
MCZ 9, 121.
25
MHEZ 5, 149-150. Ovdje valja istaknuti da taj dokument – doduše loše očuvan, zbog čega njegov sadržaj
nĳe sasvim jasan – omogućuje identifikacĳu Ivana, plebana iz Klokoča, i Ivana de Glagolya, budući da
se oni u gradskim spisima upisuju kao dvĳe različite osobe. O obitelji Bole vidi Marĳa KARBIĆ, “Obitelj
Bole: istaknuti predstavnici de lingua Theutonicorum na zagrebačkom Gradecu u 14. i 15. stoljeću”,
Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice 14 (2007), 11-19.
26
Ne bi bilo nevjerojatno da je Petar Nowak zapravo prĳe spomenuti Petar, sin ili nećak Ivana de Glagolya,
no za to u izvorima nema izravnih dokaza.
27
Za tog Urbana u izvorima nailazimo na određene nelogičnosti s obzirom na činjenicu da se u izvorima
pojavljuje Urban koji je sin Petra iz Klokoča, što nas prvotno navodi na zaključak da je rĳeč o istoj osobi.
Međutim, 1435. Urban, sin Petra iz Klokoča, spominje se kao zet Stjepana Pundića i muž Margarete,
71
neke Petrove kuće, spomenuta Klara, Agata, žena školnika Urbana, i zagrebački
kanonik Jakov iz Središća (Serdahel).28 Na trećem ročištu kao izvršioci oporuke pojavili
su se i drugi Klokočani: Juraj, brat Petra Novaka, Nikola Polažnić, Juraj Maretić
(Maletich), a kao svjedoci Stjepan, klerik iz Ladihovića, te Klokočani Juraj, sin Ivana,
Ivan, sin Marka (Maura) i Mikula, bivši sluga (servitor) Petra Novaka. Znakovito je da
se u tom dokumentu Petrov zet Vito pojavljuje kao Ladihović, a ne Ladišić, što također
govori da je Vito pripadnik plemićke zajednice Ladihovića koja se nalazila nedaleko
od klokočkoga distrikta.29 Kuća je na kraju ipak pripala Klari, a ona ju je četiri godine
poslĳe prodala drugom građaninu.30 Slučaj obitelji Nowak-de Glagolya znakovit je i
za izučavanje crkvene povĳesti na tlu Hrvatske, poglavito u kontekstu prihvaćanja i
poštovanja kanonskih propisa o celibatu.
Obitelj Jakova, sina Jurja

Sljedeći istaknuti gradečki Klokočanin bio je Jakov, sin Jurja, zvan Porkolab,
kaštelan Medvedgrada. Juraj je očito bio u službi Albena, koji su u prvoj polovini
15. stoljeća držali Medvedgrad, ali je živio na Gradecu – barem su se ondje nalazila
njegova dva posjeda: kuća na istočnoj strani gradskih zidina te palača s kulom. Jakov se
kao kaštelan pojavljuje u dokumentima 1418., kada uzima u zalog zemlju na području
Donje Lomnice, a na funkcĳi kaštelana nalazio se najkasnĳe do 1425. godine.31 Nakon
Jurjeve smrti 1430. njegovi sinovi svećenik Teodorik i literat Matej dĳele između sebe
te posjede, ali nakon kratkog vremena obojica prodaju svoje nasljedstvo drugim
građanima: kuću na istočnoj strani gradskih zidina zlataru Nikoli, a palaču s kulom i
zemlju na području Donje Lomnice Matĳi Farkašu, koji je također bio iz Klokoča.32 Za
oba sina medvedgradskoga kaštelana može se reći da su za onodobne prilike bili veoma
jednako kao i 1448. godine (MCZ 9, 287; MCZ 10, 99). Kako se vidi iz spomenutog upisa, 1439. Urban
scolasticus muž je Agate, a srodstvo između njega i Petra Novaka navodi se kao Urban affinem domini
Petri. Dodatnu zabunu unosi činjenica da se odmah nakon prvoga upisa u sporu oko Petrove kuće
potkraj 1438. u sljedećem pojavljuje Urban gener Stephani Pundich (MCZ 6, 293). Tako se opravdano može
posumnjati da postoje dva Urbana, od kojih je jedan rođak spomenutog Petra, a za Urbana, sina Petra iz
Klokoča, ne možemo biti sigurni da je u rodbinskoj vezi s Petrom Novakom.
28
MCZ 6, 293, 300.
29
MCZ 6, 303. Smatra se da su Ladihovići bili smješteni kod današnjega mjesta Cvitovići, uz utvrdu
Kremen. Vidi LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane, 153-157.
30
Vjerojatno je rĳeč o posjedu koji se nalazio iza crkve sv. Marka u 5. insuli, a moguće je da je taj posjed
identičan s palačom Ivana de Glagolya. Vidi Vladimir BEDENKO, “Društvo i prostor zagrebačkog
Gradeca”, u: Ivan Kampuš – Lujo Margetić – Franjo Šanjek (ur.), Zagrebački Gradec 1242–1850 (Zagreb:
Grad Zagreb, 1994), 46.
31
Emilĳ LASZOWSKI, Povjesni spomenici plem. općine Turopolja nekoć “Zagrebačko polje” zvane. Monumenta
historica nob. communitatis Turopolje olim “Campus Zagrabiensis” dictae (dalje: MT) 1-4 (Zagreb: Plemenita
općina Turopolje, 1904-1908), 1, 175-176, 195.
32
Taj se posjed nekoliko puta spominje kao palacium seu turri, ali ne možemo sa sigurnošću reći o kakvoj
je vrsti nekretnine rĳeč. Bedenko drži vjerojatnim da se ne radi o pravoj kuli nego o visokoj zidanoj kući
(Vladimir BEDENKO, Zagrebački Gradec: Kuća i grad u srednjem vĳeku /Zagreb: Školska knjiga, 1989/, 84).
Za kuću na istočnoj strani gradskih zidina vidi BEDENKO, Zagrebački Gradec, 40, 41.
72
školovani: Teodorik je već sa 18 godina bio zagrebački kanonik, a od pape je tražio da

mu podĳeli Čazmanski arhiđakonat, što mu je papa Martin V. odobrio.33 Međutim,
Teodoriku je Ivan Alben početkom 1425. oduzeo Čazmanski arhiđakonat zbog nekih
njegovih grĳeha (culpis et demeritis exigentibus), pa Teodorik poslĳe kanoničku službu
obavlja u Pečujskoj biskupĳi.34 Literat Matĳa bio je oženjen Lucĳom, kćeri Šimuna
de Chepernye, sitnoga plemića koji se također spominje na Gradecu u posljednjem
desetljeću 14. stoljeća.35 Matĳa i Lucĳa mĳenjaju se 1432. s Matĳom Farkašem – Matĳa
im je ustupio svoj posjed na području Kostanjeca ili Kestenovca (Koztannycz) i još neku
zemlju na području Klokoča, a oni su mu zauzvrat dali neku svoju zemlju nedaleko od
potoka Ilice.36 Poslĳe se još spominju neki njihovi posjedi na Gradecu, što bi značilo da
Matĳa i Lucĳa nisu sasvim napustili Gradec.37
Matĳa Farkaš
Spomenuti Matĳa, zvan Farkaš, sin Egidĳa iz Klokoča, na Gradecu je negdje od
početka 20-ih godina 15. stoljeća. Godine 1423. upravo Matĳa uime cĳele gradske
zajednice na Kaptolu prosvjeduje protiv uvođenja susedgradskih gospodara Tota u
posjede koji su nekoć pripadali gradečkoj općini.38 U dokumentu je jasno naznačeno da
je Farkaš cives, ali i nobilis, a njegov prosvjed uime cĳele gradske općine pokazuje da se
već tada etablirao kao pripadnik gradske elite te je i njegovo ime u biskupovu popisu
izopćenika iz 1422. godine. Zanimljivo je također da se Matĳa spominje 1438. kao jedan
od uglednih plemića koje ban Matko Talovac predlaže Kaptolu kao uvoditelje u posjed
Dobretin, što znači da Matĳa nĳe vodio samo gradski život, premda je četiri godine
poslĳe gradski prisežnik (1442.).39
Matĳa se na Gradecu oženio Katarinom, sasvim sigurno najbogatĳom građankom
u svoje vrĳeme, udovicom suca Petra Šafara, a prĳe i Žigmunda, sina Marka.40 Zbog
33
MHEZ 6, 25.
34
MHEZ 6, 170-172. Čini se da Teodorik nĳe olako napustio Čazmu jer novi kanonik Goswin de Hueden moli
papu neka mu dodĳeli Čazmanski arhiđakonat ako ne bude presude u sporu protiv Teodorika (MHEZ 6,
236). Teodorik se poslĳe (oko 1430.) u gradečkim dokumentima spominje kao kanonik Pečujske biskupĳe.
Uzevši u obzir da se Teodorikov otac Jakov u vrĳeme sukoba Teodorika sa zagrebačkim biskupom više
ne spominje kao medvedgradski kaštelan, mogli bismo nagađati je li Teodorik doista počinio neke
prĳestupe ili se cĳela obitelj sukobila s Ivanom Albenom. Osim što vidimo da obitelj živi na Gradecu, u
popisu iz 1422. u kojem Ivan Alben izopćuje građane zbog njihovih oružanih napada na Kaptol i njegove
podložnike nalaze se i duos familiares Jacobi castellani, vidi MCZ 2, 39. O sukobima Gradeca i Kaptola vidi
više u: MCZ 2, CLXXV-CXCVI.
35
MCZ 9, 64, 76.
36
MCZ 9, 241.
37
MCZ 2, 233.
38
MCZ 2, 46. Kralj Žigmund još je 1387. darovao Hrašće, Petrovinu i Šiljakovinu Gradecu, no početkom 15.
stoljeća iste posjede kralj daruje Lovri i Nikoli Totu, što građani neuspješno osporavaju.
39
Lajos THALLÓCZY, Codex diplomaticus comitum de Blagay, Monumenta Hungarie historica. Diplomataria,
28 (Budapest: Magyar Tudomanyos Akademia, 1897), 326; MCZ 6, 375.
40
Ne saznajemo iz koje obitelji potječe Katarina, odnosno je li doista građanka ili je također pripadnica
neke sitne plemićke obitelji. Njezin je prvi muž bio Žigmund, sin talĳanskoga trgovca Filipa Markovog
73
toga mu vjerojatno nĳe bilo teško prodati palaču ili kulu koju je kupio od sinova
medvedgradskoga kaštelana. Već 1432. prodaje taj posjed Veroniki, udovici Nikole
Tota (Susedgradskog), a tri godine poslĳe prodaje i zemlju u Donjoj Lomnici, također
kupljenu od obitelji Jakova, sina Jurja, iz Klokoča.41 Matĳi je pak Katarina darovala
svoju palaču, čĳi se smještaj može rekonstruirati u devetoj insuli, na uglu današnje
Ćirilometodske i Vitezovićeve ulice42, ali je on i bez toga bio imućan građanin u
posjedu više različitih vrsta zemlje.43 Matĳa i Katarina 1445. prodaju čak deset selišta
ovisnih seljaka za 102 florena, a kupcu Valentinu Merkandanthu daruju još neko selište
smješteno blizu prĳelaza preko Save.44 Nedugo potom Matĳa umire i nakon njegove
smrti Katarina je oporučno ostavila jednu sjenokošu franjevačkomu samostanu, a
palaču je 1451. darovala drugom klokočkom plemiću, Jurju Maretiću.45
Obitelj Maretić
Juraj (Đuro), sin Marka odnosno Maretić, vjerojatno je najpoznatĳi klokočki
plemić koji je došao na Gradec. Spominje se, poput Matĳe Farkaša, 30-ih godina 15.
stoljeća, kao čovjek kojega ban Herman Celjski predlaže zagrebačkomu Kaptolu kao
kraljeva predstavnika (homo regius) prilikom uvođenja u posjed 1431. i 1435. godine.46
Juraj je sasvim sigurno bio istaknuti član brojne klokočke plemićke zajednice, o čemu
svjedoči i to što je bio jedan od zastupnika klokočke zajednice u sporu sa zagrebačkim
Kaptolom oko plaćanja desetine 1445., a spominje se odmah na početku popisa
klokočkih plemića u sporazumu s Kaptolom dvĳe godine poslĳe.47 Osim toga, 1451.
bio je i plemićki sudac Zagrebačke županĳe te je na toj funkcĳi sudjelovao u istrazi
u sporu građana protiv Heninga oko maltarine.48 Čini se da je upravo u to vrĳeme
Juraj došao u grad i stalno se u njemu nastanio te se čak aktivirao u radu gradskoga
i Frančeske Donati, također veoma bogate građanke. Drugi muž, Petar Šafar, pripadnik je sitnoga
plemstva i gradski sudac (1405. i 1413.) u njemačkoj skupini građana. O Šafarima vidi više u: Bruno
ŠKREBLIN, “Obitelj Šafar – iz života jedne njemačke obitelji”, Godišnjak Njemačke zajednice – DG Jahrbuch
16 (2009), 83-100.
41
MCZ 9, 229; MT 1, 238-239.
42
BEDENKO, Zagrebački Gradec, 56.
43
MCZ 9, 129; MCZ 10, 9, 18, 26, 54.
44
MCZ 9, 53-54.
45
MCZ 9, 72; MCZ 2, 233; MCZ 10, 129.
46
THALLÓCZY, Codex diplomaticus, 302-303, 315.
47
MHEZ 7, 53. Na suđenju 1445. prvi je naveden Nikola Polesaycz (Polažnić), a odmah do njega Juraj i
njegov brat (Georgium Mareticz eius fratrem). S obzirom na to da se identična formulacĳa spominje još
nekoliko puta, ispada da je Juraj zapravo brat Nikole Polažnića. No, ne možemo isključiti ni drugu
mogućnost – da se radilo o trećoj osobi, bratu Jurja Maretića čĳe se ime nĳe zapisalo (vidi MHEZ 7, 53, 59,
66). Ostali Klokočani spomenuti na tom procesu 1445. bili su Toma Iurmanoycz, Nikola i Petar Otimić,
Toma Franjin Laden, Petar krojač, Benedikt i Marko Farkaš te Damjan, Stjepan i Ladislav.
48
Novi susedgradski vlastelin Andrĳa Hening počeo je naplaćivati maltarinu, koja je znatno opterećivala
gradečke trgovce koji su prevozili robu prema Zagorju i Carstvu.
74
magistrata na funkcĳi vĳećnika.49 Juraj je bio oženjen Elizabetom, sestrom Farkaševe

udovice Katarine, što bi možda najbolje objašnjavalo Katarininu vezu i susretljivost
prema klokočkim plemićima, a Juraj i Elizabeta skrbili su o gluhonĳemoj kćeri Jakova
Šafara i Magdalene, Katarinine kćeri iz njezina prvog braka sa Žigmundom, sinom
Marka.50 Kako je spomenuto, Katarina je Jurju i njegovu sinu Valentinu ostavila svoju
palaču u devetoj insuli. Ipak, mnogo je poznatĳi njegov drugi sin Martin, zvan Vojko,
koji potječe upravo iz braka Jurja i Katarinine sestre Elizabete i po kome će obitelj dobiti
svoje poznatĳe ime Vojković. S Martinom Vojkom sasvim sigurno započinje uzdizanje
roda Maretića. On se isto tako spominje kao kraljev čovjek 1459. prilikom uvođenja
vranskoga priora u neki posjed, a imao je u posjedu i utvrdu koja se po njemu nazivala
Vojković grad.51 Naravno, Martin zaslužuje posebno mjesto u povĳesti plemićke obitelji
Maretić-Vojković, ali se ne spominje u gradskim dokumentima, odnosno uopće ne
možemo utvrditi njegovu prisutnost u gradu, osim 1481., kada sudjeluje na poznatom
saboru plemića u Zagrebu.52
Nikola, sin Damjana

Sljedeći ugledni građanin koji dolazi iz Klokoča bio je Nikola, sin Damjana iz
Hruševice, koji se najčešće spominje kao krojač (sartor), ali u jednom slučaju i kao
nobilis.53 Nikola u magistrat ulazi 1451. kao vĳećnik, sljedeće je godine i na prisežničkoj
funkcĳi, gdje ga vidimo još 1455., 1460. i 1467. godine.54 U izvorima je Nikola
spomenut početkom 1458., kada pred zagrebačkim Kaptolom ulaže prosvjed protiv
medvedgradskoga kaštelana Bogoljuba Milakovića u službi Katarine Celjske, koji je
49
U popisu vĳećnika iz 1452. spomenut je Gregori soccer Katarine relicte Farkas. Iako je Maretić Juraj, a ne
Grgur, ta se dva imena često mĳešaju (Gregorius i Georgius), bilo pri upisu gradskoga notara ili možda
transkribiranju izvornoga dokumenta. Također valja upozoriti na činjenicu da je 1448., 1452. i 1453. na
prisežničkoj funkcĳi neki Georgius Marethin (vidi MCZ 6, 453; MCZ 7, 32, 51). S obzirom na to da je Marethin
prisežnik iste godine kada i šogor Farkaševe udovice, njih dvojica ne mogu biti iste osobe. Zanimljivo je
također da taj Marethin nĳe u magistratu 1451., kada je Juraj Maretić obnašao dužnost plemićkoga suca.
Teško se opredĳeliti komu od dva spomenuta člana magistrata dati prednost u identifikacĳi, ali bila bi
prevelika slučajnost da baš ni jedan od njih nĳe Juraj Maretić, odnosno da Maretić nĳe bio u gradskom
magistratu.
50
MCZ 7, 141.
51
MHEZ 7, 376.
52
THALLÓCZY, Codex diplomaticus, 388. U sporu Gradeca i Kaptola 1509. kao svjedoci su pozvani i brojni
plemići, poput Emerika Bradača, za kojega je i naznačeno da posjeduje kuću na Gradecu. Tako je svjedok
bio i Nikola Vojković (Vojkfy de Klokoch), ali za njega nĳe naznačena nikakva veza s Gradecom. Vidi MCZ
3, 104.
53
MCZ 11, 44. Ako se neki građanin pojavljuje upisan sa zanimanjem, to ne znači da je automatski
isključeno njegovo plemićko podrĳetlo jer su i neki drugi građani-plemići bili upisivani kao obrtnici.
Tako je Mihael, sin Šimuna iz Gore, koga smo spomenuli kao pripadnika plemstva, prema jednom upisu
također krojač (MCZ 9, 212), mesar Egidĳe, sin Emerika iz Mlake, spominje se kao plemić (MCZ 11, 24) a
mesari Martin i Andrĳa bili su sinovi plemića Petra Plemenščaka (MCZ 6, 207).
54
MCZ 7, 19, 32, 87, 186, 314. Godine 1453. prisežnik je Nikola Županić, a da on i Nikola, sin Damjana
nisu ista osoba vidi MCZ 10, 158. Nikolino prezime nĳe spomenuto, pa možemo tek nagađati je li rĳeč
o Nikoli Polažniću, koji se isto tako spominje na Gradecu kao svjedok u sporu oko ostavštine Petra
Novaka.
75
oteo konje i volove nekih građana te počinio druge nezakonitosti, a tri godine poslĳe
Nikola zajedno s još jednim građaninom daje Kaptolu na prĳepis gradske povlastice
i privilegĳe kralja Žigmunda.55 Nikola je prvotno bio oženjen Margaretom, kćeri suca
Ivana Perovića, podrĳetlom Firentinca, te je od Ivanove majke Margarete 1451. dobio
dućan koji se nalazio tik uz Margaretinu kuću na uglu današnje Kamenite i Opatičke
ulice, a još je dvaput zabilježen u tom razdoblju kako kupuje vrt i zemlju na području
gradečke općine.56 Osim toga, Nikola je imao u posjedu još jednu kuću s krušnom
peći, a dućan koji je dobio od Perovićevih ostaje u njegovu vlasništvu sve do 1480.,
kada ga oporučno ostavlja sucu Blažu Lazarinu iz Iloka.57 Margareta je bila umrla već
negdje prĳe 1456. jer se Nikola tada spominje kao zet suca Blaža, sina Pavla.58 Oženivši
njegovu kćer Doroteju, Nikola je drugi put postao dio velike i utjecajne obitelji: naime,
sudac Blaž imao je tri kćeri, koje su sve bile udane za pripadnike gradske elite, i još
dva sina, od kojih je jedan bio učitelj slobodnih vještina.59 Nikola umire negdje krajem
70-ih godina 15. stoljeća, a čini se da je imao sina Nikolu, koji se također spominje kao
krojač.60
Antun, sin Tome

Ipak, od Klokočana je najveći ugled na Gradecu imao Antun literat, sin Tome iz
Grabrovnika, koji je tri puta izabran za gradskoga suca. Antun također dolazi u grad
sredinom 15. stoljeća, a prvi ga put vidimo u magistratu 1454. na prisežničkoj funkcĳi,
kada je upisan samo kao Anthonius literatus. Istu funkcĳu obnašat će i sljedeće godine
zajedno s Nikolom iz Hruševice, samo što je Antun tada upisan na prvom mjestu.
Prvi put sudac postaje 1457., u vrĳeme kada se Gradec počeo oslobađati od Celjskih
nakon ubojstva posljednjega muškog potomka te obitelji Ulrika II. u Beogradu 1456.
godine.61 Antun će još dva puta obnašati sudačku funkcĳu: 1461. i 1465., dakle svaki
55
MCZ 2, 259, 278-279.
56
MCZ 10, 125; BEDENKO, Zagrebački Gradec, 52. Za vrt i oranicu vidi MCZ 10, 152, 154.
57
MCZ 10, 264; MCZ 11, 44.
58
MCZ 7, 115.
59
Katarina je bila udana za Matĳu Lodovika, gradskoga štacunara i jurata, a nakon njegove smrti preudala
se za trgovca Blaža Lazarina iz Iloka, koji će poslĳe barem dva puta biti gradski sudac. Druga kći, Agata,
također je bila udana za gradskoga jurata – Tomu, sina Ivana, a Doroteja, kći Tome i Agate, udana je za
gradskoga suca Jurja Vitkovića (reference za strukturu te obitelji vidi u: MCZ 10, 170; MCZ 11, 5, 24).
60
MCZ 11, 44. Nikola se kao pokojni spominje još 1477. (vidi MCZ 11, 38). Potom su 1480. sačuvana tri
upisa – u prvom se spominje Nikola, sin Nikole Damjana iz Hruševice, kako mĳenja vinograd, zatim
krojač Nikola, sin Damjana iz Hruševice, a u trećem Blaž Lazarin, koji je izvršitelj oporuke plemića
Nikole, krojača iz Klokoča.
61
Može se reći da je o odnosima Gradeca i grofova Celjskih dosad napisana pozamašna literatura. Starĳa je
historiografija još od Tkalčića gledala Celjske kao uzurpatore i nasilnike čĳu je vlast Tkalčić ocĳenio kao
“strahovladu”. Sasvim drugačĳe tumačenje vladavine grofova Celjskih zastupala je Nada Klaić u djelu
Zagreb u srednjem vĳeku. Ona jedina dovodi u sumnju istinitost određenih dokumenata, odnosno smatra
da su pojedini građani željeli iskoristiti pad Celjskih, pa su ih optuživali za nezakonitosti da bi izvukli
materĳalnu korist. Usp. Nada KLAIĆ, Zagreb u srednjem vĳeku (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1982),
142-146. Ipak, činjenica je da su službenici i familĳari grofova Celjskih predvođeni gradskim kapetanom
76
put u rasponu od četiri godine.62 Nažalost, njegovo se prezime nigdje ne pojavljuje,

niti se Antun u gradskim dokumentima spominjao kao nobilis, ali se ipak s velikom
sigurnošću može pretpostaviti da je pripadnik klokočke plemićke zajednice.63
Kao gradski sudac, Antun se, naravno, revno borio za gradske interese. Tako je
1458. spomenut kao gradski izaslanik pred kraljem Matĳašem zbog utvrđivanja granice
gradskih posjeda.64 Upravo kada je Antun bio na čelu gradske uprave ponovno dolazi
do sukoba s Kaptolom pošto su građani počeli uskraćivati desetinu, a uz to su oteli
ubranu desetinu iz jedne klĳeti.65 Za Antunova posljednjega sudovanja 1465. građani
su imali problema s tridesetničarem. Te je godine tridesetničar Ivan Marati, inače
familĳar Ivana Thuza, na najvećem zagrebačkom sajmu (sv. Stjepana) zbog neplaćanja
tridesetine zaplĳenio robu nekih seljaka obližnjih plemića, zbog čega su se oni požalili
gradskomu magistratu. Prema iskazima građana, Marati je provodio takvo nasilje da
su se oni bojali izići izvan zidina, a kada su građani tražili od Maratĳa da napusti
utvrdu Celjskih, gdje je bilo Maratĳevo sjedište, on je nasrnuo mačevima na njih. Zbog
Antunova prosvjeda Marati se osobno pojavio na Kaptolu te je čak zaprĳetio da će ubiti
Antuna.66
Antun je bio oženjen Uršulom, kćeri Urbana koji je 40-ih godina 15. stoljeća bio
gradski prisežnik. Njoj je pak Katarina, udovica Matĳe Farkaša, oporučno 1454. ostavila
sve svoje posjede koje dotad nĳe prodala.67 Uršula umire negdje oko 1458. i ostavlja
Antunu sve svoje posjede.68 Njegova druga žena zvala se Jelena, no nema podataka
iz koje obitelji dolazi. Oboje se spominju kao pokojni 1486., a nisu poznati podaci o
Antunovim nasljednicima.69
Sačuvano je dosta podataka koji spominju Antuna u sudskim spisima odnosno
gradskoj svakodnevici. Tako je Ladislav Charantović optužio Antuna da je lažni sudac,
zbog čega je Ladislav, naravno, bio osuđen na plaćanje novčane kazne zbog klevete
(vivo homagio), a jednako je prošao i neki Luka koji je optužio Antuna da mu je počinio
Seboldom Mayerom doista počinili nekoliko nezakonitosti u gradu. Tako je upravo 1457. kralj Ladislav
Postum proglasio Mayera nevjernikom jer se pridružio caru Fridriku, a iste je godine desetak građana
iz gradskoga podgrađa tužilo Mayera zbog otimanja njihovih kuća i posjeda. Javili su se i neki ugledni
građani, poput bivšega suca Martina Tomića i plemića Marka od Čave, koji su tvrdili da su im familĳari
Celjskih oteli kuće i posjede, što je gradska općina na kraju morala nadoknaditi.
62
Reference za Antunove gradske funkcĳe vidi u: MCZ 7, 65, 87, 121, 199, 265.
63
Možemo tek nagađati o Antunovu prezimenu prema popisu klokočkih plemića iz 1447. godine. Možda
se radi o Antunu Radoviću, uz kojega je odmah spomenut neki Toma, što sugerira rodbinsku poveznicu
s Antunom, kao što je uz Jurja Maretića odmah spomenut neki Martin, koji je zasigurno njegov sin
Martin zvan Vojko.
64
MCZ 2, 268.
65
MCZ 2, 285. Neprĳateljstvo Gradeca i Kaptola prekinuto je 1469. nakon što su kanonici u strahu od
Osmanlĳa potražili zaklon na Gradecu.
66
MCZ 2, 305.
67
MCZ 7, 80.
68
MCZ 7, 150.
69
MCZ 11, 54.
77
neku štetu.70 Antun se također zajedno s juratima oslobodio optužbe da je, kao sudac,
nezakonito prisvojio dva bika.71 Zanimljiv je i podatak da je Antun zajedno sa sucem
Blažem iz Steničnjaka i Lovrom Šporarom boravio u Rimu, gdje su vjerojatno obavljali
i neke poslove budući da se nakon njihova povratka odvĳao sudski spor o isplaćivanju
novca.72 Zanimljivo je spomenuti i da se u jednom slučaju Antun spominje kao jamac
(fideiussor) Ivana Vraga iz Maruševca, što također sugerira neku vezu ili poznanstvo
između ta dva plemića.73
Spomenuto je da je Antun 1458. imao posjede koje mu je ostavila žena, uključujući
šume, sjenike i oranice. Ipak, među njegovim nekretninama valja istaknuti veću zidanu
kuću na Gradecu koju Antun kupuje 1462. za 60 florena od Stjepana Mađara (Hungarus)
de Felselyndwa (Gornja Lendava), inače šogora zagrebačkoga biskupa Benedikta de
Zolio.74
Ostali Klokočani na Gradecu

Bilo je još nekoliko građana u 15. stoljeću za koje stoji da potječu iz Klokoča, no o
njima su sačuvani samo šturi podaci. Martin, sin Križana (Crisanus de genere Klokoch),
istjeran je iz grada 1421. uz odsĳecanje uha zbog krađe.75 Godine 1475. na Gradecu je i
neki Sydan de Klokoč.76 Možda je rĳeč o Sydanu, sinu Ivana iz obitelji Otimić, koji se također
spominje otprilike u isto vrĳeme (1471.) kao jedan od svjedoka prilikom uvođenja u
posjed.77 Otimići su se krajem 15. stoljeća također izdignuli, o čemu svjedoči podatak da
su posjedovali utvrđeni grad Otimić.78 Klokočanin je i kovač Pavao, sin Emerika, komu
drugi kovač, Stjepan Milec, 1480. oporučno ostavlja jedan posjed smješten nedaleko od
Novih vrata.79 Da je Klokočana bilo vjerojatno više nego što otkrivaju gradski izvori
svjedoči i slučaj krojača Martina Radylina, za koga tek u jednom dokumentu stoji da
70
MCZ 7, 190, 338.
71
MCZ 7, 313. Ovaj smo slučaj spomenuli jer je zanimljiv i s pravne strane. Naime, tužbu je uložio Toma, sin
suca i zlatara Nikole, a jurati ili prisežnici oslobodili su Antuna i njegove jurate (one koji su tu funkcĳu
obnašali u vrĳeme Antunova sudovanja). Međutim, odmah potom sami jurati ulažu priziv, odnosno
žalbu na vlastitu presudu.
72
MCZ 7, 413. Antun i Blaž primili su 40 florena od Lovre Šporara, koje su dali župniku Ilĳi. Međutim, sud
je još presudio da Blaž mora dati Antunu 7 florena. Moguće je da se čak radilo o provizĳi za neki posao
u Rimskoj kurĳi koji su spomenuti građani usput obavili na svojem hodočašću u Rim.
73
MCZ 7, 244.
74
MCZ 10, 224-228. Ta je kuća bila smještena blizu kraljevske palače. Prĳe je bila u vlasništvu Firentinca
Gywana Benediktovog, gradskoga trgovca i suca, a u posjed zagrebačkoga biskupa dolazi 1445., nakon
što mu je Benedikt, sin Gywana, darovao sve svoje posjede u zamjenu za doživotnu skrb (vidi MCZ 10,
77-78).
75
MCZ 6, 111.
76
MCZ 7, 436.
77
THALLÓCZY, Codex diplomaticus, 384.
78
LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane, 150. Juraj iz Otimića jedan je od sudaca u spomenutom sporu Gradeca
protiv Kaptola 1511. godine. MCZ 3, 101.
79
MCZ 11, 43.
78
je sin Benka Kunića iz Klokoča.80 I Martin je bio pripadnik elitnĳega dĳela građana
krajem 15. stoljeća, o čemu svjedoči to što je obnašao prisežničku funkcĳu.
4. Zaključak
Na Gradecu je u 15. stoljeću boravilo najmanje desetak građana podrĳetlom iz
Klokoča, zbog čega možemo pretpostaviti da je ta brojka i veća. U drugoj polovini
15. stoljeća vidljivo je da Klokočani uživaju veliki ugled u gradskoj zajednici i unutar
gradske elite. Štoviše, i Klokočani postaju dio gradske elite, a s obzirom na njihovu
povezanost, koja se najbolje vidi među obiteljima medvedgradskoga kaštelana Jakova,
Novak-de Glagolya, Farkaš, Maretić i Antuna, sina Tome, može se zaključiti da
su se Klokočani ne samo dobro poznavali nego i međusobno pomagali i zajednički
djelovali. Zbog toga bismo te Klokočane sredinom 15. stoljeća mogli označiti zasebnom
skupinom unutar gradske elite. Govoreći o spomenutim klokočkim plemićima, može
se vidjeti put prema gradskoj eliti karakterističan za srednjoeuropske gradove.81 Svi su
oni bili došljaci koji su sasvim sigurno bili i materĳalno dobrostojeći – inače ne bi mogli
kupiti posjed na Gradecu – no dodatnu im je “snagu” dalo ženidbeno povezivanje s
već postojećim uglednim gradskim obiteljima. Njihova migracĳa može biti u vezi s
nezavidnim položajem sitnoga plemstva u drugoj polovini 15. stoljeća, koji je dodatno
pogoršala turska opasnost. Uz neke iznimke, poput Otimića i Vojkovića, većina
pripadnika klokočkoga plemstva nĳe posjedovala utvrde koje bi im pružale sigurno
sklonište od iznenadnih pljačkaških provala Osmanlĳa, pa su, ako su mogli, zaklon
potražili u sigurnĳim područjima. Ipak, za većinu Klokočana koje smo ovdje obradili
vidljivo je da unatoč gradskomu životu na Gradecu ne gube vezu s Klokočem. Njihovo
se uzdizanje u gradu događa u vrĳeme vladavine grofova Celjskih, tada najmoćnĳih
velikaša srednjovjekovne Slavonĳe, iako izravna veza ovdje nĳe utvrđena. Klokočani
potvrđuju da se u istraživanju gradskih elita srednjovjekovne Slavonĳe svakako moraju
uzeti u obzir i pripadnici nižega plemstva.
80
MCZ 2, 476-477.
81
O takvoj pojavi vidi više u: Martin RADY, Medieval Buda: A Study of Municipal Government and Jurisdiction
in the Kingdom of Hungary (New York: Columbia University Press, 1985), 88. Vidi i Sofia GUSTAFSSON,
“Succession in Medieval Swedish Town Councils”, u: Finn-Einar Eliassen – Katalin Szende (ur.),
Generations in towns: Succession and success in pre-industrial urban societies (Newcastle: Cambridge Scholars
Publ., 2009), 194-209; Károly GODA, “Generations of Power: Urban Political Elite sin Sixteenth-Century
Sopron”, u: Eliassen – Szende (ur.), Generations in towns, 232-256.
79
Bruno Škreblin
Members of the noble community of Klokoč in Zagreb’s Gradec in the 15th century:
An example of the role of the lesser nobility in the forming of urban elites
Summary
Among the inhabitants of Gradec, it is quite o en possible to identify the members of the
lesser nobility who were not only involved in urban life, but they even held various communal
functions such were those of city councillors or judges. Although their noble origin is not o en
emphasised, one can easily argue that they were indeed of the noble origin if they originated from
the areas of the today known noble communities such as Klokoč. First newcomers form Klokoč
can be aested in the preserved medieval wrien sources as early as the end of 14th century. In the
middle of the 15th century first of the members of the Klokoč community are recorded as office-
holders and it is obvious that they became part of the urban social elites. The most famous noble
families of the Klokoč community in the medieval Zagreb was the Novak family, family of the
Medvedgrad castellan Jacob, son of George, than those of Mathias Farkaš and George Maretić
whose son Martin called Vojko is most likely the founder of the well-known noble family of the
Vojkovići (Vojkfy). Beside them very notable was also communal juror (iuratus) named Nicholas,
son of Damjan, but the most notable was literatus Anthony, son of Thomas, who was on three
occasions the communal judge. Prosopographic analysis depicts how all members of the Klokoč
community in Gradec were well connected and that they helped each other so it is possible to
argue that the members of Klokoč community were the separate social group among Gradec’s
urban elite. Even more, by using extant wrien material, it is possible to reconstruct that the
members of the Klokoč community in Gradec had kept the connections with their relatives in
Klokoč. At the end, the author argues that within the research of urban elites of medieval Gradec,
one has to take in consideration the lesser nobility because the members of Klokoč community
were not the only group of lesser nobility who engaged themselves in the urban life of Gradec.
Key words: Gradec, Klokoč, urban elite, lesser nobility, prosopography
80
Vedran Klaužer
Petar Tarnok od Mačkaša (de Machkas), kapetan Senjske

kapetanĳe (1486. – 1492.)
U radu se donosi pregled obiteljskih i administrativnih aktivnosti Petra Tarnoka

od Mačkaša, plemića podrĳetlom iz srednjovjekovne Transilvanĳe koji je obnašao
dužnost senjskoga kapetana od 1486. do 1492. godine. Prĳe toga bio je kraljevski
rizničar (1478. – 1485.), a nakon dužnosti senjskoga kapetana prelazi na funkcĳu
severinskoga bana, na kojoj ostaje od 1494./95. do svoje smrti oko 1505. godine.
Glavni je cilj rada da se prikazom hrvatskoj historiografiji nepoznatih osoba koje
su obnašale razne dužnosti u hrvatskom dĳelu Kraljevstva pokuša dokučiti po
kojem je ključu Matĳaš Korvin birao službenike na spomenute funkcĳe te kakve su
poteze u vojnom, administrativnom i financĳskom smislu te osobe s obzirom na
svoje posjedovne i financĳske interese provodile na tim dužnostima.
Ključne rĳeči: Senjska kapetanĳa, 15. stoljeće, plemićka obitelj Mačkaš, kralj
Matĳaš Korvin, senjski kapetan
Podrĳetlo Petra Tarnoka od Mačkaša

Detaljnu analizu obitelji Mačkaš, njihovih posjeda i grananje obitelji na nekoliko
grana nastanjenih u više transilvanĳskih županĳa dao je rumunjski povjesničar Adrian
Magina.1 Za fokus ovoga istraživanja potrebno je na temelju izvora i spomenutih
istraživanja rumunjskoga istraživača ukratko iznĳeti pregled povĳesti obitelji Mačkaš
kao i razvoj posjedovanja te širenja njihovih posjeda u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu
kasnog 15. i ranog 16. stoljeća.2
Obitelj Mačkaš vuče svoje podrĳetlo od stanovitoga kneza Struze koji se oko 1360.,
u vrĳeme vladavine Ludovika I. Anžuvinca, spominje u okrugu Caransebeş.3 Potomci
kneza Struze razvili su se tĳekom 15. stoljeća u više grana, koje je zbog nedostatka
1
Adrian MAGINA, “Constituirea şi evoluţia domeniului familiei nobiliare Măcicaş de Rapolt (1478–
1520)” [Formation and development of the domain of noble family Măcicaş of Rapolt], Banatica 20/2
(2010), 109-130.
2
S obzirom na to da je članak Adriana Magine pisan na rumunjskom jeziku, i stoga nedostupan za
konzultiranje raznim istraživačima koji ne poznaju taj jezik, te zato što Magina u svojem radu ne donosi
rodoslovlje ni karte s lokalitetima posjeda obitelji Mačkaš, u radu donosim rodoslovlje obitelji Mačkaš i
izbor karata njihovih posjeda koje temeljim na istraživanjima A. Magine, P. Engela, I. Nagya i drugih.
3
Iván NAGY, Magyarország családai czímerekkel és nemzedékrendi táblákkal 7 (Pest: Ráth Mór, 1860), 218.
81
izvora nemoguće pratiti i međusobno genealoški povezati,4 ali su, prema svemu sudeći,
sve grane potekle s temeljnoga posjeda Mačkaš (rum. Măcicaşu, lat. Machkas), koji se
nalazio na prostoru srednjovjekovne županĳe Kolozs (rum. comitatul Cluj, lat. comitatus
Kolosiensis), odnosno na teritorĳu današnje Rumunjske sjeverno od grada Cluj-Napoca,
po kojem su i nosile svoj imenski predikat5 (vidi prilog 1).
Svoj rapidni uspon Mačkaši, točnĳe pojedini članovi od kojih se poslĳe razvĳaju
nove obiteljske grane, doživljavaju za vladavine Matĳaša Korvina, kada – s obzirom na
kraljevu naklonost prema lokalnoj plemićkoj eliti koja je svojim temeljnim posjedima
gravitirala prema centralnim posjedima obitelji Hunjadi – obnašanjem uglavnom vojnih
službi za kralja ulaze u sferu obnašanja vojno-administrativnih dužnosti u Ugarsko-
Hrvatskom Kraljevstvu.6 Kao dodatnu potvrdu mogućnosti uspona do tada nepoznatih
i slabo utjecajnih osoba u vrĳeme utjecaja obitelji Hunjadi u Ugarsko-Hrvatskom
Kraljevstvu nĳe naodmet napomenuti zanimljivu činjenicu. Naime, u blizini temeljnoga
posjeda obitelji Mačkaš nalazi se posjed Magyarújfalu, koji je, prema svemu sudeći, bio
temeljni posjed s kojega je u svoju zanimljivu vojno-administrativnu karĳeru krenuo i
čuveni Blaž Mađar, kapetan kralja Matĳaša Korvina koji je Frankapanima oduzeo grad
Senj krajem 1469.7 (vidi prilog 1).
Značajno je napomenuti da su braća Petar i Ivan zapravo prvi poimence poznati
članovi ove obiteljske grane Mačkaša koji su napustili temeljne posjede te ostvarili
značajne karĳere služeći kralju Matĳašu Korvinu.8 Naziv tharnok, koji je dio imenskoga
predikata ove grane obitelji Mačkaš, najvjerojatnĳe je podsjetnik na službu koju je
Petar vršio kao tavernik, o čemu će rĳeči biti u nastavku rada.9 Genealogĳu ove grane
Mačkaša moguće je pratiti u dvĳe linĳe. Jednu predstavlja Petar sa svojim nasljednicima,
a drugu njegov brat Ivan sa svojim potomcima. Čini se da je na njihov uspon kao tek
umjereno imućnih i utjecajnih lokalnih plemića utjecalo, kao što i sam Magina kaže,
to što su Petar i Ivan, prema svemu sudeći, morali imati već visokopozicionirane
rođake i prĳatelje na dvoru Hunjadĳevaca u Hunedoari (rum. castelul Hunedoreştilor;
4
MAGINA, “Constituirea şi evoluţia”, 109. Razne grane potomaka kneza Struze i raspravu o njihovoj
međusobnoj povezanosti vidi u: NAGY, Magyarország családai 7, 218.
5
Pál ENGEL, Magyarország a középkor végén (Hungary in the Late Middle Ages) (Budimpešta: Terinfo Bt. &
MTA Torteneudomanyi Intezet, 2001), PC CD-ROM (dalje: MKV), s.v. Macskás.
6
MAGINA, “Constituirea şi evoluţia”, 109.
7
Cjelokupnu karĳeru, obiteljske i ostale veze te posjede Blaža Mađara u razdoblju koje je prethodilo njegovu
banovanju u hrvatskom dĳelu Kraljevstva vidi u: Vedran KLAUŽER, “Croatian-Slovak Connections
through the Activities of Blaise Magyar. An Example of Political and Family Connections between Slovak
and Croatian Nobility”, u: Martin Homza – Ján Lukačka – Neven Budak (ur.), Slovensko a Chorvátsko.
Historické paralely a vzt’ahy (do roku 1780) / Slovačka i Hrvatska. Povĳesne paralele i veze (do godine 1780.)
(Bratislava – Zagreb: Katedra slovenských dejín, Filozofická fakulta Univerzity Komenského v Bratislave
– Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2013), 197-206. O banovanju Blaža Mađara u hrvatskom
dĳelu Kraljevstva vidi Vedran KLAUŽER, “Djelovanje Blaža Mađara, bana Bosne, Dalmacĳe, Hrvatske i
Slavonĳe u njegovu prvom mandatu (1470.–1472.). Prilog poznavanju vršenja banske dužnosti u kasnom
15. stoljeću”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne i društvene znanosti Hrvatske akademĳe
znanosti i umjetnosti 30 (2012), 123-144.
8
9
82
Vedran Klaužer ▪ Petar Tarnok od Mačkaša (de Machkas), kapetan Senjske kapetanĳe...
castelul de la Hunedoara), što u konačnici i objašnjava kako je Petar kao umjereno

utjecajan lokalni plemić mogao dostići visoku funkcĳu poput one tavernika.10 Petar
je na njoj bio od prvoga spomena 1478. do 1485.,11 a Ivan se spominje 1479. i 1481. kao
upravitelj biskupske kurĳe u Oradei (provisor curie castri Varadiensis; curie episcopatum
Varadiensis).12 U skladu s tim službama, braća su ostvarila i posjedovne dobiti u županĳi
Hunjad (rum. Hunedoara), koje su zapravo i postale temeljna imanja obiteljskih grana
koje su od njih potekle (Mačkaši od Rapolta).13 Posjede Rapoltu Mare, Rapolţel, Bulbuc
i Bǎcǎinţi u županĳi Hunjad braća su stekla 1478. kraljevskom darovnicom svih posjeda
plemića Jurja od Rapolta, koji je umro bez muških potomaka, a darovnicu je dodatno
omogućila i činjenica da je Ivana (Ilona), kći preminuloga Jurja od Rapolta, bila udana
za Petra Mačkaša.14
a) b)
Prilog 1. Posjedi plemićke obitelji Mačkaš u županĳama: a) Kolozs i b) Hunjad
10
11
6. prosinca 1478. … egregii Petri Tharnok de Machkas thavernici nostri…, Magyar Országos Levéltár
[Mađarski državni arhiv] (dalje: MOL), Diplomatikai levéltár [Diplomatički arhiv] (dalje: DL) 45759.
2. listopada 1483. … egregius Petrus Tharnok de Machkas Thesaurarius Serenissimi principis domini Mathie
dei gracia Regis Hungarie, Bohemie et cetera…, MOL, DL 24572. U ispravi kralja Matĳaša Korvina od 4.
listopada 1485. stoji … ad relationem Petri de Machkas thavernici regie maiestatis etc., MOL, DL 19073. Usp.
12
MOL, DL 30219 i MOL, DL 26643. Usp. MAGINA, “Constituirea şi evoluţia”, 111.
13
14
MOL, DL 45759. Objavljenu ispravu vidi u: MAGINA, “Constituirea şi evoluţia”, 120.
83
Braća su tada stečene posjede držala za svojega života u zajedničkom vlasništvu,

a poslĳe će oni postati predmet svađa i sporova između njihovih potomaka.15 Iz braka
Petra Mačkaša s Ivanom, kćeri pokojnoga Jurja od Rapolta, rodilo se četvero djece: Ivan,
Katarina, Sara i Eufrazina. Grana koja se razvila od Petrova brata Ivana sastojala se od
Ivanovih potomaka, sinova Gašpara i Joba te njihovih nasljednika16 (vidi prilog 2).
Prilog 2. Rodoslovlje plemićke obitelji Mačkaš
Petar Tarnok od Mačkaša kao senjski kapetan

Petar Tarnok od Mačkaša postavljen je nakon službe tavernika na dužnost
senjskoga kapetana negdje u drugoj polovini 1486. godine.17 Njegov prethodnik na
toj dužnosti bio je Dubrovčanin Marin Žunjević (Marino Sonkon de Ragusio), koji je,
prema sačuvanim podacima, tu službu obnašao od 1477. do 1482., a moguće je da je
na toj funkcĳi bio i do svoje smrti oko 1485. godine.18 Kako je Marinovom smrću ostao
ispražnjen položaj senjskoga kapetana, kralj Matĳaš Korvin, boraveći u to vrĳeme u
vojnom logoru prilikom opsade Beča, iste je godine tu službu kao privremeno rješenje
do odabira novoga senjskog kapetana povjerio Dominiku, prepoštu stolnobiogradske
15
O obiteljskim razmiricama i povĳesti obitelji Mačkaš nakon Petrove smrti vidi MAGINA, “Constituirea
şi evoluţia”, 115-120.
16
Genealogĳu obitelji Mačkaš vidi u: Pál ENGEL, Magyarország világi archontológiája 1301–1457 / Középkori
magyar genealógia, PC CD-ROM (Budimpešta, 2001), s.v. Macskási i NAGY, Magyarország családai 7, 218.
17
26. listopada 1486. (glagoljica) Mi Tarnik’ Petr Mak’šak’, kapitan’ Sen’ski…, Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI
(prir.), Monumenta historica Slavorum meridionalium, 1. Listine hrvatske (Acta croatica) (dalje: MHSM AC)
(Zagreb: JAZU, 1863), 129.
18
Prema sačuvanim ispravama, Maroje Žunjević prvi se put spominje kao senjski kapetan 20. lipnja 1477.,
a posljednji početkom 1485. godine. Usp. Vjekoslav KLAIĆ, “Dubrovačka vlastela Žunjevići u Senju i
Vinodolu, 1477.–1502.”, Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 3 (1901), 237-238. O
podrĳetlu i aktivnostima Marina (Sokona) Žunjevića kao senjskoga kapetana vidi Branko KRMPOTIĆ,
“Maroje Žunjević, veliki kapitan Senja (1476–1483)”, Senjski zbornik 5/6 (1973-1975), 300-313.
84
crkve (prepositus ecclesie Albensis).19 Da se radilo o privremenom upravljanju Senjskom

kapetanĳom osim kratkog razdoblja od jedne godine govori i činjenica da je Dominik
nosio službenu titulu upravitelja grada Senja i ostalih kraljevskih primorskih gradova,
a ne onu senjskoga kapetana.20 Negdje tĳekom 1486., nakon donošenja svoje odluke,
Matĳaš Korvin postavio je umjesto prepošta Dominika na funkcĳu senjskoga kapetana
Petra Tarnoka od Mačkaša.
Stanje u novoosnovanoj Senjskoj kapetanĳi (utemeljena je oko 1469.) koje je Petar
zatekao stupivši na funkcĳu kapetana bilo je i tĳekom 80-ih i 90-ih godina 15. stoljeća
okarakterizirano dvjema aktivnostima. Prva je bila vojna aktivnost koju je provodio
svaki senjski kapetan da bi očuvao grad Senj i ostale utvrde i teritorĳe koji su prethodno
oduzeti određenim pripadnicima i granama velikaškoga roda Frankapana, ali i dodatno
oduzimanje posjeda svim kraljevim neposlušnicima. U vojnu je aktivnost spadala,
naravno, i obrana teritorĳa Senjske kapetanĳe od Osmanlĳa, iako u vrĳeme Petra Mačkaša
kao senjskoga kapetana nisu zabilježene neke veće vojne aktivnosti protiv Osmanlĳa.21
Druga aktivnost ticala se administrativne ovlasti nad gradom Senjom, gradskim
distriktom i cjelokupnim područjem koje je u tom trenutku obuhvaćala Senjska
kapetanĳa.22 Tako je u administrativnom smislu Petar bio zadužen za jurisdikcĳske
poslove koji su se odnosili na stanovništvo distrikta grada Senja i cjelokupnoga
područja Senjske kapetanĳe, koristeći se tim prilikama funkcĳama Senjskoga kaptola
kao vjerodostojnog mjesta za izdavanje svojih isprava i raznih mandata. Njegove
ovlasti i administrativne aktivnosti u samom gradu Senju nisu trenutačno dovoljno
poznate zbog nedostataka izvora, ali su, prema svemu sudeći, bile razmjerno
ograničene pravima grada Senja utvrđenim gradskim statutom i ostalim povlasticama
koje je Senjanima kralj Matĳaš Korvin u više navrata potvrđivao te opominjao svakoga
kapetana da ne smĳe zadirati u njih.
Svodeći tako svoju administrativnu aktivnost uglavnom na gradsku okolicu
i teritorĳ koji je potpao pod Senjsku kapetanĳu, prvi administrativni zahvat koji
je Petar napravio na funkcĳi senjskoga kapetana bilo je uvođenje fratara trsatskoga
samostana u posjed sela Grižane nakon presude koju su u Senju 1486. donĳeli kraljičin
rizničar Gašpar Bodo de Guzy i palatinski protonotar Ivan od Koritna u sporu između
19
Mile MAGDIĆ, “Petnaest izprava koje se čuvaju u arkivu senjskoga kaptola”, Vjestnik kr. hrvatsko-
slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 3 (1901), 53-54, dok. 6; Mile MAGDIĆ, “Regesta važnĳih i
znamenitĳih izprava senjskih arkiva”, Vjestnik kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 1
(1899), 143.
20
22. listopada 1485. Fideli nostro reuerendo Dominico, preposito ecclesie Albensis ac Segnie ceterorumque
castrorum nostrorum maritimorum gubernatori…, MAGDIĆ, “Petnaest izprava”, 53.
21
O sukobima kralja, tj. senjskih kapetana s Frankapanima u razdobljima prĳe dolaska Petra na dužnost
senjskoga kapetana vidi Vjekoslav KLAIĆ, Krčki knezovi Frankapani. Od najstarĳih vremena do gubitka otoka
Krka. Knjiga prva (od god. 1118. do god. 1480.) (Zagreb: Matica hrvatska, 1901), 259-263.
22
Prostor Senjske kapetanĳe u ovom se razdoblju konstantno mĳenjao s obzirom na veoma turbulentno
razdoblje konsolidacĳe kraljevske vlasti na ovom području. Poslĳe se, u drugoj polovini 16. stoljeća,
Senjska kapetanĳa sastojala od utvrda Nehaj, Bag, Brinje, Brlog, Dabar, Otočac i Prozor. Vidi Milan
KRUHEK, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb: Institut za suvremenu
povĳest, 1995), 258.
85
franjevaca i Jeronima, brata pokojnoga bivšega senjskog kapetana Maroja Žunjevića,

koji je to selo nastojao zadržati u svojem vlasništvu prema nasljednom pravu.23 Iste
je godine Petar izdao i molbu Senjskomu kaptolu za izdavanje potvrde da pripadnici
obitelji Vusić, očito stanovnici s područja Senjske kapetanĳe, nisu nikada potpadali pod
dužnost plaćanja trgovačkoga nameta koji se naplaćivao prilikom prolaska trgovačke
robe kroz mjesto Hrepec nedaleko od Brinja.24
Petar je kao ispomoć u obavljanju dužnosti senjskoga kapetana imao nekoliko
razina vojno-administrativnih službenika. Tako je u ovom razdoblju Petrov potkapetan,
stanoviti Laclav, 1. lipnja 1486. potvrdio da je Senjski kaptol na njegovu molbu odredio
povjerenika koji će ispitati sukob Svilića iz Bužana s Nemanićima.25
Značajno je napomenuti da je Petar od 1487. ujedno preuzeo i dužnost kapetana
utvrde Krupe na Uni, ali njegove aktivnosti na tom položaju trenutačno nisu poznate.26
U gradskom kaštelu kao sjedištu senjskih kapetana unutar zidina grada Petar je na
položaju kaštelana (porkulab) imao svojega, po svemu sudeći, bližeg rođaka, sina Blaža
od Kemenda (Kemendi Balasffy), koji je slično kao i potkapetan Laclav imao ovlasti
rješavati neke administrativne poslove za svojega kapetana.27 Taj je senjski kaštelan
zamolio u ispravi od 8. svibnja 1488. Senjski kaptol da pošalje jednoga kanonika koji će
posvjedočiti da se stanoviti Ivan Manković potužio na seoske suce u distriktu Bužani i
da ih je na vrĳeme pozvao pred kraljevski sud.28 Moguće je da su ti službenici u ovom
razdoblju bili intenzivnĳe zaduženi obavljati administrativne poslove i zato što je Petar
možda 1487. bio zaokupljen dočekom maloljetnoga Hipolita d’Este, rođaka kraljeve
supruge kraljice Beatrice Aragonske, koji je putovao iz Senja u Ugarsku da preuzme
funkcĳu ostrogonskoga nadbiskupa.29 S druge strane, Petar je mogao biti angažiran i
23
Braća pokojnoga Marina Žunjevića Jeronim i Nikola pokušala su nakon Marinove smrti zadržati posjede
koje je on stekao obnašajući dužnost senjskoga kapetana. Posjede Bribir i Grižane, prema Jeronimovoj
izjavi, njegov brat Maroje stekao je dobivši ih u najam od kralja Matĳaša Korvina. Međutim, kako Jeronim
nĳe mogao pokazati ispravu koja bi to posvjedočila, kraljevo je poslanstvo odlučilo da se posjed vrati
franjevcima. Ispravu vidi u: Eusebĳe FERMENDŽIN (prir.), Monumenta spectantia historiam Slavorum
meridionalium 23, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis
ab anno 925 usque ad annum 1752 (Zagreb: JAZU, 1892), 295-298. Usp. KLAIĆ, “Dubrovačka vlastela
Žunjevići”, 238.
24
26. listopada 1486., MHSM AC, 129.
25
1. lipnja 1486. Mi gdn Lac’lav’ vicekapitan’ Sen’ski…, MHSM AC, 127. O teritorĳu Bužani vidi Stjepan
PAVIČIĆ, “Seobe i naselja u Lici”, Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 41 (1962), 48.
26
Vjekoslav KLAIĆ, Povĳest Hrvata od najstarĳih vremena do svršetka XIX. stoljeća, 4 (Zagreb: Nakladni zavod
Matice hrvatske, 1982), 177.
27
U prilog tvrdnji da je taj kaštelan u srodstvu s Petrom govori nekoliko genealoških podataka. Prema I.
Nagyu, Petrova kći Katarina dvaput se udavala, prvi put za određenog Andrĳu Baládffyja, a drugi put za
Nikolu Kéméndĳa. Vidi NAGY, Magyarország családai 7, 218. Kako se u dokumentu senjskoga kaštelana
navodi: Priatelem’ svoim’ počtovanim, kap(itul)lu crikve senske, mi Kemendi Balaš’vi porkulab Senski…, moguće
da je sastavljač isprave toga senjskog kaštelana pogrešno zapisao njegovo ime, točnĳe nĳe mu naveo ime
nego samo imenski predikat i ime oca. Vidi MHSM AC, 135. Smatram da je i tako zapisan podatak
dovoljan za pretpostavku da se radi o osobi s kojom je Petar bio u širem smislu obiteljski povezan.
28
MHSM AC, 135.
29
O dolasku Hipolita d’Este u Ugarsku preko Senja svjedoči isprava od 6. lipnja 1487., u kojoj ferrarska
herceginja piše kraljici Beatrici o njegovu putovanju. Vidi Albert BERZEVICZY (prir.), Monumenta
86
u sudjelovanju u smještaju kraljevske vojske koja se okupila u Senju iste godine radi
napada na papinski grad Anconu.30
I na prostoru cjelokupne Senjske kapetanĳe Petar je imao razmještene kaštelane u
nizu utvrda. Tako se 1489. spominju senjski kaštelan Masio Chenedi, Osvald, kaštelan
Otočca, Ivan, kaštelan Novigrada te Grgur, kaštelan Starigrada, prilikom dogovora
između plemićkih obitelji iz Gacke sa senjskim biskupom Mihaelom o plaćanju
crkvene desetine.31 Uz taj nam je slučaj na svjetlo dana došlo još jedno kapetansko
mjesto, ovaj put izvan zidina grada Senja. Naime, isprava je izdana na kapetanskom
mjestu izvan gradskih zidina, pored crkve Sv. Duha (in loco capitanei extra civitatem
apud ecclesiam Sancti Spiritus Segniae).32 Kako su sve spomenute aktivnosti, bilo vojne
ili administrativne, zahtĳevale određene financĳske prihode kojima bi se pokrivali
troškovi vojnoga osoblja, potkapetana i kaštelana utvrda Senjske kapetanĳe, Petar je
uz rečene posjedovne dobiti oko Obrovca ostvario i prava na ubiranje prihoda koji su
očito prilikom osnivanja kapetanĳe bili definirani i određeni u samom gradu Senju i
distriktu Senjske kapetanĳe kao prihodi vezani uz službu senjskoga kapetana. Što se
tiče samoga grada Senja, čini se da je senjski kapetan u pitanju ostvarivanja prihoda
proizišlih iz obavljanja te službe imao na raspolaganju barem neke prihode na koje
su u prethodnim vremenima polagali prava Frankapani kao tadašnji vlasnici grada i
okolice. Tako je, čini se, senjski kapetan dobivao cjelokupan prihod iz gradske krčme
zvane Kneginjina umanjen za svotu od 50 florena, koju je na temelju isprave Nikole IV.
Frankapana iz 1426. i naredbe kralja Matĳaša Korvina morao i dalje odvajati senjskim
kanonicima.33 Kao naknadu za obavljanje službe Petar je od Matĳaša Korvina dobio i
posjede u Kraljevini Slavonĳi. Negdje prĳe 1489. dobio je kaštele Svibovec i Ervence s
istoimenim posjedima te trgovište Slobočinu (Zobochyna) s pripadajućom plemićkom
Hungariae historica, Diplomataria 39, Acta vitam Beatricis reginae Hungariae illustrantia (Budimpešta:
Magyar Tudományos Akademia, 1914), 104.
30
O pripremama vojske kralja Matĳaša koja se okupila u Senju vidi Borislav GRGIN, Počeci rasapa. Kralj
Matĳaš Korvin i srednjovjekovna Hrvatska (Zagreb: Ibis grafika, 2002), 136.
31
… honorabilibus et nobilibus viris Masio Chenedi castillano Segnensi ac Osvaldo castillano Otociensi, … Gregorio
castillano in Starigrad, Joanne castillano in Novigrad…, Manojlo SLADOVIĆ, Povesti biskupĳah senjske i
modruške ili krbavske (Trst: Austrianski Lloyd, 1856), 26. Usp. Vjekoslav KLAIĆ, “Građa za topografiju
Ličko-krbavske županĳe u srednjem vĳeku”, Vjesnik hrvatskog arheološkog društva 6 (1902), 5.
32
SLADOVIĆ, Povesti biskupĳah, 26. Usp. Daniele FARLATI, Illyrici sacri 4, (Venecĳa, 1760), 131. Crkva
Sv. Duha izvan zidina grada Senja postojala je sve do otprilike sredine 16. stoljeća, kada je u vrĳeme
senjskoga kapetana Ivana Lenkovića porušena zbog sigurnosnih razloga jer je prilikom potencĳalne
opsade grada mogla Osmanlĳama poslužiti kao mjesto za izvođenje napada na grad. Nova crkva Sv.
Duha podignuta je 1559. unutar gradskih zidina. Usp. Melita VILIČIĆ, “Skice grafičkih rekonstrukcĳa
nekih drevnih senjskih sakralnih građevina”, Senjski zbornik 18 (1991), 282-283.
33
Kako je kralj Matĳaš Korvin već upravitelju Dominiku 22. listopada 1485. naredio da mora isplaćivati tu
svotu iz prihoda krčme, a isto i kralj Vladislav II. senjskomu kapetanu Jurju od Orbone 7. prosinca 1496.,
moguće je zaključiti da je i Petar imao pravo na taj prihod te obvezu isplate navedene svote senjskim
kanonicima. Vidi MAGDIĆ, “Petnaest izprava”, 53-54. Ispravu Nikole Frankapana vidi u: SLADOVIĆ,
Povesti biskupĳah, 187-188 i FARLATI, Illyrici sacri 4, 125.
87
kurĳom nedaleko od današnjega mjesta Narte u Križevačkoj županĳi, koje te godine

prodaje Stjepanu iz Turnašice (Dorozlo) za 1000 zlatnih florena34 (vidi prilog 3).
Prilog 3. Posjedi Petra Tarnoka od Mačkaša u Križevačkoj županĳi
Shodno službi koju je obnašao – koju karakterizira očita visoka važnost unutar
administrativno-vojnoga aparata Kraljevstva u doba vladavine Matĳaša Korvina –
Petar je kao jedan od važnĳih kraljevih službenika na prostoru Hrvatskoga Kraljevstva
stvarao i mrežu sebi odanih osoba. Tako se uz spomenutoga potkapetana i kaštelane
utvrda Senjske kapetanĳe kao njegov familĳar spominje 1488. Nikola Horvat, građanin
Gradeca,35 koji će poslĳe postati senjski kapetan. Nikola je Petra zastupao u parnicama
koje su pokrenuli plemići iz okolice kaštela Svibovec koji su se protivili spomenutoj
prodaji koju je Petar učinio.
34
19. sĳečnja 1489. … castella sua Zwybowecz ac Erwencze vocatam nec non opidum Zobochyna simulcum curia
nobilitaris in eodem habita ac possessionibus similiter Zwybowcz et Erwencze appellatarum…, MOL, DL 103949.
Radi se o kaštelu Svibovec nedaleko od današnjega mjesta Narte. Iako se činilo da bi taj kaštel mogao
biti onaj Svibovec nedaleko od Varaždinskih Toplica, mjesta i imenski predikati plemića koji se spominju
u ispravama upućuju na to da se radi o rečenom kaštelu istočno od Čazme kod današnje Narte. Vidi
MOL, DL 107020. U prilog lociranju kaštela kod Narte ide i podatak da je bio smješten blizu trgovišta
Slobočina (danas Korenovo Malo), vidi ENGEL, MKV, pod pojmom Szlobocsina i Josip ADAMČEK –
Ivan KAMPUŠ, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću (Zagreb: Sveučilište u Zagrebu
– Institut za hrvatsku povĳest, 1976), 28. O Petru Tarnoku i kaštelu Svibovec vidi i MOL, DL 101036. O
plemićima iz Turnašice (mađ. Doroszlólobakva) vidi Tamás PÁLOSFALVI, The noble elite in the county of
Körös (Križevci) 1400–1526, neobjavljena disertacĳa (CEU, Budimpešta, 2012), 27.
35
25. lipnja 1488. Nicolaus Horuath ciuis ciuitatis Montisgrecensis familiare egregii Petri Tharnok comitis seu
capitanei Segniensis in persona eiusdem Petri Tharnok domini sui…, MOL, DL 103944.
88
Prilog 4. Utvrde Senjske kapetanĳe i okolice kojima je upravljao Petar Tarnok kao senjski
kapetan od 1486. do 1492. godine
Iako je zadnji spomen Petra kao senjskoga kapetana za života kralja Matĳaša
Korvina iz 1489., njegova dužnost na tom položaju nĳe završila Korvinovom smrću.36
Naime, nakon smrti Matĳaša Korvina 1490. i konačnoga sporazumnog izbora
Vladislava II. Jagelovića kao novoga vladara, Ivaniš Korvin stekao je 17. lipnja 1490. u
dogovoru s prelatima i velikašima kraljevine uz određene uvjete razne posjede i titule
36
19. sĳečnja 1489. … magnificus dominus Petrus Tarnok de Machkas capitaneus Segniensis…, MOL, DL 103949.
89
kao svojevrsnu kompenzacĳu što nĳe izabran za hrvatsko-ugarskoga kralja. Prema

tom dogovoru Ivaniša Korvina, velikaša i Vladislava II. Jagelovića, Ivaniš je između
ostalih posjeda imao pravo i dalje posjedovati neke gradove koje je već imao u svojem
vlasništvu po Ugarskoj i Hrvatskoj. U hrvatskom dĳelu Kraljevstva Ivaniš je imao
pravo na grad Senj, utvrde Steničnjak, Lipovec, Vojevodina, Ripač (Repacz) te utvrde
i trgovišta Novi, Starigrad, Otočac, Prozor, Obrovac s kaštelom, Kličevac (Klythovac),
Počitelj i druge.37
Petar je tĳekom tih pregovora i dalje obnašao službu koju mu je povjerio preminuli
vladar, braneći prostor Senjske kapetanĳe od napada lokalnih velikaša koji su pokušali
povratiti prĳe izgubljene posjede i utvrde. Frankapani su već u travnju 1490. pokušali
povratiti Senj s čitavom kapetanĳom, zbog čega je Petar tražio pomoć od Dubrovnika
za obranu Senjske kapetanĳe.38 S obzirom na to da je obrana tih prostora, na koje je
Ivaniš imao pravo još tĳekom pregovora, iziskivala poprilična novčana sredstva,
u srpnju iste godine Ivaniš je založio Petru trgovišta Mezőtúr (Thwr) i Tiszavarsany
(Thyzawarsan)39 u županĳi Szolnok na račun 3000 zlatnih florena koje je Petar utrošio
na obranu utvrda Senj, Obrovac, Počitelj, Otočac, Prozor, Kličovac, Starigrad (Weegh)
i Karlobag (Bag) od krbavskih knezova i drugih neprĳatelja.40 Čini se da je Petar i na
tom području ostvario značajnu posjedovnu dobit, točnĳe u okolici Obrovca, gdje se i
spominje u tom razdoblju kao porezni obveznik koji posjeduje 311 poreznih dimova
naseljenih Vlasima i posjednik samog obrovačkog grada s popisanih 80 dimova.41 Uz
taj teritorĳ u okolici Obrovca Petar je imao i posjed u Kruševu nedaleko od Obrovca,
gdje se spominje kao vlasnik 13 dimova42 (vidi prilog 4). Zato je najvjerojatnĳe Petar
37
Prema tom ugovoru, Ivanišu Korvinu zajamčeno je, ako ne bude izabran za kralja, da će biti okrunjen
za kralja Bosne i dobiti položaj slavonskoga hercega sa svim uobičajenim prihodima (kunovinom i
tridesetnicama u Zagrebu, Čakovcu i drugim mjestima). Nadalje je Ivanišu obećano da će stupiti na
dužnost bana Hrvatske i Dalmacĳe. Što se tiče posjeda, Ivanišu je tim ugovorom određeno da utvrdu
Medvedgrad i kaštel Lukavec, na koje je pravo polagao Ivan Tuz de Lak, privremeno zadrži u svojoj
vlasti do konačnog završetka parnice. Ivanišu je pripalo i cĳelo kneštvo Zagorje s tamošnjim utvrdama
kao i utvrde Voćin, Novigrad, Našice i Bĳela Stĳena u Slavonĳi. Što se tiče Hrvatske, tim je ugovorom
odlučeno da će Ivaniš dobiti i gradove Novi, Starigrad, Bag, Otočac, Prozor, Obrovac, Kličevac, Počitelj i
druge. KLAIĆ, Povĳest Hrvata 4, 201. Pogodbenu ispravu vidi u: MOL, DL 37668.
38
KLAIĆ, Povĳest Hrvata 4, 196.
39
ENGEL, MKV, pod pojmovima Nagytúr i Tiszavarsány.
40
11. srpnja 1490., MOL, DL 72054.
41
… Karoli. Item Walachi Petri Tharnok ad Obrowacz fumi 311 relaxavit per disposicionem dominus Karolo comiti
facientes flor. 155 ½, … Petri Tarnok: Item Obrowacz civitas cum pertinentiis Petri Tarnok, fuit dicatus fumis
80 facientes florenos 40. Unde nichil excepit. Debuisset extorquere quie et Petrus Tarnok fecisset extradare (?)
et dampnum fecerunt domino. ADAMČEK – KAMPUŠ, Popisi i obračuni, 1-3; (MOL, DL 32650). Uvidom
u original dokumenta, koji je bez ikakve datacĳe, smještanje ovoga popisa u kronološki okvir je teško.
Adamček i Kampuš naveli su razdoblje oko 1470., a arhivisti Mađarskoga državnog arhiva od 1470. do
1490. godine. Ipak, smatram da je s obzirom na ostale podatke trenutačno moguće ustvrditi samo da su
popis i posjedi Petra Tarnoka oko Obrovca najvjerojatnĳe nastali kasnih 1480-ih ili početkom 1490-ih s
obzirom na ispravu kojom Ivaniš Korvin zalaže Petru Tarnoku ta trgovišta u županĳi Solnok za obranu
Senja, Obrovca i ostalih primorskih utvrda.
42
Petri Tarnok: Item Hrusso Petri Tarnok fuit dicatum fumis 13 facientes florenos 6 ½ quos non excepit, ADAMČEK
– KAMPUŠ, Popisi i obračuni, 2.
90
imao i osobnog interesa braniti teritorĳ Senjske kapetanĳe, čime je posredno branio i
svoje posjede u njezinoj okolici.
Petar je, očito zbog svih spomenutih aktivnosti te revnog i odanog obavljanja
povjerene mu službe, u kolovozu 1490. pratio Ivaniša Korvina, pored ostalih velikaša
Kraljevine i njegovih privrženika, u Budim na dogovore s predstavnicima Kraljevine
Češke o uvjetima izbora Vladislava II. Jagelovića za hrvatsko-ugarskoga kralja.43 S
obzirom na to da je funkcĳa senjskoga kapetana bila službena dužnost u Ugarsko-
Hrvatskom Kraljevstvu koju je osnovao Matĳaš Korvin kao kralj, a ne dužnost
privatnoga privrženika, Petar je kao senjski kapetan morao položiti zakletvu vjernosti
i dobiti potvrdu obavljanja svoje funkcĳe i od novog legitimnog vladara. Tako je
novi kralj Vladislav II. Jagelović nakon krunidbe u Stolnom Biogradu u rujnu 1490.
tĳekom potvrđivanja raznih dužnosnika na funkcĳama koje su obavljali do tog trena
i dodjeljivanja raznih funkcĳa novim osobama potvrdio i Petra u službi senjskoga
kapetana.44 Čini se da se radilo o nužnom procesu potvrde vjernosti senjskoga
kapetana novomu vladaru, a daljnje je obavljanje te službe i shodno tomu postavljanje
kapetana prepušteno sporazumno Ivanišu Korvinu kao slavonskomu hercegu. Ivaniš
Korvin ostavio je Petra na toj funkcĳi, a on je za Ivaniša nastavio obavljati i vojne i
administrativne djelatnosti na prostoru Senjske kapetanĳe i Kraljevine Hrvatske.
Tako je Petar 20. prosinca 1490., prema želji hercega Ivaniša Korvina, darovao Mikši
Ričaninu, plemiću iz Gacke,45 posjed Kovačići u županĳi Gackoj kao nagradu za obranu
nekih kraljevskih gradova u Hrvatskoj od raznih napasnika nakon smrti kralja Matĳaša
Korvina.46
Petar je dužnost senjskoga kapetana završio negdje tĳekom 1492., a cĳeli proces
napuštanja službe obilježilo je prepuštanje svih posjeda koje je Ivaniš Korvin ustupio
Petru za financiranje potreba obrane kapetanĳe i naslĳeđenih primorskih utvrda. U
travnju 1492. Petar je, još uvĳek senjski kapetan, prenio založena trgovišta u županĳi
Szolnok Emeriku Derenčinu i njegovu sinu Pavlu.47 Kako je Emerik Derenčin uz
obavljanje službe kapetana Ivaniševih utvrda Medvedgrad i Rakovec postao i senjski
kapetan u listopadu 1492., Petrov završetak obavljanja te službe je očit.48 Zadnji spomen
Petra kao tada već najvjerojatnĳe bivšega senjskog kapetana bio je u prosincu 1492.,
43
28. kolovoza 1490. … Georgio Orbona nec non Nandoralbensis ac Petro Tarnak Segniensis capitaneis…, MOL,
DL 37671.
44
KLAIĆ, Povĳest Hrvata 4, 209. Kralj Vladislav II. ostao je nakon krunidbe u Stolnom Biogradu 14. rujna
(Dan Uzvišenja Svetog Križa) u tom mjestu i popunjavao mjesta dvorskih i drugih časti. Tom je prilikom
npr. potvrdio i Ladislava Egervarskog na položaju bana Slavonĳe, Dalmacĳe i Hrvatske.
45
… pluribus nobilibus et probis viris de Gadska: ibique adfuerunt Matko Novaković, Petrus Pesarić, Micha Richania,
Georgius Slandar etc. SLADOVIĆ, Povesti biskupĳah, 27. Usp. FARLATI, Illyrici sacri 4, 131.
46
KLAIĆ, Povĳest Hrvata 4, 210.
47
3. travnja 1492. … egregius Petrus Tharnok de Machkas capitaneus Segniensis, MOL, DL 24759.
48
19. listopada 1492. Nos Emericus Derencheni capitaneus Segniensis nec non comes castrorum Medwe et
Rakonok et cetera. Arhiv Hrvatske akademĳe znanosti i umjetnosti, Diplomata latina, D-XVIII-25; MOL,
Diplomatikai fényképgyűjtemény (DF) 231852.
91
prilikom vraćanja Petru založenoga duga na primorske utvrde i grad Senj koje je Ivaniš
otkupio uz pomoć bana Bosne Franje Harasztyja za 2000 florena.49
Petar se nakon napuštanja službe senjskoga kapetana posvetio u prosincu 1492.
rješavanju posjedovnih odnosa unutar svoje obitelji na području županĳe Hunjad.50
Kako je ubrzo, tĳekom 1493., Emerik Derenčin postavljen na funkcĳu bana Hrvatske
te nakon Krbavske bitke u rujnu iste godine pao u osmansko ropstvo, kralj Vladislav
II. doveo je na ispražnjeno mjesto kao brzo i privremeno rješenje palatina Emerika
Perényĳa, koji je ujedno preuzeo na sebe i dužnost senjskoga kapetana.51 Budući da su
se Senjani žalili na novoga hrvatskog bana i senjskoga kapetana, Vladislav II. poslao
je građanima Senja očito početkom 1494. Petra Tarnoka od Mačkaša te im naložio da
novce koje su uz ostale potrepštine za obranu poput olova i baruta dobili od pape
Aleksandra VI. utroše na obnovu gradskih zidina i kula prema savjetu i pod vodstvom
Petra Tarnoka.52 Petrov povratak u Senj bio je samo privremen jer je kralj Vladislav II.
nedugo zatim na mjesto hrvatskoga bana postavio Žigmunda, pečujskoga biskupa, a
na mjesto podbana plemića Nikolu Horvata Kolunića.53 Kako je Nikola u lipnju 1496.,
zajedno s građaninom Zagreba Ivanom Pastorom, imenovan senjskim kapetanom,
Petar je završio s priskakanjem u pomoć Senjanima na poziv Vladislava II. te došao
u priliku naplatiti od kralja svoju vjernost i učinkovitost u obavljanju službe. Kralj
Vladislav II. postavio je 1495. Petra zbog tih aktivnosti na dužnost severinskoga bana,
a dodatni dokaz kraljeve naklonjenosti Petru dozvola je za prefekcĳu Petrove kćeri
Katarine (puella eiusdem Petri Tharnok), kojoj se odobrava posjedovati i prosljeđivati
svojim nasljednicima posjede Rapoltu Mare (Rápolt), Rapolţel (Tóthfalu), Bulbuk, Bakaj
i Sorogzo u županĳi Hunjad.54
***
Petar je obnašao dužnost severinskoga bana s manjim prekidima od 1494./95. do

1504. godine.55 Kako razdoblje Petrova obavljanja te dužnosti prelazi granice ovoga
rada, potrebno je samo napomenuti da je Petrov fokus, uz obavljanje službe koja je
opet iziskivala njegove administrativne i vojne sposobnosti, bio i na brizi o temeljnim
posjedima njegove obitelji. Na kraju, značajno je napomenuti da je zadnji spomen Petra
Tarnoka od Mačkaša kao nekadašnjega senjskog kapetana onaj od 3. lipnja 1496., kada
49
6. prosinca 1492., MOL, DL 59819.
50
13. prosinca 1492. … egregii Petri Tharnok de Machkas, item domine Elene consortis et Johannis filii eiusdem,
MOL, DL 30928.
51
Mile MAGDIĆ, Topografija i poviest grada Senja (Senj: Tiskara H. Lustera, 1877), 95.
52
MAGDIĆ, Topografija, 95. Petar se navodi samo kao kapetan, bez bliže oznake službe.
53
MAGDIĆ, Topografija, 96.
54
15. ožujka 1495. … fidelis nostri egregii Petri Tharnok de Machkas bani nostri Zewriniensis…, MOL, DL
30936.
55
O Petrovim aktivnostima na položaju severinskoga bana vidi Frigyes PESTY, Szörény bánság és Szörény
vármegye története 1-3 (Budimpešta: Magyar Tudományos Akademia, 1878), passim.
92
kralj Vladislav II. nalaže iz Budima Senjanima da sva dugovanja na koja su se obvezali
u vrĳeme Petra Mačkaša i Emerika Derenčina trebaju isplatiti pod novim kapetanima.56
Možda upravo u toj kraljevoj naredbi leži podatak o neuspjelim Petrovim naplatama
troškova obrane. Prema sačuvanim izvorima, Petar umire oko 1505.,57 a daljnji
spomeni njegova imena vezani su isključivo uz posjedovne razmirice između njegovih
nasljednika i potomaka njegova brata Ivana o svim posjedima koje su braća stekla
obnašajući razne dužnosti u Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu.
Zaključak
Primjer Petra Tarnoka od Mačkaša kao senjskoga kapetana pokazuje nekoliko
trendova vezanih uz postavljanje osoba na neke novoosnovane službe u Ugarsko-
Hrvatskom Kraljevstvu “korvinovskoga” i “postkorvinovskoga” kasnog 15. stoljeća.
Kao prvo, podrĳetlo obitelji Mačkaš i njihovi temeljni posjedi, koji su se nalazili u
blizini centra političke i financĳske moći obitelji Hunjadi, upućuju na to da je kralj
Matĳaš Korvin imao tendencĳu postavljanja na položaj senjskoga kapetana osoba
koje su, uz osobnu privrženost, i teritorĳalno gravitirale temeljnim posjedima obitelji
Hunjadi. Čini se da je pored lokalne privrženosti na odabir tih osoba na razne funkcĳe
u vrĳeme Matĳaša Korvina utjecala u prvom redu i njihova vojna vještina te ratnička
hrabrost. Kao dodatni element, Petrova prethodna služba kraljevskoga rizničara, koja
mu je dala iskustvo u baratanju financĳama, bila je kralju i više nego dobrodošla u Senju
kao jedinom primorskom gradu Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva u to vrĳeme i stoga
centru tranzitne trgovine s kopna na more i obrnuto. Da bi osobe poput Petra u trenutku
vlastitoga uspona, obavljajući razne poslove za kralja, mogle financĳski samostalnim
novčanim sredstvima ispunjavati povjereni im zadatak, kralj im je dodjeljivao posjede
s kojih su mogle ubirati određene prihode. Ti su posjedi ili prihodi očito bili vezani
uz određenu službu, a usputno su najvjerojatnĳe poslužili i kao privremeno boravište
službenika. Uz posjede i prihode vezane za službu, koji su se završetkom obnašanja
određene dužnosti vraćali kralju ili prosljeđivali novim službenicima, posjede koji
su bili darovani kao nagrada za vjernu službu te su osobe zbog velike udaljenosti od
svojih matičnih posjeda prodavale drugim plemićima. Uz sve spomenute sposobnosti
i karakteristike, na kraju možemo zaključiti da je Petar Tarnok od Mačkaša još jedan
izvrstan primjer “novoga” službenika kralja Matĳaša Korvina koji je svoju dužnost
obavio temeljito, držeći se pritom najvažnĳega zadatka – očuvanja grada Senja i utvrda
Senjske kapetanĳe u kraljevoj vlasti.
56
MAGDIĆ, “Regesta važnĳih i znamenitĳih izprava”, 145.
57
1. srpnja 1505. … condam Petrus Tarnok, MOL, DL 30965.
93
Vedran Klaužer
Peter Tharnok of Măcicaş (de Machkas), Captain of the Captaincy of Senj

(1486-1492)
Summary
On the basis of the works of the Romanian historian Adrian Magina as well as on the basis
of published and unpublished archival sources, the author presents in this article an overview
of activities of Peter Tarnok of Machkas, a lesser nobleman of Romanian origin who performed
the duty of the Captain of Senj from 1486 until 1492. Because the activities of aforementioned
Captain of Senj as well as his family background and origin are not sufficiently researched in the
Croatian historiography, author first brings the family-tree of the Machkas family, an overview of
their estates and description of activities of family members. In the main part of the article author
gives an overview of the activities of Peter Tarnok of Machkas when he performed the duty of
the captain of Senj and the overview of the fortresses which he had governed in the time of King
Mahias Corvinus, his illegitimate son John Corvinus and King Vladislas II the Jagellonian. In
the whole time period of Peter’s performing the duty of the captain of Senj it is obvious that he,
according to the duty, received various estates and certain incomes aached to this duty, with
which he had to finance his officials and soldiers on the territory of the Captaincy. In the same
way it is visible that Peter as captain of Senj, besides certain incomes in the city of Senj, had lile
influence in the city administration because the citizen were protected by the rules wrien in
the Statute of Senj which was confirmed time and again by every ruler. According to that, Peter
Tarnok had higher administrative authority in the territory of the Captaincy especially in solving
administrative maers for the inhabitants of various districts. In addition, author describes the
estates that Peter Tarnok received as an award for his loyal service to various aforementioned
rulers, as well as his rapid advancement in career showing that Peter is an great example of the
achieving higher social level by performing the duties for the rulers which is especially the trend
in the time of King Mahias Corvinus.
Key words: the Captaincy of Senj, 15th century, noble family of Măcicaş (de Machkas), King
Mahias Corvinus, Captain of Senj
94
Zoran Ladić
Doseljenici i stranci iz Hrvatske, Slavonĳe i istočnojadranskih

komuna u kasnosrednjovjekovnom Poreču*1
U radu se na temelju bilježničkih privatno-pravnih isprava razmatra

problematika hrvatskih doseljenika i stranaca u Poreču sredinom 15. stoljeća.
Autor zaključuje da su hrvatski doseljenici i stranci dolazili na područje porečke
komune iz tri hrvatske regĳe: srednjovjekovne Slavonĳe, srednjovjekovne Hrvatske
i istočnojadranskih komuna. Gotovo se uvĳek radilo o muškarcima koji su se
bavili obrtom, zemljoradnjom, stočarstvom, a povremeno se radi i o šegrtima te
slugama i službenicima. Doseljavanje hrvatskoga stanovništva u porečku komunu
znatno je doprinĳelo oporavku komunalne populacĳe pogođene kontinuiranim
epidemĳama zaraznih bolesti. Stjecanje civiliteta za doseljenike i strance bilo je
teško dostižno i uvjetovano kupnjom nekretnina te dugim boravkom u Poreču.
Ključne rĳeči: Poreč, kasni srednji vĳek, doseljenici i stranci, notarske isprave,
notar Antun de Teodoris
Uvod
Bilježničke isprave koje je sredinom i u drugoj polovini 15. stoljeća zabilježio porečki
bilježnik Antun de Teodoris (Antonius de Teodoris) sadrže, pored brojnih i sadržajno bogatih
podataka o svakodnevnom, društvenom i gospodarskom životu, veoma zanimljive
podatke o doseljenicima i privremenim stanovnicima u ovoj istočnojadranskoj,
odnosno istarskoj komuni u kasnom srednjovjekovlju. U spomenutim bilježničkim
spisima nailazimo, baš kao i u drugim istočnojadranskim gradovima, na dvĳe vrste
doseljenika. Tako se često spominju doseljenici privremeno nastanjeni u Poreču koji su
u tu komunu pristigli uglavnom ponukani poslovnim razlozima. Uz njih, u pojedinim
se ispravama spominju doseljenici – pripadnici raznih društvenih staleža – koji su
se trajno nastanili u Poreču. Detaljan uvid u bilježničke spise koje su zapisali Antun
de Teodoris i njegovi kancelarĳski pomoćnici pokazuje da se u Poreču nastanio niz
pojedinaca ponukanih gospodarskim, ali i vojno-političkim razlozima, odnosno sve
nemirnĳom situacĳom u dalmatinskom zaleđu i Hrvatskoj, izazvanoj kontinuiranim
∗
Na ovom bih mjestu želio zahvaliti dr. sc. Elvisu Orbaniću, ravnatelju Državnoga arhiva u Pazinu, što
me je uputio na porečko arhivsko gradivo koje se čuva u tom arhivu, a korišteno je u ovom radu, te mi
omogućio rad na tom iznimno vrĳednom izvoru.
95
vojnim navalama osmanskih vojnih postrojbi, a osobito zbog pustošenja sela i odvođenja
stanovništva u zarobljeništvo i ropstvo.1 Iako je problematika privremenih i stalnih
doseljenika iz zaleđa Dalmacĳe i Hrvatske u Poreč sredinom i u drugoj polovini 15.
stoljeća u historiografiji veoma slabo istražena – temeljni je razlog činjenica da je izvor
koji se ovdje koristiti kao primaran, a radi se o spomenutom bilježničkom gradivu, do
sada bio gotovo nepoznat i rĳetko korišten u povĳesnim istraživanjima – ipak treba
istaknuti da je u posljednjih 15-ak godina objelodanjeno nekoliko iznimno vrĳednih
studĳa o raseljenom hrvatskom stanovništvu. No, jedan od prvih povjesničara koji
je znanstveno obradio srednjovjekovne hrvatske migracĳe bio je Marko Šunjić.2 Uz
Danila Klena, koji je sada već davne 1977. objelodanio rad o migracĳama iz šibenskoga
distrikta u Istru krajem srednjega vĳeka,3 problematikom kasnosrednjovjekovnih i
ranonovovjekovnih migracĳa kao posljedici osmanlĳskoga vojnog pritiska tĳekom 15. i
16. stoljeća najdetaljnĳe se bavio Ivan Jurković. Pritom treba napomenuti da su njegovi
radovi, u kojima su djelomično obrađene i prisilne migracĳe u Istru, ipak primarno
usmjereni na istraživanje samo jedne skupine hrvatskoga stanovništva – plemstva.4
1
Neki od prvih primjera odvođenja stanovnika sela u zaleđu dalmatinskih gradova u osmanlĳsko
zarobljeništvo posvjedočeni su u bilježnicama šibenskih notara iz druge polovine 15. stoljeća, u razdoblju
koje je prethodilo Krbavskoj bitci 1493. ili slĳedilo nakon nje. Da bi se pokazalo koliko su bili strašni
razmjeri pustošenja sela šibenskoga distrikta, ovdje ćemo iznĳeti nekoliko primjera koje su tĳekom druge
polovine 15. i na samom početku 16. stoljeća zabilježili šibenski notar Ante Campolongo i Lovrinac Butišić.
Prvi takav slučaj zabilježio je Campolongo, koji je u listopadu 1471. sastavio brevĳar oporuke Mariche vxoris
Dragisse Iadrieuich abducti a Turcis de Tutizaina (Tutičane – selo ispod Bribira, op. a). Državni arhiv u Zadru
(dalje: DAZd), Spisi šibenskih bilježnika, Ante Campolongo, br. 11/III, vol. 10.VII.b, fol. 29. U sĳečnju 1479.
isti je bilježnik sastavio ispravu za neku Maricu, vxor olim Jurichi filii condam Ioannis Sarich de Sliueno (Slivno
kod Trogira, op. a.) abducti a Turci. DAZd, Spisi šibenskih bilježnika, Ante Campolongo, br. 11/III, vol.
10.VII.b, fol. 16. Veoma je zanimljiva isprava koju je zapisao Lovrinac Butišić u studenom 1502., kojom je
neki Thomas Martinovich de catona Branzich (Brančić kod Zrmanje, između Knina i Obrovca, op. a.) banatus
Crouatie constitutus in etate decrepita, priuatus familie ob incursiones Turchorum, vergens inopis, pauper ymo
mendicans in Sibenico, neminem amiciorem neque propinquiorem Deo suisque sanctis habens, anullando et cassando
omnia sua testamenta, codicillos, ultimas uoluntates et donaciones causa mortis. Dakle, zbog gubitka obitelji, koju
su vjerojatno pobili i porobili Osmanlĳe, i zbog teške bolesti Toma je odlučio poništiti sve svoje posljednje
volje i legate te darovati sve što posjeduje in tenutis ville Mirzich comitatus castri Catesseuich banatus Croatie –
šibenskim dominikancima, uz uvjet da može stanovati u njihovu samostanu i ondje biti sahranjen. DAZd,
Spisi šibenskih bilježnika, Lovrinac Butišić, br. 28/I, fasc. C, fol. 3v-4.
2
Marko ŠUNJIĆ, “O migracĳi ‘de partibus Sclavonie’ u Markama do polovine XV. st. (Ankona)”, Radovi
Filozofskog fakulteta u Sarajevu 8 (1974-1975), 487-500.
3
Danilo KLEN, “Dva ugovora iz 1463. godine o preseljavanju seljaka s područja šibenske općine u
Istru”, Radovi Centra Jugoslavenske akademĳe znanosti i umjetnosti u Zadru 24 (1977), 61-70. Autor razmatra
veoma zanimljivu epizodu preseljenja stanovnika iz sela Grebaštice u šibenskom distriktu. Oni su pred
šibenskim bilježnikom Karatusom Vitaleom 1463. sklopili ugovor s piranskim patricĳem Markvardom
de Apollonio, koji je jedno vrĳeme služio u Šibeniku kao vojni zapovjednik (comestabile). Iste je godine
Markvard sklopio ugovor s još četvoricom seljaka iz šibenskoga zaleđa. Ugovorima su seljaci bili obvezni
obrađivati njegove oranice i vinograde, a Markvard im je svakomu posudio i 20 malih libara. Obećao je
da će platiti i njihov prĳevoz do Pirana, da će im po potrebi osigurati dva vola za oranje te da će im prve
godine osigurati sjemenje za sjetvu. Seljaci su se obvezali obrađivati dobivenu zemlju, vršiti radnu rentu,
davati dio prihoda u naturi i godišnja prigodna podavanja. KLEN, “Dva ugovora”, 64-69.
4
Vidi, prĳe svega, Ivan JURKOVIĆ, The Fate of the Croatian Noble Families in the face of Ooman Advance,
PhD Dissertation (Medieval Studies Department, Central European University, Budapest, 2004). Vidi
također Ivan JURKOVIĆ, “‘Veliki i osobit razbojnik’ u službi pape – Petar Kružić, kapetan najjužnĳeg
dĳela protuosmanskoga obrambenog sustava Hrvatske”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za
96
Zoran Ladić ▪ Doseljenici i stranci iz Hrvatske, Slavonĳe i istočnojadranskih komuna...
Također treba istaknuti već nekoliko desetljeća duga i veoma detaljna istraživanja
Miroslava Bertoše o problematici migracĳa na poluotok Istru. Radi se o iznimno
vrĳednim radovima i studĳama, od kojih su prve objelodanjene još 1960-ih, ali treba
reći da se odnose na novi vĳek i istražuju migracĳe od početka 16. do 19. stoljeća.5
Konačno, migracĳske teme u povĳesti Istre obrađene su i u nizu studĳa i radova koje
je objelodanio Slaven Bertoša, ali također za razdoblje novoga vĳeka.6 Pored toga, u
radovima tih autora, koliko mi je poznato, ne istražuje se porečko bilježničko gradivo
sredine 15. stoljeća. Iz potpuno druge perspektive, razmatrajući vrela iz Državnoga
arhiva u Venecĳi, problematiku izbjeglica i doseljenika u Venecĳi i njihovo uklapanje
u svakodnevni život toga golemog grada tĳekom kasnoga srednjeg i novoga vĳeka
detaljno je, u više knjiga i studĳa, obradila Lovorka Čoralić.7
Tri su osnovna razloga trajnoga ili privremenoga doseljenja osoba iz Slavonĳe,
Dalmacĳe i Hrvatske na teritorĳ porečke komune u kasnom srednjem vĳeku. Jednom
je uzrok bio u samoj Istri, koja je od sredine 14. stoljeća proživljavala razdoblja čestih
depopulacĳa uzrokovanih kužnim epidemĳama i čestim ratovima, pa je bilo nužno
nadomjestiti umrlo pučanstvo. Drugi je bio vezan uz vojne neprilike, odnosno pritisak
Osmanlĳa na spomenutim područjima, koji se sve snažnĳe osjeća upravo od sredine 15.
stoljeća. Uz njih, jedan od razloga mogao je biti u poslovanju ili u intimnim pojedinačnim
sudbinama (žene iz dalekih krajeva koje napuštaju svoja ognjišta, mladi, slabo obrazovani
ili neobrazovani ljudi koji se u vrelima nazivaju famuli ili servi), ali o njihovim sudbinama
i životnim prilikama vrela tek šturo kazuju. Pored toga, kako je istaknuo Danilo Klen,
migracĳe odnosno doseljavanja u Istru, pa tako i u Poreč, mogla su biti “organizirana i
neorganizirana”, pri čemu su “organizirana preseljavanja vršili u pravilu organi državnih
vlasti”.8 U ovom će radu bit obrađena ona druga, neorganizirana doseljenja u Poreč, koja
povĳesne i društvene znanosti HAZU 25 (2007), 153-181; Ivan JURKOVIĆ, “Osmanska ugroza, plemeniti
raseljenici i hrvatski identitet”, Povĳesni prilozi 25 (2006), 31, 39-69.
5
Vidi, na primjer, Miroslav BERTOŠA, “Jedan prilog naseljavanju Istre u XVII stoljeću”, Historĳski zbornik 19-20
(1966-1967), 467-483; Miroslav BERTOŠA, “Problematika kronoloških podataka o drugom naseljavanju Slavena
u Istru”, Istarski mozaik 2 (1966), 91-98; Miroslav BERTOŠA, Mletačka Istra u XVI i XVII stoljeću: Kolonizacĳa 1
(Pula: Istarska naklada, 1986), 13-44; Miroslav BERTOŠA, Zlikovci i prognanici (Socĳalno razbojništvo u Istri u
XVII i XVIII stoljeću) (Pula: Čakavski sabor – Istarska književna kolonĳa Grozd, 1989), 23-72.
6
Vidi, na primjer, Slaven BERTOŠA, “Doseljenici iz Rĳeke, Trsata i Sušaka u puljskim matičnim knjigama: od
1613. do 1815.”, Problemi sjevernog Jadrana 7 (2000), 121-142; Slaven BERTOŠA, “Doseljenici s Kvarnerskih
otoka u pulskim matičnim knjigama krštenih tĳekom XVII. stoljeća”, Croatica Christiana Periodica 24/45
(2000), 117-126; Slaven BERTOŠA, “Istočnojadranski prostor i kruženje ljudi: primjeri naseljavanja iz
srednje Dalmacĳe u Puli (XVII.–XIX. stoljeće)”, Croatica Christiana Periodica 29/55 (2005), 97-114.
7
Iz obimna opusa Lovorke Čoralić može se izdvojiti npr.: “Senjani u Venecĳi od 15. do 18. stoljeća”, Senjski
zbornik 20 (1993), 79-102; “Zadrani u Venecĳi od XIV.–XVIII. stoljeća”, Radovi Zavoda za povĳesne znanosti
HAZU u Zadru 35 (1993), 63-119; “Dubrovčani u Venecĳi od XIII. do XVIII. stoljeća”, Anali Zavoda za
povĳesne znanosti HAZU Dubrovnik 32 (1994), 15-57; Hrvati u Mlecima, doktorski rad (Odsjek za povĳest
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru, 1998); “Croatian Migrations in the Italian Coastal Area in the
Late Middle Ages and at the Beginning of the Early Modern Age”, Études Balkaniques 46/1-2 (2010), 223-
248; “Prekojadranska iseljavanja iz Modruša od XIV. do XVI. stoljeća (s posebnim osvrtom na zajednicu
modruških iseljenika u Mlecima)”, Modruški zbornik 3 (2009), 103-120.
8
KLEN, “Dva ugovora”, 62.
97
su se “događala većinom spontano, na vlastiti trošak, bez određenog cilja, jednostavno

traženjem sigurnĳeg i boljeg smještaja za daljnji život”.9
O izvoru
Budući da je istraživanje provedeno u ovom radu utemeljeno na neobjelodanjenim
vrelima, odnosno bilježničkim spisima koji se čuvaju u Državnom arhivu u Pazinu,
valja istaknuti nekoliko osnovnih podataka o korištenim fondovima. Radi se o prilično
obimnoj bilježnici Antuna de Teodoris, jedinoga srednjovjekovnoga porečkog notara čĳa
je bilježnica sačuvana do naših dana, a isprave zapisane u njoj datiraju iz razdoblja
od 1430-ih do 1470-ih.10 U bilježnici, koja se sastoji od nekoliko stotina folĳa (točnĳe
177 folĳa recto i verso), zabilježeno je oko 500 raznih privatno-pravnih dokumenata.11
Detaljan uvid u zabilježene isprave pokazuje da je neke od njih, unatoč činjenici da je
cĳela notarska knjiga pripisana Antunu de Teodoris, zapisao i drugi porečki bilježnik
– notarius publicus ciuitatis Parentii – Henrik de Artizanibus (Henricus de Artizanibus,
de Artizonibus).12 Sama je bilježnica dobro očuvana, iako su neke folĳe dosta uništene
vlagom i zbog toga nečitke ili teško čitke. Isprave su pisane kasnogotičkim pismom
karakterističnim za sve istočnojadranske komune 15. stoljeća, ali se primjećuje sve
manji broj ligatura, kontrakcĳa i suspenzĳa kao i određene individualne crte u pisanju
Antuna de Teodoris i Henrika de Artizanibus, što sve upućuje na skoro približavanje doba
pisma humanistike.
Ova najstarĳa sačuvana porečka notarska bilježnica iznimno je važna za
proučavanje svih aspekata života u kasnosrednjovjekovnoj porečkoj komuni, pa i
problematike migracĳa, odnosno doseljavanja u grad Poreč i njegov distrikt. Treba
9
KLEN, “Dva ugovora”, 62.
10
Državni arhiv u Pazinu (dalje: DAPa), Istarski bilježnici (dalje: IB), Antonius de Teodoris (dalje: AT), sign.
HR-DAPA-8.
11
Treba reći da ovdje nisu obrađene oporuke iz ove notarske bilježnice iz jednostavnog razloga što su one
u cĳelosti, pa tako i pitanje doseljenika i stranaca u Poreču, već obrađene u radu Zoran LADIĆ, “Neki
aspekti kasnosrednjovjekovne društvene i religiozne povĳesti Poreča u zrcalu oporuka i kodicila”, u:
Lovorka Čoralić – Slavko Slišković (ur.), Humanitas et lierae: ad honorem Franjo Šanjek, Dominikanska
baština, knj. 6, Analecta Croatica Christiana, sv. 40 (Zagreb: Dominikanska naklada Istina – Kršćanska
sadašnjost, 2009), 347-374.
12
Vidi npr. isprave na fol. 1r, 10v, 11v, 12r itd. Moguće je da je Henrik zapisivao isprave u trenucima kada
je Antun bio izvan Poreča ili kada je imao druge bilježničke obveze. U svakom slučaju, kao što pokazuje
i njegova poslovna titula, Henrik je bio ovlašten sastavljati privatno-pravne isprave. Pored njih dvojice, u
ovoj bilježničkoj knjizi spominju se imena još nekoliko prĳašnjih porečkih bilježnika, uglavnom iz prve
polovine 15. stoljeća, čĳe su bilježnice, nažalost, izgubljene. Tako se, na primjer, spominje kasnĳi šibenski
bilježnik Antun Campolongo iz Padove (Antonius Campolongo de Paduanus), zatim Antonius Peglo notarius,
Girardus notarius, Antonius quondam ser Guidonis de Pisino publicus notarius, Iohannes Longo notarius, ser
Iohannes de Casduris quondam ser Petri, ciuis Parentii, notarius publicus i drugi. DAPa, IB, AT, fol. 10, 19’, 21’, 29.
Valja reći da se pojedini članovi obitelji de Artizanibus spominju i u 16. stoljeću, pa se tako od 1542. do 1565.
spominje Marko de Artizonibus kao porečki sudac. Elvis ORBANIĆ, “Sacerdotes, iudices i notarius u Poreču
16. stoljeća. Društveno posredništvo na primjeru oporuka”, u: Istarski povĳesni biennale. Zbornik radova 2
(Poreč – Pazin – Pula: Zavičajni muzej Poreštine – Državni arhiv u Pazinu – Sveučilište Jurja Dobrile u Puli,
Odjel za humanističke znanosti, 2007), 88.
98
napomenuti da je proučavanje podrĳetla osoba u kasnosrednjovjekovnim komunama,

pa tako i u porečkoj, omogućeno specifičnom strukturom privatno-pravnih isprava
(kupoprodajnih ugovora, najmova kuća ili zemljoposjeda, ugovora o mirazu, oporuka,
inventara i drugih isprava) koje su zapisivali bilježnici, a u kojima su često zabilježeni
podaci o podrĳetlu, ali i društvenom položaju pojedinih osoba, što također dopušta
donošenje određenih zaključaka vezanih uz podrĳetlo. Osnovni je razlog tome u
činjenici da su bilježničke isprave cĳeloga mediteranskog i srednjoeuropskog prostora,
pa tako i Dalmacĳe, pisane prema određenim, relativno strogim kriterĳima, koje su
bilježnici naučili na sveučilištima kao što su Padova ili Bologna te ih se pridržavali
tĳekom svoje službe u nekom gradu.
O doseljenicima i strancima u Poreču sredinom 15. stoljeća

a) Spolna struktura doseljenika i stranaca
U razmatranju problematike doseljenika i stranaca u Poreču u kasnosrednjovje-
kovnom razdoblju oslanjamo se na raščlambu podataka iz najstarĳe sačuvane istarske
bilježničke knjige, one porečke. Budući da ona pokriva relativno kratko razdoblje od
samo osam godina, broj podataka o doseljenicima i strancima prilično je ograničen.
U cĳelom promatranom uzorku, u kojem je zabilježeno 250 privatno-pravnih isprava,
spominje se relativno malen broj doseljenika i stranaca iz Slavonĳe, Hrvatske i Dal-
macĳe, njih 22, od kojih je samo jedna bila žena.13 Treba također reći da se neki od njih
spominju po nekoliko puta, pa je ukupan broj spomena stranaca nešto veći i iznosi 29.
Grafikon 1. Doseljenici i stranci u Poreu 1443.-1450. prema spolu
5%
M

95%
13
Analiza uzorka od 31 oporuke i kodicila koje je zabilježio porečki bilježnik Antun de Teodoris pokazuje
da je više od 30% (10 osoba – sedam muškaraca i tri žene) porečkih oporučitelja sredinom 15. stoljeća
bilo stranoga podrĳetla, odnosno habitatores ili forenses. Tako se u promatranim oporukama i kodicilima
spominju oporučitelji, stranci i doseljenici iz Zagreba, Knina, Šibenika, Zadra i Ancone. Vidi LADIĆ,
“Neki aspekti”, 347-374.
99
Ovaj relativno malen broj doseljenika i stranaca u Poreču ipak nĳe toliko beznačajan
uzme li se u obzir da je u knjizi sačuvano 250 privatno-pravnih isprava (bez oporuka,
kodicila i brevĳara, koji ovdje nisu razmotreni) za tako kratko razdoblje te da se
radi o komuni koja je pripadala skupini manjih europskih urbanih zajednica, s tek
nekoliko tisuća stanovnika, što je posljedično povećavalo prĳe svega gospodarsko
značenje zajednice doseljenika i stranaca iz promatranih regĳa. Ova brojka pokazuje
da je u kasnosrednjovjekovnom Poreču kontinuirano egzistirala zajednica stanovnika,
doseljenika i stranaca koji su pristizali s područja srednjovjekovne Slavonĳe, Hrvatske i
Dalmacĳe, ali vjerojatno nĳe bila čvrsto povezana zbog jednostavne činjenice da se radilo
o regĳama veoma različitih općih civilizacĳskih običaja i normi, različitoga državnog i
društvenog uređenja i gospodarske tradicĳe. Teško je pretpostaviti da su u to vrĳeme
ti doseljenici i stranci činili neku čvršće povezanu zajednicu bilo po načelu etničkoga,
kulturnoga ili gospodarskoga identiteta. Jedini čimbenik koji ih je mogao zbližavati bio
je zajednički hrvatski jezik, naravno, u svojim dĳalektalnim oblicima. Ono što je osobito
zanimljivo jest činjenica da se u cĳelom promatranom uzorku spominje tek jedna žena,
što još jednom upućuje na zaključak da je krajem srednjega vĳeka mobilnost žena bila
izrazito ograničena, osobito onih iz srednjih i nižih društvenih slojeva.14 Radi se o
služavki i dojilji Margariti (Vitosaua nunc dicta Margarita) iz Dubrovnika, čĳi je vlasnik
bio Nadal de Pasquali de Raguxio.15 Iako je to jedini slučaj strankinje koja se spominje
u promatranim dokumentima, njezina je priča veoma zanimljiva. Naime, ona je bila
služavka (famula) spomenutog Dubrovčanina Nadala. Kada je stigao u Poreč, Nadal je
sklopio ugovor s mletačkim patricĳem spectabilis et generosus vir dominus Andreas Leono
quondam domini Nicolai.16 U ugovoru se najprĳe kaže da je Margarita trudna, odnosno
da ona tvrdi da je trudna (qua dicebat esse pregnantem), a zatim da Nadal pristaje dati
Margaritu Mlečaninu Andrĳi Leonu kao sluškinju i dojilju (in nutricem et famulam) u
14
Jedan od rĳetkih izraza mobilnosti žena iz nižih društvenih staleža u tom je razdoblju bio odlazak u
peregrinatio religiosa, odnosno na hodočašća u regionalna, nacionalna ili internacionalna hodočasnička
središta razasuta diljem Europe. Najvažnĳe je pritom da je ženino napuštanje ograničenoga prostora
zajednice (kućanstva, grada ili sela) u takvim slučajevima bilo zakonski odnosno crkveno ovjerovljeno
i time legitimno. Naravno, žene iz srednjih slojeva koje su bile supruge i kćeri obrtnika ili trgovaca
imale su priliku putovati sa supruzima i očevima tĳekom njihovih poslovnih putovanja, kada se u
novo odredište nerĳetko selila cĳela obitelj. O srednjovjekovnoj hodočasničkoj praksi kao čimbeniku
mobilnosti vidi npr. Zoran LADIĆ, “Prilog proučavanju hodočašćenja iz Zadra u drugoj polovici 14.
stoljeća”, Croatica Christiana Periodica 17/32 (1993), 17-31; Zoran LADIĆ, “Neki aspekti delikventnog
ponašanja hodočasnika u srednjem i ranom novom vĳeku”, u: Suzana Miljan (ur.), Na rubu zakona:
društveno i pravno neprihvatljiva ponašanja kroz povĳest, Biblioteka Dies historiae, knj. 3 (Zagreb: Hrvatski
studĳi Sveučilišta u Zagrebu – Društvo studenata povĳesti “Ivan Lučić – Lucius”, 2009), 83-109, osobito
108-109; Meri KUNČIĆ – Zoran LADIĆ, “Putovanja”, u: Slobodan Prosperov Novak – Milovan Tatarin –
Mirjana Mataĳa – Leo Rafolt (ur.), Leksikon Marina Držića (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
2009), 643-646; Zoran LADIĆ, “Hodočašće”, u: Leksikon Marina Držića, 309-312.
15
DAPa, IB, AT, fol. 51’. Nĳe potpuno jasno zašto je u trenutku bilježenja ovoga ugovora, a možda i nešto
prĳe, Vitosavi promĳenjeno ime. Naime, to je uobičajeno slavensko žensko, ali i muško ime (Vitosav,
Vitoslav), koje u srednjem vĳeku susrećemo na hrvatskim prostorima (npr. Hrvatsko primorje,
Dalmatinska zagora), ali i u drugim regĳama, primjerice na području Kosova i Srbĳe.
16
Andrĳa Leono spominje se kao nobilis ciuis Venetiarum. DAPa, IB, AT, fol. 52.
100
njegovu kućanstvu u Venecĳu, i to na sedam godina (ad annos septem proxime accesuros).17
Margarita je, prema ugovoru, morala dobro i marljivo (bene et dilligenter) obavljati
svoj posao te slušati njega i članove njegove obitelji. Andrĳa Leono sa svoje se strane
obvezao isplatiti Margariti nakon sedam godina rada 24 i pol zlatnih dukata (in fine
predictorum septem annorum ducatos viginti quatuor cum dimidio boni auri et iusti ponderis),
kontinuirano joj osiguravati hranu i odjeću te davati hranu njezinu novorođenom
djetetu, koje je potom trebalo biti predano na skrb nekoj pobožnoj ubožnici u Venecĳi (et
nutrire partum eius nasciturum ex ea et ad hospitale pietatis communis Venetiarum ponere).18 U
ispravi dalje stoji da ako Margarita ne bi bila trudna te ne bi imala mlĳeka za dojenje (Et
si non esset pregnans ipsa Margarita seu non haberet de lacte vnde nutrire posset), ima služiti
u domaćinstvu Andrĳe Leona prema ugovornim stavkama do kraja ugovorenoga roka
(tunc stare in famulam et seruire debat usque ad predictum terminum). Nakon toga su ser
Nadal i Dominik, jedan od svjedoka pri sastavljanju isprave, upitali Margaritu – i to na
slavenskom jeziku – slaže li se s uvjetima ugovora (Que quidem Margarita ipso instanti
per ipsum Nadalem interogata se in lingua Schlabonica (!) ac etiam per Dominicum testem
suprascriptum si placet et vult stare et parere his modis et conditionibus suprascriptis), na što
je ona odgovorila da je zadovoljna (respondens dixit velle et esse contentam).19 Posljednji
dio ugovora ostavlja dojam da je Dubrovčanin Nadal gajio određene simpatĳe prema
Vitosavi odnosno Margariti, a cĳeli dokument ostavlja dojam da je čak on sam mogao
biti otac još nerođenog djeteta.
b) Podrĳetlo doseljenika i stranaca

Više istraživanja o podrĳetlu stanovnika istočnojadranskih komuna u razvĳenom i
kasnom srednjem vĳeku pokazuje da je, pored temeljnoga domicilnog sloja stanovništva,
u većini komuna, a osobito u gradovima, bio nastanjen i određen broj doseljenika i
stranaca.20 Tĳekom gotovo cĳelog srednjeg vĳeka njihov je broj ovisio prĳe svega o
gospodarskoj, političkoj i crkvenoj važnosti, ali i o broju stanovnika pojedinih komuna,
pri čemu je gospodarski čimbenik imao možda i najvažnĳu ulogu. U razdoblju kasnoga
17
DAPa, IB, AT, fol. 52.
18
19
20
O socĳalnoj strukturi srednjovjekovnih dalmatinskih komuna, o pojmovima cives, forenses i habitatores,
o strancima i doseljenicima u pojedinim istočnojadranskim komunama postoji relativno opsežna
medievistička literatura. Vidi, prĳe svega, Tomislav RAUKAR, “Cives, habitatores, forenses u
srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima”, Historĳski zbornik 29-30/1 (1976-1977), 139-149; Tomislav
RAUKAR, “Društvene strukture u mletačkoj Dalmacĳi”, u: Mirjana Gross (ur.), Društveni razvoj u
Hrvatskoj (od 16. do početka 20. stoljeća) (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1981), 103-126. Vidi također
Sabine Florence FABĲANEC, “Pojava profesĳe mercator i podrĳetlo trgovaca u Zadru u XIV. i početkom
XV. stoljeća”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne i društvene znanosti HAZU 19 (2001),
83-125; Zoran LADIĆ – Goran BUDEČ, “Stranci u Kotoru u prvoj polovici XIV. stoljeća”, u: Lovorka
Čoralić (ur.), Hrvatsko-crnogorski dodiri / Crnogorsko-hrvatski dodiri: Identitet povĳesne i kulturne baštine
Crnogorskog Primorja, Hrvatska povjesnica, Posebna izdanja – Zbornici radova (Zagreb: Hrvatski institut
za povĳest – Matica hrvatska, 2009), 157-184.
101
srednjeg vĳeka, uslĳed osmanlĳskoga pritiska na Hrvatsku i dalmatinsko zaleđe od

sredine 15. stoljeća, važnu ulogu u izboru komuna u koje su se izbjeglice doseljavali
imale su fortifikacĳske odnosno obrambene mogućnosti pojedinih komuna kao i
njihov geografski položaj, pri čemu se osobito uzimala u obzir činjenica nalazi li se neki
grad na otoku, što je pružalo veću sigurnost cjelokupnom stanovništvu. Tako su se,
primjerice, otok i grad Rab, barem sudeći prema relativno velikom broju doseljenika i
iz Italĳe i iz kontinentalnoga zaleđa Dalmacĳe, smatrali jednim od sigurnĳih pribježišta
brojim izbjeglicama, ali zbog svojega relativno dobrog gospodarskog stanja i privlačna
komuna brojnim doseljenicima s Apeninskoga poluotoka.21
Kako je rečeno u uvodu, migracĳska kretanja uvjetovana prĳe svega gospodarskim
i političko-vojnim razlozima ostavila su određeni trag i u kasnosrednjovjekovnoj
porečkoj komuni. O tome se već pisalo na temelju analize oporuka i kodicila koje
su zabilježili Antun de Teodoris i Henrik de Artizanibus.22 No, ovdje je raščlamba
napravljena na temelju drugog korpusa bilježničkih isprava, odnosno 250 isprava iz
iste bilježničke knjige, ali koje nisu oporuke i kodicili. Kako je prikazano na grafikonu
2, od 22 spomenuta doseljenika i stranca u promatranom uzorku, u Poreču se najčešće
spominju oni iz Zagreba (pet osoba) i Modruša (pet osoba). Potom slĳedi Zadar, jedna
od populacĳski najvećih istočnojadraskih komuna toga vremena, iz kojeg se u Poreču
spominju četiri osobe. Sva ostala mjesta iz kojih su dolazili doseljenici i stranci veoma
su slabo zastupljena, a donekle odskače tek Požega, iz koje se spominju dva muškarca.
Grafikon 2. Podrijetlo doseljenika i stranaca u Poreu 1443.-1450.
4
M
3

0
š
r
ga
a
eb
ik
r
nj
lit
k
da
so
ru
Kr
Pa
an
vn
Sp
Se
e
gr
od
O
Za
Vr
ro
Za
Po
ub
D
21
Meri KUNČIĆ, Život i djelatnost obrtnika i umjetnika u rapskoj komuni u drugoj polovici 15. stoljeća, doktorski
rad (Odsjek za povĳest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2011), 129-159; Borislav GRGIN, “Doseljenici iz
Hrvatske na Rabu krajem XV. i početkom XVI. stoljeća”, u: Neven Budak (ur.), Raukarov zbornik. Zbornik u
čast Tomislava Raukara (Zagreb: Odsjek za povĳest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu – FF Press,
2005), 537-547.
22
LADIĆ, “Neki aspekti”, 347-374.
102
Promatramo li doseljenike i strance prema većim regĳama, slika postaje nešto

drugačĳa jer je najveći broj doseljenika i stranaca u porečkoj komuni u tom slučaju
pristigao iz istočnojadranskih gradova odnosno komuna (12 osoba), slĳede
doseljenici i stranci iz srednjovjekovne Slavonĳe – Zagreba i Požege (sedam osoba)
te iz srednjovjekovne Hrvatske – Modruša (pet osoba). Iako nema sumnje da je dio
doseljenika i stranaca iz Slavonĳe i Hrvatske došao u Poreč ponukan gospodarskim
razlozima,23 zasigurno je određeni broj pristigao i zbog nepovoljne vojne situacĳe,
odnosno sve jače osmanlĳske ugroze,24 a u slučaju Zagreba i zbog nemira izazvanih
sukobima s grofovima Celjskim.25 Velik broj doseljenika i stranaca iz gradova u
priobalju u porečkoj komuni zasigurno je rezultat stoljećima dugih gospodarskih
odnosa, trgovačkih, obrtničkih i drugih poslovnih odnosa, pa i rodbinskih odnosno
obiteljskih veza.
c) Društveni položaj doseljenika i stranaca

Problematika socĳalne strukture istočnojadranskih komuna u hrvatskoj je
historiografiji detaljno proučena, iako su ostale određene nedoumice vezane uz
određenu terminologĳu, odnosno značenje pojedinih latinskih termina s obzirom na
društveni položaj pojedinaca. U temeljnoj studĳi za razumĳevanje društvene podjele
u istočnojadranskim komunama i staleškoga uređenja komuna Tomislav Raukar
detaljno je obradio i objasnio značenje pojmova cives, habitatores i forenses, dakle sloja
građana, stanovnika i stranaca u srednjovjekovnim dalmatinskim gradovima.26 No,
kao što je prikazano grafikonom 3, pitanje društvene strukture istočnojadranskih
komuna zahtĳeva daljnja razmatranja jer se u vrelima svih komuna nailazi na raznolike
pojmove koji se ne mogu jednostavno svrstati u jednu od četiri ili pet temeljnih
društvenih skupina koje su činile naša srednjovjekovna komunalna društva – nobiles
cives, cives, habitatores, forenses i districtuales, odnosno stanovnici sela u komunalnim
distriktima koji su u vrelima često nazivani i villici. Pored toga, valja imati na umu da
se i terminologĳa vezana uz društvenu i stalešku pripadnost mĳenjala kroz stoljeća,
23
Iako kontinentalni grad, Zagreb se kao srednjovjekovno urbano središte u osnovi nĳe razlikovao od
priobalnih komuna. Grad je sredinom 15. stoljeća imao oko 3500 stanovnika, od kojih su mnogi bili
stranci i doseljenici – Mađari, Nĳemci, Talĳani i drugi. Neven BUDAK, “Gradec u kasnom srednjem
vĳeku”, u: Ivan Kampuš – Lujo Margetić – Franjo Šanjek (ur.), Zagrebački Gradec 1242.–1850. (Zagreb:
Grad Zagreb, 1994), 89.
24
U vrelima je zabilježeno da je 1414., kada su Osmanlĳe došli u Bosnu kao saveznici vojvode Hrvoja
Vukčića Hrvatinića, jedan njihov odred provalio na područje Ivana Morovića u Slavonĳi, a jedan sve
do okolice Zagreba. Tĳekom 15. stoljeća, a posebice 1468., Zagreb i cĳela Slavonĳa bili su još nekoliko
puta ugroženi, sela u okolici Zagreba opljačkana su i spaljena, a dio stanovništva odveden je u ropstvo.
Zbog napada 1468. kralj Matĳa Korvin odobrio je 1469. zagrebačkomu biskupu utvrđenje Kaptola.
Ivan KAMPUŠ – Igor KARAMAN, Tisućljetni Zagreb od davnih vremena do suvremenog velegrada (Zagreb:
Školska knjiga, 1994), 68-69.
25
BUDAK, “Gradec”, 85-89.
26
RAUKAR, “Cives, habitatores, forenses”. Veoma važna razmatranja o ovoj problematici izložila je Sabine
Florence FABĲANEC, “Društvena i kulturna uloga zadarskog trgovca u XIV. i XV. stoljeću”, Zbornik
Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne i društvene znanosti HAZU 22 (2004), 55-120, osobito 59-68.
103
pa ne treba zapostaviti ni tu kronološku komponentu. Tako su, primjerice, u Zadru

patricĳi krajem 13. i početkom 14. stoljeća nazivani cives Iadre, a građani toga grada de
Iadra.27 Na slične primjere nailazimo i u Labinu, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i drugim
komunama.28
Grafikon 3. Društveni poloaj doseljenika i stranaca u Poreu 1443.-1450.
0
ciuis et habitator impresens impresens nunc nunc Parentii forensis nepoznat
habitator Parentii habitator Parentii incola habitator incola društveni
Parentii Parentii Parentii poloaj
Na grafikonu 3 prikazana je sva raznolikost terminologĳe koju su

kasnosrednjovjekovni bilježnici koristili pri bilježenju društvenoga položaja pojedinaca
unutar komunalnoga društva. Ta šarolikost pojmova nĳe karakteristična samo za
Poreč nego i za sve istočnojadranske komune kasnoga srednjovjekovlja, pri čemu
treba dodati da se ovdje prikazana terminologĳa dodatno obogaćuje istraživanjem
bilježničkih vrela iz drugih komuna. Samo je nekoliko doseljenika i stranaca socĳalno
definirano kao pripadnici trĳu od pet osnovnih komunalnih društvenih staleža – civis
et habitator Parentii, habitator Parentii i forensis, a primjećujemo potpuni izostanak osoba
iz najvišega i najnižega društvenog staleža – nobilis civis i districtualis odnosno villicus.
No, to je i razumljivo budući da su migracĳskim kretanjima i mobilnosti uglavnom
bile sklonĳe osobe iz srednjih društvenih staleža, a radilo se uglavnom o trgovcima,
obrtnicima, umjetnicima, intelektualcima ili medicinskim djelatnicima koji su najvećim
dĳelom i u svojim domicilnim gradovima pripadali građanskom staležu. Ipak, kako
27
Tako se u jednoj ispravi iz 1302. civilitet jednoga zadarskog građanina potvrđuje jednostavnim
dodavanjem pridjevka de Iadra: Ciprianus de Iadra. Mirko ZJAČIĆ – Jakov STIPIŠIĆ, Spisi zadarskih
bilježnika Ivana Qualis, Nikole pok. Ivana, Gerarda iz Padove 1296 … 1337, Spisi zadarskih bilježnika 2 (Zadar:
Državni arhiv u Zadru, 1969), dok. 99, 43.
28
O tome vidi Zoran LADIĆ, “Labinsko društvo u ranom novom vĳeku u zrcalu bilježničkih dokumenata bilježnika
Bartolomeja Gervazĳa”, Historĳski zbornik 61/1 (2009), 52-55.
104
će biti pokazano, neki od doseljenika u porečku komunu nesumnjivo su se bavili

poljoprivredom.
Samo su dva doseljenika u Poreču u promatranom razdoblju stekla status ciuis et
habitator, što znači društveni položaj punopravnih građana Poreča. Prvi je Marko iz
Vrane, koji se spominje u dvĳe bilježničke isprave, u obje kao svjedok. U prvoj od njih,
zapisanoj u ožujku 1448., Marko se, doduše, definira kao habitator Parentii,29 ali se već u
sĳečnju iduće godine bilježi kao ciuis et habitator Parentii.30 Nažalost, osim činjenice da je
u oba slučaja bio svjedok, o njemu u ovoj bilježničkoj knjizi nemamo više podataka, pa
je teško reći kako je i zašto stekao status građanina, iako se može pretpostaviti da je u
Poreču i porečkom distriktu imao kuću i zemljišne posjede, što je bio osnovni preduvjet
za stjecanje građanstva. Drugi doseljenik istoga staleškog položaja bio je magister sartor,
odnosno krojački majstor Lovro de Spalato. Lovro se prvi put spominje u prosincu 1443.
u ugovoru vezanom uz kupnju neke oranice, ali se njegova staleška pripadnost ne
spominje. U tom dokumentu o njemu saznajemo tek da posjeduje neke zemljoposjede
u porečkom distriktu koji su graničili s oranicom koja se spominje u kupoprodajnom
ugovoru.31 No, u jednoj ispravi iz studenoga iste godine Lovro je definiran kao ciuis
et habitator Parenti, dakle punopravni građanin Poreča.32 U toj ispravi, vezanoj uz
davanje vinograda u najam, Lovro je imao funkcĳu svjedoka, ali se u tom dokumentu
spominje još jedan njegov posjed koji je graničio s vinogradom koji je bio na prodaju.
Nema sumnje da je posjedovanje nekretnina u distriktu Lovri znatno olakšalo stjecanje
civiliteta.
Iako za pojedince definirane kao habitator Parentii znamo da nisu imali građanska
prava u Poreču, teško je reći kakav su društveni status imale i kojem su staležu pripadale
osobe definirane kao impresens habitator Parentii, impresens Parentii incola, nunc habitator
Parentii i nunc Parentii incola. Je li samo prilog nunc ili impresens mogao činiti neku razliku
i utjecati na označivanje razlike u društvenom položaju pojedinaca? Imaju li incola i
habitator isto značenje s obzirom na društveni položaj pojedinaca unutar komune? Na
ta pitanja nĳe lako odgovoriti. Iako prilozi u nunc habitator / impresens habitator ili nunc
incola / impresens incola ostavljaju dojam vremenske ograničenosti, ne može se tvrditi da
se radi o terminima koji označuju drugačĳi društveni stalež od samo habitator i incola.
U svakom slučaju, status habitator Parentii imala su samo četvorica doseljenika, a 13
se puta pojavljuju spomenute varĳante. Primjerice, kao stanovnik Poreča (habitator)
u jednoj se ispravi iz prosinca 1443. spominje Stanko de Sagabria/Xagabria,33 ali se u
drugoj ispravi, zapisanoj u rujnu 1448., bilježi kao impresens Parentii incola.34 Krojački
majstor Nikola Sutorip de Poxega u ispravi sastavljenoj u travnju 1448. definiran je kao
29
DAPa, IB, AT, fol. 26’.
30
31
32
33
34
105
impresens habitator Parentii,35 a već u srpnju iste godine kao habitator Parentii.36 Za Nikolu
je poznato da je imao nekretninu u gradu jer je ova druga isprava sastavljena u njegovu
dućanu – Actum Parentii in apoteca magistri Nicolai Sutorip de Poxega. Na temelju Nikolina
slučaja moglo bi se reći ili da je on u razdoblju od tri mjeseca promĳenio svoj društveni
položaj ili su dvĳe spomenute definicĳe zapravo istoznačne. Čini se da se ipak radi o
terminima istoga značenja jer se i spomenuti Stanko iz Zagreba kao habitator spominje
1443., a kao impresens incola 1448. godine. Naime, ako bi termin impresens incola bio
podređen terminu habitator, onda bi i kronološki redoslĳed pojmova u Stankovu
slučaju bio obrnut.
Pored spomenutih osoba, u skupinu doseljenika i stranaca u Poreču u promatranom
razdoblju spadaju:
− definirani kao impresens habitator Parentii – Juraj, sin Luke de Modrusa,37 Benedikt
de Xagabria, famulus olim ser Bartolomei de Tridento,38 te kožarski i postolarski
majstor Grgur de Vegla39
− definirani kao nunc Parentii habitator – braća Petar i Matĳa de Modrusa,40 Matĳa,
sin Valenta, de Sagabria,41 ser Stjepan de Poxega,42 Matĳa Duca, sin pok. Pavla, de
35
DAPa, IB, AT, fol. 29. Zanimljivo je da se tim ugovorom Nikola obvezao popraviti neki, vjerojatno
skupocjen, komad odjeće koji je dobio na popravak od majstora Blaža iz Zadra, familĳara magnifici et
potentis domini Sigismundi domini de Arimano (Rimini, op. a.), i to za svotu od 35 zlatnih dukata. Taj komad
odjeće, muška vesta, pripadao je mletačkomu patricĳu – viri nobillis domini Marci Basfo, honorabilis ciuis
Venetiarum. DAPa, IB, AT, fol. 29.
36
37
Juraj se spominje u ožujku 1449. u ispravi kojom je porečki patricĳ Antun, sin Dominika Simoiava, dao
u najam spomenutom Jurju, impresentis habitatori Parentii, vineam vnam cum terreno ei percipiente, sitam in
contracta Sueziani districtu Parentii za 39 malih libara godišnje. DAPa, IB, AT, fol. 28-28’.
38
Benedikt se spominje u ožujku 1449. u dokumentu kojim porečka patricĳka dona Solomia, relicta ser Dardi
Neri de Parentio, per se et suos heredes dedit, cessit et locauit iure emphiteotice conditionis Benedicto de Xagabria,
impresentiarum habitatori Parentii … medietatem vnam vineam cum oliuis intus sitam in contracta Montisselaris
districtu Parentii. DAPa, IB, AT, fol. 27’. Zanimljivo je ovdje napomenuti da je i sam Bartolomej, sin pok.
Petra, iz Tridenta jedno vrĳeme bio definiran kao habitator Parentii, a poslĳe je stekao civilitiet i bio
tituliran kao ciuis et habitator Parentii. DAPa, IB, AT, fol. 11 i 54.
39
Magister cerdo Grgur spominje se u ispravi iz svibnja 1448. kojom za svojega prokuratora izabire donam
Dominicam de Pola, uxorem prefacti magistri Georgii, i to vezano uz poslove koje je imao u Venecĳi. DAPa,
IB, AT, fol. 33.
40
Petar se spominje u ispravi iz lipnja 1448. kojom iure liueli perpetualiter dedit, vendidit et tradidit (na
margini: Marcole, filio ser Antonii stipulanti, ementi et recipienti pro se et heredibus suis, ciui et habitatori
Parentii) operas tres pastini seu circa cum terreno ei pertinentis sitas in contracta sancti Petri de Lozi districtu
Parentii za cĳenu ducatorum nouem boni auri et iusti ponderi. DAPa, IB, AT, fol. 33’. Matĳa se spominje u
sljedećem dokumentu u bilježničkoj knjizi, kojim se potvrđuje vlasništvo braće nad pašnjakom i zemljom
koju su dali u najam. DAPa, IB, AT, fol. 33’.
41
Matĳa se spominje u dokumentu iz listopada 1443. kojim porečka građanka dona Anna, uxor quondam
magistri Bernardi sartoris, per se et suos heredes et successores dedit, cessit et locauit admidientis usque ad annos
quinque proxime venturos Matheo filio quondam Valenti de Sagrabia, nunc habitatori Parentii, pro se et eius
heredibus et successores stipulanti et recipienti vnam eius vineam sitam in contrata Valouarie. DAPa, IB, AT, fol.
15’.
42
Stjepan se spominje u ugovoru sastavljenom u prosincu 1443. kojim s porečkim patricĳem Ivanom de Pizol
dogovara da će preuzeti brigu o vachas septem et noclaros quatuor usque ad annos quinque proxime futuros, s tim
da će spomenutu stoku bene et dilligenter regere, custodire, tenere et gubernare. DAPa, IB, AT, fol. 19.
106
Pago,43 Ivan, sin pok. Dujma, de comitatu Iadre,44 te krojački majstor Franjo, sin
pok. Nikole, de Iadra45
− definiran kao impresens Parentii incola – spomenuti Stanko de Sagabria/Xagabria
− definiran kao nunc Parentii incola – Matĳa de Segna46
− osobe koje se mogu definirati kao forenses, ali kao takve nisu navedene u
notarskoj bilježnici – Ivan, sin pok. Luke, de Modrusa,47 Matul de Panza, nobilis
ciuis Auseri,48 krojački majstor Blaž de Iadra,49 Nadal, sin Paskvala, de Raguxio,50
Vitosava, nunc dicta Margarita, de Raguxio.51
Kao što je prikazano na grafikonu 3, za tri doseljenika odnosno stranca nĳe bilo
moguće na temelju podataka iz vrela utvrditi društveni položaj koji su imali unutar
porečke komune. Radi se o sljedećim osobama: Jakov de Modrusa,52 Ivan de Sagabria,53
43
Matĳa se spominje u ugovoru iz listopada 1448. kojim ser Pasqualinus quondam Mathei Uolta de Emonia,
nunc Parentii incola, daje Matĳi u najam modicum vinee circha ad operas duas cum duobus partibus terreni ibi
siti … situatum in contracta sancti Martini dele Puue (?) districtus Parentii uz godišnju otplatu najma u visini
od solidorum vigintiquinquam paruorum. DAPa, IB, AT, fol. 49’.
44
Ivan se spominje u dokumentu sastavljenom u kolovozu 1448. kojim Mochorinus quondam Martini Croatingo
de Castoa, nunc Parentii incola, čĳi je Ivan bio filiaster (pastorak), izjavljuje da je Ivanu dužan 34 male libre te
mu u zamjenu za novac želi dati oues decem et octo, što je Ivan prihvatio. DAPa, IB, AT, fol. 41-41’.
45
Magister sartor Franjo i njegova supruga Eufemĳa spominju se u ispravi iz kolovoza 1448. kojom su od ser
Almerico, filio quondam ser Dominici de Petrogno de Iustinopol (Koper, op. a.) posudili ducatos vigintiquinquam
boni auri et iusti ponderis. U istoj se ispravi spominje i Franjin dućan: Actum Parentii in apoteca magistri
Francisci. DAPa, IB, AT, fol. 42.
46
Matĳa se spominje u ispravi iz lipnja 1448. kojom prouidus vir ser Laurentius Barbo, habitator nunc Iustinopoli
(Koper, op. a.) daje Matĳi na obrađivanje neke possessiones u porečkom distriktu. Ugovorom je određeno
da prve dvĳe godine sve prihode s posjeda dobiva Matĳa, a sljedeće tri godine prihode je imao dĳeliti
popola s Lovrom Barbo. DAPa, IB, AT, fol. 34’.
47
Ser Ivan spominje se u dokumentu sastavljenom u rujnu 1448. kao svjedok u ispravi te kao famulus domini
prioris monasterii seu prioratu sancti Nicolai de Scopulo. Kao prior toga samostana spominje se venerabilis vir
dominus dum Zacharias ser Iohanis (!) de Bethlem de Alemania. DAPa, IB, AT, fol. 46-46’.
48
Osorski patricĳ Matul spominje se u ispravi zabilježenoj u sĳečnju 1444. kao prokurator domine Mathie,
filie olim ser Michaelis Dech de Schia de Aussero. DAPa, IB, AT, fol. 19’.
49
Magister sartor Blaž, kao što je rečeno, spominje se u ispravi iz travnja 1448. kojom je predao neki vrĳedan
komad odjeće na popravak majstoru Nikoli iz Požege. Blaž je također bio familiaris magnifici et potentis
domini Sigismundi domini de Arimano (Rimini, op. a.). DAPa, IB, AT, fol. 29.
50
O Nadalu je već bilo rĳeči. Vidi poglavlje “Spolna struktura doseljenika i stranaca”.
51
O Vitosavi odnosno Margariti bilo je rĳeči prĳe. Vidi poglavlje “Spolna struktura doseljenika i stranaca”.
52
Jakov se spominje u ispravi iz svibnja 1449. kojom porečki biskup Ivan de Parentio daje u najam ser
Baldasino, filio ser Antonii de Mochorio, ciui et habitatori Parentii … vineam vnam in contrata dela Possessa sitam
districtu Parentii. Za ovo istraživanje važno je da taj vinograd graniči ab ortu solis cum heredibus Iacobi de
Modrusa. Iz tih skromnih podataka možemo zaključiti da je Jakov mrtav u vrĳeme sastavljanja isprave
te da je vjerojatno duže vrĳeme boravio u Poreču, budući da je u komunalnom distriktu posjedovao
i zemljišne posjede. Moguće je također pretpostaviti da su njegovi nasljednici već rođeni u porečkoj
komuni. DAPa, IB, AT, fol. 31.
53
Ivan se spominje u dokumentu iz 1443. kojim porečka patricĳka domina Lucia, relicta quondam ser Bartholi
prodaje rečenom Ivanu vnam suam domum … a pede planam, muratam et cuppis copertam, sitam Parentii in
quarterio Maraforii za cĳenu od 85 malih libara. DAPa, IB, AT, fol. 16’. S obzirom na to da je kupio kuću u
samom gradu, može se pretpostaviti da se Ivan imao namjeru trajno nastaniti u Poreču, ali se to iz same
isprave ne može zaključiti jer se ne spominje njegov društveno-pravni status u porečkoj komuni. Inače,
kuća je, kao što se vidi iz detaljnĳega opisa u ispravi, bila smještena u četvrti na Maraforu – jednom od
107
Vrban de Xagabria.54 Dvĳe osobe – Stanka de Xagabria i Lovru de Spalato – čĳi se

društveni položaj ne navodi u nekim ranĳim ispravama u kojima se spominju (čemu
je uzrok mogla bila žurba u pisanju dokumenata, rastresenost notara, uloga neke
osobe u sadržaju bilježničke isprave ili nešto slično), u kasnĳim ispravama bilježnik
Antun de Teodoris i njegov pomoćnik bilježnik Henrik de Artizanibus postavili su u
porečku socĳalnu strukturu definiranjem njihova položaja nakon određenog vremena
provedenog u toj komuni.55
Važno je na kraju spomenuti da prema porečkom statutu iz 1363. doseljenici, čak i
oni koji su stekli civilitet, baš kao i osobe rođene u Poreču sa statusom civis et habitator,
nisu imali pravo obavljati bilo kakve komunalne službe.56 Ipak, doseljenici sa statusom
civiliteta i habitatores imali su bolju zaštitu porečkoga pravnog sustava utemeljenog na
statutu, o čemu svjedoči i jedna odluka o pravu forensicorum, dakle stranaca, u Poreču
u parnicama s cives i habitatores.57 Na strance se odnosi još jedna zabrana, vezana uz
zabranu strancima (forenses) da tam per mare quam per terram uvoze u grad ili distrikt
bilo vino bilo grožđe od kojeg se proizvodi vino, i to pod prĳetnjom kazne od 50 malih
libara i konfiskacĳom svih zaplĳenjenih proizvoda.58 Također je važno istaknuti da je
kretanje sluga, šegrta, učenika i zaposlenika obaju spolova izvan područja porečkoga
distrikta bilo strogo zabranjeno absque licentia … domini sui seu domine sue uel sui patroni
seu patrone suae, osim u slučaju kada se to činilo u dogovoru i s odobrenjem njihovih
središnjih porečkih gradskih trgova, čĳe postojanje seže u rimsko doba, i graničila je s palačama uglednih
porečkih patricĳa i građana, pa začuđuje da je cĳena te nekretnine bila tako malena – naime, preračunato
u tadašnju vrĳednost libri i dukata, tek oko 13 dukata.
54
Vrban se spominje u ispravi iz travnja 1448. kao famulus olim magistri Bartolucii cerdonis. U istom
dokumentu stoji da Ivan fuit contentus, confessus, manifestus et se debitorem uocauit ser Anoe de Nadale, ciui et
habitatori Mugle (Mugila, Mugla, Monteamulio u Istri, op. a.), de libris viginti paruorum, dakle kao dužnik
svote od 20 malih libara. Budući da Vrban još uvĳek nĳe vratio rečenu svotu, prĳeti mu se kaznom
zatvora. No, čini se da je Vrban uspio pronaći izlaz iz te neugodne situacĳe jer se za njega založio krojački
majstor Franjo, koji je izjavio da će on isplatiti Vrbanov dug Anoju de Nadale u roku od jedne godine pod
uvjetom da Vrban pristane raditi za majstora Franju dok ne odradi spomenuti novčani dug: Pro quibus
libris viginti paruorum ipse Vrbanus promisit eidem magistro Francisco laborare et exercere personam suam bene
et dilligenter usque quo fuerit satisfactus. DAPa, IB, AT, fol. 29.
55
Tako se Stanko, koji se već 1443. bilježi kao habitator Parentii, u jednoj ispravi iz svibnja 1450. spominje
bez definiranja socĳalnoga statusa. No, da je on boravio u Poreču barem u istom društvenom položaju
svjedoči sadržaj isprave koji se odnosi na prodaju kuće u gradu Poreču. U toj se ispravi Stanko spominje
kao posjednik jedne od kuća u gradu koja je graničila s kućom koja je bila na prodaju, što se vidi iz
sljedeće rečenice: Cuius totius domus hos dixerunt esse confines: … ab orte solis confinare Stanchum de Xagabria.
DAPa, IB, AT, fol. 64’. Lovro, krojački majstor, spominje se bez određenoga društvenog statusa u ispravi
iz prosinca 1443., ali se još u studenom iste godine spominje kao ciuis et habitator Parentii, dakle kao jedan
od samo dvojice doseljenika koji su u promatranom razdoblju stekli civilitet. U ispravi iz prosinca 1443.
kojom je Petrus, filius quondam ser Antonii Peio, ciuis et incola Parentii prodao ser Marino, filio ser Andree
Pinzinelo neku oranicu (terrenum vnum aratorium) spominje se da ta oranica a meridie graniči s posjedom
magistro Laurentio sartore de Spalato. DAPa, IB, AT, fol. 9.
56
Mirko ZJAČIĆ, “Statut grada Poreča (Statutum communis Parentii) iz 1363. godine”, Monumenta
historico-juridica Slavorum Meridionalium XIII (Zagreb: JAZU, 1979), lib. I, cap. XVII, 43.
57
ZJAČIĆ, “Statut”, lib. II, cap. XXI, 71.
58
ZJAČIĆ, “Statut”, lib. II, cap. LVIII, 95-96.
108
gospodara.59 Porečki statut donosi još niz zanimljivih odredbi vezanih uz društveni
položaj i domicilnoga stanovništva i doseljenika i stranaca, što znači da je njihov položaj
u porečkoj komuni bio veoma dobro pravno i administrativno reguliran.
d) Zanimanja doseljenika i stranaca

Promatrani uzorak porečkih bilježničkih isprava iz sredine 15. stoljeća pokazuje
da su doseljenici i stranci prilikom dolaska u Poreč u najvećem broju već bili poslovno
izgrađene osobe koje su se bavile nekim obrtima, vjerojatno i trgovinom (za što, doduše,
nema izravnih podataka u vrelima, ali sadržaji isprava upućuju na to), šegrtovanjem
odnosno naučništvom te poljoprivredom i stočarstvom. Dio ih je bio u službi uglednih
svjetovnih i crkvenih osoba, a obavljali su i pravno-zastupničke dužnosti. Tek za manji
broj doseljenika i stranaca, njih četvero, nĳe bilo moguće na temelju šturih izvornih
podataka odrediti profesĳu odnosno zanimanje kojim su se bavili.
Grafikon 4. Zanimanja doseljenika i stranaca u Poreu 1443.-1450.
4,5
4
3,5
3
2,5
2
1,5
1
0,5
0

)
us
o
or
r

to
at

at
to
ul
n

ur
aj
m
s

aj
o
m
ok
( fa

m
ne
ki
r

k
rs
ni

a
be

ko
u

sl

a,

ug

sl

Promatrano po skupinama gospodarskih djelatnosti, iz grafikona 4 razvidno je da

je najveći broj doseljenika i stranaca bio vezan uz poljoprivredne djelatnosti, bilo kao
obrađivači (četiri osobe) bilo kao vlasnici zemljišnih posjeda u porečkom komunalnom
distriktu (četiri osobe). Dakle, od svih promatranih osoba njih 34,8% svoje su prihode
stjecali iz poljoprivrede ili kao najmoprimci ili kao najmodavci vinograda, oranica,
maslinika, vrtova i drugih posjeda. Primjerice, među doseljenicima iz Modruša bilo
je i posjednika i obrađivača zemlje. Tako se kao obrađivač zemlje spominje Juraj, sin
59
ZJAČIĆ, “Statut”, lib. II, cap. XL, 84-85.
109
Luke, de Modrusa,60 a kao posjednici Jakov i Petar de Modrusa.61 I među doseljenicima iz

Slavonĳe bilo je osoba iz obĳu kategorĳa. Stanko de Xagabria (Sagabria) bio je posjednik,62
a Matĳa, sin Valenta, de Sagabria obrađivač zemlje.63 Zanimljivo je da jedino s područja
istočnojadranskoga priobalja nailazimo samo na doseljenike koji su bili obrađivači
zemlje, a svi su se ostali bavili profesĳama nevezanim uz poljoprivredu. Tako se kao
obrađivači zemlje spominju doseljenici Matĳa de Segna64 i Matĳa Duka, sin pok. Pavla,
de Pago.65 U cĳelom uzorku spominje se tek jedan doseljenik koji se bavio stočarstvom,
a radi se o Stjepanu de Poxega.66
Sljedeću veću skupinu čine doseljenici i stranci čĳa su zanimanja bila vezana uz
obrtničke djelatnosti, bilo da se radilo o majstorima ili naučnicima odnosno kalfama
(famuli). Ukupno sedam osoba (30,4%) bavilo se obrtima, pri čemu je veoma zanimljivo
da se radi o tek dvjema obrtničkim djelatnostima: krojačkoj i kožarsko-postolarskoj.
Tako se kao magistri sartores spominju Nikola Sutorip de Poxega,67 Franjo i Blaž de Iadra68
te Lovro de Spalato.69 Kao jedini magister cerdo, odnosno kožarski i/ili postolarski majstor,
spominje se Grgur de Vegla, suprug done Dominike iz Pule.70 Uz te obrtničke majstore
treba spomenuti i dvojicu naučnika ili kalfi (famuli) koji su bili na nauku kod dvojice
majstora: Vrban de Xagabria, famulus olim magistri Bartholucii cerdone,71 te Benedikt de
Xagabria, famulus olim ser Bartolomei de Tridento.72
Kao famuli, ali u smislu slugu/služavki i službenika, a ne šegrta, spominju se dvĳe
osobe: ser Ivan, sin pok. Luke, de Modrusa, koji je bio famulus domini prioris monasterii seu
prioratu sancti Nicolai de Scopulo,73 te Vitosava/Margarita de Raguxio, famula et nutrix.74
Jednom u promatranom uzorku nailazimo na prokuratora, pri čemu treba istaknuti
da se, naravno, ne radi o zanimanju nego o vremenski određenoj pravnoj funkcĳi
zastupnika neke osobe u njezinim privatnim poslovima. Budući da su prokuratori,
zbog aktivnog sudjelovanja u pravnim poslovima i poslovima zastupanja svojih
poslovnih kolega, članova obitelji ili prĳatelja, morali znati čitati, nĳe čudno što je jedini
spomenuti prokurator u promatranom uzorku bio patricĳ – Matul de Panza, nobilis ciuis
60
DAPa, IB, AT, fol. 28-28’.
61
DAPa, IB, AT, fol. 31 i fol. 33’.
62
63
64
65
66
67
68
DAPa, IB, AT, fol. 42 i fol. 29.
69
70
71
72
73
DAPa, IB, AT, fol. 46-46’.
74
110
Auseri odnosno Osora.75 Za nekoliko, točnĳe četiri, osobe zbog veoma malog broja
bilježničkih isprava u kojima se spominju nĳe bilo moguće istražiti i dokučiti kojim su
se zanimanjima bavile, osobito za one koji se u ispravama spominju samo kao svjedoci
(testes) i u njima nemaju nikakvu aktivnu ulogu. Doduše, za Ivana de Sagabria, koji
je kupio kuću u Poreču, kao i za Ivana de comitatu Iadre, koji je u Poreču potraživao
novčano dugovanje, moglo bi se pretpostaviti da su se bavili ili obrtom ili trgovinom.
Zaključak
U ovom je radu razmotreno ukupno 250 privatno-pravnih dokumenata, jer su oporuke
koje čine drugi dio bilježnice poznate kao notarska bilježnica porečkoga bilježnika Antuna
de Tedoris već obrađene u drugom radu istoga autora. Upravo zbog činjenice da se radi
o jedinoj sačuvanoj porečkoj notarskoj knjizi iz kasnoga srednjovjekovlja svi podaci
koje sadrži od nemjerljive su vrĳednosti za proučavanje svakodnevnoga, društvenoga,
gospodarskoga, crkvenoga i drugih aspekata povĳesti ove istarske komune između 30-ih
i 70-ih godina 15. stoljeća. Ova je bilježnička knjiga izrazito bogata podacima vrĳednim
za razmatranje društvene strukture i uređenja porečke komune, površinskoga opsega i
topografije porečkoga distrikta, hagiotopografije grada Poreča i njegova distrikta i niza
drugih problema iz porečke kasnosrednjovjekovne povĳesti. Iako sadrži relativno malo
podataka o doseljenicima i strancima u porečkoj komuni na prĳelomu dvaju povĳesnih
doba, kada se na političkoj sceni pojavljuje novi ključni čimbenik – Osmanlĳe, koji će
silno protresti i izmĳeniti povĳesnu svakodnevicu svih hrvatskih regĳa, ona je zapravo,
uz temeljni pravni spomenik odnosno porečki statut iz 1363., jedino vrelo na temelju
kojega se može pokušati rekonstruirati brojnost i uloga doseljenika i stranaca u porečkoj
komuni sredinom 15. stoljeća u društvenom i gospodarskom životu. Ona također
pokazuje da su doseljenici u porečku komunu tada dolazili iz tri osnovna pravca:
srednjovjekovne Slavonĳe i Hrvatske te – kao i prĳe, i to u najvećem broju – iz drugih
istočnojadranskih komuna. Iz razmatranja je razvidno da se nĳe radilo o uglednim
osobama koje su pripadale elitnim slojevima u krajevima iz kojih su pristigle, nego
najvećim dĳelom o obrtnicima, poljoprivrednicima, stočarima i drugim pripadnicima
srednjega i nižega društvenog staleža srednjovjekovnih kontinentalnih i priobalnih
društava. Ipak, s obzirom na kontinuiranu depopulacĳu same porečke komune, često
uzrokovanu kužnim epidemĳama, koje su tĳekom 15. stoljeća kontinuirano pogađale
sve istočnojadranske urbane sredine, pritjecanje i nastanjivanje novoga stanovništva iz
spomenutih regĳa bilo je ključno za obnavljanje stanovništva ne samo grada Poreča nego
i sela u njegovu distriktu. Naravno, porečka komuna nĳe prihvaćala samo doseljenike
i strance iz današnje Hrvatske nego, kako pokazuju i podaci iz ove bilježničke knjige, i
doseljenike iz Italĳe, Albanĳe i drugih europskih regĳa. Ipak, njihov broj i važnost bili su
zanemarivi u odnosu na osobe koje su migrirale iz raznih hrvatskih krajeva.
75
111
Zoran Ladić
Immigrants and foreigners from Croatia, Slavonia and the East Adriatic communes in
Poreč in the late middle ages
Summary
Based on the analysis of unpublished notary records of the notaries of Poreč (Anthony de
Teodoris, Henry de Artizanibus), the oldest notary records of Poreč from the middle of the 15th
century which are today kept in the State Archive of Pazin, the author depicts the issues of
the immigrants and foreigners in Poreč commune in the late middle ages. The analyzed notary
records contains circa 250 private and public documents (not counting last wills and codicils
which the author has analyzed in other paper) in which are mentioned the immigrants and
foreigners. They came in Poreč from three main directions – medieval Slavonia, medieval
Croatia and East Adriatic communes. Of course, the commune of Poreč was also the place of
the immigration of the selers from other European regions, especially from Italy, Albania and
Greece. Nevertheless, they are not analyzed in this paper. There were two main reasons for the
immigration of the selers from mentioned historical Croatian regions – economic prosperity
and Ooman raids. In the analyzed notary records more than 20 immigrants and foreigners are
mentioned, and they mostly came from urban communities on Croatian coast and Dalmatia,
than from continental cities and towns from Slavonia (Zagreb, Požega), and eventually from the
County of Modruš. Vast majority of the immigrants were men and there was only one woman
mentioned in the notary records. Considering the social structure, that is social inclusion, only
two of the immigrants gained citizenship (ciuis et habitator), while the rest were just immigrants
or inhabitants (habitatores, incole), or even just one foreigners (forenses). It is worth mentioning
that there was one more social group of immigrants whose social position cannot be estimated.
Considering the profession of the immigrants, they were mostly members of middle and lesser
classes of medieval urban societies (cra smen, apprentices, servants and maids). As it seems,
the immigrants and foreigners have tried to incorporate themselves in the everyday life of the
city and its district. These can be aested by their active engagements in everyday activities
such are buying or selling the real estate (houses, land property), engagement in cra s for local
community (especially in the manufacture of leather and by becoming tailors); they were also
witnesses (testes) in notary documents etc. Finally, it can be argued that the active everyday
life of the immigrants and foreigners from various Croatian regions had significantly helped in
economic development as well as in development of the social diversity and the growth of the
population of the commune of Poreč in the periods of frequent outbreaks of epidemic diseases
which continually diminished the local population.
Key words: Poreč, the Late Middle Ages, immigrants and foreigners, notary records, notary
Anthony de Teodoris
112
Jadranka Neralić
Dva pokušaja preotimanja prihoda operarĳe katedrale iz

druge polovine 15. stoljeća: primjeri Zadra i Trogira
Rad govori o dva naizgled veoma slična, ali zapravo različita pokušaja
preotimanja prihoda fabrike tĳekom druge polovine 15. stoljeća. Oba uključuju
mletačke biskupe na dalmatinskim biskupskim sjedištima – zadarskoga
nadbiskupa Mafea Vallaressa (1450. – 1494.) i trogirskoga biskupa Francesca
Marcella (1488. – 1524.). Zadarski slučaj pratimo prema do sada neobjavljenim
dokumentima iz raznih serĳa Tajnoga vatikanskog arhiva i nadbiskupova
epistolarĳa u Apostolskoj biblioteci, a trogirski prema kopĳama dokumenata u
kodeksima fondova Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu i Kaptolskom arhivu
trogirske katedrale.
Ključne rĳeči: Zadar, Trogir, zadarski nadbiskup Mafeo Vallaresso, trogirski
biskup Francesco Marcello, crkvena povĳest, crkveni prihodi
U radu se razmatraju dva naizgled veoma slična pokušaja preotimanja prihoda

fabrike tĳekom druge polovine 15. stoljeća. Oba uključuju mletačke biskupe na
dalmatinskim biskupskim sjedištima – jedan je zadarski nadbiskup Mafeo Vallaresso
(1450. – 1494.), a drugi trogirski biskup Francesco Marcello (1488. – 1524.). Tu počinju
i razlike između dva slučaja. Zadarski je tĳekom gotovo 20 godina veoma ozbiljno
potresao krugove bliske zadarskomu nadbiskupu, kaptol zadarske katedrale i cĳelu
gradsku zajednicu, odlično je dokumentiran brojnim papinim pismima, molbama
zainteresiranih stranaka u sukobu te pismima koje je sam nadbiskup slao svojim
prĳateljima, zaštitnicima, pokroviteljima ili službenicima u Venecĳi i Rimu.
Trogirski se slučaj odnosi na sukob biskupa s predstavnicima institucĳe operarĳe
katedrale sv. Lovre, koju je pred duždem i apostolskim legatom Nikolom Francom u
Venecĳi predstavljao Koriolan Cipiko, a rĳešen je u nepuna dva mjeseca.
Zadarski slučaj pratimo prema do sada neobjavljenim dokumentima iz raznih
serĳa Tajnoga vatikanskog arhiva i nadbiskupova epistolarĳa u Apostolskoj biblioteci,
a trogirski prema kopĳama dokumenata u kodeksima fondova Hrvatskoga državnog
arhiva u Zagrebu i Kaptolskom arhivu trogirske katedrale.
113
Mafeo Vallaresso protiv Franje Damjanova

Čini se da su službenici Kurĳe pape Pĳa II. (1458. – 1464.) za probleme oko
raspodjele prihoda operarĳe zadarske katedrale doznali u prvoj polovini 1461.,
kada je u Apostolsku komoru stiglo izvješće-pritužba arhiđakona Franje Damjanova
(Franciscus Damiani). Službenici u Komori iskoristili su podatke iz arhiđakonova
izvješća za sastavljanje naloga koji je papa 5. kolovoza 1461. iz Tivolĳa uputio ninskomu
biskupu1 te arhiđakonu i arhiprezbiteru šibenske katedrale. Iz njega doznajemo kako
su se prema starim običajima u zadarskoj crkvi raspoređivali prihodi od desetina. Od
pamtivĳeka je četvrtina odlazila zadarskomu nadbiskupu, dvĳe četvrtine ubirao je
kaptol, a četvrtu je četvrtinu dobivala fabrika. Pravilnu su raspodjelu nadzirala dvojica
zastupnika, procuratores, od kojih je jedan uvĳek bio arhiđakon, a drugi je izabiran
među najviđenĳim građanima Zadra. Nadbiskup Mafeo Vallaresso pokušao je, ničim
izazvan, promĳeniti taj stari običaj namĳenivši sebi četvrtinu koja je oduvĳek pripadala
fabrici. Doista, kako je izjavio Franjo Damjanov, nadbiskup ga je više puta nagovarao
da prihode fabrike prebaci na njegov “račun” i na očitu štetu kaptola i fabrike. Pokušaj
preotimanja prihoda naišao je međutim na žestok otpor u kaptolu i fabrici; među
zadarskim svećenstvom i građanima o tome se “glasno šaputalo”, stoga je arhiđakon,
da bi se izbjegle veće štete i nemiri u gradu, o tome Apostolskoj komori podnio opširno
izvješće. Papa je trojici crkvenih dostojanstvenika kojima je nalog upućen naložio
da ispitaju slučaj, a ako se pokaže da arhiđakon ima pravo, da raspodjelu prihoda
od desetine vrate na staro stanje.2 To je, dakle, situacĳa kako ju je u Kurĳi prikazao
arhiđakon Franjo Damjanov.
1
Karmelićanin Natale Giorgi iz Venecĳe imenovan je ninskim biskupom za pontifikata pape Eugena IV. qui
etiam Venetus erat multum acceptus, a quo plura privilegia obtinuit, inter quae remedium contra apostatas. Gabriel
WESSELS, Acta Capitulorum Generalium ordinis Fratrum B.V. Mariae de Monte Carmelo, vol. I. ab anno 1318
usque ad annum 1593 (Rim: Curia generalitia, 1912), 175. Svoju je pristojbu prema kardinalskom zboru i
Apostolskoj komori novoimenovani biskup uplatio 6. veljače 1436. godine (Archivio Segreto Vaticano /
dalje: ASV/, Cam. Ap., Oblig. et Sol. 66, f. 47v). Prema rukopisnom kodeksu Barb. Lat. 1809, koji se čuva u
Apostolskoj biblioteci, znamo da je 1450. bio generalni vikar nadbiskupa Polidora, a da mu je od 1458. do
1460., kada je zbog bolesti bio u Venecĳi, i Mafeo Vallaresso povjeravao skrb o Zadarskoj nadbiskupĳi. Dana
28. prosinca 1460. imenovan je apostolskim legatom bosanskom kralju. Umro je pri padu s konja, i pokopan
28. sĳečnja 1462. u tvrđavi Bistrica (Bibliotheca Apostolica Vaticana /dalje: BAV/, Barb. Lat. 1809, ff. 503-504,
ep. 446, te ff. 504-507, ep. 447, od 9. veljače 1462.). ASV, Reg. Vat. 478, ff. 305r-307r od 28. prosinca 1460.;
Reg. Vat. 481, ff. 224r-225r od 2. srpnja 1461; Reg. Vat. 518, f. 14v. (Augustin THEINER, Vetera Monumenta
Historica Hungariam Sacram illustrantia maximam partem nondum edita ex tabularis Vaticanis deprompta collecta
ac serie chronologica disposita. Tomus secundus ab Innocentio PP. VI. usque ad Clementem PP. VII. 1352-1526
/Romae: Typis Vaticanis, 1860/, 366-369, br. 551) dokumenti su koji prate njegovo djelovanje kao papina
legata u Bosni. Dio svoje ostavštine ostavio je za obnovu bazilike sv. Petra u Rimu.
2
ASV, Reg. Lat. 567, ff. 183v-184r: Tivoli, 5. kolovoza 1461. godine.
114
Jadranka Neralić ▪ Dva pokušaja preotimanja prihoda operarĳe katedrale...
Crkvena karĳera Franje Damjanova

Carlo Federico Bianchi, koji je 1877. objavio jednu od prvih biografija Franje
Damjanova, pored isprave kojom ga papa Pio II. 5. kolovoza 1461. imenuje arhiđakonom
spominje i sukob s nadbiskupom Vallaressom oko četvrtine prihoda koja pripada
katedralnoj fabrici.3
Iz novopronađenih dokumenata – molbi koje je on sam uputio Papinskoj kurĳi
te pisama upućenih raznim primateljima u Dalmacĳi, zabilježenih u nekoliko serĳa
registara Tajnoga vatikanskog arhiva, koji potvrđuju njegove brojne kontakte s
Kurĳom – dobivamo potpunĳu sliku o crkvenoj karĳeri koju je tĳekom druge polovine
15. stoljeća ostvario ovaj Zadranin, ali i o brojnim sudskim nevoljama koje je prošao
braneći svoj osobni ugled i prava zadarske katedralne crkve. Najranĳe je pismo pape
Eugena IV. od 22. listopada 1440., prema kojem zadarski prezbiter qui in artibus studet
dobiva u nadarbinu kanonikat s prebendom zadarske katedrale koji mu donosi godišnji
prihod od 20 florena, župnu crkvu Blažene Marĳe od svećenika4 godišnjega prihoda od
45 florena i kapelu sv. Marka izvan gradskih zidina sa 11 florena godišnjega prihoda,
koje je prĳe svoje smrti izvan Kurĳe posjedovao njihov posljednji župnik Ivan. Tročlana
komisĳa, u koju su imenovani valvenski biskup Jakov, opat samostana sv. Krševana
Petar Krišavić5 i arhiđakon zadarske katedrale Luka Stipčić, uvest će Franju Damjanova
3
Carlo Federico BIANCHI, Zara cristiana 1 (Zara: Tipografia Woditzka, 1877), 184: “nominato
Archidiaconus Jadr. in Breve di Pio II del 5. agosto 1461. In altro breve del 15. febbraio 1462 dallo stesso
pontefice è appellato coi titoli di Acolythus, capellanus noster, S.Sedis nuntius in Provinciis Istriae et Dalmatiae,
et Collector decimarum. Di lui si fa anche menzione in una Bolla di Sisto IV del 18 seembre 1475, con cui
il pontefice commee al patriarca di Venezia e al vescovo di Nona l’incarico di esaminare e di decidere
sulla questione insorta fra l’arcivescovo Vallaresso e l’arcidiacono di Zara e procuratore della fabbrica
Francesco Damiani intorno alla quarta parte delle decime, speante alla Fabbriceria della metropolitana.
E ancora nominato in scriura del 1482.” Franjo je vjerojatno i bliski rođak zadarskoga bilježnika Šimuna
Damjanova, koji se potkraj lipnja 1464. gradskomu Vĳeću požalio da su zbog epidemĳe kuge mnogi
plemići pobjegli iz grada, pa nema egzaminatora te on ne može sastavljati oporuke. Tomislav RAUKAR
– Ivo PETRICIOLI – Franjo ŠVELEC – Šime PERIČIĆ, Zadar pod mletačkom upravom 1409–1797., Prošlost
Zadra 3 (Zadar: Filozofski fakultet, 1987), 122.
4
Crkva Svete Marĳe svećenika (Beate Marie presbiterorum) predmet je sudskoga spora vođenog tĳekom
više godina u Rimskoj kurĳi, pred auditorom Apostolske palače Petrom de Canisrubeis, u kojem su
sukobljene stranke Franjo Damjanov s jedne i zadarski svećenici Mihovil Calci alias Janich i Nikola
Benediktov s druge strane. Da bi došli do te nadarbine, njih su dvojica posegnula za nedopuštenom
simonĳom, o čemu su istragu proveli duvanjski biskup, franjevac Nikola koji rezidira u Zadru, i Deodat
Venier, opat samostana sv. Krševana. Na odluku dvojice istražitelja u Kurĳi je uložena žalba, koja je zatim
došla u ruke auditora Sancĳa Romera (ASV, Reg. Suppl. 564, ff. 171v-172v: Rim, 25. lipnja 1463. godine).
Iz molbe Nikole Benediktova upućene Kurĳi pape Pavla II. 26. srpnja 1468. saznajemo da arhiđakon
Franjo Damjanov uime fabrike zadarske katedrale nastavlja sudski proces protiv nadbiskupa Mafea
Vallaressa, koji je Nikoli nadarbinu oduzeo da bi prihode sjedinio s prihodima katedrale, Franciscus
Damiani archidiaconus Jadrensis qui causam privationis huiusmodi prosequitur, litem huiusmodi nomine ecclesie
Jadrensis pro proventibus fabrice dicte ecclesie quos archiepiscopus sibi appropriat in iniuriam oratoris. U gradu
Zadru i cĳeloj nadbiskupĳi nĳe bilo lako naći suce koji bi papino pismo proveli u djelo, iudices in civitate
et diocesi Jadrensis qui lieras has exequi vellet facile non reperirentur (ASV, Reg. Suppl. 627, f. 214r-v: Rim, 26.
srpnja 1468. godine).
5
Sin zadarskoga patricĳa Krševana Krišave, doktor kanonskoga prava i redovnik u mletačkom samostanu
sv. Nikole na Lidu, Petar Krišava postao je opatom Sv. Krševana na kraju razdoblja burnih promjena u
Zadru, nakon mletačkoga osvajanja 1409., kada je opat Krševan de Soppe prognan iz grada. On je ostavku
115
u miran posjed nadarbina, osigurati da bude primljen u kanonički zbor i dobĳe svoje
mjesto u koru i kapitulu. U trenutku imenovanja Franjo Damjanov već je vlasnik kapele
Blažene Marĳe od zdravlja (de Bonogaudio) i stalne nadarbine u zadarskoj crkvi, koje
mu donose godišnji prihod od 20 florena.6 Kao kanonik, našao se 17. lipnja 1457. u
Rimu da bi obavio neki posao za Luku Stipčića,7 a 21. lipnja pred papom Kalistom III.
podnio je odreknuće na svoju kanoničku prebendu da bi je zamĳenio za arhiđakonat u
posjedu Luke Stipčića.8 Papa Pio II. imenovao ga je 1. kolovoza 1461. svojim akolitom
i kapelanom;9 5. kolovoza dobio je dozvolu da oporučno raspolaže svojim dobrima
(licentia testandi);10 25. kolovoza dodĳeljene su mu kapele sv. Vida i sv. Eufemĳe na
otoku Ugljanu godišnjega prihoda u iznosu od 20 zlatnih florena, kojih se pred papom
odrekao Nikola Tomaci.11 Dana 15. veljače 1462. imenovan je apostolskim nuncĳem i
sakupljačem dugova za Apostolsku komoru na teritorĳu Istre i Dalmacĳe.12 Dana 11.
lipnja 1475. zatražio je od pape Siksta IV. da mu bude vraćeno njegovo mjesto u kaptolu
zadarske crkve.13
na mjesto opata podnio 1419. preko svojega zastupnika, klerika Giovanozza de Coronata iz Beneventa, a
papa Martin V. objavio je 7. svibnja 1421. ispravu o imenovanju Petra Krišave novim opatom i uputio je
redovnicima, svim vazalima samostana te zadarskomu nadbiskupu (ASV, Reg. Lat. 217, ff. 135v-136v).
Krišava je već 15. svibnja dobio dozvolu da bude zaređen u crkvene redove izvan kanonski određenog
vremena te je posvećen za opata (ASV, Reg. Lat. 212, f. 5v). Marin Krišava je ispravom o imenovanju
za zakonskoga zastupnika koju je 28. kolovoza 1420. sastavio bilježnik padovanske kurĳe Bartolomej
Nikolin, u uredu voditelja Apostolske komore u Apostolskoj palači u Rimu 21. svibnja 1421. u njegovo
ime obećao uplatiti svotu od 300 florena na koju je samostan oporezovan (ASV, Cam. Ap., Oblig. et
Sol. 58, f. 188r). I sam je dužd 12. lipnja 1421. o njegovu imenovanju pismom obavĳestio zadarskoga
nadbiskupa Blaža Molina (4. III. 1420. – 19. I. 1428.) i redovnike samostana! Međutim, već 5. sĳečnja
1422. samostanski su prihodi opterećeni godišnjom uplatom na ime obeštećenja za Martina de Ortha iz
Napulja, koji je podnio ostavku na komendatarnu upravu samostanom (ASV, Cam. Ap., Annatae, 1, f.
283r). Vidi i Giuseppe PRAGA, “Lo ‘scriptorium’ dell’abbazia benedeina di San Grisogono in Zara”,
Archivio storico per la Dalmazia 7 (1929), br. 39. Od oca je oporučno naslĳedio treći dio knjižnice, koja se
sastojala od 27 knjiga. Nakon smrti opata Krišave opatĳa je 30. prosinca 1447. u komendatarnu upravu
predana Petru Barbu, nećaku pape Eugena IV. i kardinalu đakonu rimske crkve Svete Marĳe Nove,
budućemu papi Pavlu II. (1464.–1471.) (ASV, Reg. Vat. 406. ff. 244v-245r).
6
ASV, Reg. Lat. 374, ff. 175r-176r: Firenze, 22. listopada 1440. godine.
7
ASV, Reg. Lat. 523, ff. 121r-122r: Rim, 17. lipnja 1457. godine.
8
ASV, Reg. Lat. 526, ff. 303v-305r: Rim, 21. lipnja 1457. godine (pismo upućeno Luki Stipčiću); Reg. Lat.
529, ff. 280r-281v: Rim, 21. lipnja 1457. godine (pismo upućeno arhiđakonu Franji Damjanovu).
9
ASV, Reg. Vat. 516, f. 37r: Tivoli, 1. kolovoza 1461. godine.
10
ASV, Reg. Vat. 483, f. 298r-v: Tivoli, 5. kolovoza 1461. godine.
11
ASV, Reg. Lat. 569, ff. 201v-203r: Rim, 25. kolovoza 1461. godine.
12
ASV, Reg. Vat. 516, ff. 70r-71v: Rim, 15. veljače 1462. godine. Augustin THEINER, Vetera Monumenta
Slavorum Meridionalium historiam illustrantia maximam partem nondum edita ex Tabulariis Vaticanis deprompta
collecta ac serie chronologica disposita. Tomus Primus: Ab Innocentio papa III. usque ad Paulum papam III.
1198-1549 (Romae: Typis Vaticanis, 1863), 463-464, br. 654.
13
ASV, Reg. Suppl. 721, f. 261r-v: Rim, 11. lipnja 1475. godine.
116
Crkvena karĳera Mafea Vallaressa

Malo je vĳesti o mladosti venecĳanskoga plemića Mafea Vallaressa. Zonta i
Broo, autori djela Acta graduum academicorum Gymnasii Patavini…, spominju ga u
dva navrata: kao studenta 1439. te kao kanonika Krete i Trevisa s diplomom doktora
kanonskoga prava koju je stekao 26. svibnja 1445. godine.14 U pismu od 30. ožujka 1449.
papa Nikola V. spominje ga kao Mafeo Vallaresso de Venetiis, decretorum doctor, notarius
noster…15 Nakon što je u Sieni, na putu od Rima prema Zadru da bi preuzeo posjed
svoje nadbiskupĳe, iznenadno preminuo nećak mletačkoga dužda Polidoro Foscari,16
Nikola V. dodĳelio je njegovo mjesto 1. srpnja 1450. upravo treviškomu kanoniku
Mafeu Vallaressu. Kao zadarski nadbiskup, bio je jedan od glavnih protagonista
uključenih u slučaj oslobađanja biskupa Nikole Modruškoga, kojega su 1462. zatočili
krbavski knezovi Kurjakovići.17 Kao apostolskoga legata, papa ga je poslao u Köln, a
nakon uspješno obavljene misĳe vratio se u Zadar. Senatu u Venecĳi podnosio je molbe
za ispražnjena mjesta biskupa u Padovi (1481.) i Trevisu (1485.), ali su senatori oba puta
potporu davali drugim kandidatima.18
Sudeći prema dokumentu od 5. kolovoza 1461.,19 sukobi koji za protagoniste imaju
nadbiskupa Vallaressa i arhiđakona Damjanova započeli su barem nekoliko mjeseci
prĳe zbog načina raspodjele prihoda od desetine.
14
Caspare ZONTA – Iohanne BROTTO, Acta graduum accademicorum Gymnasii Patavini… vol. 1/2-3 (Padova:
Antenore, 1970), 78, br. 1330; 214-215, br. 1943: licentia privati examinis et publica doctoratus in iure canonico
domini Maphei Valaresso canonici cretensis et tervisini.
15
ASV, Reg. Vat. 389, f. 12r-v od 30. ožujka 1449. godine.
16
Doktor obaju prava Polidoro Foscari imenovan je 5. studenoga 1449. godine. Prvi nećak dužda Francesca
Foscarĳa imenovan je primicerĳem Sv. Marka 1425.; doktorat obaju prava stekao je na Sveučilištu u
Padovi 1436. godine. U dobi od 28 godina, 27. rujna 1427. preuzeo je strateški važno i politički osjetljivo
mjesto biskupa Bergama. Tĳekom 1448. odnosi između njega i vjernika u Bergamu toliko su se pogoršali
da je Polidoro optužen da je neke dragocjenosti koje pripadaju katedrali (poput knjiga i srebrnine) otuđio
za sebe. Dennis ROMANO, The likeness of Venice. A life of Doge Francesco Foscari 1373–1457 (New Haven –
London: Yale University Press, 2007), 214.
17
Mislav Elvis LUKŠIĆ, “Zatočeništvo Nikole Modruškoga kod krbavskih knezova g. 1462.”, Radovi
Zavoda za povĳesne znanosti HAZU u Zadru 42 (2000), 105-171.
18
Cesare CENCI, “Senato Veneto: ‘Probae’ ai benefici ecclesiastici”, u: Celestino Piana – Cesare Cenci,
Promozioni agli ordini sacri a Bologna e alle dignità ecclesiastiche nel Veneto nei secoli XIV-XV (Firenze:
Quaracchi, 1968), 313-354, [Specilegium Bonanventurianum 3], 410: Vallaresso je 16. travnja 1481. podnio
molbu nakon smrti padovanskoga biskupa Jakova Zena, ali su senatori povjerenje dali Petru Foscarĳu;
str. 418: tek dan nakon smrti Zaneta iz Udina, 16. veljače 1485. Maffeus Vallaresso iam per triginta quinque
annos archiepiscopus Jadrensis, quondam ser Georgii podnio je molbu za mjesto treviškoga biskupa, na koje je
međutim samo pet dana poslĳe, 21. veljače, izabran porečki biskup Nicolò Franco, koji će kao apostolski
nuncĳ u Venecĳi biti uključen u rješavanje slučaja “preotimanja” prihoda trogirske katedrale.
19
ASV, Reg. Lat. 567, ff. 183v-184r: Tivoli, 5. kolovoza 1461. godine: … cum autem sicut eadem petitio
subiungebat ex premissis et nonnullis aliis contra iuris dispositionem per eundem archiepiscopum aemptatis
non parva in clero et populo Iadrensi murmuratio sit exorta, pro eo quod pecunie in fabricam eiusdem ecclesie
vetustate confecte et reparatione non modica egente, ut premiitur, convertende in usus alios exponuntur, pro
parte eiusdem archidiaconi asserentis, pro conservatione iurium dicte ecclesie ac sue iurisdictionis archidiaconalis,
necnon exoneratione conscientie hec ad debitum statum reduci appetere, nobis fuit humiliter supplicatum ut ad
obviandum detractionibus et murmurationibus cleri et populi predictorum ac pro debito et cultu iustitie ecclesie et
sue indemnitatibus super his oportune providere de benignitate apostolica dignaremur…
117
Mafeo Vallaresso i njegova reakcĳa

Tek nešto više od tri mjeseca nakon arhiđakona, 17. studenoga 1461. sucu Svete rote
Petru Ferrizu20 nadbiskup Vallaresso požalio se na nemar koji prema svojim obvezama
u crkvi iskazuje arhiđakon te na sastav tročlane komisĳe koja bi trebala rješavati njihov
spor oko vođenja poslova i iznajmljivanja posjeda rogovske opatĳe sv. Kuzme i Damjana.
Naime, kako tvrdi nadbiskup Vallaresso, ninski biskup karmelićanin Natale Giorgi
zauzet je oko poslanstva bosanskomu kralju, opat samostana sv. Krševana Deodat
Venier21 je izopćen, a ninski arhiđakon ionako provodi više vremena u službi mađarskoga
kralja nego u biskupĳi. Komisĳu, dakle, nadbiskup nastoji diskreditirati i predlaže svoje
kandidate: splitskoga nadbiskupa Lorenza Zanea (1452. – 1473.) i šibenskoga biskupa
Urbana Vignatĳa (1454. – 1468./1470.) te splitskoga i šibenskoga arhiđakona.22
Nadbiskup Vallaresso pismom se 31. srpnja 1462. obratio biskupu Torcella,
Dominiku de Dominicis,23 da bi i njemu objasnio svoje postupke u raspodjeli prihoda
i uzroke sukoba s arhiđakonom, kojega i ovom prilikom nastoji diskreditirati.24
Kako saznajemo iz tog pisma, do toga su datuma trojica delegiranih sudaca već
obavila ispitivanje i nadbiskupu oduzela pravo na četvrti dio prihoda od desetine.
Nadbiskupov su vikar i zastupnik na njihovu odluku podnĳeli žalbu i zatražili novi
termin, a na novom je ročištu njegov zastupnik podastro brojne dokaze protiv njihove
prethodne odluke. U još jednom nadbiskupovu pokušaju dokazivanja nepravičnosti
odluke sudaca sudjelovali su njegov vikar i brat mu Jakov Vallaresso25 (apostolski
20
Conradus EUBEL, Hierarchia catholica medii aevi sive summorum pontificum, S.R. E. cardinalium, ecclesiarum
antistitum series, Vol. II. Ab anno 1431 usque ad annum 1503 perducta e documentis tabularii praesertim Vaticani
collecta, digesta, edita (Münster: Libraria Regensbergiana, 1914; 19602) (dalje: EUBEL, Hierarchia II), 13, 41,
251. Biskup španjolske Tarazone (1464. – 25. IX. 1478.) i referendarius Apostolske palače, Petar Ferriz je za
kardinala izabran 18. prosinca 1476. godine.
21
Kao opat samostana sv. Krševana, Deodat Venier je sve do svoje smrti 1485. mnogo ulagao u materĳalnu
obnovu samostana i oživljavanje njegove uloge gradskoga kulturnog centra. Obnovio je opatĳsku
dvoranu koju je trgovac Pasini pretvorio u skladište: 1482. za nju je od klesara Tome iz Faenze i brata mu
Bona iz Milana naručio šest prozora. Nakon tri godine naručio je od Nikole Firentinca ukrasne prozore
za samostan i obvezao se isplatiti mu 134 zlatna dukata. Dao je postaviti i temelje za zvonik samostanske
crkve, koji nakon njegove smrti nikada nĳe dovršen. Dao je izraditi nekoliko prekrasnih liturgĳskih
kodeksa, a oko sebe je okupio niz humanista poput klerika iz Novare i ninskoga kanonika Filipa de
Rosatisa, doktora crkvenoga prava Antuna Cisirellisa iz Piacenze, učitelja zadarskih škola Jacopa da
Sant’Elpidio, zadarskoga notara i humanista Jeronima Vidulića te paškoga humanista Benedikta Missola.
Vidi Josip KOLANOVIĆ, “Liturgĳski kodeksi svetokrševanskog opata Deodata Venĳera”, Radovi Zavoda
JAZU u Zadru 29-30 (1983), 57-84, osobito 61-62; Ivan OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj i ostalim našim
krajevima 2 (Split: Benediktinski priorat – Tkon, 1964), 50.
22
BAV, Barb. Lat. 1809, ff. 486-488.
23
EUBEL, Hierarchia II, 111, 253. Apostolski protonotar Dominik de Dominicis izabran je za biskupa Torcella
20. veljače 1448.; premješten je u Bresciu 14. studenoga 1464., a umro u veljači 1478. godine.
24
BAV, Barb. Lat. 1809, ff. 523-527.
25
Jakov Vallaresso je kao apostolski protonotar 30. kolovoza 1482. izabran za koparskoga biskupa. Umro
je 9. ožujka 1503. godine (EUBEL, Hierarchia II, 169). Autor je djela Historia de origine et processu urbis ac
principum et imperatorum ipsius usque ad Carolum Magnum extracta de Mari historiarum, inc. Anno a mundi
origine, kako stoji na kraju rukopisa, f. 186v: Hanc cronicam pro quadam ocii voluptate manu propria scripsi
ego Jacobus Vallaressus Venetus apostolice sedis protonotarius dum pro sanctissimo domino nostro Sixto pontifice
118
podđakon i protonotar u Rimu), kojemu je nadbiskup Mafeo sve objasnio pismom od

23. prosinca 1462. godine. Novi detalj u sporu je da su rektori umjesto Filipa de Rerra
izabrali novoga pravnog zastupnika u osobi Šimuna Fanfogna.26 Sukob nĳe rĳešen ni
tĳekom sljedećih šest mjeseci. Dapače, iz molbe koju je Kurĳi 16. srpnja 1463.27 uputio
Franjo Damjanov saznajemo da ga je u međuvremenu nadbiskup na brojne načine i s
mnogo mržnje ometao u upravljanju fabrikom i njezinim prihodima, a prema njegovu
statusu papina akolita, kolektora i nuncĳa nĳe pokazivao nikakvo poštovanje.28
On se zatim požalio da ga svakodnevno uznemiruje novim mukama, nanoseći mu i
znatnu materĳalnu štetu (non habito respectu aliquo quod ipse collector et nuncius apostolicus
necnon prefate sedis acolitus et capellanus ut prefertur existit, eum quotidie novis vexacionum
generibus molestare et occasionem pro causa quam eum iugitur querere non desistat in dicte
sedis et Camere apostolice eiusque officialium contemptum ac ipsius oratoris prejudicium et
non modicum et detrimentum). Zamolio je stoga da mu se omogući neometano obavljanje
poslova za Komoru (ut dicte Camere negotia diligenter in illis partibus exercere valeat) te da
ga se zaštiti od nadbiskupove samovolje.
maximo arci Tifernati preessem anno domini MCCCCLXXVIII (Paul Oscar KRISTELLER, Iter Italicum, vol. V.
Alia itinera III and Italy III. Sweden to Yugoslavia, Utopia, Supplement to Italy /A-F/ Leiden, Brill, 1990.
Cambridge: Harvard University, 231). Kao zadarskomu kanoniku, na komendatarnu mu je upravu 21.
travnja 1476., nakon smrti posljednjega opata Šimuna, dodĳeljen benediktinski samostan sv. Petra na
otoku Pagu, čĳi je godišnji prihod procĳenjen na 40 zlatnih florena. Istoga je dana Jakov osobno na ime
annatae uplatio svotu od 18 florena (ASV, Cam. Ap., Intr. et Ex. 492, f. 128v: Rim, 29. travnja 1476. godine;
Cam. Ap., Annatae 24, f. 134r; ASV, Reg. Lat. 761, ff. 212r-213r; OSTOJIĆ, Benediktinci 3, 291).
26
BAV, Barb. Lat. 1809, ff. 548-550.
27
ASV, Reg. Suppl. 565, f. 13r-v: Tivoli, 16. srpnja 1463. godine.
28
Kao potvrda ove arhiđakonove tvrdnje doista bi moglo poslužiti i pismo koje je nadbiskup Vallaresso
uputio mletačkomu duždu Kristoforu Moru 15. lipnja 1462. godine: Hinc est quod nuper Hyadram accedens
archidiaconus ecclesie mee: apportauit secum nonnullas lieras Sanctisismi D.N. pape videlicet unas officii sui
collectoriatus et quasdam alias ad lites priuatas et ad beneficia in hac ciuitate obtinenda, simul etiam lieras ducales
Excellentie Vestre directas ad istos Magnificos Rectores Hyadre quibus, earum uigore precipitur ac mandatur, ut
easdem lieras apostolicas per ipsum archidiaconum obtentas debite faciant executioni demandari. Verum quia
sepe numero euenit, ut nonnulli per falsi suggestionem, sicut optime nouit Celsitudo Vestra, Sedem Apostolicam
circumuenientes: easdem lieras iuxta sue uoluntatis studium reportant, quarum tamen executio fieri non debet
nisi prius de earum ualiditate secundum formam iuris per ordinarium cognoscatur; quo facto, tum demum ipse
liere apostolice uel approbantur et executioni mandantur, uel suspenduntur tanquam tacita ueritate et expressa
falsitate obtente equanimiter Pontifici Maximi tollerare consueuit, cum ei rationabilis causa pretenditur cur
mandatis aut lieris suis obeditum non fuerit, his itaque se habentibus, neque ego de predictarum lierarum
nullitate seu ualiditate cognoscere possem, lieris ipsis Excellentie Vestre obstantibus, neque isti rectores aliter
facere possunt quin easdem simul omnes apostolicas lieras aut recte aut perperam per prefatum archidiaconum
impetratas, vigore lierarum Excellentie Vestre ita precipientes debite faciant executioni mii. Que quidem res
quoniam cederet in magnum dedecus pontificalis dignitatis mee et in damnum multorum pauperum clericorum,
quos idem archidiaconus virtute predictarum lierarum apostolicarum tacita ueritate obtentatarum et lierarum
Serenitatis Vestre beneficiis suis spoliare, eorumque possessionem occupare affectat, non sine Dei omnipotentis
et hominum offenssione (!) nec sine populi et cleri huius murmuratione maxima. Proinde Clementie Vestre
humiliter supplico, ut prefatas suas lieras super executione ceterarum lierarum apostolicarum preterquam officii
collectoriatus, quibus nihil opponitur, ad prefatos dominos Rectores istos directas, reuocare ac prorsus anullare
dignetur ac potius eisdem scribere, vt me officium meum debita iuris equitate seruata, exercere permiant, neque
de exequenda uoluntate pontificis curam suscipiant, prius quam de iure clarius constet, que sit uoluntas eius
in premissis, nam non puto id esse de mentis Serenitatis Vestre per suas prenominatas lieras: ut alterius iura
tollantur aut cuiquam indebite preiudicium fiat. BAV, Barb. Lat. 1809, ff. 195-197.
119
Slučaj o prihodu fabrike između nadbiskupa i arhiđakona koji predstavlja kaptol i

cĳelu zajednicu zadarskih građana nĳe završen ni nakon gotovo 15 godina. U
arhiđakonovoj se molbi od 11. lipnja 1475., kojom traži da mu bude vraćeno njegovo
kanoničko mjesto u zadarskoj katedrali, može naslutiti strah da će nadbiskup i vikar
nastaviti parnicu i da će on, možda, završiti u zatvoru (cum autem Pater Sancte, dictus
orator cum prefatus archiepiscopus proventus ecclesie fabrice Iadren. perciperet super huiusmodi
proventibus quorum perceptio, consumatio et computum ad oratorem pertinebant aliquandiu
litigarunt et unam pro se et contro dictum archiepiscopum in illis partibus sententiam respoitiuit
qui postmodum partes alias conformes sententias in Romana Curia ulla declarata existit cum
exprensarum condemnatione et propterea orator dubitat ne prefatus episcopus vel eius vicarius
premissorum occasione aliquid controversiam moliatur eumque carceri detradare et in illo male
tractari faciat),29 pa je 18. rujna 1475. papa Siksto IV. ninskomu biskupu Jakovu Bragadinu30
(1462. – 1479.), koji tada rezidira u Zadru, uputio nalog da se ponovno pozabavi slučajem.31
Ako je suditi prema dokumentima dostupnima u Tajnom vatikanskom arhivu, taj
će dugotrajni proces dobiti epilog u dvĳe molbe gotovo identičnoga sadržaja koje je
nadbiskup Vallaresso u relativno kratkom roku podnio papi Sikstu IV. Prva je poslana 3.
ožujka,32 a druga 2. lipnja 1478. godine. Saznajemo da je spor koji su pokrenuli zadarska
komuna i kaptol predvođen arhiđakonom Franjom Damjanovim stigao na rješavanje
novim sucima – venecĳanskomu patrĳarhu Mafeu Gherardĳu33 i ninskomu biskupu
Jakovu Bragadinu. Saslušavši nadbiskupovu obranu i ne našavši protiv njega nikakve
zloporabe ovlasti, njih su dvojica zadarsku komunu i kaptol osudili na plaćanje troškova
(vocata dicta creatura vestra et auditis hinc inde propositis quod iustus foret determinaveret
et consequenter cum pro parte dicte creature vestre nulle relevantes exceptiones iurisdictionis
dedicatorie coram reverendo patre domino Mapheo patriarcha et pretenso iudice delegato predicto
opposite fuissent et harum occasione, servatis servandis, prefatus reverendus pater dominus
patriarcha, se non iudicem pretensarum lierarum vigore, inter dictas partes diffinitive declaravit
ac preces ipsas in expensis… condemnavit). Oni su, naravno, papi podnĳeli žalbu na
patrĳarhovu odluku, a slučaj je predan auditoru Svete rote Antonu de Grassis,34 koji će ad
partium adversarum instantiam formirati novi sudski spor u Rimu. U tim je okolnostima –
partes huiusmodi litigantes longe habilius et cum maiori forte et temporis et expensarum iactura
– a da bi se uštedjelo na daljnjim troškovima skupoga sudskog postupka, nadbiskup
zamolio da se proces ponudi aliquibus probis viris in civitate Veneciarum i za nove članove
29
ASV, Reg. Suppl. 721, f. 261r-v: Rim, 11. lipnja 1475. godine.
30
Jakova Bragadina, izabranoga skradinskog biskupa (23. srpnja 1460. kao izabrani skradinski biskup
obvezao se na uplatu malih pristojbi Apostolskoj komori i kardinalskom zboru), papa Pio II. premjestio
je 5. ožujka 1462. na ninsku biskupsku katedru (EUBEL, Hierarchia II, 204, 231).
31
ASV, Reg. Vat. 570, ff. 39r-41r: Rim, 18. rujna 1475. godine.
32
ASV, Reg. Suppl. 766, ff. 121v-122r.
33
EUBEL, Hierarchia II, 264: 21. prosinca 1468. – 14. rujna 1492. godine.
34
Antonio (umro 1491.) pripadnik je ugledne bolonjske patricĳske obitelji de Grassis. Bio je apostolski
nuncĳ kod cara Fridrika III. (1478.–1479.), auditor Rimske rote od 1482., upravitelj pokrajine Campagna
e Mariima te biskup Tivolĳa od 1485. godine. EUBEL, Hierarchia II, 251.
120
sudačke komisĳe predložio dračkoga biskupa te plebane venecĳanskih crkava svetih

Barnabe i Ivana Krizostoma da bi barem jedan od njih preuzeo i završio spor. Papa je
odlučio da se predmet preda padovanskomu biskupu Jakovu Zenu.35 Dakle, nove
parnice koje bi ponovno mogle ići na ruku nadbiskupu Vallaressu…
Iz svega rečenog jasno je da ni jedna od sukobljenih stranaka nĳe štedjela udarce.
Slučaj pokazuje da su se u sudskoj praksi koristile sve tehničke mogućnosti koje pomažu
da se porazi suparnik ili da se izricanje nepovoljne presude sprĳeči i odugovlači
što je duže moguće. Bilo je sumnjivih sazivanja svjedoka, čudnih izuzeća sudaca,
pristranosti sudaca, pozivanja u pomoć prĳatelja i utjecajnih zaštitnika (treba naglasiti
da je nadbiskup ovdje – sa svim svojim “jakim” poznanstvima iz venecĳanskoga kruga
– ipak u prednosti, a arhiđakon mora koristiti službene, pa stoga i sporĳe i slabĳe,
putove da dođe do Kurĳe), diskreditiranja protivnika. Veoma vjerojatno ni konačna
odluka nĳe bila zadovoljavajuća za obje stranke, koje su u proces uložile ogromne
svote novca, brojne dokumente i, ne manje važno: vrĳeme! Sličan kraj u gotovo svakom
sukobu između dvĳu jednako respektabilnih stranaka bila je arbitraža – koja je možda
i definirala stvarnost lokalnih moćnika (imajući uvĳek na umu da su pravo i običaji
samo elementi te moći), ali je nastojala izbjeći nerede.
Francesco Marcello i trogirska biskupska menza

Mletački je patricĳ Francesco Marcello (Venecĳa, 1446. – 15. VII. 1524.)36 na mjesto
trogirskoga biskupa imenovan 22. listopada 1488., a posjed biskupĳe preuzeo je u ožujku
1490. u pratnji svojega brata, šibenskoga kneza Petra Marcella. Godišnji prihod biskupske
menze iznosio je između 400 i 500 zlatnih florena, od kojih je stotinu zlatnika na ime
obeštećenja trebalo uplaćivati rapskomu biskupu Ludoviku Malombri.37 Da bi se othrvao
financĳskim teškoćama, biskup Marcello zatražio je preko Senata 22. rujna 1489. od Rimske
35
Doktor obaju prava Jakov Zeno imenovan je na biskupĳu Belluno-Feltre 26. travnja 1447. nakon smrti
biskupa Tome Tomasinĳa. Na biskupĳu u Padovi premješten je 26. ožujka 1460., a umro je krajem ožujka
1481. godine (EUBEL, Hierarchia II, 103, 210). Tĳekom života strastveno je sakupljao rukopisne kodekse i
inkunabule. Nakon iznenadne smrti biskupska je rezidencĳa opljačkana, knjige su razgrabljene, pa je u
inventaru koji je dao sastaviti njegov nasljednik Pietro Foscari zabilježena samo trećina, odnosno 361 knjiga,
koje čine povĳesnu jezgru padovanske kaptolske biblioteke. Opširnĳe: Eugenia GOVI, “La Biblioteca di
Jacopo Zeno”, Bolleino dell’Istituto di paleografia del libro 10 (1951) 1/4, 34-118. Ne treba zaboraviti da je
Mafeo Vallaresso u vrĳeme svojega boravka na lĳečenju u Padovi već 20. ožujka 1460. imao vĳest o Zenovu
imenovanju: Existenti siquidem mihi hic Padue quo loci curande valitudinis gratia pridem concesi: nunciatum
est per lieras ex Venetiis quam fauste et cum omnium consensu ac beneplacito per Clementiam Maximi Pontificis
viduitati huius Alme Sedis prouisum fit de persona eiusdem R. D. V. Quo certe nuncio non solum ego qui propensiori
amore acccedo V. D. verum tota hec ciuitas letatea est et adhuc letatur gratias referrens omnipotenti Deo qui tandem
uisitauit et fecit redemptionem plebis sue (BAV, Barb. Lat. 1809, str. 422-423, br. 405).
36
Giuseppe GULLINO, “Marcello, Francesco”, Dizionario biografico degli italiani 69 (Rim: Istituto della
enciclopedia italiana, 2007), 528-529.
37
EUBEL, Hierarchia II, 92: Aloysius (Ludovik) Malombra obvezao se 19. sĳečnja 1484. na uplatu zajedničkih
i malih pristojbi na koje je oporezovana Rapska biskupĳa (ASV, Cam. Ap., Oblig. et Sol. 83, f. 115v). Mjesto
biskupa zadržao je do smrti, a 20. studenoga 1514. na njegovo je mjesto imenovan Vincenzo Nigusantius,
kojemu je istoga dana uručena i dispenzacĳa o nedovoljnoj kanonskoj dobi za mjesto biskupa, dispensatio
super defectu aetatis (ASV, Reg. Lat. 1314, ff. 49r-50r; 50v, 51r-v).
121
kurĳe odgodu isplate, ali molba nĳe prihvaćena. Prĳe 1500. dvaput je od mletačkoga Senata
zatražio potporu da bi napustio Trogirsku biskupĳu. Naime, 18. rujna 1490. sudjelovao je u
glasanjima (“probe”) Senata za mjesto patrĳarha Venecĳe, a 5. rujna 1494. i za akvilejskoga
patrĳarha, ali su u oba slučaja senatori podržali kandidature drugih prelata. Nĳe moguće
utvrditi koliko su ta dva neuspjeha utjecala na njegovu odluku da stvarno rezidira u
Trogiru, ali je sigurno da se u Dalmacĳi nalazio na početku mletačko-turskoga sukoba
1499. – 1503., koji su obilježili brojni turski upadi i razaranja posjeda na teritorĳu biskupĳe.
Godine 1500. sagradio je odlično utvrđen kaštel u Bosiljini da bi biskupskim seljacima i
njihovu blagu pružio zaklon i zaštitu u slučaju iznenadne turske provale, a čudotvornu
sliku Djevice Bogorodice iz Bosiljine prenio je u franjevački samostan na Čiovu da ne bi
pala u ruke Turcima. U prisutnosti doktora obaju prava, arhiđakona i kanonika trogirske
katedrale Ivana Štafilića, primicerĳa Svetonĳa, Mihovila Bratoeuicha, Mihovila pokojnog
Ostoye i biskupova kapelana Kristofora, koji su se kapitularno sastali u njegovoj spavaćoj
sobi, 6. je studenoga 1500. donio odluku prema kojoj se u trogirskoj katedralnoj crkvi
više neće dopuštati pokapanje pokojnika. Oni kojima je to do tada bilo dopušteno dobili
su rok od osam mjeseci da svoje grobnice ujednače s razinom poda.38 Dana 17. sĳečnja
1501. osobno je prisutan u kaštelu Bosiljina da bi Turke odvratio od još jednog upada, a 4.
veljače sama je trogirska komuna u Venecĳu uputila svojega predstavnika Jerolima Lucića
da u Senatu zatraži pomoć oko dovršenja izgradnje utvrde jer biskup više za to nĳe imao
sredstava. Biskup Marcello osobno je 10. prosinca 1502. u Venecĳi, gdje se duždu obratio
na elegantnom latinskom tražeći pomoć za svoje vjernike u Trogiru, a 21. srpnja 1503.
molbu u korist svoje biskupĳe ponovio je i pred Senatom.
Prema onome što Jacopo Coleti prenosi od kroničara Marina Sanuda, koji je biskupa
osobno dobro poznavao, stječe se dojam da je Trogir doživljavao kao mjesto progonstva,
iz kojega je trebalo pobjeći! Već od samoga početka 1503. pa sve do 1517. u Senatu je
podnosio kandidaturu za bilo koje drugo mirnĳe i bogatĳe mjesto na teritorĳu Mletačke
Republike: u ožujku 1503. nedostajalo mu je glasova za mjesto biskupa u Cremoni, a
17. travnja za mjesto biskupa u Veroni. Dana 12. studenoga 1504. odbĳen je na glasanju
za mjesto patrĳarha Venecĳe, jednako tako nĳe prošao na ponovljenom glasanju za
veronskoga biskupa u srpnju 1508. godine. Napokon je 18. rujna te godine dobio dekret
Senata za biskupsku katedru u Vicenzi, ali se odluci žestoko suprotstavio papa Julĳe II.,
koji je na to mjesto želio namjestiti svojega nećaka Francioa della Roverea. Naravno,
Senat je popustio, pa je biskup Marcello, i dalje protiv svoje volje, ostao u Trogiru, ali je
zato obustavio uplaćivanje obeštećenja rapskomu biskupu Malombri. Negativan i žestok
odgovor, u skladu s lošim odnosima koji su u to vrĳeme vladali između Venecĳe i Kurĳe,
nĳe dugo čekao: 30. prosinca 1509. kažnjen je izopćenjem. Kazna mu je potvrđena još
jednom, 8. listopada 1514., a poslĳe je poništena. Od tada do smrti Marcello se nĳe vratio
u Dalmacĳu. Ponovno ga nalazimo među kandidatima za biskupĳu Feltre 31. listopada
1512., 23. veljače 1517. je “posjetio Zbor otaca, zamolio dužda da privoli Senat neka preko
38
Trogir, Kaptolski arhiv, pergamene, br. 199.
122
glasnika isposluje od vrhovnog svećenika, da na mjesto padovanskog biskupa, koji će

uskoro umrĳeti postavi njega. Patio je naime vrlo teško zbog odbĳenice za vičentinsku
biskupĳu što ju je donio Julĳe II…. Ali mu se ni tada, ne znam kojom njegovom kobi, želja
nĳe ispunila”.39 Mjesto biskupa u Vicenzi napokon je uspio dobiti 29. sĳečnja 1524., ali je
15. srpnja iste godine umro u svojoj palači San Anzolo na Canalu Grande, a pokopan je u
crkvi sv. Stjepana.
Prema dostupnim, do danas u kopĳama sačuvanim dokumentima40 možemo pratiti
tĳek događanja koja počinju nešto prĳe njegova dolaska u Trogir da bi u pratnji brata Petra
Marcella preuzeo posjed svoje biskupĳe početkom ožujka i traju do 14. travnja 1490. godine.
Naime, netko je biskupova brata Petra pogrešno i lažno obavĳestio da su neki trogirski
plemići četvrti dio ukupnih prihoda trogirske katedrale prenamĳenili u svoju korist, nunc
vero, quoniam per aliquos Tragurienses data fuerat mala et falsa informatio magnifico domino Petro
Marcello, fratri reuerendissimi domini Francisci Marcello, episcopi Traguriensis, videlicet, quod
per aliquos seculares erat occupata quarta pars redditus episcopatus predicti, et quod pecunia inde
extracta sub nomine fabrice, per dictos laicos ad proprios usus convertebantur, cum dicta ecclesia
nullam indigentiam inde haberet alicuius fabrice. Vođen tom pogrešnom informacĳom, Petar
Marcello uputio je uime svojega brata biskupa papi Inocentu VIII. (1484. – 1492.) molbu
kojom je zatražio da se prihodi sjedine s prihodima biskupske menze. Nesumnjivo je ta
informacĳa došla do braće Marcello tĳekom pregovora vođenih o imenovanju Francesca
za trogirskoga biskupa nakon premještanja dotadašnjega biskupa Leonella Chiericatĳa
na biskupĳu u Concordĳi (i on je 22. listopada 1488. Apostolskoj komori obećao uplatu
zajedničkih i malih pristojbi svoje nove biskupĳe). Svakako se to moralo dogoditi prĳe
subote 20. veljače 1490., kada je na “paniku” u krugovima bliskim katedralnomu kaptolu i
fabrici katedrale zbog biskupove odluke o nepoštovanju stoljetnih prava reagiralo i Vĳeće
trogirske komune. Naime, na sjednici Vĳeća, u prisutnosti kneza, kapetana i sudaca, sa 39
glasova, uz tri glasa protiv, plemić Koriolan Cipiko izabran je da pred duždem i Vĳećem
desetorice i drugim magistratima te apostolskim legatom u Venecĳi predstavlja trogirsku
komunu u pitanju prihoda operarĳe trogirske katedrale. Vĳeće mu je za tu misĳu
namĳenilo plaću od 30 zlatnika i odredilo da na put mora krenuti u roku od deset dana.
Vjerojatno istovremeno, i biskup Marcello spoznao je da je pogrešno reagirao na lažnu
informacĳu, da mu je prešućena istina, a sve je bilo usmjereno i na štetu Božje službe u
trogirskoj katedralnoj crkvi i u suprotnosti sa stoljetnim povlasticama koje su trogirski
građani i njihova katedrala dobili od ugarskih kraljeva Kolomana i Bele IV. te same
39
Daniele FARLATI, Trogirski biskupi s dodacima i ispravcima Jacopa Coletĳa, Prĳevod s latinskog: Kažimir
Lučin, Uvod i bilješke Jadranka Neralić (Split: Književni krug, 2010), 38.
40
Radi se o sljedećim dokumentima: Trogir, Kaptolski arhiv, kodeks “Operaria”, f. 61, zapisnik sjednice
Vĳeća od 20. veljače 1490. godine; Zagreb, Hrvatski državni arhiv, Obiteljski arhivski fond Fanfogna-
Garagnin, Kartular Trogirskoga kaptola (Cartularium Capituli Traguriensis, 1185-1775), ff. 344-346,
notarska isprava javnog bilježnika Franje Bonavite od 29. ožujka 1490; Trogir, Kaptolski arhiv, kodeks
“Operaria”, ff. 64-68, notarska isprava javnog bilježnika i tajnika apostolskog nuncĳa Bartolomeja, sina
Anuna Pedretĳa, od 30. ožujka 1490. i ff. 68-69, prĳepis dukale dužda Augustina Barbadica od 14. travnja
1490., koja se nalazi i u kodeksu br. 60 “Raccolta di ducali dal 1272 al 1753”, ff. 175-176, trogirskoga
kaptolskog arhiva.
123
Mletačke Republike.41 Doista, iz notarske isprave koju je 29. ožujka 1490. u rezidencĳi
biskupa Marcella, u četvrti Sv. Pavla, u prisutnosti svećenika Dominika de Mazonibus,
kanonika u Famagusti, trogirskoga građanina Mateja Vchatio, i drugih svjedoka sastavio
javni bilježnik s carskim ovlastima i sudac Francesco Bonavita, sin pokojnog ser Nikole iz
Venecĳe, doznajemo da je biskup Marcello odlučio molbu upućenu papi Inocentu smatrati
ništavnom i bezvrĳednom, a apostolskoga nuncĳa u Venecĳi, treviškoga biskupa Nikolu
Franca (Este, oko 1425. – 8. VIII. 1499.)42 zamolio da postupi tako da o toj stvari ubuduće
ne bude nikakvih kontroverzĳa. Zbog toga je svojim pravnim zastupnikom imenovao
Trogiranina Mihovila, sina Mateja Chiudĳa,43 da bi od apostolskoga nuncĳa u njegovo
ime zatražio potvrdu te javne isprave i sve što bi bilo neophodno učiniti prema običajima
i pravilima Svete Rimske Crkve. Sam je biskup obećao da će sve postupke svojega
41
On sada zna da su prihodi trogirske katedrale oduvĳek bili odvojeni od prihoda biskupske menze.
Katedralnim su prihodima upravljala četvorica plemića grada Trogira, od kojih su jednoga na jednogodišnju
službu birali biskup i kaptol. Na kraju službe stari bi operarĳ u prisutnosti biskupa, kanonika, gradskoga
pretora i sudaca svojemu nasljedniku na službi bio dužan podnĳeti precizno, detaljno i potpuno izvješće o
prihodima i rashodima. Ti su se prihodi uglavnom upotrebljavali za rasvjetu katedrale (svĳeće i ulje), plaću
za sakristana i orgulje, gastalda koji se brine o čistoći crkve, namještaja i njezinih ukrasa. Ako bi u izvješću
bilo dugova, sam bi ih operarĳ morao isplatiti iz svojih sredstava.
42
Nicolò Franco, doktor obaju prava s padovanskoga sveučilišta, kanonik kaptola katedrala Este (1450.)
i Treviso, arhiprezbiter katedrale u Padovi (1476.–1480.); apostolski legat pape Siksta IV. u Kraljevstvu
Kastilja i León (1475.–1478.). Imenovan je biskupom Poreča u listopadu 1476., a 21. sĳečnja 1485.
premješten je na bogatu biskupĳu Treviso. Ubrzo je postao i prvi stalni diplomatski predstavnik pape u
Venecĳi (Motu proprio pape Inocenta VIII. od 8. lipnja 1486. kojim mu potvrđuje sve ovlasti koje je imao
i u španjolskoj misĳi arduis maximeque necessariis apostolice sedis negociis ad dilectum filium nobilem virum
Marcum Barbaricum, ducem Venetiarum eiusque inclytum Dominium oratorem nostrum miserimus… ASV,
ARM. XXXIX, t. 19, ff. 419v-420r; objavljen u: Franco GAETA, “Origini e sviluppo della rappresentanza
stabile pontificia in Venezia (1485–1533)”, Annuario dell’Istituto storico italiano per l’età moderna e
contemporanea 9-10 (1957-1958), 1-281, ovdje 83, dokument br. 38. Misĳa u Venecĳi potrajala je do sredine
1492., a u tom je razdoblju obavio za Rimsku kurĳu brojne zadatke, među ostalim i rješavao sukobe
između Svete Stolice i Republike oko Jadranskoga mora, koje je Venecĳa smatrala svojim “zaljevom”
i svima ograničavala slobodu plovidbe. Njegova je i prva cenzura u odnosu na neko tiskom objavljeno
djelo – zajedno s patrĳarhom Tommasom Donà cenzurirao je traktat Antonĳa Rossellĳa “De Monarchia
sive de potestate imeratoris et papae” (Venetiis, 1487.) i “Conclusiones DCCCC dialecticae morales”,
kojem je autor Giovanni Pico della Mirandola (Romae, 1486.). Antonio MENNITI IPPOLITO, “Franco,
Nicolò”, Dizionario biografico degli italiani 50 (1998), 197-202.
43
Trogiranin Mihovil Chiudi, Claudius, Michele Claudio (Trogir, vjerojatno oko 1460. – Monopoli, studeni
1514.) na samom je kraju 15. stoljeća ugledna osoba papinskoga dvora. Kao doktora obaju prava, u
svojstvu auditora nalazimo ga u pratnji legata pape Aleksandra VI. u Napulju, kardinala Giovannĳa
Borgie. Papa Julĳe II. imenovao ga je 14. lipnja 1505. upraviteljem Rima, 2. ožujka 1506. biskupom u
Polignanu kod Napulja, a 7. veljače 1508. i biskupom Monopolĳa. U studenom 1508. u svojstvu vicelegata
u Viterbu je primio papu, u službenom posjetu provincĳi. Godine 1509. u papinoj je pratnji na putu
po istočnim provincĳama Papinske Države. Godine 1510. imenovan je stalnim apostolskim nuncĳem u
Venecĳi u vrĳeme sukoba Svete Stolice s Francuskom. Misĳa je bila prilično lagana i zbog toga što je i
Venecĳi odgovarao savez s papom. Na osobni se zahtjev vratio u Rim u svibnju 1512., a kao izvanredni
poslanik upućen je u Venecĳu da bi kardinalu Schinneru odnio novac za švicarske vojnike. Ishod tih dvĳu
misĳa povoljno je utjecao na papu Julĳa II., koji ga krajem godine šalje u delikatnu misĳu u Pesaro, gdje
je želio postaviti svojega nećaka Francesca Maria Della Roverea. Enrico STUMPO, “Claudio Michele”,
Dizionario biografico degli italiani 26 (1982), 161-163; Anto LEŠIĆ, “Chiudi, Mihovil”, Hrvatski biografski
leksikon 2 (Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 1989), 652; Henri BIAUDET,
Les Nonciatures apostoliques permanents jusqu’en 1648. (Helsinki: Suomalaisen Tiedeakatemia, 1910), 96;
Franco GAETA, “Origine e sviluppo della rappresentanza stabile pontificia in Venezia (1485–1533)”,
Annali dell’Istituto storio italiano per l’età moderna e contemporanea 10 (1958), 16.
124
zastupnika smatrati ispravnim i obvezujućim i za sebe i svoje nasljednike na biskupskoj

katedri te da će se odreći svih eventualnih potraživanja.
Apostolski je nuncĳ, treviški biskup Nikola Franco, dvĳe stranke u sukobu –
Koriolana Cipika kao predstavnika Vĳeća i komune trogirskih građana, te Mihovila
Chiudĳa kao predstavnika biskupa Marcella – svakako primio u svojem venecĳanskom
sjedištu, samostanu sv. Ivana i Pavla, do 30. ožujka 1490., kada je njegov tajnik Bartolomej,
sin Antuna Pedretusa, i javni bilježnik s carskim ovlastima sastavio ispravu o nuncĳevoj
odluci. Pravnom su činu nazočili svjedoci, vikar apostolskoga legata i doktor prava Ivan
de Martinis te službenik u biskupovu kućanstvu Dominik Beryeri.44
Koriolan Cipiko ponio je na sastanak s nuncĳem i originalne isprave koje su se
čuvale u Trogiru. Prĳe svega, to su bile povlastice ugarskih kraljeva Kolomana i Bele IV.
sa zlatnom bulom iz kojih je vidljivo da je predĳ Drid sa svim pripadnostima dodĳeljen
na korištenje biskupu i njegovoj crkvi; zatim autentične notarske isprave koje je sastavio
kancelar trogirske komune Petar de Rechanatis, iz kojih je vidljivo da su prihodima uvĳek
upravljali operarĳi, izabrani po običajima trogirske komune. Na kraju, tu je bila i povlastica
Mletačke Republike kojom je dužd Toma Mocenigo komuni i svim njezinim građanima
svih staleža potvrdio ranĳe povlastice o neometanom uživanju pokretne i nepokretne
imovine.45 Koriolan Cipiko ponizno je zamolio apostolskoga nuncĳa da u ovom slučaju
odluči u korist trogirske komune i crkve, a da zahtjev biskupa Marcella koji je uputio papi
proglasi nevažećim i bezvrĳednim.
Konačno, 14. travnja 1490. dužd Augustin Barbadico uputio je iz duždeve palače u
Venecĳi trogirskomu knezu Paskvalu Foscarenu pismo kojim ga obavještava o uspješno
obavljenoj misĳi poslanika Koriolana Cipika i potvrđuje odluku apostolskoga nuncĳa
Nikole Franca. Dužd Barbadico iskoristio je priliku i sam ponovno potvrdio da će izabrani
operarĳi i ubuduće upravljati prihodima fabrike, koji su odvojeni od prihoda biskupske
menze, a sporazum nitko ne smĳe povrĳediti.
44
Trogir, Kaptolski arhiv, kodeks “Operaria”, ff. 64-68.
45
Trogir, Kaptolski arhiv, kodeks “Operaria”, f. 65-66: Ad probationem autem sue narationis prefatus nuntius et
orator coram nobis produxit priuilegia clarissimorum regum Hungarie, Colomani et Belle sub bulla aurea pendente
ex quibus aparebat dictos reges predium Drid cum omnibus suis adiacentiis in helemosinam tam ecclesie quam etiam
episcopo fuisse donatum, produxit etiam scripturas autenticas sumptas ex cancellaria comunis Tragurii manu Petri
de Rachanatis cancellarii eiusdem comunis per quas apparebat supradictos fructus, redditus et proventus continuo
fuisse administratos per operarios ellectos iuxta consuetudinem ciuitatis Traguriensis. Produxit etiam priuilegium
reverendissimi Dominii Venetiarum, sub principe Thoma Mocenigo inclito duce Venetiarum, concessum supradicte
comunitati Tragurii acquisitioni ciuitatis eiusdem, per quod apparebat concessum esse, quod omnes nobiles et
populares tam ecclesiastici quam seculares, in suo permaneant gradu suisque bonis tam mobilibus quam stabilibus
possidendo gaudeant sine aliqua molestia. Narauit etiam idem orator quod dilectus nobis in Christo Petrus Marcello
frater reverendissimi in Christo patris Francisci Marcello, episcopi Traguriensis, ex falsa informatione quorumdam
asserentium per nobiles Tragurienses occupatum esse quartam partem introituum episcopatus Tragurii et eam sub
nomine fabrice ad proprios usus conuertisse, usus subuertitia et falsa naratione impetrauerat a summo Pontifice,
nomine eiusdem episcopi, fructus, redditus et e prouentus, prefatos uniri debere episcopatui, siue episcopali mense
predicte. Cum autem omnia et singula narata, et exposita per predictum nuntium et oratorem, uera fuerunt, et
sunt, ideo nobis humiliter supplicauit, nomine prefate Communitatis, quatenus predictam impetrationem unionis
per dominum Petrum nomine eiusdem episcopi factam apostolica auctoritate declarari ac pronunciare deberemus
subreptitiam ac nullam, nulliusque ualoris uel momenti fuisse…
125
Jadranka Neralić
Two attempts of the extortion of the cathedral’s operarium incomes in the second half of
the 15th century: the examples of Zadar and Trogir
Summary
Two apparent aempts of the extortion of the cathedral’s operarium incomes in the second
half of the 15th century are presented in this paper. In both examples, the Venetian bishops of
Dalmatian bishoprics are included – one is Mafeo Vallaresso (1450-1494), the archbishop of Zadar,
while the second is Francesco Marcello (1488-1524), the bishop of Trogir. Nevertheless, that fact
is the only similarity in these two examples. The Zadar example had lasted for almost twenty
years and it convulsed groups near to the archbishop of Zadar, as well as those groups near to
Zadar cathedral but also the whole urban community. This example is very well documented by
many papal leers, the various appeals of the litigants as well as the archbishop’s leer that he
wrote to his friends, advocates, sponsors and officials in Venetia and Rome. The Trogir example
depicts the conflicts between the bishop and the spokesmen of the operarium of the cathedral of
St. Lawrence. The cathedral was represented by Koriolan Cipiko in Venetia in front of the doge
and apostolic legate Nicholas Franco, and the conflict was solved in less than two months. The
Zadar example is traced in unpublished archival documents from various series of the Vatican
Secret Archives as well as in the archbishop’s epistolarium from the Vatican Apostolic Library,
while the Trogir example is traced in the copies of documents from the Croatian State Archive in
Zagreb, as well as in the Chapter Archive of Trogir’s cathedral.
Key words: Zadar, Trogir, Mafeo Vallaresso – the archbishop of Zadar, Francesco Marcello –
the bishop of Trogir, ecclesiastical history, Church incomes
126
Vinicĳe B. Lupis
Beneficĳ biskupa Vida Ostojića
Autor u radu donosi nove spoznaje o životu i beneficĳu/nadarbini

krbavskoga biskupa Vida Ostojića Marinića, pripadnika srednjovjekovnoga
hrvatskog plemstva s otoka Korčule. Arhivskim istraživanjem obradio je beneficĳ
posljednjega krbavskog biskupa, koji je ostao zabilježen u lokalnoj historiografiji
18. i 19. stoljeća kao graditelj oltara sv. Jakova i propovjedaonice u korčulanskoj
prvostolnici, koju je dao izraditi za “spas svoje duše i svojih pokojnika, baštinika
i nasljednika”. Biskup Vid Ostojić bio je sin Ostoje Marinića, izabranoga člana
plemićkoga izaslanstva Korčule koje je 1403. trebalo poći na poklonstvo kralju
Ladislavu Napuljskom. Beneficĳ biskupa Ostojića opstojao je od 1456., kada je
utemeljen biskupovom željom, sve do samoga kraja 19. stoljeća, odnosno 1895.,
kada je prodan biskupovu potomku Franu Ostojiću uz naknadu od 298 fiorina.
U radu se prvi put obrađuje i sačuvani biskupov grb iz Blata, nastao u kvalitetnoj
renesansnoj radionici sredine 15. stoljeća, te obiteljska genealogĳa.
Ključne rĳeči: Blato, Krbava, Vid Ostojić Marinić, beneficĳ, sv. Jakov
Povĳesni okvir
Važan geopolitički, prometni i strateški položaj otoka Korčule, osobito zapadnoga
dĳela s plodnim poljima i pogodnim lukama, na putu iz srednje Dalmacĳe prema Italĳi
trajno je uvjetovao i obilježio bogatu mnogostoljetnu povĳest otoka. Osim suhoparnih
vĳesti koje donose car pisac Konstantin Porfirogenet u 10. stoljeću te mletački pisac Ivan
Đakon i splitski kroničar Toma Arhiđakon u 13. stoljeću, pisana vrela koja spominju
Korčulu rĳetka su i tek su od 1185. sačuvane pouzdane povĳesne isprave kojima možemo
osvĳetliti ta davna stoljeća. Nakon dolaska Hrvata i njihove inkulturacĳe u novu sredinu
Korčula je u sastavu Neretvanske oblasti, kao rubno područje hrvatske srednjovjekovne
države, sve do osvajanja mletačkoga dužda Petra II. Orseola 1000. godine. Od 11. do
13. stoljeća Korčula proživljava burno razdoblje smjenjivanja vladara i vlasti na otoku,
od podložnosti Neretvanskoj oblasti do vrhovništva Zahumlja i osvajanja mletačkoga
plemića Poponea Zorzĳa između 1125. i 1129. godine. Turbulentna vremena 12. i 13.
stoljeća i razdoblje kada otokom vlada mletačka obitelj Zorzi (1254. – 1358.) nisu nudili
političku stabilnost, i tako ostaje sve do sredine 14. stoljeća, kada Korčula, sve do 1420.,
potpada pod vrhovnu vlast hrvatsko-ugarskih kraljeva kao autonomna komuna pod
127
izravnom kraljevskom upravom i s kraćim razdobljem pod upravom bosanskoga kralja

Tvrtka I. (od 1390. do 1394.) te Hrvoja Vukčića Hrvatinića, kneza otoka Brača, Hvara i
Korčule (od 1403. do 1413.). Dubrovačka je Republika kroz stoljeća težila proširiti svoj
komunalni teritorĳ i na otok Korčulu i to joj je nakratko uspjelo (1413. – 1417.) kada je
od hrvatsko-ugarskoga kralja Žigmunda dobila na privremenu upravu tri otoka (Brač,
Hvar i Korčulu). Korčulani su se protivili dubrovačkoj vlasti i uspjeli su kod kralja
u nastojanju izuzimanja svojega otoka od dubrovačke vlasti, razvĳajući samostalno
otočku autonomĳu. Prisegom Korčulana i njihova kneza Dobroslava Petrova 24.
travnja 1420. u korčulanskoj prvostolnici otok Korčula dolazi pod vrhovnu mletačku
vlast, pod kojom ostaje idućih nekoliko stoljeća.1
O plemićkom rodu Ostojića

Na popisu plemića s otoka Korčule koji su 24. travnja 1420. prisustvovali prisezi
mletačkoj vlasti nalazili su se Mikula Ostojić i Ostoja Marinić.2 Iz arhivskih izvora
doznajemo da je u notarĳalnoj knjizi iz 1391. zabilježena oporuka Radoslave, žene Luke
Marinića, sastavljena u Rimu pred svjedocima Korčulanima.3 Biskup Ostojić vjerojatno
je bio sin Ostoje Marinića, koji je 1403. izabran za člana plemićkoga izaslanstva Korčule
koje je trebalo poći na poklonstvo kralju Ladislavu Napuljskom. Isti taj Ostoja Marinić
de Blata 1386. obnaša dužnost suca korčulanskoga Malog vĳeća. Biskup Vid Ostojić bio
je kanonik Korčulanskoga kaptola, a 1431. papa Eugen IV. imenovao ga je krbavskim
biskupom. Biskup Vid živio je u iznimno burnom razdoblju hrvatske povĳesti. Očito je
bio u uskim vezama s knezovima Krčkim, koji su, po svemu sudeći, uživali patronatsko
pravo na izbor krbavskih biskupa. Krbavska je biskupĳa osnovana na crkvenom
pokrajinskom saboru 1185. u Splitu, od župa pod upravom splitskoga nadbiskupa –
hrvatskoga primasa, stoga će biti pod većim utjecajem splitskoga metropolita.4 Biskup
Vid Ostojić biskupovao je 22 godine, umrĳevši 25. ožujka 1459. godine.5
Postojale su brojne nedoumice u svezi s obiteljskim odnosima, a sam biskup, kako
smo istaknuli, vjerojatno je bio sin Ostoje Marinića i imao je braću Ivana i Nikolu.6
1
Vinko FORETIĆ, Otok Korčula u srednjem vĳeku do g. 1420. (Zagreb: Jugoslavenska akademĳa znanosti i
umjetnosti, 1940), 1-330.
2
Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Per Li Procuratori del Popolo del Comun di Blaa contro li Giudici
della Corte Minor Capi rappresentetanti li Nobili Rurali elercenti Arte Meccanica ivi Abitanti al taglio, 2-3; Ivo
PROTIĆ, Župa Blato od IV–XX st., 3 sv. (Blato: I. Protić, 1976-1991), 2: 58-59.
3
FORETIĆ, Otok Korčula, 330; Serđo DOKOZA, Dinamika otočnog prostora (Split: Književni krug, 2009),
161-167.
4
Mile BOGOVIĆ, “Pomicanje sjedišta Krbavske biskupĳe od Mateja Marute do Šimuna Kožičića Benje
(pregled povĳesti krbavske ili modruške biskupĳe)”, u: Mile Bogović (ur.), Krbavska biskupĳa u srednjem
vĳeku (Rĳeka – Zagreb: Visoka bogoslovna škola – Kršćanska sadašnjost, 1988), 64-65; Mile BOGOVIĆ,
Modruška ili Krbavska biskupĳa. Povodom 550. obljetnice prĳenosa biskupĳskog središta iz Krbave u Modruš
(1460.–2010.) (Gospić: Gospićko-senjska biskupĳa, 2010), 37.
5
PROTIĆ, Župa Blato 1, 73-74.
6
PROTIĆ, Župa Blato 3, 12-13. Autor je ispravio tvrdnju da je Vid Ostojić bio oženjen i da je, pošto je ostao
udovac, pošao za svećenika. Na temelju arhivskih isprava obitelji Ostojić i rodoslovnoga stabla utvrdilo
128
Vinicĳe B. Lupis ▪ Beneficĳ biskupa Vida Ostojića
U obiteljskom arhivu u Blatu nalazi se primjer obiteljskoga stabla iz 18. stoljeća, gdje
stoji da je Ivan Ostojić, nećak krbavskoga biskupa (Joanes Hostovich nepote del vescovo
di Corbavia), imao djecu Antuna, Frana, Kristofora i Nikolu, koji su potom imali
svoje nasljednike.7 Ostojići su spadali u domaće plemstvo koje je stoljećima živjelo
od poljoprivrede, stoga nĳe akumuliralo veća materĳalna bogatstva. Kroz stoljeća je
obitelj Ostojić imala svoje kuće i imanja u Korčuli, Žrnovu i Blatu. Ostojići su većinom
obitavali u Korčuli, a od 16. stoljeća u Blatu.8 O povĳesti roda Ostojić sakupljali su
podatke članovi obitelji fra Bernardin Ostojić (umro 19. svibnja 1828.), don Frano
Ostojić (umro 17. kolovoza 1811.) i prvi blatski načelnik Nikola Ostojić (umro 20. sĳečnja
1869.). Nikola Ostojić bio je zanimljiva osoba svojega vremena, načitan i obrazovan
član obitelji Ostojić koji je obogatio obiteljski arhiv. U obiteljskom arhivu, koji se od
1972. čuva u samostanu Družbe Kćeri Milosrđa Trećega samostanskog reda sv. Franje
u Blatu, pohranjene su arhivalĳe od kraja 14. stoljeća. U posebnom svesku sakupljeni su
podaci o rodoslovu obitelji Ostojić, s rodoslovnim stablom od 1420. godine. U svesku
obiteljskih oporuka čuva se i najstarĳa, od 14. prosinca 1520., ali se, nažalost, ne čuva
cjeloviti prĳepis oporuke biskupa Vida Ostojića.9
Biskup Vid Ostojić Marinić

Na otoku je u kontinuitetu postojala snažna svĳest o pripadnosti Hrvatsko-
Ugarskomu Kraljevstvu, stoga nam je razumljivĳa putanja uspona biskupa Vida
Ostojića. O tome svjedoči i činjenica da iz razdoblja neposredno prĳe potpadanja pod
vlast Mlečana, odnosno kraja srednjega vĳeka i početka razdoblja humanizma, s otoka
Korčule, iz Blata, potječe nekoliko značajnih povĳesnih ličnosti. Prĳe svega, to su braća
(sinovi Luke) Matko, Ivan, Franko i Petar, prozvani Talovcima po posjedu Topolovac
(Thalowacz) u Podravini. Matko Talovac († 1445.), hrvatski velikaš i slavonski ban (banus
totius Slavoniae), živio je u burno vrĳeme turskih provala, povlačenja hrvatske države
na jugu i međusobnih borbi krupnih feudalaca, a prema zapovĳedi kralja Žigmunda
ratovao je protiv kneza Ivana Frankopana oko naslĳeđa cetinskih knezova Nelipića. Brat
mu Ivan Talovac († 1445.), vranski prior, bio je 1440. zapovjednik Biograda, koji je jedva
obranio od znatno brojnĳe vojske sultana Murata II. Franko Talovac († 1448.), suban
svojega brata Petra, hrvatsko-dalmatinskoga bana, istaknuo se u borbi protiv Turaka te
je s hrvatskim snagama sudjelovao u boju kod Varne, a sa Sibinjaninom Jankom 1448.
u Kosovskom boju, gdje i pogiba. Četvrti brat Petar (Perko) bio je hrvatsko-dalmatinski
ban (1438. – 1453.). Poznata je korčulanska obitelj Tolentis – Tolentić, koja je dala
se da je ta tvrdnja plod neutemeljenih pretpostavki.

7
Arhiv Ostojić, 1319 (broj knjižnice).
8
Serđo DOKOZA, “Prilog poznavanju seoskog plemstva na Korčuli”, u: Teo Šeparović (ur.), Blato do kraja
18. stoljeća 2 (Blato: Općina Blato, Poglavarstvo, 2004), 47-62.
9
Branko NADILO, “Arhiv porodice Ostoić i njegova pristupačnost istraživačima i javnosti”, Blatski ljetopis
1 (1995), 257-264. U Državnom arhivu u Zadru čuva se Arhiv Korčule, ali on je, nažalost, u polusređenom
stanju i oporuka biskupa Ostojića nĳe pronađena na pozicĳi nadnevka sastavljanja.
129
doktora crkvenoga prava i zagrebačkoga arhiđakona Bonina Tolentisa i njegova nećaka

Luku Tolentisa, proglašenog 1458. korčulanskim arhiđakonom, šibenskoga biskupa
i uglednoga diplomata. Iz drugih korčulanskih mjesta potječu i istaknuti hrvatski
humanistički intelektualci, poput Frana Niconizĳa/Niconitaniusa/Nigretića (1501. –
1549.), koga je Julĳan de Medici imenovao svojim dvorjaninom. Tu je i Jakov Baničević
(1466. – 1532.), osobni tajnik Maksimilĳana Habsburškog, dvorjanin Karla V. Sve to
svjedoči o stalnoj svĳesti o pripadnosti Kruni, usprkos političkomu pragmatizmu i
realnosti Mletačke Republike tĳekom dugoga niza stoljeća.10
Iz toga kruga uglednika s otoka Korčule 15. stoljeća potječe i Vid Ostojić.
Zasigurno se školovao u Italĳi, i očito je došao u dodir s pripadnicima knezova Krčkih/
Frankopana. Frankopani su već u 14. stoljeću uspostavili veze s plemstvom Svetoga
Rimskoga Carstva. Djeca Bartola VIII. redom su bračne drugove tražila u Carstvu i
Italĳi, vezujući se uz obitelji Carrara, Gorički, Stubenberg i Duino. Nikola IV. učinio
je mnogo za izgradnju moći i ugleda dinastĳe. U skladu s duhom vremena, uputio se
1411. na hodočašće u Svetu zemlju. Bio je vješt u balansiranju između sila koje su ga
okruživale, ponajprĳe u ratovima koje su vodili ugarsko-hrvatski kralj i car Žigmund
Luksemburški i Mleci. Nikola je 1418. sklopio savez s Ernestom Željeznim, vojvodom
Štajerske, Kranjske i Koruške i glavom leopoldinske grane Habsburgovaca, ugostio je
vladara Kalmarske unĳe Erika VII., a održavao je dobre odnose i s vodećim moravskim
plemićem i kasnĳim suparnikom Jurja Podjebradskoga, Ulrikom Rosenbergom, kojega
je 1428. zastupao u Beču prilikom prošnje kćeri Remprehta Walseeja za svojega sina
Nikolu. Jedan od njegovih najvećih uspjeha svakako je audĳencĳa kod pape Martina
V., koji mu je podario novi frankopanski grb. Nikola je umro 1430. i ostavio iza sebe
osam sinova, među kojima su se isprva posebno istaknuli Stjepan i Ivan (Anž), koji su
od oca preuzeli banovanje.11
Biskup Vid Ostojić bio je zanimljiva povĳesna osoba, za koju smo ostali zakinuti za
arhivske izvore iz kojih bismo doznali na koji je način hrvatska velikaška obitelj uočila
korčulanskoga kanonika. Daniele Farlati piše za njega: Vitus Ostoich nobili genere natus est
Blaae in oppido non ignobili Corcyrae Melaniae insulae Dalmaciae; duplex cognomen habuit,
alterum a parente alterum a maioribus acceptum: ab his comuni familiae vocabula Marinich, ab
illo Ostovich, id est Ostojas filius lingua Slavonica appelatus.12 Biskup Ostojić naslĳedio je u
Krbavi biskupa Petra Gal de Seča, koji je umro krajem 1428. ili početkom 1429. godine.
U svojoj biskupĳi boravio je znatno više negoli njegovi prethodnici i u povĳesnim ga
izvorima susrećemo na frankopanskom području: 6. srpnja 1431. posvećuje crkvu sv.
Jurja u Bakru, 15. prosinca 1445. potvrđuje darovnicu crkvi sv. Filipa i Jakova u Novom,
10
Vinko FORETIĆ, Studĳe i rasprave iz hrvatske povĳesti (Split: Književni krug, 2001), 409-412; Vinicĳe B.
LUPIS, Blato u srednjem vĳeku (Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2010), 1-36.
11
Marĳa ŠERCER, “Nadgrobna ploča Stjepana II. Frankopana”, Modruški zbornik 2 (2008), 37-52.
12
Daniele FARLATI, Ecclesiae Ragusinae historia, Illyricum sacrum, 6 (Venecĳa: Apud Sebastianum Coleti,
1800), 378.
130
1448. vizitira župu Grobnik, 14. lipnja 1449. je na Modrušu, gdje zajedno sa senjskim i
krčkim biskupom potvrđuje frankopansku diobu imanja.13
Biskup Vid Ostojić poznat je i po tome što je papa Nikola V. 1453. upravo njemu
poslao dopuštenje da se franjevci smĳu useliti u novosagrađeni franjevački samostan u
trsatskom svetištu, odnosno što je kao mjesni biskup dopustio utemeljenje franjevačkoga
samostana.14 Za njegova biskupovanja gradi se i marĳansko svetište Gospe od Čudesa
u Oštarĳama kraj Ogulina.
Među uglednicima Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva 15. stoljeća s otoka Korčule
posebno mjesto svakako zauzima biskup krbavski Vid Ostojić Marinić, koji je 22.
lipnja 1431. imenovan krbavskim biskupom. Zanimljivo je spomenuti da je ostao izvan
liste poznatih Dalmatinaca Šime Ljubića.15 U do naših dana najiscrpnĳoj rukopisnoj
povĳesti otoka Korčule, onoj Antuna Paulinĳa, donose se škrte vĳesti o biskupu Vidu
Ostojiću, krbavskom biskupu od 1453., koji je dao izgraditi kapelu i oltar sv. Jakova
u korčulanskoj prvostolnici. Antun Paulini16 tvrdi da je biskup Ostojić dao izraditi i
propovjedaonicu, koja je bila među najljepšima u Dalmacĳi. Biskup Luka Leoni,
nasljednik biskupa Andrĳe II., izdao je ispravu o uspostavi jednostavnog beneficĳa
i juspatronata nad oltarom sv. Jakova. Isto tako, biskup Ostojić novčano je podupro
popravak trošnoga krova korčulanske prvostolnice za korčulanskoga biskupa Andrĳe
II. Kanavelića.17
13
BOGOVIĆ, Modruška ili Krbavska biskupĳa, 36-37; Milan KRUHEK, Srednjovjekovni Modruš. Grad knezova
Krčkih-Frankopana i biskupa Krbavsko-modruške biskupĳe (Ogulin: Matica hrvatska, Ogranak, 2008), 36.
14
Đurđica CVITANOVIĆ, “Franjevački samostan i hodočasnička crkva Gospe Trsatske” u: Marĳa
Mirković – Franjo Emanuel Hoško i dr. (ur.), Mir i dobro. Umjetničko i kulturno naslĳeđe Hrvatske franjevačke
provincĳe sv. Ćirila i Metoda o proslavi stote obljetnice utemeljenja (Zagreb: Galerĳa Klovićevi dvori, 2000),
356. Autorica donosi svu starĳu literaturu o franjevačkom samostanu Gospe Trsatske.
15
Simeone GLIUBICH [Šime Ljubić], Dizionario biografico degli uomini illustri della Dalmazia (Beč – Zadar:
Rod. Lechner Librajo dell’ I. R. Universita – Baara e Abelich Libraj, 1856).
16
DAD, Javni bilježnici Korčule, br. 531/1757. U oporuci lĳečnika Antuna Paulinĳa doznajemo da ostavlja
svoju Povĳest Korčule gradonačelnicima Korčule i kanonicima Korčule.
17
Opatski arhiv u Korčuli, Storia ecclesiastico – profana di Curzola del door Antonio Paulini (nato nel 1696. morto
nel 1757.), ciadino curzulano, che contiene anche le cose principali della Dalmazia e varie dissertazioni sopra diverse
cose relative a Curzola (circa 1755.). La presente copia venne estraa dal medesimo libro autografo dello scriore
do. Pauluni, che trovasi presso la famiglia Spanich Banisio, erede della famiglia Paulini, faa da Pietro Dimitri da
Demetrio, 110: “Ridoo già all’estremo il vecchio e quasi cadente teo della Chiesa Caedrale, fù parimenti
nel tempo del Mons. Canavelli, 1453, rinnovato non men ricco, nè men adorno del primo, e questo mercè la
vigilianza del nostro pietosissimo pastore. Dalla generosità del Mons. Vito Ostoich, Vescovo della Corbavia,
che in quegli anni trovavasi a Curzola sua patria, fù anco piantato con la Capella di S. Giacomo il belissimo
pulpito nel duomo, che se per la sua struura gareggia con i migliori della Provincia, per il comodo e
ampiezza è superiore ad ogni altro. In aestazione di tal beneficenza, come sussiste in esso inciso lo stemma
del Mons. Ostoich, così i suoi ne godono ancora il juspatronato del suo altare.”; 111: “Nell’ao seguente di
questo prelato appare anco la fondazione della suaccenata Capella e pulpito faa dal mentovato Mons. Vito
Ostoich. ‘Lucas Leone Venetus, dei Sedisquae Apostolicae gratia Episcopus Curzolensis et Stagnensis unitas
Rdus in Xpto et D.D. Vitus de Curzola cerbaviae autistes meritatissimus nobis significari fecit, quod pro
anime suae, suorunque daefunctorum memoria, et edificatione Capellam unam cum altari ad honorem Dei
et Beati Iacobi Apostoli in nostra Caedrali Ecclesia Curzolae, una cum sepulcro ante altare pro codi R. Do
Patre et D.no D. No Andrea Episcopus Curzulens et Stagnens Oredcessore nostro’ seguita poi ad esponere
come al deo juspadrone di esso il deo Prelato, ed indi li successori della sua casa. Datum Curzolae in
Episcopali palatio sub anno Nativitates Domini 1456, Celesti Divina Providenza P.P. 3. anno primo”; 252:
131
Najiscrpnĳe podatke dao je biskupov potomak Nikola Ostojić 1878. u svojoj

povĳesti Korčule.18 Iz tog izvora doznajemo da je darovao dragocjeni kalež, kojemu se
zametnuo trag, kao i darovanom pluvĳalu. Do danas su u lapidarĳu Opatske riznice
ostale sačuvane četiri glavice i još neki dĳelovi Ostojićeve propovjedaonice.19
Određene netočnosti o biskupu Ostojiću provlačile su se do naših dana, i to da
je nakon smrti svoje žene postao svećenikom, a zatim kanonikom i biskupom, što na
osnovi spomenutog rodoslovnog stabla obitelji Ostojić možemo otkloniti. Korčulanski
biskup Andrĳa III. Kanavelić (1450. – 1453.) posebnom mu je bulom podĳelio patronat
nad kapelom sv. Jakova u korčulanskoj prvostolnici “ispod pulpita”. Kapelu sv.
Jakova dao je biskup Vid sagraditi za “spas svoje duše i svojih pokojnika, baštinika i
nasljednika”. Taj je kompleks obuhvaćao kapelu s oltarom ispred kojega se nalazio grob
za ukop. Biskup Andrĳa dao je urezati na tom grobu Ostojićev grb, to jest stojećega
lava s dvoglavim orlom čĳe su glave okrunjene, a četiri su kuta imala inicĳale: V. O.
P. C. (Vitus Ostouich Praesul Corbaviensis – Vid Ostojić, predstojnik krbavski).20 Grb
“Vito Ostoich. Vescovo di Corbavia del 1453. Lo provano stessamente gli ai Vescovili e la colleanza del P.
Riceputi, da quali si comprende l’erezioone da lui faa dell’Altar e Capella di S. Giacomo nella Caedrale
di Curzola, ove stà scolpito lo Scudo della sua Casa. Fà di lui menzione il Padre Szenti Vani, nella sua
miscelanea, parte prima, Decadis tertiae, in Catalogo Episcoporum Corbaviensium, pag. 87.” Starĳi prĳepis
čuva se u: DAD, I-10, Arhiv Arneri, br. 381, Paulinĳeva povĳest Korčule, sv. XIV. A., bez paginacĳe.
18
Nicolo OSTOICH [Nikola Ostoić], Compendio storico dell’Isola di Curzola (Blato – Zadar: G. Woditzka, 1878),
113-114: “Dal 1400 al 1500. Ricordato con distinta lode nella Miscellanea del padre Szentirani dal Riceputi,
Paulini e Farlati primo ci si presenta Vito Ostoich, vescovo di Corbavia e primo dall’isola di Curzola. Era
canonico della caedrale di Curzola quando per presentazione dei conti Frangipani juspatronati, papa
Eugenio IV nel 1431 lo innalzò a questa sede, la cui caedrale è dedicata a S. Giacomo Maggiore. Consta
che a sua persuasione o mediazione il conte Martino Frangipani costrusse e dotònella sua diocesi il famoso
tempio alla B. V. Di Nazaret in Tersao col monasterio aiguo e che per intercessione di Vito, papa Nicolò V
lo diede iu cura ai francescani venuti dalla Bosnia. Resse con zelo pastorale pel corso di ventidue anni la sua
diocesi, e per le turchesche incasioni costreo a ritirarsi in patria vi mori li 25 marzo 1459. Nella caedrale
costruì un elegante pulpito di pietra sostenuto da oo colonne, a somiglianza di quello in Traù: la donò di
un magnifico calice d’argento e di un piviale, in gratitudine di che Andrea Canavelli vescovo di Corzula,
gli conocesse nella stessa caedrale l’erezione di un altare intitolato a S. Giacomo Maggiore e la tomba
in cui fu sepolto. Di tuo ciò ora non rimane altro che il calice rifao, il peorale del piviale, il quale per
vecchiezza abbruciato. Ne fu cavata la croce d’argento che presentamente sta al tabernacolo; e dura ancora
il juspatronato sulla dotazione del deo altare nei discedenti Ostoich. Dal 1500 al 1600. E un altro Ostoich,
di nome Giovannia, pronipote del vescovo. Era prete e notaio imperiale e di lui si conserva un repertorio.
Fu il primo, per quanto è noto, che coltivò la musa slava in Curzola, e di lui esistono ancora scrie di suo
pugno le seguenti composizioni poetiche in difficile metro:
1. Rasgovor Blasene Dive Marie s grisnicom, sloxen po Ivanu Ostoichiu nedostojnomu slusi g.ne godischia 1564. –
pag. 14. in 8°
2. Tomacegne podugo posdravljenja Angeoskoga Sdrava Maria – pag. 14.
3. Drugo Kratko spievagne iste Sdrave Marie – pag. 2.
4. Slava Blaxenoj Divi Marii – pag. 6.
Morì a Blaa nel 1574.”
19
Alena FAZINIĆ, Korčulanska spomenička i kulturna baština (Korčula: Matica hrvatska, Ogranak, 2009), 145.
20
FARLATI, Ecclesiae Ragusinae, 378; LUPIS, Blato u srednjem vĳeku, 9. Autor prvi put donosi grb obitelji
Ostojić, koji je na novovjekovnoj ogradi obiteljskoga kompleksa nedaleko od župne crkve Svih svetih u
Blatu. Renesansni grb ukrašen fanonom ima podĳeljeno polje. U jednom je okomitom polju okrunjeni lav
u propnju, a u drugom okrunjeni orao. Podjela grba izvire iz krune u dnu grba. Ovaj je kameni grb jedini
sačuvani grb biskupa Ostojića. Nesumnjivo se nalazio na nekom drugom mjestu, ali fanon sugerira da se
radi o grbu Vida Ostojića. Grb je iznimno kvalitetno oblikovan.
132
biskupa Vida Ostojića nalazi se danas ugrađen u suvremeni cementni zid u kompleksu
Ostojićeva dvora u Blatu. Radi se o najljepšem ranorenesansnom grbu korčulanske
plemićke obitelji na otoku Korčuli. Grb ima nadvratnik s renesansnom dentacĳom i
bazu. Razvedeni je štit razdĳeljen u dva polja, a u dnu je kruna. Lĳevo je okrunjeni
stojeći lav, a u drugom polju okrunjeni orao. Valja naglasiti da je prikaz okrunjenoga
lava heraldički iznimno blizak bočnomu grbu sa dva okrunjena lava u propnju koji
lome dva kruha s nadgrobne ploče kneza Stjepana II. Frankopana (1416. – 1481.),
čĳi se ulomci danas čuvaju u Zavičajnom muzeju u Ogulinu. Radi se o novom grbu
knezova Krčkih/Frankopana, koji je papa Martin V. 1430. dodĳelio Nikoli IV. Bio je to
grb rimskih Frangepana sa dva uspravljena lava u štitu kako lome dva kruha. Knezovi
Frankopani koristili su ga tĳekom 15. i 16. stoljeća.21 Stoga je veoma logično da je lojalni
biskup Ostojić dobio mogućnost inkorporiranja dĳela grba velikaške kuće Frankopana
u svoj biskupski grb. Na tu činjenicu nĳe dosad nitko upozorio, ali to je bio uobičajeni
način iskazivanja lojalnosti onoga doba. Biskupski su fanoni isklesani bočno, a u donjoj
su zoni dvĳe vitice. Grb biskupa Ostojića likovno je blizak radu Andrĳe Alešĳa, koji
je upravo 1456. imao u Splitu radionicu s brojnim pomoćnicima te izrađivao mnoge
graditeljske i kiparske narudžbe.22 Blatski grb treba povezati uz njegovu radionicu,
koja odgovara stilski i vremenski, a biskup Vid Ostojić, kao osoba iz viših političkih
krugova Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, bio je zasigurno dobro upućen u likovna
zbivanja onodobne Hrvatske. Crtež grba iz 18. stoljeća čuva se u arhivu plemićke
obitelji Ostojić.
Nakon ekskursa o grbu trebamo se vratiti složenoj problematici oltara. Taj oltar
sv. Jakova razlikovao se od onoga koji se nalazio u lađi sv. Jakova, gdje se sada nalazi
oltar Sv. Trojstva, jer se zvao “ispod pulpita”. O važnosti toga oltara svjedoči i činjenica
da je misa služena na njemu imala isti učinak oprosta za jednu dušu u čistilištu kao
da je rečena na oltaru u crkvi sv. Grgura u Rimu, a taj je privilegĳ oltaru podario papa
Grgur XIII. (1572. – 1585.).23 Isti je autor iznio i činjenicu da je biskup Ostojić – biskup u
Krbavi (1431. – 1456.), darovao drvenu građu za krov i strop korčulanske prvostolnice.
Autor tvrdi, na temelju arhivskih vĳesti iz Directorium Episcoporum (sv. II.) Korčulanske
biskupĳe, da je korčulanski biskup Luka Leoni (1454. – 1462.) uslišio molbu biskupa
Vida Ostojića, biskupa iz Krbave koji je u vrĳeme biskupa Andrĳe III. napravio kapelicu
i oltar sv. Jakova “ispod pulpita” i grob za sebe i svoje te je tom zgodom htio svojim
dohocima obdariti svećenike – kapelane koji će danomice na oltaru sv. Jakova obavljati
svoju službu.24 Prema Baničeviću, biskup Ostojić pokopan je u Lici, u Krbavi, a ne u
21
ŠERCER, “Nadgrobna ploča”, 37-52.
22
Kruno PRĲATELJ, “Aleši, Andrĳa”, Enciklopedĳa hrvatske umjetnosti 1 (Zagreb: Leksikografski zavod
“Miroslav Krleža”, 1995), 4.
23
Božo BANIČEVIĆ, Korčulanska biskupĳa (1300.–1830.). Prilog poznavanju povĳesti Korčulanske biskupĳe u
povodu 700. obljetnice njezina utemeljenja (Split: Crkva u svĳetu, 2003), 85-86.
24
FARLATI, Ecclesiae Ragusinae, 382. Autor doslovno donosi dio isprave biskupa Luke Leonĳa iz 1456.
godine.
133
Korčuli.25 Zakladu biskupa Vida Ostojića spominje još jedan korčulanski povĳesni
izvor. Radi se o Pietru Dimitrĳu i rukopisu Descrizione di tue le chiese in Curzola, koji se
čuva u Opatskom arhivu u Korčuli.26
U korčulanskoj prvostolnici gradi, po jednima, i propovjedaonicu i oltar sv. Jakova,
zaštitnika svoje Krbavske biskupĳe, te grobnicu, gdje je i pokopan 1459. godine.
Nekadašnja propovjedaonica katedrale koja danas ne postoji spominje se prvi put u
arhivskim izvorima 1445., kada odbor za gradnju crkve majstoru Petru Butaru isplaćuje
stanoviti iznos za propovjedaonicu. Daniele Farlati donosi ispravu iz koje saznajemo
da je Korčulanin Vid Ostojić, krbavski biskup, dao sagraditi oltar posvećen sv. Jakovu
koji se nazivao altare S. Jacobi suptus capella ili altare S. Jacobi suptus Pulpitus.27 Na osnovi
tih vĳesti zaključuje se da se oltar nalazio ispod nekadašnje propovjedaonice. Od nje su
i danas sačuvana četiri kapitela, ulomak s kamenim orlom i dva ulomka ogradice koji se
nalaze u kapeli Gospe od Saliža ispred općinske zgrade u Korčuli. Stara propovjedaonica
25
BANIČEVIĆ, Korčulanska biskupĳa, 90.
26
Arhiv župnog ureda u Korčuli (dalje: AŽUK), Pietro Dimitri, Descrizione di tue le chiese in Curzola, 9: “Il
primo teo di questa chiesa era stato ridoo con legname di pino tagliato nelle foreste di quest’Isola.
Trovandosi questo legname in stato cativo venne rimesso un’altro che tuora esistente che a merito di
Mons.r Vito Ostoich Curzulano vescovo di Corbavia in Ungaria fù fodrato esternamente di tavole tuo il
sofio.”; 10: “Fra le due colone del secondo arco della parte dell’evangelio vi era ordine e con la maggior
finezza, sostenuto da oo colone di equal pietra. Questo era stato proveduto da Mons.r Vito Ostoich
sopra mencionato a tue sue spese, e nel suo mezzo stava incisa la sua arma. Si trovò esistere questo
pulpito del 1797. quando il General, militare austriaco Rucavina arrivò a Curzola dopa la caduta della
Republica Veneta e preso posesso della cità per S. M. Austriaca, ascese esso pulpito, e vi fece un discorso
per dimostrare la grandezza del nuovo sovrano, la felicità degli abitanti per essere divenuti suoi sudditi
et il dovere di mantenersi a lui fedeli. L’anno sequenti poi 1798. Mons.r Cossirich ad onta delle oposizioni
della Communità amosse quel pulpito che molto occupava della chiesa, e fece fare le due ora esistenti
pulpiti che, stano aacati a due colone.”; 15: “Soo il pulpito erreto da Mons.r Ostoich fù vescovo di
Corbavia, venne edificato dal med. Prelato circa l’anno 1453: l’altare di S.n Giacomo Apostolo e dotato
con beni suoi Patrimoniali, instituendo il juspatronato nella sua familia presso di cui tuavia si conserva.
L’auale Beneficiato è D.n Marco Petcovich. Oltre all’erezione dell’altare sud. Venne da Mons.r Ostoich
formato un sepolcro presso l’altare stesso in cui però non fù tumulato essendo successa la sua morte in
Corbavia ove era vescovo. Tuo ciò sta DICHIARATO IN UN ATTO DEL Mons.r Leoni del 1456. Questo
alare di S.n. Giacomo coll’amozione del pulpito fù ancor esso amosso e Mons.r Cossirich aveva con
aposito ao che fù intimato all’in allora Beneficiato D.n Fran: Ostoich, trasportato la pala di deo altare,
su quello della B.V. del Carmine. Sucesse però che da persona divota verso il Santo fù levata la tella della
pala e così non vi esiste più memoria delle dispozioni fae da Mons.r Cossirich.”
27
FARLATI, Ecclesiae Ragusinae, 381-382: “Vitus Ostovichius Episcopus Corbaviensis, qui sacellum, et
altare S. Jacobo Apostolo in aede Cathedrali Corcyrensi exstruxerat, et ibidem sepulchrum sibi, suisque
faciendum curaverat, ut supra dictum est, Sacerdotium perpetuum instituit, cui conferendi jus esset
penes familiam Ostovichiam, et vectigalubus idoners dotavit ad Presbyterum alendum, qui quotidie pro
se, suisque consanguineis, ac posteris ad aram S. Jacobi sacrum faceret. Ab Luca Episcopo petiit, ut haec
omnia, memoria caussa, scriptis mandaret, rataque haberet: Lucas Leonus Ven. D. Et Sed. Ap. Gratia
Episc. Curzolen. Et Stagnen. Reverendus in Christo pater. Et Dominus D. Vitus de Curzola, Corbavien.
Antistes meritissimus, nobis significare fecit, quod pro animae suae, suorumque defunctorum salute, nec
non haredum et posteriorum suorum memoria, et aedificatione, capellam novam cum altari ad honorem
Dei, et Beatissimi Jacobi Apostoli in nostra Cathedrali Curzulen. Ecclesia, una cum sepulchro, ante altare,
pro eodem Reverendo Patre et Domino, fundavit, aedificavit, et construxit de binis propriis, et oculata
fide vidimus, auctoritate et licentia obtenta a reverendissimo in Christo Patre, et D.D. Andrea Episcopo
Curzulen. Et Stagnen. Praedecessore nostro etc. Dat. Cuzule in Episc. Palat. Sub anno Incar. Domini 1456.
Calixti D. P. III. an I. De actis, decretisque Lucae Episcopi, prater haec, nihil aliud reperio…”
134
nalazila se između dva velika stupa drugoga traveja lĳevo od ulaza. Kamena gotička
propovjedaonica očito je zajedno s oltarom tvorila jednu cjelinu, zauzimajući prostor
crkvene lađe. Tu je propovjedaonicu 1795. uklonio korčulanski biskup Josip Kosirić28, a
već 1789. uklonio je i oltar sv. Jakova.29 Biskup je postavio dvĳe manje propovjedaonice
u središnjoj lađi. U 20. stoljeću te su propovjedaonice uklonjene i na poticaj don Maša
Bodulića i uz stručni savjet don Frane Bodulića, Ljube Karamana i njemačkoga kipara
i profesora na Likovnoj akademĳi u Münchenu Erhbrata, korčulanski kipar Frano
Stecca izradio je novu neogotičku propovjedaonicu koja je imala podsjećati na staru
propovjedaonicu iz 15. stoljeća.30 Čini se da se uklanjanje propovjedaonice ipak zbilo
dvĳe godine poslĳe, jer se 1797. na nju uspeo austrĳski general Rukavina i odande
održao vatreni govor da animira narod “da prione uz novu veličinu i snagu što je nosi
austrĳska vlada i što će biti sreća za svakoga”. Dekret o uklanjanju donesen je 20. rujna
1789. godine. Korčulanska propovjedaonica imala je posebnu povĳesnu simboliku jer
je s nje održan povĳesni govor generala Rukavine i bila je simbol nemletačke struje
plemstva na otoku Korčuli.31
Istraživanje povĳesti beneficĳa Vida Ostojića usko je vezano s biskupom Josipom
Kosirićem Teodoševićem, stoga se treba nakratko zadržati na njegovu djelovanju.
Posljednji korčulanski biskup Josip Kosirić Teodošević (1787. – 1802.) zanimljiva je i
energična osoba. Svoj je duhovni i umjetnički trag počeo ostavljati u rodnom Šibeniku.
Kosirić je bio čovjek svojega doba, revolucionaran u izmjeni svega starog i oblikovanju
novog.32 U želji da osuvremeni svoju prvostolnicu u baroknom duhu, proveo je u njoj
niz graditeljskih zahvata. U prezbiterĳalnom je prostoru uklonio stara korska sjedala i
u Bračanina Vicka Tironĳa nabavio nova, koja su sada smještena u kapeli sv. Roka, uza
zid s obje strane oltara Gospe od Karmena. Uklonio je staru kamenu propovjedaonicu
i umjesto nje postavio dvĳe kasnobarokne, koje su tĳekom 20. stoljeća uklonjene. Isti
je umjetnik autor i danas postojeće propovjedaonice u župnoj crkvi u Blatu i kora u
korčulanskoj prvostolnici. Unatoč protivljenju općinskih vlasti, klera i puka, obavio je
radove na svodu katedrale postavivši ravni strop sa štukaturama i velikom kartušom
iznad glavnoga oltara, kako svjedoče nacrti i fotografije Ćirila Ivekovića s početka
28
Arhiv Korčulanske biskupĳe (dalje: AKB), Stampa Mons. Vescovo di Curzola contro la Comunità, 207: “1795.
25. Gennaro M. V. … In questo di cose setendosi un rumore nella Cià, che con metodi di nuova stampa
si coltivino secrete dispozioni per far demolire improvisamente in questa Caedrale l’antichissimo
Pulpito in Pietra che pareggia col Marmo distinto nella Provincia, vestito all’intorno di lavori, e Colonee
a rilievo, piantato solidamente a Volti sopra oo Colonne arpeggiate con Verghe di Bronzo, e sitate nel
luogo più ao alle predicazioni, accorrono prontamente li Spp. Sigg. Capi alla diffesa de’loro dirii,
ed a resister ad una mal divisata alterazione nella Chiesa caedrale, che oltre il togliere un inserviente
preggiato monumento dell’antichità, porta l’universal disapprovazione, scontento…”
29
Cvito FISKOVIĆ, Korčulanska katedrala (Zagreb: Tisak Nadbiskupske tiskare, 1939), 67-68.
30
Vinicĳe B. LUPIS, “Pabirci za korčulansko XIX. i XX. stoljeće”, Godišnjak grada Korčule 1 (1996), 134.
31
32
Vinicĳe B. LUPIS, “Josip Kosirić Teodošević – korčulanski biskup (1787.–1802.), vjerski i kulturni
promicatelj”, Croatica Christiana Periodica 30/58 (2006), 117-130; Vinicĳe B. LUPIS, “O zanimljivoj tiskovini
biskupa Josipa Kosirića”, Godišnjak Muzeja u Korčuli 9 (2004), 135-144; Vinicĳe B. LUPIS, “Josip Kosirić
Teodošević biskup korčulanski (1787.–1802.)”, Godišnjak Muzeja u Korčuli 10 (2005), 175-191.
135
20. stoljeća.33 Barokizirajući prvostolnicu, Kosirić je dao zatvoriti lukove matroneja

pretvorivši ih u niše u kojima su stajali kipovi apostola, a matronej je ponovo otvoren
1925. godine. Kipovi su u lukovima matroneja stajali do 1958., a tada su preneseni u
crkvu sv. Petra, gdje se i danas nalaze.34 Kosiriću bi trebalo pripisati i nabavu drvenoga
kaptolskog raspela (185 cm × 100 cm), koje se danas nalazi u glavnoj prvostolnoj lađi,
a može se vezati uz krug oko mletačkoga majstora Giacoma Piazee u 18. stoljeću.35
Biskup Kosirić uklonio je i veliko drveno raspelo iznad glavnoga oltara i veliki
svĳećnjak. Ožbukao je zidove, nabavio je i nove orgulje, a 1791. za 640 fiorina nabavio je
u Mlecima novo mramorno svetohranište, koje se nĳe svidjelo kanonicima zbog malih
dimenzĳa i potom je prodano župnoj crkvi u Smokvici, gdje se i sada čuva.36 Potom je
biskup 1796. za 720 fiorina u Mlecima nabavio novo mramorno svetohranište, koje se
danas nalazi u crkvi Gospojini, nakon preuređenja prezbiterĳalnoga prostora sredinom
20. stoljeća. Drvenu skulpturu Pietà, pripisanu austrĳskomu kasnobaroknom kiparu
Georgu Raphaelu Donneru (1693. – 1743.), nabavio je krajem 18. stoljeća. Danas se ta
skulptura nalazi u crkvi Svih svetih – iznimno je kvalitetan primjer drvene skulpture
većega formata baroknoga razdoblja s baroknim patosom.37 Biskup Josip Kosirić
pribavio je mnogo crkvenoga ruha i srebra.38 Ostao je trajno zabilježen po nabavi moći
sv. Vincence za mjesto Blato 1795. godine.39 Taj energični korčulanski biskup, sagledan u
svjetlu svojega sveukupnog djelovanja, nastojao je provesti reformu, ali je u toj reformi
uklonio jedan zanimljivi spomenik 15. stoljeća – spomen na posljednjega krbavskog
biskupa. Valja reći da su se dĳelovi propovjedaonice čuvali u atrĳu Gradske vĳećnice.
Pietro Dimitri u svojem rukopisu Descrizioni di tue le chiese in Curzola donosi
vĳest da je biskup Ostojić oko 1453. dao podići oltar sv. Jakova ispod propovjedaonice
i nadario ga dobrima, o kojima je skrb vodila obitelj Ostojić. Isto si je tako biskup dao
podići grobnicu, gdje nĳe ukopan, jer je umro u Krbavi. Prema Dimitrĳu, donacĳa se
zbila u vrĳeme biskupa Luke Leonĳa 1456. godine.
Nakon uklanjanja oltara upravitelj beneficĳa Frano Ostojić prenio je oltarnu palu sv.
Jakova na oltar Gospe od Karmena.40 Oltar sv. Jakova sustavno se spominjao u crkvenim
33
Vinicĳe B. LUPIS, “O spomeničkoj baštini Lumbarde i grada Korčule”, Godišnjak Muzeja Korčule 6 (2001),
159-172.
34
35
Alena FAZINIĆ, “O nekim baroknim drvenim skulpturama u Korčuli”, Peristil 30 (1987), 77-80.
36
DAD, A. A., I-17, 580.
37
FAZINIĆ, “O nekim baroknim”, 77-80; Vinicĳe B. LUPIS, “Novi prilozi za korčulansku baštinu”,
Godišnjak Muzeja Korčule 8 (2003), 119.
38
Vinicĳe B. LUPIS, “Iznova o korčulanskoj sakralnoj baštini”, Godišnjak Muzeja u Korčuli 5 (2000), 124-
125; DAD, A. A., I-16, 564; Ivo MATĲACA – Alena FAZINIĆ, “Liturgĳsko srebro iz Opatske riznice u
Korčuli”, Peristil 27-28 (1984-85), 230.
39
Župni arhiv Blato, sv. br. 1. I. Libro (a. 1796.).
40
AŽUK, Pietro Dimitri, Descrizioni di tue le chiese in Curzola, 15-16: “Soo il pulpito erreto da Mons.r
Ostoich fù vescovo di Corbavia, venne edificato dal med. Prelato circa l’anno 1453: l’altare di S.n. Giacomo
Apostolo e dotato con beni suoi patrimoniali, instituendo il juspatronato nella sua familia presso di
cui tuavia si conserva. L’auale beneficato è D.n Marco Petcovich. Oltre all’erezione dell’altare sud.
136
vizitacĳama. Tako se u vizitacĳi biskupa Nikole Španića od 23. travnja 1699. spominje: In
Visitatione Altaris S. Jacobi subtus Capella. Est de Jure patronatus Familiae Ostojich.41 Biskup
Marin Drago u svojoj vizitacĳi od 4. studenoga 1709. bilježi: Ad Altare S. Jacobi suptus
Capellam. Habet Benefit. De jure patronatus Laico Familae Ostoich et c.42 U vizitacĳi biskupa
Tome Trialĳa iz 1762., koja je iznimno zanimljiva po iscrpnim opisima umjetnina u
Korčulanskoj biskupĳi, donosi se opis oltara sv. Jakova ispod propovjedaonice na osam
stupova, što je dao napraviti krbavski biskup Ostojić. Na kamenoj menzi nalazila se
slika sv. Jakova, ispod koje je bila niša sa željeznim vratašcima u kojoj su se čuvale
moći svetaca koje je darovao isti biskup.43 U vizitacĳi 1821. generalni vikar Korčulanske
biskupĳe kanonik don Frano Bosnić Kovačić spominje oltar Gospe od Karmena i Duša
od Čistilišta, pri kojem je jednostavni beneficĳ sv. Jakova.44 Četiri godine poslĳe taj se
oltar u kapeli sv. Roka – odnosno četvrtoj lađi – ne spominje45, jer je to razdoblje kada se
stari trošni drveni oltar iz 17. stoljeća zamjenjuje novim mramornim. Prilikom izgradnje
oltara na koji je bila prebačena oltarna slika sv. Jakova na platnu nĳe sačuvan kult, jer su
u novi oltar umetnute slike oltarnoga triptiha Carla Ridolfija (1642.) sa staroga oltara, a
mjesta za sliku sv. Jakova nĳe bilo.46
Historĳat ovoga beneficĳa danas se čuva u Arhivu Dubrovačke biskupĳe.47
Postoje razna tumačenja utemeljenja, no u obiteljskom arhivu Ostojić sačuvana je
Venne da Mons.r ostoich formato un sepolcro presso l’altare stesso in cui però non fù tumulato essendo
successa la sua morte in Corbavia ove era vescovo. Tuo ciò sta dichiarato in un ao del Mons.r leoni del
1456. Questo altare di S. N Giacomo coll’amozione del pulpito fù ancor esso amosso e Mons.r Cossirich
aveva con aposito ao che fù intimato all’in allora Beneficiato D.n Fran: ostoich, transportato la pala di
deo alatre, su quello della B. V. del Carmine. Sucesse però che da persona divota verso il santo fù levata
la tella della pala e così non vi esiste più memoria delle dispozioni fae da Mons.r Cossirich.”
41
AKB, Stampa Mons. Vescovo di Curzola contro la Comunità, 52.
42
AKB, Stampa Mons. Vescovo di Curzola contro la Comunità, 218.
43
AKB, br. 156, 15: “Dè Altari S. Jacobi Majoris Apli. Subtus Pulpitum. Accesit ad supradictum Altare situm
sub pulpitum, quod totum est lapideum et substentatur octo columnis lapideis et positum in Majori
Navi que sunt est media ipsius Eccle. Quod deservit etiam pro caneno Evangelio ad hoc solumodo
edificatum, et postea reductum pro predicatione. Hoc edificium erectum fuit ab Illmo et Rmo Dno
Vito Ostojch Epo Corbaviensi et ita pariter Altare in quo jacet Icona rapresentas imaginem dicti Sancti;
sub ipsa Icona est una Capsula bene clausa sero, et clave ferrea, in qua reposite sunt nonulle Reliquie
SS.mo carentes documentis authenticis, ideo Dnatio S. Illma ac Rma eas declaravit incapaces exponendi
pubblice Fidelium venerat.ui. Hoc Altare habet Mensam lapideam non consecratam habet Beneficium
quod possidetur ab. Ad. R.D. paulo Can.co Petcovich pro Vicario…”
44
AKB, br. 342, Visita Pastorale Della Diocesi Di Monsignor Can:co Bosnich Covacich Vicario Generale Capitolare
di Curzola Anno di Grazia 1821, 18.
45
AKB, Visita Seconda Pastorale Della Diocesi di Curzola Di Monsignor Can:co Bosnich Covacich Vicario Generalio
Capitolare Anno di Grazia 1825, br. 348, 11.
46
FAZINIĆ, Korčulanska spomenička, 164-167.
47
Arhiv Dubrovačke biskupĳe (dalje: ADB), sign. 2, ser. 5 Crkvena administracĳa, podser. 1 Beneficĳi –
nadarbine, Korčula 588, kut. 7; u spisu se čuva i ekzemplum/prĳepis isprave o utemeljenju beneficĳa:
“
Exemplum
Lucas Leono Dei, et S. Sedis Aplice: Gratia Episcopus Curzulen. Et Stagn. Universis, et singulis Xpti
fidelibus, et Catholicis ubicumq: exisentibus, ad quos prentes: he Nre: pervenerint liere, salutem in
eo qui est omnium vera salus. Quoniam Prophetica testatur Scrptura: In via testimoniorum tuorum
delectatus sum, sicut in omnibus divitĳs: Et iterum quam dulcia in facibus meis eloguia tua super mel ori
137
izvorna isprava iz 1456. o utemeljenju beneficĳa, o kojemu se skrbe muški potomci

biskupova brata. Po opisu beneficĳa stoji da je 1459. biskup umro u Korčuli te da
su njegovi nećaci Ivan i Nikola Ostojić 24 godine poslĳe, 21. travnja 1483., donirali
beneficĳ sa sedam gonjala vinograda, i tada je imenovan prvi kapelan beneficĳa don
Antun Ostojić. Potom su 1507. oltar sv. Jakova obdarili Kristofor i Marin Ostojić sa
četiri gonjala vinograda, s obvezom davanja gregorĳanskoga ciklusa misa i osam
običnih misa. U svojoj oporuci od 17. studenoga 1566. don Ivan Ostojić ostavlja oltaru
sv. Jakova una salvano i dva rupca.48 Biskup Vicko Kosović 23. svibnja 1736. odlučio
je da pjevana misa na oltaru bude održana 23. srpnja. U spisu beneficĳa stoji da su
333 godine postojali kapela i oltar. Biskup Kosirić dao je 20. studenoga 1789., kako
smo spomenuli, ukloniti propovjedaonicu i oltar s kapelom i palom zbog starosti.
Spis beneficĳa donosi podatak da je general Rukavina govor 1797. održao upravo s te
propovjedaonice. Potom je, nakon uklanjanja slike i oltarnika, beneficĳ prestao stvarno
postojati, te su nasljednici iz obitelji Ostojić nastojali od Dubrovačke biskupĳe otkupiti
zemlju beneficĳa da bi ostala u obitelji. U tom se procesu istaknuo Nikola Ostojić,
koji je 1853. sastavio opširnu promemorĳu s prilozima – izvacima arhivskih izvora.49
meo. Nulla eqiudem sunt tempora, que divinis erga nos, non sunt plena Muneribus, semperq: nobis, ad
Dei Misericordiam propitus gratiam prestat accessusm qua ex re nunquam ab eius laudibus, suorumqe
in nos beneficiorum comemoratione mortalis debet linqua desistere, quod et si semper facere nos deceat,
ut pote qui nunquam Divina satis recolere pesimus beneficia, hoc tamen tempore, permaxime cum gratie
tempus affirnari posit. Quod sane considerans Ramus: in Xpo. Pater et DD: Victus de Curzola Carbavien.
Antistes meritissimus nobis significari fecit, quod pro Animesue suoruma Defunctorum salute, necnen
heredum, et posteror, suorum memoria, et edificatione Capellam unam cum Altari, ad honorem Dei, et S.
Jacobi Apostoli, in Nra: Ecclia: Curzolen, una cum Sepulchro ante Altare, pro eademmQmo: pre: et Dno:
fundavit, edificavit, et construxit de Bonis proprĳs, ut oculata fide vidimus; ante: ex licentia obtenta a
Rmo:, in Xpo: Pre: et DD: Andrea Episcopo Curzulen: et Stagn: predecessore Nro: Quare humiliter nobis
supplicare fecit, quod cum hoc sit, quod intendat dictam Capellam dotore, ut in ea possint celebrari
Misse in honorem Dei Omnipotentis, et Sanctorum suorum, velimus eidem, prefato Rmo: Patri Dno:
Epo: Sucessoribus, ac Eredibus suislegiimis, et ex recta linea descendentibus, Juspatronatus conferre.
Nos autem aendentes quod cultus Divinus augeri deceat non minui, huic honeste petitioni prebuimus
assensum, et eidem Patri D: Vito Corbavien. Presuli dignissimo, et Successoribus, et heredibus suis
masculis legiime descendentibus, vid: ex Fratribus antedicti Rmi: Patris Dni: Episcopi, Nepotibus,
et Pronepotibus, et ceteris posteris concedimus, aribuimus, et donamus plenum, ac plenissimum
Jus patronatus, in eadem Capella Jacobi posita in Nra: Cathelli: Ecclesia Curzulen, et Jus presentandi
nobis, et Successoribus nostri, Capellanum, qui ipsi Capelle debeat inservire, quem repertum idoneum
confirmabimus; et amodo in antea ipse Remus: Pater DD: Episcopus sit verus, et legiimus: et
indubitatus Patronatus cum plena, et Libera potestate, presentandi nobis Ordinario, et successoribus
nostris ordinarĳs Capellanum preesse debeat dicte Capelle per nos confirmandum quandocumque et
quotiescumque opus fuerit, et facultas se obtulerit. In q:m omnium videm, et testimonium has nostras
Lieras Patenres fieri iussimus, et Sigillo nostro Pontificali appensione muniri.
Dat Curzule in Episcopali Palatio sub Anno Nat. Dni. 1456. Ind. 4. die vero 2: Mens. Januarĳ Pontificatus
Ssmi: D:D: Calixti Divina Providentia Pape 3: Anno p:mo
Felicianus Antonĳ
Alia Dotatio dicti Beneficĳ
1483: Die 21. Aprilis in Camora Episcopali Curzule Presentibus D: Stephano Antonĳ Archid:no et D:no
Benedicto Magistri Nicolai Barbitonsoris testibus.
Ibique Joannes Hostoich nomine suo et nom:ne fratris sui Nicolai Comparuit coram Rmo: D.D. Thoma
Malumbra Dei, et Aplice: Sedis Gratia Episcopi.”
48
Arhiv obitelji Ostojić, svezak Beneficĳ.
49
DAD, Arhiv Arneri, I-17, 581.
138
Beneficĳ krbavskoga Ostojića opstao je od 15. do 20. stoljeća i služio uzdržavanju

oltara koji je bio sagrađen u korčulanskoj prvostolnici. Zemljišni posjed ostavljen u 15.
stoljeću bio je prodan zemljoposjedniku Franu Ostojiću iz Blata po cĳeni od 298 fiorina,
a novac od prodaje zemlje naknadno je bankovno uložen.50 Beneficĳ je 1820. imao
u svojem sastavu zemljišni posjed koji su činili: jedan gonjal zemlje u Maloj Krtinji,
jedan i pol gonjal u Velikoj Krtinji, jedan gonjal vinograda i ledine u polju Krtinja na
lokalitetu Piske, jedan gonjal i četvrt ledine u Velikoj Krtinji na lokalitetu Pod Učĳak,
tri četvrtine gonjala ledine s jednim stablom masline u Polju, jedan i pol gonjal ledine
u Dugom Podu te šest gonjala zemlje u Morkanu na pozicĳi Zezavac.51 Konačno, 1895.
prodaje se zemlja beneficĳa obitelji Ostojić i tako je nakon gotovo četiri i pol stoljeća
ukinuta posljednja nadarbina jednoga krbavskog biskupa. Taj je beneficĳ imao i svoju
simboličnu dimenzĳu, stalnu poveznicu otočnoga plemstva s kopnenom Hrvatskom i
održavanjem svĳesti pripadnosti jednoj kruni i nakon višestoljetne mletačke okupacĳe.
50
ADB, ser. 2, podser. 5, 588, br. 79/94.
51
ADB, ser. 2, podser. 5, 588, br. 20843/5008.
139
Kameni ulomci propovjedaonice iz Pogled na položaj oltara i propovjedaonice

korčulanske prvostolnice u korčulanskoj prvostolnici
Grb biskupa Vida Ostojića u Blatu na ogradi

u kompleksu Ostojić
140
Isprava o oltaru i beneficĳu biskupa Ostojića

iz obiteljskoga arhiva
Obiteljsko stablo Ostojića
141
Vinicĳe B. Lupis
Beneficium of Bishop Vid Ostojić
Summary
In this paper, the author presents the new evidences on the life and beneficium (dotation) of
Vid Ostojić-Marinić, the bishop of Krbava, who originated from the medieval Croatian nobility
of the island of Korčula. Based on the archival sources, the author has depicted the beneficium
of the last bishop of Krbava diocese, who was remembered in the local historiography of the
18th and 19th centuries as the constructor of the altar of St. James as well as of the pulpit in the
cathedral in Korčula. As it was recorded in the medieval sources, Bishop Ostojić decided to
construct the pulpit “in order to save his soul as well as the souls of his deceased, successors
and heirs”. Bishop Vid Ostojić was a son of Ostoje Marinić, who was elected in 1403 as member
of noble deputation of the community of Korčula to King Ladislas of Naples. The beneficium of
Bishop Ostojić existed from 1456 to the end of the 19th century, more precisely to the 1894, when
it was sold to Franko Ostojić, the bishop’s descendant, for the amount of 298 florins. Finally, for
the first time, the coat of arms of the Bishop Ostojić from Blato as well as the family genealogy
are presented in the paper. This coat of arms was made in the high quality renaissance workshop
in the middle of the 15th century.
Key words: Blato, Krbava, Vid Ostojić Marinić, beneficium, St. James
142
Ante Birin
Srednjovjekovni pečat grada Skradina
Širenje uporabe pečata od strane gradova, koje se tĳekom 12. stoljeća

najintenzivnĳe proširilo među talĳanskim gradovima, nĳe zaobišlo ni hrvatske
zemlje, gdje se novi običaj najranĳe udomaćio u gradovima na istočnoj obali
Jadrana koji se od 12. do 14. stoljeća oblikuju kao komunalna društva. Na temelju
vĳesti iz 1294. i sačuvanoga fragmenta pečata iz 1303. autor donosi analizu i
rekonstrukcĳu srednjovjekovnoga pečata grada Skradina.
Ključne rĳeči: sfragistika, srednji vĳek, pečat, Skradin
Pečat kao sredstvo ovjeravanja isprava odnosno pričvršćivanje voštanoga otiska na

donju marginu dokumenta u srednjem je vĳeku, od trenutka njegove prvotne pojave
u 6. stoljeću, kao prerogativ suverene vlasti bio gotovo isključivo vezan uz osobu
vladara. Slabljenje središnje vlasti tĳekom 9. stoljeća, koje je dovelo do prepuštanja ili
prisvajanja određenih javnih prava u korist lokalnih biskupa ili velikaša, za posljedicu
je, među ostalim, imalo i prisvajanje toga vladarskog prerogativa i širenje uporabe
pečata. Stoga nĳe slučajno da su upravo biskupi, tĳekom zadnje četvrtine toga stoljeća, i
velikaši, tĳekom 10. stoljeća, bili prve nevladarske osobe koje su svoje isprave osnaživale
vlastitim pečatima (od kojih su najstarĳi poznati oni biskupa Rouena iz 872., Paderborna
iz 862./887. i Mainza iz 888., odnosno bavarskoga vojvode Arnulfa iz 927. i wormskoga
vojvode Otona iz 987. godine).1 Njihov su primjer tĳekom iduća dva stoljeća slĳedili i
ostali društveni slojevi (srednje i niže plemstvo i građanstvo) kao i različite crkvene i
svjetovne institucĳe (kaptoli, samostani, gradovi, sveučilišta i cehovi).
S obzirom na temu ovoga rada, posebice se valja osvrnuti na gradske pečate koji se
kao “diplomatički simbol koji je potvrđivao i davao javnu vjeru ne samo uobičajenim
aktima gradske administracĳe već, prĳe svega, državnim dokumentima: ispravama
upućenim drugim nacĳama, trgovačkim ugovorima, mirovnim ili savezničkim
ugovorima itd.”2 pojavljuju tĳekom prve polovine 12. stoljeća. Iako dva najstarĳa
sačuvana gradska pečata pripadaju njemačkim gradovima – Kölnu (iz 1114./1119.) i
1
“Seals and sigillography, Western European”, Dictionary of the Middle Ages 11 (New York: Charles
Scribner’s sons, 1988), 125.
2
Giacomo C. BASCAPE, Sigillografia (Milano: Giufre, 1969), 183-184.
143
Mainzu (iz 1150.) – njihova će se uporaba najintenzivnĳe proširiti među talĳanskim

gradovima u sjevernom i središnjem dĳelu Apeninskoga poluotoka koji su se tĳekom
istoga stoljeća ustrojili kao komunalna društva i emancipirali od carske vlasti.3
Neuspjeh cara Fridrika I. Barbarosse (1155. – 1190.) u slamanju otpora gradova koji
su se pod vodstvom Milana okupili u tzv. Lombardsku ligu i kojima je stoga mirom
u Konstanzu (1183.) bio prisiljen priznati određeni stupanj samostalnosti označio je,
prema mišljenju talĳanskoga povjesničara i arhivista G. C. Bascapea, odlučan ulazak
komune u sferu javnoga prava, čĳe su se posljedice, među ostalim, očitovale i u širenju
uporabe pečata. Naime, iako nĳe sporno da je i prĳe spomenutoga mira velika većina
tih gradova koristila vlastite pečate – kako to, uz mogući dokaz milanskoga pečata
(iz 1155.), nedvojbeno potvrđuju pečati Pise (iz 1160-ih), Siene (iz 1170-ih), Verone (iz
1175.), Padove (iz 1180.) i Lucce (iz 1181.), kao i činjenica da su dokumenti Lige bili
ovjereni pečatima njezinih gradova članova – ovaj je ulazak komune u sferu javnoga
prava doveo do toga da su određeni gradski akti počeli napuštati oblike privatne
isprave i poprimati diplomatska obilježja javnih akata s pečatom kao sredstvom
koroboracĳe.4 Svaki se grad ispočetka služio samo jednim gradskim pečatom, a uskoro
je “uslĳed razvitka i sve veće kompleksnosti birokratskog aparata svaka magistratura,
svaka općinska služba dobila jedan (pečat, op. A. B.)”.5
Što se tiče samoga materĳala i oblika srednjovjekovnih pečata talĳanskih gradova
– koje ovdje uzimam kao primjer zbog živih društveno-političkih i gospodarskih veza
između gradova s dvĳe obale Jadrana – oni su gotovo u pravilu bili izrađeni od voska,
pri čemu je boja voska često bila proizvoljna, pa se osim onog prirodne boje, bjelkaste
ili žućkaste, koristio i zeleni ili crveni vosak (koji su, kao prerogativ suverene vlasti,
koristili u prvom redu vladari i biskupi), a oblik im je sve do kraja 16. stoljeća uglavnom
bio okrugao.6 Figuralni prikazi koji se pojavljuju na njima – naoružani konjanik,
topografski ili hagiografski prikazi, motivi s heraldičkim ili mitološkim prikazima
– često nisu imali samo dekorativni značaj nego su nastojali na prvi pogled otkriti
istaknuta obilježja svakog pojedinog grada, njegov pravni položaj ili pak vladajuću
klasu ili stranku.7 Natpisi su pak tĳekom 12. i 13. stoljeća u većoj mjeri bili izraženi u tzv.
leoninskim stihovima, koji su se sastojali od dva ritmizirana stiha koja čine heksametar
(na primjer ROMA CAPUT MUNDI – REGIS ORBIT FRENA ROTUNDI ili URBIS ME
DIGNUM – PISANE NOSCITE SIGNUM), a u znatno su manjem broju te legende
bile prozaičnoga tipa (na primjer SIGILLUM COMUNIS DE…, COMUNITATIS… ili
CIVITATIS…).8
3
Opširnĳe o procesu nastanka i razvitka talĳanskih komuna vidi Giuliano MILANI, I comuni italiani
(Roma – Bari: Laterza, 2009).
4
BASCAPE, Sigillografia, 185-186.
5
BASCAPE, Sigillografia, 186.
6
BASCAPE, Sigillografia, 188.
7
8
144
Ante Birin ▪ Srednjovjekovni pečat grada Skradina
Na području hrvatskih zemalja gradski se pečati, ne slučajno, najranĳe pojavljuju

u istočnojadranskim gradovima, koji se od 12. do 14. stoljeća također oblikuju kao
komunalna društva. Najstarĳi poznati takav pečat onaj je zadarske komune iz 1190. s
likom sv. Anastazĳe, stiliziranom arhitekturom grada i natpisom SIGILLVUM IADERE
VRBIS SANCTA ANASTASIA, datiran prema ispravi kojom su Zadrani 26. lipnja iste
godine ugovorili mir s Rabljanima.9 Od sačuvanih pečata drugih istočnojadranskih
gradova kronološki slĳedi pečat Dubrovnika iz 1235. (s prikazom grada i likom sv.
Vlaha iznad gradskih vrata te natpisom SIGILLUM COMUNIS RAGUSII),10 Šibenika
iz 1255. (s prikazom sv. Mihovila nad gradskim zidinama i natpisom SIGILLUM
COMUNITATIS SIBENICENSIS),11 Senja i Raba iz 1268. (prvi s prikazom sv. Jurja koji
na konju ubĳa zmaja i natpisom S. COMVNIS CIVITATIS DE SCENNIA, a drugi s likom
sv. Kristofora i natpisom S. COMUNIS ARBENSIS)12 i onaj Trogira, okvirno datiran u
13. stoljeće (s prikazom gradskih zidina i natpisom SIGILL. COMMVNIS CIVITATIS
TRAGVRIENSIS).13
Unatoč relativno velikom broju sačuvanih srednjovjekovnih pečata, sfragistika je u
Hrvatskoj ipak, sve do danas, ostala umnogome zanemarena grana pomoćnih povĳesnih
znanosti, privlačeći veće zanimanje znanstvenika krajem 19. negoli krajem 20. stoljeća.
Izuzev općih priručnika pomoćnih povĳesnih znanosti u kojima je određena pozornost
posvećena i sfragistici – npr. Heraldika, sfragistika, genealogĳa Bartola Zmajića,14 Pomoćne
istorĳske nauke Stjepana Antoljaka,15 Pomoćne povĳesne znanosti u teorĳi i praksi Jakova
Stipišića16 i Latinska paleografija i diplomatika Franje Šanjeka17 – gotovo cjelokupni opus
hrvatske sfragistike ostao je na razini pojedinačnih radova, bez sustavnih studĳa koje
bi temeljitĳe prezentirale hrvatsku srednjovjekovnu sfragističku baštinu. Iznimka je tek
monografija Ante Gulina Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika, u kojoj je autor dao
cjeloviti pregled srednjovjekovnih pečata domaćih kaptola, samostana, biskupa, opata
i drugih duhovnih osoba.18
9
Tadĳa SMIČIKLAS i dr., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae. Diplomatički zbornik
kraljevine Hrvatske, Dalmacĳe i Slavonĳe, 18 sv. (Zagreb: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti,
1904-1990) (dalje: CD), 2: 247-248; Bartol ZMAJIĆ, Heraldika, sfragistika, genealogĳa (Zagreb: Školska
knjiga, 1971), 62; Ivo PETRICIOLI, “Prilog zadarskoj sfragistici”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru 10
(1970-1971), 117-121.
10
Milan REŠETAR, “Pečat, zastava i grb Dubrovačke Republike”, Dubrovnik 18 (1909), br. 30-31, 118-123.
11
Frane DUJMOVIĆ, “Postanak i razvoj Šibenika od 1066. do 1409. godine”, u: Slavo Grubišić (ur.), Šibenik
– spomen zbornik o 900. obljetnici (Šibenik: Muzej grada Šibenika, 1976), 96-97, sl. 10; Slavo GRUBIŠIĆ,
Šibenik kroz stoljeća (Šibenik: Muzej grada Šibenika, 1974), 20.
12
Ante GULIN, “Pečati i grbovi grada Senja”, Senjski zbornik 20 (1993), 59-62.
13
Ivo BABIĆ, “Prilog trogirskoj sfragistici”, Prilozi povĳesti umjetnosti u Dalmacĳi 21 (1980), 267-268.
14
ZMAJIĆ, Heraldika, 61-70.
15
Stjepan ANTOLJAK, Pomoćne istorĳske nauke (Kraljevo: Istorĳski arhiv, 1971), 113-120.
16
Jakov STIPIŠIĆ, Pomoćne povĳesne znanosti u teorĳi i praksi (Zagreb: Školska knjiga, 1972), 156-157.
17
Franjo ŠANJEK, Latinska paleografija i diplomatika (Zagreb: Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studĳi, 2004),
267-279.
18
Ante GULIN, Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika (Zagreb: Golden marketing, 1998).
145
S obzirom na tu činjenicu, ocjena koju je isti autor izrekao prĳe više od tri desetljeća
u radu Prilog poznavanju hrvatske sfragistike ostaje aktualna i danas: “Zbog malog broja
radova, koji su skromne vrĳednosti što se dubljeg znanstvenog i stručnog proučavanja
tiče, o njoj se (sfragistici, op. a.), kao o pomoćnoj povĳesnoj znanosti gotovo i ne
može opširnĳe pisati, jer svi dosad objavljeni radovi, osim nekih, nisu ništa drugo do
prilozi, manji članci, sfragističke vĳesti ili pak crtice tiskane po našim povĳesnim ili
arheološkim časopisima izdavanih od istih društava.”19
Činjenica da se u pisanim vrelima kao i u arhivima i muzejima mogu naći opisi
pojedinih srednjovjekovnih pečata gradova odnosno njihovi sačuvani primjerci,
nepoznatih čak i samoj struci, pritom zorno svjedoči o nedovoljnoj istraženosti naše
sfragističke baštine. Jedan je takav slučaj i srednjovjekovni pečat grada Skradina
sačuvan u opisu iz 1294. i otisku iz 1303. godine.
Opis samoga pečata koji se nalazi u tekstu isprave od 9. travnja 1294. – kojom su
se Skradin, Trogir i Šibenik obvezali da će uime svojega gospodara, bribirskoga kneza
Jurja I., biti jamci nekoliko dana prĳe zaključenog mirovnog ugovora (29. ožujka)
između njega i Venecĳe – u historiografiji nĳe nepoznat. Naime, prĳepis te isprave
objavio je još davne 1870. Šime Ljubić u prvom svesku svoje kapitalne zbirke isprava
Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike20, a nedugo potom i
u prilogu prvoga objavljenog izdanja skradinskoga statuta.21 Nepoznat, slično tomu,
nĳe ni otisak toga pečata koji, prema ispravi o kojoj visi – kupoprodajnom ugovoru
između skradinskoga građanina Jurmana pokojnoga Stanka i suca Mihajla pokojnoga
Dobrosĳa, kojemu je prodao neki svoj kućerak – potječe iz 1303. godine. Unatoč činjenici
da je uz prĳepis isprave objavljen u osmom svesku Codex diplomaticus napomenuto da
“na listini visi o svilenoj vrpci zelene i crvene boje odlomak okruglog pečata od žutoga
voska”22 te da je N. Klaić u radu Kako se Skradin oslobodio podložništva Bribiraca donĳela i
fotografiju same isprave s pečatom23, nĳe primĳećeno da se radi o jedinom sačuvanom
srednjovjekovnom pečatu skradinske komune niti je on bio predmetom zasebnog
interesa hrvatske historiografije i sfragistike.
Kako to, među ostalim, otkriva spomenuti opis pečatnoga natpisa iz 1294.,
Skradin je već tada – i prĳe negoli je ban Pavao I. deset godina poslĳe uslišio molbu
izaslanstva njegovih građana oslobodivši ih obavljanja određenih službi (quibusdam
19
Ante GULIN, “Prilog poznavanju hrvatske sfragistike”, Zbornik Historĳskog zavoda JAZU 8 (1977), 431-
445. Bibliografski pregled radova vezanih i uz sfragistiku općenito i uz pojedine srednjovjekovne pečate
vidi u: GULIN, “Prilog poznavanju hrvatske sfragistike”, 431-445; Ante GULIN, “Opći pregled hrvatske
sfragistike”, u: Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika, 43-61.
20
Šime LJUBIĆ, Listine o odnošajih izmedju južnoga Slavenstva i Mletačke Republike 1 (Zagreb: Jugoslavenska
akademĳa znanosti i umjetnosti, 1870), 185-187.
21
Šime LJUBIĆ, Statuta et leges civitatis Buduae, civitatis Scardonae et insulae Lesinae, Monumenta historico-
juridica Slavorum meridionalium 3 (Zagreb: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1882-1883),
149-150.
22
CD 8: 72. Original isprave čuva se u Arhivu Hrvatske akademĳe znanosti i umjetnosti u Zagrebu, D-III-5.
23
Nada KLAIĆ, “Kako se Skradin oslobodio podložništva Bribiraca”, Prilozi povĳesti umjetnosti u Dalmacĳi
22 (1982), 36.
146
servitiis) koje su imali prema skradinskoj utvrdi i podĳelivši im na uživanje građanske

slobode (libertatibus ciuilibus)24 – bio izgrađen kao komuna s komunalnim organima
vlasti, gradskim kotarom, pečatom, a možda i vlastitim statutom.25 O tome posredno
svjedoči i sama isprava iz 1294. u kojoj se kao opunomoćeni zastupnik skradinske
općine pojavljuje “gospodin sudac Ljubavac, građanin skradinski, zastupnik i
prokurator i rektor (!) gospode Pribine, Božana i Berislava, sudaca, vĳećnici i općina
grada Skradina”.26 Punomoć skradinskoga zastupnika, kako u ispravi dalje stoji, bila je
osnažena “visećim voštanim pečatom skradinske općine, koji je bio okrugao, cjelovit,
ne slomljen ili u nekom svom dĳelu iskrivljen; na tom je pečatu bio urezan lik Blažene
Djevice Marĳe kako sjedi i u svom lĳevom krilu drži svog sina u krilu i ruci i urezani
natpis oko kruga rečenog pečata koji glasi: ‘S. COMMUNIS SCARDONENSIS’”.27
Svojim oblikom i građom pečat skradinske komune (sl. 1) pripada dakle najbrojnĳoj
skupini pečatnih oblika, kojoj su pripadali pečati drugih dalmatinskih gradova i oni
talĳanskih gradova, koji su sve do kraja 16. stoljeća, uz rĳetke iznimke, bili u pravilu
okruglog oblika i izrađeni od voska. Središnji motiv pečatne ikonografije je tzv.
hagiografskoga tipa s prikazom Blažene Djevice Marĳe koja u svojem lĳevom krilu
drži malenoga Isusa, motiv koji je komuna, prema mišljenju N. Klaić, “po svoj prilici
‘posudila’ od kaptola”.28 Natpis, koji je tekao uokrug, tzv. je prozaičnoga tipa i glasio je
jednostavno S(IGILIUM) COMUNIS SCARDONENSIS.
Iako spomenuti navod ne govori ništa o boji voska, dekoracĳi kao važnom elementu
pečatne slike pomoću kojega “lakše određujemo stilski utjecaj i vrĳeme nastanka
pečata”29 i pismu natpisa, svi su ti detalji ipak poznati zahvaljujući fragmentu pečata
skradinske komune sačuvanom na ispravi iz 1303. godine. Zahvaljujući njemu moguće
je pouzdano ustvrditi da je vosak bio prirodne, žućkaste boje, a pečatni je natpis bio
napisan na gotici – pismu koje je prevladavalo u Zapadnoj Europi od kraja 12. do
sredine 15. stoljeća – točnĳe rečeno, gotičkoj majuskuli, inačici toga pisma sa širokim i
udvostručenim slovima.30
24
CD 8: 76-77; Nada KLAIĆ, Izvori za hrvatsku povĳest do 1526. (Zagreb: Školska knjiga, 1972), 178.
25
Zbog oštećenosti sačuvanoga rukopisa skradinskoga statuta, kojemu nedostaje proemĳ, nĳe moguće
utvrditi točnu godinu njegova nastanka, nego ga možemo okvirno datirati u prvu četvrtinu 14. stoljeća,
pri čemu se kao najranĳi mogući trenutak njegova nastanka može uzeti zadnje desetljeće 13. stoljeća. Vidi
Ante BIRIN, Statut grada Skradina (Skradin: Matica hrvatska Skradin, 2002), 125-131.
26
… dominus Lubacius iudex, civis Scardonensis, syndicus et procurator, et rector dominorum Pribi, Bosani et
Berislaui, iudicum, consilii et communis civitatis Scardonensis… (LJUBIĆ, Listine 1, 186).
27
… sigillo dicti communis Scardonensis cereo pendenti roboratum, quod quidem sigillum erat rotundum, integrum,
non fractum, vel in sui parte aliqua vitiatum; in quo uero sigillo erat scripta imago beate Marie virginis sedentis, et
ad sinistrum latus eius tenentis filium suum in gremio et brachio, et liere circum circa ad dictum sigillum sculpte
sic dicentes: “S. communis Scardonensis” (LJUBIĆ, Listine 1, 186).
28
KLAIĆ, “Kako se Skradin oslobodio podložništva Bribiraca”, 35. Iako se njime nĳe nikada posebice
bavila, ovo mišljenje N. Klaić otkriva da joj opis pečata skradinske komune iz 1294. očito nĳe bio
nepoznat. Je li pritom propustila uočiti da je fragment visećega pečata na ispravi iz 1303. upravo pečat
skradinske komune ili to samo izrĳekom nikada nĳe napomenula, naravno, nĳe moguće utvrditi.
29
GULIN, Hrvatska crkvena srednjovjekovna sfragistika, 373.
30
ŠANJEK, Latinska paleografija i diplomatika, 84.
147
Zanimljivo je pritom napomenuti da iz gotovo istoga razdoblja potječe i drugi pisani

spomen pečata grada Skradina, koji nalazimo u gradskom statutu. Iako se središnji
motiv pečatne ikonografije pritom izrĳekom ne spominje – kao što je to na primjer
slučaj u šibenskom statutu31 – u njemu se u dva navrata spominje “pečat naše općine”
(sigillum nostre civitatis), čĳe je krivotvorenje bilo sankcionirano kaznom odsĳecanja
desne ruke i trajnim izgnanstvom,32 a njegovo je čuvanje bilo povjereno općinskomu
blagajniku, koji ga nĳe smio koristiti “bez dozvole ili naredbe sudaca” (sine iudicum
licencia uel precepto).33
Druga suvremena pisana vrela svjedoče da su pečat kao sredstvo koroboracĳe osim
općinskih vlasti koristili i pripadnici viših slojeva društva (gradskoga plemstva) kao i
pojedine crkvene institucĳe poput Skradinskoga kaptola. Ugledni skradinski građanin
Ljubavac – koji se 1294. spominje kao sudac, a 1304. bio je na čelu gradskoga izaslanstva
banu Pavlu I. – svoju je oporuku učinjenu 1280. pred Ninskim kaptolom tako ovjerio
vlastitim pečatom (cum sigillo meo Glubauci), čĳi nam središnji motiv i natpis, nažalost,
nisu poznati.34 Skradinski je pak kaptol kao locus credibilis svakako od samog svojega
osnutka morao imati i vlastiti pečat, iako njegov najstarĳi (i to pisani) spomen potječe
iz 1304., kada je spomenuti ugovor između bana Pavla i predstavnika grada Skradina
bio potvrđen kaptolskim i općinskim pečatom (redactum sigillo capituli nostri praetacti
una cum sigillo communitatis Scardonae).35 Najstarĳi poznati primjerak kaptolskoga
pečata znatno je mlađi i potječe tek s kraja toga stoljeća, točnĳe iz 1399., kada je pred
Skradinskim kaptolom napravljen prĳepis oporuke Petra Tresanina (datirane sa 2.
srpnja 1390.) potvrđen kaptolskim pečatom (sl. 2).36
Sačuvani srednjovjekovni pečati skradinske komune i kaptola kao i spomenute
vĳesti o njihovoj uporabi od strane lokalnih svjetovnih i crkvenih institucĳa (komune
i kaptola) te pripadnika viših slojeva društva na svoj način svjedoče o dosegnutom
stupnju društveno-političkoga razvitka Skradina. Oni svjedoče o visokoj razini
samosvĳesti skradinskoga društva koje se, slĳedeći primjer razvĳenĳih dalmatinskih
31
Zlatko HERKOV, Knjiga statuta, zakona i reformacĳa grada Šibenika (Šibenik: Muzej grada Šibenika, 1982)
(dalje: Šibenski statut), knj. VI, gl. 27, 181.
32
BIRIN, Statut grada Skradina, gl. XXXIV, 200. Istovjetnu je kaznu za krivotvorenje pečata šibenske
općine i kneza predviđao i šibenski statut, koji je nalagao da “ako se koja osoba, zavedena đavolskim
podbadanjem, drzne krivotvoriti pečat gospodina kneza Šibenika sa sv. Markom ili pečat šibenske
općine sa sv. Mihovilom, neka izgubi desnu ruku i neka se otjera iz grada Šibenika u vječno progonstvo”.
Šibenski statut, knj. VI, gl. 27, 181.
33
BIRIN, Statut grada Skradina, gl. CXI, 220. Istim je komunalnim službenicima bilo povjereno čuvanje
pečata i u Splitu, čĳi je statut određivao da su blagajnici “dužni čuvati pečat grada Splita pa, kada god
komuna bude trebala pečatiti neko pismo, neka ga donesu pred načelnika, pred tri suca i šest savjetnika
(inače) određenih za davanje prĳedloga tako da se pisma koje treba potvrditi žigom splitske komune,
pečate uz suglasnost načelnika i navedenih trĳu sudaca i šest savjetnika, odnosno većine njih”. Ivo
FRANGEŠ (gl. ur.), Statut grada Splita (Split: Književni krug, 1998), knj. II, gl. 48, 419-421.
34
CD 6: 353.
35
CD 8: dok. 72, str. 77.
36
CD 17: 303-304; 18: 462-463. Original isprave s visećim pečatom Skradinskoga kaptola čuva se u Arhivu
Hrvatske akademĳe znanosti i umjetnosti u Zagrebu, D-VIIa-109.
148
gradova, i samo oblikovalo kao komunalno društvo, prihvaćajući pritom sve one
impulse koji su išli s time – od ustrojstva komunalne vlasti i kodifikacĳe lokalnoga
prava do uporabe pečata kao zasebnoga diplomatičkog simbola komune i sredstva
koroboracĳe javnih i privatnih isprava.
Fragment pečata skradinske komune Pečat Skradinskog kaptola

iz 1303. godine iz 1399. godine
149
Ante Birin
A medieval seal of the city of Skradin
Summary
Use of the seals, which in the Middle Ages (as the prerogative of the sovereign power) was
almost exclusively associated with the person of ruler, will experience in the West a general use,
due to the weakening of the central government in favor of local ones. It will diffuse and spread
among other social classes (middling and lower nobility and bourgeoisie) as well as various
religious and secular institutions (such as chapters, monasteries, cities, universities and guilds).
When it comes to medieval cities, use of seals have spread most intensively in Italian cities from
the area of northern and central part of the Apennine peninsula, which managed, during the 12th
century, to emancipate from the imperial government and to form themselves as an autonomous
city municipalities entering so in the sphere of public law. In the area of Croatian lands, the town
seals, not incidentally, appear in the towns on the east coast of Adriatic, which in the period
from the 12th to the 14th century organized themselves as communal societies. One of the known
communal seals is that of Skradin, whose description is preserved in a transcript of a document
dated April 9th, 1294. There is also an extant fragment of the seal on the document from 1303.
Although these data was not unknown to the scholarly public, the seal of Skradin, with which
this article deals, has not been the subject of interest of Croatian historiography or sphragistics.
Key words: sphragistics, Middle Ages, seal, Skradin
150
RANI NOVI VĲEK
Hrvoje Petrić
Prilog poznavanju socioekonomskoga razvoja ivanečkoga

i viničkoga kraja (prostora nekadašnjega Gornjeg polja) u
srednjem i ranom novom vĳeku
Ovaj je rad prilog poznavanju socioekonomske problematike na prostoru koji

je u srednjem i ranom novom vĳeku gravitirao trgovištima Ivancu i Vinici, a u
ranom se novom vĳeku nazivao Gornje polje. Posebna je pozornost usmjerena na
povĳesno-demografske pokazatelje. Autor je nastojao rekonstruirati povezanost
socioekonomskih kretanja s centralitetom naselja te je utvrdio da je glavno centralno
naselje istraživanoga prostora bila Vinica, koju će tek od početka 19. stoljeća početi
mĳenjati Ivanec.
Ključne rĳeči: Ivanec, Vinica, Gornje polje, srednji vĳek, rani novi vĳek
I.
Prostor istočno od granice Svetoga Rimskog Carstva odnosno Štajerske između
rĳeke Drave i Maceljske gore postupno se razvio kao jedinstvena cjelina. Takvo je stanje
prihvatila i Varaždinska županĳa, koja je najkasnĳe do sredine 17. stoljeća formirala
kotar Gornje polje.1 Kotarske su se granice povremeno mĳenjale, no u 18. su se stoljeću
stabilizirale na širem gravitacĳskom području oko centralnih naselja Ivanca, Lepoglave
1
Josip BUTURAC i dr., Zaključci Hrvatskog sabora 1 (Zagreb: Državni arhiv NR Hrvatske, 1958), 213. Danas
se dio toga prostora koji gravitira Ivancu smatra dĳelom Hrvatskoga zagorja, no prĳe se taj prostor smatrao
Gornjim poljem, mikroregĳom koja se razlikovala od Zagorja. Geograf Ivan Crkvenčić upozorio je na to da
se za Hrvatsko zagorje ne znaju “točne historĳske granice, a nĳe nikada imalo određeno administrativno
značenje. Shvatljivo je stoga, da je pojam kod pojedinih pisaca različito ograničen. Neki pod Hrvatskim
Zagorjem shvaćaju brežuljkasto zemljište do podravske nizine (Zv. Dugački: Naselja i naseljenost Hrvatskog
Zagorja, Geograf. Vestnik, 1940, str. 41). Ima namjera, da se pod Hrvatskim Zagorjem obuhvati teritorĳ
nekadašnje Varaždinske i dio Križevačke županĳe (kotar Sv. Ivan Zelina i dio kotara Križevci) i kotar Donja
Stubica (iz nekadašnje Zagrebačke županĳe). Szabo u radu: Varaždin i Hrvatsko Zagorje, Beograd 1936, str.
870, povlači jugoistočnu i istočnu granicu Hrv. Zagorja cestom od Zagreba preko Sesveta, Sv. Ivana Zeline
i Varaždinskih toplica do Zagreba”; Ivan CRKVENČIĆ, “O agrarnoj strukturi gornjeg porječja Bednje”,
Geografski glasnik 13 (1951), 101. Hrvatska enciklopedĳa smatra da Hrvatsko zagorje “obuhvaća nizine porječja
rĳekâ Krapine, Sutle i Bednje (gornji tok) i padine (prigorja) mnogobrojnih niskih gora: Desinićka gora
(505 m), Kutna gora (520 m), Brezovica (531 m), Stahinšćica (Stahinčica; 846 m), Ivanščica (Ivančica; 1060
m). Sjeverno i sjeverozapadno od toga područja leži Maceljsko gorje (884 m) s Ravnom gorom (686 m),
istočno Kalnik (643 m) a jugoistočno Medvednica (1030 m)”. Usp. Hrvatska enciklopedĳa 4 (Fr-Ht) (Zagreb:
Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 2002), 752.
153
i Vinice. Iako je gornjopoljski kotar poslĳe podĳeljen na kotareve Ivanec i Vinica, oni su
imali sličan razvoj. Zbog toga ću u ovom tekstu cĳeli istraživani pogranični prostor sa
Štajerskom zvati Gornje polje. Postoji više kartografskih svjedočanstava koja upućuju
na jedinstvo istraživanoga prostora. Na primjer, na karti Varaždinske županĳe iz
1801. gornjopoljski se kotar protezao od rĳeke Drave (zapadno od Strmca i Petrĳanca),
obuhvaćajući Zelendvor, Gredu i Cerje Nebojse te potom čitavo gornje porječje rĳeke
Bednje. Južna je granice bila gora Ivančica, zapadna se poklapala s granicama župe
Bednja, a sjeverna je činila dio hrvatsko-štajerske granice od gore Macelj do rĳeke Drave.2
Temeljne uvjete za razvoj naseljenosti istraživanoga prostora, osim prirodne osnove
i stanovništva, definirali su i prometni pravci. Kontaktnom zonom brĳežnoga područja
i dravskih terasa prolazio je srednjovjekovni put koji je povezivao Varaždin i Ptuj. Ta je
prometnica uglavnom pratila rimski pravac Poetovio – Mursa i prolazila je paralelno s
Dravom. Srednjovjekovni izvori taj pravac spominju kao cestu kojom se ide “u Teutonĳu
(Njemačku)”, a zapravo prema Ptuju te dalje u smjeru Maribora ili Celja. Kod Vinice se
jedan put odvajao prema okolici Ivanca i dalje dolinom Bednje te do crkve Sveta tri kralja
u Kominu i preko nje do doline Lonje. Vinica je bila prometno povezana i sa Štajerskom
(prema Ormožu), i to prĳelazom preko Drave kraj Križovljana. Stoga nĳe čudno što se na
križanju tih putova, u Vinici, razvilo gradsko naselje. Važna razvojna osovina prostora
doline Bednje bio je put koji je povezivao Varaždin i Krapinu. Na križištu toga puta s
drugim prometnim pravcima razvila su se naselja Ivanec i Lepoglava. Iz Ivanca je jedan
put vodio prema Beli, a nazivao se velika uzdignuta cesta kojom se iz Varaždina išlo
prema zemlji križara, tj. Beli. Drugi put iz Ivanca išao je prema Vinici. Lepoglava je bila
prometno povezana ne samo s Varaždinom nego i preko Očure i Radoboja s Krapinom
(preko nje s Celjem) na jednoj, a na drugim stranama s Trakošćanom te preko Ivančice s
Loborom. Uz to, za zapadni dio istraživanoga prostora valja istaknuti i važnost prometa
Dravom.3
Na jezgre rane naseljenosti upućuju prva poznata sjedišta župa 1334. godine.
U Varaždinskom arhiđakonatu popisane su župe Maruševec, Vinica, Donja Voća
i Križovljan (Radovečki), a u Zagorskom arhiđakonatu župe Trakošćan (Bednja) i
Kamenica.4 Prema popisu iz 1501. vidi se da je prestala djelovati župa Donja Voća, a za
župu Sv. Križa (danas u Križovljanu) kaže se da je bila u Gornjoj Vinici. Donja Vinica
2
Gradski muzej Varaždin, GMV-KPO 3658, Karta Varaždinskog generalata Ignacĳa Bejschlaga iz 1801.
godine. Izvan prostora Gornjega polja bio je teritorĳ župe Margečan (Bela), koji obuhvaća dio srednjega
porječja rĳeke Bednje. On je uvršten u ovu obradu jer je činio sastavni dio vlastelinstva Ivanec i Bela, iako
je tek u 20. stoljeću uključen u sastav općine Ivanec.
3
Hrvoje PETRIĆ, “Prilog poznavanju srednjovjekovnih puteva u središnjoj Hrvatskoj”, Radovi Zavoda za
hrvatsku povĳest 26 (1993), 21; Neven BUDAK, Gradovi Varaždinske županĳe u srednjem vĳeku (Urbanizacĳa
Varaždinske županĳe do kraja 16. stoljeća) (Zagreb – Koprivnica: Nakladnička kuća “Dr. Feletar”, 1994),
40-42, 220; Lovorka ČORALIĆ, Put, putnici, putovanja. Ceste i putovi u srednjovjekovnim hrvatskim zemljama
(Zagreb: AGM, 1997), 142; Slovenski zgodovinski atlas (Ljubljana: Nova revĳa, 2011), 92.
4
Josip BUTURAC, “Popis župa Zagrebačke biskupĳe 1334. i 1501. godine”, Starine 59 (1984), 51, 104.
154
Hrvoje Petrić ▪ Prilog poznavanju socioekonomskoga razvoja ivanečkoga i viničkoga kraja...
ima tri svećenika, Maruševec dva, a sve ostale župe po jednog.5 Broj svećenika veoma je
vjerojatno pokazatelj da je od popisanih župa Donja Vinica tada imala najveći centralitet.
U popis iz 1574., uz one popisane 1501., dodane su župe pod utvrdom Bela i Ivanec.6
Župa sv. Lovre pod Belom spominje se 1488., a nalazila se u Lovrečanu ili Radovanu.
Postoje pretpostavke da je odande najkasnĳe 1551. sjedište župe preseljeno u crkvu sv.
Margarete u Margečanu. No, spominjanje crkve sv. Margarete pod Belom 1399.7 i 1431.8
pokazuje da se vjerojatno radilo o dvĳe zasebne župe – sv. Lovre i sv. Margarete, koje
su mogle postojati i istovremeno, a nakon prestanka postojanja župe sv. Lovre njezino
je područje očito pripojeno župi sv. Margarete. Postoje pretpostavke da je i župa Ivanec
mogla postojati ranĳe, od vremena kada se prvi put javlja u izvorima,9 no teško je odrediti
vrĳeme njezina osnivanja jer o tome nisu sačuvani izvori.
S vremenom se razvĳaju plemićki posjedi, o čĳim počecima ima malo pouzdanih
podataka. Jedna od najpoznatĳih srednjovjekovnih posjedničkih obitelji u ovome kraju
bili su Celjski. Oni su 1397. od kralja Žigmunda dobili vlastelinstvo Vinica,10 koje je
do tada bilo u kraljevim rukama ili ga je kralj povremeno davao u zalog.11 U vrĳeme
Celjskih viničko je vlastelinstvo obuhvaćalo sljedeća naselja: trgovište Vinica s mitnicom,
Sv. Petar, Lovrečan, Poklečan, Babinec, Radebovec (Radovec), Gorica (s mitnicom),
Marčan, Opeka, Plitvica, Voća, Bedaričevec, Kostanj, Plemenita Ves, Greda, Majerje,
Otok i Družbinec.12 Nakon toga Celjski proširuju svoje posjede te 1399. u Zagorskoj
grofovĳi dobivaju posjede Krapina, Lobor, Oštrc, Belec, Trakošćan, Lepoglava, Kostel
i Cesargrad te dva sela koja se nazivaju Trnovec.13 Kako se Kamenica te godine ne
spominje kao stečevina Celjskih, čini se da je ona u sastav njihovih posjeda ušla nešto
kasnĳe.14 Inače se vlastelinstva Trakošćan i Kamenica spominju od sredine 14. stoljeća, s
time da je Kamenica bila zasebni posjed do oko 1460., kada je kamenički kaštel razoren,
a vlastelinstvo pripojeno Trakošćanu.15 Nakon smrti Ulrika Celjskog njegova je udovica
Katarina (Kantakuzina) prodala trakošćansko i viničko vlastelinstvo bivšemu vojnom
zapovjedniku Celjskih – Janu Vitovcu, koji je ubrzo izgubio te posjede. Poznato je da ih
5
Franjo RAČKI, “Popis župa Zagrebačke biskupĳe 1334. i 1501. godine”, Starine 4 (1872), 205; Stjepan
RAZUM, “Popis svećenika Zagrebačke biskupĳe iz 1501. godine”, Tkalčić 7 (2003), 304, 327.
6
Ivan Krstitelj TKALČIĆ, “Prilog za povjest zagrebačkih sinoda u XV. i XVI. stoljeću”, Starine 16 (1884),
128, 130.
7
Monumenta Vaticana historiam regni Hungariae illustrantia I/4 (Budapest: bez izd., 1905), 146.
8
Andrĳa LUKINOVIĆ, Župa Margečan (Margečan: Župni ured Margečan, 1998), 14, 34, 83.
9
Juraj BELAJ, “Jesu li postojale župe na području ivanovačkog belskog preceptorata 1334. godine?”,
Prilozi Instituta za arheologĳu 24 (2007), 473-480.
10
Tadĳa SMIČIKLAS, Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae (dalje: CD) 18 (Zagreb:
Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1990), 248-251.
11
Biserka VLAHOVIĆ, Općina Vinica (Vinica: Poglavarstvo općine, 1997), 11.
12
Nada KLAIĆ, Zadnji knezi Celjski v deželah sv. Krone (Celje: Kulturna skupnost občine Celje, 1982), 26.
13
CD 18, 415.
14
KLAIĆ, Zadnji knezi Celjski, 44.
15
Josip ADAMČEK, “Trakošćansko vlastelinstvo”, Kaj 11 (1972), 16.
155
poslĳe zauzima Jakov Sekelj, a zatim su prešli u ruke Ivaniša Korvina. Potonji ih je 1503.
darovao podbanu Ivanu Gyulayu na ime plaće i drugih troškova. Izumiranjem obitelji
Gyulay 1567. upravu nad trakošćanskim i viničkim vlastelinstvom preuzeo je kraljevski
fisk.16 Od 1569. trakošćansko vlastelinstvo uživao je ban i biskup Juraj Drašković, a 1584.
kraljevskom je darovnicom njegov punopravni vlasnik postao biskupov brat Gašpar
Drašković.17
Na drugoj strani, viničko su vlastelinstvo tražili Gyulayeva udovica Elizabeta
Lamberg, sestra Hedviga (udana za Pavla Istvánffyja) te još neki rođaci iz obitelji Pethő
de Gerse i Thuróczy. Ono je naposljetku 1568. dodĳeljeno Gyulayevim nasljednicima
po ženskoj linĳi, pa se kao njegovi uživatelji spominju Pavao Pethő (Pethew) de Gerse,
Bernard i Gabrĳel Thuróczy te sin Pavla Istvánffyja – Nikola Istvánffy,18 inače znameniti
povjesničar.
Viteški red ivanovaca vjerojatno je u Belu naselio kralj, s osnovnom ulogom obrane
Krajine (confinium) prema Svetom Rimskom Carstvu.19 Oko utvrde Bela, gdje je bilo
sjedište ivanovačkoga preceptorata20, razvilo se vlastelinstvo, a na njemu i gradsko naselje
Sv. Ivan (Ivanec), koje se prvi put spominje 1396. godine.21 U vrĳeme priora vranskog
Marka Talovca (umro 1445.) belsko je vlastelinstvo prešlo u svjetovne (njegove) ruke, a
1446. zauzima ga Jan Vitovec. Nakon njegove smrti drže ga Vitovčevi sinovi Juraj i Vilim,
a 1481. došlo je pod kraljevski fisk. Kratko ga drži Jakov Sekelj, pa Ivaniš Korvin, koji
ga je oko 1500. dao Ladislavu, Tomi i Franji Pethőu (Petheö) de Gerse uz zalog od 5600
dukata. Obitelj Pethő držala je vlastelinstvo Bela i Ivanec sve do prve polovine 18. stoljeća
(1738. godine).22
Posjedi Marĳaševec kraj Sv. Jurja (Maruševec), Kerestur (Križovljan) i Volinec,
koje su držali preci obitelji Vragović, u drugoj polovini 14. stoljeća bili su oslobođeni
podložničkoga odnosa i dužnosti prema Varaždinu, a čini se da su još u 14. stoljeću nastale
dvĳe jezgre posjeda te obitelji, oko današnjega Križovljana i u okolici Maruševca, koje
16
Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), Neoregestrata acta (dalje: NRA), sv. 12, br. 9; sv. 23, br. 66; sv. 58, br.
3; sv. 1526, br. 50; HDA, Obitelj Drašković, Archivum Maius, sv. 27, br. 4, 12; ADAMČEK, “Trakošćansko
vlastelinstvo”, 17-18.
17
HDA, Obitelj Drašković, Archivum Maius, sv. 28, br. 22; HDA, NRA, sv. 58, br. 4; Magyar Országos Levéltár,
Diplomatikai levéltár, 104335; Ferdo ŠIŠIĆ, Hrvatski saborski spisi (dalje: HSS) 3 (Zagreb: Jugoslavenska
akademĳa znanosti i umjetnosti, 1916), 236-237; ADAMČEK, “Trakošćansko vlastelinstvo”, 18.
18
HDA, NRA, sv. 58, br. 3 i 4; sv. 12, br. 9; ADAMČEK, “Trakošćansko vlastelinstvo”, 18.
19
BELAJ, “Jesu li postojale župe”, 478. O ivanovcima i Beli iscrpnĳe: Zsolt HUNYADI, The Hospitallers
in the Medieval Kingdom of Hungary, c. 1150–1387 (Budapest: Magyar Egyháztörténeti Enciklopédia
Munkaközössége – Dept. of Medieval Studies, Central European University, 2010), 138-139.
20
Lelja DOBRONIĆ, Templari i ivanovci u Hrvatskoj (Zagreb: Dom i svĳet, 2002), 223-226.
21
Metod HRG, “Ivanec prvi puta u povĳesnom dokumentu od 22. lipnja 1396. godine”, u: Ivanečki kalendar
‘75 (Varaždin: Tiva, 1975), 128-130; Marĳan KRAŠ, Ivanec – prilozi povĳesti Ivanca do 1940. godine (Varaždin:
Zlati Ajngel, 1996), 29.
22
Emilĳ LASZOWSKI, “Povĳesne crtice o gradu Beli u županĳi varaždinskoj”, Vjesnik Hrvatskog arheološkoga
društva, n. s. 7 (1903-1904), 1-12; Gjuro SZABO, “Spomenici kotara Ivanec”, Vjesnik Hrvatskog arheološkoga
društva, n. s. 14 (1919), 56; Josip ADAMČEK, Agrarni odnosi u Hrvatskoj od sredine XV. do kraja XVII. stoljeća
(Zagreb: Centar za povĳesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za hrvatsku povĳest – Liber, 1980), 54.
156
su okolni plemići nastojali nagrizati. Na primjer, kralj Matĳaš Korvin potvrdio je 1458.
Ivanu Vragoviću i njegovim sinovima posjede Kerestur (Križovljan), Virje i Selce, koje im
je Ulrik Celjski nasilno oduzeo i darovao ih Henriku Tobnaveru, koji je na Vragovićevu
zemljištu osnovao sela Belinec i Nova Greda. Vragovićima je i Katarina (Kantakuzina),
udovica Ulrika Celjskog, oduzela posjede Marĳaševec (Maruševec), Čalinec, Volinec,
Belinec i Nova Greda, gdje su njezini ljudi porušili kuće. Zbog toga je 1459. započela
parnica kojom su Vragovićima vraćena imanja, a početkom 16. stoljeća Jan Vitovec
prisvojio je šumu Cerje. U međuvremenu je bilo problema s Belincem, koji je 1470. vraćen
obitelji kao predĳ. Godine 1504. kralj Vladislav II. Jagelović potvrdio je obitelji Vragović
vlasništvo nad posjedima Marĳaševec (Maruševec), Sveti Juraj, Selnica, Čalinec, Volinec,
Brezje, Kerestur (Križovljan), Selce i Virje, a 1514. Petar Vragović dobio je pravo mača (ius
gladii), što je značilo da je na svojim posjedima mogao izricati smrtnu kaznu.23
Pavlinski samostan u Lepoglavi utemeljio je 1400. Herman Celjski te mu je darovao
kmetove u Lepoglavi, Očuri, Sestruncu, Purgi i Bulišincu (današnjem Vulšincu), naseljima
koja su prĳe pripadala trakošćanskomu vlastelinstvu. Tako je formirano samostansko
vlastelinstvo, u koje su ušla još neka sela. Bilo je izdvajanja sela, primjerice Grede kraj
Marĳaševca (Maruševca), koju je samostanu oduzeo Ulrik Celjski 1455. te za zamjenu
dao sela Gregurovec, Krepičinec i Kuzminec južno od brda Veternice. Lepoglavski je
samostan tĳekom druge polovine 15. stoljeća postao najbogatĳi pavlinski samostan na
hrvatskom povĳesnom prostoru. Usprkos tomu što su ga 1479. opustošili Osmanlĳe,
na samostanskim je posjedima 1483. popisano 80 kmetskih obitelji. Krajem 15. stoljeća
važnu je ulogu na samostanskom vlastelinstvu imalo vinogradarstvo – popisano je
devet gorica sa 180 vinograda.24 U 15. su se stoljeću uz pavlinski samostan u Lepoglavi
održavali veliki sajmovi, a 1483. među samostanskim je podložnicima bilo 38% građana
(cives heremitarum).25 Oni su živjeli u obližnjoj Lepoglavskoj Purgi.
Udovica hercega Ivaniša Korvina Beatrica Frankapan dala je 1507. lepoglavskim
pavlinima trgovište Kamenicu sa 11 sela. Kamenica i pripadajuća sela nalazili su se u
sastavu trakošćanskoga vlastelinstva, koje je Korvin prĳe predao Ivanu Gyulayu, a on
nĳe pristao da se kamenički posjed odvoji i preda pavlinskomu samostanu u Lepoglavi.
Pavlinska zahtĳevanja za tim posjedom postala su povod dugotrajnih sukoba s vlasnicima
trakošćanskoga vlastelinstva. Gyulay je sprĳečio uvođenje pavlina u taj posjed, a 1514.
oteo im je 25 kmetskih vinograda i napao njihove posjede. Kada je 1567. trakošćansko
vlastelinstvo dobio biskup Drašković, lepoglavski su pavlini ponovo pokušali dobiti
Kamenicu, ali ni biskup nĳe htio priznati darovnicu Korvinove udovice.26
23
Emilĳ LASZOWSKI, “Povjesni podaci o obitelji Vargovića Maruševačkih”, Vjesnik Hrvatskog arheološkoga
društva, n. s. 7 (1903-1904), 203-204.
24
Josip ADAMČEK, “Pavlini i njihovi feudalni posjedi”, u: Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244.–1786. (Zagreb:
Globus – Muzej za umjetnost i obrt, 1989), 45-46.
25
ADAMČEK, Agrarni odnosi, 165.
26
ADAMČEK, “Pavlini”, 52-53.
157
Prema iznesenom se vidi da su i crkveni redovi imali utjecaj na stvaranje centralnih

naselja na istraživanom prostoru. Ivanovci su na vlastelinstvu Bela u 14. stoljeću razvili
gradsko naselje Sveti Ivan (današnji Ivanec),27 a nešto poslĳe na posjedima pavlinskoga
samostana u Lepoglavi osnovano je malo trgovište,28 koje je u 16. stoljeću izgubilo status
gradskoga naselja. Trgovišta (ili trgovi) razvila su se i na srednjovjekovnim svjetovnim
vlastelinstvima – Vinica, Trakošćan i Kamenica. U trgovištu Vinica 1477. živjelo je 45
obitelji, odnosno 10% podložnika viničkoga vlastelinstva,29 a 1532. posjednici viničkoga
vlastelinstva, Stjepan i Vuk Gyulay, dali su “građanima i stanovnicima” Vinice ispravu o
slobodama i feudalnim teretima.30 Za razliku od Vinice, trgovište Trakošćan, koje je nastalo
u 15. stoljeću, izgubilo je pravni status trgovišta najvjerojatnĳe već u prvom desetljeću 16.
stoljeća, a njegovi su stanovnici pretvoreni u kmetove.31 Trgovište Kamenica nastalo je
vjerojatno još u 14. stoljeću,32 a iako ga kroz čitavo 16. stoljeće izvori nazivaju trgovištem,
njegovi su stanovnici bili kmetovi, što jasno upućuje na gubitak statusa gradskoga naselja,
vjerojatno u otprilike isto vrĳeme kao i Trakošćan.33 Gradska se naselja nisu uspjela razviti
na posjedima Maruševec i Križovljan. S obzirom na propast gradskih naselja u Trakošćanu
i Kamenici, krajem srednjovjekovlja profilirala su se tri centralna naselja istraživanoga
prostora: Ivanec, Lepoglava i Vinica, što će imati utjecaj na kasnĳi razvoj.
II.
Iako je istraživano područje bilo udaljeno od bojišnice s Osmanskim Carstvom, nĳe
bilo sasvim pošteđeno osmanskih upada; no, za razliku od ivanečkoga kraja, koji je bio
pošteđen, na udaru se obično našlo viničko područje jer se nalazilo na glavnoj prometnici
kojom su Osmanlĳe provaljivali u Štajersku. Kako se razabire iz pisma kneza Stjepana II.
Frankapana iz 1474., osmanska vojska od oko 8000 ljudi robila je prostor oko Varaždina
sve do Ptuja i dalje. Kroničar Unrest govori da je iza Osmanlĳa nakon te provale ostala
pustoš “da se često po deset milja daleko nĳe vidjelo kuće ni čovjeka”.34
Nakon bitke kod Mohača zaredalo je nekoliko većih osmanskih provala na istraživani
prostor, a jedna od najvećih bila je 1532. godine. Sultan Sulejman I. krenuo je u ljeto 1532.
zauzeti Beč. Na putu mu se kod Kisega uspješno suprotstavio Nikola Jurišić. Sulejman
I. je nakon neuspjeha kod Kisega odustao od osvajanja Beča i vraćao se u Osmansko
27
BUDAK, Gradovi Varaždinske županĳe, 53.
28
ADAMČEK, “Pavlini”, 45-46, 52.
29
HDA, Pavlinski samostan Lepoglava, 1/39.
30
Emilĳ LASZOWSKI, “Dvĳe listine za povĳest Vinice kod Varaždina”, Vjesnik Državnog arhiva 2 (1928),
190-194.
31
Kaptolski arhiv Zagreb (dalje: KAZ), Acta Capituli Antiqua (dalje: ACA), 21/21, 22/4, 25/1-3, 26/3;
32
33
Elemér MÁLYUSZ, “A szlavoniai és horvatországi közepkori pálos kolostorok oklevelei az Orsz.
Leveltárban”, Levéltári Közlemények 3 (1925), 157, 164, 168.
34
Vjekoslav KLAIĆ, Povĳest Hrvata 4 (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1988), 118-119.
158
Carstvo. O tome piše povjesničar Rudolf Horvat: “Turska je vojska kod Maribora prešla
preko Drave, a zatim je nastavila put uz desnu obalu rĳeke. Iza Zavrča kod grada Vinice
uđe Sulejman 23. rujna 1532. u Hrvatsku. Od straha pred Turcima utekoše bĳedni seljaci iz
sela na Varaždinskom polju u obližnje šume, a mnogi se zakloniše i u nutarnji (utvrđeni)
grad Varaždin. Tkogod je ostao kod kuće, toga su Turci zarobili i sa sobom odvukli.”35
Idući poznati prodor Osmanlĳa bio je 1541., što se može vidjeti iz pisma od 10.
rujna koje je varaždinski sudac pisao u Ptuj, iz kojega se može razabrati da je oko 6000
Osmanlĳa pljačkalo područje između Varaždinskih Toplica, Lepoglave i Zavrča, a uz to
su odveli mnoštvo ljudi.36
Veliki osmanski upad dogodio se i 3. listopada 1552., kada su Osmanlĳe došli u
Varaždinsko polje te se utaborili u Biškupcu i odatle pljačkali okolicu. Dio osmanske
vojske provalio je prema Vinici i Zavrču želeći nastaviti prema Štajerskoj, a njih je porazio
ban Nikola Zrinski, koji je sa 700 konjanika boravio u Maruševcu.37
Bilo je i prĳedloga da se uskoci odnosno Vlasi iz Osmanskoga Carstva nasele na
istraživanom području. Na sastanku unutarnjoaustrĳskih staleža 1563. predstavnici
Kranjske i Koruške predložili su da se uskocima pribave zemljišta samostana Lepoglave.
Na to je kralj Maksimilĳan uputio komesare da pregovaraju sa samostanom o naseljavanju
uskoka.38 U listopadu 1563. komesari su izvĳestili da su uskoke smjestili na 26 selišta (“die
Priweggen so bisher in Traver Velld gewest, gleich auf 26 Huebben angesetzt”). No, već
u travnju 1565. Sabor donosi zaključak da dopusti “… ut caesarea maiestas Wolakos vel
Wzkokos in bona claustri Lepaglawa inhabitates ne patiatur” da ostanu i dalje ondje.39
Nĳe poznato kako su se stvari dalje odvĳale. Bidermann smatra da su redovnici uskoke
otjerali ili da ih je svjetovna vlast uklonila na osnovi saborskoga zaključka. On spominje
da su se vojvode iz okolice Maribora 1579. žalili na nedostatak područja te je istaknuo
da je car Maksimilĳan više puta zapovjedio da se uđe u pregovore sa samostanom
Lepoglava (i drugdje gdje je to moguće) radi povećanja zemljišta, ali sve je bilo uzalud.40
Posljednja veća provala osmanskih snaga dogodila se u travnju 1603., kada su Tatari
prodrli u ovaj kraj te porobili i spalili sva sela između Koprivnice i Vinice. Ljudi su se
većinom sklonili u utvrde i šume, a Tatari su uhvatili više stotina osoba i pohvatali veći
dio stoke.41
35
Rudolf HORVAT, Povĳest grada Varaždina (Varaždin: Hrvatska akademĳa znanosti i umjetnosti, Zavod za
znanstveni rad, 1993), 67.
36
Ignacĳ VOJE, “Turški upadi na ptujsko območje in njihove posledice”, u: Srečanje z jutrovim na ptujskem
gradu (Ptuj: Pokrajinski muzej Ptuj, 1992), 26.
37
Samu BARABÁS, Zrinyi Miklós a szigetvári hős életére vonatkozó levelek és okiratok = Codex epistolaris et
diplomaticus comitis Nicolai de Zrinio 1 (Budapest: Magyar Tudományos Akadémia, 1898), 181-184;
HORVAT, Povĳest, 84.
38
Fedor MOAČANIN, “O nekim problemima iz historĳe Vojne krajine I. (Povodom rasprave dr Miše
Semjana, istorĳa Krajišnika i kućne zadruge u ratnoj državi)”, Historĳski zbornik 17 (1964), 347.
39
HSS 3, 117.
40
Hermann Ignaz BIDERMANN, “Die Serben-Ansiedlungen in Steiermark und im Warasdiner Grenz-
Generalate”, Miheilungen des Historisen Vereines für Steiermark 31 (1883), 39-41.
41
HORVAT, Povĳest, 140.
159
Kao dio protuosmanskoga sustava obrane formirana je vojnopoštanska djelatnost. U

tome je svoj doprinos dala Lepoglava, gdje je najkasnĳe 1555. utemeljena vojnopoštanska
postaja, no najkasnĳe 1573. ili 1574. preseljena je u Bedenec, a poslĳe u Druškovec kraj
Ivanca.42
Na gotovo svim vlastelinstvima istraživanoga prostora tĳekom 16. stoljeća raste
broj podložnika. Na primjer, na trakošćanskom je vlastelinstvu početkom 16. stoljeća
desetinu plaćalo 120-140 seljaka, a 1598. zabilježeno je 327 obitelji poreznih obveznika.
Ondje je vjerojatno još krajem 16. stoljeća naseljeno dosta inkvilina, pa u prvoj polovini
17. stoljeća nĳe bilo pustih selišta. Zemljišni se fond znatno proširio krčenjem, ali broj
podložničkih obitelji nĳe porastao, nego se čak blago smanjio, pa je oko 1660. ondje
popisano 310 obitelji kmetova i inkvilina.43 Trakošćan, koji je u 15. stoljeću imao status
trgovišta i gdje je oko 1480. živjelo 80-100 stanovnika, do 1598. pretvara se u malo selo u
kojem je obitavalo tek 50-60 žitelja. Jedino naselje na trakošćanskom vlastelinstvu koje je
zadržalo naziv trgovišta i u 16. stoljeću bila je Kamenica. U njoj je oko 1480. živjelo 140-
180 stanovnika, a 1598. taj je broj smanjen na oko 100 ljudi.44
Na vlastelinstvu Vinica živjelo je 1568. na polovici vlastelinstva 305 podložničkih
obitelji, a 1598. na cĳelom je vlastelinstvu broj obitelji porastao na 723, što pokazuje
značajan demografski rast.45 Samo trgovište Vinica imalo je oko 1480. godine 230-280
stanovnika, a do 1598. naraslo je na 500-700 stanovnika te je bilo treće po veličini gradsko
naselje u Varaždinskoj županĳi.46
Vlastelinstvo Vinica počelo je gubiti stanovništvo već u prvim desetljećima 17.
stoljeća. Godine 1618. na tom je vlastelinstvu broj kmetskih obitelji smanjen na 612, a
istovremeno je zabilježeno 78 pustih seljačkih posjeda (oko 11%).47 Čini se da je pad
broja obitelji bio izazvan posljedicama tzv. Dugoga rata (1593. – 1606.), a moguće je da se
dio stanovnika iselio na prostor Varaždinskoga generalata, koji se tĳekom rata i poraća
intenzivno kolonizirao. Pusta su selišta nastajala i uslĳed velikih epidemĳa i gladi.
Gusto su bila naseljena i druga vlastelinstva: npr. Bela i Ivanec imali su 250, Marĳaševec
(danas Maruševec) 120, a Lepoglava 200 podložničkih obitelji.48 Naselje Lepoglava je sa
150-200 stanovnika, koliko ih je bilo oko 1480., do 1598. poraslo na 200-250 stanovnika,
a u međuvremenu je izgubilo status trgovišta.49 Centralitet je tom naselju davao važan
pavlinski samostan s posjedom kojem je Lepoglava bila središte.
42
Andrej HOZJAN, “Postanak i razvoj poštanske ustanove i ostalih načina prĳenosa obavĳesti u SZ
Hrvatskoj od 1500.–1783.”, u: Pošta sjeverozapadne Hrvatske (Zagreb – Varaždin: Hrvatska pošta – Hrvatska
akademĳa znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad, 2002), 37.
43
HDA, Obitelj Drašković, K-2, 8/10, 8/11; ADAMČEK, Agrarni odnosi, 259, 535-536.
44
45
Josip ADAMČEK – Ivan KAMPUŠ, Popisi i obračuni poreza u Hrvatskoj u XV i XVI stoljeću (Zagreb: Sveučilište
u Zagrebu – Institut za hrvatsku povĳest, 1976), 531-540; ADAMČEK, Agrarni odnosi, 247-248, 259.
46
BUDAK, Gradovi Varaždinske županĳe, 168-169.
47
HDA, Obitelj Drašković, K-3, sv. 2, br. 9.
48
ADAMČEK – KAMPUŠ, Popisi i obračuni poreza, 441-464, 479-487, 488-493, 517-520, 558, 559, 562.
49
160
Iseljavanje seljaka početkom 17. stoljeća potaknule su, uz druge uzroke, velika
nerodica i glad, npr. 1629./1630. godine. Znameniti ostrogonski nadbiskup Petar Pázmány
javio je početkom 1629. da je u Hrvatskoj i Slavonĳi vladala takva glad da su se seljaci u
potrazi za hranom s cĳelim obiteljima preseljavali u Osmansko Carstvo. U Keglevićevu
ljetopisu iz 1629. piše da su seljaci prilikom potrage za hranom umirali po cestama,
a iscrpljeni glađu umirali su i nakon žetve. Nakon žetve su se mnogi kmetovi vratili
kući iz Ugarske. Glad iz 1629. zabilježena je i u Vitezovićevoj kronici: “veliki sztrasni
glad, y velika dragocha bila je v-Szlovenszkom Orszagu, y vnogo lyudi pomerlo vutom
leu.” Izvješće zagrebačkih kanonika iz 1630. govori o raseljavanju puka, koji je ostavljao
neobrađena polja i vinograde zbog nesnosne gladi, “na razne strane”.50
Od kraja 16. do završetka 17. stoljeća u okolici Ivanca raste broj obitelji. U selima koja
danas čine župu Kamenica bilo je 1598. popisano 73, a 1708. 111 obitelji, što je značajan
porast.51 Na prostoru župe Križovljan broj domova (obitelji) porastao je od 1598. do 1688.
sa 81 na 173, u župi Maruševec sa 194 na 325, u župi Bela sa 91 na 181, u župi Voća sa 117
na 161. U župama oko Ivanca u tom je razdoblju porast broja obitelji bio veći od 66%.52
Čini se ipak da je porast ukupnoga broja stanovnika istovremeno bio veći tek za oko 10%,
tj. porastao je s približno 6020 na oko 6885 stanovnika.
Tablica 1. Broj domova (obitelji) u dĳelu župa okolice Ivanca od kraja 16. do kraja 17. /
početka 18. stoljeća
Župa Kraj 16. st. Kraj 17. / početak 18. st.
Križovljan 81 173
Maruševec 194 325
Bela 91 181
Voća 117 161
Ivanec 128 187
Kamenica 73 111
Ukupno 684 1138
Procjena ukupnoga broja stanovnika 6020 6885
Izvor: Popisi poreza i kanonske vizitacĳe
No unutar tih brojki treba razlikovati pojedina kolebanja u broju stanovnika. Na

primjer, u župi Ivanec u prvoj polovini 17. stoljeća događa se prilično snažna demografska
obnova, a čini se da je početkom druge polovine toga stoljeća ukupan broj obitelji malo
pao. Godine 1598. zabilježeno je 128 obitelji, pola stoljeća poslĳe popisano ih je 212, a 1688.
50
KAZ, ACA, 104/5, br. 90; 90/66; Pavao RITTER VITEZOVIĆ, Kronika aliti szpomen zsvega szvieta vikov
(…) (Zagreb: bez izd., 1696), 187; Ferdo ŠIŠIĆ, “Dva ljetopisa XVII. vĳeka”, Starine 36 (1918), 370-371;
51
ADAMČEK – KAMPUŠ, Popisi i obračuni poreza, 512-515; Zlatko KIDJEMET, Župa Kamenica (Zagreb –
Kamenica: Kršćanska sadašnjost – Župni ured Kamenica, 1986), 142-144.
52
Nadbiskupĳski arhiv Zagreb (dalje: NAZ), Kanonske vizitacĳe (dalje: KV), Prot. 164/V, 79-83, 104-107,
136-138, 148-151, 164-166; ADAMČEK – KAMPUŠ, Popisi i obračuni poreza, 517-540.
161
došlo je do pada na 187 domova (obitelji). Zanimljivo je da je naselje Ivanec kroz prvu
polovinu 17. stoljeća zadržalo isti broj domova, koji je do kraja stoljeća tek neznatno pao, a
procĳenjeni je pad ukupnoga broja stanovnika bio znatno veći. Približan broj stanovnika
moguće je izračunati pretpostavimo li da je krajem 16. i sredinom 17. stoljeća po jednom
domu moglo biti oko 8,8 stanovnika; krajem 17. stoljeća to bi bio maksimalni broj, a
minimalni bi bio 3,3. U tom je slučaju u Ivancu u prvoj polovini 17. stoljeća živjelo oko 420,
a krajem istoga stoljeća 230-380 stanovnika, što je očito posljedica kuge iz 1682. godine.
Moguće je pretpostaviti procjenu ukupnoga broja stanovnika župe Ivanec: iz nje
je tĳekom prve polovine 17. stoljeća vidljiv porast sa 1120 na 1860 stanovnika, do kraja
istoga stoljeća vjerojatno se vratio na prvobitni broj, a prema popisima na kraju 18. stoljeća
bilo je nešto više od 1700 stanovnika.53
Tablica 2. Broj obitelji u selima župe Ivanec (1598. – 1688.)

Selo 1598. 1649. 1688.
Ivanec 48 48 43
Mačkovec 27 20
Kraševec 4
Knapić 13 10
Vuglovec 28 24 17
Lovrečan (Gečkovec) 8 9 8
Dobri Kraj 16
Šatornjak 16 4
19
Vrhovec 17
Punikve 13 23 11
Vuskovci 7
Vitešinec 3 6 7
Prigorec 12 22 17
Kotar (Ribićbreg) 4
Salinovec 17
Hudovec i Novoselec 3
Bregovići 3
Ukupno domova 128 212 187
1130
Procjena ukupnoga broja stanovnika 1120 1860
(620-1650)
Izvor: Popisi poreza i kanonske vizitacĳe
53
Koeficĳenti za izračun procjene ukupnoga broja stanovnika prema: Hrvoje PETRIĆ, Pogranična društva
i okoliš. Varaždinski generalat i Križevačka županĳa u 17. stoljeću (Zagreb – Samobor: Meridĳani – Društvo
za hrvatsku ekonomsku povĳest i ekohistorĳu, 2012), 256; Metod HRG, “Stanovništvo Ivanca i okolice
god. 1649.”, Ivanečka škrinjica 5-6 (2010), 11-12 (pretisak iz: Ivanečki kalendar ‘75), pretpostavlja da je 1649.
u župi Ivanec živjelo 1500-1700 ljudi, izjavljujući da ta brojka nĳe prevelika, ako nĳe još i premalena. Hrg
spominje da je u vrĳeme kuge 1682. pomrlo preko 350 ljudi.
162
Već je krajem 16. stoljeća tlaka bila osnovni teret zavisnih seljaka na trakošćanskom
vlastelinstvu, što se može vidjeti iz isprave bana Ivana Draškovića prema kojoj su seljaci
davali tlaku svaki dan, tj. šest dana tjedno. Drašković je na molbu kmetova iz Kamenice
smanjio tlaku sa šest na pet dana te je ujedno obećao da kmetove neće tjerati na podvoz
dalji od dana ili dva hoda. Kmetovi su za oranje alodĳalnih zemalja morali davati svoj
plug. Vlastelin im je odredio i druge obveze – žetvu, kosidbu, spremanje sĳena, radove u
vinogradu itd. Za svaki dan izostanka s tih obveza trebali su platiti globe. Trakošćanski
su kmetovi za uskraćeni dan tlake morali plaćati višu globu nego što im je iznosilo
ukupno novčano podavanje. Sredinom 17. stoljeća pogoršao se položaj kmetova na
trakošćanskom vlastelinstvu, pa su morali od čitavoga selišta davati šest dana tlake s
volovima tjedno.54
Lepoglavski pavlinski kmetovi imali su svojega valpota koji je prenosio odredbe
vlastelina. Valpoti su nekoliko puta godišnje skupljali daće. Kmetovi su 1639. molili
pavline da im ne povećavaju tlaku, nego da ona ostane 2-3 dana tjedno (“za radi tlake da bi
ste nas Milostivna gospodo koga čez dva, koga čez tri dni, penes usum antea observatum,
nebantuvali”), te da im se dokine novouvedena žirovina i desetina pčela. Pavlini njihovu
molbu nisu uvažili tvrdeći da su odredbu o povećanju tlake donĳeli njihovi nadređeni.
Lepoglavski su kmetovi tražili “da bi nas Provisori lepoglavski ne zapovedali kako su
se ob seh dob navesili bili”, ali i da je došlo do toga da su pavlini zapovĳedali i njihovu
valpotu, “što se ne pristoji”. Feudalni su gospodari povećanjem tlake pojačavali nadzor
nad životom i svim djelatnostima kmetova, a službenici vlastelinstava brinuli su se da
kmetovi redovito dolaze na tlaku. Moguće je da je neposredna kontrola kmetskoga
života bila među razlozima zbog kojih svoje nezadovoljstvo nisu mogli pokazivati
organiziranim bunama i otporom.55
Na vlastelinstvu Bela i Ivanec izbila je 1568./1569. buna. Pobunjeni kmetovi iz Ivanca
zahtĳevali su da se njihovu naselju obnovi status trgovišta i da se sva tadašnja podavanja
svedu na ona koja je propisivao privilegĳ iz 1396., jer je u međuvremenu došlo do
napuštanja novčanih podavanja, koja su bila glavni teret Ivančana. Vlastelin Bele i Ivanca
nĳe prihvatio zahtjev da se obnovi važnost te isprave, ali je na pregovorima pred banom i
biskupom Jurjem Draškovićem pristao da se desetina plaća u novcu i da se smanji tlaka.56
To je značilo da je buna djelomično uspjela, no Ivanec nĳe uspio zadržati status trgovišta.
Godine 1564. braća Benedikt i Ladislav Pethő dobila su kraljevsku darovnicu za
posjede Belu, Ivanec, Rusakovec, Završje, Lovrečan, Tužno, Lukavec, Gačice i Punikve.
Središta vlastelinstva do sredine 17. stoljeća bili su Bela i Ivanec. Sačuvao se opis Bele
iz 1606., kada je obitelj Pethő obavljala podjelu svojih posjeda. Unutar bedema Bele
stajala je kula usred utvrde, gdje su bile blagovaonice, kuhinje, kupaonice i podrum, što
54
HDA, Obitelj Drašković, kut. 2; kut. 62, br. 8/11; Josip ADAMČEK, Bune i otpori. Seljačke bune u Hrvatskoj
u XVII. stoljeću (Zagreb: Globus – Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povĳest, 1987), 258.
55
HDA, Pavlinski samostan Lepoglava, 5/80; ADAMČEK, Agrarni odnosi, 617; ADAMČEK, Bune i otpori, 259.
56
Josip ADAMČEK, “Seljačka buna na posjedima Bele i Ivanca 1568.–69.”, Historĳski zbornik 25-26 (1972-
1973), 243-249.
163
govori o tome da je bila u uporabi, no 1653. spominje se kao ruševna utvrda, što jasno
pokazuje da je bila napuštena. Godine 1713., u vrĳeme Ivana Pethőa, kaštel Ivanec imao
je 14 gospodarskih stambenih prostorĳa te blagovaonicu, podrum, spremnicu, kuhinju i
ostale prostorĳe potrebne za gospodarstvo; zabilježeni su još kapela, marof sa tri zgrade,
ribnjak i dva mlina. Na ivanečkim su posjedima tada živjele 124 obitelji u selima Vitešinec,
Prigorec, Vrhovec, Kraševec s Knapićem i Vuglovec, a ivanečki je župnik od vlastelina
uime crkvene zadužbine imao četiri obitelji.57
Lepoglavski je samostan 1576., kada je pavlinski general Stjepan iz Trnave onamo
prenio sjedište generala, postao glavnim središtem pavlinskoga reda, a 1581. generalna
je skupština pavlinskih samostana i službeno Lepoglavu proglasila sjedištem reda.
Lepoglava je bila i obrazovno središte, npr. 1503. otvorena je javna gimnazĳa, koja je
djelovala do 1525., a obnovljena je 1582. te ponovo zatvorena 1644. godine. Pavlini su
nakon toga u Lepoglavi 1654. uveli visokoškolsku nastavu iz filozofije, a 1671. od pape
su dobili privilegĳ kojim su u Lepoglavi mogli podjeljivati doktorate i ostale akademske
stupnjeve. Da bi mogli održavati obrazovne ustanove, pavlini su morali ojačati svoje
posjede jer su podavanja kmetova bila najvažnĳi prihod. Oko 1750. lepoglavski je
samostan imao 353 domaćinstva sa 160 oženjene braće i sinova u njima, a činili su ga
posjedi Lepoglava (13 sela sa 133 domaćinstva u kojima je živjelo 83 oženjene braće i
sinova), Rinkovec, Benkovec, Veternica, Mirinje, Šikad, Graberje, Babinec i Zamlaka.58
Početkom 18. stoljeća posjedi Križovljan i Maruševec ženidbom su od Vargovića
prešli u vlasništvo obitelji Patačić. Godine 1740. Maruševec dobiva sudac Varaždinske
županĳe i podžupan zagrebački Đuro Petković, a Križovljan bosansko-đakovački biskup
Pavao Bakić de Lak. Nakon njegove smrti posjed nasljeđuje unuk njegova brata Pavao,
koji je podignuo dvorac Križovljan-grad.59
Trakošćansko vlastelinstvo, koje su Juraj i Gašpar Drašković s Klenovnikom dobili
1568., u 17. je stoljeću imalo 128 jutara zemlje (alodĳalne), a nova su se zemljišta dobivala
krčenjem šuma, koje se odvĳalo svake godine. Zabilježeno je pet ribnjaka, a vlastelinstvo
je držalo i svoje krčme u naseljima Kamenica, Jerovec i Višnjica, gdje se prodavalo
vlastelinsko vino. Drugo veliko središte Draškovićevih posjeda bilo je u Klenovniku, a
tamošnjemu su vlastelinstvu pripale i neke zemlje u Kamenici oko kojih je obitelj vodila
spor. Draškovići su početkom 17. stoljeća kao središte svojih imanja izgradili dvorac u
Klenovniku.60
Obitelj Drašković investirala je kapital u izvanagrarne djelatnosti. U Trakošćanu
imamo zabilježene prve manufakture na istraživanom području Gornjega polja. Godine
1764. počela je s radom trakošćanska manufaktura stakla, prva staklana u Hrvatskoj
57
HDA, NRA, 205/21; DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 224; KRAŠ, Ivanec, 38-41; Ladislav ŠABAN, “Pogled
u prošlost Ivanca”, u: Ivanečki kalendar (Varaždin: Tiva, 1977), 151.
58
ADAMČEK, “Pavlini”, 53-54.
59
Ivan KOŠIĆ, Povĳest župe Križovljan (Varaždin: Župni ured Križovljan, 1987), 9; Franjo TALAN, Općina
Cestica. Naselja i stanovništvo (Cestica: Prekorje, 2011), 80.
60
Milan KRUHEK, “Posjedi, gradovi i dvorci obitelji Drašković”, Kaj 5/11 (1972), 85-86.
164
osnovana investiranjem domaćega kapitala. U njoj su se izrađivali staklarski predmeti za

kućanstvo, posebice čaše za vodu. Imala je osam najamnih radnika (majstor, majstorski
pomoćnik i šest naučnika). Prestala je s radom 1773. ili 1774. godine. Uz staklanu,
Draškovići su u Trakošćanu 1770. osnovali i manufakturu tekstila. U njoj su radili
kmetovi, a ne najamni radnici. Ta je manufaktura već 1775. obustavila proizvodnju sukna
jer se nĳe mogla nositi s konkurencĳom suknara iz Češke i Moravske.61
U ranom novom vĳeku glavno je centralno naselje istraživanoga prostora bilo
trgovište Vinica, a centralitet su s njom dĳelili Ivanec i Lepoglava. Lepoglava će krajem 18.
stoljeća, ukidanjem pavlinskoga samostana, izgubiti centralne funkcĳe, a početkom 19.
stoljeća Ivanec će po ukupnom broju stanovnika preteći Vinicu. Naime, 1825. u Ivancu je
živjelo 667, a u Vinici 635 stanovnika.62 Centralna naselja nižega stupnja centraliteta bila
su središta rimokatoličkih župa: Križovljan, Voća, Maruševec, Bela (Margečan), Višnjica,
Kamenica i Bednja, kojima su se nakon reforme Josipa II. 1789. pridružili Nadkrižovljan,
Cvetlin i Klenovnik.63
61
Miroslava DESPOT, Pokušaji manufakture u građanskoj Hrvatskoj u 18. stoljeću (Zagreb: Jugoslavenska
akademĳa znanosti i umjetnosti, 1962), 19-21, 48-49.
62
Calendarium Zagrabiense, Zagreb, 1825.
63
NAZ, KV, Prot. 26/VIII, 171/XII.
165
Hrvoje Petrić
Contribution to the understanding of the socio-economic development of the areas of

Ivanec and Vinica (former Gornje polje) in the Middle Ages and the early modern period
Summary
This article provides a contribution to the understanding of the socio-economic development

of the areas which gravitated to the market towns of Ivanec and Vinica in the period of the Middle
Ages and the early modern period, and in those periods this area was known as Gornje polje.
Special emphasis is given to various demographic indicators. The author has tried to reconstruct
the connections of the socio-economic developments with central functions of the each selement.
Hence, he argues that the main central selement of that area in the earlier period was Vinica,
but the central functions of the selement were also shared with Ivanec and Lepoglava. It was
not before the end of the 18th century, when the Pauline monastery in Lepoglava was abolished,
when this selement has lost most of its central functions. Moreover, it was in the beginning of
19th century when the city of Ivanec had, for the first time, more inhabitants than Vinica, and
it was in that period when Ivanec has become the main central selement of that area as it is
today. Central selements of the lower level in the period of the Late Middle Ages and the early
modern period were centres of Roman Catholic parishes such are Križovljan, Voća, Maruševec,
Bela (Margečan), Višnjica, Kamenica and Bednja. A er the reforms of the Joseph II Habsburg of
1789, these selements were accompanied by Nadkrižovljan, Cvetlin i Klenovnik.
Key words: Ivanec, Vinica, Gornje polje, the Middle Ages, the early modern period
166
Milan Vrbanus
Razvĳenost alodĳalnoga gospodarstva na slavonskim

vlastelinstvima sredinom 18. stoljeća
Autor je analizirajući popise slavonskih vlastelinstava iz prve polovine 18.

stoljeća nastojao utvrditi razvĳenost alodĳalnoga gospodarstva, primjenjujući
pritom četiri metodološka modela (udio obrađenih ratarskih površina na
alodĳu /oranice, livade i vinogradi/ u ukupno obrađenim ratarskim površinama
na vlastelinstvu, troškovi stvaranja alodĳalnoga gospodarstva, udio prihoda
alodĳalnoga gospodarstva u ukupnom vlastelinskom prihodu te strukture
prihoda alodĳalnoga gospodarstva). Analizirajući tako prikupljene podatke,
utvrdio je razvĳenost alodĳalnoga gospodarstva te došao do zaključka da su ta
gospodarstva bila prilično slabo razvĳena. Proučavanje alodĳalnoga gospodarstva
omogućuje uvid u privređivanje slavonskih vlastelinstava, ali i u promjene u
društvenim odnosima tĳekom prve polovine 18. stoljeća.
Ključne rĳeči: alodĳalno gospodarstvo, oranice, livade, vinogradi, troškovi
stvaranja alodĳalnoga gospodarstva, alodĳalni prihodi
1. Uvod
Poznato je da je alodĳ dio vlastelinstva koji je vlasnik obrađivao u vlastitoj režĳi te su
mu pripadali svi ostvareni prihodi.1
Nakon bitke kod Sente, kralj Leopold I. odlučio je 1697. urediti komorsku upravu
na području Slavonĳe, pa je onamo poslao komorsku komisĳu na čelu s grofom Carlom
Ferdinandom Caraffom di Stiglianom. Komorska komisĳa trebala je razdvojiti vojnu od
civilne uprave, organizirati komorsku upravu, urediti porezni sustav, popisati Slavonĳu
te uvesti prve vlasnike u posjed slavonskih vlastelinstava. Caraffina komisĳa nastojala
je 1698. obaviti povjerene joj zadatke, ali nĳe sasvim uspjela u toj namjeri. Četiri godine
poslĳe kralj Leopold I. ponovno je poslao grofa Caraffu na čelu komorske komisĳe koja
je trebala obaviti iste zadatke kao i 1698. godine. Tĳekom drugoga djelovanja Caraffina
je komisĳa razdvojila vojnu od civilne uprave te formirala Vojnu krajinu, organizirala
1
Zlatko HERKOV, Građa za financĳsko-pravni rječnik feudalne epohe Hrvatske 1 (Zagreb: Jugoslavenska
167
komorsku upravu, popisala cĳelu Slavonĳu pod komorskom upravom, uredila porezni
sustav i uvela nove vlasnike u posjed slavonskih vlastelinstava.2
Uvođenjem novih vlasnika u posjed slavonskih vlastelinstava započeo je proces
dekameralizacĳe. Caraffina komisĳa zamislila je da vlasnici imanja povećavaju svoje
prihode jačanjem naseljenosti. Međutim, vlasnici posjeda počeli su na posjedima stvarati
alodĳalno gospodarstvo. Za obrađivanje alodĳalnih gospodarstava trebali su besplatnu
radnu snagu, pa su svojim podanicima nametnuli tlaku kao naturalni namet, što nĳe bilo
dopušteno jer je poreznim sustavom, kako ga je uredila Caraffina komisĳa, vlasnicima
posjeda dodĳeljeno 8 forinti koje su podanici plaćali za otkup.3
Usprkos nastojanjima grofa Caraffe, koji je bio pod utjecajem kameralističkoga
učenja, da stvori sustav koji je stanovništvu trebao omogućiti razvĳanje njihovih
gospodarstava da bi mogli lakše podmirivati porezne obveze te istovremeno osigurati
državi veći priljev financĳskih sredstava potrebnih za podmirivanje državnih dugova
te financiranje ekspanzionističke vanjske politike bečkoga dvora, proces je krenuo u
drugom smjeru, što je vidljivo iz popisa našičkoga vlastelinstva početkom 18. stoljeća, u
kojem stoji da je barun Kyba von Kinsfeld odmah po uvođenju u posjed nametnuo svojim
podanicima u trgovištu Našice 60 forinti za izgradnju alodĳalnih zgrada4, što znači da je
odmah započeo stvarati alodĳalno gospodarstvo. Doduše, njegova pogibĳa na bojištu u
Bavarskoj zaustavila je stvaranje alodĳalnoga gospodarstva na tom vlastelinstvu.
Dekameralizacĳa se otegnula tri desetljeća, što je usporilo i stvaranje alodĳalnih
gospodarstava, pa je ono tĳekom četvrtoga desetljeća bilo u začetku. Tomu u prilog
govori činjenica da su tĳekom četvrtoga desetljeća 18. stoljeća vlasnici posjeda zahtĳevali
od svojih podanika manji broj radnih dana (najviše 12 dana tlake godišnje).
Nametanje tlake kao naturalnoga nameta, različite zloporabe vojnih i komorskih
vlasti te vlastelinskih službenika prouzročili su pogoršanje društvenih prilika, što je
1736. rezultiralo pobunom seljaka na iločkom vlastelinstvu. Kralj Karlo III. poslao
je u Slavonĳu Hamiltonovu komisĳu, koja je trebala istražiti uzroke pobune, popisati
Slavonĳu te predložiti mjere za poboljšanje stanja. Na temelju djelovanja te komisĳe Karlo
III. proglasio je 1737. urbar kojim je nastojao urediti odnose između vlasnika posjeda i
2
Ive MAŽURAN, “Slavonĳa nakon oslobođenja od osmanske vladavine i uspostava vojno-komorskog
kondominĳa”, u: Izvještaji Caraffine komisĳe o uređenju Slavonĳe i Srĳema nakon osmanske vladavine 1698.
i 1702. godine, Građa za historĳu Osĳeka i Slavonĳe 7 (Osĳek: Historĳski arhiv u Osĳek, 1989), 23-35;
Ive MAŽURAN, “Podjela Slavonĳe na Vojnu krajinu i tzv. Paorĳu, odnosno Provincĳal 1702. godine”,
u: Izvještaji Caraffine komisĳe, 42-54; Ive MAŽURAN, “Podjela Slavonĳe na Vojnu granicu (krajinu) i
Provincĳal 1702. godine i uspostava feudalnih odnosa na novim temeljima”, u: Stanovništvo i vlastelinstva
u Slavonĳi 1736. godine i njihova ekonomska podloga, Radovi Zavoda za znanstveni rad u Osĳeku JAZU 6
(Osĳek: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1993), 22-26, 36, 40-41, 46-49.
3
MAŽURAN, “Podjela Slavonĳe na Vojnu krajinu”, 44, 54; MAŽURAN, “Podjela Slavonĳe na Vojnu
granicu”, 46-49.
4
Hrvatski državni arhiv (dalje: HDA), Acta urbarialia et conscriptiones bonorum (dalje: AUCB), fasc.
135, spis br. 35; Milan VRBANUS, “Jedan neobjavljeni popis našičkog vlastelinstva”, Scrinia Slavonica 1
(2001), 454.
168
Milan Vrbanus ▪ Razvĳenost alodĳalnoga gospodarstva na slavonskim vlastelinstvima...
njihovih podložnika. Prema odredbama toga urbara, vlasnicima posjeda zabranjeno je

traženje tlake od podanika te oduzimanje zemlje i pripajanje alodĳalnomu gospodarstvu.5
Svjedočenje trojice vlasnika slavonskih vlastelinstava i odredbe spomenutoga urbara
pokazuju da su vlasnici posjeda započeli stvarati alodĳalna gospodarstva. Vlasnici
posjeda bili su nezadovoljni takvom odredbom, pa su vlastitim podanicima urbarĳalnim
ugovorima nametnuli 12 dana tlake godišnje, što također upućuje na razvĳenost
alodĳalnih gospodarstava u tom trenutku.6
Uzaludno su centralne vlasti, lokalni organi komorske uprave, a od 1745. i županĳski
službenici upozoravali vlasnike posjeda da moraju poštovati Karlov urbar: vlasnici
posjeda svjesno su kršili urbarĳalne odredbe da bi razvĳali alodĳalna gospodarstva.
2. Razvĳenost alodĳalnih gospodarstava

Razvĳenost alodĳalnih gospodarstava proučavao je još Josip Adamček.7
Uspoređujući obradive površine alodĳalnih gospodarstava na pakračkom i presečkom
vlastelinstvu, zaključio je da je alodĳalno gospodarstvo na slavonskim vlastelinstvima
bilo slabĳe razvĳeno nego na vlastelinstvima u hrvatskim županĳama.
Analizirajući podatke u komorskim popisima nastalim od 1747. do 1751., nastojao
sam utvrditi razvĳenost alodĳalnoga gospodarstva na pojedinim vlastelinstvima.
Analizirao sam udio alodĳalnih obrađenih površina u ukupno obrađenim površinama
na pojedinim vlastelinstvima, troškove stvaranja alodĳalnih gospodarstava, udio
prihoda alodĳalnih gospodarstava u ukupnim vlastelinskim prihodima te strukturu
prihoda s alodĳalnih gospodarstava.8
Alodĳalna gospodarstva nastajala su tako što su vlasnici posjeda ili vlastelinski
upravitelji otimali od podanika oranice, livade te ponekad vinograde i pretvarali ih u
alodĳalne oranice, livade i vinograde. Ponekad su prisiljavali podanike da besplatnim
radom neobrađene obradive površine pretvore u oranice, livade te uglavnom vinograde.9
5
Slavko GAVRILOVIĆ, Srem od kraja XVII do sredine XVIII veka, Monografije 12 (Novi Sad: Filozofski
fakultet u Novom Sadu – Institut za istorĳu, 1979), 186-202; Slavko GAVRILOVIĆ, “Seljački nemiri
u istočnoj Slavonĳi i Sremu 1736. godine”, Radovi Zavoda za hrvatsku povĳest 5 (1973), 357-363; Slavko
GAVRILOVIĆ, “Izvještaj komorskog savetnika G. I. Eberla o Slavonĳi i Sremu prve polovine XVIII
veka”, Zbornik Matice srpske za istorĳu 22 (1980), 111-131; Slavko GAVRILOVIĆ, “Rasprava u Beču 1737. o
društveno-ekonomskim odnosima u Slavonĳi i Sremu”, Zbornik Matice srpske za istorĳu 23 (1981), 89-103.
6
Slavko GAVRILOVIĆ, “Uvođenje urbara u Požeškoj županĳi (1745–1762)”, Godišnjak Filozofskog fakulteta
u Novom Sadu 3 (1958), 62-71; Josip BÖSENDORFER, “Kako je došlo do slavonskog urbara 1756. godine?”,
Rad JAZU 242 (1931), 32-43.
7
Josip ADAMČEK, “Ekonomsko-društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavonĳi u 18. stoljeću”, u: Mirjana Gross
(ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća) (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber,
1981), 67-69.
8
HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, 14, fasc. 74, spis br. 4, 25, 27, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis
br. 30, fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; Magiar orszagos leveltar (dalje: MOL), AUCB, fasc. 74, spis
br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
9
Podanici na našičkom vlastelinstvu žalili su se 1755. da im je barun Josip Pejačević oduzimao oranice,
livade, vinograd i šljivike. (HDA, Virovitička županĳa, fasc. 9, spis br. 68)
169
Prema izvještajima komorskih popisa iz sredine 18. stoljeća, na oranicama

alodĳalnih gospodarstava primjenjivao se dvopoljni način obrade oranica, što je u to
doba bio primitivan način obrade. Primjenjujući takav način obrade oranice, vlasnici
posjeda umanjivali su ionako male površine alodĳalnih oranica, odnosno korist od
njihova obrađivanja.
2.1. Udio obrađenih obradivih površina na alodĳalnom gospodarstvu

Poljoprivreda je tĳekom 18. stoljeća bila glavna gospodarska grana. Stoga su i
vlasnici posjeda odnosno njihovi upravitelji ili zakupnici organizirajući alodĳalna
gospodarstva započeli organiziranje poljoprivrednoga gospodarstva, čime su površine
obrađenih obradivih površina povećane. Stoga je utvrđivanje udjela obrađenih
obradivih površina na alodĳalnim gospodarstvima važan pokazatelj razvĳenosti
alodĳalnih gospodarstava.
Tablica 1. Udio alodĳalnih oranica u ukupno obrađenim oranicama na slavonskim

ALODIJALNE UKUPNO ORANICA
UDIO ALODIJALNIH
VLASTELINSTVO ORANICE NA VLASTELINSTVU
ORANICA (%)
(u jutrima) (u jutrima)
MITROVICA 86,00 1.749,50 4,92
ILOK 40,00 1.904,50 2,10
NAŠICE 58,00 649,00 8,94
PAKRAC 150,00 3.437,50 4,36
PLETERNICA 142,00 2.013,50 7,05
PODBORJE 6,00 1.623,50 0,37
VALPOVO 232,00 6.316,50 3,67
BRESTOVAC 185,00 1.886,00 9,81
VELIKA 218,00 3.296,00 6,61
Izvor: HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3, 4, 6, fasc. 132, spis br.
30, fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
Na slavonskim vlastelinstvima sredinom 18. stoljeća alodĳalne oranice zauzimale

su manje površine. Najveće površine zauzimale su na valpovačkom vlastelinstvu, gdje
su se obrađivala 232 jutra, a najmanje na podborskom, gdje se obrađivalo samo 6 jutara.
Naravno, udio alodĳalnih oranica ovisio je o veličini ukupno obrađenih oranica na
vlastelinstvu. Primjerice, na našičkom vlastelinstvu alodĳalne oranice zauzimale su
58 jutara, čime je ono spadalo među vlastelinstva s najmanjom površinom alodĳalnih
oranica, ali je bilo vlastelinstvo s najvećim udjelom10 (vidi tablicu 1 i grafikon 1).
10
HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3, 4, 6, fasc. 132, spis br. 30,
fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
170
10,00%
9,00%
8,00%
7,00%
6,00%
5,00%
4,00%
3,00%
2,00% 4,92% 2,10% 8,94% 4,36% 7,05% 3,67% 9,81% 6,61%
1,00% 0,37%
0,00%
A
A
A
AC
JE
VO
IC
IK
IC
R
ŠI
V
IL
EL
O
V
O
K
O
ER
A
O
LP
B
ST
V
PA
N
R
D
ET
A
IT
PO
E
V
BR
PL
M
UDIO ALODIJALNIH ORANICA
Grafikon 1. Udio alodĳalnih oranica u ukupno obrađenim oranicama na slavonskim

Izvor: HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3, 4, 6, fasc. 132, spis br.
30, fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
Analiza podataka prikupljenih iz komorskih popisa pokazuje da su na svim

vlastelinstvima alodĳalne oranice činile manje od desetine svih obrađenih oranica.
Pritom je najzanimljivĳe da su imale najveći udio na našičkom i brestovačkom
vlastelinstvu, gdje su činile oko 9 % svih obrađenih oranica na vlastelinstvu. No,
postoje znatne razlike između tih vlastelinstava. Na našičkom su površine alodĳalnih
oranica bile među najmanjima, a na brestovačkom među najvećima. Alodĳalne oranice
zauzimale su nešto veći udio i na pleterničkom i veličkom vlastelinstvu, gdje su činile
oko petnaestine svih obrađenih oranica. Na ostalim vlastelinstvima (Mitrovica, Ilok,
Pakrac, Valpovo te Podborje) alodĳalne oranice zauzimale su manje od dvadesetine
svih obrađenih oranica. Pritom su na vlastelinstvu Podborje imale zanemarive
površine, ali i zanemarivi udio (0,37% svih obrađenih oranica). Zanimljivo je da je
udio alodĳalnih oranica na valpovačkom vlastelinstvu, usprkos značajnoj površini, bio
među najmanjima na analiziranim vlastelinstvima11 (vidi tablicu 1 i grafikon 1).
Udio alodĳalnih oranica u ukupnim oranicama na slavonskim vlastelinstvima bio
je manji od udjela na vlastelinstvu Preseka kod Križevaca, gdje su alodĳalne oranice
11
171
činile oko 3/8 svih obrađenih oranica (37,8%). Kao što je vidljivo iz vrĳednosti udjela,
može se zaključiti da su alodĳalne oranice na posjedu Preseka činile nekoliko puta veći
udio od udjela alodĳalnih oranica na slavonskim vlastelinstvima.12
Očito je sredinom stoljeća ratarstvo bilo manje važna grana na alodĳalnim
gospodarstvima. Naime, u to je vrĳeme trgovina žitaricama sa slavonskih vlastelinstava
bila slabo razvĳena, pa vlasnici posjeda nisu pridavali veću važnost proizvodnji žitarica,
odnosno povećanju veličine obrađenih oranica. Većinu žitarica potrebnih za prehranu
pribavljali su prikupljanjem desetine žitarica te proizvodnjom na alodĳalnim oranicama.
Alodĳalne livade zauzimale su na većini proučavanih vlastelinstava značajne
površine, osim na vlastelinstvu Podborje, gdje su zauzimale beznačajnu površinu (31
kosca). Kao i za alodĳalne oranice, udio alodĳalnih livada ovisio je o ukupnoj površini
obrađenih livada na pojedinom vlastelinstvu. Primjerice, na našičkom su se obrađivale
najveće površine alodĳalnih livada, koje su, zbog manjih površina livada koje su
obrađivali vlastelinski podanici, činile najveći udio. S druge strane, na valpovačkom
vlastelinstvu obrađivalo se nešto više od 200 kosaca alodĳalnih livada, koje su zbog
veličine površine ukupno obrađenih livada činile jedan od najmanjih udjela13 (vidi
tablicu 2 i grafikon 2).
Tablica 2. Udio alodĳalnih livada u ukupno obrađenim livadama na slavonskim

ALODIJALNE UKUPNO LIVADA NA
UDIO ALODIJALNIH
VLASTELINSTVO LIVADE (u VLASTELINSTVU (u
LIVADA (%)
koscima) koscima)
ILOK 100,00 1.366,00 7,32
NAŠICE 256,00 693,00 36,94
PAKRAC 162,00 1403,00 11,55
PLETERNICA 126,00 1.093,50 11,52
PODBORJE 31,00 993,00 3,12
VALPOVO 209,00 3.679,00 5,68
BRESTOVAC 180,00 685,00 26,28
NUŠTAR 128,50 561,00 22,91
VELIKA 106,00 1.058,50 10,01
Izvor: HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30,
Na slavonskim je vlastelinstvima udio alodĳalnih livada bio nešto veći od udjela

alodĳalnih oranica. Na tri vlastelinstva (našičko, brestovačko i nuštarsko) obrađene
alodĳalne livade činile su više od petine svih obrađenih livada (na našičkom više od
12
fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26; ADAMČEK,
“Ekonomsko-društveni razvoj”, 69.
13
HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30,
172
trećine). Na ostalim vlastelinstvima udio alodĳalnih livada bio je oko desetine svih
obrađenih livada ili manje. Najmanji udio zauzimale su na vlastelinstvu Podborje, gdje
su činile nešto manje od 1/33 svih obrađenih livada (3,12%)14 (vidi grafikon 2).
Na vlastelinstvu Preseka alodĳalne livade činile su oko polovine svih obrađenih livada
(49,5%), što je značajno veći udio od onoga na slavonskim vlastelinstvima, od kojih se samo
na našičkom obrađivao značajnĳi udio alodĳalnih livada. Na svim drugim slavonskim
vlastelinstvima udio alodĳalnih livada bio je mnogo manji nego na posjedu Preseka.15
40,00%
35,00%
30,00%
25,00%
20,00%
15,00%
10,00%
3,12%
5,00% 7,32% 36,94% 11,55% 11,52% 5,68%
26,28% 22,91% 10,01%
0,00%
A
A
K
R
E
AC
JE
VO
IC
IK
O
A
C
ŠT
ŠI
V
IL
EL
O
O
K
O
ER
A
LP
U
B
ST
V
PA
N
N
D
ET
A
PO
E
V
BR
PL
UDIO ALODIJALNIH LIVADA
Grafikon 2. Udio alodĳalnih livada u ukupno obrađenim livadama na slavonskim

Izvor: HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30,
Što je utjecalo na veći udio alodĳalnih livada? Vjerojatno su pravo sječenja mesa te
mogućnost prodaje tovljene stoke poticajno djelovali na razvoj stočarstva na slavonskim
vlastelinstvima, što je očito rezultiralo povećanjem površina obrađenih livada na
alodĳalnim gospodarstvima, a samim time i udjela. Doduše, samo popisi našičkoga
vlastelinstva donose podatke o brojnosti stočnoga fonda na alodĳalnom gospodarstvu.
14
15
fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26; ADAMČEK,
“Ekonomsko-društveni razvoj”, 69.
173
Članovi obitelji Pejačević bavili su se početkom 18. stoljeća trgovinom stoke, pa je moguće
da je tadašnji vlasnik posjeda nastojao povećati prihode tovljenjem stoke za prodaju.16
Očito su ostali vlasnici posjeda tĳekom prve polovine stoljeća nastojali što brže doći do
financĳskih sredstava koja su uložili u stjecanje novih posjeda, pa su dali u zakup pravo
sječenja mesa na svojim vlastelinstvima.
Tablica 3. Udio alodĳalnih vinograda u ukupno obrađenim vinogradima na slavonskim

ALODIJALNI UKUPNO VINOGRADA
UDIO ALODIJALNIH
VLASTELINSTVO VINOGRADI NA VLASTELINSTVU
VINOGRADA (%)
(u motikama) (u motikama)
CERNIK 40,00 191,50 20,89
NAŠICE 85,00 140,00 60,71
PAKRAC 110,00 202,00 54,46
PLETERNICA 50,00 435,50 11,48
PODBORJE 10,00 297,00 3,37
BRESTOVAC 60,00 162,50 36,92
NUŠTAR 55,50 90,50 61,33
VELIKA 118,00 632,50 18,66
Izvor: HDA, AUCB, fasc. 74, spis br. 4, 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23;
MOL, AUCB, fasc. 134, spis br. 26.
Vlasnici slavonskih vlastelinstava obrađivali su sredinom 18. stoljeća uglavnom

manje od 100 motika vinograda na alodĳalnim gospodarstvima. Samo su na pakračkom
i veličkom vlastelinstvu alodĳalni vinogradi zauzimali više od 100 motika. Najmanje
površine alodĳalnih vinograda bile su na vlastelinstvu Podborje, gdje se obrađivalo samo
10 motika. Budući da stanovništvo na većini vlastelinstava nĳe obrađivalo veće površine
pod vinovom lozom, alodĳalni vinogradi činili su značajan udio u ukupnoj površini17 (vidi
tablicu 3). To znači da su vlasnici posjeda ulagali više vremena u obrađivanje površina pod
vinovom lozom nego njihovi podanici. Naravno, to su mogli činiti jer su dobivali besplatnu
radnu snagu od svojih podanika. S druge strane, njihovi su se podanici morali brinuti
o vlastitom prehranjivanju, pa su većinu svojega vremena trošili na obrađivanje vlastitih
oranica da bi proizveli što više žitarica potrebnih za prehranjivanje vlastitoga kućanstva.
Usprkos manjim površinama pod vinovom lozom, vinogradarstvo je bilo najrazvĳenĳa
poljoprivredna grana na alodĳalnim gospodarstvima u promatranom vremenu. Na
takav zaključak upućuje udio alodĳalnih vinograda. Doduše, vinogradarstvo nĳe bilo
16
Pojedini članovi obitelji Pejačević (Mihajlo i Đuro) trgovali su 1712. stokom. Tako je Mihajlo Pejačević 30.
srpnja 1712. dotjerao 30 velikih i 103 mala slavonska vola na tridesetnicu Kanjiža, a u studenom je Đuro
Pejačević na istu tridesetnicu dotjerao 45 velikih i 51 malog slavonskog vola. Usp. Slavko GAVRILOVIĆ
– Ivan JAKŠIĆ – Sreta PECINJAČKI, Građa o balkanskim trgovcima u Ugarskoj XVIII veka – carinarnice i
kontumaci 1, Zbornik za istorĳu, jezik i književnost srpskog naroda Srpske akademĳe nauka i umetnosti.
Drugo odeljenje – Spomenici na stranim jezicima, knj. 24 (Beograd: SANU, 1985), 441, 455.
17
HDA, AUCB, fasc. 74, spis br. 4, 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23;
174
podjednako organizirano na svim vlastelinstvima. Na našičkom, pakračkom i nuštarskom

alodĳalni su vinogradi zauzimali više od polovine svih površina pod vinovom lozom
(na našičkom i nuštarskom i više od 3/5 svih vinograda). Doduše, podanici su na tim
vlastelinstvima obrađivali manje površine pod vinovom lozom, što je rezultiralo tako
velikim udjelom. Alodĳalni vinogradi zauzimali su značajnĳi udio i na brestovačkom
vlastelinstvu (nešto više od trećine). Međutim, na tom su vlastelinstvu podanici obrađivali
veću površinu pod vinovom lozom, što znači da je na tom području vinogradarstvo bilo
bolje razvĳeno. Na ostalim vlastelinstvima alodĳalni vinogradi činili su manje udjele svih
obrađenih vinograda. To osobito vrĳedi za područje vlastelinstva Podborje, gdje su činili
tek nešto više od 1/33 svih obrađenih vinograda (3,37%)18 (vidi grafikon 3).
Zanimljivo je da su alodĳalni vinogradi na vlastelinstvu Preseka činili tek oko
četvrtine svih obrađenih vinograda (25,4%). U većini slavonskih vlastelinstava alodĳalni
vinogradi zauzimali su znatno veći udio. Na našičkom, pakračkom i nuštarskom njihov
je udio bio nekoliko puta veći nego na presečkom posjedu.19
70,00%
60,00%
50,00%
40,00%
30,00%
20,00%
10,00% 20,89% 36,92% 18,66%

60,71% 54,46% 11,48% 3,37% 61,33%
0,00%
A
A
IK
R
E
AC
JE
IC
IK
A
C
A
N
ŠT
ŠI
V
R
EL
ER
O
K
O
ER
A
U
B
ST
V
PA
C
N
D
ET
PO
E
BR
PL
UDIO ALODIJALNIH VINOGRADA
Grafikon 3. Udio alodĳalnih vinograda u ukupno obrađenim vinogradima na slavonskim

Izvor: HDA, AUCB, fasc. 74, spis br. 4, 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23;
18
19
MOL, AUCB, fasc. 134, spis br. 26; ADAMČEK, “Ekonomsko-društveni razvoj”, 69.
175
Razvĳenosti vinogradarstva na alodĳalnim gospodarstvima slavonskih

vlastelinstava vjerojatno je značajno doprinĳelo pravo točenja. Naime, tĳekom prve
polovine 18. stoljeća vlastelinstva se još uvĳek nisu značajnĳe uključila u trgovinu
poljoprivrednim proizvodima, osobito žitarica, pa im je regalno pravo točenja, koje je
proizlazilo iz vlastelinskih darovnica, omogućivalo izlazak na tržište, što je bio značajan
poticaj za jačanje vinogradarstva. To posebno vrĳedi za našičko, nuštarsko i pakračko
vlastelinstvo, preko kojih su prolazile važne cestovne komunikacĳe. Doduše, slaba
kupovna moć stanovništva te slabĳi promet obrtničkim proizvodima, trgovačkom
robom i sirovinama slavonskim cestama umanjivali su značenje povoljnog prometnog
položaja, te imala negativan utjecaj na jačanje vinogradarske proizvodnje.
Na temelju svega iznesenog može se pretpostaviti da su podanici pridavali više
pozornosti obrađivanju oranica i livada, a vlasnici posjeda odnosno njihovi upravitelji
uzgoju vinove loze, a nešto manje obrađivanju livada. Tomu su značajan poticaj davala
regalna prava na točenje pića te sječenje mesa, koja su vlasnicima imanja omogućivala
povećanje vlastelinskih prihoda.
Veličina obrađenih oranica, livada i vinograda na alodĳalnim gospodarstvima
slavonskih vlastelinstava te njihovi udjeli pokazuju da je poljoprivredna proizvodnja
na njima bila slabĳe razvĳena nego na hrvatskim vlastelinstvima. Na takav zaključak
upućuju i udjeli obrađenih oranica, livada i vinograda na presečkom vlastelinstvu.20
2.2. Troškovi stvaranja alodĳalnoga gospodarstva

I troškovi stvaranja alodĳalnih gospodarstava, odnosno struktura troškova
pokazuju njihovu razvĳenost sredinom 18. stoljeća. Naime, na temelju analize
troškova stvaranja alodĳalnih gospodarstava nastojalo se utvrditi u kojoj je fazi razvoja
alodĳalno gospodarstvo na proučavanim slavonskim vlastelinstvima. Analizirajući te
troškove, podĳelio sam ih u tri skupine: 1) dvorovi i upravne zgrade, 2) objekti za
preradu poljoprivrednih proizvoda i 3) ostali troškovi.
20
ADAMČEK, “Ekonomsko-društveni razvoj”, 69.
176
Tablica 4. Troškovi stvaranja alodĳalnih gospodarstava na slavonskim vlastelinstvima

sredinom 18. stoljeća
DVOROVI I
OBJEKTI ZA
UPRAVNE ZGRADE OSTALI
PRERADU UKUPNO
VLASTELINSTVO NA ALODIJALNOM TROŠKOVI
POLJOPRIVREDNIH (u for.)
GOSPODARSTVU (u for.)
PROIZVODA (u for.)
(u for.)
NAŠICE 2.006,2000 1.350,0000 1.134,50 4.490,7000
PAKRAC 4.732,2250 2.989,8000 338,00 8.060,0250
PLETERNICA 1.818,1067 1.462,8667 8,00 3.288,9734
BRESTOVAC 768,5500 1.562,2000 2.330,7500
NUŠTAR 7.598,3333 732,0000 2.520,00 10.850,3333
VELIKA 199,5500 86,5500 286,1000
VALPOVO 45.045,9050 27.482,6000 12.843,56 85.372,0650
Izvor: HDA, AUCB, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 4-6, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23,
fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
100,00% 3,11% 0,24% 0,00% 0,00%

15,05% 23,22%
90,00%
25,26%
30,25%
80,00% 37,51% 44,48%
6,75%
70,00% 32,19%
67,03%
60,00% 30,06%
50,00%
40,00%
70,03% 69,75%
30,00% 59,38% 55,28%
52,76%
44,68%
20,00%
32,97%
10,00%
0,00%
A
A
R
E
AC
VO
IC
IK
A
C
ŠT
ŠI
V
R
EL
O
K
O
ER
A
LP
U
ST
V
PA
N
N
ET
A
E
V
BR
PL
OSTALI TROŠKOVI
TROŠKOVI IZGRADNJE OBJEKATA ZA PRERADU POLJOPRIVREDNIH
PROIZVODA
TROŠKOVI IZGRADNJE UPRAVNIH ZGRADA
Grafikon 4. Troškovi stvaranja alodĳalnih gospodarstava na slavonskim vlastelinstvima

Izvor: HDA, AUCB, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 4-6, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23,
fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
177
Troškovi stvaranja alodĳalnoga gospodarstava bili su različiti te su očito ovisili o

interesima vlasnika pojedinih vlastelinstava. Iz analiziranih podataka vidljiva je velika
razlika. Tako su primjerice troškovi stvaranja alodĳalnoga gospodarstva na valpovačkom
vlastelinstvu bili veći od svih takvih troškova na ostalim analiziranim vlastelinstvima. Na
veličkom vlastelinstvu vlasnik posjeda utrošio je na stvaranje alodĳalnoga gospodarstva
samo 286,1 forinti, što je bio beznačajan iznos u odnosu na valpovačko vlastelinstvo.
Na gotovo svim vlastelinstvima, osim brestovačkoga, vlasnici su najviše novaca utrošili
na izgradnju dvorova za vlasnike posjeda i zgrada za vlastelinske upravitelje te ostale
vlastelinske službenike (špana, nadzornika itd.). Troškovi stvaranja alodĳalnoga
gospodarstva ovisili su i o veličini vlastelinstva jer su vlasnici većih vlastelinstava utrošili
veća novčana sredstva za izgradnju većega broja objekata potrebnih za stanovanje
vlastelinskih službenika te za preradu ili spremanje poljoprivrednih proizvoda. Naime,
na većim posjedima stvoreno je više majura, odnosno imanja, što je rezultiralo većim
troškovima21 (vidi tablicu 4 i grafikon 4).
Osim izgradnje objekata za boravljenje vlasnika, upravitelja i ostalih vlastelinskih
službenika, vlasnici imanja utrošili su dio financĳskih sredstava za podizanje objekata za
preradu poljoprivrednih proizvoda. Na većini vlastelinstava, osim brestovačkoga, utrošeno
je manje novca za izgradnju objekata za preradu poljoprivrednih proizvoda. O tome svjedoče
i udjeli novčanih sredstava utrošenih u izgradnju takvih objekata. Na većini posjeda taj
je udio bio oko trećine svih utrošenih sredstava, na pleterničkom i brestovačkom posjedu
potrošeno je nešto više, a na nuštarskom oko 1/16 svih uloženih sredstava (6,75%). Na većini
vlastelinstava izgrađeni su mlinovi, a na rĳetkima žitnice, sjenici i pivovare22 (vidi tablicu 4
i grafikon 4).
Na nekim su vlastelinstvima vlasnici imali i druge troškove. Na nuštarskom i našičkom za
takve je troškove utrošen značajan dio sredstava (oko četvrtine). Na nekim su vlastelinstvima
(nuštarsko i valpovačko) podizali vjerske objekte (crkva i kapela), a na drugima (našičko)
nabavljali različite vrste stoke (volovi, krave, junice, koze i svinje). Vlasnici našičkoga posjeda
potrošili su 949,50 forinti za tu namjenu. Vlasnici našičkoga, pakračkoga, pleterničkoga i
nuštarskoga vlastelinstva potrošili su nešto forinti i za nabavu nekoliko košnica pčela. Osim
toga, vlasnici iz obitelji Pejačević utrošili su i 180 forinti za stvaranje dvaju ribnjaka.23
Na temelju strukture troškova stvaranja alodĳalnoga gospodarstva sredinom 18. stoljeća
može se zaključiti da je tada u tĳeku bilo stvaranje alodĳalnih gospodarstava. Naime, oko
¾ financĳskih sredstava potrošeno je za podizanje objekata za stanovanje vlasnika posjeda,
vlastelinskih upravitelja ili vlastelinskih činovnika te za preradu i spremanje poljoprivrednih
proizvoda.
21
HDA, AUCB, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 4-6, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23, fasc.
138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
22
23
178
2.3. Udio prihoda alodĳalnoga gospodarstva u ukupnom vlastelinskom prihodu

Analiza prihoda alodĳalnih gospodarstava također upućuje na razvĳenost alodĳalnih
gospodarstava sredinom 18. stoljeća. Doduše, treba imati na umu da taj udio prihoda ovisi
o visini ukupnih prihoda. Naime, slavonska vlastelinstva s nižim ukupnim prihodom
imala su veći udio alodĳalnih prihoda nego vlastelinstva s višim ukupnim prihodom.
Alodĳalni prihodi bili su od beznačajnih 19,25 forinti na vlastelinstvu Podborje do nešto
manje od 1.000 forinti na vukovarskom vlastelinstvu. Na temelju visine alodĳalnih prihoda
moglo bi se zaključiti da je alodĳalno gospodarstvo bilo najrazvĳenĳe na vukovarskom
vlastelinstvu. Međutim, prihodi s alodĳalnoga gospodarstva na tom vlastelinstvu činili
su samo oko desetine svih vlastelinskih prihoda (9,88%), što znači da je alodĳalno
gospodarstvo bilo prilično slabo razvĳeno. Slično vrĳedi i za valpovačko vlastelinstvo, gdje
je ukupni vlastelinski prihod bio podjednak vukovarskom, ali je udio alodĳalnih prihoda
bio znatno manji od vukovarskoga posjeda. S druge strane, moglo bi se pretpostaviti da
su alodĳalna gospodarstva na našičkom i brestovačkom vlastelinstvu bila prilično dobro
razvĳena. Međutim, našičko vlastelinstvo bilo je površinom jedno od manjih i imalo je
relativno manji ukupni vlastelinski prihod, pa je potpuno razumljivo da je udio alodĳalnih
prihoda bio mnogo veći nego na valpovačkom i vukovarskom posjedu. Brestovačko je pak
vlastelinstvo bilo slabĳe naseljeno, pa su njegovi vlastelinski prihodi također bili prilično
mali, čime su alodĳalni prihodi činili veći udio24 (vidi tablicu 5 i grafikon 5).
Tablica 5. Prihodi alodĳalnih gospodarstava na slavonskim vlastelinstvima sredinom 18.

stoljeća
UDIO PRIHODA
PRIHODI S ALODIJALNIH
VLASTELINSTVO S ALODIJALNIH
GOSPODARSTAVA
GOSPODARSTAVA (%)
NAŠICE 479,540 23,44
ILOK 271,000 3,06
CERNIK 146,000 13,27
ČEPIN 120,000 11,76
PAKRAC 518,250 9,26
PLETERNICA 662,175 17,29
PODBORJE 19,250 0,92
BRESTOVAC 533,250 23,82
NUŠTAR 400,900 18,18
VELIKA 364,575 11,32
VALPOVO 573,760 5,68
MITROVICA 371,000 6,81
VUKOVAR 985,500 9,88
Izvor: HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, 14, fasc. 74, spis br. 4, 25, 27, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132,
spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
24
HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, 14, fasc. 74, spis br. 4, 25, 27, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis
br. 30, fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
179
Usprkos tim razlikama, može se reći da je na svim slavonskim vlastelinstvima za

koje postoje sačuvani popisi alodĳalno gospodarstvo bilo prilično slabo razvĳeno. U
prilog toj tvrdnji govori i činjenica da je alodĳalni prihod vlastelinstva Preseka iznosio
nešto manje od 500 forinti (492,70 forinti), a na pakračkom vlastelinstvu tek 30-ak forinti
više. Tomu u prilog govori i činjenica da je na vlastelinstvu Preseka alodĳalni prihod
po kmetu iznosio 14,50 forinti, a na pakračkom samo 0,7 forinti. I na svim drugim
slavonskim vlastelinstvima prosjek alodĳalnoga prihoda po kmetu bio je manji od
prosječnoga alodĳalnog prihoda po kmetu na posjedu Preseka.25 Doduše, treba imati
na umu da je na pakračkom posjedu bilo mnogo više kućanstava nego na presečkom.
25,00% 23,82%
20,00% 23,44% 18,18%
15,00%
17,29%
11,32%
9,26%
10,00% 11,76%
9,88%
5,00% 13,27%
3,06% 5,68% 6,81%
0,92%
0,00%
A
A
IK
A
K
IN
R
R
E
AC
JE
VO
IC
IK
IC
O
A
C
A
A
N
EP
ŠT
ŠI
V
IL
V
R
EL
O
ER
O
K
O
ER
O

A
O
LP
U
B
ST
V
PA
K
N
N
D
ET
A
IT
PO
E
V
BR
PL
M
UDIO PRIHODA ALODIJALNIH GOSPODARSTAVA
Grafikon 5. Udio prihoda alodĳalnih gospodarstava slavonskih vlastelinstava

Izvor: HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, 14, fasc. 74, spis br. 4, 25, 27, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132,
spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26.
Vjerojatno je na visinu udjela alodĳalnih prihoda na slavonskim posjedima utjecala

prisutnost vlasnika na posjedu. Naime, posjedi na kojima su bili vlasnici (posjedi obitelji
Pejačević te nekadašnji posjedi baruna Trencka) imali su veće udjele alodĳalnih prihoda
od posjeda kojima su upravljali zakupnici ili vlastelinski upravitelji. Očito je da su
vlasnici, koji su bili upoznati s gospodarskim potencĳalom posjeda, nastojali što bolje
25
HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 10, 12, 14, fasc. 74, spis br. 4, 25, 27, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132,
spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23, fasc. 138, spis br. 7; MOL, AUCB, fasc. 74, spis br. 6, fasc. 134, spis br. 26;
ADAMČEK, “Ekonomsko-društveni razvoj”, 68.
180
iskoristiti te potencĳale. Većina vlasnika slavonskih posjeda bili su stranci koji nisu došli
na svoje posjede do kraja 18. stoljeća, pa su prepustili upravu vlastelinskim upraviteljima
ili zakupnicima, koji očito nisu pridavali veću pozornost jačanju gospodarstva na
posjedima, odnosno iskorištavanju njihovih gospodarskih potencĳala.26
2.4. Struktura alodĳalnih prihoda

Razvĳenost alodĳalnoga gospodarstva moguće je spoznati i na temelju analize
alodĳalnih prihoda. Rečeno je da se na alodĳalnim gospodarstvima bavilo ratarstvom,
stočarstvom te vinogradarstvom i voćarstvom. Analiza alodĳalnih prihoda omogućuje
utvrđivanje razvĳenosti pojedine grane poljoprivredne proizvodnje, odnosno kojoj se
grani pridavala veća važnost.
Tablica 6. Prihodi alodĳalnih gospodarstava prema vrstama poljoprivredne proizvodnje

na slavonskim vlastelinstvima sredinom 18. stoljeća
VLASTELINSTVO ORANICE LIVADE VINOGRADI I ŠLJIVICI UKUPNO
NAŠICE 43,2400 212,2000 224,1000 479,5400
ILOK 90,0000 61,0000 120,0000 271,0000
CERNIK 36,0000 0,0000 110,0000 146,0000
PAKRAC 188,8750 133,6500 195,7250 518,2500
PLETERNICA 175,0750 101,0000 386,1000 662,1750
PODBORJE 0,0000 13,0000 6,2500 19,2500
BRESTOVAC 198,8250 173,0000 161,4000 533,2250
NUŠTAR 121,8000 144,5000 135,0000 401,3000
VELIKA 104,9000 44,4500 215,2250 364,5750
Izvor: HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 12, fasc. 74, spis br. 4, 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30,
fasc. 133, spis br. 23; MOL, AUCB, fasc. 134, spis br. 26.
Analizirajući podatke o alodĳalnim prihodima, vlastelinstva se može podĳeliti u

tri skupine: a) s prevladavajućom poljoprivrednom granom, b) sa dvĳe podjednako
razvĳene poljoprivredne grane te c) s podjednako razvĳenim poljoprivrednim
granama.27 Na razvĳanje pojedinih poljoprivrednih grana očito su utjecali prirodni
preduvjeti te afiniteti pojedinih vlasnika.
Prvoj skupini pripada pet, a drugoj i trećoj po dva vlastelinstva. U prvoj je
skupini na većini vlastelinstava najrazvĳenĳa poljoprivredna grana vinogradarstvo
(cerničko, pleterničko, veličko i iločko). Samo se na vlastelinstvu Podborje većina
26
Najbolji je pokazatelj obitelj Hilleprandta von Prandau, koja je potkraj stoljeća upala u velike dugove
zbog lošeg upravljanja njihova upravitelja Burckarta te rasipničkoga života. Kada je barun Jozef Ignaz
Hilleprandta von Prandau preuzeo 1790. upravu nad valpovačkim vlastelinstvom, uspio je dobrom
upravom pokriti svoje dugove te omogućiti sebi i svojoj obitelji život dostojan njihova društvenoga
položaja. Vidi Igor KARAMAN, Valpovačko vlastelinstvo – ekonomsko-historĳska analiza, Građa za
gospodarsku povĳest Hrvatske 13 (Zagreb: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1962), 38-69.
27
HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 12, fasc. 74, spis br. 4, 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30,
181
prihoda ostvarivala na alodĳalnim livadama.28 Vjerojatno su dobar prometni položaj

spomenutih vlastelinstava te mogućnost prodaje vina i rakĳe povoljno utjecali na
razvĳanje vinogradarstva. To osobito vrĳedi za cerničko i pleterničko vlastelinstvo, koja
su se nalazila na prometnicama koje su spajale Požešku kotlinu sa Slavonskom vojnom
krajinom. Slično je i s veličkim vlastelinstvom, koje se prostiralo na prometnicama
Osĳek – Našice – Požega te Virovitica – Požega, odnosno iločkim vlastelinstvom, koje
se prostiralo na prometnici Budim – Osĳek – Beograd – Sofija – Istanbul. Mogućnost
prodaje vina i rakĳe u gostionicama na tim cestovnim komunikacĳama vjerojatno je
povoljno utjecala na uzgoj vinove loze.
0,00%
100,00%
9,02%
90,00%
24,66% 26,44%
30,35% 28,77%
33,21%
36,44% 37,29%
80,00%
0,00%
70,00% 44,25%
15,25% 67,53% 12,19%
60,00%
22,51%
25,79% 36,01%
50,00%
32,44%
40,00%
75,34%
30,00% 58,31% 59,04%
46,73% 44,28%
20,00% 37,77%
32,47% 33,64%
30,27%
10,00%
0,00%
A
A
IK
K
R
E
AC
JE
IC
IK
O
A
C
A
N
ŠT
ŠI
V
IL
EL
ER
O
K
O
ER
A
U
B
ST
V
PA
N
N
D
ET
PO
E
BR
PL
VINOGRADI I ŠLJIVICI LIVADE ORANICE
Grafikon 6. Struktura prihoda alodĳalnih gospodarstava na slavonskim vlastelinstvima

Izvor: HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 12, fasc. 74, spis br. 4, 25, 50, fasc. 75, spis br. 1, 3-6, fasc. 132, spis br. 30,
28
HDA, AUCB, fasc. 73, spis br. 12, fasc. 74, spis br. 4, fasc. 75, spis br. 1, 3, 6; MOL, AUCB, fasc. 134, spis br. 26.
182
Drugoj skupini vlastelinstava pripadaju našičko i pakračko. Na našičkom je

podjednak udio alodĳalnih prihoda dolazio od vinograda i livada, što je razumljivo
budući da je vlasnik našičkoga vlastelinstva držao na alodĳalnom gospodarstvu poveći
broj komada stoke, a značajan dio prihoda ostvarivao je i prodajom vina i rakĳe u
gostionicama, što je mogao jer je vlastelinstvo imalo odličan prometni položaj. Na
pakračkom vlastelinstvu podjednak udio alodĳalnih prihoda vlastelinstvu su donosili
vinogradi i oranice. Njegov je vlasnik očito nastojao iskoristiti povoljan prometni
položaj, pa je na alodĳalnim oranicama i vinogradima proizvodio poljoprivredne
proizvode podjednake vrĳednosti.29 Vjerojatno je na razvoj alodĳalnoga gospodarstva
na pakračkom vlastelinstvu imao veliki utjecaj povoljan prometni položaj, odnosno
prometno čvorište prema vojnim krajinama i hrvatskim županĳama.
Sve tri grane poljoprivredne proizvodnje bile su podjednako razvĳene na alodĳima
brestovačkoga i nuštarskoga vlastelinstva. Doduše, postoje razlike u razvĳenosti
pojedinih grana. Na nuštarskom posjedu najveći dio alodĳalnih prihoda dolazio je od
livada, a na brestovačkom od oranica. Na nuštarskom vlastelinstvu vinogradarstvo
je bilo razvĳenĳe nego na brestovačkom. Možda uzroke takvih razlika u razvĳenosti
vinogradarstva treba tražiti u činjenici da je preko nuštarskoga vlastelinstva prolazio
bočni odvojak ceste Budim – Beograd – Sofija – Istanbul. S druge strane, cesta Požega
– Pakrac – Hrvatska, koja je prolazila preko brestovačkoga vlastelinstva, očito je slabĳe
utjecala na jačanje vinogradarstva na alodĳu toga posjeda. Na temelju sadašnjega
istraživanja nĳe moguće s potpunom sigurnošću utvrditi koliko su prirodni i društveni
faktori utjecali na razvĳenost pojedinih poljoprivrednih grana alodĳalnih gospodarstava
slavonskih posjeda, ali se može pretpostaviti da su sigurno imali određeni utjecaj.
3. Zaključak
Analiza popisa slavonskih vlastelinstava sredinom 18. stoljeća omogućuje
utvrđivanje razvĳenosti alodĳalnih gospodarstava. Na temelju podataka iz tih popisa
moguće je zaključiti da su alodĳalna gospodarstva na analiziranim vlastelinstvima
bila slabo razvĳena. Na takav zaključak upućuju udjeli obrađenih zemljišnih površina
u ukupno obrađenim zemljišnim površinama, kao i troškovi stvaranja alodĳalnih
gospodarstava, odnosno udjeli prihoda alodĳalnih gospodarstava u ukupnim
vlastelinskim prihodima.
Udjeli obrađenih zemljišnih površina upućuju na utjecaje tržišta na razvĳanje
alodĳalnoga gospodarstva. Naime, regalno pravo na prodaju vina i rakĳe u
vlastelinskim gostionicama te povoljan geografski položaj pozitivno su utjecali na
razvĳanje vinogradarstva na pojedinim vlastelinstvima. Isto tako, slaba žitna trgovina
nĳe značajnĳe utjecala na jačanje ratarstva, pa vlasnici posjeda nisu trošili besplatnu
tlaku na obrađivanje oranica. Proizvodnjom žitarica na alodĳalnim oranicama te
prikupljanjem desetine od podanika vlasnici posjeda osiguravali su vjerojatno sredinom
29
HDA, AUCB, fasc. 74, spis br. 25, 50, fasc. 132, spis br. 30, fasc. 133, spis br. 23.
183
stoljeća dovoljno žitarica za vlastitu prehranu te trgovinu manjim količinama viškova.

Slično je i s alodĳalnim livadama, čĳe su površine ovisile o gospodarskim afinitetima
vlasnika (npr. našičko vlastelinstvo obitelji Pejačević).
Činjenica da je između ¾ i cjelokupnog iznosa financĳskih sredstava utrošeno
na izgradnju objekata za smještaj vlasnika posjeda i njihovih službenika te objekata
za smještaj i preradu poljoprivrednih proizvoda jasno upućuje na početak stvaranja
alodĳalnih gospodarstava. Očito je da vlasnici posjeda nisu odmah počeli iskorištavati
nove posjede, tj. nisu imali plan njihova ekonomskoga iskorištavanja, što je razumljivo
budući da nisu bili upoznati s gospodarskim potencĳalom novih vlastelinstava.
Vlasnici posjeda koji su boravili u Slavonĳi (npr. Pejačević, Trenck) očito su, u skladu
sa svojom gospodarskom orĳentacĳom, ulagali financĳska sredstva (npr. nabava stoke)
da bi povećali vlastelinske prihode.
Udjeli alodĳalnih prihoda u ukupnim vlastelinskim prihodima najbolji su pokazatelj
razvĳenosti alodĳalnih gospodarstava. Oni pokazuju značajne razlike u razvĳenosti
alodĳalnih gospodarstava, što je ovisilo o prisutnosti vlasnika te njihovu nastojanju da
iskoriste gospodarske potencĳale vlastelinstava. Naravno, vlasnici posjeda koji nisu
boravili na slavonskim posjedima nisu poznavali njihove gospodarske potencĳale, što
ih je onemogućivalo u njihovu utjecaju na bolje iskorištavanje.
Alodĳalna gospodarstva na slavonskim vlastelinstvima bila su sredinom 18. stoljeća
slabĳe razvĳena od onih na hr, što je osobito vidljivo iz podatka o visini alodĳalnih
prihoda po kmetu, koji je bio mnogo veći nego na slavonskim vlastelinstvima. To
znači da su vlasnici slavonskih posjeda mnogo manje koristili tlaku za obradu vlastitih
alodĳalnih gospodarstava, što je razumljivo budući da nisu smjeli zahtĳevati od
vlastitih podanika tlaku kao naturalni namet.
184
Milan Vrbanus
The development of the allodial economy on Slavonian estates in the middle of the 18th
century
Summary
A er the detailed analysis of the records of the Slavonian estates in the middle of the 18th
century, the author has depicted the development of the allodial economy. This was done by
applying several models of the data analysis. Furthermore, the results of this data analysis
is compared with the historiographical literature on the similar subject with the aim to give
comparison of the development of the allodial economy on the estates in Croatian and Slavonian
counties. The research results show that the allodial economy on the Slavonian estates in the
middle of the 18th century was underdeveloped, i.e. that Slavonian estates in that period were in
the first stage of development. This is possible to argue considering the fact that more than 75%
of all financial assets was used in constructing the housing and farm buildings such as barns
and granaries. Furthermore, the research results show that the allodial income was never higher
than 25% of income from a particular estate, and it was usually lesser than 20%. Therefore, the
author argues that the differences in the amount of income are connected with the presence
of the estate’s owner on the estate, because if the owner was present on the estate the income
was higher. Finally, the research results of the analysis of the allodia economy also show the
differences in the development of the estates. These differences can be most likely connected
with the differences of the socio-economical and natural precondition, what can be seen in the
development of the various types of the agricultural production.
Key words: allodial economy, arable lands, lawns, vineyards, the cost of the development of
the allodial economy, allodial incomes
185
Zlata Živaković Kerže
Poredbeno istraživanje Sretna grada Frane Petrića i

Kućnika Josipa Stjepana Reljkovića
Autorica je u radu prikazala renesansne gospodarske ideje u Slavonĳi

poredbeno istraživši Sretan grad Frane Petrića i Kućnika Josipa Stjepana Reljkovića.
Iako je Petrićevo djelo nastalo sredinom 16. stoljeća, a Reljkovićevo više od
200 godina poslĳe, autorica je uočila da oba imaju izrazito ekonomski sadržaj,
postavljen na ideji čovjeka kao društvenoga bića. Analizom Sretna grada i Kućnika
uočavaju se teme “agrarno-gospodarskih odnosa”.
Ključne rĳeči: renesansne gospodarske ideje, Slavonĳa, Frane Petrić, Josip
Stjepan Reljković, ekonomski razvoj, selo, grad, savjetnik
Slavonĳa u Reljkovićevo vrĳeme

Slavonĳu u vrĳeme Josipa Stjepana Reljkovića1 karakterizira potpuno smirivanje
ratnih sukoba2; to je vrĳeme utvrđivanja istočne granice između Habsburške Monarhĳe
i Osmanskoga Carstva3, podjele na civilnu i vojnu upravu4 i, nakon više od stoljeća
i pol, inkorporiranja Slavonĳe u sastav Kraljevine Hrvatske. To je i vrĳeme u kojem
1
Josip Stjepan Reljković rođen je 14. ožujka 1754. u Zadubravlju, mjestu nedaleko od Broda na Savi
(današnji Slavonski Brod), gdje je njegov otac Matĳa Antun Reljković, graničarski oficir, služio vojsku. U
Požegi je, kao klerik, od 1765. do 1771. pohađao isusovačku gimnazĳu. Završio je prvu godine filozofije.
Iako ga je otac odvraćao od svećeničkoga zvanja, bogoslovĳu je studirao u Zagrebu. Godine 1776. kao
đakon Zagrebačke biskupĳe u Petrovaradinu završio je tečaj za vjeroučitelja. Potom se vratio u Bosansko-
đakovačku i srĳemsku biskupĳu te je od 1784. do 1786. župnik u Duboviku. U Ivankovu je župnikovao u
potonjem osmogodišnjem razdoblju, a vinkovački je župnik od 1794. do 16. listopada 1801., kada je umro
u 47. godini života. Reljković je bio jako omiljen na vinkovačkoj gimnazĳi. U tom je razdoblju priredio
i 1800. objavio veliki katekizam, koji je, s teološko jezičnoga i pravopisnoga (grafijskoga) stanovišta,
veoma pohvalno ocĳenio zagrebački biskup Maksimilĳan Vrhovac. Od 1781. do 1796. Reljković je objavio
nekoliko djela, od kojih je najpoznatĳe Kućnik.
2
Turska opasnost posve je minula ponovljenim pobjedama Habsburške Monarhĳe nad Osmanskim
Carstvom (1716. – 1718.), kada je oslobođen preostali dio Srĳema, ostvaren ponovni izlazak na rĳeku
Unu, a u Dalmacĳi na Dinaru i u Imotski.
3
Od mira u Beogradu 1739. zajamčena je sloboda trgovine i osigurane su povlastice trgovcima Monarhĳe
u Osmanskom Carstvu i obratno.
4
Slavonĳa je bila siromašna, zaostala pokrajina Austrĳskoga Carstva s desetkovanim stanovništvom,
neizgrađenim prometnicama i ostacima hajdučĳe. To je bio poljoprivredni kraj u kojem je dominiralo
neracionalno stočarstvo i nerazvĳeno zaostalo ratarstvo te je bečki dvor zbog svojih potreba Slavonĳu
pravno podĳelio na civilno i vojno područje.
187
su u Monarhĳi ustaljene visine poreza i daća, zbivao se postupni demografski rast,

neprestano su se povećavale svekolike potrebe stanovnika, unapređivala se agrarna i
druga proizvodnja. Međutim, unatoč svemu, poratne (ne)prilike i sva ostala zbivanja
utjecali su na to da je gospodarski razvoj u Slavonĳi i Srĳemu, najistočnĳem dĳelu
Habsburške Monarhĳe, u 18. stoljeću tekao znatno, znatno sporĳe nego u drugim
zemljama Carevine, ponajviše zato što je dugo vremena, gotovo do kraja stoljeća,
sveopća situacĳa u Slavonĳi krajnje nesigurna5: granica na Savi i Uni nĳe bila krajnji
doseg interesa Monarhĳe nego samo osiguranje povoljnoga strateškog utjecaja na
Balkanu, nĳe bilo jedinstvenoga tržišta zbog teritorĳalne rascjepkanosti Hrvatske,6
porezni je sustav destimulativan, a vrĳeme obilježeno i brojnim političkim i drugim
(ne)prilikama u Monarhĳi. Iako je u svojem općem interesu bečki dvor u razdoblju
prosvjetiteljstva poticao razvoj proizvodnih snaga unapređivanjem poljoprivrede,
zanatstva, trgovine i manufakture po čitavom Carstvu, jer prosvjetitelji “ne odgajaju
samo dĳete nego i narod: seljaka, malograđanina, proletarca”, ipak je u Slavonĳi
cjelokupni razvoj ponajviše usporavala gospodarska politika Beča, koja je tom dĳelu
Monarhĳe odredila isključivu ulogu dobavljača hrane i sirovina.7
Promatrajući slavonska sela u vrĳeme nastanka Reljkovićeva Kućnika8,
seljačko stanovništvo Slavonĳe bavilo se stopostotno agrarnom (poljoprivrednom)
proizvodnjom, u kojoj su ratarstvo i stočarstvo osiguravali preživljavanje. Zemlja se
orala drvenim plugovima i kopala motikama. Njive se nisu gnojile, a veoma su rĳetko
ostavljane na ugaru. U Slavonĳi se tada vjerovalo da prirodna masnoća zemlje ne
traži gnojenje. Međutim, od druge polovine 18. stoljeća i na vlastelinstvima diljem
5
Zbog nesigurne granice s Osmanskim Carstvom, mogućega ponovnog austro-turskoga rata (izbio 1737.
i završio 1739. mirom u Beogradu), zbog raznih zloporaba komorskih službenika, samovolje vojnih
zapovjednika, epidemĳa kuge i stočnih bolesti, brojnih i velikih davanja i tlaka, visokoga poreza i dr.
6
U Hrvatskoj nakon mira u Požarevcu (1718.), tj. nakon 200-godišnje vladavine Osmanlĳa u Podunavlju
i Jadranskom bazenu, nĳe ostvarena cjelovitost područja. Dapače, proširena je Banska i Hrvatska vojna
krajina, uspostavljena je Slavonska krajina kapetanĳskoga tipa, kojom je Hrvatskoj oduzeta sva uprava
i vlast nad cjelokupnim oslobođenim prostorom Save i Dunava, tj. Posavinom od donjega toka Lonje
i Jasenovca do Zemuna, te nad većim dĳelom Podunavlja od Zemuna do Petrovaradina. Vidi Mirko
VALENTIĆ, “Iz povĳesti Virovitičke županĳe”, u: Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća.
Virovitička županĳa (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 2002), 41, 43; Bernard STULLI, “Prometni
problemi Hrvatske od početka 18. stoljeća do 1918.”, Međunarodni kulturnozgodovinski simpozĳ Modinci 9
(1977), 87.
7
Iván T. BEREND – György RÁNKI, Evropska periferĳa i industrĳalizacĳa (Zagreb: Naprĳed, 1996), 14-16;
Egon FRIEDELL, Kultura novog vremena od crne kuge do naših dana (Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 1997),
21-22, 38.
8
Kućnik je najpoznatĳe i najpopularnĳe Reljkovićevo djelo, koje je napisao u 42. godini života. Tiskan je u
Osĳeku 1796., u tiskari Ivana Martina Divalda. Kućnik je opsežan (445 stranica), zamišljen i napisan kao
knjiga koja treba služiti slavonskomu seljaku, težaku, u svim prilikama, kroz cĳelu godinu (od sĳečnja do
prosinca), za sve poslove, te je napisan kao gospodarski priručnik za poljoprivrednike (kućniku u kući,
oko kuće, u polju, oko živadi i inih poslova). Josip Stjepan Reljković nastavio je u Kućniku rad svojega oca
pišući o praktičnim pitanjima/temama vođenja i podizanja gospodarstva u Slavonĳi. Vidi opširnĳe Josip
Stipan RELKOVIĆ, Kuchnik, pogovor Josip Bratulić (Vinkovci: Privlačica, 1989), 451-452.
188
Zlata Živaković Kerže ▪ Poredbeno istraživanje Sretna grada F. Petrića i Kućnika J. S. Reljkovića
Slavonĳe počinje gnojenje njiva da se poveća prinos žita i kukuruza.9 Budući da je sve
više rasla potreba za hranom, sve se više tražilo unapređenje stočarstva, potiskivanjem
ekstenzivnoga stočarstva stajskim timarenjem, te ukidanje prakse oranja s volovima.
Tada je u Slavonĳi za prevrtanje jedne uske brazde trebalo 10 volova i petero ljudi,
a istodobno se u Njemačkoj takva brazda izorala s konjem i zapregnutom kravom.10
Onodobni način oranja, gnojenja i obrađivanja zemlje primitivnim oruđem donosio
je slab urod, koji je bio ograničen na vlastitu potrebu. Slavonski su seljaci sĳali zob za
svinje, proljetni ječam za pivo, šećernu repu, kukuruz i žito. Uzgoj voća bio je razvĳen,
ali je na selu bilo najviše šljiva, od kojih se pekla rakĳa i pripremao pekmez. Kao hrana
su se u 18. stoljeću u slavonskim selima najviše trošili grah, krumpir i kupus, najčešće
začinjen mašću. Seljaci su sami pravili odjeću od krzna, vune i lana. Na selu je vladala
nepismenost, ali su učitelji, lugari, šumari, svećenici i službenici znali čitati i pisati.11
Budući da je Monarhĳa ipak, gdje su se isprepletali njezini strateški i gospodarski
interesi12, pojedinim područjima i gradovima u Hrvatskoj namĳenila značajnu ulogu u
pogledu razvoja gospodarstva, u Slavonĳi su se odvĳali dugotrajni i složeni procesi jer
se gospodarstvo Habsburške Monarhĳe u 18. stoljeću razvĳalo u okrilju feudalizma, koji
karakterizira relativno zaostala poljoprivredna proizvodnja, koja će, doduše, s rastom
potreba za hranom i sirovinama, a pod utjecajem merkantilističke13 te kameralističke14
politike Beča, preoblikovati društveno-ekonomske odnose u Monarhĳi, tj. na tlu
Kraljevine Hrvatske, Slavonĳe i Dalmacĳe, i do kraja stoljeća izazvati strukturalne
promjene, najočitĳe izražene u okvirima poljoprivredne i obrtničko-cehovske
proizvodnje, posebice u uzajamnosti agrarnoga stanovništva i nositelja budućega
građansko-kapitalističkog društva.15 U takvim smjernicama državne gospodarske
politike ekonomsko blagostanje stanovništva postaje vrhovni cilj i njemu se podređuje
sve drugo.
9
Fridrih Vilhelm TAUBE, Istorĳski i geografski opis Kraljevine Slavonĳe i Vojvodstva Srema, s njemačkog
preveo: Boško Petrović (Novi Sad: Matica srpska, 1998), 41-42.
10
Vlado PULJIZ, “Socĳalno-ekonomska povĳest našeg sela”, Studĳe – istraživanja, Zbornik Trećeg programa
Radio Zagreba (1985), 10.
11
Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Antin 1267.–2002. (Antin – Osĳek: KUD “Lela i Vladimir Matanović” –
Društvo za hrvatsku povjesnicu – Grafika, 2002), 62-70.
12
Josip ADAMČEK, “Ekonomsko-društveni razvoj u Hrvatskoj i Slavonĳi u 18. stoljeću”, u: Mirjana Gross
(ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj (od 16. stoljeća do početka 20. stoljeća) (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber,
1981), 62.
13
Merkantilizam u ekonomĳi shvaćanje je po kojem je trgovina jedini pravi izvor narodnoga blagostanja i
bogatstva, stoga je posvećena velika pozornost trgovini i izvozu, a ne proizvodnji.
14
Ekonomska politika kojoj je cilj podizanje nacionalne industrĳe, povećanje izvoza, a smanjenje uvoza
radi aktivnosti vanjske trgovinske bilance.
15
BEREND – RÁNKI, Evropska periferĳa, 14-16.
189
Poredbeno istraživanje Sretna grada Frane Petrića i Kućnika Josipa Stjepana Reljkovića
U čitanju protekloga života kroz tajne ljudskoga postojanja pravi je izazov traženje
spona među korĳenima ljudske misli – jednom o tome kako živjeti u sredini kakva
je bila u Petrićevu Sretnu gradu16, drugi put u slavonskom selu prema Reljkovićevim
napucima, jer – koliko god ih vrĳeme razdvaja – uvĳek je rĳeč o čovjekovu životu
usred dane ljudske sredine. Naime, pojavom udaljeni više od 200 godina, i Petrić17 i
Reljković u različitim sredinama usredotočuju svoju pozornost na materĳalne uvjete
života: Petrić kratkim književnim djelom, a Reljković znatno dužim; prvi savjetodavno
voditeljima grada (komune), a drugi poučavateljski osnovnom proizvođaču, seljaku,
kućniku.
Stoga, pođemo li od razmišljanja njemačkoga filozofa Gofrieda Wilhelma
Leibnitza18 da “jedan te isti grad, promatran s različitih strana, izgleda sasvim drugačĳe
i kao da je umnogostručen, tako se može dogoditi uslĳed beskonačnog mnoštva
jednostavnih supstancĳa izgleda kao da ima isto toliko različitih svjetova koji su ipak
samo jedan jedini svĳet, gledan s različitih točki gledišta svake monade”19 te njegove
izreke da je “današnjica majka budućnosti, ali i kći prošlosti”, poredbeno istraživanje
veza između Petrićeva Sretna grada i Reljkovićeva Kućnika može se proučavati, pa i
pretpostaviti u povĳesti shvaćenoj kao bezgranična pohrana tajni ljudskoga postojanja
ili trajanja. Analizom tih djela uočava se skrb za gospodarske djelatnosti – kod Petrića
u gradu, kod Reljkovića na selu. Poveznica Sretna grada i Kućnika ekonomski je sadržaj
postavljen na ideji čovjeka kao društvenoga bića koji izražava duh feudalnoga odnosa,
doduše s različitostima koje proizlaze iz više od 200 godina raspona – jednog u zamahu
novčarsko-trgovačkoga gospodarstva, a drugog u iznimno jadnim, gotovo očajnim
prilikama tĳekom ili nakon pustošenja u vrĳeme austro-turskih ratova.
Reljkovićev Kućnik nastao je u drugoj polovini 18. stoljeća, u stoljeću koje se najviše
spominje i ističe kao stoljeće prosvjetiteljstva s naglašenim odgojnim, moralističkim i
16
Sretan grad prva je Petrićeva samostalna knjiga i mladenačka utopĳska vizĳa. Objavljena je 1553. u Venecĳi,
kada je Petrić imao 22 godine. Djelo odiše neiskusnom jednostavnošću u težnji za prevladavanjem
filozofskih antiteza koje su izražene u djelima Aristotela i Platona. Obujmom je kratko djelo – 14
današnjih, normalnim slogom tiskanih stranica. Petrić je Sretan grad, kako je napisao u posveti, dovršio
u Padovi 21. srpnja 1551. godine. Djelo je nastalo u vrĳeme goleme popularnosti Moreove Utopĳe u
tadašnjem europskom kulturnom krugu. Vidi opširnĳe Frane PETRIĆ, Sretan grad, preveo: Vladimir
Premec, prir. Milivoj Solar (Zagreb: Matica hrvatska, 1998), 7-8; Vladimir STIPETIĆ, Povĳest hrvatske
ekonomske misli (1298.–1847.) (Zagreb: Golden marketing, 2001), 258.
17
Frane Petrić rođen je u Cresu 25. travnja 1529., a umro 6. veljače 1597. u Rimu. Kao desetogodišnjak,
provodi 1538. na galĳi kojom je upravljao njegov stric. Isprva je autodidakt, a potom se školuje u Venecĳi
za trgovca (od 1542.), gdje pohađa trivĳ. Kvadrivĳ počinje u Ingolstadtu, a završava ga u Venecĳi. U
Padovi studira sedam godina, i to isprva medicinu, a potom filozofiju. Vidi opširnĳe Ljerka SCHIFFLER,
Frane Petrić. Franciscus Patricius (Zagreb: Institut za filozofiju, 1997); STIPETIĆ, Povĳest hrvatske ekonomske
misli, 254-258.
18
Rođen u Leipzigu 1. lipnja 1646., a umro u Hannoveru 14. studenoga 1716.; filozof, matematičar, fizičar i
diplomat. Vidi opširnĳe Hrvatska opća enciklopedĳa 6 (Kn-Mak) (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslava
Krleže, 2004), 490-491.
19
Antologĳa filozofskih tekstova s pregledom povĳesti filozofije (Zagreb: Školska knjiga, 1962), 150-151.
190
katoličkim duhom; napisan je pod utjecajem poučnih kalendara Johanna Colerusa20,

koji je našao mnoge sljedbenike ne samo na njemačkom govornom području nego i u
cĳeloj Europi. U Hrvatskoj je u 18. stoljeću došlo do neslućenoga razvoja i procvata tzv.
prigodničarske književnosti izazvane različitim neposrednim i stvarnim prigodama
iz svakodnevnoga života. U duhu naglašavanja prosvjetiteljske orĳentacĳe ističe se
zanimanje za proučavanje pojedinih znanstvenih disciplina i ovladavanje njima (npr.
historiografija, filozofija), ali i želja da se kulturno-prosvjetno djeluje i na šire narodne
slojeve. U stoljeću nastanka Kućnika, poput Petrićeva vremena u kojem je nastala
mladenačka utopĳska vizĳa Sretan grad, trajno je prisutno i staro i novo, napredno i
konzervativno, učeno i pučko, složeno i jednostavno.21
Budući da Reljković, poput Petrića, djelo temelji na ideji odgoja nove generacĳe
da bi se ostvarila osnovna ideja društvene zajednice u kojoj je temelj osiguranje bitnih
ljudskih komponenata – duše i tĳela – sličnost renesansnih22 gospodarskih ideja u
Slavonĳi u Kućniku je najuočljivĳa u osiguravanju ljudskih prehrambenih potreba.
Odraz renesansnih gospodarskih ideja u Slavonĳi u Kućniku

Poredbenom analizom Petrićeva djela i Reljkovićeva Kućnika – opsežnoga djela
punoga naziva Kućnik što svakog miseca priko godine: u polju, u berdu, u bašći, oko marve, i
živadi, oko kuće, i u kući činiti, i kako zdravlje razložno uzdržavati ima, napisana pod utjecajem
pisaca s kraja 16., iz 17. i 18. stoljeća23 koji su se bavili agrikulturnim problemima –
može se uočiti da su oba djela, doduše svako u svojem razdoblju, nastala u vremenu
početnoga jačanja ekonomskoga shvaćanja da su država i njezina aktivnost glavni
20
Pravim imenom Johann Zorn (1560.–1639.), živio je i stvarao u renesansnom razdoblju.
21
Rafo BOGIŠIĆ, “Vrĳeme razlika i suprotnosti”, u: Vrĳeme i djelo Matĳe Antuna Reljkovića (Osĳek:
Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Osĳeku, 1991), 13-15; Zlata
ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, “Kućnik Josipa Stjepana Relkovića – godišnji gospodarski savjetnik (Poseban
osvrt na savjete o pčelarenju)”, Anali Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Osĳeku 16 (2000), 55-77;
Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, “Iz Kucnika Josipa Stjepana Relkovića – Savjeti za čitavu godinu koje su
mogli primĳeniti stanovnici Antina u 18. stoljeću”, u: Dani Josipa i Ivana Kozarca. Zbornik radova za 2004.
(Vinkovci: Privlačica, 2005), 185-197.
22
Renesansa pojačava težnje ka kapitalističkomu privrednom i društvenom sistemu samo toliko što
potvrđuje racionalizam koji tada vlada cjelokupnim intelektualnim i duhovnim životom doba. Vidi
opširnĳe Arnold HAUSER, Socĳalna istorĳa umetnosti i književnosti 1 (Beograd: Kultura, 1966), 269.
23
Oliver de Serres (1539.–1619.) objavio je knjigu o poljoprivredi kao temelju bogatstva, a djelo je do 1675.
doživjelo 19 izdanja. Autor se u teorĳi zalagao za potrebu određenog redoslĳeda usjeva i sve napisano
praktično primĳenio na svojem imanju sa znatnim uspjehom. Henri Louis Duhamel du Monceau objavio
je 1762. djelo u dva sveska Elements d’agriculture i bio je jedan od najutjecajnĳih pisaca koji su pisali o
ulozi znanosti u poljoprivredi. U 18. stoljeću Jethro Tull je začetnik veoma jednostavnih, ali djelotvornih
novina. Isticao je važnost usitnjavanja tla i sađenja usjeva u redovima, tako da se mogao ukloniti korov,
a usjev je dalje rastao. Taj je postupak doveo do dvostrukoga roda. Istodobno je kutĳom ispunjenom
sjemenom, kao i sĳačicom za sĳanje pšenice te plugom za uklanjanje korova između zasĳanih brazda,
učinio prve važne korake u smjeru mehaniziranja poljodjelstva. Njegova je knjiga iz 1733. pod naslovom
Poljoprivredno imanje obrađivano pomoću konja opisivala te strojeve i zastupala mišljenje da su strojevi za
poljoprivredu probitačnĳi od uobičajene metode gnojenja polja prirodnim gnojem. Vidi opširnĳe Luis
GOTTSCHALK – Loren MacKINNEY – Earl PRITCHARD, Historĳa čovječanstva. Kulturni i naučni razvoj,
sv. 4, knj. 4 (Zagreb: Naprĳed, 1974), 177, 179.
191
činitelj ekonomskoga razvoja. Kao što je Petrić stvarao u renesansnom vremenu,24

tj. razdoblju koje se poklapa s vrhuncem djelovanja bogatih talĳanskih državica,
dalmatinskih gradova i komuna (obalni pojas i otoci) te, dakako, Dubrovnika, u većini
na čelu s prosvĳećenim apsolutnim vladarima, i u vrĳeme obnavljanja općega duha
klasičnoga starog vĳeka, tako i Reljković stvara svoje najpoznatĳe i najvrednĳe djelo u
vrĳeme kada Slavonĳa kreće tempom gospodarskoga razvoja koji se u praksi nameće
opsegom i brzinom prenošenja misli prosvjetiteljstva, tempom koji je omogućio bitne
promjene na tlu Europe, posebice na granici prema tadašnjem Osmanskom Carstvu,
koje počinje s onu stranu Save, kada jenjava dotadašnja žestina borbi na tom stoljetnom
krvavom poprištu, pa sada – u nešto mirnĳim prilikama – mogu i ovdje pozornost
privući potrebe za rĳeči i pismom književnika, poučavatelja; a oni se javljaju slĳedeći
potrebe vremena i na način koji odražava tada već poznati širi europski tĳek stvaralaštva
koje u književnoj i općeobrazovnoj djelatnosti nĳe mimoišlo ni poljoprivrednu granu
ni poljoprivrednika.25 Naprotiv, težnja za dobrim životom odrazila se u djelovanju
ljudi pisane rĳeči te u tome što su u tom pravcu poduzimale državne vlasti (posebice
središnje radi osiguranja što boljih osnova za pritjecanje državnih prihoda), onome što
je nudio pokret u filozofiji (razum u uređivanju savjeta) i onome što je najavljivala i
nudila znanost (nove tehničke mjere i sredstva).
Slavonĳa se od 18. stoljeća našla u središtu državne gospodarske politike u kojoj
ekonomska dobra osiguravaju ljudsku egzistencĳu baš kao i u renesansnoj epohi
Petrićeva vremena. U mladenačkoj utopĳskoj vizĳi Sretan grad26 sustav života osigurava
osnovne čovjekove potrebe (“Lišeno zapreka, u vezi sa stvarima koje se na nj odnose,
je isto tako ono tĳelo koje obiluje živežom, odjećom i drugim potrepštinama, ali da mu
sredstva za njihovu proizvodnju ne smĳu nedostajati. Jedino tako vlada obilje u seljakâ,
slugû i obrtnika pri proizvodnji živeža, odjeće i drugih neophodnosti…”).27
Reljković Kućnika, kao i Petrić Sretan grad temelji na ideji odgoja nove generacĳe
da bi se ostvarila osnovna ideja društvene zajednice u kojoj je temelj osiguranje bitnih
ljudskih komponenata – duše i tĳela, pa Reljković svojim mjesečnim savjetima o
24
Petrićevo spisateljsko razdoblje datira od prve godine studĳa filozofije na padovanskom sveučilištu pa
gotovo do posljednjega daha. Većina njegovih djela objavljena je, ali, nažalost, neke vrĳedne rukopise
nĳe uspio izdati. Taj hrvatski renesansni polihistor ostavio je pozamašnu biblioteku svojih tiskanih
radova te uz nju rukopise rasute po raznim arhivima. Nepresušnom strašću pisanja do stanovite je
mjere dokumentirao razvoj svoje misli, i to od snažnih utjecaja različitih filozofskih tradicĳa i ocjena
aristotelovske baštine do izvornih uvida u poetici, metafizici i prirodnoj filozofiji. Vidi opširnĳe Ivica
MARTINOVIĆ, “Petrićeva misao od etike do prirodne filozofije”, Filozofska istraživanja 72-73 (1999), sv.
1-2, 3-4.
25
Okretanjem Dvora, tj. Beča, potrebama za hranom, pa se npr. od Matĳe Antuna Reljkovića naručuje da
piše o ovčarstvu, a Stjepanov Kućnik zapravo je “zahtĳevani” didaktički priručnik. Naime, Beč je znao da
se bez hrane iz Slavonĳe teško može ostvariti demografska obnova i spremnost vojnokrajiških oružanih
snaga.
26
Sretan grad nastao je u vrĳeme iznimne popularnosti Moreove Utopĳe u tadašnjem europskom kulturnom
krugu; prilagođen je društvu kakvo se stvaralo sredinom 16. stoljeća.
27
Lawrence E. HOUGH, “Sretan grad: Petrićeva renesansna utopĳa”, Filozofska istraživanja 68 (1998), sv. 1,
21; PETRIĆ, Sretan grad, 11-12.
192
zdravlju i zdravom življenju temelji djelatnosti seoskoga gospodarstva (“K zdravju

snaga pomaže ti vele, / A svi ljudi pervo zdravje žele…”28).
Budući da se u Slavonĳi na seljačkim gospodarstvima veoma polagano i teško
uvodila i primjenjivala modernĳa poljoprivreda, posebice zbog pritiska konzervativnih
feudalnih tendencĳa, Kućnik je dobrodošao u doba kada zemljoposjedi sve više
prelaze s naturalnoga na tržno gospodarstvo, pa se nastojalo povećati prinose i brojne
poljoprivredne proizvode iznĳeti na tržište.29 Stoga je u Reljkovićevo vrĳeme trebalo
u cĳelosti izdići poljoprivrednu proizvodnju i savjetima pomoći slavonskomu seljaku,
težaku, kućniku, oko kuće, oko stoke, u polju, u šumi, pa je u Kućniku odraz renesansnih
gospodarskih ideja veoma uočljiv i u osiguravanju ljudskih prehrambenih potreba, i
to u ostvarenju obilja materĳalnih dobara. (Petrić ističe: “Za moj grad ja predviđam
prirodno zdrava i dobro građena tĳela kojima se ne može dogoditi da ne uzimaju…
Dakle, ako moj grad želi živjeti i biti sretan mora imati jela i pila… Budući da se čovjek
hrani kruhom, varivom, voćem i mesom, a pĳe vino, vodu ili umjetna pića, dok živi da
živi bez zapreka, za nj su neophodne te stvari. Pet od njih su prinosi zemlje, a od druge
dvĳe, jedna se na zemlji napasa, a druga se pravi od stvari koje na zemlji rastu. Zbog
toga čovjeku je nužan komad zemlje koji će biti dovoljan za proizvodnju i održavanje
onih stvari u tolikom obilju da se bez ikakve zapreke može prehraniti čitav grad. Zbog
toga što zemljište zbog poljodjelske vještine postaje neplodno, pa dugo ne rodi, javlja
se potreba za ratarima i stočarima, za zemljoradnjom i stočarstvom. Taj je posao vrlo
težak i pun briga, pa su za nj potrebni snažni ljudi koji to mogu podnĳeti, a ne oni koji
bi ga zbog umora odbili.”30)
Petrić “u cjelovitom životu, nalazi sedmi stupanj, zajednički tĳelu i duši”, a
Reljkovićev Kućnik ostvarenjem ekonomskoga blagostanja dolazi do obilja:
Kućnik jeste vladaoc u kući, / Nevišt nase tuđe dobro vući, / Nit’ Privarom, nit’
Krađom, ni Mitom, / Dobar već što kuću vlada sviom, / Ravna, učen od kućanstva
znanjem, / I upravlja sa svime imanjem, / Koje njemu uzderžaje kuću, / Daje ranu,
piće i obuću, / I odilo što kući valjade, / Kad on sa svim upraviti znade.31
Reljković u Kućniku u prvom redu kazuje u stihovima ekonomske naputke, spoznaje

do kojih se došlo u Europi tĳekom 18. stoljeća, koje slavonski seljak još nĳe prihvatio.
Tako u III. dĳelu knjige, tj. Razdilenju sadržaja, kaže:
28
RELKOVIĆ, Kuchnik, 71-72. Usp. PETRIĆ, Sretan grad, 11-12.
29
Igor KARAMAN, Iz prošlosti Slavonĳe, Srĳema i Baranje (Osĳek: Povĳesni arhiv, 1997), 10.
30
PETRIĆ, Sretan grad, 14; Biserka BELICZA, “Frane Petrić i medicina u djelu La cià felice”, u: Zbornik
radova VI. međunarodnog filozofskog simpozĳa “Dani Frane Petriša” (Zagreb – Cres: Hrvatsko filozofsko
društvo – Grad Cres, 1999), 215.
31
PETRIĆ, Sretan grad, 12.
193
… Kućnik, valja, da znade alate, / Plug, Zubašu, Motiku… / Ašov, Grablje, Vile
i Valjuga / Često dobro isporuči Pluga… / … Kosu takvu kad spraviš u svemu, /
Znat ćeš posli’ nje korist je k’ čemu. / Mlatilo je od dviuh dervetah, / Na remenu
koja su sapeta, / Koje kućnik već bolje poznade, / Jer njim naši već’ susidi rade,…32
U Kućniku valja uočiti – da se razumĳe njegova pojava u vremenu i prostoru –

isprepletenost renesansnih tendencĳa izrečenih jednostavnim gospodarskim savjetima,
ispjevanih pučkim hrvatskim jezikom, svrsishodnim izborom s obzirom na naum.
Kućnik Josipa Stjepana Reljkovića djelo je koje u hrvatsku književnost, ali i uopće, unosi
u slĳedu jednoga cĳelog pokreta – prosvjetiteljskog, poučavateljskog, poticateljskog
– temeljna područja gospodarstva (poljoprivreda) i nositelje toga gospodarstva
(gospodara poljoprivrednika – kućnika).
Završne misli
Završne misli nakon poredbenoga osvrta na Petrićev Sretan grad i Reljkovićeva
Kućnika polaze od teze da je osnovni cilj Kućnika, kao i renesansnoga Sretna grada,
postizanje boljitka za ovozemaljski život. Pišući na dobrobit društva, ne samo pisca,
Petrić je svoja razmatranja temeljio uglavnom na postavkama Aristotelove Politike i
Platonove etike,33 a Reljković na poučnim kalendarima Johanna Colerusa, koji je našao
mnoge sljedbenike u cĳeloj Europi. Taj je cilj još očitĳi kada se uoči njihova izrazita pojava
u njihovu vremenu i prostoru, u kojem su stvarali neku vrstu savjetnika koji se trebao
provesti u djelo, tj. osigurati obilje i tĳelu i duši. I Petrić i Reljković u svojim su djelima
nastojali odgovoriti na pitanja koje je njihovo vrĳeme postavljalo, ne umanjujući pritom
doprinos znanju, bez obzira na to u kojoj mjeri. Međutim, kolike god i koje god bile
razlike tih djela, oni su pred sebe stavili konkretna čovjeka s konkretnim potrebama. I o
tim potrebama, naravno, progovorio je svaki u skladu s onim što se može zvati duhom
vremena. U prodiranju novoga sudjelovali su “na svoj način budući da se neki mislilac
može smatrati da je stvarno shvaćen u kontekstu onih borbi u kojima se bio opredĳelio
za jednu stranu”.34
32
RELKOVIĆ, Kuchnik, 16-17, 24-25.
33
Vladimir PREMEC, “Utopĳa – Zbilja – Politika”, u: Petrić, Sretan grad, 62-63.
34
Franz BORKENAU, Prelazak s feudalne na građansku sliku sveta. Studĳe o istorĳi filozofije manufakturnog
perioda (Beograd: Komunist, 1983).
194
Zlata Živakoviž Kerže
Comparative analysis of Frane Petrić’s La città felice and Josip Stjepan Reljković’s
Kućnik
Summary
The reflection of the renaissance economic ideas in Slavonia can be traced on certain level in
Josip Stjepan Reljković’s Kućnik. The content of that book, which was published in Osĳek in 1796,
as well as of the Frane Petrić’s La cià felice, which was published in 1551, are highly influenced
by the economic idea of a human as the social being. In the beginning of Reljković’s Kućnik and
in Petrić’s La cià felice one can easily found statement that economic wealth is foundation for the
development of the village as well as of the city. By analyzing these two books, one can argue that
there are various topics on “agrarian-economic relations”. Both authors, Reljković and Petrić,
by their writings, wanted to educate new generations in order to accomplish basic idea of social
community of which foundation would be assurance of primary human components – soul and
body. Therefore, the renaissance economic ideas can easily be seen in providing necessities for
human diet. Furthermore, Petrić’s work is some sort of a handbook for agriculture and livestock
farming which are “a work hard and full of anxieties, and for them you need strong men who
can bear it”, while Reljković teaches and cautions Slavonian peasant what “every kućnik” need
to know. Finally, the origin of “instructive literature for farmers”, among which is Kućnik, is
in the instructive calendars of Johann Colerus (Johann Zorn 1560-1639), and these type of was
spread not only in the German speaking areas but also in the whole Europe, it is obvious that
these ideas were present in Slavonia in 18th century and that they were spread by the circulation
of Reljković’s book.
Key words: renaissance economical ideas, Slavonia, Frane Petrić, Josip Stjepan Reljković,
economic development, village, city, advisor
195
Hrvatski vojnici u posljednjim danima Mletačke

Republike – kapetan Nikola Bolica i njegovi Fanti
oltramarini
Središnja tema rada usmjerena je na raščlambu sastava jedne hrvatske pješačke

satnĳe/čete, djelatne u mletačkoj vojnoj službi u posljednjim mjesecima opstojanja
Mletačke Republike. Rĳeč je o satnĳi prekomorskih pješaka (Fanti oltramarini)
u sastavu pukovnĳe Antonĳa Paravĳe kojom je zapovĳedao Kotoranin Nikola
Bolica. U radu se analizira zavičajna struktura vojnika i časnika u Boličinoj jedinici
te utvrđuje da ih je većina potjecala iz dalmatinskoga zaleđa, točnĳe iz okolice
grada Knina. Satnĳa je popisana u Mlecima 31. prosinca 1796., neposredno prĳe
njezina upućivanja na mletačku Terrafermu, područje koje je tada bilo izloženo
francusko-austrĳskim ratnim sukobima. U prilogu se donosi popis svih časnika,
dočasnika i vojnika Boličine satnĳe.
Ključne rĳeči: Mletačka Republika, Dalmacĳa, Fanti oltramarini, vojna povĳest,
18. stoljeće, Archivio di Stato di Venezia
Pješaci, konjanici, pomorski ratnici – Hrvati pod stĳegom svetoga Marka: opće
napomene
Udio Hrvata u mletačkim postrojbama tĳekom dugoga niza stoljeća uključenosti
pretežitoga dĳela istočnoga Jadrana u sastav Serenissime zasigurno je istraživački
važna i gradivom iznimno bogata znanstvena tema. Fanti oltramarini (pješaštvo), Croati
a cavallo odnosno Cavalleria Croati (laka konjica) i pripadnici naoružanih protuuskočkih
ratnih lađa (barche armate contro Uscocchi ili barche armate croate) samo su neki od
najpoznatĳih mletačkih prekomorskih vojnih rodova koji su stoljećima ratovali na
širokom potezu mletačkih bojišta od Dalmacĳe do grčkih otoka.1
1
O mletačkim prekomorskim postrojbama u ranom novom vĳeku usp. Giuseppe SABALICH, Huomeni
d’arme di Dalmazia (Zara: Tip. edit. S. Artale, 1909); Giuseppe SABALICH, “La Dalmazia guerriera”,
Archivio storico per la Dalmazia 3/5 (1928), fasc. 30, 279-300; Arduino BERLAM, “Le milizie dalmatiche
della Serenissima”, Rivista dalmatica 16 (1935), fasc. 1, 47-58; Ennio CONCINA, Le trionfanti e inviissime
armate Venete (Venezia: Filippi editore, 1972); John R. HALE, L’organizzazione militare di Venezia nel’
500 (Roma: Jouvence, 1990); Francesco Paolo FAVALORO, L’esercito veneziano del ‘700: ricerche e schizzi
(Venezia: Flippi editore, 1995); Miroslav BERTOŠA, Izazovi povĳesnog zanata. Lokalna povĳest i sveopći
modeli (Zagreb: Antibarbarus, 2002), 38-44; Lovorka ČORALIĆ – Nedjeljka BALIĆ NIŽIĆ, “Iz hrvatske
197
Gradivo o mletačkim postrojbama, unutar kojih su veoma važno mjesto zauzimale

prekomorske jedinice s istočne obale Jadrana, osobito je dobro sačuvano za 18. stoljeće.
Pohranjeno je u središnjoj mletačkoj državnoj pismohrani (Archivio di Stato di
Venezia) u sklopu zbirke Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli. Sadrži više
od tisuću svežnjeva (busta) u kojima se ponajprĳe nalazi građa o vojnim postrojbama
u 18. stoljeću, iako su ondje uključeni i dokumenti koji se dĳelom odnose i na starĳe
razdoblje mletačke vojne povĳesti (od 1604. godine). Dio toga arhivskog materĳala
sadrži opće dukale, terminacĳe i patente koje je mletačka središnjica donosila u svezi
s reguliranjem statusa i ustroja svojih vojnih snaga. Ondje su, nadalje, sadržani i spisi
predstavnika mletačke vlasti u nekim dĳelovima Dalmacĳe i Albanĳe, ponajprĳe oni
upućeni spomenutoj magistraturi, kao i razni drugi spisi (procesi, izvješća o reformama
vojske i slično). Kada je rĳeč o konkretnim postrojbama, za istraživače mletačke vojne
povjesnice (ponajprĳe u 18. stoljeću) od iznimne su važnosti popisi unovačenih
vojnika i časnika, raspoređenih u talĳanske postrojbe (Reggimenti e compagnie italiane,
1668. – 1797.), prekomorske pješačke postrojbe (Reggimenti e compagnie oltramarini,
1604. – 1797.), hrvatske konjaničke postrojbe (Cavalleria Croati, 1700. – 1797.), postrojbe
konjaničke garde (Cavalleria corazzieri, 1715. – 1797.), mješovite postrojbe (Compagnie
sciolte, 1741. – 1795.), postrojbe lake konjice (Cavalleria dragoni, 1702. – 1797.) te topničke
postrojbe (Artiglieria, 1652. – 1797.). Za proučavanje udjela hrvatskih vojnika i časnika
u tim mletačkim borbenim jedinicama od posebne su važnosti postrojbe prekomorskih
pješaka i hrvatske konjice, iako treba napomenuti da našĳenci u mletačkoj službi imaju
udjela i u svim drugim navedenim vojnim jedinicama.
Središnja tema ovoga rada odnosi se na raščlambu satnĳe/čete (compagnia)
kapetana Nikole Bolice, djelatne na području Mletaka i mletačke Terraferme krajem
1796. i početkom 1797., dakle u posljednjim mjesecima opstojanja Mletačke Republike.
Tragom gradiva iz spomenute zbirke pohranjene u Državnom arhivu u Mlecima, kao i
na osnovi postojećih spoznaja historiografije, pokazat će se okolnosti njezina djelovanja,
osnovne značajke unutarnjega ustroja te struktura vojničkoga i časničkoga ljudstva.
vojne povĳesti – Croati a cavallo i Soldati Albanesi, njihova bratovština i gradivo o njezinu djelovanju
od 1675. godine do sredine XVIII. stoljeća”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne i
društvene znanosti HAZU 24 (2006), 71-130; Tea MAYHEW, Dalmatia between Ooman and Venetian Rule:
Contado di Zara 1645–1718 (Roma: Viella, 2008); Lovorka ČORALIĆ – Maja KATUŠIĆ, “Andrĳa Mladinić
i Mihovil Anđelo Filiberi – časnici postrojbe Croati a cavallo (iz društvene i vojne povĳesti Dalmacĳe
u XVIII. stoljeću)”, Povĳesni prilozi 28/37 (2009), 247-282; Lovorka ČORALIĆ – Maja KATUŠIĆ, “Od
afričke obale do dalmatinske prĳestolnice – mletački general Marko Antun Bubić (1735.–1802.)”, Zbornik
Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne i društvene znanosti HAZU 28 (2010), 139-172; Lovorka
ČORALIĆ – Maja KATUŠIĆ, “Crnogorac Rade Maina – mletački general u Zadru (druga polovica
XVIII. stoljeća)”, Povĳesni prilozi 29/39 (2010), 125-152; Lovorka ČORALIĆ – Maja KATUŠIĆ, “Peraštanin
Tripun Štukanović (†1769) – pukovnik mletačkih oltramarina”, Anali Zavoda za povĳesne znanosti HAZU
u Dubrovniku 50 (2012), 385-410; Lovorka ČORALIĆ – Maja KATUŠIĆ, “Kotorski plemići Frano Buća,
Gabrĳel Vraćen i Nikola Paskvali – zapovjednici mletačkih prekomorskih vojnih postrojbi (prva polovica
XVIII. stoljeća)”, Povĳesni prilozi 31/42 (2012), 247-273.
198
Lovorka Čoralić – Maja Katušić ▪ Hrvatski vojnici u posljednjim danima Mletačke Republike...
Kapetan Nikola Bolica i njegovi preci – zaslužnici pod stĳegom Serenissime

Capitano dei Fanti oltramarini Nikola Bolica odvjetak je ugledne kotorske plemićke
obitelji koja je stoljećima Republici Sv. Marka davala zapažene vojne časnike. Vojni
angažman Bolicâ, kao uostalom i niza drugih bokeljskih i dalmatinskih obitelji, bio je
osobito intenzivan u 17. i početkom 18. stoljeća, kada je učestalost mletačko-osmanskih
ratova bila najizrazitĳa. Izdvojimo kao ilustracĳu samo neke od istaknutĳih članova
te obitelji iz 17. stoljeća: Lovro (poginuo pri osmanskoj opsadi Kotora 1657.), Frano
(odvjetak roda Bolica Grbičić, umro 1653.), papinski opunomoćenik za misĳe u sjevernoj
Albanĳi, zapaženi sudionik Kandĳskoga rata (1645. – 1669.) i nositelj časti viteza svetoga
Marka te brat mu Vicko (umro oko 1664.), posrednik između mletačke uprave i plemena
u zaleđu, osiguravatelj prĳenosa državne pošte u Carigrad te mletački vitez od 1621.
godine.2 Iz istoga ogranka potječu i braća Nikola (umro oko 1670.), nadintendant
(sopraintendante) za područje Crne Gore i kavaljer od 1658., i Ivan (Živo Grbičić, 1638. –
1704.), zapaženi sudionik Morejskoga rata (1684. – 1699.), darovatelj kotorske stolnice sv.
Tripuna i franjevačke crkve sv. Klare.3 Nikolin je sin Ivan Antun Bolica (1666. – 1706.) bio
nadintendant pograničnoga područja prema Crnoj Gori, istaknuti sudionik mletačko-
osmanskih borbi u vrĳeme Morejskoga rata te papinski opunomoćenik za katoličke misĳe
u Albanĳi, Srbĳi i Makedonĳi (od 1693. godine). Istaknuo se u mletačkom zauzimanju
Herceg Novoga 1687. i zajedničkim akcĳama crnogorskih plemena protiv Sulejman-paše
Bušatlĳe. Godine 1688. imenovan je mletačkim guvernadurom za Crnu Goru, a 1693.
nadintendantom za hercegovačka plemena podložna Mlečanima. Kao izaslanik mletačke
vlade sudjelovao je 1699. u poslovima oko utvrđivanja nove granične crte između
Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, a 1704. imenovan je generalom.4 Vojničku
karĳeru obitelji Bolica nastavio je Nikola, sin Ivana Antuna (1705. – 1746.), također
vrhovni mletački nadzornik za pograničje prema Crnoj Gori, zapovjednik kotorske ratne
lađe i glavni osiguravatelj prĳenosa mletačke državne pošte prema Carigradu. Prema
postojećim saznanjima iz historiografije, jedan od zadnjih odvjetaka obitelji Bolica bio
je Marko, zabilježen kao zastavnik u mletačkim postrojbama na Levantu 1782. godine.5
2
Usp. Jovan RADONIĆ, Rimska kurĳa i južnoslovenske zemlje od XVI do XIX veka, SANU, posebna izdanja,
sv. 155 (Beograd: Naučna knjiga, 1950); Gligor STANOJEVIĆ, Jugoslovenske zemlje u mletačko-turskim
ratovima XVI–XVIII vĳeka (Beograd: Istorĳski institut, 1970); Istorĳa Crne Gore 3/1 (dalje: ICG 3/1)
(Titograd: Istorĳski institut Crne Gore – Pobjeda, 1975), 103, 110-111, 124; Tatjana RADAUŠ, “Bolica,
obitelj”, Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL) 2 (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1989),
108-112; Miloš MILOŠEVIĆ, Pomorski trgovci, ratnici i mecene. Studĳe o Boki Kotorskoj XV–XIX stoljeća,
prir. Vlastimir Đokić (Beograd – Podgorica: Equilibrium – CID, 2003), 114, 235; Lovorka ČORALIĆ, Iz
prošlosti Boke. Odabrane teme (Samobor: Meridĳani, 2007), 56-58; Piero PAZZI, I Cavalieri di San Marco:
Storia documentata (Perasto: Abbazia di San Giorgio, 2008), 171, 180.
3
Slavo MĲUŠKOVIĆ, “Zane Grbičić u istorĳskim izvorima”, Istorĳski zapisi 13/17 (1960) 2, 235-267; Slavo
MĲUŠKOVIĆ, “Inventar oružja Zane Grbičića”, Glasnik Cetinjskih muzeja 8 (1975), 63-68; ICG 3/1; Pavao
BUTORAC, Boka Kotorska u 17. i 18. stoljeću: politički pogled (Perast: Gospa od Škrpjela, 2000), 11-12;
ČORALIĆ, Iz prošlosti Boke, 58-59; PAZZI, I Cavalieri di San Marco, 211.
4
MĲUŠKOVIĆ, “Zane Grbičić”, 235-267; ICG 3/1; Miljenko FORETIĆ, “Bolica, Ivan Antun”, HBL 2, 110. U
potonjem tekstu usporedi i podrobnĳi popis literature.
5
RADAUŠ, “Bolica, obitelj”, 109; ČORALIĆ, Iz prošlosti Boke, 56.
199
Kapetan Nikola Bolica, o kojemu je rĳeč u ovome prilogu, vjerojatno je izravni

potomak toga kotorskog roda. Iako nemamo izravnih svjedočanstava (primjerice,
upisa u matične knjige župe sv. Tripuna u Kotoru), možemo pretpostaviti da je kapetan
Nikola – uz prethodno spomenutoga Marka – bio jedan od zadnjih potomaka obitelji
Bolica, koja izumire tĳekom 19. stoljeća.
Posljednji dani Serenissime, “skjavunske” postrojbe i Boličina pješačka satnĳa

Vojnu karĳeru Nikole Bolice moguće je, prema raspoloživim dokumentima, pratiti
od osamdesetih godina 18. stoljeća. Naime, 1782. bilježi se kao kadet u satnĳi bojnika
Stjepana Leonĳa (zavičajem također Kotoranina) u sastavu pukovnĳe Nikole Barbarića.6
Iste je godine, 25. veljače, promoviran u zastavnika (alfiere) te se u istom činu bilježi i
desetak godina poslĳe (1794.) u prekomorskoj satnĳi kojom je zapovĳedao Antonio
Cappadoca. Satnĳa je u trenutku nastanka popisa bila stacionirana u Kotoru, imala je
30-ak vojnika i časnika, a uz Boličino ime zabilježeno je da je iste godine premješten nella
galera Fortuna.7 Tĳekom idućih nekoliko godina nemamo pouzdanih podataka o Boličinu
napredovanju u vojnoj karĳeri – sve do kraja 1796., kada se u mletačkim izvorima bilježi
u činu kapetana.
Boličina satnĳa (compagnia), središnji predmet ovoga priloga, popisana je u Mlecima 31.
prosinca 1796. godine.8 Rĳeč je o satnĳi prekomorskih pješaka koji su pripadali pukovnĳi
pod zapovjedništvom pukovnika (colonnello) Antonĳa Paravĳe.9 U toj su pukovnĳi
djelovale, kako svjedoče sačuvani izvori, još samo dvĳe satnĳe (umjesto uobičajenih pet
do osam satnĳa po svakoj pukovnĳi). Jednom od njih zapovĳedao je sam Paravia, a ta je
satnĳa također popisana u Mlecima posljednjega dana 1796. godine. Drugom je satnĳom
zapovĳedao Ivan Petar Mihovilović, a za nju nam je sačuvan kasnĳi popis, načinjen 6.
svibnja 1797., nakon što se satnĳa iz Verone vratila u svoju bazu u Mletke. U trenutku
popisa imala je samo deset članova, a ta nas činjenica o (malo)brojnosti jedne od pješačkih
satnĳa koje su u regularno vrĳeme imale i do 60-ak ljudi izravno uvodi u tadašnje opće
vojno-političke prilike na mletačkoj Terrafermi. Naime, cĳela se 1796. godina za Mletačku
Republiku odvĳala u znaku posljednjih pokušaja održavanja nenaoružane (potom i
6
U ovom je dokumentu (ne i u kasnĳim istovrsnim spisima) Bolica zabilježen imenom Ivan Nikola. Vidi
Archivio di Stato di Venezia (dalje: ASV), Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli (dalje:
Inquisitori), b. 450. Fanti oltramarini. Reggimento Nicolò Barbarich, 1782.
7
ASV, Inquisitori, b. 647. Fanti oltramarini. Reggimento Vicenzo Micheli Viuri, Ezzovich, ora Bucchia,
Compagnia capitan conte Antonio Cappadoca, Caaro, 1. III. 1794. Kao pripadnik squadra del Golfo Bolica
se u Kotoru bilježi i 1795. godine.
8
ASV, Inquisitori, b. 671. Fanti oltramarini, Reggimento Paravia Antonio, Compagnia Capitan Nicolò
Boliza, 31. XII. 1796.
9
Antonio Paravia odvjetak je obitelji talĳanskoga podrĳetla koja je imala zapaženu ulogu u vojnoj
i društvenoj povĳesti istočnoga Jadrana. Krajem 18. stoljeća kao jedan od zapovjednika postrojbi
prekomorskih pješaka bilježi se Giovanni Paravia, a njegov je sin Pietro Alessandro (1797.–1857.), pisac,
jezikoslovac, dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Torinu te osnivač (donacĳom od više od 10 000
primjeraka) zadarske javne knjižnice, koja je u njegovu čast bila nazvana Biblioteca Comunale Paravia
(danas Znanstvena knjižnica).
200
naoružane) neutralnosti spram francusko-austrĳskih sukoba na tom dĳelu Apeninskoga

poluotoka. Napoleonovim spuštanjem u Italĳu u proljeće 1796. i postizanjem niza pobjeda
nad Austrĳancima (Montenoe, Millesimo, Dego, Mondove, Lodi) Francuzi dospĳevaju
do samih granica mletačkih kopnenih stečevina. Stoga je već od sredine 1796. situacĳa za
mletačku upravu u zaleđu postala nepodnošljiva i neizvjesna – istovremeno ondje djeluju
austrĳske postrojbe (najčešće u povlačenju), a munjevite akcĳe Napoleonovih generala
postupno otimaju gradove u kojima se donedavno vĳorio stĳeg svetoga Marka. Tada
vrhovne vlasti (Senat) započinju ubrzano pozivati prekomorske postrojbe stacionirane
u Dalmacĳi (ponajprĳe u glavnom mletačkom uporištu na istočnom Jadranu – Zadru),
koje dolaze u grad na lagunama i na Lido te se odande žurno upućuju u mletačke utvrde
smještene diljem kopnenoga zaleđa. Upravo će prekomorske, odnosno “skjavunske”
postrojbe sudjelovati u krvavom protufrancuskom ustanku u Veroni u dane Uskrsa
1797. (Pasque Veronesi, 17. – 25. travnja 1797.), a među njima zasigurno i ovdje spomenuta
Mihovilovićeva jedinica, koja će se nakon gušenja ustanka i konačnog protjerivanja
predstavnika mletačke vlasti desetkovana vratiti u Mletke, gdje je ubrzo potom popisana
i vraćena u domovinu.10
Sličnu je funkcĳu, ali s epilogom koji nam nĳe poznat na osnovi postojećih saznanja,
trebala imati i mnogoljudna satnĳa kapetana Bolice. Jedinica je već na samom početku
1797. upućena na uzavrelo bojište Terraferme te je u izvoru izrĳekom rečeno da se
compagnia Boliza upravlja da bi pomogla tamošnjim predstavnicima mletačke vlasti.11
Boličina satnĳa, popisana pred odlazak na Terrafermu, imala je 123 vojnika i časnika/
dočasnika, što je barem dvostruko više od uobičajenoga vojnog ljudstva po satnĳi. Taj
nam podatak govori da je ustroj mletačke vojske u posljednjim mjesecima opstojanja
Republike Sv. Marka bio sve samo ne regularan te da su oscilacĳe u popunjenosti
pojedinih jedinica (od prekobrojnosti satnĳe do izrazitog manjka vojnika) bile veoma
velike. Uz kapetana Bolicu, u satnĳi se nalazilo još devet časnika/dočasnika: poručnik
(tenente) Zaccaria Caldana, zastavnik (alfier) Ivan Marko Kažotić, narednici (sargente)
Augustin Savin iz Trogira i Špiro Strnjačić iz Karina te kaplari (caporal) Ante Jaković iz
10
O zbivanjima na mletačkoj Terrafermi u prvoj polovini 1797., posebice o ustanku u Veroni, kao i o
posljednjim danima Mletačke Republike usp. Girolamo DANDOLO, La caduta della Repubblica di Venezia
ed i suoi ultimi cinquant’anni. Studi storici (Venezia: Pietro Naratovich tipografo editore, 1855); Enrico
BEVILACQUA, Le Pasque Veronesi (Verona: Remigio Cabianca Libraio Editore, 1897); Francesco Mario
AGNOLI, Le Pasque Veronesi: quando Verona insorse contro Napoleone: 17-25 aprile 1797 (Rimini: Il Cerchio,
1998); Andrea DA MOSTO, I dogi di Venezia (Milano: Giunti Editore, 2003), 537-538; Antonio MAFFEI,
Dalle Pasque Veronesi alla pace di Campoformido: la fine della dominazione veneziana in Verona (Rimini: Il
Cerchio, 2005); Charles DIEHL, Mletačka Republika (Zagreb: Tipex, 2006), 181-182; Gaetano COZZI –
Michael KNAPTON – Giovanni SCARABELLO, Povĳest Venecĳe 2 (Zagreb: Antibarbarus, 2007), 700-720;
Giovanni DISTEFANO, Atlante storico di Venezia (Venezia: Supernova, 2007), 544-566; Frederic C. LANE,
Povĳest Mletačke Republike (Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga, 2007), 464-465; Alvise ZORZI, La
Repubblica di leone: Storia di Venezia (Milano: Bompiani, 42008), 500-532.
11
Tada je dužnost generalnoga providura Terraferme obnašao (imenovan 2. listopada 1796.) Francesco
Baagia. Dobro upoznat s vrĳednošću i pouzdanošću prekomorskih vojnih snaga, Baagia je poslĳe, u
proglasu upućenom stanovnicima Verone dan prĳe otpočinjanja protufrancuskoga ustanka (16. travnja
1797.), izrĳekom spomenuo da se oslanja na truppe Schiavone regolate (AGNOLI, Le Pasque Veronesi, 22).
Drži se da je u “Veroneškom Uskrsu” sudjelovalo oko 400 oltramarinskih pješaka te 50-ak Croata a cavallo.
201
Poreča, Antun Mažoran iz Korčule, Mĳo Kurtović i Pave Ilić iz Pađena kraj Knina te Blaž
Pauletić iz Šibenika.
Zavičajna struktura Boličinih časnika i vojnika osobito je zanimljiva. Naime, u
prethodnim su (mirnodopskim) uvjetima satnĳe često novačene u krajevima iz kojih
je potjecao njihov zapovjednik, a u ovom slučaju bilježimo potpuno drugačĳu situacĳu
te je jedini Bokelj u satnĳi sam kapetan Nikola Bolica. Zabilježeno je i relativno malo
vojnika i časnika iz obalnoga dĳela Dalmacĳe i Istre (pretežno je rĳeč o časnicima), a
izrĳekom se kao mjesta njihova podrĳetla bilježe Poreč (jedini ovdje zabilježeni istarski
grad), Trogir, Šibenik, Korčula, Vodice i Zaton kod Šibenika. Zanimljivo je, međutim,
da je u Boličinoj postrojbi i određen broj otočana, mahom onih s područja šibenskoga
arhipelaga (Krapanj, Zlarin, Prvić). Nadalje, većina vojnika potječe iz krajeva koji su se
tĳekom ranoga novog vĳeka nalazili pod osmanskom vlašću, a u drugoj polovini 17.
odnosno početkom 18. stoljeća priključeni su mletačkomu Stato da Mar kao “Nove” ili
“Najnovĳe” stečevine. To su vojnici s područja Neretve (de Narenta), iz Sinja, Karina,
Makarske, Skradina i skradinske okolice (popisani prema pripadnosti pojedinim
lokalnim vojničkim skupinama, odnosno bandierama) te – osobito učestalo – vojnici iz
kninskoga kraja. Dio potonjih upisan je s oznakom territorio di Knin, a kada je rĳeč o
konkretnim mjestima, prevladavaju sela Pađene i Plavno.
Ako promotrimo zbirni omjer Boličina vojnoga ljudstva s obzirom na podjelu na
njihovo regionalno podrĳetlo, opažamo izrazitu prevagu dalmatinskoga zaleđa (55,3%).
S područja dalmatinske obale potječe 10,6% vojnika, s otoka (Korčula i šibenski otoci)
njih 11,4%, dočim su vojnici sa širega područja Neretve zastupljeni sa 9,8%. Uz imena
nekih vojnika nĳe zabilježeno mjesto njihova pobližeg podrĳetla (iako možemo s velikom
vjerojatnošću pretpostaviti da je također rĳeč o Dalmatincima) te njihov omjer u ukupnom
zbiru Boličina ljudstva iznosi 11,4%. Naposljetku, područja Istre i Boke zastupljena su
isključivo u pojedinačnim primjerima, odnosno s po 0,8% (vidi grafikon 1).
Boka Istra
0,8% 0,8% obalna
nepoznato Dalmacija
11,4% 10,6%
Neretva otona
9,8% Dalmacija
11,4%
zalee Dalmacije
55,3%
Grafikon 1. Vojnici i časnici u Boličinoj satnĳi prema regionalnoj pripadnosti
202
Kada je rĳeč o gradskim naseljima, opažamo njihovu malu zastupljenost – Sinj

i Makarska s po tri primjera, Trogir sa dva te Poreč, Korčula i Šibenik s po jednim
primjerom, to jest udio vojnika i časnika iz tih sredina iznosi tek 8,9% ukupnoga zbira.
Naposljetku, kada statistički usporedimo sva u izvorima označena mjesta podrĳetla
ovdje razmatranih vojnika i časnika, prevagu odnose oni zavičajem iz Pađena (21%),
a znatnĳim udjelom slĳede ih oni s područja Skradina (13%), iz neretvanskoga kraja
i iz Plavnog (s po 9,7%) te s područja označenog kao territorio di Knin (6,5%). Ako,
međutim, uzmemo u obzir da se pod kninski teritorĳ mogu ubrojiti i Pađene i Plavno,
tada udio vojnika iz toga dĳela Dalmacĳe još više prevladava i iznosi znatnih 37% (vidi
grafikon 2).
30
25
20
15
10
5
0
Plavno
Makarska
nepoznato
Neretva
Trogir
Kotor
Karin
Vrpolje
Skradin i okolica
Korula
Prvi
Paene
Kninski teritorij
Sinj
Krapanj
Vodice
Zlarin
Zaton
Pore
Šibenik
Grafikon 2. Vojnici i časnici u Boličinoj satnĳi prema naseljima i krajevima podrĳetla
Vojnici Boličine compagnĳe zasigurno su bili međusobno povezani unutar svojih

lokalnih, zavičajnih podskupina. O tome nam neizravno, ali ipak dovoljno zorno,
svjedoči način njihova unosa u popis. Naime, uz tek poneku iznimku, vojnici su
pristupali popisivaču koji je bilježio njihove osnovne podatke (ime, očevo ime, prezime,
podrĳetlo) u skupinama određenim prema mjestima njihova podrĳetla, tako da su u
popisu, primjerice, svi vojnici sa šibenskih otoka ili iz Plavnog zabilježeni jedan ispod
drugoga. U postrojbi se bilježe i članovi istih obitelji, primjerice braća Filip i Jakov
Kokan iz okolice Knina, Kuzman i Damjan Kasum iz Pađena, više članova obitelji Ilić i
Rusić iz Pađena odnosno Plavnog i Culići iz Skradina.
203
Umjesto zaključka
Što se dogodilo sa 123 vojnika i časnika iz Boličine pješačke satnĳe? Dostupni i do
sada istraženi podaci o tome nam ne govore dovoljno. Ono što nam je poznato jest
činjenica da je ta jedinica – poput niza drugih tada pozvanih mletačkih prekomorskih
postrojbi – prispjela iz svoje domovine u Mletke te je ubrzo potom upućena na
područje Terraferme. Moguće je, čak i veoma vjerojatno, da je djelovala na njezinu tada
najosjetljivĳem području – u Veroni. Ondje je vjerojatno, poput Mihovilovićeve satnĳe
s kojom je dĳelila pripadnost istoj pukovnĳi, sudjelovala u dizanju protufrancuskoga
ustanka i privremenom protjerivanju Francuza iz grada, a nakon sloma otpora vraćena
je s osjetno smanjenim ljudstvom. U svĳesti Veronjana i danas je živa uspomena na
njihove “skjavunske” suborce (redovito uprizorene prilikom obilježavanja godišnjice
“Veroneškog Uskrsa”) koji su – zajedno s domaćim snagama – barem nakratko
zaustavili Napoleonov pohod prema prĳestolnici Serenissime. U danima kada je
posljednji mletački dužd Lodovico Manin panično vapio da “više nitko nĳe siguran
u svojem krevetu” (Sta noe no semo sicuri neanche nel nostro leo), Boličini su vojnici
proživljavali posljednje dane svoje službe pod stĳegom lava svetoga Marka. Možda su
upravo Fanti oltramarini (oni koji su izbjegli francusku odmazdu, smrt i zatočeništvo)
iz Plavnog, s Prvića ili iz Sinja, napuštajući Mletke na Hrvatima toliko simboličnoj Riva
degli Schiavoni bili među onim “prevjernim Skjavunima” (Fedelissimi Schiavoni) koji su
kliktajem “Viva San Marco” posljednji put prizivali nekadašnju slavu i moć države
koja je neumitno tonula u povĳest.
Prilog
Popis časnika i vojnika iz satnĳe Nikole Bolice u pukovnĳi Antonĳa Paravĳe
(Archivio di Stato di Venezia, Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli,
b. 671. Fanti oltramarini, Reggimento Paravia Antonio, Compagnia Capitan Nicolò
Boliza, 31. XII. 1796.).12
1. Kapetan (capitano): Nikola Bolica
2. Poručnik (tenente): Zaccaria Caldana
3. Zastavnik (alfier): Ivan Marko Kažotić (Casoi)13
4. Narednik (sargente): Augustin Savin – Antun – Trogir
5. Narednik (sargente): Špiro Strnjačić – Damjan – Karin
6. Kaplar (caporal): Ante Jaković – Mate – Poreč
12
Popisi časnika, dočasnika i vojnika u svim mletačkim prekomorskim postrojbama, pa i u primjeru satnĳe
kojom je zapovĳedao kapetan Nikola Bolica, pisani su jednoobrazno. Najprĳe se bilježi zapovjednik
satnĳe, zatim ostali časnici i dočasnici te potom obični vojnici. Uz njihova imena i prezimena navodi
se ime oca te zavičajno podrĳetlo. Ovdje njihova imena donosimo (osim u primjerima kada podrĳetlo
vojnika nĳe hrvatsko) u hrvatskoj inačici, a posebno je vrĳedno naglasiti da su i u mletačkoj varĳanti
najčešće napisana u hrvatskom, a ne u venetiziranom obliku, kako je to bivalo prošlih stoljeća (npr. Ivan
ili Jovan umjesto Zuanne, Ante umjesto Antonio, Petar umjesto Pietro i slično).
13
Naknadno je prekrižen.
204
7. Kaplar (caporal): Antun Mažoran – Nikola – Korčula

8. Kaplar (caporal): Mĳo Kurtović
9. Kaplar (caporal): Pave Ilić – Andrĳa – Pađene
10. Kaplar (caporal): Blaž Pauletić – Juro – Šibenik
Vojnici (soldati):
11. Ivan Perišić – Antun – kninski okrug (territorio di Knin)14
12. Filip Kokan – Marko – kninski okrug (territorio di Knin)
13. Jakov Kokan – Marko – kninski okrug (territorio di Knin)
14. Nikola Dević – Mate – kninski okrug (territorio di Knin)
15. Ante Zebić – Pave – kninski okrug (territorio di Knin)
16. Stipan Milan – Miho – kninski okrug (territorio di Knin)
17. Jadre Kovačević – Martin – kninski okrug (territorio di Knin)
18. Jerko Ban – Ivan – Vrpolje (bandiera Vrpolje)
19. Marko Landeka – Dujam – Vrpolje (bandiera Vrpolje)
20. Jakov Čelan – Filip – kninski okrug (territorio di Knin)
21. Petar Dragojević – Janko – Pađene
22. Todor Buzalo – Ilĳa – Pađene
23. Miho Šolaja – Risto – Pađene
24. Jakov Rudaković – Marko – Pađene
25. Lazo Sošić – Jandre – Pađene
26. Kuzman Kasum – Jakov – Pađene
27. Damjan Kasum – Jakov – Pađene
28. Petar Pera – Rade – Pađene
29. Marko Švrkalj (Svercagl) – Filip – Pađene
30. Sriko Švrkalj (Svercagl) – Filip – Pađene
31. Nikola Pelopčić – Petar – Pađene
32. Špiro Oklopčić – Marko – Pađene
33. Stanko Svezĳa – Nikola – Pađene
34. Luka Oklopčić – Vasilj – Pađene
35. Petar Smuđa – Sava – Pađene
36. Damjan Kornjača – Jovan – Pađene
37. Gligorĳe Tansa – Ostoja – Pađene
38. Nikola Samardžĳa – Pave – Pađene
39. Mĳo Sošić – Ivan – Pađene
40. Vasilj Maras – Ivan – Pađene
41. Mitar Ilić – Pave – Pađene
42. Jovan Ilić – Lazo – Pađene
43. Gligor Ilić – Marko – Pađene
44. Josip Ilić – Lazo – Pađene
14
205
45. Mile Račić – Marko – Plavno (Plavno secondo)

46. Ivan Rodić – Petar – Plavno (Plavno secondo)
47. Petar Rusić – Lazo – Plavno (Plavno secondo)
48. Aleksa Rusić – Stipan – Plavno (Plavno secondo)
49. Filip Rusić – Ivan – Plavno (Plavno secondo)
50. Sava Novaković – Ilĳa – Plavno (Plavno secondo)
51. Sava Bursać – Simo – Plavno (Plavno secondo)
52. Vasilj Bojanić – Juraj – Plavno (Plavno secondo)
53. Lazo Žarić – Ilĳa – Plavno (Plavno terzo)
54. Stojan Petrović – Petar – Plavno (Plavno terzo)
55. Filip Petrović – Gajo – Plavno (Plavno terzo)
56. Lazo Savić – Juraj – Plavno (Plavno terzo)
57. Juraj Giljković – Ivan – Makarska
58. Matĳa Lorina – Jakov – Makarska
59. Ilĳa Sučić – Ivan – Makarska
60. Grgur Jerković – Filip – Neretva
61. Lovro Maroević – Jakov – Neretva
62. Paskval Bustrač (Bustraz) – Toma – Neretva
63. Mĳo Simarević – Mihovil – Neretva
64. Martin Palinić – Antun – Neretva
65. Stjepan Stiljić (Stiglich) – Matĳa – Neretva
66. Juraj Bubić – Vid – Neretva
67. Miho Vistrica – Nikola – Neretva
68. Tadĳa Maro – Antun – Neretva
69. Marin Medak – Josip – Neretva
70. Petar Žulj – Božo – Skradin
71. Mate Culić – Ivan – Skradin
72. Ante Culić – Aleksa – Skradin
73. Toma Erak – Mate – Zlarin
74. Ive Beban – Stipan – Zlarin
75. Šimun Kožar – Ante – Zlarin
76. Ante Kaloper – Joso – Zlarin
77. Ante Bilić – Ivan – Zlarin
78. Šimun Jurat – Ivan – Prvić
79. Grgo Lasinović – Frane – Prvić
80. Ante Basso – Nikola – Prvić
81. Nikola Krička – Ilĳa – bandiera Vulinić
82. Jakov Ličić – Ilĳa – bandiera Vulinić
83. Ilĳa Kartelo – Stipe – bandiera Vulinić
84. Juraj Milošević – Jure – bandiera Bidić
85. Vasilj Gajo – Toma – bandiera Askan
86. Ivan Bilač – Petar – bandiera Askan
206
87. Petar Jurić – Jure – bandiera Silov

88. Lazo Bulaga (Bulaja) – Petar – bandiera Silov
89. Joso Šomolj – Antun – bandiera Silov
90. Ivan Cernić – Petar – bandiera Gulin
91. Lovro Borgin – Šime – Vodice
92. Ante Kramer – Stjepan – Vodice
93. Paskval Zorić – Skradin15
94. Petar Mustapić – Antun – Skradin
95. Filip Kostan – Ivan – bandiera Gulin
96. Petar Sumera – Božo – Krapanj
97. Krsto Bacelić – Stipan – Krapanj
98. Mato Peran – Antun – Krapanj16
99. Stipan Pivac – Toma – Krapanj
100. Antun Martinović (zvan Krikalo) – Grgo – Zaton
101. Andrĳa Dedo – Antun – Zaton
102. Toma Ajduković – Ante – Zaton
103. Luka Milošević – Pere – Zaton
104. Ivan Sarić – Bare – Zaton
105. Petar Roško – Ivan – Sinj17
106. Stipan Barošić (Barovšić) – Riste – Sinj
107. Mate Vrdoljak – Ivan – Sinj
108. Petar Jurić – Toma
109. Petar Vukobrat – Marko – Pađene
110. Ilĳa Bukorević – Vaso
111. Vaso Debelica – Juko
112. Todor Bajić – Luka18
113. Todor Popović – Ivan
114. Božo Milić – Jovan
115. Šime Radić – Ivan
116. Ivan Cerić – Matĳa
117. Ivan Malpaz – Jakov
118. Andrĳa Marešić – Matĳa
119. Augustin Tomašević – Grgo
120. Matĳa Jurišić – Dujam
121. Josip Grgić – Juraj – Neretva
122. Dujam Žunić – Baldo – Neretva
123. Krsto Cvitanović (zvan Paraposso) – Mate – Zlarin
15
Preminuo 28. lipnja 1797. te je naknadno prekrižen.
16
Preminuo 28. svibnja 1797. te je naknadno prekrižen.
17
18
207
Croatian soldiers in the last days of the Republic of Venice:

Captain Nicholas Bolica and his Fanti oltramarini
Summary
The main focus of the paper is the analysis of a Croatian infantry company that had been
active in the Venetian military service in the last months of the existence of the Republic of
Venice. The particular Croatian infantry company belonged to the “overseas infantrymen” (Fanti
oltramarini) and it was part of the regiment of Antonio Paravia. This company was commanded
by Nicholas Bolica, the member of a very noticeable noble family of Kotor, whose members had
served in the Venetian army for centuries. The detailed analysis of the areas of the origin of the
soldiers and officers of this company is given in the paper and it argues that the most of them of
Bolica’s company originated in the Dalmatian hinterland, more precisely from the areas around
the city of Knin. The company was listed in Venice on December 21st, 1796, and then sent in the
hinterland of Venice, the region which was theatre of war between Austrian and French troops
at that time. In the aachment of the paper the list of all officers and soldiers of Bolica’s company
is given. The original document is kept in the Archivio di Stato di Venezia in the collection
“Inquisitori sopra l’amministrazione dei pubblici ruoli“.
Key words: Republic of Venice, Dalmatia, Fanti oltramarini, military history, the 18th century,
Archivio di Stato di Venezia
208
Nataša Štefanec
Osmanski zapovjednici i struktura osmanske i habsburške

vojske na hrvatskom dĳelu krajišta (prema špĳunskim
izvještajima iz 1570-ih)
Autorica prezentira odabrane špĳunske izvještaje iz druge polovine 16. stoljeća

koji govore o brojnosti osmanskih vojnih posada, rodovima osmanske vojske te
zapovjednicima i djelatnim utvrdama spram Hrvatske krajine. Iznosi razloge
zbog kojih su habsburški vojni uredi prikupljali slične izvještaje, analizira odnos
osmanskih i habsburških vojnih potencĳala na tom dĳelu Krajine te upućuje na
velike osmanske vojne prednosti zbog kojih su Habsburgovci morali reformirati
i poboljšati svoje snage na Hrvatskoj krajini. Temeljne informacĳe iz izvještaja
donosi u prĳevodu, sistematizirane u obliku tablice, a u dodatku prilaže prĳepis
izvještaja pisanih na njemačkom jeziku.
Ključne rĳeči: Vojna krajina, špĳunaža, 16. stoljeće, osmanska vojska, osmanski
zapovjednici, osmanske utvrde, habsburška vojska
Uvod – kontekst nastanka spisa

Habsburški napori u organiziranju protuosmanske obrane od Jadranskoga mora
do Transilvanĳe trajali su od 1520-ih, a u 1570-ima uslĳedila je velika reorganizacĳa
obrambenoga sustava. O organizacĳi obrane vĳećalo se na saborima nasljednih
austrĳskih zemalja, u dvorskim institucĳama u Beču i u samim graničnim
kraljevstvima. Vĳećanja su kulminirala Bečkim savjetovanjem (kolovoz-rujan 1577.) te
unutrašnjoaustrĳskim saborom u Brucku na Muri (sĳečanj-ožujak 1578.). Posljednja dva
velika okupljanja rezultirala su reorganizacĳom sustava financiranja, opskrbe i naoružanja,
rasporeda utvrda i kapetanĳa te donĳela mnoge promjene u upravnoj strukturi i hĳerarhĳi
Vojne krajine. Pokušalo se koordinirati obranu na svim razinama i u svim zemljama pod
habsburškom vlašću. Pritom je na Bečkom savjetovanju naglasak bio na četiri ugarska
odsjeka Krajine, a u Brucku se raspravljalo o Hrvatskoj i Slavonskoj krajini.
U Brucku je ustrojeno i novo Dvorsko ratno vĳeće sa središtem u Grazu, koje se
sastojalo od brojnih novih ili preuređenih ureda i službi na austrĳskom i krajiškom
prostoru. Gradačko vĳeće preuzelo je upravu nad Slavonskom i Hrvatskom krajinom.
U Beču i Grazu dogovoren je dugoročni plan financiranja obrane, ponajviše iz sredstava
koja su prikupljali austrĳski staleži. Nadvojvoda Ernest postavljen je na čelo obrane
209
četirĳu ugarskih vojnokrajiških odsjeka, a nadvojvoda Karlo na čelo obrane Hrvatske i

Slavonske krajine. Ban je, kao glavni zapovjednik Banske krajine, u ovlastima izjednačen
s glavnim zapovjednicima Hrvatske i Slavonske krajine, koji su u nadolazećim
stoljećima najčešće bili plemići iz austrĳskih zemalja. Ban je time izgubio vrhovne vojne
ovlasti na Hrvatskoj i Slavonskoj krajini, protiv čega su hrvatsko-slavonski staleži u
narednim desetljećima neuspješno prosvjedovali. Budući da su staleži Unutrašnje
Austrĳe pristali izdvajati veća novčana sredstva od financĳski oslabljenih hrvatsko-
slavonskih staleža, priskrbili su si veći udio i utjecaj u krajiškoj upravi.
Na rasprave u Beč i Bruck pozvani su najznačajnĳi vojni stratezi i stručnjaci raznih
profila, uglavnom iz dvorskih krugova, te predstavnici onih staleških grupacĳa koje
su financĳski najviše doprinosile obrani. Radilo se ponajprĳe o visokom plemstvu iz
Češkoga Kraljevstva i inkorporiranih zemalja te nasljednih austrĳskih zemalja. Ugarski,
hrvatski i slavonski plemići i zapovjednici nisu pozvani, što je prouzročilo mnogo
prosvjeda i nezadovoljstva. Ipak, rasprave su bile dobro pripremljene. Napokon, na
njima se isprepletalo pitanje protuosmanske obrane i unutrašnjega političkog preustroja
na cĳelom srednjoeuropskom prostoru (pitanje političke moći protestantskih staleža,
pozicioniranja u novom Dvorskom ratnom vĳeću u Grazu i novonastajućim vojnim
institucĳama, nadzora i uprave nad golemim financĳskim sredstvima predviđanima
za obranu, mogućnosti zarade na vojnim poslovima itd.).1
Zapisnici svjedoče o veoma dobroj obavĳeštenosti sudionika o stanju na Krajini te
velikom trudu koji je uložen ne bi li se raspravili razni argumenti, oblikovala temeljna
stajališta te izabrala primjerena i održiva rješenja. Pritom su do izražaja jasno došla
politička raslojavanja (hĳerarhĳska, staleška, regionalna) među samim austrĳskim
staležima, koji su obrambena rješenja i političke dogovore pokušali finalizirati u skladu
sa svojim brojnim partikularnim interesima.
Prikupljanje informacĳa o osmanskim potencĳalima i definiranje habsburških

strateških ciljeva
Za uspješnu raspravu o konsolidacĳi obrane valjalo je ispuniti nekoliko preduvjeta.
Prvo, utjecajni ljudi na bečkom dvoru i u bečkom Dvorskom ratnom vĳeću smatrali
su da je preduvjet za otvorenu, načelnu raspravu o preustroju Vojne krajine pozivanje
stručnjaka i utjecajnih osoba, uz izbjegavanje lokalnih ugarskih, hrvatskih i slavonskih
predstavnika, bez obzira na njihovo znanje i iskustvo. Naime, vladalo je uvjerenje da
će potonji, ako dođu, inzistirati na svojim pojedinačnim interesima te tako onemogućiti
1
Više o saboru unutrašnjoaustrĳskih zemalja u Brucku na Muri 1578. u: Milan KRUHEK, Krajiške utvrde
i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb: Institut za suvremenu povĳest, 1995), 270-375;
Winfried SCHULZE, Landesdefension und Staatsbildung. Studien zum Kriegswesen des innerösterreichischen
Territorialstaates (1564–1619) (Wien – Graz – Köln: Böhlau, 1973); Artur STEINWENTER, “Die Übernahme
der Grenzverteidigung in Kroatien durch den Beherscher Innerösterreichs (1578.)”, Zeitschri des
Historischen Vereines für Steiermark 20 (1924), 43-59; Nataša ŠTEFANEC, Država ili ne. Ustroj Vojne krajine
1578. godine i hrvatsko-slavonski staleži u regionalnoj obrani i politici (Zagreb: Srednja Europa, 2011). Više o
samom Bečkom savjetovanju u: ŠTEFANEC, Država ili ne, 142-159 i passim.
210
Nataša Štefanec ▪ Osmanski zapovjednici i struktura osmanske i habsburške vojske...
dogovor o cjelovitim strateškim rješenjima. Nadalje, preduvjet uspješne rasprave bila

je potvrda načelne spremnosti austrĳskih staleža na dugoročno izdvajanje financĳskih
sredstava koja bi omogućila sve predviđene (re)organizacĳske zahvate. Iznimno važan
preduvjet bila je dobra priprema savjetovanja u smislu prikupljanja svih potrebnih
informacĳa s terena.
Za potrebe savjetovanja u Beču, svaki od šest glavnih zapovjednika krajiških odsjeka
morao je poslati niz informacĳa s terena. Tražili su se detaljni uvidi u potrebe i probleme
pojedinih krajiških odsjeka od Jadrana do Transilvanĳe u domeni opskrbe (potreba za
namirnicama, platnom i sl.), naoružanja (popis raspoloživog hladnog i vatrenog oružja
i municĳe, potrebe za novom opremom), suradnje s lokalnom vojskom i jedinicama
na terenu, stanja utvrda (potrebe za obnavljanjem postojećih i osposobljavanjem
novih utvrda) te u domeni brojnosti i dostatnosti plaćene i neplaćene vojske, njezine
opremljenosti, zapošljavanja, plaćanja i slično. Diskutiralo se i o pronevjerama te
načinima da se sustav što bolje uredi i konsolidira.2
Jedan od najvažnĳih zahtjeva upućen glavnim zapovjednicima bio je da preko
svojih špĳuna ili doušnika osiguraju detaljne uvide u stanje vojske i utvrda na
osmanskoj strani Krajine. Svaki je glavni zapovjednik trebao rekonstruirati stanje na
sebi suprotstavljenom odsjeku te ga što hitnĳe poslati u Beč. Inzistiralo se na sustavnosti
podataka i što preciznĳem uvidu u stanje na osmanskoj Krajini.
Dobavljanje informacĳa s terena bilo je i prĳe 1570-ih jedan od najvažnĳih
zadataka vojnih zapovjednika na Krajini, ali i jačih hrvatskih i slavonskih plemića koji
su imali vojnike ili bili na “austrĳskoj” plaći, poput Zrinskih. Zapovjednici su imali
mrežu uhoda, odnosno informatora, koji su posredovali informacĳe o okupljanju
i brojnosti osmanske vojske te osmanskim ofenzivnim planovima. Tako su se mogli
pravovremeno pripremiti za napade ili organizirati protunapade. Doušnike i obavĳesti
plaćalo se i iz redovnoga krajiškog proračuna.3 Hrvatski i slavonski plemići imali su
svoje privatne obavještajne mreže, a obavĳesti su dĳelili s ostalim krajiškim časnicima.
Sve bi vĳesti, posebno razvojem krajiške poštanske službe, završavale u uredima
bečkoga Dvorskog vĳeća, odnosno u središnjim pokrajinskim uredima Štajerske
i Kranjske (poslĳe Dvorskoga ratnog vĳeća u Grazu). Velik nedostatak u Hrvatsko-
slavonskom Kraljevstvu bilo je nepostojanje sličnog, stalnog, središnjeg ureda u kojem
bi se prikupljale takve obavĳesti.
2
Protokol Bečkog savjetovanja: Beč, Kriegsarchiv, Alte Feldakten (dalje: KA-AFA), 1577-13-2, 1r-368r.
3
Primjerice, vojni proračun Hrvatske krajine iz 1576. predviđa potrošnju od 100 rajnskih guldena mjesečno
za tajne vĳesti, odnosno dobavljače informacĳa (Gehaime Khundtschaen), isto kao i vojni proračun iz 1578.
godine. To je bila uobičajena i prilično visoka stavka koju je na raspolaganju imao glavni zapovjednik
Hrvatske krajine. KA-AFA-1576-12-2; KA-AFA-1578-3-2. Isto se nastavlja i u 17. stoljeću. O obavještajnoj
i poštanskoj službi više u: Josip ŽONTAR, Obveščevalna služba in diplomacĳa avstrĳskih Habsburžanov v boju
proti Turkom v 16. stoletju (Ljubljana: Slovenska akademĳa znanosti in umetnosti, 1973); ŠTEFANEC, Država
ili ne, 200, 284-288 i passim; Andrej HOZJAN, “Die ersten steirischen Kundscha er und Postbeförderer:
Spionage, Kontraspionage und Feldpost der Grazer Behörden zwischen 1538 und 1606.”, Mieilungen
des Steiermärkischen Landesarchivs 48 (1998), 237-279.
211
Opisani se sustav informanata koristio i 1577. jer, osim funkcionalnoga uređivanja

habsburškoga dĳela Krajine, Osmanlĳama je valjalo suprotstaviti dovoljno vojske i
naoružanja, a vojne je potencĳale trebalo strateški rasporediti u najbolje pozicionirane
utvrde, ovisno o osmanskim snagama na suprotnoj strani.
Već od početka 1570-ih bilo je jasno (što je tĳekom spomenutih savjetovanja i
izrĳekom potvrđeno) da će se habsburška strategĳa i dalje temeljiti na obrambenom
ratu. Procĳenjeno je da trenutačno nema dovoljno sredstava za ofenzivni rat (možda
tek za pokoju veću vojnu akcĳu).4 U takvoj situacĳi austrĳskim zapovjednicima nĳe
bilo na umu vraćati osvojene dĳelove Ugarskoga (pa tako i Hrvatsko-slavonskoga)
Kraljevstva, nego što bolje utvrditi i održavati jednu obrambenu tampon-zonu. Koje
će utvrde biti obnovljene i bolje posjednute, kao i koji će dĳelovi prostora biti bolje
branjeni, ovisilo je ponajprĳe o osmanskim snagama s druge strane, a ne o potrebi
vraćanja terena.5
Lokalnim hrvatsko-slavonskim plemićima takva strategĳa uglavnom nĳe
odgovarala – nĳe se usmjeravala k oslobađanju teritorĳa i konsolidirala je granicu
na njihovim posjedima. Hrvatsko je i slavonsko plemstvo prosvjedovalo, ali zbog
financĳske i političke nemoći te s obzirom na velika austrĳska ulaganja prosvjedi nisu
rezultirali promjenom habsburške i unutrašnjoaustrĳske strategĳe.6 Vojna je krajina
nakon 1578. desetljećima funkcionirala na temeljima postavljenima u Brucku.
Osmanska vojska spram Hrvatske krajine: brojnost i stanje

U drugoj polovini 1577. glavni zapovjednici na ugarskim krajinama te na Hrvatskoj
i Slavonskoj krajini pripremali su i u Beč slali dokumente i izvještaje, koji su preko
Dvorskoga ratnog vĳeća prosljeđivani caru, a zatim i nadvojvodama. Car je smatrao
da su pristigla “mišljenja veoma važna jer glavni zapovjednici na Krajini neće osobno
prisustvovati savjetovanju zbog njegove ekskluzivnosti, a tĳekom savjetovanja neće
biti vremena dopisivati se”.7
Nadvojvoda Ernest naložio je u drugoj polovini lipnja glavnomu zapovjedniku
Hrvatske krajine Hansu von Auerspergu8 da prikupi informacĳe o stanju na osmanskoj
4
O strategĳi obrambenoga rata u: ŠTEFANEC, Država ili ne, 273-288.
5
To je stav naslĳeđen iz ranĳih vremena, u vezi s kojim je procĳenjeno da ga se i dalje valja držati. Vidi
primjerice Lenkovićev izvještaj iz 1563. u: KRUHEK, Krajiške utvrde, 185-197.
6
Slična je situacĳa trajala do daleko u 17. stoljeće i izazivala nebrojene frustracĳe domaćega plemstva,
kulminirajući uključivanjem Zrinskih i Frankopana u velikašku urotu. Taj upečatljiv protest ugarskih i
hrvatskih velikaša ipak nĳe naišao na odaziv širih grupacĳa plemstva i društvenih skupina u Ugarsko-
Hrvatskom Kraljevstvu, kao ni na odaziv crkvenih krugova, a za dio uključenih magnata završio je
tragično. Utjecaj austrĳskih staleža i Dvora na krajinama i u Hrvatsko-slavonskom Kraljevstvu proširen
je i konsolidiran, kao i njihov utjecaj na sve reguliranĳoj Vojnoj krajini.
7
KA-AFA-1577-3-1.
8
Pripadnik utjecajne kranjske obitelji Auersperg, koja je u 16. stoljeću dala brojne važne glavne
zapovjednike Hrvatske krajine, Hans von Auersperg bio je glavni zapovjednik od 1575. (samostalno od
1576.) do 1578. godine. Na položaju je naslĳedio Herberta von Auersperga, koji je poginuo u čuvenoj bitci
kod Budačkog 1575. godine. U idućih 20 godina Hansa su na Hrvatskoj krajini naslĳedili i Weikhardt i
212
strani Krajine.9 Ovaj se odmah upustio u posao, što je rezultiralo dvama popisima. Prvi
popis “turskih mjesta i utvrda koji se nalaze ispred i u blizini Hrvatske krajine te njihovih
glavara i zapovjednika” odaslao je u Beč “nekoliko dana prĳe drugog popisa”.10 Drugi
popis “turskih posjednutih utvrda koje se nalaze uz Hrvatsku krajinu… od mora do
vode koja se zove Sava”, njihovih zapovjednika te broja pješaka i konjanika koji u njima
služe odaslao je 6. srpnja 1577. iz Steničnjaka, poprativši ga kraćim pismom nadvojvodi
Ernestu.11 U arhivskom fondu Dvorskoga ratnog vĳeća u Beču oba su popisa uz to
popratno pismo.12
Prvi spis donosi aproksimativne podatke i nĳe toliko detaljan. Sastavljen je, kao što
i sam zapovjednik konstatira, u brzini. Nezadovoljan obavljenim, Hans von Auersperg
uzeo je još malo vremena i dublje istražio stanje na osmanskoj strani te niz novih i
preciznĳih informacĳa kompilirao u drugi, opširnĳi spis.
Oba spisa donose imena zapovjednika utvrda i pojedinih četa na osmanskoj strani
Krajine, često uz prezimena osmanskih zapovjednika, što je posebno dragocjeno
za njihovu identifikacĳu. Spominju se prezimena Kardašević, Kovačević, Brdarić,
Vojniković, Piliković/Biliković, Fajtović, ali i lokalni vojvode, primjerice Mile
Gologlavica i Cvitašin. Imenom se spominju i brojni drugi zapovjednici (vidi tablicu
1 i transkripte dokumenata u Dodatku). Popisi spominju i rodbinske veze osmanskih
zapovjednika, pa tako i Hasan-agu, sina Sulejman-age u Krupi, braću Malkoč-agu i
Ala-agu u Buniću itd. Doznajemo kojim su rodovima plaćene vojske utvrde posjednute
te koliko vojnika ima u pojedinoj četi. Uz niz lokacĳa spominje se prisutnost neplaćene
vojske u blizini, a ponekad se daje i procjena o broju neplaćenih vojnika i području na
kojem žive. Doznajemo koji se dĳelovi osmanskoga teritorĳa smatraju pravom Krajinom
(gränizen), a koji dĳelovima unutrašnjega (ne-krajiškoga) osmanskog teritorĳa (in der
Türkhen Vollem Lanndt).
Andree (Andreas) Auersperg, a u 17. stoljeću obitelj je dala dva glavna zapovjednika, Herberta i Franza
Karla. Paul von RADICS, Herbard VIII. Freiherr zu Auersperg (1528–1575), ein krainischer Held und Staatsman
(Beč: Wilhelm Braumüller, 1862); Vjekoslav KLAIĆ, Povĳest Hrvata 5 (Zagreb: Nakladni zavod Matice
hrvatske, 1973), passim; ŠTEFANEC, Država ili ne, 201-202; Miha PREINFALK, “Auerspergi in njihove
povezave s Hrvaško”, Povĳesni prilozi 24 (2005), br. 29, 79-99.
9
Slične su naloge dobili i ostali glavni zapovjednici. Uz ovdje razmatrane izvještaje i popise Hansa von
Auersperga, izvještaj o osmanskoj vojsci naspram Slavonske krajine poslao je Veit von Hallegg u lipnju
1577. iz Varaždina: KA-AFA-1577-6-3; KA-AFA-1577-6-ad3-Li: a; KA-AFA-1577-5-ad5-Li: a. Izvještaj
o osmanskoj vojsci u okolici Kaniže, naspram Krajine od Drave do Balatona iz svibnja 1577. godine
(KA-AFA-1577-5-ad5-Li: a) analiziran je u: ŠTEFANEC, Država ili ne, 412-425. Izvještaje o osmanskoj
vojsci u Budimskom i Temišvarskom pašaluku početkom srpnja 1577. poslao je Hans Rueber iz Košica
(Kassa, Cassovia): KA-AFA-1577-7-2; KA-AFA-1577-7-ad2-Li: a. Neke izvještaje o stanju osmanske
vojske vidi u: Radoslav LOPAŠIĆ, Spomenici Hrvatske krajine. Knjiga 1. Od godine 1409. do 1610. (Zagreb:
Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1884), 44-48.
10
KA-AFA-1577-ad1-Li: a.
11
KA-AFA-1577-ad1-Li: b.
12
KA-AFA-1577-7-1.
213
U tablici koju donosim usporedno navodim sumarne podatke iz oba spisa.

Informacĳe iz dva popisa nisu sasvim podudarne. Napominjem da je Hans von
Auersperg smatrao svoj drugi popis boljim i detaljnĳim od prvoga.
Dakako, moguće je postaviti pitanje relevantnosti prikupljenih podataka, odnosno
upitati se u kojoj mjeri podaci odražavaju stvarno stanje na terenu. Smatram, kao što je to
učinila i tadašnja krajiška uprava, da su ponuđene informacĳe relevantne i da dovoljno
pouzdano (iako ne savršeno) odražavaju brojnost različitih rodova osmanske vojske
na području spram Hrvatske krajine. Nadalje, smatram da su podaci o osmanskim
zapovjednicima relevantni jer su habsburški krajiški oficiri i inače bili dobro upoznati
s imenovanjima i smjenama osmanskoga zapovjednog kadra, a u historiografiji je opće
potvrđena činjenica da su kršćanski i osmanski zapovjednici održavali više-manje
stalnu međusobnu komunikacĳu.
Tablica 1. Osmanske utvrde spram Hrvatske krajine 1577. godine131415

Mjesto ili utvrda Prvi popis Hansa von Auersperga13 Drugi popis Hansa von Auersperga14
Područje Mustafa-bega iz Hlijevna/Livna
(napominje se da Primorska krajina uz
Dalmaciju pripada Mlečanima)
- zapovjednik utvrde Čievan-aga15
- 300 konja (Baraković/50, Al-aga/100, - 280 konja (Al-aga Kardašević/60,
Brdarić Hasan-aga/50, Mehmet- Hasan-aga Brdarić/70 + 100 nakon osvajanja
aga/100 Like, Osman-aga Barakovićev sin/50)
Udbina - preko 500 pješaka, od toga 400 - 270 plaćenih pješaka (sâm Čievan-aga/100
plaćenih (Malkoč harambaša/100, janjičara ili strijelaca, Malkoč harambaša/30,
Mehmet-aga/100, Čuvan-aga/200) Azap-aga/70, Mehmet-aga/70)
i 100 neplaćenih - 30 neplaćenih pješaka koji ne trebaju
posebnog zapovjednika
- zapovjednik utvrde i vojske Burggraf
Muhamed-aga
- 100 konja (Mavković-aga, Ali-aga)
- 120 konja (braća Malkoč-aga/60 i Ala-aga/60)
Bunić - 100 pješaka (Mehmet-aga, Hajdar-
- 120 janjičara (Burggraf Muhamed-aga/70,
aga, Ibrahim-aga)
Ibrahim-aga/50)
- 30 martoloza
13
KA-AFA-1577-ad1-Li: a.
14
KA-AFA-1577-ad1-Li: b.
15
Imena u tablici simplificirana su radi lakšega praćenja, i to prĳevodom s njemačkoga (gotičkoga) pisma
u današnje hrvatsko latinično pismo. Pritom bi povjesničari tek trebali dogovoriti standarde za pisanje
imena. Napominjem da je njemački pisar u istom spisu znao isto ime napisati na više načina, što je
vidljivo iz transkripta u dodatku. Zahvaljujem kolegici Kornelĳi Jurin Starčević, koja mi je pomogla
upućujući me na današnje turske varĳante imena spomenutih u spisu, primjerice, sugerirajući da bi
Tschuuan Aga, odnosno Chieuan aga, iz Udbine (budući da se, čini se, radi o istoj osobi) mogao biti
Čejvan (Keyvan). Jusup i Jusuf iz Vranograča također su vjerojatno ista osoba. Tu su i neka druga imena
za koja kolegica Jurin Starčević napominje da se u hrvatskoj tradicĳi pišu drugačĳe nego u turskoj,
kao Hajdar/Haydar. Mem-aga je vjerojatno Memi-aga, a Bal-aga Bali-aga itd. Veći dio imena iz popisa
uobičajen je na Bosanskom krajištu. Dĳelom se radi o islamiziranim starosjediocima (na što upućuju
i prezimena). Ipak, imena kao Šahbas, Šahman, Vahadur, Velihtan ili Velehtan upućuju na vjerojatno
srednjoistočno azĳsko podrĳetlo ljudi u osmanskoj krajiškoj nomenklaturi spram Hrvatske krajine.
214
Prvi popis Hansa von Auersperga13 Drugi popis Hansa von Auersperga14
Mjesto ili utvrda
- zapovjednik utvrde Mehmet-aga
- 60 konja (Ibrahim-aga)
Kovačević
Ostrovica - 150 pješaka (Mehmet-aga/50,
- 30 konja (Ibrahim-aga)
Haraslan-aga/50, Sulejman-aga/50)
- 30 pješaka i 30 martoloza (Ali harambaša)
- zapovjednik utvrde je Burggraf Ibrahim-
- 70 konja (Ibrahim-aga) aga
Boričevac - 100 pješaka (Hasan-aga, - 40 konja (Ibrahim-aga Vojniković)
Hasan harambaša) - 150 plaćenih i neplaćenih pješaka
(Hasan-aga, Hasan harambaša)
- 60 konja (Mustafa-aga) - zapovjednik utvrde je Burggraf Jusup-aga
Vranograč - 150 pješaka (Jusuf-aga, Šahman- - c. 200 konja i pješaka (Šahman-aga,
aga, Mustafa-aga) Mustafa-aga Piliković/Biliković)
Kamengrad i Srb duboko su u turskoj
Srb i Unac – iz cijelog ovog kraja može
unutrašnjosti. Kraj je jako dobro
Kamengrad, Srb, uskočiti preko 500 pješaka a da zemlja
posjednut Turcima i Vlasima, ima
Unac još uvijek ostane dobro posjednuta. Svi
više neplaćenih konja i pješaka nego
zajedno imaju jednog jedinog vojvodu.
plaćenih.
U spisu stoji da se “trenutačno o
Isto se odnosi i na Bjelaj i okolicu.
njemu ne zna mnogo, osim da ondje
Bjelaj - preko 500 pješaka (Mehmet-aga, Murat-
ima mnogo sela i kuća te da je jako
aga)
dobro posjednut Turcima i Vlasima”.
Područje i krajina Ferhat-bega od Bosne
(uključujući Liku)
- zapovjednik utvrde i sve vojske je dizdar ili
Burggraf Behram-aga
- ima 52 drabanta ili pješaka za zaštitu
- 300 konja (Mustafa-aga, Hasan-aga, utvrde (sâm Behram-aga)
Mehmet-aga, četvrti nepoznat) - 60 konja (Hasan-aga, sin Sulejman-age)
Krupa
- 400 pješaka (Behram-aga, drugi - 100 pješaka i 40 martoloza (zapovjednici
nepoznati) su im tek postavljeni s promjenama koje
su se dogodile nakon zaposjedanja
Bužima i Cazina te su im imena još
nepoznata)
- zapovjednik utvrde je Burggraf Veli-Čehaja
- 40 drabanata ili zaštitnika vrata nalazi se
- 50 konja (Mustafa-aga)
u utvrdi (sâm Veli-Čehaja)
Cazin - 130 pješaka (Undak-aga, Džafer-
- 50 konja (Deli Mustafa-aga)
aga, Veli-aga)
- 40 martoloza (Safir-aga)
- 40 azapa ili pješaka (Budak-aga)
- zapovjednik utvrde je Burggraf Sulejman-aga
- 80 janjičara (sâm Sulejman-aga)
- 40 martoloza (Ehen-aga)
Bužim - 130 pješaka (Sulejman-aga,
- 40 azapa (Kasafer-aga)
Kasaper-aga, Ehen-aga)
- ako ustreba pojačanje ili jača zaštita, iz
Kamengrada dolazi 40 konja (Mustafa-
aga Fajtović/20 i Vahadur-aga/20)
215
Mjesto ili utvrda Prvi popis Hansa von Auersperga13 Drugi popis Hansa von Auersperga14
- zapovjednik utvrde je Burggraf Marša-aga
- zapovjednik Novigrada je Velihtan-
- 80 drabanata ili janjičara (sâm Marša-aga)
aga
- 65 konja (Velehtan-aga/35, Vel-aga/30)
- c. 200 konja ili više
Novi Novigrad - 65 azapa (Mustafa-aga/30,
- c. 200 pješaka ili više
Ibrahim-aga/35)
- kraj dobro posjednut Vlasima i
- 80 martoloza (Mile Gologlavica/40,
Turcima
Cvitašin/40)
- zapovjednik ove glavne utvrde je Burggraf
Šaban-aga
- 70 ili 80 drabanata (sâm Šaban-aga)
- 70 konja (Bal-aga)
- 400 konja (Mem-aga, Ala-aga, - preko 600 neplaćenih konja, a na pucanj
Šaban-aga, Osman-aga) bi za sat vremena iz okolice moglo
Kostajnica
- 200 pješaka (Mem-aga) priskočiti 1000 konja a da zemlja ne
- 50 martoloza (Osman-aga) ostane pusta
- 150 azapa ili pješaka (Mem-aga), od kojih
gotovo svi drže konje i vodom dovoze ili
odvoze provijant i druge potrepštine
- c. 40 martoloza (Osman-aga)
- zapovjednik utvrde je Burggraf Mustafa-aga
- 40 drabanata (sâm Mustafa-aga)
Dubica - 50 konja (Mehmed-aga)
- 50 azapa (Mem-aga), od kojih mu je ove
godine 10 oduzeto
- zapovjednik utvrde je Burggraf Kurt-aga
- 50 drabanata (sâm Kurt-aga)
Jasenovac - konje se ondje ne drži
- 50 azapa (Husein-aga)
- 40 martoloza (Šahbas-aga)
- c. 400 plaćenih pješaka i konja (ne znaju
Gradiška
se imena njihovih aga)
Krajeve oko Srba, Unca, Bjelaja i Lušca
ne može se više ubrojiti u Krajinu jer se
nalaze duboko u turskoj zemlji i udaljeni su
Srb, Unac, Bjelaj - vidi pod “Kamengrad, Srb, Unac” od granice. Oni su toliko dobro posjednuti i
i Lužac - vidi pod “Bjelaj” naseljeni Turcima i Vlasima da iz tog kraja,
u slučaju nužde, Turcima u pomoć može
doći značajna i brojna potpora u konjici i
pješaštvu.
Ako zbrojimo podatke iz drugog, detaljnĳeg popisa, dobivamo sljedeću,

naravno aproksimativnu, strukturu osmanske vojske spram Hrvatske krajine.16 Na
području Mustafa-bega iz Livna popisano je oko 610 plaćenih konja i oko 680 plaćenih
pješaka (oko 500 plaćenih pješaka, 120 janjičara i 60 martoloza), a na području Krajine
16
Budući da popis u nekim trenucima ne razdvaja dovoljno jasno popisne kategorĳe (npr. “oko 200 konja
i pješaka” u Vranograču), proračun koji sam napravila također je aproksimativan, ali smatram da je
dovoljno relevantan i informativan.
216
pod zapovjedništvom Ferhat-bega od Bosne oko 575 plaćenih konja i oko 1377 plaćenih
pješaka (oko 412 drabanata/pješaka/zaštitnika vrata ili janjičara, oko 280 martoloza,
oko 685 azapa ili pješaka). Ukupno to čini 1185 plaćenih konja i 2057 plaćenih pješaka,
odnosno 3242 plaćena vojnika.
Tomu treba pribrojiti činjenicu da Auerspergov popis izrĳekom spominje više od
1600 osmanskih neplaćenih konja i više od 1100 osmanskih neplaćenih pješaka te još
tisuće konjanika i pješaka iz dubljega teritorĳa oko Kamengrada, Srba, Unca, Bjelaja i
Lušca. Hans von Auersperg tvrdi da bi se neplaćeni vojnici mogli skupiti brzo i efikasno
a da pritom krajevi iz kojih su došli još uvĳek ostanu dobro branjeni i napučeni. Takve
su izjave, kao što ću pokazati u nastavku, silno brinule habsburšku stranu.
Što se tiče habsburških neplaćenih vojnika, kompilacĳom podataka iz više izvora
16. stoljeća moguće je zaključiti da se i na Hrvatskoj i na Slavonskoj krajini moglo
okupiti više tisuća, a u 17. stoljeću čak i do šest tisuća neplaćenih vojnika. U 16. stoljeću
oni su se u vremenima primirja, kada nĳe bilo većega ratnog plĳena, snalazili pljačkom,
kontrabandom, stočarstvom i slično. Krajiška je uprava najčešće nekim manjim
mjesečnim iznosima plaćala njihove predvodnike i tako držala pod nadzorom cĳele
skupine.17 Ipak, tek od 1580-ih počelo se u većoj mjeri organizirati, strateški iskorištavati
i kontrolirati potencĳal neplaćenih vojnika na habsburškoj strani Krajine.
Korištenje informacĳa o osmanskim snagama za potrebe reorganiziranja Hrvatske

krajine
Prema podacima koji se nalaze u Dvorskom ratnom arhivu u Beču, dosad su u
historiografiji relativno dobro prezentirani vojni troškovi Habsburgovaca na Krajini od
Jadrana do Erdelja u 16. stoljeću.18 Na osnovi detaljnih serĳa podataka o stanju vojske
17
Habsburški vojni proračuni spominju “brojne neplaćene pješake kod Senja” koji mogu poslužiti u slučaju
nužde. KA-AFA-1576-12-2, 5v. Još 1559. i 1564. plaća se na taj način takozvane uskočke glavare u središtu
Hrvatske krajine. KA-AFA-1559-7-ad7; KA-AFA-1565-1-ad2-Li: d. Više u: ŠTEFANEC, Država ili ne,
403-404. Vidi i Karl KASER, Slobodan seljak i vojnik. Rana krajiška društva 1 (Zagreb: Naprĳed, 1997), 108-
111; Sanja LAZANIN – Nataša ŠTEFANEC, “Habsburg Military Conscription and Changing Realities of
the Triplex Confinium (16th-18th Centuries)”, u: Drago Roksandić – Nataša Štefanec (ur.), Constructing
Border Societies on the Triplex Confinium, CEU History Department Working Paper, Series 4 (Budimpešta,
2000), 91-116, posebno 102-103.
18
Radoslav LOPAŠIĆ, “Prilozi za poviest Hrvatske iz XVI. i XVII. vieka iz štajerskog zemaljskog arhiva
u Gradcu”, Starine JAZU 19 (1887), 1-80, posebno 33-37 (1572.); Johann LOSERTH, Innerösterreich und
die militärischen Maßnahmen gegen die Türken im 16. Jahrhundert. Studien zur Geschichte der Landesdefension
und die Reichshilfe (Graz: Styria Verlag, 1934); KASER, Slobodan seljak i vojnik, 80-84, posebno 81; Géza
PÁLFFY, “The Origins and Development of the Border Defence System Against the Ooman Empire in
Hungary (up to the Early Eighteenth Century)”, u: Géza Dávid – Pál Fodor (ur.), Oomans, Hungarians,
and Habsburgs in Central Europe. The Military Confines in the Era of Ooman Conquest (Leiden – Boston
– Köln: Brill, 2000), 3-69; Géza PÁLFFY, “Die Preis für die Verteidigung der Habsburgermonarchie:
Die Kosten der Türkenabwehr in der zweiten Häl e des 16. Jahrhunderts”, u: Friedrich Edelmayer –
Maximilian Lanzinner – Peter Rauscher (ur.), Finanzen und Herrscha. Materielle Grundlagen fürstlicher
Politik in den habsburgischen Ländern und im Heiligen Römischen Reich im 16. Jahrhundert (München: R.
Oldenbourg Verlag, 2003), 20-44, posebno 27 (tablica). Tablica s ukupnim iznosima habsburških vojnih
troškova od 1556. do 1582. u: ŠTEFANEC, Država ili ne, 345-346.
217
na habsburškoj Krajini, koje su iz godine u godinu generirale te u dvorska ratna vĳeća

u Beč i Graz dostavljale vojnokrajiške vlasti, rekonstruirani su i raspored i brojnost
vojske (po rodovima) na Hrvatskoj krajini u 16. stoljeću.
Tablica 2. Plaćena habsburška vojska na Hrvatskoj krajini (1564. – 1579.)19

Konjanici (s
Godina Ukupno vojnika Udio konjanika
poštanskim konjima)
1564. 3149 705 22%
1573. 2762 531 19%
1576. 2916 680 23%
1577. 2758 531 19%
1577. – prijedlog 4316 1258 29%
1578. 2455 807 32%
1579. 2485 750 30%
Tablica 3. Plaćena osmanska vojska prema popisu Hansa von Auersperga (1577.)20
Godina Ukupno vojnika Konjanici Udio konjanika
1577. 3242 oko 1185 36,5%
Ako usporedimo razmatrane podatke o brojnosti osmanske vojske s popisima

habsburške vojske, dolazimo do zaključka da ukupan broj osmanskih i kršćanskih
plaćenih vojnika nĳe bio toliko drastično različit, iako je prednost, nedvojbeno, bila na
osmanskoj strani. Na osnovi spomenutih podataka moguće je izvesti i sljedeću analizu
habsburških vojnih potencĳala i strategĳe na Hrvatskoj krajini.
Sudionici rasprave u Beču 1577. primili su i proučili špĳunske izvještaje o broju i
rasporedu osmanskih vojnika spram svakog odsjeka Krajine od Erdelja do Jadrana.21
Spoznaje o brojnosti i nadmoći osmanske plaćene (ali i neplaćene) vojske izazvale su
mnogo nemira i odmah su se počela tražiti rješenja. Sve su dotadašnje gubitke izrĳekom
pripisali nedostatnom broju vojnika i njihovu neredovitu plaćanju.22 Predložena su
znatna povećanja u broju utvrda i vojnika te da se vojnike redom smjesti u utvrde
i obveže na stalnu službu, što se dotad nĳe dosljedno primjenjivalo. Povećanje broja
utvrda i vojnika evidentno je u njihovu prĳedlogu novoga vojnog proračuna iz 1577.
19
Detaljno stanje vojske na Hrvatskoj krajini na osnovi originalnih vojnih proračuna iz 1559., 1564.,
1573., 1576., 1577. i 1578. te utrošak novca na pojedinom odsjeku Krajine u drugoj polovini 16. stoljeća
objavljeni su u: ŠTEFANEC, Država ili ne, 465-487, 345-346. Odabrani vojni proračuni od 16. do 18. stoljeća
u: LAZANIN – ŠTEFANEC, “Habsburg Military Conscription”, 91-116, posebno 107-116. Stanje vojske
na Slavonskoj krajini na osnovi originalnih vojnih proračuna iz 1554., 1565., 1577. i 1578. te na Krajini
između Drave i Balatona 1576. i 1577. vidi u: ŠTEFANEC, Država ili ne, 488-494. Vojni proračun iz 1579.
u: LOPAŠIĆ, Spomenici, 76-80.
20
Aproksimativni proračun prema: KA-AFA-1577-ad1-Li: b.
21
Vidi bilj. 2 i 7.
22
KA-AFA-1577-13-2, 73r-79v.
218
(vidi gore), koji ipak nĳe stupio na snagu, dĳelom zbog nedostatka sredstava, dĳelom
zbog nekih alternativnih poteza koje su se poduzeli.
Broj vojnika naizgled je smanjen u proračunima iz 1578. i 1579., ali treba uzeti
u obzir da je to, barem dĳelom, bila i posljedica pada Pounja krajem 1577. godine.
Naime, iako su Osmanlĳe zauzeli Dubicu 1537., a Kostajnicu i Novi 1556. (čime je Una
od Jasenovca do Novog došla pod osmansku kontrolu23), treba imati na umu da je
cĳelo Pounje izgubljeno tek krajem 1577., odnosno u prvim danima 1578. godine. Niz
pounjskih, uglavnom zrinskih, utvrda i njihovih posada ostalo je od toga vremena
izvan vojnih proračuna i platnih lista, a obrambena je crta prebačena dublje u kršćanski
prostor, s Une na Kupu i Glinu. Stare i nove utvrde osposobljavane na Kupi i Glini bile
su u ingerencĳi bana i Zagrebačkoga kaptola te je time još snažnĳe etabliran jedan manji
odsjek Krajine između Hrvatske i Slavonske krajine, tzv. Banska krajina.24 Dakle, nĳe
se radilo toliko o smanjenju broja plaćenih vojnika koliko o financĳskom i brojčanom
pregrupiranju na kršćanskoj strani.
Na osnovi tih podataka i preostalih spisa možemo zaključiti i sljedeće. Konjica je u
krajiškom ratovanju 16. i dobrog dĳela 17. stoljeća bila važan potencĳal i na osmanskoj
i na kršćanskoj strani. Razdoblje je to u kojem još ne dolaze do izražaja europske
tendencĳe, poznate iz teorĳa o vojnoj revolucĳi, o smanjenju broja konjanika na račun
dobro naoružanih pješaka.
Uvidom u špĳunske izvještaje habsburški su ratni savjetnici u Beču shvatili koliko
kršćanska strana zaostaje u ukupnom broju plaćenih konjanika. Do toga vremena udio
konjanika u habsburškoj vojsci na Hrvatskoj krajini bio je oko 20%; s reformama je
porastao na oko 30%. Dakle, omjeri u snazi plaćene vojske donekle su uravnoteženi
uzimanjem u službu dodatnih, prilično skupih konjanika, čime se približilo
osmanskomu udjelu plaćene konjice od oko 36%.
Povećanje konjice bilo je znatan financĳski teret, ali i nužna mjera. Ona neće biti
trajno rješenje, ali je u tim desetljećima imala svoje opravdanje. Nĳe se išlo u daljnje
znatnĳe povećanje ukupnog broja plaćenih vojnika, pogotovo ne u veliko povećanje
predloženo na savjetovanju u Beču. Osim povećanjem konjice i prebacivanjem manjega
dĳela odgovornosti na Bansku krajinu, slabosti habsburškoga sustava korigirane su i
trima opsežnim mjerama.
23
Vidi Milan KRUHEK, “Kostajnica u protuturskim ratovima od 16. do 18. stoljeća”, u: Marĳa Krupić
(ur.). Hrvatska Kostajnica 1240.–2000. (Hrvatska Kostajnica – Zagreb: Grad Hrvatska Kostajnica – Hrvatski
institut za povĳest, 2002), 61-74; KRUHEK, Krajiške utvrde, 122-140. Veliki okršaji oko Krupe, uz rušenje
mostova na Uni, odvĳali su se i polovinom 1560-ih. ŠTEFANEC, Država ili ne, 140-141. Dramatičan pad
preostale pounjske obrambene crte i zrinskih posjeda u Pounju odvĳa se tĳekom sabora u Brucku na
Muri, što je znatno utjecalo na uspješnost pregovora između unutrašnjoaustrĳskih staleža i nadvojvode
u Brucku. O Bihaćkoj kapetanĳi i borbama za Unu vidi i Radoslav LOPAŠIĆ, Bihać i bihaćka krajina
(Zagreb: Matica hrvatska, 1890).
24
Vidi u: Milan KRUHEK, “Stvaranje i utvrđivanje obrambene granice na Kupi u toku XVI i XVII stoljeća”,
u: Dragutin Pavličević (ur.), Vojna krajina. Povĳesni pregled, historiografija, rasprave (Zagreb: Sveučilišna
naklada Liber, 1984), 215-258. Vidi i KRUHEK, Krajiške utvrde, 122-140, 141-269, passim; Radoslav
LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane (Zagreb: Matica hrvatska, 1895).
219
Prva je bila gradnja i poboljšanje utvrda, prĳe svega gradnja Karlovca, koji je trebao
biti efikasna prepreka većim osmanskim upadima. U tome se u velikoj mjeri i uspjelo.25
Drugo, počelo se sustavno razvĳati sustav neplaćene vojske, odnosno planirano
pozivati Vlahe i krajiško stanovništvo s osmanske na habsburšku stranu Krajine,
namirujući ih u zemlji ili im dajući povlastice pri naseljavanju. Ta je strategĳa
nadoknađivala manjak plaćenih vojnika, a bila je itekako važna i u svjetlu Auerspergova
izvještaja o brojnim tisućama Vlaha koji naseljavaju “turske” krajeve i u svakom su
trenutku spremni priskočiti u pomoć a da bitno ne naruše obrambenu moć krajeva
iz kojih dolaze. To obilje ljudstva na osmanskoj strani, a posebno brojnih Vlaha o
kojima su izvještavali krajiški zapovjednici, postalo je mamac za habsburšku stranu.
Ubrzo se počelo uspješno prebacivati velike skupine Vlaha na Hrvatsku i Slavonsku
krajinu. Pritom su Vlahe na Hrvatsku krajinu pozivali i lokalni plemići, npr. Zrinski i
Frankopani, a na Slavonsku su krajinu najvećim dĳelom naseljavani na poziv krajiških
zapovjednika koje se plaćalo iz Graza. Sporadičnoga je preseljavanja, naravno, bilo i
prĳe, ali je zamah zamjetan tek od kraja 1580-ih.26
Kao treća mjera, 1578. preustrojene su kapetanĳe na Hrvatskoj krajini, ustrojeno
je 5 kapetanĳa (dodana je Slunjska) i bitno je promĳenjen odnos plaćene utvrdne
vojske i plaćene vojske raspršene po terenu. Potonja skupina, koja je činila i preko
trećine ukupne plaćene vojske, znatno je smanjena. Većina plaćene vojske uredno je
razmještena po utvrdama, čime je stavljena pod jaču kontrolu krajiških zapovjednika,
morala je urednĳe služiti i nĳe više mogla biti u dotadašnjoj mjeri korištena za potrebe
raznih lokalnih plemića koji su joj zapovĳedali. Velik dio te plaćene terenske vojske
činili su uskoci, koji su uvĳek mogli prouzročiti nerede, pa je stoga i osnovana nova
“uskočka” kapetanĳa i imenovan uskočki kapetan nad tri utvrde. Budući da se i
uskoke moralo smjestiti u utvrde, odabrane su tri u slunjskom kraju, u kojem su uskoci
tradicionalno obitavali. Ta su rješenja, iako ponekad privremena, bila rezultat uvođenja
reda i kontrole od strane Dvorskoga ratnog vĳeća u Grazu među krajišku plaćenu
vojsku i lokalne plemiće na krajiškoj plaći.27
Na kraju, osmansko napredovanje na razmatranom području 1570-ih i 1580-
ih velikim je dĳelom rezultat snažnih nastojanja i osobnih ambicĳa Ferhat-bega
Sokolovića.28 Od pada Budima glavnina je osmanske vojske prema Beču jurišala preko
ugarskoga, a ne hrvatskoga prostora. Upitno je bi li se opisani reformirani sustav
Hrvatske krajine mogao oduprĳeti većoj osmanskoj kampanji, ali svakako je bio
25
Milan KRUHEK, Graditeljska baština karlovačkog Pokuplja (Karlovac: Matica hrvatska, 1993); Radoslav
LOPAŠIĆ, Karlovac. Poviest i mjestopis grada i okolice (Karlovac: Matica hrvatska, 1993).
26
Na Slavonskoj krajini to rezultira naseljavanjem desetina tisuća ljudi i donošenjem Statuta Valachorum
1530. godine.
27
Više u: ŠTEFANEC, Država ili ne, 400-403.
28
Elma KORIĆ, “Uloga Ferhad-bega Sokolovića u utvrđivanju granica između Osmanskog Carstva i
Mletačke Republike nakon završetka Kiparskog rata 1573. godine”, Anali Gazi Husrev-begove biblioteke 33
(2012), 133-144.
220
dostatan za ratovanje nižega intenziteta koje se tĳekom idućih desetljeća odvĳalo na

tom području.
Zaključno, podaci koje donose izvještaji o stanju osmanske vojske u ovom su članku
poslužili za komparativnu analizu osmanskih i kršćanskih vojnih potencĳala i strategĳa.
Osmanisti ih mogu iskoristiti za još detaljnĳu rekonstrukcĳu vojnih snaga osmanskoga
krajišta, posebno uz simultano korištenje samih osmanskih izvora.29 Također, hrvatskoj
historiografiji još uvĳek predstoji posao rekonstrukcĳe krajiških elita na kršćanskoj i
osmanskoj strani. Prvi veći popis zapovjednika na Hrvatskoj, Slavonskoj i Banskoj
krajini napravio je još Radoslav Lopašić i to je do danas ostao dobar predložak.30 Zbog
spomenutih potreba, kao dodatak članku donosim cjelovit transkript dokumenata uz
nadu da će osmanisti izvor iskoristiti za istraživanje i rekonstrukcĳu elita osmanskoga
krajišta,31 za koje osobno nisam dovoljno specĳalizirana.
29
Ističem studĳu o krajiškom sustavu tzv. Turske Hrvatske: Nenad MOAČANIN, Turska Hrvatska. Hrvati
pod vlašću Osmanskog Carstva do 1791. Preispitivanja (Zagreb: Matica hrvatska, 1999), zatim novĳe radove
Hatice ORUÇ: “The Bosnian Sanjak and Its Administrative Units in the 15th Century”, OTAM 18 (2005
[2006]), 249-271 te “1528/30 Tarihli Tahrir De erine Göre Bosna Sancağında Mustahfiz Timârları”, u:
Ekrem Čaušević – Vjeran Kursar – Nenad Moačanin (ur.), Ooman Studies in Transformation. Papers from
CIEPO 18 (Zagreb – Berlin: LIT Verlag, 2010), 743-761 itd., koji daju nove podatke o timarima posadnika
tvrđava u Bosni prema raznim de erima te donose pregled edicĳa relevantnih izvora i radova koje su
o Bosanskom sandžaku/pašaluku u razmatranom razdoblju objavili Ahmed Aličić, Hazim Šabanović,
Nikolai Todorov i drugi. Strukturu vojske u osmanskim ejaletima na ugarskom prostoru u 16. i 17. stoljeću
iznimno je dobro u novĳe vrĳeme istražila Hegy: Klára HEGY, “The Ooman Network of Fortresses in
Hungary”, u: Dávid – Fodor (ur.), Oomans, Hungarians, 163-193; Klára HEGY, A török hódoltság várai és
várkatonasága 1-3 (Budapest: História, 2007). Recentnu analizu brojnosti i vrsta utvrdnih posada Kliškog i
Krčkog sandžaka 1616. i 1643. vidi u: Kornelĳa JURIN-STARČEVIĆ, Osmanski krajiški prostor: rat i društvo
u jadransko-dinarskom zaleđu u 16. i 17. stoljeću, doktorski rad (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
2012). Vidi i Aladin HUSIĆ, Kadiluk Brod od nastanka do kraja 16. stoljeća, doktorski rad (Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu, 2010).
30
Vidi Radoslav LOPAŠIĆ, “Zapovjednici vojske u obrani Krajine hrvatske proti turskoj sili pod kraljevi iz
kuće Habsburžke do god. 1750.”, u: Radoslav Lopašić, Spomenici hrvatske krajine 3 (Zagreb: Jugoslavenska
akademĳa znanosti i umjetnosti, 1889), 464-473. Vidi i rekonstrukcĳu zapovjednika na prostoru krajina
i utvrda od Jadrana do Transilvanĳe: Géza PÁLLFY, “Kerületi és végvidéki főkapitányok és főkapitany-
helyeesek Magyarországon a 16-17. században”, Történelmi szemle 2 (1997), 257-287. S osmanske
strane vidi, primjerice, popis beglerbegova u Budimskom pašaluku u dodatku knjige: Sándor TAKÁTS,
“Eyaletin kuruluşundan Budin’in elden çiktiği tarihe kadar gelen ve giden beylerbeylerin listesi”, u:
Macaristan Türk âleminden çizgiler (Ankara: Türk Tarih Kurumu, 2011). Od koristi je i Safvet BAŠAGIĆ,
Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini (Zagreb: Matica hrvatska, 1931).
31
Dobar je primjer istraživanje Nedima Zahirovića o obitelji Memibegović: Nedim ZAHIROVIĆ, “A
Memibégovicsok Magyarországon, Szlavóniában és Horvátországban a 17. század első felében”, Korall
48 (2012), 121-132, 198.
221
Dodatak
Transkript izvještaja Hansa von Auersperga nadvojvodi Ernestu o stanju osmanske

vojske spram Hrvatske krajine iz lipnja/srpnja 1577. godine (pismo i dva popisa)32
___________________________________________________________________________
Signatura: Beč, Kriegsarchiv, Alte Feldakten, 1577-7-1
Dem durchleuchtigisten Fürsten vnnd herrn herrn Ernsten Erzherzogen zu

Österreich, Herzogen zu Burgundi, Steyer, Khärnndten, Crain vnnd wier emberg
Grauen zu Tiroll vnnd Gorz etc. Meinem Genädigisten Herrn
Cito, Cito, Cito, Citissime. Wienn
Durchleuchtigister Erzherzog, Genedigister Fursst vnnd herr, Eurer Fur: Durht:

etc. seind mein vndtherthainigiste diennst mit phlichtigen Treuen Iederzeit zuuor. Auff
daß Eurer Furh: Durht: etc. Ich, über derselben an mich vnlanngst hieuor Erganngnen
gnedigisten Beuelich vor etlichen tagen ein beyleuffige Auffzaichnuß denen diser
gränizen nachst ligunden Türkischen Heüser, Wieuill In Ir Ieglichem Türken zu Roß
vnnd fuess gehalten werden, Item Wie Sy Haissen, von Seisennberg auß mitlerweil
gehorsambt Vberschikht, Neben disem angeheen vnndterthanigisten Erbieen.
Weill mir so eilundts der sachen gründtliche Erkhundigung einzuziechen nit woll
muglich, daß Ich desselben In haltunder Vleissigister Nachforschung, Zu eeisster
diser meiner Erraichung Stanitschnickh nochmalls gewissere Aigennscha hinauss
befürdern wollte. Demnach zu gehorsamister Volziechung desselben, haben Euer
Fur: dur: Obangedeüer sachen mein ferrers gehorsamiste Auffzaichnuss, souil vber
mein selbs wissennhait, zuerfrag[en] müglich gewesst gnedigist zuempfachen vnnd
sich darauß allerdings weitleüffiger Zuersechen. Des Eurer Fur: durht etc. Ich hiemit,
Weill es Eeunder nit beschechen mügen, vnndterthainigist anzufüegen nit erlassen
sollen. Derselben mich daneben gehorsamistes Vleiß beuelhen wollen. Datum In eill
Stanitschnekh den 6. Iuly Im 1577[ten] Iar.
Eurer Fur: durht etc. Vnd[er]thainigister gehors: Dienner H[ans] von Auersp[erg]
___________________________________________________________________________
Signatura: Beč, Kriegsarchiv, Alte Feldakten, 1577-7-ad1-Li: a
32
Pri prĳepisu su doslovno prepisani svi znakovi, bez obzira na nedosljednosti šesnaestostoljetnoga načina
pisanja, osim kada se pri pisanju slova h, z, v, f ili w nĳe moglo zaključiti radi li se o velikom ili malom
slovu. U tim su slučajevima slova prepisana poštujući današnji pravopis. Također, pisar nĳe radio jasnu
razliku između zareza, točke i točki koje se prema tadašnjim običajima stavljalo ispred i iza broja. Stoga
sam u spornim slučajevima poštovala logiku današnjega pravopisa. Ni jedna spomenuta intervencĳa ne
zadire u semantičku razinu teksta. Tekst koji je u izvorniku istaknut i pisan (polu)frakturom u prĳepisu
je podebljan. Kratice su razrĳešene u uglatim zagradama.
222
Beyleuffige Verzaichnuß deren Türkhisch[en] or: vnnd Graniz heüser, so vor

vnd zu nähst gegen disen Crabbatisch[en] Confinen Rainennd, Auch deren haubt Vnd
Beuelichsleüt Nämen Hier Innen
Erstlichen Zu Krupp. Hellt man beg 300 Pfardten vnnd Seind haubtleüth vber
dieselben Mustaff Aga. Der Annder Hassan Aga der dri Memat Aga, den Vierdten
waiß Ich nit. Fueßuolkh ist bey vier hundert Manen. Haubtman darüber ist der
Wechram Aga, der Annder ist auch nit wissundt.
Zu wuschin hellt man funffzig Pfardt. Vber dieselben ist Haubtman Mustaff Aga.
Fueßuolkh 130. Ire haubtleüt Solyman Aga Kasaper Aga, der dri haist Ehenaga.
Zasin hallt 50 Pfardt vber dieselben ist haubtman Mustaff Aga. Fueßuolkh 130.
Vber dieselben seind haubtleüth Wndakh Aga Szäffer Aga der dri Veli Aga.
Zu Kosstanieuiz hellt man beg 400 Pfärten Ire Haubtleüt seind Mem Aga Allá
Aga Schäbän Aga vnnd Ossman Aga. Fueßuolkh 200. Vber dieselben ist haubtman
Mämaga. Mehr 50 Martholossen, deren haubtm[an] ist Ossman Aga.
Zu Nouigrad ist haubtman der Velichtän Aga. Wieuil man aber Reier vnd
fueßuolkh helt khan man auf dißmall nit Aigentlich wissen. Aber Vnngeferlich
In die 200 Reüer vnd souil fueßuolkh, ehe mehr alls wenig[er]. Sonnst ists alda
herumb mit Türkhen Vnd Wallach[en] ein wolbesezte Gegenndt.
Kamengräd vnnd Serb ist numehr Tieff in Irem Vollen Lanndt, mit Türkh[en] vnd
Wallachen sehr wol besezt alda mehr Reüer vnd fueßknecht die Vnbesoldt als
besoldt sein
Zu Vduingn Seind drei Hundert Pfärdt, vnd ist Haubtman der Waräkouitsch vber
50. All Aga Vber 100. Werdäritsch hässän Aga vber 50, vnd Memet Aga vber 100.
Fueßuolkh vber 500 Mann. Derselben Haubtleüt Malkotsch harumbassa vber 100.
Mämet Aga vber 100. Tschuuan Aga vber 200. Die Vbrigen 100 Aber sein vnbesoldt.
Wuinitsch hellt 100 Pfärdt vber dieselben seind haubtleüth Maukouitsch Aga
Vnd d[er] Ander Alli Aga Fueßknecht 100. Deren Haubtman Mahatmet aga, Häder
Aga, Imbrahim Aga.
Zu Waritscheuitsch hellt man 70 Pfärt. D[er]selben haubtman Imbrahim Aga.

Fueßuolkh 100. Haubtleüt Hassan Aga, Hassän Harumbassa.
223
Ossterwiz hellt man 60 Pfardt. Vber dieselben ist Haubtman Imbrahim Aga.
Fueßuolkh 150. Haubtman Memat Aga vber 50. Harasslan aga vber 50, vnd Solyma[n]
Aga vber 50.
Zu Vranogrätsch 60 Pfardt. Haubtma[n] Mustaff Aga fueßuolkh 150, haubtleüt

Jussaff Aga Schahman aga d[er] dri Mustaf Aga.
Von Wellai Ist d[er]zeit nichts Mehr Zuwissen. Allein d[a]ß es vil dörffer vnd
heüser aldort hat. Auch mit Türkh[en] vnd Wallach[en] sehr woll besezt.
Vnnd wol dann diser Orten Inndert mehrers oder noch Aigenndtlichers
Zuerkhundig[en] sein möchte. Dessen Volziechung solle In gar wenig tagen volg[en].
___________________________________________________________________________
Signatura: Beč, Kriegsarchiv, Alte Feldakten, AFA-1577-7-ad1-Li: b
Verzaichnuß
Verzaichnuß deren Turkhischen Besazungs Or heuser zu der Crabbatischen

gränizen nachstgelegen, wer Haubt vnnd Beuelchsleüt alda sein Auch In wieuilter
Annzall die gemainen dienst leu zu Roß vnnd Fueß allendthalben gehalten werden,
Anfahenndt Vom Mör, biß an d[a]ß wasser die Sau genannt.
Erstlichen In dem haubtflekhen Vduin. Ist Obersster haubtman alda Chieuanaga.

Reyer Häubtleu seind drey All Aga Khardasseuich, vber 60 Pfärdt. Hassan
Aga Bardaritsch vber 70 vnnd wie daß geschrai geet, disem wären noch Anndere
100 Pfärdt, sider besezung Lykha, vnndtergeben worden. Vnnd Ohsman Aga des
Bäräkhouitsch Sun ist vber 50 Pfardt. Fueßknecht Besoldt vnnd vnbesoldt sollen alda
sein 300 darzwischen bey die 100 Iänitscharn od[er] Schüzen, Darüber der Chieuan
aga selbs ist. Malkotsch harumbassa hat Irer 30. Asapaga hat 70 Mehmetaga 70. Die
übrigen vnnbesoldten gebrauchen sich kheines besondern haubtmans
Zu Wuinitsch. Ist vber den flekhen vnnd daß gannze kriegsuolkh Burggraf
Muhamet Aga. Alda sollen 120 Pfärdt sein, Vber weliche zwen gebrüed[er] Malkotsch
Aga vnnd Allaga. Jeder gleich halben thail. Der Burggraf selbs helt 70 Janitschärn.
Imbrahim Aga 50 Martholosen Seind alda 30
Osstrouiz. Ist alda daß haubt MehmetAga Couatscheuitsch. Reier 30 Ir Haubtman

Imbrahim Aga. Fueßknecht 30. Martholossen 30. Deren Haubtman Alli Harumbassa.
224
Woritscheuitsch. Burggraf Imbrahim Aga. 40 Pfardt, darüber Haubtman Imbrahim

aga Voynikouitsch. Fueßknecht Bsoldt vnnd vnbesoldt 150. Ire Haubtleüt Hassan Aga
vnnd Hassan Harumbassa:
Vranogrätsch Burggraff ist Iussup Aga. Alda Zu Roß vnnd fueß vngferlich 200
Mann. Ire Heübter seind Schahman Aga, vnnd Mustaff Aga Pillikouich.
Serb vnnd Vnaz. Auß diser gannzen Gegennt mugen aussprengen fueßknecht
vber 500 Man, vnnd daß lanndt dennocht wol besezt bleiben mag: die haben all ein
ainzigen Vayuoden
Bellay gegenndt ebennsfalls. DarInnen Haubtleu Mehmet [Aga] vnd MuratAga
Souil vnnd biß daher ist alles des Mustaff Beeg aus Hleuna gepie
Was aber die Mörgranizen an Dalmatia raint, daß ist den Venedigern Zuegehörig.
Souil aber Lykha vnnd wie starkh derselben Bsazung sey, dessen haben Ir fr: drht:
hieuor gnedigisten gnuegsamben Bericht.
Volgt hernach des Ferhat Beeg auß Bossna Gebie vnnd Gezierkh seinen
Gränizen.
Zu Krupp Ist vber den Flekhen vnnd daß ganze Kriegsuolkh Dasdar od[er]
Burggraf
Wehram Aga. Hat drabannten oder fueßknecht, so den flekhen Verhüeen 52
P[er]sonen. Pfärdt, seind 60, darüber haubtman Hassan Aga des Solyman Aga Sun.
Fueßuolkh, 100 Mann. Martholossen 40. Deren haubtleüt seind neulich gesezt worden,
mit Veränderung oder besezung Buschin vnd Zasin, beschechen. Derhalben Ire Namen
auch vnbekhandt.
Zasin. Ist d[a]ß Haubt oder Burggraff alda Veli Tschehaya. Drabannten oder
Torschüzen Im gschloß 40 vndter Im. Pfärdt seind 50, Darüber Deli Mustaff Aga
Haubtman, Martholosen 40 vnndter dem Saffir Aga. Asapen od[er] Fueßkhnecht 40, Ir
haubtman Budakaga.
Buschin Ist burggraf Solyman Aga vber 80 Ianitscharen. Pfardt 40 Vndter dem
Mustaff Aga. Martholossen 40, Ehenaga Ir haubtman. Asapen 40 Kasafferaga. In disen
zwayen Geschlössern hellt man sonnst khein anders khriegsuolkh. Allein wan es
vonnoen so khumen zu einer besterkh vnnd Siherung gar von Kamengrad 40 Pfardt,
deren haubtleüth Mustaffaga Faytouitsch vnnd Wahadur Aga. Ied[er] halbs.
225
Noui Ist Burggraff Marsha Aga, mit 80 drabanten oder Janitschärn. Reyer 65,
Velehtan Aga ist vber 35 Vellaga aber vber die 30. Vber 30 Asapen ist Mustaffaga.
Item vber 35 Asapen Imbrahim Aga. Martholossen seind 40 vndter dem Mill
golloglauiza 40 vndter dem Zuitasshin.
In dem Haubtflekhen Kosstanieuiz Ist Burggraf oder Haubt Schabanaga, mit 70

od[er] 80 drabanten. Der besoldten Pfärdt alda 70, Ir Haubt Ballaga. Sonnst wären der
And[er]n vnbesoldten bey 600 Pfärdten. Vnnd Mügen auß derselben Costanieuizer
Gegenndt wan ein schuß geschiecht, allenthalben one endtplossung des Landts In
die 1000 Pfardt auf ein stundt aussprenng[en]. Asapen oder fueßknecht, seind die So
auf dem wasser denen flekhen Profant vnd anders zue od[er] daruon füren, so auch
vast all Roß halten, deren bey 150 deren haubt Memmaga. Martholosen vngferlich 40,
darüber ist Ossman Aga.
Dubiza. Burggraff Mustaffaga mit 40 Drabannten. Pfärdt 50. Ir haubtman Mehmed

aga. Asapen 50 darüber Memmaga. Dan man dits Iars 10 daruon genumben.
Jessenouaz Burggraf Curtaga, mit 50 Drabanten. Pfardt helt man alda nit. Asapi 50
vndter Hussain Aga. Martolosen 40, vndter Schahbas Aga.
Grädischko Besoldter fueßknecht vnd Reier alda vnngfärlich 400. Deren Age
Namen nit wissenntlich.
Was dan die Gegenndten Serb, Vnaz, Bellay vnnd Luschaz belanngt, dieselben
seind nit ein gränizen zuraien, dan dieselben all numehr in der Türkhen Vollem
Lanndt eingefanngen vnnd Von der gränizen Enndtlegen. Die seind mit Türkhen vnnd
Wallach dermassen so statlich Ersezt vnnd Bewonnt, das auß derselben Ieden gegent
In furfallender No ein Ansehenlicher Volkhreicher zuezug zu Roß vnnd fueß den
Türkhen zu Hilf khommen khann.
226
Nataša Štefanec
Ottoman military commanders and the structure of the Ottoman and Habsburg military
forces on the Croatian Military Border (on the basis of spy reports from 1570s)
Summary
The article analyses selected reports from the second half of the 16th century on the state of
the Ooman military forces facing the Croatian Military Border. Reports were usually wrien
by Habsburg military commanders on the basis of spy reports and various intelligences. Reports
analyzed in this article are rather precise and detailed. They were commissioned by the Court War
Council in order to provide data on how to reform and restructure Habsburg military potentials
on the Croatian Border. An insight into the Ooman forces clearly suggests that Habsburg forces
were flawed and insufficient in many aspects such as the number of paid infantry and cavalry,
the number of unpaid military and the number and condition of functional fortresses. Habsburg
reforms that followed aempted to bring more balance into military affairs in the region. In
addition to raw figures, reports brought data on the dispersion and usage of Ooman forces as
well as rather comprehensive lists of Ooman military commanders by name and/or surname.
Sometimes they even provided information on their family relations or their background which
makes them highly usable in research of Ooman military and social elites that resided opposite
the Croatian Border. In order to facilitate the usage and comparison of data, spy reports are
translated from German into Croatian and information are systematized in tables. Transcript of
analyzed reports from Gothic into Latin script is aached in the appendix.
Key words: Military Border, espionage, the 16th century, Ooman military forces, Ooman
military commanders, Ooman fortresses, Habsburg military forces
227
Zlatko Kudelić
Izvješće križevačkoga pukovnika Johanna Josepha

Herbersteina o Svidničkoj (Marčanskoj)
biskupĳi iz 1666. godine1
Autor analizira izvješće križevačkoga pukovnika Johanna Josepha Herbersteina

o grkokatoličkoj Svidničkoj (Marčanskoj) biskupĳi i njezinu biskupu Gabrĳelu
Mĳakiću (1663. – 1670.).
Ključne rĳeči: Hrvatsko-slavonska vojna krajina, bečki dvor, zagrebački
biskupi, Svidnička (Marčanska) biskupĳa, crkvena unĳa, pravoslavlje, Vlasi, pećki
patrĳarsi
1
Svidnička (Marčanska/Platejska) biskupĳa utemeljena je kao grkokatolička biskupĳa breveom pape Pavla V.
“Divinae Maiestatis Arbitrio”, dodĳeljenim 21. listopada 1611. biskupu Simeonu, koji je u Rimu ispovjedio
katoličku vjeru pred kardinalom Robertom Bellarminom. Simeonovo jurisdikcĳsko područje obuhvaćalo je
Ugarsku, Hrvatsku, Slavonĳu i krajnje dĳelove Kranjske, tj. Žumberak, koji je tada jurisdikcĳski pripadao
Akvilejskomu patrĳarhatu. U historiografiji je ovu grkokatoličku biskupĳu postalo uvrĳeženo zvati
Marčanskom po mjestu Marči između Ivanića i Čazme, u kojemu je biskup Simeon prema papinskom
breveu obnovio srušenu katoličku crkvu Svih Svetih i podigao samostan sv. Mihaela arkanđela kao sjedište
biskupĳe. Njegove nasljednike Maksima Predojevića (1630.–1642.) i Gabrĳela Predojevića (1642.–1644.) bečki
je dvor najprĳe imenovao “vratanĳskim” biskupima, ali taj naslov Rimska kurĳa nĳe prihvatila jer je potjecao
iz pravoslavne Pećke patrĳaršĳe i označivao zapadna područja izvan Osmanskoga Carstva u kojima su se
naselili pravoslavni kršćani, u ovom slučaju Ugarsku i Hrvatsku. Zato je bečki dvor od 1642. imenovanim
grkokatoličkim biskupima dodjeljivao naslov “svidničkih” biskupa po rimokatoličkoj Svidničkoj biskupĳi,
koja se nalazila u dĳelu Ugarske pod osmanskom vlašću i nĳe imala biskupa. Rimska je kurĳa odbila i
taj prĳedlog, s objašnjenjem da grkokatolički biskup ne može nositi naslov rimokatoličke biskupĳe, pa je
novu grkokatoličku biskupĳu najprĳe nazivala episcopatus Montis Feletrii, tj. “biskupĳa uskočkih gora”, te
“biskupĳom Vlaha”, a od 1670. novi biskup Pavao Zorčić imenovan je naslovnim platejskim biskupom po
gradu Plateji u Grčkoj. Bečki dvor to nĳe prihvatio nego je i dalje grkokatoličkim biskupima sa sjedištem u
samostanu sv. Mihaela u Marči dodjeljivao svidnički naslov, pa su marčanski biskupi za Beč bili svidnički
biskupi, a za Rimsku kurĳu od 1670. do 1746., kada je umro biskup Teofil Pašić (1738.–1746.), platejski
biskupi. Predzadnji marčanski biskup Gabrĳel Palković (1751.–1759.) u Rimu je dobio naslov “druziparski”
(Drusipariensis), a zadnji, Vasilĳe Božičković (1759.–1785.), nosio je naslov “dioklecĳanopoljskog” biskupa
(episcopus Diocletianopolitanus) do utemeljenja grkokatoličke Križevačke eparhĳe 1777., a od 1777. do 1785.
bio je križevački biskup. Opširnĳe: Nicolaus NILLES, Symbolae ad illustrandam historiam eccleisae orientalis in
terris coronae Sancti Stephani 2 (Oeniponte: Rauch, 1885), 1058-1059; Janko ŠIMRAK, Graeco-catholica Ecclesia
in Jugoslavia. Dioecesis Crisiensis, olim Marčensis Historiae et hodiernus status (Zagreb: Narodna prosvjeta,
1931), 11, 130, 133, 140; Niko IKIĆ, “Der Begriff Union” im Entsteungsprozeß der unierten Diözese von Marča
(Križevci) (St. Otilien: EOS Verlag, 1989), 161-163; Josip UHAČ, Marčanska biskupĳa (eparhĳa) (Zagreb: Glas
Koncila, 1996), 121; Drago ROKSANDIĆ, Etnos, konfesĳa, tolerancĳa (Zagreb: Srpsko kulturno društvo
“Prosvjeta”, 2004), 72-73; Zlatko KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa. Habsburgovci, pravoslavlje i crkvena unĳa u
Hrvatsko-slavonskoj vojnoj krajini (1611.–1755.) (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 2007), 27-57, 169, 238-
243, 261, 266-267, 275-281.
229
1. Uvod
General Johann Joseph Herberstein (1630. – 1689.), zapovjednik Karlovačkoga
generalata (Hrvatske krajine) od 1669. do 1689. i jedan od istaknutĳih vojskovođa
Bečkoga rata, tĳekom dugogodišnjega službovanja u Krajini aktivno je sudjelovao u
političkom životu Hrvatskoga Kraljevstva, a najiscrpnĳi opis njegova života iznio je
u 19. stoljeću Radoslav Lopašić u knjizi o gradu Karlovcu.2 Hrvatska historiografija
spominjala ga je najčešće u sklopu istraživanja Zrinsko-frankopanske urote i isticala
ga kao svojevrsni simbol bečkoga apsolutizma protiv kojega su se borili Petar Zrinski
i Fran Krsto Frankopan3, a Herbersteinovi stavovi o unĳi pravoslavnih krajišnika
(Vlaha)4 s Katoličkom crkvom nisu privukli veću pozornost inozemnih istraživača, koji
2
Johann Joseph Herberstein rođen je 1630., a vojnu službu u Krajini počeo je oko 1665. u Varaždinskom
generalatu. Bio je đurđevački i ivanićki kapetan, a od 1663. do 1669. i zamjenik zapovjednika Varaždinskoga
generalata Waltera Leslieja. Zapovjednikom Karlovačkoga generalata (Hrvatske krajine) imenovan
je 9. lipnja 1669., a umro je 30. studenoga 1689. i pokopan u Karlovcu. Opširnĳe: Radoslav LOPAŠIĆ,
Karlovac. Poviest i miestopis grada i okolice (Zagreb: Matica hrvatska, 1879), 196-206; Ive MAŽURAN, Hrvati
i Osmansko Carstvo (Zagreb: Golden marketing, 1998); Mladen ŠVAB, “Ivan Josip Herberstein”, Hrvatski
biografski leksikon 5 (Zagreb: Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 2002), 527-528; Hrvoje KEKEZ,
“Herberstein, Johann Joseph”, u: Ivan O (ur.), Karlovački leksikon (Karlovac – Zagreb: Naklada Leksikon
– Gradska knjižnica “I. G. Kovačić” – Gradski muzej Karlovac – Školska knjiga, 2008), 197.
3
Širi kontekst vremena u kojem je živio Herberstein vidi u: LOPAŠIĆ, Karlovac, 196-199; Tadĳa SMIČIKLAS,
Dvjestogodišnjica oslobođenja Slavonĳe. Prvi dio: Slavonĳa i druge hrvatske zemlje pod Turskom. Rat oslobodjenja
(Zagreb: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1891); Vjekoslav KLAIĆ, Život i djela Pavla
Riera Vitezovića (Zagreb: bez izd., 1914); Fedor MOAČANIN, “Društveni razvoj u Vojnoj krajini”, u:
Mirjana Gross (ur.), Društveni razvoj u Hrvatskoj od 16. do početka 20. stoljeća (Zagreb: Sveučilišna naklada
Liber, 1981), 83-101; Fedor MOAČANIN, “Vojna krajina do kantonalnog uređenja 1787.”, u: Dragutin
Pavličević (ur.), Vojna krajina. Povĳesni pregled – historiografija – rasprave (Zagreb: Liber – Centar za
povĳesne znanosti Sveučilišta, Odjel za hrvatsku povĳest, 1984), 23-44; Josip ADAMČEK, Bune i otpori.
Seljačke bune u Hrvatskoj u XVII. stoljeću (Zagreb: Globus – Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povĳest,
1987); Anđelko MĲATOVIĆ, Zrinsko-frankopanska urota (Zagreb: Alfa, 1992); Luc OREŠKOVIĆ, Luj XIV.
i Hrvati (Zagreb: Dom i svĳet, 2000); Zrinka BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopĳe
(Zagreb: Barbat, 2002); Jadranka DAMJANOV (ur.), Zrinski i Europa, 2 sv. (Zagreb: Društvo mađarskih
znanstvenika i umjetnika u Hrvatskoj, 2000-2003); Dragutin PAVLIČEVIĆ, Povĳest Hrvatske (Zagreb:
Naklada Pavičić, 2002); Ivo GOLDSTEIN, Hrvatska povĳest (Zagreb: Novi Liber, 2003); Mirko VALENTIĆ,
“Geografska i demografska slika Hrvatske u XVII. i XVIII. stoljeću”, u: Ivan Golub (ur.), Hrvatska i Europa.
Kultura, znanost i umjetnost, svezak III: Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII stoljeće) (Zagreb: Hrvatska
akademĳa znanosti i umjetnosti – Školska knjiga, 2004), 29-42; Drago ROKSANDIĆ, Triplex Confinium
ili O granicama i regĳama hrvatske povĳesti 1500–1800. (Zagreb: Barbat, 2003); Mirko VALENTIĆ, “Vojna
krajina u 17. stoljeću”, u: Mirko Valentić – Lovorka Čoralić (ur.), Povĳest Hrvata. Druga knjiga. Od kraja
15. stoljeća do kraja Prvog svjetskog rata (Zagreb: Školska knjiga, 2005), 3-25; Miroslav KURELAC – Zoran
LADIĆ, “Pokret za odcjepljenje Hrvatskog Kraljevstva od Habsburške Monarhĳe”, u: Valentić – Čoralić
(ur.), Povĳest Hrvata, 109; Neven BUDAK, Hrvatska i Slavonĳa u ranome novom vĳeku (Zagreb: Leykam
international – Barbat, 2007); Željko HOLJEVAC – Nenad MOAČANIN, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina
i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vĳeku (Zagreb: Leykam international – Barbat,
2007); Wilhelm KÜHLMANN – Gábor TÜSKÉS, Militiae et Lierae. Die beiden Nikolaus Zrinyi und Europa
(Tübingen: De Gruyter, 2009); Agneza VARKONY, Jelena Zrinska, najhrabrĳa žena Europe (Zagreb: Konzor –
Jesenski i Turk, 2011); Hrvoje PETRIĆ, Pogranična društva i okoliš. Varaždinski generalat i Križevačka županĳa
u 17. stoljeću (Samobor – Zagreb: Meridĳani – Društvo za hrvatsku ekonomsku povĳest i ekohistorĳu,
2011).
4
Pojmom “Vlah” u ovom tekstu nazivamo pravoslavno krajiško stanovništvo, za razliku od katoličkih
krajišnika Slavonaca i Predavaca, kako ih u ispravama u 17. stoljeću nazivaju zagrebački biskupi
Benedikt Vinković i Petar Petretić. Opširnĳe: Zef MIRDITA, Vlasi u historiografiji (Zagreb: Hrvatski
230
Zlatko Kudelić ▪ Izvješće križevačkoga pukovnika Johanna Josepha Herbersteina...
su većinom koristili radove stranih autora iz 19. stoljeća i nisu im bili poznati radovi
domaćih autora koji su detaljnĳe pisali o ovoj temi.5 Herberstein je bio suvremenik
dvojice zagrebačkih biskupa, Petra Petretića (1648. – 1667.) i Martina Borkovića
(1667. – 1687.), zagovornika unĳe pravoslavnih krajišnika s Katoličkom crkvom6, koji
su upozoravali bečki dvor da ona može uspjeti samo imenovanjem grkokatoličkoga
biskupa odgojenog u katoličkim ustanovama, a ne onoga kojeg su birali sami krajišnici
među kaluđerima i uz potporu krajiških zapovjednika predlagali vladaru, što je bio
običaj između 1630. i 1670. godine.7 Herberstein je podupirao stavove zagrebačkih
biskupa o zabrani prelaženja pravoslavnih kaluđera i svećenstva iz Krajine u
Osmansko Carstvo i prekidanju svih njihovih veza s pravoslavnim pećkim patrĳarsima
jer je u tome vidio uzrok neuspjeha unĳe. Pružao je potporu i novom svidničkom
(marčanskom) grkokatoličkom biskupu Pavlu Zorčiću (1671. – 1685.), školovanom u
institut za povĳest, 2004); Zlatko KUDELIĆ, “Isusovačko izvješće o krajiškim nemirima 1658. i 1666.
godine i o marčanskom biskupu Gabrĳelu Mĳakiću (1663.–1670.)”, Povĳesni prilozi 26 (2007), br. 32, 127-
145; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 57-73, 127-133; PETRIĆ, Pogranična društva i okoliš, 149-231.
5
Iako su neki hrvatski, slovenski i srpski autori u prvoj polovini 20. stoljeća detaljnĳe opisali kontakte
krajiških zapovjednika sa zagrebačkim i svidničkim (marčanskim) biskupima i njihove stavove glede
unĳe u Krajini, krajiška ih historiografija nĳe spominjala, nego se većinom oslanjala na J. Čaploviča, E.
Picota, K. Czoerniga, J. H. Schwickera, F. Vaničeka i F. Kronesa iz 19. stoljeća, čĳi radovi vrve pogrešnim
podacima i tendencioznim interpretacĳama. Opširnĳe: Franjo HAMMERL, “Pavao Zorčić – unĳatski
vladika. Povodom tristote godišnjice sjedinjenja naše braće unĳata sa Rimskom crkvom 1611–1911”,
Vrhbosna 25/5 (1911), br. 5, 68-72, br. 6, 83-88, br. 7/8, 100-105, br. 9, 136-139, br. 10, 147-151, br. 11, 164-
167; Josip MAL, “Uskočke seobe i slovenske pokrajine”, Srpski etnografski zbornik, knj. 30, Prvo odelenje:
Naselja i poreklo stanovništva, knj. 18 (1924), 147-168, 170-175; Aleksa IVIĆ, “Marčanska episkopĳa.
Tragedĳa episkopa Mĳakića i njegovih kaluđera”, Brastvo 20 (1926), 68-83; Radoslav GRUJIĆ, Pakračka
eparhĳa. Istorĳsko-statistički pregled. Spomenica o srpskom pravoslavnom vladičanstvu pakračkom u slavu
četrdesetogodišnjice episkopstva, šezdesetgodišnjice svešteničke službe i osamdesetpetogodišnjice života vladike
Mirona (Pakrac: bez izd., 1930); Janko ŠIMRAK, “Marčanska eparhĳa. Vladika Gabrĳel Mĳakić”,
Bogoslovska smotra 19 (1931), br. 1, 17-50, br. 2, 147-191; Zlatko KUDELIĆ, “Čaplovičeva povĳest
Marčanske biskupĳe”, Povĳesni prilozi 28 (2010), br. 38, 160-174.
6
Unĳa (sjedinjenje) je crkveno-pravni akt kojim se uspostavljalo zajedništvo pojedinih istočnih crkava s
univerzalnom Katoličkom crkvom, kojoj je poglavar rimski papa. Iako se najprihvatljivĳom držala unĳa
svih istočnih crkava ili određene biskupĳe s Katoličkom crkvom, najčešće je unĳu prihvaćao samo dio
crkvene hĳerarhĳe i vjernika, a zaključivanju unĳe prethodili su pregovori s Rimom. U Ugarskoj je unĳu
sklapao ugarski primas i nadbiskup Grana kao legat Svete Stolice izravno s vladarom u Beču i onda
obavještavao Rim o unĳi. U 17. se stoljeću za unĳu uz ispovĳedanje vjere po tridentinskom obrascu
tražilo prihvaćanje papina primata, nauka o čistilištu, izlaženje Duha Svetoga iz Oca i Sina i korištenje
beskvasnoga kruha u euharistĳi. Glede svidničkih (marčanskih) biskupa, zagrebački su biskupi tražili da
se za Marčansku biskupĳu odreknu pećkih patrĳarha kao raskolnika i krivovjernika lojalnih osmanskim
sultanima i prihvate rimskoga papu kao vrhovnoga crkvenog poglavara, te ostrogonskoga i kaločkoga
nadbiskupa kao nadređene crkvene poglavare. Zagrebački biskupi posebno su isticali da im svidnički
(marčanski) biskupi moraju biti podložni kao vikari za kršćane istočnoga obreda u Zagrebačkoj biskupĳi,
da se prisegom obvežu da će sve kaluđere i svećenstvo koji bi došli iz Osmanskoga Carstva u Krajinu
prĳaviti vojnim vlastima i uputiti ih zagrebačkomu biskupu, koji bi provjerio jesu li ili nisu skloni unĳi
s Katoličkom crkvom, te da se suzdrže od upletanja u svjetovna pitanja, tj. da neće zastupati krajišnike
u sporovima s vojnim vlastima niti ih poticati na otpor odlukama vojnih vlasti, što je bilo uobičajeno
između 1630. i 1668. godine. Opširnĳe: KUDELIĆ, “Isusovačko izvješće”, 120, bilj. 2; KUDELIĆ,
Marčanska biskupĳa, 13-14, 320-322, 350-351.
7
Mĳo KORADE, “Petar Petretić 1647–1667”, u: Franko Mirošević (ur.), Zagrebački biskupi i nadbiskupi
(Zagreb: Školska knjiga, 1995), 333-339; Ante SEKULIĆ, “Martin Borković”, u: Mirošević (ur.), Zagrebački
biskupi, 341-361.
231
katoličkim ustanovama, te predlagao oštrĳe metode postupanja prema kaluđerima i

svećenstvu koji Zorčića nisu željeli prihvatiti za biskupa niti se odreći veza s Pećkom
patrĳaršĳom. Valja napomenuti da raspoloživo arhivsko gradivo pokazuje da je od
svih krajiških zapovjednika samo Herberstein bio zagovornik strogoga kažnjavanja
svećenstva, kaluđera i krajišnika koji su odbĳali prihvatiti grkokatoličkoga biskupa
imenovanog u Beču, a ostali su zapovjednici izbjegavali nametati unĳu zbog očuvanja
mira među krajišnicima. Međutim, krajiška je historiografija od 19. stoljeća svaki
pojedinačni prĳedlog o unĳi koji bi predlagao netko od dužnosnika Katoličke crkve
interpretirala kao primjer sustavne i trajno provođene nasilne dvorske vjerske politike
prema pravoslavnim krajišnicima, bez obzira na to je li bečki dvor neki prĳedlog stvarno
prihvatio ili nĳe, a nĳe poznavala radove istraživača koji su se bavili pitanjem unĳe. Tek
u novĳe vrĳeme pojavili su se istraživači koji su upozorili na drugačĳu vjersku politiku
bečkoga dvora u Krajini od one koju je navodila starĳa historiografija, koja uopće nĳe
primĳetila da između 1630. i 1670. Katolička crkva nĳe prihvatila niti potvrdila ni
jednoga svidničkog (marčanskog) biskupa kojega je imenovao bečki dvor, a da je u 18.
stoljeću odlukom bečkoga dvora utemeljeno nekoliko pravoslavnih episkopĳa čĳem
su se postojanju protivili zagrebački i svidnički (marčanski) grkokatolički biskupi, koji
su njihovo postojanje doživljavali kao prĳetnju opstanku malobrojnih grkokatolika u
Krajini.8
8
Tolerantnĳu vjersku politiku Habsburgovaca prema pravoslavnim krajišnicima u historiografiji su
spomenuli C. Ingrao, D. Roksandić, N. Štefanec, L. Orešković i Ž. Holjevac. Potrebno je napomenuti
da je krajem 17. i u 18. stoljeću bečki dvor donio niz odluka koje nisu išle u prilog Katoličkoj crkvi ni
grkokatoličkim biskupima, npr. nakon što je Leopold I. potvrdio 4. ožujka 1695. sedam pravoslavnih
episkopa koje mu je predložio pećki patrĳarh Arsenĳe III. Crnojević, hrvatski ban Adam Bahyány
potvrdio je dabrobosanskoga metropolita Atanazĳa Ljubovića pravoslavnim episkopom između
Une i Kupe, tj. njegovo jurisdikcĳsko područje postao je Karlovački generalat, a vojne vlasti nisu
reagirale na prigovor svidničkoga (marčanskoga) grkokatoličkog biskupa Gabrĳela Turčinovića da je
time narušena njegova jurisdikcĳska vlast na tom području. Nakon Atanazĳeve smrti 1712. Karlo VI.
podĳelio je njegovu episkopĳu na dvĳe, pa su 1713. nastale Kostajničko-zrinopoljska episkopĳa, koja
je obuhvaćala Liku i Krbavu od Kosinja do Zvonigrada, desnu obalu Gline i Banovinu od Gline do
Kupe i Save, i Karlovačko-senjsko-primorska episkopĳa, koja je obuhvaćala Kosinj, Senj s primorjem pa
preko Kapele, Kapelu s Gomirjem do Karlovca, a od Karlovca sve parohĳe s lĳeve obale Gline do njezina
ušća u Kupu kod Brkiševine. U Pakracu je 1717. utemeljena pravoslavna Pakračka episkopĳa, iako je
bilo prĳedloga da ondje bude ustoličen grkokatolički biskup, čemu su se protivile vojne vlasti, a na
području Varaždinskoga generalata, zbog otpora pravoslavnih krajišnika svidničkomu (marčanskomu)
biskupu Grguru Vučiniću, utemeljena je 1734. Lepavinsko-severinska episkopĳa. Taj ustroj pravoslavnih
episkopĳa promĳenjen je 1750., kada je Kostajničko-zrinopoljskoj episkopĳi, koja se sastojala od dva
teritorĳalno nepovezana dĳela, pripojena Lepavinsko-severinska episkopĳa, a oduzete su joj Lika i
Krbava i pripojene Gornjokarlovačkoj (Karlovačko-senjsko-primorskoj) episkopĳi. Opširnĳe: Charles
W. INGRAO, The Habsburg Monarchy 1618–1815 (Cambridge: Cambridge University Press, 1994), 29;
ROKSANDIĆ, Etnos, 248-252, 257, 260; Luc OREŠKOVIĆ, “La notion de conversion aux frontières
de l’Europe: un aspect du catholicisme dans le diocèse de Senj-Modruš aux XVIIe et XVIIIe siècles”,
Croatica Christiana Periodica 28/53 (2004), 89-116; Nataša ŠTEFANEC, “Tolerance and Intolerance in the
Croatian Slavonian Kingdom at the turn of the 17th Century. Contest of Gomirje”, u: Egidio Ivetić –
Drago Roksandić (ur.), Tolerance and Intolerance on the Triplex Confinium. Approaching the “Other” on the
Borderlands Eastern Adriatic and beyond 1500–1800 (Padova – Zagreb: Universita degli studi di Padova,
Dipartimento di storia – Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zavod za hrvatsku povĳest, 2007),
145-149; Željko HOLJEVAC, “Grkokatoličanstvo”, u: Holjevac – Moačanin, Hrvatsko-slavonska Vojna
krajina, 87-88, 92; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 384-387, 407-409, 424-425, 434-435, 484.
232
Kao križevački pukovnik, Herberstein je sastavio izvješće o spomenutoj Svidničkoj

(Marčanskoj) biskupĳi u Križevcima 20. listopada 1666.9, nakon gušenja krajiških
nemira čĳi je vođa bio Vlah Stefan Osmokruović, a kojem je, prema izvorima, potporu
pružao i svidnički (marčanski) biskup Gabrĳel Mĳakić, imenovan biskupom u Beču
u lipnju 1663., ali su se predstavnici Katoličke crkve protivili njegovu izboru držeći
ga samo prividnim katolikom.10 Iako to u naslovu nĳe izričito spomenuto, iz teksta
na kraju izvješća vidi se da ga je Herberstein uputio Leopoldu I., a upozoravalo je na
odgovornost dotadašnjih svidničkih (marčanskih) biskupa za neuspjeh širenja unĳe
u Krajini i za pojavu krajiških nemira zbog njihova tendencioznoga interpretiranja
krajiških povlastica poznatih pod nazivom Statuta Valachorum.11 Tezu da su svidnički
(marčanski) biskupi Maksim i Gabrĳel Predojević i Sava Stanislavić zlonamjernim
interpretacĳama odredbi Statuta Valachorum poticali krajišnike na buntovno ponašanje
i neposlušnost krajiškim zapovjednicima, a da su tomu znatno doprinĳeli pravoslavni
kaluđeri koji su nesmetano prelazili iz Osmanskoga Carstva u Krajinu i obratno i radili
protiv unĳe, opširno su u izvješćima upućivanima Rimu i Beču obrazlagali zagrebački
biskupi Benedikt Vinković i Petar Petretić, a te je stavove ponovio i Herberstein u
svojem izvješću. Ono dosta sažeto opisuje biskupovanje prvih četirĳu marčanskih
biskupa, biskupovanje Gabrĳela Mĳakića opisuje nešto šire, a struktura i sadržaj teksta
pokazuju da mu je kao glavni izvor poslužilo opsežno izvješće zagrebačkoga biskupa
Petra Petretića iz 1662. o “biskupĳi Vlaha” (Marčanskoj/Svidničkoj biskupĳi), upućeno
Leopoldu I., koje sadrži opsežnĳe životopise biskupa o kojima govori i Herberstein.12
Njegovo izvješće zajedno sa dva Petretićeva izvješća o Svidničkoj (Marčanskoj) biskupĳi
iz 1662. i 1667., spomenutim isusovačkim izvješćem o krajiškim nemirima 1658. i 1666.
te prĳedlogom carskih povjerenika Leopoldu I. o smjenjivanju biskupa Gabrĳela
9
Relatio Josephi Herberstein, vicegenerali, de ecclesia orientali et dioecesi Svidnicensi ex anno 1666. 20. octobri, u:
Arhiv Hrvatske akademĳe znanosti i umjetnosti (dalje: Arhiv HAZU), Radoslav LOPAŠIĆ, Monumenta
ecclesiae graeco-orientalis, XV-25., A-III., 11 (dalje: Herberstein, Relatio). Kao primjere suprotnoga
postupanja krajiških vojnih vlasti tĳekom prve polovine 17. stoljeća od onoga što su očekivali
predstavnici Katoličke crkve možemo spomenuti Ferdinandovo odbĳanje odobravanja vizitiranja
Krajine i protjerivanja pravoslavnoga svećenstva iz nje 1627., odluku da Vlasi sami među sobom biraju
osobu za marčanskoga biskupa, kao i imenovanja svidničkih (marčanskih) biskupa između 1630. i 1670.
samo na prĳedlog krajiških vojnih vlasti, bez uvažavanja mišljenja zagrebačkih biskupa i Rimske kurĳe.
Opširnĳe: KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 182-219, 243-290, 293-344.
10
Ime i prezime vođe krajiške bune iz 1666. u povjesničara se pojavljuju u raznim oblicima: ime mu
varira od Stevan preko Stefan do Štefan, prezime kod različitih autora glasi Osmokrug, Osmokruč,
Osmokru, Osmokrugović, Osmokruhović, a nakon Drugoga svjetskog rata ustalilo se prezime Osmokruović.
Gabrĳela Mĳakića imenovao je bečki dvor svidničkim (marčanskim) biskupom vjerojatno u lipnju 1663.,
a podržavao ga je i ban Nikola Zrinski, koji je mislio da bi Mĳakićevo neimenovanje moglo izazvati
nemire u Krajini. Opširnĳe: HOLJEVAC – MOAČANIN, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina, 63; KUDELIĆ,
“Isusovačko izvješće”, 124, bilj. 9; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 317-318.
11
Drago ROKSANDIĆ – Čedomir VIŠNJIĆ (ur.), Statuta Valachorum: prilozi za kritičko izdanje, prevela:
Zrinka Blažević (Zagreb: Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, 1999).
12
Petri Petretich episcopi Zagrabiensis Historia de Valachorum in Confiniis Regnis Sclauoniae degentium Episcopatus
origine, progressu et effectibus, Arhiv HAZU, II. d 51. (dalje: PETRETICH, Historia de Valachorum Episcopatus);
Zlatko KUDELIĆ, “Povĳest grkokatoličke Marčanske biskupĳe (‘biskupĳe Vlaha’) zagrebačkog biskupa
Petra Petretića iz 1662. godine”, Povĳesni prilozi 22 (2003), br. 25, 187-216.
233
Mĳakića i ograničavanju krajiških povlastica iz prosinca 1668. spadaju u najiscrpnĳe

izvore o biskupovanju svidničkih (marčanskih) biskupa i crkvenim i vjerskim
zbivanjima u Krajini do početka 70-ih godina 17. stoljeća. U njima dominiraju dvĳe
teme: unĳa pravoslavnih krajišnika s Katoličkom crkvom i s njom povezano vlaško
pitanje, odnosno podvrgavanje naseljenih krajišnika pod jurisdikcĳu zagrebačkih
biskupa i hrvatskoga plemstva, na čĳe su posjede naseljavani Vlasi i ostali doseljenici
ne samo iz Osmanskoga Carstva nego i drugih dĳelova Banske Hrvatske.13 Hrvatske
je staleže itekako zaokupljalo pitanje obnove njihove vlasti na opustošenim posjedima
koji su ušli u sastav Vojne krajine, no pitanje unĳe uopće ih nĳe zaokupljalo, nego su
se njome angažiranĳe bavili samo zagrebački biskupi Benedikt Vinković, Petar Petretić
i Martin Borković. Oni su upozoravali na to da su se svidnički (“vlaški”) biskupi
upletali u svjetovne poslove, tj. da su pred vojnim vlastima nastupali kao zagovornici
i zaštitnici svih krajišnika tvrdeći da krajišnici ne moraju izvršavati različite obveze
koje su im nametali vojni zapovjednici jer ih nisu spominjali Statuta Valachorum, ali i da
mogu slobodno ispovĳedati pravoslavlje. Zagrebački su biskupi naglašavali da to nĳe
ponašanje primjereno njihovu položaju jer su, prema crkvenim propisima, svidnički
(marčanski) biskupi mogli biti samo vikari zagrebačkih biskupa za kršćane istočnoga
obreda u Zagrebačkoj biskupĳi i raditi na širenju unĳe, a ne očuvanju “stare vjere” među
Vlasima, ali bečki dvor uopće nĳe reagirao na te prigovore sve do imenovanja biskupa
Pavla Zorčića 1671. godine.14 Dvor je na preporuku vojnih zapovjednika odbio zahtjeve
13
“Vlaško pitanje” odnosilo se na obnovu vlasti zagrebačkih biskupa i hrvatske vlastele na njihovim
posjedima koji su ušli u sastav Varaždinskoga generalata, a trajalo je sve do kraja 17. stoljeća. O vlaškom
pitanju dosta se pisalo u historiografiji, ali detaljnĳe veze između unĳe i pokmećivanja krajišnika još uvĳek
nisu dovoljno istražene. Isprave zagrebačkih biskupa Benedikta Vinkovića i Petra Petretića upućivane
Beču sadrže optužbe protiv marčanskih biskupa da su poticali krajišnike na pobune tendencioznim
interpretiranjem sadržaja Statuta Valachorum, a kao odgovorne za poticanje krajiških nemira isticali su
svidničke (“vlaške”) biskupe Maksima Predojevića, Savu Stanislavića i Gabrĳela Mĳakića. Opširnĳe:
Branko SUČEVIĆ, “Razvitak vlaških prava u Varaždinskom generalatu”, Historĳski zbornik 6 (1953), 33-
67; Fedor MOAČANIN, “‘Ostaci ostataka’ Hrvatske u borbi za opstanak”, u: Historĳa naroda Jugoslavĳe 2
(Zagreb: Školska knjiga, 1959), 401-465; Jaroslav ŠIDAK, “O značenju Vojne krajine u hrvatskoj povĳesti”,
u: Pavličević (ur.), Vojna krajina, 9-20; Josip ADAMČEK, “Problem krajiških buna u historiografiji”,
u: Pavličević (ur.), Vojna krajina, 117-139; Fedor MOAČANIN, “Pokušaji sporazumĳevanja između
hrvatskog plemstva i vlaha Varaždinskog generalata u 17. stoljeću”, u: Pavličević (ur.), Vojna krajina,
275-392; Zlatko KUDELIĆ, “Prĳedlog dvorskih savjetnika caru Leopoldu I. o smjenjivanju marčanskog
biskupa Gabrĳela Mĳakića i sužavanju vlaških povlastica iz 1668. godine”, Croatica Christiana Periodica
27/51 (2003), 79-100; BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska, 75-82; KUDELIĆ, “Povĳest grkokatoličke
Marčanske biskupĳe”, 193-196; Zlatko KUDELIĆ, “Izvješće zagrebačkog biskupa Petra Petretića o
Svidničkoj (Marčanskoj) biskupĳi caru Leopoldu I. iz 1667. godine”, Povĳesni prilozi 23 (2004), br. 26,
69-97; ŠTEFANEC, “Tolerance and Intolerance”, 125-152; VALENTIĆ, “Vojna krajina u 17. stoljeću”, 111-
122; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 42-57, 191-217; KUDELIĆ, “Isusovačko izvješće”, 121-127, 152-154;
Zrinka BLAŽEVIĆ, Ilirizam prĳe ilirizma (Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2008), 218-220,
237-238; HOLJEVAC – MOAČANIN, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina, 53-71; PETRIĆ, Pogranična društva
i okoliš, 170-263.
14
Izvješća zagrebačkih biskupa Benedikta Vinkovića (1637.–1642.) i Petra Petretića (1648.–1667.) s optužbama
protiv marčanskih biskupa između 1630. i 1670. za prividno prihvaćanje unĳe djelomično su objavili A. Ivić,
J. Šimrak, M. Jačov i Z. Kudelić u citiranim djelima, ali slične teze sadrže i neobjavljena pisma zagrebačkih
biskupa Benedikta Vinkovića i Petra Petretića iz Nadbiskupĳskoga arhiva u Zagrebu. Opširnĳe: Ivan
KUKULJEVIĆ, “Petar Petretić”, Arkiv za poviestnicu jugoslavensku 9 (1866), 312-316; Andrĳa LUKINOVIĆ,
234
zagrebačkih biskupa za oštrĳe postupanje prema svidničkim (marčanskim) biskupima

jer su zapovjednici držali da bi to, kao i prisilno nametanje unĳe, bilo pogubno za
stabilnost Vojne krajine. Naime, unĳu su pravoslavni krajišnici poistovjećivali i s
pokmećivanjem, koje se doživljavalo i kao promjena društvenoga položaja, tj. gubitak
povlaštenoga krajiškog statusa i pretvaranje u podložnike zagrebačkih biskupa ili
plemstva, ali i kao gubitak identiteta, koji su činili njihovi običaji i pravoslavna vjera.
Kako su Vlasi vjeru poistovjećivali s obredom, što su isticali svi suvremeni autori
izvješćā o Vojnoj krajini, bilo kakva promjena obreda ili običaja koji nisu bili u skladu
s katoličkim vjerskim naukom – što su predlagali katolički predstavnici – doživljavala
se i kao ugrožavanje identiteta.15
2. Herbersteinova povĳest Svidničke (Marčanske) biskupĳe

Napomenuvši na početku izvješća da će događaje opisati prema onome što
je čuo i prema raspoloživim dokumentima, Herberstein je naglasio da su Vlasi bili
poslušni i nisu izazivali nikakve izgrede sve dok nisu dobili svojega biskupa te
rekao da je prvi biskupsku dužnost (od 1609. do 1630.) obnašao Simeon Vratanja16 za
biskupovanja zagrebačkih biskupa Petra Domitrovića i Franje Ergelskog, kojima je
svake godine u znak podložnosti slao 12 mjerica voska sve do svoje smrti.17 Osim tih
Zagreb – devetstoljetna biskupĳa (Zagreb: Glas Koncila, 1995), 201-205; Mĳo KORADE, “Benedikt Vinković”,
u: Mirošević (ur.), Zagrebački biskupi, 315-325; Herberstein, Relatio, f. 2.; KUDELIĆ, “Isusovačko izvješće”,
167-168; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 278-279, 286-290.
15
Poistovjećivanje vjere s obredom u pravoslavnih krajišnika ističu gotovo svi autori onovremenih izvješća
koji su tĳekom 17. stoljeća boravili u Krajini ili su o njoj pisali: Metodĳe Terlecki, Rafael Levaković,
zagrebački biskupi Benedikt Vinković i Petar Petretić, isusovci koji su u nekoliko navrata kao misionari
boravili u tom području te kranjski velikaš Johann Weikhard Valvasor. Opširnĳe: KUDELIĆ, Marčanska
biskupĳa, 145-152, 182-185, 230-242, 244-255, 262-265, 278-279, 296-298.
16
Herberstein, Relatio, f. 1r. Prezime “Vratanja”, koje izvori dodjeljuju Simeonu, zapravo je izvedeno iz
pojma “Vretanĳa” ili “vretanĳska ostrva”, koji je u spisima Pećke patrĳaršĳe označivao zemlju zapadno
od Osmanskoga Carstva naseljenu pravoslavnim kršćanima jurisdikcĳski podvrgnutim pećkim
patrĳarsima. Pećki patrĳarh Jovan imenovao je 1609. Simeona episkopom “zapadnih strana zvanih
Vretanĳa”, što se odnosilo na područje od senjskoga primorja do Györa i Komorna sjeveroistočno od
Dunava, tj. Ugarsku, Hrvatsku i Slavonĳu. No, R. Lopašić, T. Smičiklas, F. Šišić i J. Šimrak govore da
je ime nove biskupĳe izvedeno iz Simeonova prezimena “Vretanić”, što su tvrdili zagrebački biskupi
Benedikt Vinković i Petar Petretić. Prema Petretićevu izvješću iz 1662., Simeonov nasljednik Maksim
Predojević slagao je bečkomu dvoru da u “vlaškom jeziku” taj pojam znači isto što i Krajina da bi se
predstavio kao biskup cĳele Krajine. Opširnĳe: Manojlo GRBIĆ, Karlovačko vladičanstvo 2 (Karlovac:
Štamparĳa Karla Hauptfelda, 1891), 196-197; KUDELIĆ, “Povĳest grkokatoličke Marčanske biskupĳe”,
196-197; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 162, bilj. 239.
17
Herberstein, Relatio, f. 1r. Zagrebački biskup Petar Domitrović biskupovao je od 1611. do 1628., a
Franjo Ergelski od 1628. do 1637. godine. Prema istraživanju M. Koradea, Petar Domitrović rođen je
oko 1580. ispod Cesargrada u Hrvatskom zagorju i nĳe bio iz obitelji istočnoga obreda, što je tvrdila
starĳa historiografija, a utopio se u opkopima Varaždina u dvojbenim okolnostima. Plaćanje 12 mjerica
voska o kojem govori Herberstein spomenuo je kao obvezu marčanskih biskupa zagrebački biskup Petar
Domitrović u darovnici iz 1618., kojom su točno opisane međe samostana i pripadajućih mu posjeda
dodĳeljenih Simeonu. Zagrebački su biskupi to shvaćali i kao simboličan znak iskazivanja podložnosti
marčanskih biskupa. Opširnĳe: Mĳo KORADE, “Petar Domitrović”, u: Mirošević (ur.), Zagrebački
biskupi, 297-298; Mĳo KORADE, “Franjo Ergelski”, u: Mirošević (ur.), Zagrebački biskupi, 307-313; Kamilo
DOČKAL, Hrvatski kolegĳ u Beču 1624–1784. (Beč – Zagreb: Hrvatski povĳesni institut – Arhiv HAZU,
235
šturih podataka Herberstein nĳe detaljnĳe govorio o Simeonu kao prvom marčanskom
grkokatoličkom biskupu, pa nĳe spomenuo da ga je 1607. za pravoslavnoga episkopa u
Ugarskoj, Slavonĳi i Hrvatskoj posvetio korintski arhiepiskop Kozma, a pećki patrĳarh
Jovan 1609. imenovao episkopom zapadnih krajeva poznatih pod imenom “Vratanĳa”,
u ovom slučaju krajeva u Habsburškoj Monarhĳi gdje su živjeli pravoslavni kršćani.
Nakon toga Simeon je vjerojatno otišao u Krajinu, u samostan sv. Mihaela arkanđela u
Marči, nadvojvoda Ferdinand izdao mu je u proljeće 1611. ispravu kojom ga je obvezao
iskorĳeniti vjerovanja suprotna katoličkoj vjeri, što navodi na pretpostavku da je
Simeon već tada prihvatio unĳu s Katoličkom crkvom, a ujesen te godine sa župnikom
Martinom Dobrovićem, podrĳetlom “Vlahom Bosancem”, uputio se u Rim i ispovjedio
katoličku vjeru pred kardinalom Robertom Bellarminom. Breveom “Divinae Maiestatis
Arbitrio”, izdanim 21. studenoga 1611., papa Pavao V. imenovao ga je biskupom čĳe
je jurisdikcĳsko područje obuhvaćalo Ugarsku, Hrvatsku, Slavonĳu i krajnje granice
Kranjske (Žumberak), te arhimandritom samostana sv. Mihaela arkanđela u Marči.
Kada se vratio iz Rima, nadvojvoda Ferdinand zapovjedio je u sĳečnju 1612. krajiškim
zapovjednicima da novomu biskupu trebaju pružiti zaštitu i krajišnike upozoriti da mu
moraju biti podložni kao svojemu biskupu. Zagrebački biskupi Petar Petretić i Martin
Borković izjavili su da su osobno doživjeli Domitrovićev i Simeonov susret u Zagrebu,
a pitanje marčanskoga samostana i crkve, koji su prĳe osmanlĳskih osvajanja pripadali
Zagrebačkoj biskupĳi, rĳešeno je Domitrovićevom darovnicom izdanom u veljači 1618.,
u kojoj su točno opisane međe samostana i pripadajućih mu posjeda. Jedina Simeonova
obveza bilo je godišnje isplaćivanje 12 mjerica voska zagrebačkim biskupima, koju su oni
tumačili kao simbolični znak podložnosti marčanskih biskupa zagrebačkim biskupima,
iako papinski breve ne spominje da bi Simeon trebao biti vikar zagrebačkih biskupa.18 O
motivima Simeonova prihvaćanja unĳe historiografija je iznĳela veoma različita mišljenja,
od teze da je to bio samo njegov strateški manevar da bi zadržao biskupsko mjesto i dalje
radio kao srpski pravoslavni episkop koji je samo formalno prihvatio unĳu, preko teze da
je morao prihvatiti unĳu pod pritiskom crkvenih i vojnih vlasti Habsburške Monarhĳe,
do teze da je Simeonovo prihvaćanje unĳe bilo uvjetovano navodnim srpskim, odnosno
pravoslavnim podrĳetlom zagrebačkoga biskupa Petra Domitrovića, koja je neodrživa
jer je on, prema istraživanjima M. Koradea, bio rodom iz Hrvatskoga zagorja. S druge
strane, povjesničari iz Katoličke crkve još od J. Šimraka imenovanje grkokatoličkoga
1996), 77; Juraj KOLARIĆ, Ekumenska trilogĳa: istočni kršćani, pravoslavni, protestanti (Zagreb: Prometej,
2005), 396; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 41, bilj. 54, 171, 180, bilj. 276.
18
Dobrović je prema ispravi iz Graza podrĳetlom bio “Vlah Bosanac”. Petar Petretić napomenuo je u
svojem izvješću iz 1662. da je doživio Domitrovićev i Simeonov susret u Zagrebu, a Martin Borković
napisao je u pismu od 25. lipnja 1686. koprivničkomu pukovniku i podgeneralu slavonskom da je vidio
Simeona Vratanju kako sa zagrebačkim biskupom Petrom Domitrovićem sudjeluje u tĳelovskoj procesĳi.
Opširnĳe: PETRETICH, Historia de Valachorum Episcopatus, f. 2r.; Nadbiskupĳski arhiv u Zagrebu, Epistolae
episcoporum, IV., 68, 2.; IKIĆ, “Der Begriff Union”, 135-199; UHAČ, Marčanska biskupĳa, 21-33; ROKSANDIĆ,
Etnos, 51-53; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 162, bilj. 240, 163-168; KUDELIĆ, “Čaplovičeva povĳest”,
138, bilj. 8, 143, bilj. 15, 144, bilj. 19; HOLJEVAC – MOAČANIN, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina, 53-55;
KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 121-144.
236
biskupa u Marči drže posljedicom širega unĳatskog pokreta među Južnim Slavenima
i izrazom njihove navodne želje za jedinstvom s Katoličkom crkvom, te naglašavaju da
je unĳa u Marči bila dobrovoljna jer Monarhĳa ne bi mogla privući nove doseljenike u
Krajinu represivnim mjerama, uvjetujući stjecanje krajiškoga statusa promjenom njihove
vjere, tj. odbacivanjem pravoslavlja i prihvaćanjem unĳe.19 Stanje u Krajini tĳekom
Simeonova biskupovanja spominjali su u prvom redu katolički izvori, a najranĳi podaci
potječu od grkokatoličkoga rusinskog kaluđera Metodĳa Terleckog, koji je 1628. i u ljeto
1629. posjetio Krajinu. Njegova su izvješća pokazala da su Vlasi i dalje održavali vjerske
običaje koji su u mnogočemu odudarali od katoličkoga nauka, a veliki utjecaj na njih
imali su pravoslavno svećenstvo i kaluđeri, kao i pravoslavni episkopi Pećke patrĳaršĳe,
koji su taj teritorĳ držali svojim jurisdikcĳskim područjem.20 Zagrebački biskup Petar
Petretić u izvješću upućenom Leopoldu I. 1662. napomenuo je da se pravoslavni Vlasi
nisu usuđivali suprotstavljati vizitatorima koje su u Krajinu upućivali pećki patrĳarsi
zbog prikupljanja poreza među njima da ne bi bili izopćeni poput Simeona. Prema
spomenutom isusovačkom izvješću, Simeona je dvĳe godine prĳe smrti pećki patrĳarh
(Pajsĳe, patrĳarh od 1614. do 1648., op. Z. K.) smĳenio zbog prihvaćanja unĳe, ali podatak
da je Simeon preminuo oko 1630. nĳe točan jer je prema izvješću zagrebačkoga biskupa
Franje Ergelskog Simeon umro 1634. godine.21
Kao Simeonova nasljednika Herberstein je spomenuo Maksima Predojevića,
istaknuvši da je samo prividno ispovjedio katoličku vjeru pred apostolskim nuncĳem
19
Opširnĳe vidi u: Janko ŠIMRAK, “Povĳest Marčansko-svidničke eparhĳe i crkvene unĳe u jugoslavenskim
zemljama”, Bogoslovska smotra 12/2 (1924), 174-181; Carolus NEŽIĆ, De pravoslavis Iugoslavis saec. XVII. ad
catholicam fidem reversis necnon de eorum conceptu Romanae Ecclesiae (Romae: Typis poligloys Vaticanis,
1940), 140-146; Jovan RADONIĆ, Rimska kurĳa i južnoslovenske zemlje od XVI. do kraja XIX. veka, Posebna
izdanja SANU 155 (Beograd: Srpska akademĳa nauka, 1950), 44-60; Gunther E. ROTHENBERG, The
Austrian Military Border in Croatia 1522-1747 (Urbana: University of Illinois Press, 1960), 105-111;
IKIĆ, “Der Begriff Union”, 190-192, 205-206, 210-214, 232-236; Drago ROKSANDIĆ, Srbi u Hrvatskoj: od
15. stoljeća do naših dana (Zagreb: Vjesnik, 1991), 36-38; KORADE, “Petar Domitrović”, 297-298; Karl
KASER, Slobodan seljak i vojnik. Povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini (1535-
1881.) 2 (Zagreb: Naprĳed, 1997), 185; Ludwig STEINDORFF, Kroatien. Vom Mielalter bis zur Gegenwart
(Regendburg – München: Friedrich Pustet – Suedosteuropa-Gesellscha , 2001), 77-78; KOLARIĆ,
Ekumenska trilogĳa, 396; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 41, bilj. 54, 117, bilj. 177; ŠTEFANEC, “Tolerance
and Intolerance”, 131-149; Hrvoje PETRIĆ, “O katoličkoj obnovi i obrazovanju na prostorima Senjske,
Modruške i Zagrebačke biskupĳe u 17. stoljeću”, Podravina. Časopis za multidisciplinarna istraživanja 4/8
(2005), 147-166; Hrvoje PETRIĆ, “Katolička obnova i konfesionalne tolerancĳe/netolerancĳe na širem
prostoru Triplexa Confiniuma do oko 1630. godine na primjeru koprivničkog područja u 16. i 17.
stoljeću”, Croatica Christiana Periodica 30/57 (2006), 55-63; Hrvoje PETRIĆ, “Roman Catholic Church and
Confessional Revival. (In)tolerance in a complex Borderland up to 1630s. Case Study of the town of
Koprivnica”, u: Ivetić – Roksandić (ur.), Tolerance and Intolerance, 243-252; HOLJEVAC – MOAČANIN,
Hrvatsko-slavonska Vojna krajina, 87-88; KUDELIĆ, “Čaplovičeva povĳest”, 146, bilj. 21.
20
Terleckĳeva izvješća vidi u: Marko JAČOV, Spisi Kongregacĳe za propagandu vere u Rimu o Srbima 1622-1644,
Zbornik za istorĳu, jezik i književnost srpskog naroda, II. odelenje, knj. 26 (Beograd: Srpska akademĳa
nauka, 1986), 132-137, 154-157; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 182-186, 188-191.
21
PETRETICH, Historia de Valachorum Episcopatus, f. 13r.; KUDELIĆ, “Isusovačko izvješće”, 171; O.
Atanazĳe MATANIĆ, “Izvještaji zagrebačkih biskupa i nadbiskupa sačuvani u Vatikanskom arhivu”,
Bogoslovska smotra 45/1 (1975), 124; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 220-221.
237
Giovannĳem Baistom Palloom22, nakon čega je otputovao u Peć “šizmatičkom”

patrĳarhu, koji ga je potvrdio vratanĳskim episkopom, jer da je pojam “Vratanĳa”
označivao granicu, tj. Krajinu kao njegovu biskupĳu. Kako je to, prema Herbersteinovu
mišljenju, ipak bilo samo Simeonovo prezime, a nikako ime biskupĳe, zagrebački
biskup Benedikt Vinković neuspješno je radio na bečkom dvoru na tome da Maksim
bude uklonjen kao “šizmatik” i prevarant, a ovaj je prestao plaćati onih 12 mjerica
voska zagrebačkomu biskupu (koje se obvezao plaćati prvi biskup Simeon biskupu
Petru Domitroviću), te ga se nĳe moglo držati naklonjenim katoličkoj vjeri jer ju je
nazivao pogrdnim imenom. Herberstein je napomenuo da je i Maksimov nasljednik,
Gabrĳel Predojević, obećao da će biti grkokatolik, što nĳe napravio, nego je potvrdu
tražio od “turskog i šizmatičkog” (pećkog!) patrĳarha, a prĳe smrti je, ne zna se po
čĳem dopuštenju, iz “Turske” doveo velik broj kaluđera, među kojima je bio i Sava
Stanislavić, Petretićev i Herbersteinov suvremenik, pa su se u Krajini pojavila mnoga
zla. Herberstein je napomenuo da je i Gabrĳelov nasljednik Bazilĳe želio imati naslov
vratanĳskoga biskupa, ali da ga je bečki dvor držao neopravdanim, pa mu je dodĳelio
svidnički naslov, po ispražnjenoj rimokatoličkoj biskupĳi u Kaločkoj nadbiskupĳi koja
je bila pod vlašću Osmanlĳa. Rim to nĳe prihvatio jer grkokatolički biskup nĳe mogao
nositi naslov rimokatoličke biskupĳe, pa se Bazilĳe vratio nepotvrđen iz Rima i kao
arhimandrit umro pod sumnjom da je otrovan, a kaluđeri su rekli da nĳe bio dostojan
pokopa u marčanskoj crkvi jer je biskupsku potvrdu najprĳe tražio od rimskoga pape
umjesto od pećkoga patrĳarha.23
Tri biskupa koje spominje Herberstein – Maksim Predojević (1630. – 1642.), Gabrĳel
Predojević (1642. – 1644.) i Bazilĳe (Vasilĳe) Predojević (1644. – 1648.) – bili su suvremenici
zagrebačkih biskupa Franje Ergelskog (1628. – 1637.), Benedikta Vinkovića (1637. –
1642.) i Martina Bogdana (1642. – 1648.). Šturi Herbersteinov opis njihova biskupovanja
jako je sličan mnogo opširnĳemu opisu njihova biskupovanja koji je iznio zagrebački
biskup Petar Petretić u izvješću iz 1662., a zajedničko im je bilo da ih je biskupima
imenovao samo bečki dvor nakon što su prisegnuli da će biti grkokatolici, prihvatiti
papu kao crkvenoga poglavara i poći u Rim na posvećenje i potvrdu. No, Maksim i
Gabrĳel Predojević nakon imenovanja u Beču otišli su na posvećenje i potvrdu u Pećku
patrĳaršĳu, a njihov suvremenik zagrebački biskup Benedikt Vinković optužio ih je za
prividno prihvaćanje unĳe da bi dobili biskupsko mjesto, za ustrajanje u pravoslavlju
i prisiljavanje katolika u mjestima u kojima su bili u manjini da postanu pravoslavci,
onemogućivanje unĳe među krajiškim pravoslavcima, iako su se obvezali da će
pravoslavne Vlahe sjediniti s Katoličkom crkvom, te za održavanje stalnih kontakata
s pećkim patrĳarsima, koje su priznavali za crkvene poglavare. Benedikt Vinković
pokušao je pitanje unĳe u Krajini rĳešiti i dĳalogom s Maksimom Predojevićem, ali
njihov susret 1640. nĳe donio nikakve konkretne rezultate jer je Maksim ostao pri
22
Giovanni Baista Palloa (Pallota/Palloto) (1594.–1668.) bio je apostolski nuncĳ u Beču od 1628. do 1630.,
a kardinalom je postao 1629. godine.
23
Herberstein, Relatio, f. 1rv., 2r. O pojmu “Vratanĳa” vidi bilj. 16.
238
stavovima koje je Vinković držao neprihvatljivima katoličkoj vjeri, a svoje kontakte s

biskupom Maksimom i prilike među krajišnicima opisao je najdetaljnĳe u opsežnom
izvješću iz 1640. godine. Herbersteinov podatak da je Bazilĳe Predojević dobio u Beču
svidnički naslov nĳe točan jer ga je dobio Gabrĳel Predojević 1642., zato što Rimska
kurĳa nĳe prihvaćala naslov vratanĳskoga biskupa, koji su dodjeljivali pravoslavni
pećki patrĳarsi. Za razliku od dvojice prethodnika, Bazilĳe Predojević, koji je prema
podacima Metodĳa Terleckog prihvatio unĳu 1629. kao arhimandrit Gomirja, nĳe bio
potvrđen ni posvećen zbog protivljenja Rimske kurĳe da svećenika grčkoga obreda
imenuje biskupom latinske (svidničke) biskupĳe, a preminuo je prĳe nego što je taj
problem rĳešen. Zagrebački biskup Petar Petretić rekao je da se Bazilĳe uputio u Rim
ne obavĳestivši ondašnjega zagrebačkog biskupa Martina Bogdana i ne znajući ništa o
teškoćama na koje bi mogao naići, te se vratio zbog osobne nestrpljivosti i ne čekajući
rješenje toga problema. Podatak da je Bazilĳe bio otrovan i pokopan izvan samostanske
crkve jer su kaluđeri smatrali da zbog odlaska u Rim nĳe bio dostojan toga da bude
pokopan s prĳašnjim biskupima Herberstein je vjerojatno preuzeo iz Petretićeva
izvješća. Zanimljivo je da je Kongregacĳa za širenje vjere tek 29. sĳečnja 1649. vĳećala
o Bazilĳevu proglašenju arhimandritom samostana i crkve sv. Mihaela arkanđela u
Zagrebačkoj biskupĳi, dakle ne biskupom – tek nakon njegove smrti.24
Govoreći o biskupu Savi Stanislaviću (1648. do kraja 1661.), Herberstein je istaknuo
da je zagrebački biskup Petar Petretić nastojao zaustaviti njegovo imenovanje za novoga
“vlaškog biskupa”, ali da je Ferdinand III. zahvaljujući pogrešnim informacĳama
Savu imenovao svidničkim biskupom iako se tomu protivio isusovac Johann Gans,
Leopoldov ispovjednik, napomenuvši da dati Vlasima biskupa znači isto što i
odobriti luteranima propovjednika. Sava Stanislavić najprĳe je kao novoimenovani
biskup prikupio novčani namet i bez odobrenja krajiških vlasti otišao u Tursku, i to
ne samo šizmatičkomu patrĳarhu u Peć na posvećenje za vratanĳskoga biskupa nego
i carigradskomu patrĳarhu, koji mu je dodĳelio velike povlastice, što je platio više
nego njegovi prethodnici. Sava je objasnio da je veliku sumu novca morao dati za
dulje vrĳeme jer su drugi episkopi patrĳarhu plaćali porez svake godine, a on je to
učinio odjednom. Prema Herbersteinu, Sava se vratio u Krajinu tek nakon tri godine,
ali kada su ga njegovi upozorili da bi mogao izgubiti biskupsku novčanu potporu,
uputio se u Rim i dvaput ispovjedio katoličku vjeru, no potvrđen je samo kao redovnik
bazilĳanac, a ne biskup. Kada se vratio, govorio je Vlasima da je dobio vlast i od
pape; Herberstein je napomenuo da je Sava iz “Turske” doveo onoga arhimandrita
24
Gabrĳel Predojević stigao je s grupom kaluđera u Marču iz manastira Rmnja, koji su napustili u srpnju
1638. godine. Među kaluđerima je bio i Sava Stanislavić, koji je bio marčanski biskup od 1648. do kraja
1661. godine. Petretić navodi da je Maksim katoličku vjeru nazvao “krmskom” vjerom, a taj je podatak
ponovio i Herberstein. Opširnĳe: Zlatko KUDELIĆ, “Izvješće zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića
apostolskom nuncĳu Casparu Maheĳu o Marčanskoj biskupi i Vlasima iz 1640. godine”, Povĳesni prilozi
19 (2000), 153-179; PETRETICH, Historia de Valachorum Episcopatus, f. 2v., 3, 4; Herberstein, Relatio, f. 3-4;
KUDELIĆ, “Povĳest grkokatoličke Marčanske biskupĳe”, 199-201; KUDELIĆ, “Isusovačko izvješće”,
156-158, 171-172; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 180, bilj. 276, 231-242, 249-262, 265-267, 275-276.
239
koji je umro u Beču i bio pokretač prve pobune Vlaha, zahvaljujući kojoj je isposlovao
vlaške povlastice (tĳekom biskupovanja Maksima Predojevića, op. Z. K.!), a Sava je
uzrokovao drugu pobunu Vlaha zahtjevom da on mora postavljati Vlahe na službe
u Krajini i da je između Save i Drave duhovni i svjetovni poglavar: pod izlikom da u
privilegĳama nĳe stajalo da moraju raditi sve što časnici zahtĳevaju, poticao je Vlahe
da se suprotstave časnicima i pale domove onima koji bi im se suprotstavili tvrdeći da
je sva vlast između Save i Drave prema tekstu povlastica pripadala Vlasima i njihovu
biskupu. Osim takva ponašanja, Herberstein je Savi Stanislaviću predbacio da je u
Krajini dva puta primio vizitatore pećkoga patrĳarha koji su pobirali crkveni porez i u
“Tursku” odnĳeli mnogo novca i zlata, a kaluđeri su bez dopuštenja prelazili državnu
granicu. Nĳe ih bilo lako nadzirati jer su živjeli na granici, u šumama i na pustim
mjestima, bili su odani pećkomu patrĳarhu i “Turcima” prenosili korisne obavĳesti, te
su se odnosili manje neprĳateljski prema “turskoj” nego prema katoličkoj vjeri. To se
vidjelo, prema Herbersteinovu mišljenju, po tome što je i Sava katoličku vjeru, kao prĳe
njega i Maksim Predojević, pogrdno nazivao “pasjom i krmskom vjerom”, katoličke
crkve “muškim ili seljačkim” crkvama, a katolike “Rimljanima”, kao da nisu bili pravi
kršćani. Napomenuvši da je Sava napravio još mnogo toga o čemu bi mogao pisati,
kao Savinu zloporabu biskupskoga položaja spomenuo je imenovanje arhimandrita
Gabrĳela Mĳakića njegovim nasljednikom, što je zagrebački biskup Petar Petretić
na Dvoru pokušao osporiti jer se to protivilo crkvenim propisima prema kojima je
samo katolik kojega je potvrdila Katolička crkva mogao biti imenovan sufraganom
zagrebačkoga biskupa, a nikako Vlah.25
Herbersteinovi podaci o Savi Stanislaviću slični su podacima zagrebačkoga biskupa
Petra Petretića iz izvješća upućenog Leopoldu I. 1662., koji je detaljnĳe opisao Savino
ponašanje i nazvao ga pravoslavnim episkopom koji je samo formalno bio grkokatolik.
Petretić kaže da je Sava Stanislavić u Marču došao iz manastira Rmnja, a nakon
Bazilĳeve smrti najprĳe su ga sami krajišnici izabrali za novoga biskupa i predložili
vojnim vlastima. Međutim, Herbersteinov podatak da je Sava dvaput ispovjedio
katoličku vjeru nakon dolaska u Rim nĳe točan jer je Sava to prvi put učinio u Linzu
pred nitranskim biskupom Györgyem Szelepcsényĳem, zagrebačkim kanonikom
Nikolom Dĳaneševićem i isusovcima iz tamošnjega isusovačkog kolegĳa, a nakon
toga je u Beču bio imenovan svidničkim biskupom. Zatim je otišao na posvećenje u
Peć pravoslavnomu patrĳarhu, koji ga je imenovao vretanĳskim episkopom, čime
je, prema Petretićevu mišljenju, prekršio prisegu položenu prilikom imenovanja i
uzurpirao vladarevo pravo da imenuje biskupe u Monarhĳi. Nakon povratka iz Peći
uputio se u Rim i drugi put ispovjedio katoličku vjeru, a to je, prema Petretićevu
mišljenju, učinio samo da ne izgubi godišnju novčanu potporu koju mu je odredio
Dvor kao marčanskomu biskupu. Iako u Rimu nĳe bio posvećen za grkokatoličkoga
biskupa nego samo potvrđen kao kaluđer bazilĳanac, pred krajišnicima je tvrdio
25
Herberstein, Relatio, f. 2v.-3v.
240
da ima crkvenu vlast i od rimskoga pape i od pećkoga patrĳarha, ponašao se kao

pravi pravoslavni episkop utjerujući porez i od katolika i od pravoslavaca u Krajini,
dopuštao je egzarsima pećkoga patrĳarha da vizitiraju Krajinu i iz nje odnose crkveni
porez u Peć, zabranjivao pravoslavnim Vlasima prihvaćanje unĳe i odlazak u katoličke
crkve, a katolike nazivao krivovjercima. Petretić je istaknuo da su pravoslavni kaluđeri
slobodno prelazili iz Krajine u Osmansko Carstvo bez odobrenja krajiških vlasti,
čime se širilo i pravoslavlje, a kaluđere je sumnjičio i za špĳuniranje u korist Turaka.
Upozorio je i na kršenje odredbi Statuta Valachorum, tj. Savino svojevoljno interpretiranje
sadržaja krajiških povlastica, označivši ga kao pokretača krajiških nemira 1658., koji je
tvrdio da je sva zemlja između Drave i Save (tj. generalat) dodĳeljena na raspolaganje
Vlasima i da zapovjednici onamo nemaju pravo naseljavati katolike, što je ponovio i
Herberstein. Prema Petretiću, Sava je tajno sazvao Vlahe i katolike na skup na kojem
je tekst povlastica krajišnicima pročitao neki katolički župnik koji nĳe točno razumio
njihov sadržaj i značenje, pa ih je iznio na način koji je odgovarao Vlasima, koji su tada
odbacili obvezu popravljanja utvrda na granici i nisu se htjeli pokoravati kapetanima.
Osim tih Petretićevih podataka, opis nemira iz 1658. donosi i isusovačko izvješće,
prema kojem su Vlasi odbili popravljati mostove, bunare i utvrde jer se pročuo glas
da će to raditi besplatno jer je zapovjednik Leslie potrošio novac u privatne svrhe, a
drugi izvori govore i o zloporabama krajiških vojvoda. Nemire je smirio zapovjednik
generalata Walter Leslie obećavši da neće biti nametanja nezakonitih obveza, a
Leopold I. potvrdio je krajiške povlastice, obećao da će posebno povjerenstvo rješavati
krajiške tužbe i zatražio da Vlasi prestanu sazivati nezakonite skupštine i prestanu pod
svoje povlastice primati Slavonce i druge podložnike. Zanimljivo je da biskupa Savu
Stanislavića kao osobu odgovornu za nemire nĳe spomenuo nitko od vojnih vlasti, a
Vlasi su, prema Petretićevu mišljenju, baš zbog takva ponašanja njihova biskupa kršili
propisane odredbe: npr., odbĳali su plaćati pristojbe za uvoz, prodaju i kupnju robe
te samoinicĳativno, bez odobrenja kapetana i generala, sazivali skupove na kojima su
sudjelovali Predavci i Slavonci, krajiški katolici koji na to nisu imali pravo, ali su zbog
većih sloboda željeli biti pod jurisdikcĳom vlaških sudaca i kapetana. Herbersteinov
podatak o arhimandritu koji je umro u Beču u vrĳeme biskupovanja Save Stanislavića
nĳe moguće potvrditi u postojećim izvorima, a jedini poznati pravoslavni dužnosnik
koji je prema izvorima preminuo u prvoj polovini 17. stoljeća bio je Eutimĳe, sofijski
i vlaški arhiepiskop i egzarh pećkoga patrĳarha Pajsĳa, koji je Krajinu vizitirao za
biskupovanja zagrebačkoga biskupa Franje Ergelskog u travnju 1631. i poticao krajiške
nemire protiv zapovjednika. Zagrebački biskup Petar Petretić povezao je Eutimĳev
dolazak s krajiškom bunom iz vremena marčanskoga biskupa Maksima Predojevića i
241
obojicu držao najzaslužnĳima za izdavanje Statuta Valachorum krajišnicima 1630., a iz

šturih podataka može se saznati da je Eutimĳe preminuo prĳe 1634. godine.26
Prema Herbersteinu, i Savin nasljednik Gabrĳel Mĳakić (1663. – 1670.) dobio je
naslov svidničkoga biskupa na temelju lažnih informacĳa prenesenih Leopoldu I.,
nakon čega je otišao u Tursku, gdje ga je pećki patrĳarh posvetio za biskupa Vratanĳe.
Herberstein nĳe držao Mĳakića pokretačem pobune 1666. koju je vodio Stefan
Osmokruović, ali je zaključio da je Mĳakić imao određene interese, što je pokazao
odbĳanjem ispunjavanja uvjeta koje je prihvatio pri imenovanju za biskupa, tj. nĳe
smirivao Vlahe, sprĳečio nemire niti izopćio neposlušne, vođa pobune Osmokruović
sve je odluke objavljivao s Mĳakićevim pečatom, nakon gušenja bune u marčanskom
je samostanu skrivao Osmokruovića i osumnjičene svećenike, a kaluđere koji su po
vladarevoj naredbi trebali biti izručeni pukovnĳi porazmjestio je po raznim mjestima
da bi ih spasio od odgovornosti. Osim toga, marčanski je iguman pokušao jednoga
zastavnika, upućenog Mĳakiću u Marču s porukom da treba odvratiti Vlahe od pobune
kada ovoga nĳe bilo u Marči, nagovoriti da se pridruži Vlasima protiv “Nĳemaca”.
Herberstein je napomenuo da je Mĳakić odmah kada je saznao da bi mogao ostati
bez biskupskoga mjesta ako neće poći u Rim obećao da će to učiniti, ali do tada to
nĳe učinio, niti je od zagrebačkoga biskupa dobio preporučena pisma za Rim koja je
tražio. Istaknuo je da se kaluđeri i njihov biskup ne ponašaju kako bi se očekivalo
od njih, nego da preziru katoličku vjeru, u čemu ih slĳede i ostali Vlasi, katolici koji
žive među njima bili su izloženi pritiscima da napuste svoju vjeru, biskup Mĳakić
i kaluđeri branili su Vlasima odlazak u katoličke crkve, a ni jedan Vlah nĳe smio
prihvatiti katoličku vjeru zbog straha od popova koji bi takvu osobu prognali i oduzeli
joj imovinu. To je Herberstein prikazao primjerom jednoga Vlaha kojemu je ponuđena
vojvodska čast ako prihvati katoličku vjeru, što on zbog straha od reakcĳe kaluđera
nĳe htio napraviti, te slučajem sela Magdalene iz Križevačke krajine, čĳi se stanovnici
nisu usudili prĳeći na katoličku vjeru zbog mogućih kazni kaluđera i biskupa Mĳakića,
iako im je Herberstein obećao zaštitu. Kako vlaško svećenstvo, prema Herbersteinovu
mišljenju, nĳe činilo ništa dobroga, predložio je da vladar najprĳe pozove Mĳakića
u Beč na odgovornost zbog odlaska u “Tursku” umjesto u Rim, a ostale kaluđere
protjera u “Tursku”, odakle su i došli, ili da ih pošalje na mletačke galĳe. Ako to ne
bi bilo prihvatljivo, Herberstein je napomenuo da treba dopustiti generalima da se
obračunaju s biskupom i kaluđerima na način koji sami drže najprikladnĳim, ali pod
uvjetom da to odobri vladar. Odbacio je prigovore da nisu svi svećenici pogrĳešili niti
sudjelovali u pobuni, napomenuvši da su svi svećenici tĳekom života Save Stanislavića
bili krivi za nemire kao i sada za biskupovanja Gabrĳela Mĳakića, a ponašali su se po
istom obrascu: potiču krajišnike na neposluh i ne pokoravaju se vladarevu zakonu.
26
ADAMČEK, “Problem krajiških buna”, 121; VALENTIĆ, “Vojna krajina u 17. stoljeću”, 3-25; HOLJEVAC
– MOAČANIN, Hrvatsko-slavonska Vojna krajina, 68; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 219-220, 274-290;
KUDELIĆ, “Povĳest grkokatoličke Marčanske biskupĳe”, 201-207; KUDELIĆ, “Isusovačko izvješće”,
158-159, 172-173; PETRIĆ, Pogranična društva i okoliš, 322-323, 340.
242
Predložene bi mjere, prema Herbersteinovu mišljenju, onemogućile nove pobune u

Krajini jer bi se sami Vlasi htjeli rĳešiti napasti svojih popova, njemačke postrojbe u
Krajini morale bi biti spremne za provedbu, a sve važnĳe garnizone trebalo je pojačati
pješačkim postrojbama. Herberstein je naglasio da ondje gdje ne postoji samo jedna
vjera nema ni sloge u državi, pa zato neće biti sigurnosti dokle god ne bude samo
jedne vjere u Krajini, čemu se opiru kaluđeri, s kojima je trebalo postupiti onako
kako je svojevremeno Ferdinand II. postupio s luteranima u nasljednim austrĳskim
zemljama. Herberstein je, završavajući izvješće, napomenuo da će revno ispuniti sve
što će mu vladar narediti bez obzira na to što su ga mnogi upozorili da se mora čuvati
jer krajišnici upravo njega drže glavnim uzročnikom njihovih progona.27
Herbersteinovi podaci o počecima Mĳakićeva biskupovanja nisu točni jer on nĳe
otišao na posvećenje u Peć nego pravoslavnomu mitropolitu Savi u Jaši u Moldavĳi u
kolovozu 1663. godine. Prema Petretićevu izvješću iz 1667., Mĳakić je nakon povratka iz
Moldavĳe prisegnuo u Beču pred ostrogonskim nadbiskupom Györgyem Lippayem i
kancelarom Györgyem Szelepcsényĳem da će prihvatiti rimskoga papu kao crkvenoga
poglavara, prihvatiti položaj vikara zagrebačkoga biskupa za kršćane grčkoga obreda
u Zagrebačkoj biskupĳi, odreći se pećkoga patrĳarha i zabraniti dolazak njegovih
egzarha u Krajinu, da neće slati kaluđere ili svećenstvo u Osmansko Carstvo niti ih
primati, a svakog prebjega u Krajinu poslati zagrebačkomu biskupu, koji bi dotičnu
osobu ispitao o člancima vjere. Obvezao se i da će krajišnike, kaluđere i svećenstvo
poučavati u katoličkoj vjeri, da se neće mĳešati u svjetovne probleme i sporove između
Vlaha i krajiških vlasti niti se izdavati za njihova predstavnika, a za kršenje prisege
trebao je biti kažnjen smrtnom kaznom. Njegovu imenovanju za svidničkoga biskupa
prethodio je dugotrajan i složen proces izbora tĳekom kojega su do izražaja došli
različiti stavovi o načinu i opravdanosti imenovanja novoga grkokatoličkog biskupa.
Rasprave o opravdanosti Mĳakićeva imenovanja jasno su pokazale neslaganje vojnih
krugova s prĳedlozima ondašnjega zagrebačkog biskupa Petra Petretića o postavljanju
grkokatolika odgojenog u katoličkim učilištima za biskupa u Marči. Međutim, kanonik
Matĳa Slovenčić javio je Petretiću iz Beča da njegovo izvješće upućeno Leopoldu I. na
Dvoru nitko nĳe ni pročitao, iako je Petretić u njemu naglasio da je način na koji je za
marčanskoga biskupa preporučen Gabrĳel Mĳakić bio neprihvatljiv jer je samo vladar
imao pravo birati novoga biskupa među nekoliko predloženih kandidata, a ne krajišnici
na temelju preporuke prĳašnjega biskupa (Save Stanislavića, op. Z. K.). Petretić se
izjasnio protiv sva tri kandidata za novoga marčanskog biskupa – Gabrĳela Mĳakića,
Simeona Kordića i Joakima Đakovića – jer, prema njegovu mišljenju, ni jedan od njih
ničim nĳe jamčio da će uistinu biti grkokatolik i kao vikar za kršćane grčkoga obreda
podložan zagrebačkomu biskupu, prihvatiti unĳu i širiti je među Vlasima, prekinuti
27
Herberstein, Relatio, f. 3v.-6r. Valja napomenuti da je i u odgovoru na Osmokruovićevu tužbu 16. lipnja
1666., koju je objavio R. Lopašić, Herberstein tvrdio da su on i Mĳakić veliki prĳatelji, a da svi poticaji za
nemire dolaze od kaluđera koji se ponašaju poput umiljatog janjeta pred vlastima, a prema vjernicima
kao vukovi. Opširnĳe: Radoslav LOPAŠIĆ, Spomenici Hrvatske krajine 3 (Zagreb: bez izd., 1889), 321.
243
sve veze s pećkim patrĳarsima, zabraniti pravoslavnim kaluđerima i svećenstvu

slobodan dolazak u Krajinu i da se u svojstvu biskupa neće upletati u svjetovne
poslove kao predstavnik svih krajišnika. O izboru novoga marčanskog biskupa
vodila se dugotrajna polemika: zagrebački biskup Petar Petretić, isusovci s bečkoga
dvora, zagrebački kanonik Matĳa Slovenčić i isusovac Baltazar Milovec zagovarali su
imenovanje pravoga grkokatolika koji bi prekinuo veze s pećkim patrĳarsima i počeo
raditi na pridobivanju pravoslavnih krajišnika za unĳu, a slavonski velikaši, ban
Nikola Zrinski, zapovjednik Varaždinskoga generalata Walter Leslie i ugarski kancelar
György Szelepcsényi predlagali su imenovanje onoga kandidata kojega su zahtĳevali
sami krajišnici, strahujući od nemira ako bi im bio nametnut biskup kojega nisu željeli.
Bečki se dvor na kraju priklonio mišljenju krajiških vojnih krugova o Mĳakićevu
imenovanju prema želji krajišnika, iako on tada još nĳe bio grkokatolik, nego se
obvezao da će nakon imenovanja prihvatiti unĳu i pravoslavne krajišnike privesti unĳi
s Katoličkom crkvom. Međutim, sve do izbĳanja krajiške bune 1666. Mĳakić nĳe otišao
u Rim niti se susretao sa zagrebačkim biskupom Petrom Petretićem, a pozornost vlasti
na sebe privukao je kada su ga križevački pukovnik J. J. Herberstein i Petretić optužili
da je podržavao krajišku bunu 1666. i njezina vođu Osmokruovića te da nĳe ispunio
obećanje o prihvaćanju unĳe i njezinu širenju među krajišnicima koje je dao prilikom
biskupskoga imenovanja. Petretić je naglasio da je neposredan povod koji je Mĳakića
potaknuo na put u Rim bilo gušenje krajiške bune 1666., kada je Mĳakić bio osumnjičen
za pružanje potpore buntovnim Vlasima, ali u Rimu nĳe bio posvećen zbog intervencĳe
isusovca Georga Geilera iz Beča, koji ga nĳe smatrao pravim grkokatolikom. Budući
da su do kraja 1667. pukovnik Herberstein, zagrebački biskup Petar Petretić i kaločki
nadbiskup György Szelepcsényi u izvješćima tvrdili da je Mĳakić i dalje ostao
“raskolnik” i da nĳe ispunio uvjete pod kojima je imenovan marčanskim biskupom,
Petretić je Leopoldu I. preporučio njegovo uklanjanje uz uporabu vojnih postrojbi.
Međutim, Petretić je preminuo 12. listopada 1667., a zagrebačkim biskupom postao je
pavlin Martin Borković, kojemu je preporučeno da nastavi Petretićev rad.28
3. Epilog
Iako je Mĳakić u svibnju 1668. drugi put ispovjedio vjeru u Beču i uživao zaštitu
bana Petra Zrinskog, novi zagrebački biskup Martin Borković zatražio je njegovo
smjenjivanje jer je Mĳakićevo ponašanje opisao neprihvatljivim, a njegove izjave
o vjeri, obredu i Crkvi ocĳenio suprotnima katoličkoj vjeri i prigovorio mu da nĳe
ispunio obećanje o podizanju škola za vlašku mladež. Zbog svih nepovoljnih mišljenja
o njemu, Tajno vĳeće i Dvorsko ratno vĳeće već su u rujnu 1668. predlagali Leopoldu
I. Mĳakićevo smjenjivanje, a konačna odluka o njegovu uklanjanju donĳeta je na
28
KUDELIĆ, “Povĳest grkokatoličke Marčanske biskupĳe”, 201-211; KUDELIĆ, “Izvješće zagrebačkog
biskupa Petra Petretića”, 89, 96; KUDELIĆ, “Isusovačko izvješće”, 160-163, 175-177; KUDELIĆ, Marčanska
biskupĳa, 293-321.
244
sastanku dvorskih savjetnika u studenom iste godine, pa ga je Leopold I. na temelju

zaključaka predočenih mu u prosincu 1668. odlučio svrgnuti, ali tako da to ne izazove
nemire među Vlasima. Stvarne razloge Mĳakićeva svrgavanja spomenuo je zagrebački
biskup Martin Borković u pismu Propagandi u kolovozu 1671., naglasivši da je Mĳakić
uhićen zbog neispunjavanja uvjeta koje je prihvatio prilikom biskupskoga imenovanja
i zbog poticanja krajišnika na pobunu “rĳečima i osobnim primjerom”. Neke isprave
iz toga vremena spominjale su kao razlog Mĳakićeva uhićenja i navodno sudjelovanje
u Zrinsko-frankopanskoj uroti, iako o tome nĳe bilo dovoljno konkretnih podataka.
Međutim, predstavnici vlasti iznosili su to objašnjenje krajišnicima da bi izbjegli
izbĳanje nereda koje je mogla izazvati vĳest da je Mĳakić uklonjen zbog neispunjenja
obećanja o provođenju unĳe, a i u presudi urotnicima, kao jedan od razloga kojima su
državne vlasti opravdavale smrtnu kaznu za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana,
stajalo je da su planirali kao saveznike pridobiti Vlahe i njihova biskupa Gabrĳela
Mĳakića. Međutim, odluku o Mĳakićevu svrgavanju Dvor se nĳe usudio provesti
sve do jeseni 1670. zbog bojazni da bi se Vlasi mogli pridružiti Petru Zrinskom, a kao
povod za njegovo uhićenje iskorišten je napad pravoslavnih kaluđera odanih Mĳakiću
na grkokatoličkoga svećenika Pavla Zorčića u Svetom Ivanu Žabnom u rujnu 1670.
godine. Johann Joseph Herberstein, tada već zapovjednik Karlovačkoga generalata, u
listopadu je uhitio Mĳakića u Marči i najprĳe ga utamničio u Senju, zatim je prebačen
u Graz, pa u Šotvin i naposljetku u šlesku tvrđavu Glatz, gdje je i umro krajem 1686.
godine. Krajiške su vlasti kao razlog Mĳakićeva uhićenja navodile sudjelovanje u uroti
protiv vladara i nisu spominjale ni pitanje unĳe ni kontakte s pećkim patrĳarsima, ali
su ga krajišnici sve do njegove smrti pokušavali ponovno dobiti za svojega biskupa.29
4. Zaključak
Izvješće koprivničkoga pukovnika Johanna Josepha Herbersteina o Svidničkoj
(Marčanskoj) biskupĳi jedno je od nekoliko izvora iz druge polovine 17. stojeća
posvećeno problemu crkvene unĳe pravoslavnih krajišnika (Vlaha) s Katoličkom
crkvom i djelovanju biskupa Gabrĳela Mĳakića. Zajedno s izvješćima zagrebačkih
biskupa Benedikta Vinkovića, Petra Petretića i Martina Borkovića te isusovačkim
izvješćem o krajiškim nemirima, ono spada u temeljne dokumente za povĳest
grkokatoličke Svidničke (Marčanske) biskupĳe i crkvene unĳe tĳekom 17. stoljeća
na krajiškom području. U njemu je Herberstein sažeto prikazao povĳest Svidničke/
Marčanske biskupĳe do njegova vremena i kao glavne krivce za neuspjeh unĳe među
pravoslavnim krajišnicima i za izbĳanje krajiških buna označio svidničke/marčanske
biskupe, koji su uz pomoć pravoslavnoga svećenstva i kaluđera pristiglih iz Osmanskoga
Carstva poticali krajišnike na nemire i odbĳali pravoslavne krajišnike od unĳe s
Katoličkom crkvom. Herberstein je naglasio da su svi svidnički/marčanski biskupi
29
LOPAŠIĆ, Karlovac, 195-206; KUDELIĆ, “Prĳedlog dvorskih savjetnika”, 96-100; KUDELIĆ, “Isusovačko
izvješće”, 163-166, 177-178; KUDELIĆ, Marčanska biskupĳa, 322-324.
245
samo prividno prihvatili unĳu i održavali pravoslavlje u Krajini, a dio odgovornosti

za to pripisao je i bečkomu dvoru, koji je pristao imenovati za biskupe one pojedince
koje su birali sami krajišnici, kaluđeri i svećenstvo i predlagali Dvoru. Njegove optužbe
sličile su onima koje je u svojem opsežnom izvješću 1662. Leopoldu I. iznio i zagrebački
biskup Petar Petretić, pa se može pretpostaviti da je Herberstein podatke crpio i iz
toga izvješća. Rješenja toga pitanja Herberstein je vidio u uklanjanju biskupa Gabrĳela
Mĳakića, protjerivanju odanih mu kaluđera iz Krajine, koji su samo prividno iskazivali
prihvaćanje unĳe s Katoličkom crkvom, te imenovanju grkokatoličkoga biskupa
kojega bi odredio bečki dvor bez uvažavanja prĳedloga krajišnika. Iako Beč nĳe
odmah reagirao na Herbersteinove prĳedloge, njegovo je izvješće – zajedno s drugim
negativnim izvješćima o Mĳakićevu ponašanju sastavljenima 1667. i 1668. – doprinĳelo
da Leopold I. odluči smĳeniti Gabrĳela Mĳakića zbog sumnje u umĳešanost u Zrinsko-
frankopansku urotu i zbog neispunjavanja obveza koje je prihvatio kad je imenovan
grkokatoličkim biskupom. Međutim, pred krajišnicima službene vlasti kao razlog
njegova smjenjivanja nisu spominjale neispunjavanje obećanja o širenju unĳe među
pravoslavnim krajišnicima i prekidanju veza s pećkim patrĳarsima, nego su isticale
njegovo navodno sudjelovanje u uroti, koje nikada nĳe konkretno dokazano. No,
iako je bečki dvor Gabrĳela Mĳakića kaznio dugogodišnjom tamnicom za ponašanje
tĳekom biskupovanja, krajišnici ga nisu zaboravili i sve do njegove smrti u listopadu
1686. nadali su se da će biti oslobođen i tražili od državnih vlasti da ponovno bude
imenovan svidničkim/marčanskim biskupom.
246
Zlatko Kudelić
The report of Johann Joseph Herberstein, the commander of the Križevci Regiment, on
Bishopric of Svidnica (Marča) from the year 1666
Summary
The main focus of this paper is the analysis of the report of Johann Joseph Herberstein,
the commander of the Križevci regiment and vice commander of Varaždin Generalate, on
Bishopric of Svidnica (Marča) and the role of Bishop Gabriel Mĳakić during the unrest in Krajina
in 1666. Besides the reports of several bishops of Zagreb (Benedict Vinković, Peter Petretić and
Martin Borković) as well as the reports of the several Jesuit priests on the unrest in Krajina, the
Herberstein’s report is one of the most important historical documents for the research of the
ecclesiastical union in the areas of Croatian-Slavonian Military Border as well for the research of
Greek-Catholic Bishopric of Svidnica (Marča or Platea). According to Herberstein’s report, the
main perpetrators of the earlier unrest as well as the unrest in 1666 were bishops of Svidnica and to
them loyal priests and monks who had encourage local population by tendentious interpretations
of their rights well known as Statuta Valachorum. Even more, Herberstein underlined the phony
acceptance of the Church Union and the maintenance of the relations with orthodox patriarchs
of Peć in spite of the fact that in order to be nominated the bishops of Svidnica they had to
dismiss the subjection to the patriarchs of Peć and to stop the maintaining of any contacts with
them. Due to the fact that Herberstein’s information are very similar to those of Peter Petretić,
bishop of Zagreb, which can be found in his report from 1662, the author of this paper argues
that Herberstein collected his information from Petretić’s report. Nevertheless, Herberstein put
some of the responsibility for the unrest in Krajina in 1666 even on the Vienna court, because it
has nominated the bishops of Svidnica from those candidates proposed by the local inhabitants,
priests and monks, in spite of the fact that they could not reach the criteria of the Catholic Church
as well as in spite that those candidates were bogus Greek-Catholics. Therefore, as the solution
for the problems, Herberstein proposed replacing of the Bishop Gabriel Mĳakić as well as the
expulsion of those monks and priest who had just phony accepted the ecclesiastical union, and
appointing of the new Greek-Catholic bishop of Svidnica more suitable to Catholic Church. Even
more, the author argues that the Vienna court has not immediately reacted to the Herberstein’s
report, but it was, together with other negative reports on Bishop Mĳakić from 1667 and 1668,
one of the arguments in replacing Bishop Gabriel Mĳakić, although the official statement was
that the bishop was replaced because of his role in the conspiracy of the Zrinski and counts
Frankapani (1671). The reason for this different official statement was the fear of the Vienna court
that the real reasons of the replacement of Bishop Mĳakić – not accepting of the ecclesiastical
union and maintaining the contacts with the patriarchs of Peć – would provoke new unrests
of the Vlachs in Krajina. Therefore, the Vienna court had continuously underlined that Bishop
Mĳakić was punished by long sentence punishment because of his part in conspiracy of the
Zrinski and Frankapani, for what there was no evidence at all. Nevertheless, the Vlachs had
not forgoen him during his long lasting imprisonment and hoped that he would be freed and
appointed once again for the bishop of Svidnica. This did not happen because Bishop Mĳakić
died in prison in 1686.
Key words: Croatian-Slavonian Military Border, Rome, Vienna court, bishopric of Zagreb,
bishopric of Svidnica (Marča), ecclesiastical union, orthodoxy, Vlachs, rebellions, patriarchs of
Peć (Ipek)
247
Građa za vojnu povĳest u samostanskim kronikama i

kanonskim vizitacĳama 18. stoljeća1
Kanonske vizitacĳe i samostanske kronike koristan su izvor proučavanja

mikropovĳesti, povĳesti života Crkve i stanovništva određenoga kraja, njihovih
materĳalnih i društvenih problema u određenom razdoblju. Međutim, ti zapisi
mogu poslužiti i kao izvori informacĳa za vojnu povĳest. Kanonske su vizitacĳe
senjskih i modruških biskupa, koji imaju jurisdikcĳu i nad dĳelom Vojne krajine,
izvori informacĳa i o materĳalno-pravnoj podjeli i suradnji i o povremenim
sukobima vojne i crkvene vlasti. S druge strane, kronike franjevačkih samostana u
Slavonĳi, većinom u civilnom dĳelu Hrvatske, pružaju podatke o kretanju vojske
na pohodima, o imenima raznih postrojbi i njihovih časnika, vojnim akcĳama i
sl. Ovaj rad donosi niz primjera kako se ti dokumenti mogu klasificirati te koji
se podaci u njima mogu naći. Naglašavaju se i problemi s kojima se istraživači
susreću zbog nepostojanja usustavljene stručne terminologĳe.
Ključne rĳeči: kanonske vizitacĳe, samostanske kronike, vojna povĳest
1. Protocolla et visitationes – rubni historiografski žanrovi2

Crkveni su dokumenti, uz to što daju važne informacĳe vezane uz crkvenu
povĳest, ujedno i koristan izvor za proučavanje mikropovĳesti, povĳesti lokalnoga
života Crkve i stanovništva određenoga kraja, njihovih materĳalnih i društvenih
problema u određenom razdoblju. Budući da se vojska, pa tako i ratna zbivanja, često
upleću u živote ljudi 18. stoljeća, ti zapisi mogu poslužiti i kao izvori informacĳa za
vojnu povĳest. U crkvene dokumente ubrajamo (među ostalima) kanonske vizitacĳe
i kronike, odnosno zapisnike samostana. Za primjer kako crkveni dokumenti mogu
pripomoći upoznavanju vojne povĳesti poslužit će kanonske vizitacĳe senjskih i
modruških biskupa, koji su imali jurisdikcĳu i nad dĳelom Vojne krajine, te su vizitacĳe
1
Ovaj je rad nastao na osnovi izlaganja koje su autorice održale na 4. kongresu hrvatskih povjesničara (u
listopadu 2012.) u okviru sekcĳe Arhivistika i muzeologĳa.
2
Termin “rubni historiografski žanr” u ovom se članku odnosi na tekstove koji nisu nužno i isključivo
umjetnički. S jedne strane, historiografiju se ionako dugo smatralo dĳelom književnosti, a ne znanosti,
a s druge strane, u suvremenoj teorĳi književnosti postoje i književno-znanstvene vrste ili žanrovi
(npr. publicistika) u koje se zasigurno mogu ubrojiti zapisnici i vizitacĳe. Usp. Milivoj SOLAR, Teorĳa
književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 1983), 180-183.
249
postale izvorom informacĳa i o materĳalno-pravnoj podjeli i suradnji i o povremenim

sukobima vojne i crkvene vlasti.3 S druge strane, kronike franjevačkih samostana u
Slavonĳi, većinom u civilnom dĳelu Hrvatske, pružaju podatke i o kretanju vojske
na pohodima, o imenima raznih postrojbi i njihovih časnika, vojnim akcĳama i sl.4 U
kombinacĳi s drugim vrstama dokumenata (primjerice popisima stanovništva, vojnim
dokumentima i matičnim knjigama), ova izvorna građa, pisana većinom latinskim
jezikom, omogućuje stvaranje potpunĳe slike o povĳesti vojske na tlu Hrvatske, njezinu
sastavu i vojnim pohodima i akcĳama.
Najprĳe ćemo žanrovski odrediti spomenute crkvene dokumente, a zatim ćemo,
nakon što uspostavimo načela klasifikacĳe, na konkretnim primjerima pokazati koje
informacĳe i podatke možemo iščitati iz tih dokumenata.
Zapisnik (protocollum) žanr je koji funkcionira kao podvrsta kronike ili anala. U
analima je osnovna vremenska jedinica godina, a u kronikama neko duže razdoblje
(npr. razdoblje nečĳe vladavine). Zapisnici samostana prikazuju događaje kronološki
poredane po godinama, ali vezane također uz trajanje određene institucĳe (u ovom
slučaju samostana), pa time pripadaju i u anale i u kronike. Zapisivanje važnih događaja
bilo je uobičajeno za redovničke zajednice 18. stoljeća. Luka Karagić, provincĳal Bosne
Srebrene, propisao je 1737. bilježenje događaja važnih za određeni samostan, pa od toga
vremena protocolla postaju “obavezni” žanr u kojem se sustavno bilježe samostanski
događaji.5 Naravno, ta sustavnost ovisi u većini slučajeva o volji zapisničara i njegovu
dojmu o tome što je važno zabilježiti.
3
Korišteni su sljedeći dokumenti: Pohmajevićeve vizitacĳe za prostor Krbave 1723. i 1727. (Hrvatski
državni arhiv /dalje: HDA/, Protokol 15: Visitae Episcoporum Segniensium ab. A. 1692-1727, fol. 50-54, 88-
90); Benzonĳevo izvješće o stanju župa Senjske i Modruške ili Krbavske biskupĳe iz 1733. (Biskupski
arhiv u Senju /dalje: BAS/, I 28); Čolićeve vizitacĳe iz 1746., 1747., 1751./52. i 1754. (BAS, I 46, 49, 50, 53,
54) te Čolićeva (personalna) vizitacĳa Senja iz 1751. i Kabalinova (personalna) vizitacĳa iz 1774. godine.
Posljednje dvĳe izdane su u: Šime DEMO, Kanonske vizitacĳe Senjske i Modruške (Krbavske) biskupĳe
(Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 2007), 73-285. Signatura neizdanih dokumenata donesena je
prema: Vladimir KRALJIĆ, “Popis arhivske građe Biskupĳe i Kaptola u Senju”, Vjesnik historĳskih arhiva
u Rĳeci i Pazinu 20 (1977), 230-299; Vladimir KRALJIĆ, “Popis arhivske građe Arhiva Biskupĳe u Senju i
Arhiva Stolnog kaptola u Senju (nastavak)”, Vjesnik historĳskih arhiva u Rĳeci i Pazinu 21 (1977), 310-354.
4
Korištena su objavljena izdanja zapisnika: Josip BARBARIĆ (ur.), Kronika Franjevačkog samostana u Brodu
na Savi I (1706–1787) (Slavonski Brod: Matica hrvatska, Ogranak Slavonski Brod – Franjevački samostan
Slavonski Brod – Povĳesni arhiv Slavonski Brod, 1995); Josip BARBARIĆ (ur.), Kronika Franjevačkog
samostana u Brodu na Savi II (1806–1833) (Slavonski Brod: Matica hrvatska, Ogranak Slavonski Brod
– Franjevački samostan Slavonski Brod – Povĳesni arhiv Slavonski Brod, 1997); Josip BARBARIĆ
(ur.), Ljetopis Franjevačkog samostana u Šarengradu I (1683–1853) (Šarengrad: Franjevački samostan
Šarengrad, 2002); Šime DEMO – Maja MATASOVIĆ – Tamara TVRTKOVIĆ – Milan VRBANUS (ur.),
Zapisnik Franjevačkog samostana u Našicama: knjiga I (1739.–1787.) (Našice – Slavonski Brod – Zagreb:
Hrvatski institut za povĳest – Podružnica za povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje Hrvatskog instituta za
povĳest – Zavičajni muzej Našice, 2010); Šime DEMO – Mislav GREGL – Maja MATASOVIĆ – Tamara
TVRTKOVIĆ – Milan VRBANUS (ur.), Zapisnik Franjevačkog samostana u Našicama: knjiga II (1788.–1820.)
(Našice – Slavonski Brod – Zagreb: Hrvatski institut za povĳest – Podružnica za povĳest Slavonĳe,
Srĳema i Baranje Hrvatskog instituta za povĳest – Zavičajni muzej Našice, 2012); Stjepan SRŠAN, Osječki
ljetopisi (1686–1945) (Osĳek: Povĳesni arhiv u Osĳeku, 1993). Radi preglednosti, zapisnike nećemo citirati
prema prezimenima priređivača nego prema mjestima gdje su napisani, s brojem sveska (ako ih je više)
i stranica.
5
Josip BARBARIĆ, “Uvodni dio”, u: Kronika Franjevačkog samostana u Brodu na Savi I, XXIII.
250
Maja Matasović – Tamara Tvrtković ▪ Građa za vojnu povĳest u samostanskim kronikama...
Kanonske vizitacĳe podvrsta su pravnoga dokumenta i pišu se prema određenom,

fiksnom obrascu, pa su za razliku od zapisnika manje podložne promjenama. Njihovo
obavljanje, tj. pohođenje župa svoje biskupĳe, obveza je senjskih biskupa svake tri godine,
a na nekim drugim područjima Habsburške Monarhĳe vizitacĳe se odvĳaju svake četiri
godine.6 Realne vizitacĳe odnose se na stanje crkve i župe općenito, popisuju se prihodi
župa, namještaj itd. te donose upute za daljnje postupanje, a personalne se bave svećenicima,
odnosno izvještajima obavljaju li oni svoju dužnost, kakvo je njihovo ponašanje i sl.
Nakon što su spomenuti crkveni dokumenti definirani kao rubni historiografski
žanrovi, pokušat će se odrediti njihova iskoristivost kao historiografskih izvora. Uz
niz dobrih strana, koje će biti pokazane na primjerima, postoje i neke negativne:
jedno od osnovnih obilježja i vizitacĳa i zapisnika jest da su više usredotočeni na
crkvene probleme i lokalna događanja, pa se može dogoditi da nekih događaja iz
makropovĳesti uopće nema, odnosno da su u godini kada su u revolucĳi pogubljeni
francuski kralj i kraljica dobitak jedne livade i izgradnja samostanskih nužnika bili
glavni i jedini zapisani, odnosno relevantni događaji.7 I vizitacĳe su selektivne, čak
i više od zapisnika, jer su “pokrivale” samo određene godine. U idealnoj situacĳi
vizitacĳe su se obavljale svake treće godine, ali situacĳa je rĳetko kada bila idealna,
pa je ponekad prošlo i desetak godina između pojedinih vizitacĳa. To znači da za
taj međuperiod u odabranim dokumentima ne postoje nikakvi zapisi o događajima.
Osim selektivnosti, oba su žanra (pogotovo zapisnici) podložna i subjektivnosti onoga
tko zapisuje. Svaki zapisničar ima svoj stil, ali i teme koje ga više zanimaju. Neki su
zainteresirani za vrĳeme, vremenske prilike i neprilike te kako to utječe na usjeve,
drugi pak zapisuju samo događanja vezana uz život redovničke zajednice i obnovu
ili dogradnju samostana i objekata koji su mu pripadali, a treći detaljno zapisuju i
događaje izvan samostana, a među njima i one vezane uz vojsku.
Građu zanimljivu za vojnu povĳest možemo klasificirati na nekoliko načina:
a) kronološka klasifikacĳa: istu godinu ili određeno razdoblje možemo uspoređivati
paralelno u raznim zapisnicima i vizitacĳama te uspoređivati najprĳe pojavljuju li se
određeni ratni događaji ili se uopće ne pojavljuju u odabranim dokumentima i, ako se
pojavljuju, kako su prikazani u različitim dokumentima
b) klasifikacĳa prema sadržaju zapisa: događanja vezana uz tĳek ratovanja, vojne
osobe, povezanost vojnih poslova s crkvenim i civilnim i sl. možemo izdvojiti i tako
dobiti vrĳedne informacĳe kao izvor za vojnu povĳest
c) klasifikacĳa vezana uz određene osobe, toponime ili pojmove vezane uz
vojnu terminologĳu: uz pomoć kazala možemo izdvojiti pojam ili ime (u ovom slučaju
vezano uz vojsku, primjerice: poručnik, pukovnĳa ili Jelačić) te pretraživati u kojim se
dokumentima pojavljuje i u kojem kontekstu.
6
Usp. Mile BOGOVIĆ, Senjsko-modruška ili Krbavska biskupĳa: Izvješća biskupa Svetoj Stolici 1606–1912
(Zagreb: Monumenta Croatica Vaticana, 2003), 226-230.
7
Našice, II, 23.
251
2. “Bilo je to godine 1778.”: kronološka klasifikacĳa

Godina 1778. zanimljiva je zbog ondašnjih političkih događanja, pa je uzeta kao
primjer za klasifikacĳu prema kronološkom kriterĳu. Naime, te je godine započeo
jednogodišnji Bavarski nasljedni rat u kojem je Pruska pokušavala sprĳečiti Habsburšku
Monarhĳu da zauzme bavarsko prĳestolje.
U zapisniku samostana u Brodu zapis uz 1778. najšturĳi je i daje samo osnovne
podatke o tome koji je rat i kada počeo te tko su bile zaraćene strane:
Ove godine, mjeseca ožujka, krajišnici su krenuli u rat protiv Pruske. U njemu je
sudjelovao i njime zapovĳedao car Josip II. sa svojim bratom Maksimilĳanom.8
Šarengradski zapisnik daje nam već opširnĳu vĳest obogaćenu informacĳama o

vojnim kapelanima koji prate određene pukovnĳe: 10. ožujka krajiška vojska kreće bez
oružja (koje će dobiti kod Bratislave) braniti Bavarsku od Pruske, a kao vojni kapelani
idu s Gradiškom pukovnĳom o. Stjepan Martinović, s Brodskom o. Josip Stojanović,
a s Konjaničkom krajiškom o. Silvestar Hungar.9 Na kraju, u zapisu za mjesec rujan
dobivamo i obavĳest o dopustu vojnika: “Ovaj su se mjesec iz Rata u svoje vratili
otpušteni mnogi vojnici, i to iz svake Krajiške pukovnĳe, blizu 300 ljudi, da bi utješili
svoje ukućane. Oni su do mjeseca ožujka sljedeće godine imali dopuštenje izbivati.”10
Zapisnik iz Našica detaljno opisuje početak Rata za bavarsko naslĳeđe:
“Nakon što je izborni knez Bavarske na dan 30. prosinca godine 1777. umro bez
nasljednika, među susjednim moćnicima rodila se nemala prepirka oko zauzimanja
Bavarske. Sretno vladajući car Josip II. bio je prisiljen pozvati vojne čete čak i iz krajine
da bi sačuvao svoja prava protiv izazivača Fridrika /II./, kralja Pruske.”11 Zatim se
popisuje broj vojnika po pukovnĳama koji su prošli kroz Našice: “Prvo su oklopnici iz
slavne Pálffyjeve pukovnĳe prošli kroz Našice 13. ožujka 1778., njih oko tri stotine, a
iz Gradiške pukovnĳe oko dvĳe tisuće.”12 Uz datum 16. ožujka nalazi se zapis o misi i
blagoslovu vojske i zastava s dugačkim popisom civilnih uglednika, ali i vojnih časnika
8
Hoc anno, mense Martio, confiniaristae moverunt domo ad bellum contra Borussum, cui interfuit et praefuit ipse
imperator Iosephus II cum suo fratre Maximiliano (Brod, I, 262).
9
Die 10. eiusdem mensis, miles confiniarius, parte maiore domi remanente, Bavariam, cuius dux absque haerede
decessit, ne a rege Borussiae Friderico occupetur, defensurus absque armis, iter suscepit, arma primo, sicut fertur,
circa Posonium accepturus. Hunc militem, qua capellani campestres, ex nostris commitati sunt tres, videlicet
Regimen Gradiscanum multum venerandus pater Stephanus Martinovics, antea prosecretarius, Regimen
Brodense multum venerandus pater Iosephus Stojanovics, prius concionator dominicalis Essekini, Regimen
equitum confinialium multum venerandus pater Silvester Hungar, ante lector moralium Nassicis. Qui omnes cum
Regiminibus primo se debuerunt sistere Essekini, ibidem ordines suos accepturi (Šarengrad, 90).
10
Hoc mense e bello ad domesticos suos solandos dimissi sunt milites e quolibet regimine confiniario, quasi 300 viri,
qui et usque mensem Martium futuri anni emanandi facultatem habebant (Šarengrad, 94).
11
Postquam Bavariae elector sub die 30. Decembris anni 1777. absque haerede obiisset, inter vicinas potentias de
occupanda Bavaria non levis altercation exorta fuisset, feliciter regnans imperator Iosephus II. ad conservanda sua
iura, provocanti Friderico Borussiae regi, militares copias etiam ex confinio evocare est coactus (Našice, I, 84).
12
Primum catafracti inclyti regiminis Palfy die 13. Martii 1778. Nassicas transiverunt circiter 300, ex Gradiscano
regimine circiter bis mille (Našice, I, 84).
252
koji su prisustvovali tom događaju: “Toj je vojsci vrhovni zapovjednik tj. bojnik,
presvĳetli gospodin grof Antun Pejačević, udĳelio uobičajeni blagoslov ratnih zastava
prema propisu iz pravilnika. Svečanu je svetu misu biskupskom mitrom otpjevao
presvĳetli gospodin grof opat Ksaver Pejačević, a uz njega su služili mnogopoštovani
gospodin Antun Matošević, župnik u Feričancima i mnogopoštovani gospodin
Marĳan Đukić, kapelan vlastelinstva iz Kutjeva te kao preostala asistencĳa naši oci
i braća. Vojska je, u uobičajenoj odori protegnuta u tri reda od našeg samostana sve
do doma presvĳetlog gospodina grofa, od osam sati ujutro sve do dva sata popodne,
bila nazočna toj službi. Dvĳe su zastave, prema običaju posvećene u našoj crkvi, uz
dužnu svečanost odnesene u vojsku i usred vojske su svečano zabĳena tri čavla, u
čast Presvetog Trojstva. Zatim su prišle presvĳetle gospođe grofice, supruge presvĳetle
gospode grofova Karla i Antuna Pejačevića, kao i sama gospoda grofovi Žigmund,
Karlo, Antun, veoma ugledna gospoda András Karoly, nadzornik ovog vlastelinstva
i Ivan Martinović, zamjenik plemićkog suca s još nekolicinom stranaca i gospodom
kraljevskim časnicima ovdje navedenima: satnicima Filipovićem, Ljubibratićem,
Šimunovićem, Sunstenauom, Östereicherom, Ivanom Kovačevićem, Cendisalićem,
Kokanovićem, Ivanovićem; poručnicima Rodićem, Miloradovićem, Parčevićem,
Petrovićem, Schusternom, Pavićem, Josipom Kavadžićem, Kalabićem, Jovićem;
potporučnicima Mojsĳem Kalabićem, Planckom, Heiligersom, Schirndingom, Josićem,
Filipovićem, Möllerom, Jovićem; zastavnicima Franićem, Ostojićem, Dickmanom,
Margetićem, Ivanom zvanim Kavedžĳa, Terenczyjem, Argirom, Vojvodićem;
upraviteljem tabora (quartiermaister) gospodinom Leikauffom de Rosenzwickom,
pukovnĳskim sucem gospodinom Xennom, pukovnĳskim pobočnikom gospodinom
Xenikom, pukovnĳskim ranarnikom gospodinom Straubom. Za vrĳeme misnog slavlja
i uobičajenih blagoslova pucalo je 6 malih topova, no vojska je bila bez oružja. Nadalje,
presvĳetli je gospodin grof Žigmund raskošnim ručkom dočekao svu gospodu časnike
i ostale goste, a iz svoje je darežljivosti vojsci udĳelio 20 urni vina i 10 rakĳe. Sve se to
sretno odvĳalo 16. ožujka, što je bio ponedjeljak nakon druge nedjelje svete korizme.
Napokon su 19. ožujka došli slavonski husari, njih oko 150.”13
Veliki dio imena ovdje spomenutih časnika ponavlja se i u osječkim zapisima
(vidi dalje). Osim toga, u našičkoj kronici spomenuti su isti vojni kapelani kao i
u šarengradskoj, što je potvrda da su imena časnika i kapelana točno zapisana
(što i nĳe uvĳek slučaj): “Budući da je od samog cara došao nalog za preuzvišenog
gospodina zapovjednika u Osĳeku, von Mathesena, neka se za svaku pojedinu
postrojbu pronađe njezin vojni kapelan među preostalim ocima franjevcima, a ne
među drugim /redovnicima/ ili petrovcima, stoga je iz našeg našičkog samostana bio
prĳavljen poštovani otac Silvester Hungar, sadašnji lektor moralne teologĳe, koji je
s Gradiščanima prešao Dravu 21. ožujka. S Brođanima je otišao poštovani otac Josip
Stojanović, sadašnji nedjeljni propovjednik iz Osĳeka, a s husarima poštovani otac
13
Usp. Našice, I, 84. Latinski je tekst na ovom mjestu zbog duljine izostavljen.
253
Stjepan Martinović, sadašnji podtajnik provincĳe, svatko u svoje vrĳeme. Kasnĳe je

u mjesecu svibnju opet, prema carskom traženju, kao kapelan slavonskih grenadira
morao pristupiti časni otac Josip Marinović iz vukovarske samostanske zajednice.”14
Čitav zapis o početku rata završava rečenicom koja u sebi nosi i metatekstualnu
opasku koja se odnosi na pisanje zapisnika, ali i na samog zapisničara. Rĳeč “marljivo”
ovdje može biti shvaćena dvojako – i kao pohvala zapisničara samom sebi, ali i kao
opomena budućemu zapisničaru: “Ovo je bio početak rata, a kakav će biti tĳek i
završetak, bit će marljivo zabilježeno u tĳeku vremena.”15 Kao da zapisničar želi
poručiti: i dalje će se bilježiti svi događaji u vezi s ratom, a nadam se da će to i drugi
činiti jednako marljivo kao što sam ja dosad činio.
Osječki ljetopis najopširnĳi je u opisu početka rata, ali i čitavog tĳeka ratovanja:
na gotovo pet stranica protežu se podaci vezani uz 1778., od čega su tri i pol stranice
posvećene vojnim podacima.16 Zapis iz Osĳeka daje informacĳe o tĳeku ratovanja
po mjesecima (često pridružujući i točne datume), a uključuje detalje o podjelama
pukovnĳa, broju vojnika i imenima časnika.17
Zapis za 1778. započinje bilješkom uz 26. sĳečnja, kad je glavni zapovjednik u
Osĳeku Andrĳa von Mathesen otišao u Beč (uz ispraćaj s glazbom kora Pálffyjeve
pukovnĳe) podnĳeti izvještaj kako povećati sredstva za Krajinu, ali bez opterećenja
naroda. Zatim se u ožujku (od 13. do 25.) detaljno opisuje prolaz i smotra vojske
(opis uključuje spominjanje detalja o vojnicima iz Broda, Petrovaradina, Gradiške te
iz Pálffyjeve i Berlihingove pukovnĳe, oklopničke pukovnĳe, 4. divizĳe sastavljene
od tri pješadĳske pukovnĳe, pukovnĳe mornara zvanih šajkaši i nacionalne konjičke
pukovnĳe). Poimence se spominju časnici pojedinih pukovnĳa, od kojih su neki bili
i na ručku u samostanu. U listopadu je u samostanu ručao kancelar vrhovne vojne
prefekture zajedno s barunom de Dubskyjem, turskim tumačem i prvim namjesnikom
mjernika g. de Bendela. Zapisi za prosinac donose obilje brojčanih podataka: od 13. do
17. prosinca došlo je oko 750 vojnika iz Petrovaradinske, Gradiške i Brodske pukovnĳe
na dopust, uz istu plaću kao u logoru, a tih se dana vratilo i 60 strĳelaca graničara
(Schützen). Od lipnja do prosinca iz Pruske je pobjeglo 49 000 vojnika, ubĳeno ih je 9000,
a zarobljeno 7000. Naših je dezertera bilo 200, mrtvih i pogubljenih 1500, a zarobljenih
14
Et quia ab ipso imperatore mandatum venit excellentissimo domino commendanti Essekiensi de Mathesin ut singulae
cohorti suus capellanus campestris provideatur ex religiosis patribus Franciscanis et non ex aliis aut Petrinis,
proinde ex nostro conventu Nassicensi denuntiatus fuit multum venerandus pater Silvester Ungar, actualis lector
moralium, qui cum Gradiscanis die 21. Martii Dravum traiecit, cum Brodensibus multum venerandus pater
Iosephus Stojanovich, actualis concionator dominicalis Essekini et cum hussaronibus multum venerandus pater
Stephanus Martinovich, actualis provinciae prosecretarius de suis temporibus abiverunt (Našice, I, 84-86).
15
Hic fuit accessus ad bellum; qualis autem progressus et terminus erit, successu temporis diligenter adnotabitur
(Našice, I, 85).
16
Zbog dužine teksta taj će zapis biti samo djelomično citiran na hrvatskom, a većinom prepričan. I za
kraće zapise za Osječki ljetopis ne donosimo latinski izvornik jer transkripcĳa nĳe objavljena u izdanju
tih dokumenata. Također treba napomenuti da u knjizi Osječki ljetopisi postoje zapisnici franjevačkoga,
kapucinskoga i isusovačkoga samostana u Osĳeku te dnevnik župnika u Tvrđi. Podaci u ovom radu
potječu iz franjevačkoga ljetopisa.
17
Osĳek, 82-87.
254
4000. Carska je vojska narasla na 390 000 vojaka, među kojima je iz tri slavonske
pukovnĳe bilo 14 400 vojnika.
Iz navedenih je primjera vidljivo da se usporedbom različitih dokumenata za istu
godinu neki podaci preklapaju, pa su zbog toga pogodni za provjeravanje točnosti
zapisničara (pogotovo što se tiče imena ili brojki). U dokumentima se mogu naći i
pojedinosti koje nisu uvĳek sačuvane u službenim državnim dokumentima, poput
imena nižih časnika ili vojnika. Iz njih saznajemo i detalje specifične za određenu
lokalnu zajednicu, koji iščitani zajedno s drugima mogu stvoriti opću sliku ondašnjih
prilika na širem području.
3. “Ušao je u crkvu uz zvonjavu zvona i plotun prema običaju”:18 klasifikacĳa prema

sadržaju zapisa
Događaje vezane uz vojsku i ratovanje nalazimo zapisane razbacano unutar
zapisnika i vizitacĳa, a velik ih se dio odnosi na različite faze ratovanja.
a) Tĳek ratovanja: događaji koji opisuju tĳek ratovanja obuhvaćaju početak
određenoga rata s misama i blagoslovom (vidi prĳe primjer iz Našica), insurekcĳe,
preglede vojnika, prolazak različitih pukovnĳa kroz grad, kraj ratovanja, povratak
vojnika kućama, mir ili primirje te mise zahvalnice. U takvim izvještajima često
nailazimo na točan broj vojnika, imena pukovnĳa, imena vojnih zapovjednika i vojnih
kapelana, te uz pokope preminulih vojnika i na njihovo ime i dob.
U vizitacĳi biskupa Pohmajevića iz 1727. opisuje se doček koji su vizitatoru priredili
u Udbini, uz sudjelovanje vojske stacionirane u tom mjestu, kao i nezgoda koja se
dogodila tom prilikom: “Kapetan Holjevac je pratio biskupa do pola puta iz Podlapca
u Udbinu, gdje su Udbinjani sa svojim gradonačelnikom dočekali vizitatore uz klicanje
i pucanj oko 30 pištolja te ih otpratili u grad. Tamo ih je kraj crkvenog groblja dočekalo
oko 40 naoružanih osoba, koji su im napravili špalir i vojnički ih pozdravili ispruživši
oružje uz pucnjeve pušaka i pištolja. Jednome, Ivanu Mađaru, pištolj je eksplodirao u
komadiće i na četiri mu mjesta probio čizme, ali ga nĳe ozlĳedio.”19
U zapisniku iz Našica nalazimo podatke o smrti i pokopu jednog vojnika: “11.
prosinca preminuo u Gospodinu György Kaputa, konjanik iz Erdödyjeve pukovnĳe,
rođen u Peštanskoj županĳi u mjestu Penc, u dobi od 52 godine, neoženjen, pod brojem
9, a 12. istog mjeseca je sahranjen od mene, oca Dániela Papsa. Do groba ga je ispratilo
50 vojnika, a također su ispaljena po tri plotuna na groblju.”20
18
sub pulsu campanarum et explosione ingressus prout de more ecclesiam… (usp. Čolićeva vizitacĳa 1752.; BAS,
I 50, p. 111).
19
Pohmajevićeva vizitacĳa 1727. (HDA, Protokol 15, fol. 53r).
20
11. Decembris obiit in Domino Georgius Kaputa, miles equestris ex regimine Erdödy, oriundus in Comitatu
Pestiensi, loco Pencz, annorum 52, celebs, numero nono; die 12. eiusdem sepultus est per me, patrem Danielem
Papsso. Hunc 50 milites ad sepulchrum comitati sunt, explosiones quoque in coemeterio ternis vicibus fuerant
(Našice, II, 114).
255
b) Ratni izvještaji: osim opisa tĳeka ratovanja nailazimo i na dulje izvještaje ili popise
vezane uz neke specifične ratne akcĳe.
U zapisniku u Našicama pod godinom 1784. detaljno je opisana buna Horee i Cloşce u
Transilvanĳi. Donose se podaci o razaranju i šteti koju su pobunjenici nanĳeli zemaljskim
gospodarima, a izneseni su i primjeri posebne okrutnosti i bezbožnosti, poput opisa
ubojstva jednog poručnika i franjevca: “… jednom su starĳem poručniku oderali kožu,
po naredbi najbezbožnĳeg Ioana Cloşce, desne ruke vođe Horee. On se pobrinuo i da
se jednom redovniku iz reda otaca Franjevačke provincĳe Bugarske trbuh razreže po
sredini te mu se izvadi utroba, nakon čega su ga napunili utezima, pa je obojicu dao
objesiti na oltare u crkvi.”21
Našički zapisničar također je smatrao potrebnim zabilježiti stvari koje je vojska
zarobila u ratu s Turcima na području današnje Rumunjske u veljači 1788. godine:
“Zabilješka o stvarima koje su naši 12. ovog mjeseca oteli Turcima kod Orşove i Eşelniţe:
jednu staru carinsku lađu, osam trgovačkih lađa, 22 velike lađe, 73 srednje, 80 malih s
municĳom, 275 vagana i 12 vreća brašna, 550 vagana pšenice, 120 vagana zobi, 675 centa
jesetre, 16 urni rakĳe, 45 bala vune. Isto tako: četiri škrinje pune čaša, jedno ogledalo, 12
vreća, tri turska noža (pučki handžar), dvĳe puške, dvĳe vreće pšenice, jedno sedlo, dva
mala topa, jednu vreću duhana u prahu, osam malih konja, 15 pari sandala, jednu košaru
pojaseva, jednu škrinju raznih staklenih predmeta i staklenki, posteljinu sa dva saga, šest
Turčina i jednog Židova.”22
c) Pripreme za rat: pripreme obično uključuju obnovu gradskih utvrda i opremanje
oružjem, streljivom i živežnim namirnicama.
Iz šarengradskoga zapisnika imamo primjer kako se pripremalo za rat Josipa II.
s Turcima: “Već protekle godine (1782.), po prilici u prosincu, započeli su radovi, i to
zaista ubrzano, na tvrđavi u Gradišci, a proširila se vĳest da su se snažno započele graditi
ne samo Gradiška tvrđava, nego i Brodska, Osječka, Petrovaradinska i ona u Rači…
Dakle, ove su godine (1783.) marljivo obnovljene rečene utvrde te bile ispunjene ratnim
topovima, kuglama i barutnim prahom. Nadalje, sve tvrđave i gradovi bili su proviđeni
brašnom i živežnim namirnicama. I bile su pripravljene vojarne i stanovi za vojnike.”23
21
… unum locumtenentem primarium excoriarunt iussu impiissimi Iovan Kloska, primarii ducis Horae; quum
et unius religiosi ordinis Sancti patris Francisci Provinciae Bulgariae per medium scissum abdomen, intestinis
exceptis, libris repleri curavit, duos vero in ecclesia ad aras suspendi fecit (Našice, I, 130).
22
Adnotatio rerum, quas 12. huius nostri ad Orshovam et Iesselince a Turcis eripuerunt: unam antiquam navem
telonii, octo naves mercantiles, 22 naves maiores, 73 mediocres, 80 parvas cum munitionibus, farinae 275 metretas,
12 saccos, 550 metretas tritici, 120 metretas avenae, 675 centenarios husonis, 16 urnas cremati, 45 involucra lanae.
Item: quauor cistas poculorum, unum speculum, 12 saccos, tres cultros Turcicos, vulgo hangxar, duos sclopos,
duos saccos tritici, unum e[qui]phipium, duo parva tormenta, unum saccum tabacae pulverisatae, octo equos
parvos, 15 paria crepidarum, unum corbem fasciarum, unam cistam variorum vitrorum et phialarum, lectisternia
cum duobus tapetis, sex Turcas, et unum Iudaeum (Našice, II, 6).
23
Iam anno superiore, ferme in Decembri, inceperunt laborare et strenue quidem circa Arcem Gradiscanam,
exsurgente autem voce, nedum Gradiscana arx, sed et Brodensis, Eszekinensis, Petrovaradinensis, et Racsensis,
caeptae sunt fortiter extrui … Fortiter igitur, hoc anno dictae arces sunt restauratae, ac tormentis bellicis, globis et
pulvere pireo refertae. Insuper, omnes arces et civitates farina et anona sufficienti provisae. Casermae et habitationes
pro militibus praeparatae (Šarengrad, 108).
256
d) Prenamjena samostana u objekte za vojne potrebe i obratno: u prosincu 1752.

u osječkom ljetopisu nalazi se opis pokušaja proširenja samostana Sv. Križa na zgradu
staroga generalata i podatak da o tome postoji korespondencĳa između poglavara
samostana i Ratnoga vĳeća. Odnosi se mogu iščitati iz rečenice: “Superiori su stoga
počesto nastojali, čak pisali Ratnom vĳeću, da nam se da, umjesto generalata, kuća zvana
oružana koja se nalazi uz crkvu ili magazin, pridodavši tome materĳal ili nekoliko tisuća
forinti.”24
e) Gostovanja vojnih osoba u samostanu: u te događaje pripadaju objedi za časnike
u samostanu (vidi prĳe) ili, primjerice, slučajevi azila, kao što svjedoči zapis od 16.
listopada 1751. iz Osĳeka: “U vrĳeme kompletora povečerja, dok su vrata crkve bila
otvorena, našao je svoj azil vojnik iz pukovnĳe Marulli, iz Collocinĳeve čete, imenom
Josip Željezni Španjolac Kastilje. On je, pošto je u mesnici ubio mesara, ovamo utekao.
Zbog njega smo bili neprestano zatvoreni dvĳe noći i pola drugoga dana, jer nĳe nikome
dopuštao da uđe ili iziđe iz crkve. Radi te velike nevolje bili smo primorani tražiti po
savjetu župe grada i pukovnĳskog kapelana ugovor (koji je ranĳe načinjen kao revers) da
rečenog azilanta predamo van, na istragu pukovnĳe radi počinjenog djela, te smo tražili
da se čuva u našoj klauzuri pod vojnom stražom prema otpisu biskupa, uz povrat, kako
je i učinjeno.”25
f) Sudjelovanje vojske u civilnim i crkvenim poslovima: uključuje svečanosti,
kažnjavanje, čuvanje crkvene imovine, prĳelaz iz vojnih u svjetovna zanimanja i sl.
Primjere nalazimo i u vizitacĳama i u zapisnicima. U odredbama za Lovinac biskupa
Čolića iz 1751. nalazimo sljedeće upute o postupku prema mladima koji se odluče na
zajednički život prĳe braka: “… zazivamo svjetovnu pomoć slavne pukovnĳe, uz dužno
poštovanje zahtĳevajući da se, kako bi takva neizmjerna izopačenja bila iskorĳenjena, a
kršćanska disciplina i običaji na kraju obnovljeni u tom pretvrdom narodu, dobronamjerno
prime u njihove zatvore u Gospiću oni zaručnici koje treba baciti u okove, ali odvojeni;
a treba ih, na slavu Božju i spas tih duša, time kažnjavati čitava dva mjeseca toliko puta,
koliko su se puta ili drznuli otimati djevojke, ili su se one same, prĳe proslavljene ženidbe,
kao bjegunice zaručnicima iz majčinskih domova, drznule stanovati zajedno s njima.”26
U osječkom ljetopisu nalazimo primjer kako je vojska, a ne Crkva, okrutno kaznila
neudanu ženu koja je rodila (i ubila) dĳete pripadnika te iste vojske: “4. I. (1770.)
Neka neudata žena iz Hrvatsko-Štajerske, služeći, kod pravoslavca Mikašinovića,
brigadirskog generala, kad se on privremeno ovdje zaustavio nakon Karlovačkog
sinoda grčkog obreda po kraljevskoj odredbi, rodila je dĳete i rođeno čedo ubila kako
24
Usp. Osĳek, 37-38.
25
Osĳek, 36.
26
… ita invocamus brachium saeculare Inclyti Regiminis, qua parest, observantia idem requirentes, ut pro evellendis
hujusmodi enormibus excessibus, et restauranda tandem in hoc duriore Populo Christiana disciplina, et moribus, ad
suos in Gospics carceres, conjiciendi in compedes, separati tamen sponsi, benigne reciperentur, pro DEI gloria, et horum
animarum salute illis castigandi toties integro bimestri, quoties vel puellas rapere ausi fuerint, vel hae ipsae, ante
celebratorum matrimonium, ad sponsos profugae e maternis domibus, illis cohabitare ausae fuerint (BAS, I 49, p. 13).
257
bi prešutjela zločin preljube. Ipak je zločin poslĳe otkriven te je žena dospjela u vojni
zatvor. Budući da na saslušanju nĳe htjela priznati zločin, osuđena je na muke tĳekom 9
minuta. Nakon izdržanih 7 minuta priznala je svoj zločin te je od vojnog suda u Osĳeku
osuđena na smrt. Presudu je potvrdio i sud u Beču, te su kažnjenicu danas vojnici
pukovnĳe Preysach izveli kroz Vodena vrata, i to uz pratnju Đure Lanzla, isusovca, do
vojno-civilnih vješala. Tamo su joj odsjekli desnu ruku i glavu.”27
g) Obraćenja i ispovĳesti vjere vojnika: podaci o običnim vojnicima često se mogu
naći u zapisima koji govore o njihovim obraćenjima na katoličku vjeru, kao primjerice u
Osĳeku 12. travnja 1754. godine: “Na Veliki četvrtak odrekao se kalvinske vjere Herman
Kra iz pukovnĳe Baden i svečano je ispovjedio vjeru u ruke o. Joakima Rutscha, a u
prisutnosti svjedoka, g. Frederika Heyssea, inženjerĳskog pukovnika Tvrđave, i Karla
Pökha, zamjenika iste pukovnĳe.”28
4. Kazalo imena; Supremus vigiliarum magister, obristwachtmeister ili nadstražmeštar:

terminološka klasifikacĳa
Kao primjer raznolikih zapisa o osobama koje se pojavljuju u zapisnicima bit će
uzeta jedna od najpoznatĳih povĳesnih ličnosti onoga razdoblja, Napoleon Bonaparte.
U zapisniku iz Našica dan je i fizički i karakterni Napoleonov opis: ocrtan je u
pozitivnom svjetlu iako je cĳeli opis komentiran izrazom “kako kažu”, odnosno autor
se time ogradio od iskaza, prikazujući ga kao tuđe, a ne vlastito mišljenje: “Ove godine
(1805.) papa Pio VII. okrunio je u Parizu za francuskog cara Napoleona Bonapartea,
kako kažu, muškarca malog rastom, ali vrlo istaknuta duha, pameti i sposobnosti
upravljanja.”29
U brodskoj kronici (1810.) Napoleon se prikazuje u jednoj sasvim osobnoj situacĳi,
kao privatna osoba koja se razvodi od svoje supruge na građanskom sudu. Događaj je
popraćen komentarom samog zapisničara u gnomskom stilu i uz to je dan stav Crkve
prema rastavi braka: “Napoleon se od svoje supruge razveo preko građanskog suda.
Po kojim uzrocima nešto nastaje, po istima i prestaje. Stvar u Crkvi sasvim neobična i
čudna.”30
Osječki ljetopis spominje Napoleona uz 1815. i bilježi njegov bĳeg nazivajući ga
najpogrdnĳim imenima: “26. veljače ove godine pobjegao je Napoleon Bonaparte,
prekršitelj ugovora, krivokletnik, Božji oskvrnitelj i preziratelj, pošto se povezao s
maršalima, buntovnicima i najgorim slobodnjacima s otoka Elbe…”31
27
Osĳek, 59, 61.
28
Osĳek, 39.
29
Anno hoc Gallicanus imperator Neapoleon Bonapart iam per summum pontificem Pium VII. Parisiis coronatus, vir
statura (ut aiunt) parvus, ingenio vero, prudentia dexteritateque imperandi eminentissimus; iterata vice imperatori
et regi nostro Francisco II. nuper conclusa pace, eaque fracta, indixit bellum (Našice, II, 110).
30
Napoleon cum sua coniuge per magistratum civilem divortiatur. Per quas causas aliquid fit, per easdem resolvitur.
Res plane in ecclesia insolita ac mira (Brod, II, 102).
31
Osĳek, 137.
258
U slučaju Napoleona, naravno, nĳe upitno o kojoj se osobi radi: zanimljivo je kako
je stav prema njemu u različitim zapisnicima različit i mĳenja se od neutralnog prema
izrazito pejorativnom.
Međutim, nisu sve osobe tako poznate, pa prevoditelji ponekad dolaze i u
nedoumicu o kome se radi. Uz teškoće prilikom prepoznavanja osoba prevoditelji se
često suočavaju s problemima kako prevesti pojedine tehničke vojne termine i općenito
izraze vezane uz vojsku. Na primjerima za listopad 1787. iz našičkoga zapisnika
pokušat ćemo pokazati neke od takvih teškoća:
Nizozemci su pobĳeđeni i suzbĳeni od pruskih vojnika. Moskovljani su u ratu

s Turcima, Englezi sa Španjolcima i Francuzima. Pojavljuju se znakovi da se Josip
II. uključuje u rat. Naime,
19.32 Kinskyjeva konjička pukovnĳa (Kinskyana legio equestris)33 krenula je s
Poljacima, drugi kažu s Nizozemcima, u Hrvatsku;
29. pola Reiskyjeve pješadĳske pukovnĳe (Raiskyana legio pedestris) krenulo je
u Valpovo i okolicu; zatim,
31. druga polovica iste pukovnĳe krenula je na isto mjesto, a odatle nakon
nekoliko dana u okolicu Osĳeka.
Kod nas su za vrĳeme prvoga prolaza bili smješteni drugi nadstražmeštar
(supremus vigiliarum magister / obristwachtmeister) de Corti, dva kapetana (capitanei):
plemeniti de Wendt i Gorup (Garjup), i dva poručnika (locumtenentes): de Puso ili
Pusho i Josip Guido Monso, grof tj. markiz (comes seu marquis).
U drugom prolazu: kapelan pukovnĳe, otac Leonard Patzel iz Reda male
braće konventualaca; prvi nadstražmeštar Molitor, dva kapetana: grof Heger i
Hagelmann, te jedan poručnik, grof Schörffenberger.
Zadnja je skupina 2. studenoga krenula u Košku, a odatle u Valpovo i okolicu;
zatim nakon nekoliko dana oko Osĳeka prema Vukovaru i Đakovu, gdje su bili
raspoređeni po selima.
Istih su dana vojnici četa Preysach (Prajsackiani) i Deutschmeister
(Deütshmajsteriani) prešli u Brod i Gradišku kroz đakovački kraj i krajinu.
Odmah iza njih slĳedilo je 400 artiljeraca (pyrabolarii), a za njima je po 28, 26 ili
24 vola, ili po 16 carskih konja, vuklo goleme topove s opremom.
Zatim, redovni artiljerci spojeni su s krajiškom vojskom (confiniarii), a krajiški
artiljerci pridruženi su njemačkoj vojsci zajedno sa strĳelcima (venatores) zvanima
scharfschützen.34
Iz ovog je odlomka na konkretnim primjerima vidljivo s kojim se problemima

priređivači i prevoditelji teksta susreću i kako ih, više ili manje uspješno, rješavaju ili
pokušavaju rĳešiti:
32
Brojke se odnose na datume u listopadu 1787. godine.
33
Pojmovi u zagradama označuju da je pojam naveden u izvornom latinskom tekstu. Zbog toga na ovom
mjestu i nĳe donesen cĳeli tekst latinskoga izvornika.
34
Usp. Našice I, 224, 226.
259
a) Prepoznavanje osoba prema njihovim prezimenima na latinskom nĳe uvĳek

sasvim jednostavno, a ponekad je i nemoguće: prepoznali smo da je latinski Garjup
časnik austrĳske vojske Gorup von Besanez, ali tko je poručnik de Puso ili Pusho nismo
uspjeli otkriti.
b) Osim imena osoba potrebno je pronaći točno ime za svaku pukovnĳu, odnosno
po kome je dobila naziv: tako su Prajsackiani i Deütshmajsteriani vojnici četa Preysach
i Deutschmeister, a Raiskyana legio pedestris i Kinskyana legio equestris su Reiskyjeva
pješadĳska, odnosno Kinskyjeva konjička pukovnĳa.
c) Termini technici vezani uz vojsku i vojne funkcĳe problematični su i u hrvatskom i
u latinskom jeziku. Već i izraz legio za “pukovnĳu” u latinskom je zamjenjiv terminom
regimen. Lako prepoznatljiv izraz za poručnika locumtenens na jednom je mjestu zapisan
kao ladinantius: pretpostavka je da je rĳeč o pogrešno zapisanom izrazu leutenantius,
što je zapravo latinizirana varĳanta njemačkoga Leutnant, nastalog od romanske
rĳeči lieutenant, koja opet potječe od latinskoga locumtenens. Latinski izraz supremus
vigiliarum praefectus/magister odgovara njemačkomu Obrist-Wachtmeister u značenju
“nadstražmeštar”. Od 1769. taj se čin može zamĳeniti i njemačkim Major u značenju
“bojnik”, pa to treba imati na umu prilikom prevođenja. Ponekad i sam zapisničar
ima potrebu neki pojam objasniti, pa ga uvodi rĳečju vulgo (“zvan”, odnosno time
se najavljuje najčešće germanizam ili turcizam koji je bio u uporabi u narodu za taj
termin): strĳelci (venatores) zvani (vulgo) scharfschützen. Naravno, ni zapisničari nisu
uvĳek bili dobro “potkovani” u vojnoj terminologĳi, pa je pitanje koriste li oni službene
termine ili su to u većini slučajeva ipak opisni termini ili njihova pretpostavka što bi bio
točan naziv. Budući da ni hrvatska vojna terminologĳa nĳe sasvim usustavljena (jesu li
pyrabolarii artiljerci ili topnici?), to samo povećava zbrku i umnožava nedoumice koje
se postavljaju pred priređivače teksta.
260
5. Zaključak: Hic fuit accessus…

Na osnovi iznesene klasifikacĳe i primjera iz odabranih crkvenih dokumenata
može se zaključiti da su oni korisni što se tiče vojne povĳesti, ali da se njima, dakako,
treba služiti uz spomenuta ograničenja i kombinirajući ih s drugim dokumentima za
određeno razdoblje. Treba također naglasiti da je ovim radom prikazan samo jedan od
mogućih pristupa izvornoj građi i da se ta uistinu obimna građa pokušala klasificirati
tako da može poslužiti proučavanju vojne povĳesti. Ta klasifikacĳa nĳe konačna ni
nepromjenjiva, jednako kao što je, nadamo se, s manjim izmjenama, primjenjiva i na
istraživanja drugih područja unutar povĳesti, umjetnosti i sl. Također je vidljivo da je
pri obradi toga gradiva neophodna suradnja između filologa-latinista i povjesničara
jer prvi transkribira, prevodi, traži značenja rĳeči i fraza te stvara hrvatsku stručnu
terminologĳu, a drugi objašnjava kontekst i pomaže prvom da ispravno interpretira
određene podatke te ih točno i precizno prevede.
U današnje doba, u kojem ono što se ne pojavi u nekom od medĳa zapravo i ne
postoji, zanimljivo je vidjeti kakva je nekad bila recepcĳa vĳesti, odnosno što je bilo
vĳest, a što nĳe. Dokumenti poput vizitacĳa i zapisnika izvrstan su materĳal i za takvu
vrstu istraživanja. I da parafraziramo jednog od naših zapisničara: Hic fuit accessus ad
opus; qualis autem progressus et terminus erit, successu temporis diligenter adnotabitur.
261
Sources for military history in the convent chronicles and canonical visitations
from the 18th century
Summary
Canonical visitations and monastic chronicles are internal Church documents, wrien in
Latin, which can also be considered as historiographical sources because they testify on the
history of the Roman Catholic Church as well as the population of a certain region. A variety of
information can be collected from those writings, such as economy, society, weather conditions
etc., and they can be also used as sources for military history. The canonical visitations here
considered are the visitations, both of property and of persons, made by the bishops of the
diocese of Senj in the 18th century, whereas the chronicles are, for the purpose of this work, the
chronicles of the Franciscan monasteries in Slavonia. Here it can be found testimonies about
financial and judicial division between the Church and the state, their mutual cooperation,
and sometimes even traces of conflict. These documents also give information about military
expeditions, activities (such as building of fortifications or bales) and army movements through
various parts of Croatia, about the names of regiments and officers (and even of some soldiers).
We can also learn something about the nationality, religion and even the life of a soldier, through
their interaction with the local people, and especially with the Church community. This work
will show how these data can be classified and used for various purposes. It will also mention
some problems the researchers encounter while translating, mostly because the specialized
terminology has not yet been systematized.
Key words: canonical visitations, convent chronicles, military history
262
Robert Holjevac
O spisu Markantuna de Dominisa Hridi kršćanskoga

brodoloma, tiskanom u Londonu 1618. godine
U članku se daje prikaz teološko-ekleziološkoga spisa Markantuna de

Dominisa u kojem on točku po točku elaborira, prema svojoj interpretacĳi, sve
zloporabe rimske Crkve te s tim povezana njezina pogrešna učenja, koja su, opet
prema Dominisu, tĳekom stoljeća bila ušla u nauk rimske Crkve. Glavnoga krivca
za takvo stanje Crkve vidi u papinstvu. Dominis u toj etapi svojega životnog
puta i osobnoga teološko-ekleziološkog razvoja, tĳekom boravka u Engleskoj,
rimsku Crkvu ne percipira kao jedinu pravu i katoličku, nego tek kao dio sveopće
Katoličke crkve, od koje se rimska Crkva u određenom povĳesnom trenutku i
vremenu bila odvrgnula.
Ključne rĳeči: papinstvo, rimska Crkva, Markantun de Dominis, Martin
Luther, Thomas Minze, Tertulĳan, sveti Ambrozĳe, sveti Aurelĳe Augustin, sveti
Ciprĳan, Karlo Boromejski
U ovom teološko-ekleziološkom spisu Markantun de Dominis naširoko analizira i

elaborira, prema svojem viđenju, sve grĳehe rimske Crkve, koje dĳeli u dvĳe skupine,
odnosno poglavlja. U svakoj je skupini niz od po šest hridi. Prva skupina hridi pred-
stavlja častohleplje, a druga manu i grĳeh pohlepe, o kojima Dominis veoma opširno
piše prikazujući ih svojemu čitateljstvu. Glavna misao ovoga Dominisova tematskog
djela jest da je Crkva nalik na veliku rĳečnu flotu na čĳem je čelu, kao admiral, sam Isus
Krist, a ne papa. Prema Dominisu, papa je kormilar samo jednoga broda, a taj se brod
zove rimska Crkva, koja sama ne može biti sinonim za sveopću, Katoličku crkvu niti
je predstavljati.
Kronološki drugi teološko-ekleziološki spis, a možda i stožerni među onima
koji ne pripadaju njegovu djelu De Republica Ecclesiastica, za Dominisova boravka
u Engleskoj jest onaj kojemu daje ime Hridi kršćanskoga brodoloma. Taj spis kao da se
izravno tematski nadovezuje na Dominisovu propovĳed u londonskoj kapelici za
Talĳane na prvu nedjelju došašća 1617., dakle godinu dana nakon njegova dolaska u
Englesku. Hridi kršćanskoga brodoloma Dominis je tiskao u Londonu, kod poznatoga
tiskara Johna Billa. Spis je istovremeno objavljen na tri jezika: na talĳanskom naslov
263
glasi Scogli del Christiano naufragio, quali va soprendo la santa chiesa di Christo alli suoi dilei
figliuoli (Londra, Appresso Giovanni Billio, 1618.); izdanje na engleskom naslovljeno je
The Rockes of Christian Shipwracke, Discovered by the holy Church of Christ to her beloved
Children, that they may keepe aloose from them (London, Printed by John Bill, 1618.);
francusko izdanje objavljeno je pod naslovom Escueils du Naufrage chrétien découverts
par la sainte Eglise de Christ a ses enfants bien aimes, afin qu’ils s’ en puissent eloigner (Sedan,
1618.).1
Sam naslov spisa sugerira da je to u biti nastavak njegove propovĳedi na prvu
nedjelju došašća u londonskoj (kalvinističkoj) kapelici za talĳanske trgovce, kao što
na to navodi i pomorsko-navigatorski vokabular kojim se Dominis služi. Protokol
pak toga spisa sugerira da će se u njemu govoriti o otpadništvu Rima od Katoličke
(univerzalne) crkve, a ne obrnuto, kako je to Rim uvĳek nastojao prikazati. U njemu
Katolička crkva – koja, prema Dominisu, u sebe apsorbira sve denominacĳe – svoj
svojoj djeci, bez obzira na konfesionalno-denominacĳsku pripadnost, želi svako
dobro, sreću, mir i zdravlje te se već na samom početku protokola daje naslutiti o
čemu će biti rĳeč: o zamkama koje rimska Crkva postavlja neukim i neobrazovanim
vjernicima. Dominis uime sveopće Crkve, baš kao uime Mletačke Republike u svojoj
protuparenezi protiv Cesarea Baronĳa, govori u prvom licu jednine.2 On uime Crkve
ne želi da njezina djeca ostanu u trajnom neznanju te da bivaju manipulirana od
strane “moje kćeri Rimske crkve koja me je iznevjerila”. Dominis nastavlja govoriti o
lukavo podmetnutim i usađenim podvodnim hridima, grebenima i sprudovima, koji
se – nakon što je čovjek upozoren – mogu vješto izbjeći te svaki kormilar tako može
svoju dušu dovesti k luci vječnoga spasenja. Naprotiv, ako se ta upozorenja ne uzmu
u obzir, veoma je vjerojatno da će kormilar, odnosno svaki pojedini vjernik, nakon
što bude upozoren, sam snositi krivnju za vlastiti udes. Prema spomenutoj se retorici
može vidjeti kako se ovaj spis o hridima kršćanskoga brodoloma izravno nastavlja na
Dominisovu prethodnu propovĳed na prvu nedjelju došašća, kada analizira ulomak
iz Pavlove poslanice Rimljanima.3 Na neki je način znakovito da baš kroz tu Pavlovu
poslanicu Dominis kritizira rimsku Crkvu. To zapravo nĳe nikakva slučajnost, budući
da rimokatolički bibličari apologetski govore o kraju Djela apostolskih, kada ona
naglo završavaju, a na njihovu samom kraju Pavao propovĳeda sakupljenoj židovskoj
zajednici u Rimu. Na kraju, kako kaže sam autor Djela apostolskih, sv. Luka, inače
lĳečnik, pisac trećega evanđelja, neki su povjerovali, a neki ne.4 U tom svjetlu Pavao i
citira proroka Izaĳu, koji u 8. stoljeću pr. Kr. proriče da će mnogi Židovi usprkos očitim
dokazima zanĳekati mesĳu koji će doći. Prema tim rĳečima, kojima otprilike završavaju
1
Šime LJUBIĆ, “O Markantunu Dominisu Rabljaninu”, Rad JAZU 10 (1870), 126. Na Wikipedĳi se nalazi
podatak da je taj tekst preveden i na njemački, ali nema referenci.
2
Marko Antun de DOMINIS, Izabrani radovi (dalje: Izabrani radovi), 2 sv., prir. Ante Maletić (Split: Lamaro,
2002-2003), 1: 1-35.
3
Rim 13, 12.
4
Dj 28, 26-27.
264
Robert Holjevac ▪ O spisu Markantuna de Dominisa Hridi kršćanskoga brodoloma...
Djela apostolska, spomenuti rimokatolički bibličari apologetski zaključuju da je to

namjeran kraj Djela apostolskih jer autor Djela i toga dĳela Svetoga pisma, kao i samo
Sveto pismo, hoće reći da je time počela nova povĳest, jedne i jedine prave katoličke
Crkve, koja svoje sjedište ima u Rimu te se na temelju i takvih argumenata u kasnĳim
stoljećima gradila moć rimskih biskupa, odnosno papinstva, pogotovo u vrĳeme
borbe za investituru.5 Sada pak, u doba reformacĳe i u Dominisovo doba, taj argument
dodatno dobiva na važnosti, a Dominis, naprotiv, svojim logičkim protuargumentima
nastoji pobiti takvo monokonfesionalističko stajalište te mu suprotstavlja vjerski
pluralizam svojega vremena, koji se, prema Dominisu, mora temeljiti na bar nekoliko
osnovnih zajedničkih točaka poimanja vjere, a u svemu ostalom sloboda interpretacĳe.
Dakako, ta je Dominisova koncepcĳa veoma bliska, ako ne i istovjetna, onoj poznatoj
protestantskoj “Sola scriptura”, prema kojoj je isključivo Sveto pismo zaglavni kamen
i glavni tumač sve vjere i crkvenosti. No, meni se čini da Dominis a priori ne odbĳa
baš svu crkvenu tradicĳu, ali je zato bitno reducira na ono najvažnĳe da bi onda takva
teoretska koncepcĳa mogla poslužiti suvremenom pragmatičkom cilju načelnoga
sporazuma, ako ne i moguće unĳe između svih crkava kršćanske ekumene.6
Tako Dominis počinje ukratko govoriti o povĳesti Crkve od njezinih početaka
te konstatira da je bila sretna kada je usprkos mučeništvima u svoja prva tri stoljeća
postojanja hodala u tankom kaputu nakon što se vjerila sa svojim zaručnikom Kristom.7
Dalje citira i Tertulĳana, koji kaže da krv mučenika rađa nove vjernike.8 Tada Dominis
dolazi do tematske srži kada konstatira da su prave nevolje za Crkvu došle kada je
ona baštinila političku slobodu te od tada, prema njegovu mišljenju, baš kao i prema
mišljenju mnogih drugih povjesničara Crkve, počinje njezin moralni pad, isprva manje,
a protekom stoljeća sve više vidljiv i sablažnjiv. Kako kaže Dominis, javna se dobra
više nisu koristila za pravednu podjelu, da bi svaki službenik Crkve mogao namiriti
vlastite elementarne materĳalne potrebe, ali i potrebe svoje pastve i vjernika, i duhovne
i materĳalne, nego prema mogućnostima. Umjesto da materĳalna sredstva služe
najuzvišenĳim duhovnim ciljevima, cilj služi sredstvu, a ne obrnuto. S tim fenomenom
materĳalne pohlepe koja je postupno zavladala Crkvom nakon Konstantina
neraskidivo je vezan fenomen koji Dominis naziva častohlepljem, a tom se častohleplju
bez pogovora u Crkvi počelo služiti, dakle, prema hĳerarhĳskom principu, a ne prema
principu međusobnoga služenja i Kristove ljubavi. Tom tvrdnjom Dominis približno
citira Euzebĳa Cezarejskog, inače pisca jedne od prvih povĳesti Crkve.9 Prema rĳečima
samoga Dominisa, prirodna je pokvarenost ljudske naravi, pa je molitva počela služiti
klericima, a pogotovo onim svjetovnima, za uzgoj njihove taštine i častohleplja, što je
5
Miroslav BRANDT, Srednjovjekovno doba povĳesnog razvitka (Zagreb: Školska knjiga, 1995), 383-398.
6
Izabrani radovi 1, 159-172.
7
8
Usp. Juraj PAVIĆ – Tomislav Zdenko TENŠEK, Patrologĳa (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993), 126.
9
Usp. Srđan ŠARKIĆ, Pravne i političke ideje u Istočnom Rimskom Carstvu : od početka Konstantinove do kraja
Justinĳanove vladavine (Beograd: Naučna knjiga, 1984), 23-31.
265
za Dominisa početni izvor svih zala u Crkvi i u prošlim stoljećima i u njegovo doba.
Time Dominis završava uvodni dio spisa o hridi kršćanskoga brodoloma, a na početku
drugoga redom nabraja sva zla koja su kroz stoljeća njezinom krivnjom zadesila
(rimsku) Crkvu.
Znakovito je da Dominis častohleplje, prvo zlo, koje je za njega najveće zlo, stavlja
uz bok, štoviše poistovjećuje s institucĳom papinstva.10 Prema njemu, ta se ustanova
potpuno nezakonito kroz stoljeća svoje i opće povĳesti uspjela nametnuti kao vrhovni
autoritet i u crkveno-vjerskim i u svjetovno-političkim pitanjima. Kako na jednom
mjestu kaže, Isus Krist je izričito svojim učenicima rekao da svi svjetovni vladari traže
bezuvjetnu poslušnost svojih podanika da bi tako njima vladali. “Vi naprotiv ne činite
tako.” Otprilike, onaj tko hoće biti najveći, prema Kristovu tumačenju, treba biti
najmanji.11 Istu stožernu misao nalazimo i u Dominisovu glavnom djelu De Republica
Ecclesiastica, kada spominje epizodu iz evanđelja gdje je majka dvojice Kristovih
apostola, Ivana i Jakova, tražila za njih poseban, povlašteni položaj, odnosno da budu
Kristu jedan s desne, a drugi s lĳeve strane.12 Time su ta dva apostola i njihova majka
sugerirali svjetovni karakter Kristova, Božjega kraljevstva, što je onda izazvalo svađu i
prepirku među Kristovim učenicima. Kristov je odgovor, dakako, dĳametralno
suprotan njihovim željama i percepcĳama, što izričito otprilike i kaže: “I tko god hoće
da među vama bude prvi, neka vam bude sluga” (Mt 20,27). Isto tako, prema
Dominisovu tumačenju, prĳe samog Kristova uzašašća na nebo njegovi su učenici bili
obuzeti sasvim svjetovnim načinom razmišljanja, u smislu podjele vlasti među sobom
kada se Izrael oslobodi političke vlasti poganskoga Rima. Sam Krist tu mogućnost
veoma brzo otklanja, a svetoga Petra tješi triput uzastopnim pitanjem o Petrovoj ljubavi
prema njemu te najzad zapovĳedi da pase njegovo povjereno mu stado.13 No to nĳe
bilo u smislu potpunoga predavanja Crkve njemu kao apostolskomu prvaku, nego
samo kao jednom od jednakih. Uostalom, kako kaže Dominis, sveti Petar sve do 50.
godine po Kr. nĳe nikada napustio obale Galilejskoga jezera, nego je evanđelje širio po
istočnim provincĳama Rimskoga Carstva, a u Rim je došao tek poslĳe te je život
okončao mučeničkom smrću oko 68. godine. Dakle, zaključuje Dominis, ne može biti
govora o nekakvu 15 ili 25-godišnjem pontifikatu koji su Petru pripisivali ne tako loši
stari povjesničari Crkve. No, zanimljivo je da Dominis u svojem drugom tematskom
spisu, O podrĳetlu, napretku i gašenju ustanove papinstva, na neki način donosi drugačĳi
sud te kaže da je nakon Antiohĳe sveti Petar u Rimu biskupovao od 43. do 70. godine,
što se izravno protivi njegovoj ocjeni iz Hridi kršćanskoga brodoloma.14 U daljnjoj
elaboracĳi Dominis zaključuje da se u prvih petstotinjak godina povĳesti Crkve uopće
nĳe pomišljalo da bi rimski biskup odnosno papa bio iznad ostalih, kao što to nĳe
10
11
Mt 18, 1-5.
12
Mt 20, 20-28.
13
Iv 21, 15-23.
14
266
mogao biti ni carigradski patrĳarh. Umjesto toga, rimskoga se biskupa percipiralo kao
glavnoga patrĳarha Zapada i ništa više. Dominis zatim daje veoma zanimljivu
prispodobu iz evanđelja, tvrdeći da bi sam Petar izjavio da je on samo radnik u Kristovu
vinogradu, a ne nadglednik, kako je to nastojala i nastoji tumačiti rimska Crkva, “koja
se od mene odvrže u posljednjih tisuću godina”, kaže otprilike Dominis. Ta svoja
stajališta još potkrepljuje uvodnim slovom, koje njemu služi kao krunski argument,
gdje tvrdi da Crkvi u čĳe ime on govori nĳe potreban nikakav vidljivi Kristov zamjenik
na zemlji jer je to, po njegovu mišljenju, naknadna konstrukcĳa i izmišljotina koja sa
Svetim pismom nema nikakve veze ni eventualnoga temelja, nego je naknadni izraz
želje za svjetovnom vlašću i aspiracĳama kasnĳih rimskih biskupa, papa, na teritorĳ
pod tuđom jurisdikcĳom. To, prema Dominisu, nĳe bio slučaj u prvim stoljećima Crkve,
jer se ni jedan biskup nĳe imao pravo mĳešati u kompetencĳe i teritorĳalnu jurisdikcĳu
drugih biskupa. Naime, Dominis veoma detaljno obrazlaže i objašnjava prvotni
teritorĳalni ustroj Crkve, tvrdeći da je prva Crkva imala samo tri glavna biskupa
metropolita: najvažnĳega za Italĳu u Rimu; u egipatskoj Aleksandrĳi, gdje je stolovao i
upravitelj istočnoga dĳela Rimskoga Carstva; te najzad u Antiohĳi, u kojoj su se kršćani
prvi put i nazvali tim imenom i koja je tĳekom vremena postala središte za kršćane
čitave tadašnje Azĳe.15 Poslĳe su se crkvene upravne jedinice, kako se povećavao broj
vjernika, počele dĳeliti na više manjih upravnih jedinica, pa je svojim postankom,
odnosno nakon Antiohĳe, prema Dominisu, Carigrad postao četvrto metropolitsko
sjedište. Carigrad je to postao i zahvaljujući tomu što je taj grad u 4. stoljeću postao
glavnim gradom Rimskoga Carstva, odnosno njegove istočne polovine, pa i prĳe
Teodozĳeve službene podjele iz 395. godine. Toj je tetrarhĳi onda, opet prema Dominisu,
bio dodan i Jeruzalem te je tetrarhĳa konačno postala pentarhĳa. Kako kaže Dominis,
tek oko i nakon 550., “u doba huškača Hildebranda”, a nakon propasti Rimskoga
Carstva, kako to i Dominis primjećuje, “moja nezahvalna kći, Rimska crkva, sve to,
ipak, besramno zloporabi te mi se prĳe otprilike tisuću godina smjelo usprotivi tako što
se ne udostoji ostati mi kćerkom niti me priznati svojom majkom nego se nastojaše
postaviti mojom gospodaricom i vladati nada mnom”.16 Tako i u Dominisa prepoznajemo
onaj povĳesni proces kada se rimska Crkva uzdiže nad ruševinama propalog Rimskog
Carstva te polako počinje preuzimati sve prerogative, najprĳe duhovne, a zatim i
političke vlasti, što je onda u 11. stoljeću, za pape Grgura VII., urodilo teorĳom Crkve
o njezinu pravu na dvĳe vlasti: crkvenu i svjetovnu, odnosno na nošenje dvaju mačeva,
koji su simboli tih dvĳu vlasti. Vratimo li se na trenutak u 5. stoljeće, kada djeluje
hiponski biskup Aurelĳe Augustin, o kojem govori Dominis, on sam primjećuje da se u
to doba afrička Crkva, koja je još od vremena Tertulĳana bila jedno od najjačih
kršćanskih središta i biskupĳa, nĳe uopće osvrtala na neke odluke rimske Crkve jer bi
se u suprotnom, prema tadašnjemu shvaćanju, to smatralo kršenjem tuđih kompetencĳa.
Govoreći uime Crkve, Dominis konstatira da bi “mojem zaručniku Kristu bilo krivo
15
Dj 11, 19-26.
16
Izabrani radovi 2, 127.
267
kada bih ja umjesto njega našla nekoga drugog vrhovnika umjesto Njega kojemu bih se
trebala pokoravati, jer Kristovim odlaskom na nebo nisu prekinute duhovne spone
vlasti i vodstva s njim”17, kako otprilike kaže. Iz toga on zaključuje da Crkvi nĳe
potreban nikakav vidljivi zamjenik na zemlji, jer od njega ne može ništa drugo primiti
osim obične službe njegovih ruku, nogu, očĳu i njegovih usta, kojima se treba
propovĳedati Isus Krist, a ne propovĳedati same sebe. Citirajući svetoga Ciprĳana,
Dominis logički zaključuje da bi rimska Crkva trebala crpiti životnu snagu od Nje,
sveopće majke (katoličke) Crkve, baš kao što grane crpe životnu snagu, hranu i sokove
od korĳena stabla kojemu pripadaju.18 Umjesto toga, prema njegovim vlastitim rĳečima,
rimska se Crkva šepuri i nadima, a sve zato što svjetovna vlast u vrĳeme propadanja
Zapadnoga Rimskog Carstva i nakon toga nĳe bila dovoljno jaka da rimsku Crkvu i
papinstvo pokori svojim štapom. Prema Dominisu, rimska Crkva ne može imati udjela
i uživati blagodati koje izviru iz “Mene, jedine i prave (katoličke) Crkve”, jer se rimska
Crkva odvrgnula od te iste Crkve te joj je, štoviše, htjela nametnuti i svoj izmišljeni
autoritet. Zato Dominis i kaže da svatko tko slĳepo i bez pogovora ide za zapovĳedima
i praksom rimske Crkve, odnosno papinstva, mora prihvaćati sve ono što mu ta
ustanova rimske Crkve i papinstva servira. Tako, i ne znajući, svatko tko tako čini
postaje raskolnik i buntovnik te i svatko osobno kao vjernik snosi posljedice bude li
slĳedio odmetnutoga “kolovođu” (papu).19 Stoga, u istom tonu i stilu, koji bismo prema
rječniku svakako mogli označiti kao svojevrstan presedan u katoličko-protestantskoj
kontroverzistici 16. i 17. stoljeća, na završetku kazivanja o prvoj hridi kršćanskoga
brodoloma, odnosno papinstvu, tu ustanovu koja se po njemu na silu, zahvaljujući
određenim povĳesnim okolnostima, uspjela nametnuti kao glavna i jedina kojoj se
treba pokoravati, Dominis smatra najvećim zlom i zabludom zbog koje se, kako on
kaže, mnoge jadne kršćanske duše razbĳaju o hridi vlastita neznanja i tuđe oholosti,
pohlepe te častohleplja. Na kraju prvoga poglavlja, koje je posvetio papinstvu, Dominis
retorički zaključuje da tko prianja uz kult pape i uz od rimske Crkve propisane zablude,
ne može u konačnici ući u eshatološku Noinu arku koja će svakog pojedinog vjernika
sigurno dovesti do luke vječnoga spasa, odnosno vječne domovine.
Drugo poglavlje spisa Dominis posvećuje tematskomu sklopu koji se bavi odnosom
Crkve i svjetovne vlasti, odnosno njezinim prianjanjem uz vlast i moć. Na samom
početku Dominis se pita kako se i zašto Crkva toliko poistovjećuje sa stolicom? Na to
pitanje odmah sam sebi i čitateljima daje odgovor u stilu da je to stoga što je Crkvi dana
uloga učiteljstva u obliku propovĳedanja te joj tako (Crkvi), još od najranĳih vremena,
ta uloga zabranjuje mĳešanje u bilo koje svjetovne poslove vezane uz svjetovnu moć i
vlast, gdje bi moglo doći do mĳešanja kompetencĳa svjetovne i duhovne vlasti, odnosno
svetoga i svjetovnoga. Zato se Dominis i osvrće veoma kritički na dotadašnju povĳest
Crkve, ako izuzmemo prva tri stoljeća njezine povĳesti, što eksplicitno u svojem
17
18
19
Usp. Izabrani radovi 2, 128.
268
tekstu i potvrđuje. Prema njegovim rĳečima i interpretacĳi, u sljedećim su stoljećima,

a ponajviše u onima bližim njegovu dobu, počele zloporabe kompetencĳa i njihova
kršenja, poglavito od samoga pape. Sve je to, prema Dominisu, dokaz želje papinstva
da se domogne svjetovne vlasti i materĳalnih dobara. Svoj stav Dominis potkrepljuje
činjenicom da su Crkva, odnosno papinstvo i pape kroz veliki dio svoje povĳesti
zlorabili svoju duhovnu moć u smislu mĳešanja kompetencĳa odnosno zadiranja u tuđe
kompetencĳe svjetovne vlasti. Radi se, naime, o mnogobrojnim primjerima svrgavanja
svjetovnih vladara, kraljeva, pod krinkom njihova nepoštovanja i odmetanja od vjere.
Dominis u svezi s tim u prvom licu jednine zaključuje da njoj, Crkvi, njezin zaručnik
Isus Krist nĳe dao nikakve ovlasti u pitanju mĳešanja u svjetovne i profane stvari,
nego samo u one koje pod njezinu ingerencĳu pripadaju, a to su stvari duhovnosti i
vjere.20 S tim u svezi Dominis na jednom mjestu napominje, što je prilično čudno, da
jedino Crkva ima ovlasti zatvarati i tjelesnim kaznama kažnjavati svoje pripadnike u
pitanju hereze ili neposluha, a nikako ne svjetovna vlast. No Dominis isto tako dobrim
dĳelom kritizira i neke postupke svjetovne vlasti kroz povĳest, pa i u svezi s njezinim
odnosom prema Crkvi, jer je ona, prema Dominisu, na isti način prelazila svoje ovlasti,
mĳešajući se u pitanja Crkve, odnosno duhovnosti ili je u suprotnom slučaju sama
bez opiranja dopustila da Crkva zadire u isključivo njezine kompetencĳe. Takvo je
stanje onda, prema Dominisu, sasvim odgovaralo velikom dĳelu svećenstva, koje on
beskompromisno naziva prišipetljama i ulizicama toj istoj svjetovnoj vlasti da bi od nje
što više baštinili pravo na uživanje svjetovnih dobara. Stoga, prema Dominisu, nitko
osim Boga, pa ni Crkva, nema pravo raditi na svrgavanju vladara, bez obzira na to
o kakvom se vladaru radi, dobrom ili lošem. Dominis pače savjetuje podanike svih
vladara, bili oni dobri ili loši, neka im se bezuvjetno po prirodnom zakonu pokoravaju
da bi se u svĳetu zadržao kakav-takav poredak prava u kojem ne bi dominiralo
nasilje i prevrat, što onda, prema Dominisu, djeluje destruktivno na društvo i samu
Državu. Takav Dominisov stav može se činiti čudnim s današnjega gledišta, no treba
znati da je Markantun de Dominis jednostavno čovjek feudalnoga vremena te s toga
pravnog aspekta i percipira stvari. Dodatno, činjenica je da se Dominis u vrĳeme
pisanja ovoga spisa nalazi u Engleskoj, pod izravnom zaštitom te stavljen na milost
i nemilost kralja Jakova I., što je više nego evidentno iz njegova kasnĳeg položaja i
događanja.21 Dominis zaključuje svoje kazivanje o drugoj hridi kršćanskoga brodoloma
tvrdnjom da samo Bog ima pravo smjenjivati kraljeve i kraljevstva. Vjerojatno mu je
u trenutku pisanja te rečenice bio na umu i lebdio pred očima prikaz ruke koja piše
po zidu kraljevskoga dvora u Babilonu, koja novobabilonskomu posljednjem vladaru
Baltazaru, inače nasljedniku novobabilonskoga vladara Nabukodonosora II., osvajača
i rušitelja Jeruzalema i prvoga hrama, preko proroka Daniela daje na znanje da su
20
21
269
njemu i njegovu Babilonskom Kraljevstvu odbrojeni dani te da umjesto njega i njegova

kraljevstva na povĳesnu scenu stupa Perzĳsko Kraljevstvo s vladarom Kirom na čelu.22
Treća je hrid, prema Dominisu, hrid bezuvjetne vjere koju su propisali pape i kojoj
se svaki pripadnik katoličke denominacĳe kršćanske vjere mora bezuvjetno pokoravati
te prihvaćati sve što mu crkvena hĳerarhĳa servira, premda ni ona sama, kako kaže
Dominis, u te izmišljene i naknadno dodane članke vjere ne vjeruje, budući da se
protive svakom zdravorazumskom propitivanju. Tom bezuvjetnom vjerom pape i
rimska Crkva svjesno drže u potpunoj pokornosti neuki puk, koji od te iste rimske
Crkve ne dobiva zdravu hranu u obliku kruha, nego u obliku otpadaka i pljeve, a sve
zato što se običnom puku zabranjuje čitati Sveto pismo na narodnim jezicima da se
ne bi otkrile podvale i prĳetvorna vjera koju rimska Crkva pod plaštem i krinkom
kvazivjere već stoljećima propisuje. Ovdje Dominis najvjerojatnĳe ima na umu
poslanicu apostola Pavla Rimljanima, u kojoj Pavao govori o izvornoj potrebi da Božju
Rĳeč svaki narod čita na svojem jeziku. To zaključujemo stoga što je Dominis ionako
bio izvrstan poznavatelj Svetoga pisma, no i zbog toga što je on baš Pavlovu poslanicu
Rimljanima egzegetski izvrsno obradio u svojoj propovĳedi na prvu nedjelju došašća
o kojoj je već bilo rĳeči. Ovaj dio svojega kazivanja Dominis zaključuje konstatacĳom
da, doduše, u rimskoj Crkvi još ima dobroga materĳala na kojem bi se dalo zidati, koji
je ostao od prvih pet ili šest stoljeća povĳesti Crkve, dok je još bila čista i bez ljage, a
to je i sada, s tom razlikom što joj rimska Crkva već stoljećima pokušava oteti primat,
kaže otprilike Dominis. Umjesto pravoga kruha, duhovni oci rimske Crkve, koji se
tako predstavljaju, svoju djecu ostavljaju gladnom prave duhovne hrane te umjesto nje
ona dobivaju samo golo kamenje u obliku skrupula i zamaskirane vjere te svatko od
vjernika tko prihvaća ta pravila igre i takve duhovne vođe, prema Dominisu, tu igru
mora igrati pod krinkom jer se ovdje, prema njemu, radi o najokrutnĳoj strasti i požudi
za častohlepljem od strane najviše hĳerarhĳe rimske Crkve na čelu s papom.
Četvrta je hrid, kako kaže Dominis, usko povezana s prethodnim trima hridima,
a odnosi se na fenomen izopćenja, kojim rimska Crkva u pravilu maše uvĳek kada joj
se čini da bi njezini privilegĳi mogli i u najmanjem segmentu biti ugroženi, pa tako i
onda kada se radi o čistoj podjeli vlasti po principu svetoga i svjetovnoga. Rimska se
Crkva pače tomu rukama i nogama opire, hoteći za sebe rezervirati ekskluzivno pravo
na obje sfere vlasti, premda joj je njezin suprug, sam Isus Krist, prema Dominisovim
rĳečima, dao isključivu ovlast skrbiti za duhovno, a ne za što drugo. Stoga Dominis i
čini usporedbu papinskoga s nekoć poganskim Rimom, u kojem je stolovao vrhovnik
rimskoga panteona, gromovnik Jupiter, koji se znao razbacivati svojim rekvizitima
u obliku munja i gromova. No, prema Dominisu, rĳetko je koji grom ubojit, osim
ako je čovjek neoprezan te nema primjerene zaštite, a prema Dominisu, najbolja je
zaštita poznavanje Svetoga pisma. U prenesenom smislu, suvremeni Jupiter je papa,
a njegovi su gromovi i munje odluke o izopćenjima, pojedinaca i još više vladara, zbog
22
Usp. Dn 5,5-29.
270
materĳalne pohlepe i častohleplja. S tim u svezi Dominis opetuje da ni jedan papa nema
pravo ni razloga isključiti od podaništva i pokornosti podanike vladaru, pače sugerira
podređenomu puku da ima slušati svoje gospodare. Nĳe li rana Crkva već u 4. stoljeću,
nakon edikta cara Konstantina o slobodi kršćanstva i Crkve, na neki način modificirala
svoj nauk o izvornoj slobodi svakoga pojedinca bez obzira na to kojemu staležu i
spolu pripada.23 Tako se rana Crkva na kraju te svoje povĳesne etape polako počela
prilagođivati zajedničkom životu s Državom, odnosno već propadajućim Rimskim
Carstvom, ali i starim-novim prilikama kasnoga robovlasništva u obliku kolonatstva,
koje se zatim polaganim povĳesnim procesom transformiralo u ranofeudalne
odnose.24 Ti su odnosi zatim tĳekom vremena i stoljeća postali jedini obrazac načina
funkcioniranja društva i Države, koji je, prema učenju Crkve, bio ustanovljen od
samoga Boga još na početku povĳesti. Takvo stajalište zauzima i Martin Luther u doba
velikoga seljačkog ustanka pod Thomasom Minzeom 1526., gorljivo zastupajući, već
kao teolog reformacĳe, tezu da se vinovnici pobune imaju smaknuti poput “bĳesnih
pasa” budući da su se drznuli dići ruku na, od Boga, od postanka svĳeta ustanovljen
poredak.25 Veoma slična stajališta kroz prizmu teologĳe reformacĳe, sada nakon
stotinjak godina, zastupa u svojim teološko-teoretskim radovima i Markantun de
Dominis. Tim svojim stavom, koji je prilično upitan, Dominis želi s jedne strane dati
potkrepu svojemu episkopalističkom poimanju podjele vlasti unutar Crkve, ustanove
od Boga ustanovljene, no s druge strane on isto tako objašnjava kakav bi odnos Crkva
i njezini biskupi, kao uostalom i sam papa, trebali imati prema svjetovnim vladarima.
Dominis se u tom pogledu gotovo zaštitnički odnosi prema ustanovi svjetovnoga
vladara, a to se može objasniti njegovim položajem u Engleskoj, koji je jako ovisio
o dobroj ili lošoj volji Jakova I. kao engleskoga kralja.26 Dominis se na kraju svojega
govorenja o četvrtoj hridi kršćanskoga brodoloma ponovno vraća na osobu pape, koju
personificira Jupiterom, te još jednom ne zaboravlja naglasiti svu pogubnost i štetnost
djelovanja te njemu tako omražene ustanove papinstva i osobe pape kroz povĳest za
pravu vjeru i njezino poimanje. Ulogu pape i papinstva uopće svodi na golu tiranĳu
i samovlađe, što, po njemu, proizlazi iz činjenice da je papinstvo za sebe uzurpiralo
sve atribute vlasti, stoga papa zahtĳeva da mu se vjernici klanjaju kao nekom bogu
na zemlji. Tom konstatacĳom kao poentom Dominis završava svoje kazivanje o papi i
papinstvu.
Peta hrid kršćanskoga brodoloma u Dominisa dobiva naziv bezuvjetna vjera. Ta se
bezuvjetna vjera, prema njemu, manifestira u mnoštvu skrupula i predrasuda koje guše
pravu vjeru te se ona postupno pretvara u nešto njoj sasvim suprotno. Vjera i crkveni
obredi, pa tako i sama misa, postaju puka kazališna predstava s mnoštvom gesta,
mimika i drugih popratnih manifestacĳa za neuki puk koje imaju zadatak fascinirati
23
Usp. ŠARKIĆ, Pravne i političke ideje, 1-130.
24
Usp. BRANDT, Srednjovjekovno doba, 10-14.
25
Usp. Oven ČEDVIK, Istorĳa reformacĳe (Novi Sad: Dobra vest, 1986), 30-56.
26
271
taj isti priprosti i neuki puk, te veoma često bivaju sami sebi ciljem i svrhom.27 Kao
povratnu reakcĳu, Crkva, odnosno njezin kler dobivaju veoma često nemaran odnos
puka prema samoj misi za njezina trajanja, a nerĳetko je to popraćeno manifestacĳama
besprizornoga udvoravanja i koketiranja među vjernicima, što, dakako, za sobom
poteže pitanje grĳeha bluda i putenosti.
S tim u svezi Dominis izričito donosi neke primjere koji, mogli bismo reći, inzistiraju
na izvanjskosti, a zanemaruju nutarnju bit stvari i problema. Naime, kako primjećuje sam
Dominis, ovdje se radi o mnoštvu crkvenih zapovĳedi i zabrana, koje on poistovjećuje s
onih starih 613 židovskih, što pozitivnih što negativnih, odredaba u kojima se na kraju
gotovo nitko nĳe mogao snaći. Njemu suvremene crkvene prilike u tom pitanju uvelike
sliče tomu te ih Dominis, štoviše, s tim istim židovskim zakonodavstvom poistovjećuje.
Tako primjerice govori o brojnim crkvenim propisima u kojima se u određene dane
zabranjuje uzimanje određene hrane, koja je navodno suprotna postu. Dominis
se na to veoma kritički osvrće te zaključuje da je mnogo važnĳe pomagati svojemu
bližnjem nego se slĳepo držati postova i nemrsa koje propisuje rimska Crkva. Kada je
pak o postu i nemrsu rĳeč, Dominis iznosi mišljenje da i taj post i nemrs koji je Crkva
propisala služi uglavnom samo da se zadovolji forma i propisana norma. Primjerice,
tĳekom posta je zabranjeno jesti najoskudnĳe meso, a dopušteno je nepcu ugađati
najfinĳom i najskupljom ribom. Važnĳe je dakle zadovoljiti formu, a s druge strane
biva nebitnom činjenica da se na planu morala i ljudske tjelesnosti događaju najveći
prĳestupi i zloporabe u obliku rečenog, putenosti i bluda. Dominis za ljudske skrupule
kaže otprilike da je ljudska narav sama po sebi grešna te da joj se kao takvoj čini grešno i
ono što to nĳe. Umjesto toga Dominis se drži pet pravila ustanovljenih od prave Crkve,
od njezinih prvih vremena: ići na misu jednom tjedno, u nedjelju, koja zamjenjuje stari
židovski šabat – premda je ta odredba prema Dominisu više božanske i ljudske nego
crkvene naravi, nje se kao takve treba pridržavati; ispovĳedati se treba barem jednom
godišnje; postiti četiri tjedna tĳekom korizme, no samo onaj tko može, a one koji to iz
bilo kojih razloga ne mogu ne smĳe se osuđivati, baš prema naputku apostola Pavla
u Djelima apostolskim; pohađati bdjenja, pogotovo ona vazmena; te konačno, prema
crkvenom naputku i potrebi, davati desetinu.28 No, glede same desetine Dominis veoma
lucidno primjećuje da su s tim u svezi kroz povĳest Crkve postojale brojne zloporabe
u smislu nepravedne raspodjele materĳalnih dobara među samim članovima Crkve,
odnosno klera, koji bi izbliza i samim svojim primjerom trebali nasljedovati Krista.
Stoga Dominis predlaže razborito davanje desetine te zatim njezinu pravednu i mudru
raspodjelu među članovima Crkve, a za same crkvene redove i redovnike predlaže
njihovo organiziranje prema prauzoru iz prvih vremena redovništva.
Na kraju izlaganja o prvoj skupini hridina kršćanskoga brodoloma Dominis se
osvrće na lažno kršćansko jedinstvo koje propagira “moj neprĳatelj papa”, hoteći tako
svojom prĳetvornošću i lažnom vjerom sve crkve podložiti sebi. Dominis u prvom licu
27
28
272
jednine otprilike kaže da su temelji kršćanskoga jedinstva isti Isus Krist, isto evanđelje,
isto krštenje te povrh svega prava zajednička ljubav. U nastavku zaključuje da onaj
tko u tim stvarima ne sudjeluje, ne može imati zajedništva u crkvenom jedinstvu, a da
onaj i njegova, u početku mala (rimska), biskupĳa koji su tĳekom povĳesti uzurpirali
pravo na sveopćost, odnosno katolicitet, nemaju prava govoriti u “moje ime”: jedne
svete Katoličke crkve. Ovdje se, naravno, aludira na Rim i papu, odnosno na cjelokupni
fenomen papinstva. Prema Dominisovu shvaćanju, nitko ne može svojim autoritetom
ni jednim dekretom stvoriti administrativno jedinstvo Crkve, a ponajmanje jedan
čovjek i jedna biskupĳa, nego to može jedino “moj suprug Isus Krist”. Prema
Dominisovim rĳečima, crkveno jedinstvo koje propagira samo jedna papinska struja ne
može voditi njemu, nego đavolskomu raskolu i sektaštvu, jer takvo navodno jedinstvo
nĳe utemeljeno na zdravoj vjeri i razumu, nego na samovolji jednoga čovjeka, a bez
konsenzusa svih kršćanskih crkava jednostavno nĳe moguće nikakvo jedinstvo. Tom
poentom kada je o šestoj hridi, odnosno o lažnom jedinstvu crkava rĳeč Dominis
završava prvi dio veoma dugačkog traktata o hridima kršćanskoga brodoloma.29
Drugi dio djela zapravo je potpuno posvećen fenomenu pohlepe unutar (rimske)
Crkve, koji je stoga u Dominisa obrađen veoma studiozno, kroz njegovu prispodobu
o hridima. Pohlepu unutar Crkve simbolizira misa, za koju Dominis kaže da je često
tek ispunjenje forme, čega smo se već, govoreći o Dominisovu djelu, djelomice i
dotaknuli. Razne geste svećenika prĳe bi, prema Dominisu, trebale izazvati smĳeh, a
ne strahopoštovanje, a oni to čine da bi zavarali priglupi i neuki vjernički puk te sebi
pripisali neke nadnaravne moći. S fenomenom služenja svetih misa inače je bio usko
povezan i fenomen štovanja oltara, tako da se baš u Dominisovo doba bio čak i uvrĳežio
običaj služenja i po više desetaka “misa” na dan, misa na pokrajnjim oltarima u čast
određenih svetaca, a još više za spas duša pokojnika iz čistilišta.30 Svi su ti fenomeni za
Dominisa podvodni grebeni i hridi na koje se neukim vjernicima veoma lako nasukati,
a međusobno su usko povezani. Naime, taj isti fenomen mise najtješnje je povezan
s fenomenom dogme o čistilištu, oprostu grĳeha, odnosno s fenomenom sakramenta
ispovĳedi, a ova pak s fenomenom pretvorbe materĳalnoga kruha i vina u tĳelo i krv
Isusa Krista. Svi ti fenomeni pak, prema Dominisu, imaju jedan zajednički nazivnik, a
to je Dominisu i njegovim prethodnicima dobro znan fenomen indulgencĳe. O samoj
misi kao prvoj hridi brodoloma već je bilo govora, no na to treba nadovezati fenomen
pretvorbe, odnosno transupstancĳacĳe. Kada je rĳeč o tom fenomenu, poenta je da se
ne radi o doslovnoj fizičkoj pretvorbi, nego isključivo o duhovnoj simbolici, odnosno
o spomenu na Kristovu žrtvu koju je ovaj ustanovio na Posljednjoj večeri. Posvećeni
kruh i posvećeno vino za Dominisa nisu Isus Krist s čitavim svojim materĳalnim
tĳelom: glavom, rukama, nogama, ušima i očima, nego se tu radi o isključivo duhovnoj,
a ne materĳalnoj pretvorbi. To je, uostalom, i shvaćanje protestantske teologĳe, koju
Dominis još prihvaća u ovoj fazi svojega životnog puta i osobnoga teološkog razvoja.
29
30
273
Druga hrid kršćanskoga brodoloma u pitanju pohlepe je ispovĳed, kojoj i klerici

i obični vjernici pristupaju veoma formalistički, što za rezultat ima stalno opetovanje
grĳeha, budući da se sakrament ispovĳedi pretvorio u formalnost.31 Zanimljivo je da u
jednom trenutku Dominis sakrament ispovĳedi čak poistovjećuje s ritualnim pranjem
tĳela koje muslimani (“Turci”) kao abdest prakticiraju prĳe ulaska u džamĳu. Tako
vidimo da je Dominis bio prilično dobro upoznat s fenomenom islama i njegove
prakse, a to njegovo zanimanje najvjerojatnĳe datira još iz dana kada je bio nadbiskup u
Splitu, budući da su mu muslimani Osmanlĳe pod Klisom bili prvi susjedi. Kako dalje
kaže, nerĳetko je taj isti sakrament, prema svjedočenju samog Dominisa, povezan sa
spomenutim fenomenom indulgencĳe, odnosno ispovĳed biva onoliko laksna koliko
penitent posjeduje bilo zlatnoga bilo srebrnoga novca. Kako kaže Dominis, ovisno o
boji novca, žutoj ili bĳeloj, ispovjednik penitentu i pokajniku određuje pokoru. Kada je
pak o pokori rĳeč, Dominis primjećuje da se u prvim vremenima Crkve nĳe prakticirala
posebna verbalna formula za pokajnika, da bi se nakon što je izrečena pokajniku dalo i
odrješenje, koje veoma često ima samo formalni karakter.
Iznimno oštro Dominis se okomljuje na treću hrid, a to je crkvena dogma o
čistilištu.32 Kako kaže, ona nema utemeljenja u Svetom pismu, a navodno je ne spominju
ni prvi crkveni oci. Prema Dominisu, ta je dogma bila ustanovljena u mnogo kasnĳim
stoljećima povĳesti Crkve, a opet da se od vjernika izmuze novac za mnogobrojne mise
zadušnice za njihove najbliže. S tim u svezi Dominis spominje ustaljenu praksu da se
na pogrebima za pokojnika moli molitva koju je ovaj trebao moliti na samrti. I ta praksa
rječito govori o Dominisovu stavu prema dogmi o čistilištu, koju smatra izmišljotinom
kasnĳih stoljeća povĳesti Crkve.
Četvrta je hrid u rimskoj Crkvi uvrĳežen kult štovanja svetaca, koji također pogoduje
neukom i priglupom puku, prema rĳečima samoga Dominisa.33 Nerĳetko puk više štuje
Marĳu i svece od samog Isusa Krista. Dominis veoma zgodno i oštroumno primjećuje
da bi Marĳa, kada bi mogla čuti i odgovoriti na silne zazive i molitve “Zdravo Marĳo”,
bila Bog, a ne stvorenje. Kako kaže Dominis, čak bi i samoj Marĳi bilo neugodno, štoviše
gnusno čuti one silne slatkorječive zazive kojim je kršćani časte i slave, gotovo poput
kakve božice, a sve to, dakako, ima za Dominisa prizvuk idolatrĳe, a ne prave vjere
utemeljene na Svetom pismu. Glede pak pretjeranoga kulta štovanja svetaca, Dominis
kao ilustracĳu iznosi primjer njemu suvremenoga štovanja Karla Boromejskog u
Milanu, kojega je u međuvremenu rimska Crkva proglasila svetim.34 Nakon njegove
kanonizacĳe Crkva u Milanu zajedno s pukom počinje slaviti kult Karla Boromejskog,
više od nekada, a prĳe Karla Boromejskog, među pukom toliko popularnog sveca,
svetoga Ambrozĳa, biskupa Milana iz 4. stoljeća i učitelja Aurelĳa Augustina. Premda
je sam Karlo Boromejski uvelike dokinuo toliko pompozna slavljenja kulta svetoga
31
32
33
34
Hubert JEDIN, Velika povĳest Crkve 4 (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1993), 523-526.
274
Ambrozĳa, rimska se Crkva, prema Dominisovim rĳečima, nĳe libila ista pretjerana
slavljenja kulta jednoga sveca jednostavno prebaciti na drugoga, premda se taj drugi,
u ovom slučaju Karlo Boromejski, još za svojega života toj praksi bio toliko žestoko
opirao. Tako možemo vidjeti kako je rimska Crkva svojom praksom uvelike proturječila
samoj sebi, odnosno uzorima koje je sama proglašavala svetima.
Peta hrid druge skupine za Dominisa su slike i kipovi kojima se kršćani na
papinskom Zapadu pretjerano klanjaju te ih, prema njemu, štuju poput kakvih
božanstava.35 Prema onome kako to tumači sam Dominis, ne može biti da se ovdje radi
o veoma laksnom tumačenju rimske Crkve, a ono je da je to štovanje izravno povezano
sa štovanjem istih svetih uzora i primjera koje te slike i kipovi prikazuju. Najbolja
potvrda da se tu radi o pukoj idolatrĳi neuke svjetine, a Dominis još na jednom mjestu
izričito kaže “idiota”, činjenica je da jedna slika ili kip neće biti toliko štovani u Loretu
kao primjerice u bilo kojem drugom svetištu. Dominis navodi Knjigu Izlaska, u kojoj
je Mojsĳu i njegovu izabranom narodu Židovima na pločama izričito bilo zabranjeno
štovati bilo koju sliku ili kip, budući da je Bog znao nestalnost židovskoga naroda kao
zajednice, ali i općenito uzevši čovjeka kao pojedinca. Stoga je Bog i bio toliko jasan u
svojem izričitom iskazu u obliku zabrane.36
Šesta se hrid u Dominisa odnosi na navodne ljudske zasluge, i laika i još više klerika,
koje si sami pripisuju.37 Zato oni, prema Dominisu, i uzimaju novac od vjernika da bi
od njegove glavnice, ali i kamate, prema Dominisovim rĳečima, sebi naplatili navodne
zasluge zbog služenja misa i drugih navodnih usluga koje pružaju vjernicima. Bog je
htio da se podižu samostani i crkve, ali ne da budu internati i škole taštine kao ni svinjci
za uzgoj i tov dokonih besposličara, nego da na tim mjestima budu prave oaze molitve
i duhovnosti. Nitko se naime, prema Dominisu, ne može pouzdati u svoje zasluge,
ni prošle ni buduće, nego se svaki vjernik mora uzdati u čisto Božje milosrđe koje se
ničim ne da platiti. Na kraju svojega spisa o hridima kršćanskoga brodoloma Dominis
se nada da će spis poslužiti kojemu pažljivom čitatelju da ga uvelike proširi u smislu
dopuna te da tako doprinese produbljivanju istine prave vjere.38
U Dominisovu toliko radikalnom stavu prema štovanju kulta Djevice Marĳe i
svetaca zapravo se najbolje vidi koliko je on na početku svojega boravka u Engleskoj,
još 1617. i 1618., bio neprĳateljski raspoložen prema papi Pavlu V. te papinstvu uopće.39
Kasnĳe je on tĳekom vremena potpuno revidirao svoja stajališta, budući da su se
promĳenile i međueuropske političke konstelacĳe.40
35
Usp. Izabrani radovi 2, 178-183.
36
Usp. Izl 32,7-10; Celestin TOMIĆ, Izlazak (Zagreb: Provincĳalat hrvatskih franjevaca konventualaca,
1979), 210-214.
37
38
39
40
O tome više vidi: Ivan SUPEK, Spoznaja (Zagreb: Mladost, 1971), 269.
275
Zaključak
U tematskom spisu Hridi kršćanskoga brodoloma Dominis daje svoju, prilično široku
sliku njemu suvremene rimske Crkve od koje je pobjegao u Englesku, a “za korist i
dobrobit prave i sveopće Crkve od koje se je Rimska crkva odvrgla”. Ovdje Dominis, na
neki način i kao njezin povjesničar, nabraja sve grĳehe i zloporabe Crkve, i to ne samo
njemu suvremene nego, mogli bismo reći, od onoga što u povĳesti Crkve nazivamo
početkom slobodnog ispovĳedanja vjere, Milanskoga edikta cara Konstantina iz
313. godine. Dominis daje presjek svih mogućih zloporaba i grĳeha Crkve, no kroz
njezinu povĳest. Tako se osvrće, i to najviše, na fenomen papinstva. No, osvrće se i na
ostale “podvodne hridi”, tj. “grĳehe” rimske Crkve, a to su, prema njemu, fenomeni
častohleplja, pohlepe te bezuvjetne vjere, kojoj se Dominis na svoj originalan način
protivi iznoseći svoju argumentacĳu. Govori i o nekim izvanjskostima, a to su štovanje
kipova, slika, inzistiranje na izvanjskim formalnostima, pretjerano i neukusno, prema
njemu, štovanje Bogorodice, Djevice Marĳe, što on želi svesti u razumne okvire.
Fenomen papinstva i papa kritizira najžešće, premda će toj temi posvetiti svoj budući
spis, također iz 1618., O podrĳetlu, napretku te gašenju ustanove papinstva. Taj spis pada
dakle u godinu samog početka tzv. Tridesetogodišnjega rata, koji Markantun de
Dominis svojim intelektualnim djelovanjem želi od sveg srca sprĳečiti, pledirajući za
međusobnu kršćansku međukonfesionalnu solidarnost, a po principu međusobne
tolerancĳe i uvažavanja, gdje bi bili istaknuti temeljni postulati: u temeljnim stvarima
sloga, a za sve ostalo vrĳedio bi princip slobodnog interpretiranja vjere i vjerskih istina.
Povrh svega, on ističe princip međusobnoga poštovanja i ljubavi. Tako Dominisa na
neki način možemo smatrati pretečom onoga što će se poslĳe nazvati ekumenizmom.
276
Robert Holjevac
On Markantun de Dominis’ script The Rockes of Christian Shipwracke,

published in London in 1618
Summary
In this theological and ecclesiological work Marcus Antonius de Dominis widely discusses
about the things that went wrong throughout the centuries of the history of the Church. Therefore,
he elaborates the sins of the Church comparing all these sins to the underwater rocks in the river,
threatening to wreckage the ships that sailing along. Thus, de Dominis divided all these sins in
various groups, such as papacy which is heavily criticized by him. Furthermore, he writes about
the sins of the Roman Church, such are vanity and greed which are the source of all the evil,
sin and of all abuse even from the very beginning of the Christianity. To confirm it, de Dominis
gives some examples from the Gospel. He also criticizes widely spread way of worshipping
holy icons, statues and saints, as well as the holy mother of Jesus, St. Mary, who is o en more
worshipped by uneducated and common people than the God and Jesus Christ themselves.
In de Dominis’ opinion this is the way how the contemporary Roman Church misused and
abused its power, showing it to common people, trying to control them at the same time, but
not to educate them properly as it should be done. Also, de Dominis very much criticizes the
tradition of fasting. Instead of this, in his opinion, a Christian should be merciful to the poor and
to those who really need their help and compassion. According to his point of view, the universal
church is a fleet led by its captain, Jesus Christ himself. Each of the ships in this fleet represents a
denomination. So, according to this de Dominis’ view the Roman Church and the pope cannot be
the representatives of the universal Catholic Church, but only the representatives of the Roman
Church that is equal to the other ones. This de Dominis’ work has been wrien during his stay
in England when he was still influenced by the protestant religious views under the protection
of the king James I of England, though de Dominis considered himself to be Catholic. However,
when the political constellation changed together with his position and security, de Dominis’
religious point of view has also changed towards the catholic one and to Rome, although this
can be oversimplifying view of his change. From today’s point of view, it can be considered that
de Dominis was first ecumenist and that he worked in favor of the unity of the churches. It can
be said that Marcus Antonius de Dominis was the first one who tried to define the relations
between the Church and the state in the modern way in the end of the 16th and beginning of the
17th century, and his work influenced this relations in the 20th and 21st century as well.
Keywords: papacy, Roman Church, Marcus Antonius de Dominis, Martin Luther, Thomas
Minze, Tertullian, Saint Ambrose, Aurelius Augustine, Saint Cyprian, Charles Borromeo
277
Zrinka Blažević
Kulturni posrednici i kulturni transferi u ranom novom

vĳeku – Janez Vajkard Valvasor i Pavao Ri er Vitezović
U fokusu ovoga priloga je transkulturna komparativna analiza karaktera i

modaliteta višeslojnih i višesmjernih kulturnih razmjena kakve su prakticirala
dva najglasovitĳa sedamnaestostoljetna slovenska odnosno hrvatska kulturna
posrednika: Janez Vajkard Valvasor (1641. – 1693.) i Pavao Rier Vitezović (1652.
– 1713.). Konceptualni okvir transkulturne komparativne analize čine paradigma
kulturne difuzĳe Johannesa Helmratha i opis konfiguracĳe episteme 16. i 17. stoljeća
Michela Foucaulta. Usto, predloženi analitički pristup polazi od dinamičkoga i
procesualnoga modela kulturnoga transfera koji je programski elaborirao glasoviti
kulturni historičar Peter Burke. Valvasorova i Vitezovićeva kulturno-medĳacĳska
praksa simultano se ispituje na nekoliko međuovisnih razina: vertikalno, u smislu
kreativnih transfera općih europskih kulturnih modela u domenu vlastite, lokalne
kulture te horizontalno, u vidu interaktivnih razmjena kulturnih obrazaca na
razini domicilne slovenske odnosno hrvatske kulture. Budući da su Valvasor i
Vitezović bili u neposrednom kontaktu kao generacĳski bliski suradnici i prĳatelji,
njihova se kreativna interakcĳa realizirala i u personalnoj, profesionalnoj i
intelektualnoj sferi, pa se njezini efekti prate na komunikacĳskoj i intertekstualnoj
razini. Najprĳe se komparativno analiziraju sličnosti Vitezovićeva i Valvasorova
intelektualnoga habitusa, a potom efekti Vitezovićeve komunikacĳe s Valvasorom
i njegovim kružokom u Bogenšperku, koji je u drugoj polovini 17. stoljeća
žarištem materĳalnih i simboličkih kulturnih transfera na regionalnoj razini.
Slĳedi usporedba Valvasorove i Vitezovićeve književne produkcĳe općenito, kao
i njihovih žanrovski i sadržajno analognih djela, Valvasorove regionalne topo-
geografije Slava vojvodine Kranjske i Vitezovićeva nedovršenoga enciklopedĳskog
djela O žrtvenicima i ognjištima Ilira, koja uz neposredne intertekstualne poveznice
dĳele i mnoga formalna, sadržajna i ideološka obilježja. Konačno, na osnovi
rezultata transkulturne poredbe zaključuje se da ranonovovjekovna hrvatska i
slovenska kultura nisu bile zatvorene i autarkične domene nego zone prĳelaza,
odnosno otvoreni i fluktuirajući prostori razmjena.
Ključne rĳeči: Janez Vajkard Valvasor, Pavao Rier Vitezović, kulturni
posrednici, kulturni transferi, 17. stoljeće
279
U okviru interaktivnoga i agonalnoga procesa kulturne difuzĳe,1 koji se poglavito

realizirao i manifestirao u mnogostrukim i polivalentnim fenomenima kulturnih
translacĳa, na zasadama humanizma izrasla je tĳekom 17. stoljeća impresivna barokna
epistema. Prema maestralnom arheološkom opisu Michela Foucaulta,2 osnovni je uvjet
njezine mogućnosti – za razliku od moderne, dvodĳelne, koja je definirana vezom
između označitelja i označenoga – trodĳelna struktura jezika unutar koje između
znakova i sadržaja posreduje “sličnost”, koja se ostvaruje u sklopu paradoksalne,
konvergentno-divergentne dĳalektike principa simpatĳe i antipatĳe. Drugim rĳečima,
u tom svojem povĳesnom stanju jezik nĳe bio arbitraran sustav znakova nego mreža
indikacĳa, tajnih oznaka stvari, koje valja čitati poput velike knjige Prirode. Tako
razrĳešeni u jedinstvenoj figuri koja je svoj oblik, ali i ograničenje, nalazila u analoškom
odnosu, kognitivni postupak i njegova jezična formulacĳa koja je savršeno mogla biti
artikulirana samo u tekstu nalikovali su na beskonačnu i nedovršivu spiralnu igru
prepoznavanja podudarnosti.3
Stoga baroknu epistemičku konstelacĳu najbolje reprezentira konceptualni model
korespondencĳe između mikrokozmosa i makrokozmosa. On je, s jedne strane,
funkcionirao kao “kategorĳa misli”, jamčeći da će svaki element mikrokozmosa
odnosno makrokozmosa na drugoj razini naći svoje ogledalo i utemeljenje, a s druge je
strane kao “opća konfiguracĳa prirode” postavljao konkretna ograničenja neprestanom
kretanju umnažajućih i zrcalnih sličnosti, zatvarajući tako poredak rĳeči i stvari u
udvostručenoj figuri univerzuma.4
Univerzalnu sličnost koja epistemološki konstituira baroknu semiologĳu i
hermeneutiku odnosno određuje moguće načine na koje se unutar baroknoga
sustava mišljenja svĳet i priroda definiraju, udvostručuju, odražavaju ili povezuju,
Foucault opisuje četirima figurama: convenientia (bliskost), aemulatio (takmenje),
analogia (usklađivanje) i svojevrsnim binomom sympathia (privlačnost) – antipathia
(odbojnost). Convenientia je vrsta prostorne sličnosti koja se očituje na spojevima stvari
odražavajući tako njihovu međusobnu prikladnost, a aemulatio pretpostavlja sukob i
nadmetanje sličnoga, “stvarajući koncentrične krugove koji su u međusobnom odrazu
1
Ovdje se referiram na teorĳski fundiranu i istraživački veoma operabilnu konceptualizacĳu Johannesa
Helmratha, koji kao najprimjerenĳi heuristički instrument za kognitivno zahvaćanje kompleksnoga
procesa europske cirkulacĳe humanističkih kulturnih dobara predlaže koncept difuzĳe. Dinamički
koncept difuzĳe, smatra Helmrath, s jedne strane može primjereno opisati interaktivni i često agonalni
karakter procesa kulturne razmjene, posebice pritom vodeći računa o receptivnim interesima, a s druge
je strane dovoljno osjetljiv na forme kulturne hibridizacĳe i sinkretizama kao posljedice funkcionalnih
modifikacĳa kulturnih elemenata u procesu humanističke “transkulturacĳe”. Usp. Johannes
HELMRATH, “Diffusion des Humanismus. Zur Einführung”, u: Johannes Helmrath – Ulrich Muhlack
– Gerrit Walther (ur.), Diffusion des Humanismus. Studien zur nationalen Geschichtsschreibung europäischer
Humanisten (Göingen: Wallstein Verlag, 2002), 9-29.
2
Usp. Michel FOUCAULT, Rĳeči i stvari (Zagreb: Golden marketing, 2002), 35-63.
3
Detaljnĳe usp. FOUCAULT, Rĳeči i stvari, 53-63.
4
280
Zrinka Blažević ▪ Kulturni posrednici i kulturni transferi u ranom novom vĳeku...
i suprotstavljenosti”.5 Analogĳa je pak spoj prethodnih dvĳu figura. Temelji se na

sličnosti odnosa, predstavljajući tako svojevrsno žarište proporcĳa u kojemu se odnosi
reverzibilno reflektiraju. Konačno, simpatĳa i antipatĳa kao komplementarne figure
omogućuju sâmo postojanje sličnosti, ali bez asimilacĳe, čime osiguravaju poseban
identitet stvari u beskonačnim procesima mĳešanja i križanja.6
Upravo će spomenute sastavnice baroknoga analoškog mišljenja poslužiti kao
sjecišta koordinatnoga sustava unutar kojega ću pokušati zacrtati konceptualni okvir
transkulturne komparativne analize karaktera i modaliteta višeslojnih i višesmjernih
kulturnih razmjena kakve su prakticirala dvojica najglasovitĳih sedamnaestostoljetnih
slovenskih odnosno hrvatskih kulturnih posrednika: Janez Vajkard Valvasor (1641.
– 1693.)7 i Pavao Rier Vitezović (1652. – 1713.).8 Osim primjene komparatističke
metodologĳe, moj analitički pristup polazi od dinamičkoga i procesualnoga modela
kulturnoga transfera koji je programski elaborirao glasoviti kulturni historičar Peter
Burke. Implicitno se oslanjajući na poststrukturalističke translacĳske paradigme i
postkolonĳalnu teorĳu, Burke fenomen kulturne razmjene ne koncipira kao mehanički
prĳenos i adopcĳu gotovih kulturnih formi (što je, primjerice, bilo karakteristično za
klasičnu paradigmu kulturnoga transfera),9 nego kao interaktivni proces adaptacĳe,
rekontekstualizacĳe i funkcionalne modifikacĳe kulturnih elemenata u kojemu se trajno
(re)kreiraju hibridne i sinkretističke konfiguracĳe znanja i moći u okviru multipolarnoga
europskoga kulturnog sustava.10 Kako bi s jedne strane osigurao relativnu autonomĳu
5
FOUCAULT, Rĳeči i stvari, 39.
6
7
Od mnoštva radova posvećenih J. V. Valvasoru izdvajam: Peter RADICS, Valvasor: biographische Skizze
(Graz: Leuschner & Lubensky, 1866); Branko REISP, Janez Vajkard Valvasor (Ljubljana: Mladinska knjiga,
1983); Andrej VOVKO (ur.), Valvasorjev zbornik (Ljubljana: Slovenska akademĳa znanosti in umetnosti
– Odbor za proslavo 300 letnice izida Valvazorjeve slave, 1990) i recentnu monografiju Irmgard
PALLADINO, Johann Weichard von Valvasor (1641–1693): Protagonist der Wissenschasrevolution der Frühen
Neuzeit: Leben, Werk und Nachlass (Beč: Böhlau, 2008).
8
Još uvĳek neprevladanu monografiju o životu i djelovanju Pavla Riera Vitezovića napisao je početkom
20. stoljeća kanonski hrvatski povjesničar Vjekoslav Klaić. Usp. Vjekoslav KLAIĆ, Život i djela Pavla Riera
Vitezovića (1652.–1713.) (Zagreb: bez nakl., 1914). Analizu Vitezovićeve ideološke koncepcĳe i političko-
publicističke produkcĳe usp. Zrinka BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska između stvarnosti i utopĳe: ideološka
koncepcĳa u djelima postkarlovačkog ciklusa Pavla Riera Vitezovića (1652.–1713.) (Zagreb: Barbat, 2002).
9
Paradigma kulturnoga transfera razvĳa se sredinom 80-ih godina 20. stoljeća u Francuskoj i Njemačkoj u
krugu književnih znanstvenika na čelu s Michelom Espagneom, Katharinom i Mahiasom Middellom,
Hans-Jürgenom Lüsebrinkom, Rolfom Reichardtom i Michaelom Wernerom. U fokusa njihova
istraživačkoga interesa bile su poglavito međusobne veze njemačke i francuske kulture, koje su analizirali
iz interkulturne i komparativne perspektive. Nastojeći što je moguće preciznĳe historĳski i empirĳski
pratiti prĳenos i razmjenu različitih kulturnih elemenata, Espagne je koncipirao linearni model kulturnoga
transfera koji se sastojao od trĳu međusobno povezanih komponenti: polazne kulture, posredničke
instance i ciljne kulture, pri čemu se posebno naglašavala naizmjeničnost i policentričnost toga procesa.
Detaljnĳe usp. npr. Michel ESPAGNE – Michael WERNER (ur.), Transferts. Les Relations interculturelles
dans l’espace franco-allemand (XVIIIe et XIXe siècle) (Paris: Editions Recherches sur les Civilisations, 1990);
Michel ESPAGNE – Mahias MIDDELL (ur.), Von der Elbe bis an die Seine. Kulturtransfer zwischen Sachsen
und Frankreich im 18. und 19. Jahrhundert (Leipzig: Leipziger Univ. Verl., 1993).
10
Usp. Peter BURKE, Kultureller Austausch (Frankfurt am Main: Suhrkamp, 2002), 9-40 i Peter BURKE,
“Cultures of Translation in Early Modern Europe”, u: Peter Burke – R. Po-Chia Hsia (ur.), Cultural
281
novih, hibridnih formi “lokalnoga znanja” koje nastaju kao posljedica procesa kulturne
selekcĳe, a s druge naglasio dinamičku međuovisnost različitih kulturnih elemenata
u interakcĳi, kao ključna uporišta svojega teorĳskog projekta Burke promovira
koncept “ekotipa”, koji preuzima od švedskoga etnologa Carla von Sydowa,11 te
model “figuracĳe” njemačkoga sociologa Norberta Eliasa.12 Za moju je analizu pritom
posebice značajno Burkeovo inzistiranje na neprestanom interrelacioniranju sistemske
i individualne razine procesa kulturne razmjene, što dovodi do stvaranja novih
hibridnih kulturnih formi odnosno općenito novoga “kulturnog poretka”, pri čemu u
jednakoj mjeri valja voditi računa o ograničavajućim faktorima kao što su hĳerarhĳski
i asimetrični odnosi moći, ali i kreativnim potencĳalima imaginativne ljudske prakse.13
U skladu sa zacrtanim teorĳsko-metodološkim odrednicama, Valvasorovu
i Vitezovićevu kulturno-medĳacĳsku praksu moguće je ispitivati u nekoliko
međuovisnih domena. Poput većine baroknih intelektualaca-polihistora čĳa je
edukacĳa uz formalno, institucionalno obrazovanje podrazumĳevala i praktični,
“peripatetički” aspekt koji se realizirao u obliku višegodišnje peregrinatio academica,14
Valvasorova i Vitezovićeva transkulturacĳska aktivnost realizirala se na dvjema
razinama: vertikalno, u smislu kreativnih transfera općih europskih kulturnih modela
u domenu vlastite, lokalne kulture, te horizontalno, u vidu interaktivnih razmjena
kulturnih obrazaca na razini domicilne slovenske odnosno hrvatske kulture. Osim
toga, budući da su Valvasor i Vitezović bili u neposrednom kontaktu kao generacĳski
bliski suradnici i prĳatelji, njihova se kreativna interakcĳa ostvarivala i u personalnoj,
profesionalnoj i intelektualnoj sferi, a njezini se efekti mogu pratiti i na komunikacĳskoj
i na intertekstualnoj razini.
Kao što je napomenuto, za formiranje odgovarajućega habitusa kulturnih
posrednika i u Valvasorovu i Vitezovićevu slučaju presudan je bio Kavalierstour, inače
nezaobilazan element plemićke socĳalizacĳe u ranom novom vĳeku. Nakon početnoga
školovanja u isusovačkim akademĳama, obojica odlaze na put po Europi. Zahvaljujući
Translation in Early Modern Europe (Cambridge: Cambridge University Press, 2007), 9-38.
11
Pojam “ekotip” Von Sydow često rabi u svojim folklorističkim analizama da bi objasnio procese
“kulturne selekcĳe” koji dovode do modifikacĳe pučkih bajki u određenim kulturnim sredinama. Termin
inače preuzima iz botanike, gdje se koristi za označivanje biljnih vrsta koje su se prirodnom selekcĳom
prilagodile određenom okolišu. Detaljnĳe usp. Carl Wilhelm VON SYDOW, Selected Papers on Folklore
(Kopenhagen: Rosenkilde and Bagger, 1948), 11, 44.
12
Pojam figuracĳe, koji izvorno označuje različite formacĳe izvođača u plesnoj umjetnosti, jedan je od
ključnih heurističkih koncepata Eliasove sociološke teorĳe. Nastojeći izbjeći zamke strukturalnoga
funkcionalizma i metodološkoga individualizma, Elias uvodi pojam figuracĳe koji definira kao “sliku
mnogih pojedinačnih ljudi koji su na osnovi svojih elementarnih usmjerenosti, svoje upućenosti na
druge ljude i svoje ovisnosti o drugim ljudima međusobno povezani na različite načine i sukladno
tome međusobno tvore međuovisne mreže ili figuracĳe sa više ili manje labilnim ravnotežama moći
najrazličitĳe vrste”. Usp. Norbert ELIAS, Što je sociologĳa (Zagreb: Antibarbarus, 2007), 9. Akribičnu
analizu toga Eliasova koncepta usp. npr. Tânia QUINTANEIRO, “The concept of figuration or
configuration in Norbert Elias’ sociological theory”, Teoria & Sociedade 12/1 (2004), 54-69.
13
Usp. BURKE, Kultureller Austausch, 22.
14
Informativnu studĳu o ranonovovjekovnoj praksi peregrinationis academicae usp. Stephanie IRRGANG,
Peregrinatio academica (Stugart: Steiner, 2002).
282
prilično značajnoj razlici u financĳskim mogućnostima Vitezovićeva su akademska

putovanja s prekidima trajala sedam godina, s time da je njegovo krajnje odredište bio
Rim, a Valvasorova dvostruko duže, pri čemu je nakon obilaska najznačajnĳih europskih
metropola mladi kranjski plemić došao čak do sjeverne Afrike.15 Tĳekom tih putovanja
obojica su ne samo upoznala najvažnĳe simboličke i materĳalne resurse onodobne
europske kulture i stekla potrebnu transkulturnu kompetencĳu nego su, zahvaljujući
situacĳi fizičke i kulturne izmještenosti, iskustveno osvĳestili fenomen kulturne
razlike, što je u obojice vjerojatno povratno potaknulo pojačano zanimanje za vlastitu
kulturu i njezinu promocĳu u skladu s aktualnim europskim kulturnim trendovima i
reprezentacĳskim modelima. Kao još jednu znakovitu sličnost u socĳalizacĳi dvojice
baroknih polihistora valja spomenuti njihov aktivni, makar kratkotrajni angažman
u vojnoj službi, što je na psihološkoj razini s jedne strane moglo olakšati njihovu
asimilacĳu normativnoga ranonovovjekovnoga plemićkog etosa sažetog u formuli vir
utriusque virtutis, a s druge doprinĳeti razvoju iznimne intelektualne samodiscipline
kojom su se obojica odlikovala.16
Valvasor se tako formirao u tip baroknoga polihistora-erudita s književnim,
umjetničkim, kolekcionarskim, prirodnoznanstvenim, ali i praktičnim kulturno-
poduzetničkim interesima, ambicĳama i sposobnostima te je zahvaljujući znatnim
financĳskim sredstvima kojima je raspolagao mogao ostvariti san svakog pripadnika
barokne rei publicae literariae – u svojem je dvorcu Bogenšperk potkraj 1670-ih organizirao
privatni muzej s tiskarom i bibliotekom, koji je doskora postao intelektualno i kulturno
središte Kranjske kojemu su gravitirali i intelektualci iz susjednih zemalja.17
Sama je naime ustanova muzeja kao kolekcionarskih i znanstveno-istraživačkih
centara u strukturnom smislu reflektirala ideju mikrokozmosa, budući da je njezina
temeljna funkcĳa bila, pod znakovitim motom res et verba, prema sustavnom topološkom
obrascu materĳalno i simbolički u malom reprezentirati univerzalni poredak svĳeta i
prirode. Prvi muzeji inače nastaju tĳekom 16. stoljeća u Italĳi, a ubrzo su se proširili po
čitavoj Europi i često su bili važna odredišta peregrinationis academicae mladih plemića.
Njihovi su kuratori bili redovito dobro situirani tzv. virtuosi, koji su zahvaljujući
svojim arheološkim i prirodnoznanstvenim interesima muzeje pretvorili u impresivne
kolekcĳe sistematično klasificiranih mirabilia. Oni su od puke ostentativne ubrzo dobili
i dokumentacĳsku i znanstveno-edukacĳsku funkcĳu, postavši tako nezaobilaznim
15
Detaljnĳe usp. KLAIĆ, Život i djela, 16-26; Branko REISP, “Mladostna potovanja Janeza Vajkarda
Valvasorja”, Kronika 28 (1980), 99-107.
16
Vitezović je kao dobrovoljac u banskoj vojsci 1683. sudjelovao u obrani Beča, a dobivši iduće godine
čin kapetana, borio se i u pukovnĳi grofa Ricciardĳa u Slavonĳi. Valvasor se također kao dobrovoljac
pod vodstvom Nikole Zrinskoga borio protiv Osmanlĳa tĳekom 1663. i 1664., a početkom Bečkoga rata
1683. zapovĳeda pokrajinskim trupama koje pomažu štajerskim odredima u ratu protiv ugarskoga
pobunjenika Imre Thökölya i Osmanlĳa. Detaljnĳe usp. KLAIĆ, Život i djela, 56-60; Peter RADICS,
“Valvasor als Krieger in Steiermark 1683”, Laibacher Zeitung 102/211 (1883), 1815-1816.
17
Detaljnĳe usp. Anna CORETH, Österreichische Geschichtsschreibung in der Barockzeit (1620–1760) (Beč:
Holzhausen, 1950), 153-155; France STELÈ, “Valvasorjev krog i njegovo grafično delo”, Glasnik Muzejskega
društva za Slovenĳu 9 (1929), 5-50.
283
institucionalnim središtima u intelektualno-komunikacĳskoj mreži ranonovovjekovne

europske rei publicai literariae.18
U skladu s opisanim propozicĳama, i Valvasorov je “muzej” bio ustanova koja je
na regionalnoj razini bila centripetalno žarište koncentracĳe društvenoga, političkoga i
kulturnoga znanja, ali i odražavala vlasnikovu intelektualnu slavu i ekonomsku moć.
Kolekcionarski segment Valvasorova muzeja činili su knjižnica od nekoliko tisuća
svezaka te zbirka od oko 8000 bakroreza, uz Kunst und Raritätenkammer u kojoj su bili
smješteni tehnički instrumenti, antikviteti, fosili i stari novac. Osim toga, Bogenšperk
je, u skladu s kriterĳima projekta idealnoga muzeja najvećega ranonovovjekovnoga
muzeološkog autoriteta Samuela Quicchenberga,19 bio opremljen i tiskarom, što ga je
činilo u punom smislu baroknim muzejom – multifunkcionalnim dokumentacĳskim,
edukacĳskim, znanstveno- istraživačkim i izdavačkim središtem sa svrhom skupljanja,
smještanja, sistematične obrade i širenja sveopćega korisnog znanja kao temelja za
ljudsko mišljenje i djelovanje.20
Stoga ne iznenađuje da je Bogenšperk bio nezaobilazno odredište na Kavalierstouru
mladoga Pavla Riera Vitezovića, koji je ondje s manjim prekidima boravio između
1676. i 1678. godine.21 Od kolike je važnosti za Vitezovićevu intelektualnu i kulturnu
formacĳu bilo poznanstvo s Valvasorom i kružokom intelektualaca (A. Trost, J. Koch,
M. Greischer i dr.) okupljenih u Bogenšperku najbolje svjedoči činjenica da je ondje
naučio osnove tiskarskoga i bakrorezačkoga umĳeća te astronomĳe i kartografije, što je
činilo okosnicu njegova kasnĳega profesionalnog djelovanja.22 Osim toga, Vitezovićeva
komunikacĳa s Valvasorom i njegovim kružokom u Bogenšperku, koji je u drugoj
polovini 17. stoljeća neprĳeporno bio žarištem materĳalnih i simboličkih kulturnih
transfera na regionalnoj razini, i neposredno je bila generator višestrukih i višesmjernih
razmjena kulturnih formi, modela, koncepata, ali i praksi.
18
Detaljnĳe o programu, komunikacĳskoj mreži i institucionalnim središnjicama ranonovovjekovne
europske rei publicae literariae usp. Justin STAGL, Eine Geschichte der Neugier (Beč: Böhlau, 2002), 125-129.
19
Nizozemac Samuel Quicchenberg (1528.–1567.) bio je najprĳe bibliotekar u augsburškoj knjižnici obitelji
Fugger, a potom kustos muzeja bavarskoga nadvojvode u Münchenu. Svoj projekt idealnoga muzeja
izložio je u djelu Inscriptiones vel tituli theatri amplissimi, koje je objavljeno u Münchenu 1565. godine.
Detaljnĳe usp. STAGL, Eine Geschichte, 145-146.
20
Detaljnĳe o strukturi, organizacĳi i funkcĳama ranonovovjekovnih muzeja usp. STAGL, Eine Geschichte,
142-152.
21
Vitezović je Valvasora upoznao vjerojatno posredstvom očeva prĳatelja, kranjskoga baruna Wolfganga
Adama Mordaxa, čĳi je dvorac Najhof (slov. Mostek) često posjećivao još tĳekom svojega školovanja u
isusovačkoj akademĳi u Zagrebu. O Vitezovićevu boravku u Bogenšperku i odnosima s Valvasorom usp.
KLAIĆ, Život i djela, 17-38.
22
O tome najbolje svjedoči sam Vitezović u pjesničkoj poslanici senjskomu potkapetanu Portneru iz 1676.
godine: “Opet se vratih u Kranjsku, jer vaša domovina Kranjska / Mnogo, moram to reć, duhu već omilje
mom. / U njoj nalazim uvĳek drugove vrsne nadasve, / Usavršavam sveđ razna umĳeća kod njih. / Ili
prozirno staklo žutim bojim ja zlatom, / Ili pak vosku ja novi podarujem lik. / Ili urezujem slike krajeva
fino u bakar, / Mjeriti učim ja tlo ili pak nebeski svod. / Ovim i drugim umĳećima krĳepi se duh prĳatelja,
/ Poput škole za njih ovaj je Bogenšperk dvor.” Latinski izvornik usp. KLAIĆ, Život i djela, 22. Ovaj i svi
ostali prĳevodi s latinskoga su moji.
284
Kada je rĳeč o institucionalnom aspektu toga fenomena, prĳe svega valja

spomenuti da je Pavao Rier Vitezović 1695. instituirao hrvatsku inačicu Valvasorova
muzeja u svojoj kući na Griču, smjestivši onamo i kraljevinsku tiskaru koju su mu na
upravu povjerili hrvatski staleži.23 U skladu s aktualnom emancipacĳskom političkom
platformom hrvatskih staleža, čĳem je kreiranju i sam značajno doprinio, glavni ciljevi
Vitezovićeve izdavačke strategĳe bili su s jedne strane kreirati odgovarajući nacionalni
historiografski i književni kanon u djelima pisanim latinskim jezikom, a s druge strane
osigurati njegovu širu recepcĳu u popularnim vernakularnim kalendarima.24 Da bi pak
pretvorio Zagreb u kulturnu metropolu Hrvatskoga Kraljevstva, Vitezovićev je školski
kolega i aktualni zagrebački biskup Aleksandar Mikulić uz njegovo posredovanje
od Valvasora, koji je nakon tiskanja svojega životnoga djela Die Ehre des Herzogthums
Krain zapao u materĳalne teškoće, otkupio grafičku zbirku i knjižnicu od preko 1500
svezaka.25
U ovoj je domeni najočitĳa i temeljna razlika između Valvasorova i Vitezovićeva
habitusa koja, dakako, poglavito proizlazi iz disproporcĳe njihovih ekonomskih i
socĳalnih kapitala, a reflektirat će se i na planu njihovih ideoloških koncepcĳa. Naime,
barun Valvasor je zahvaljujući svojemu socĳalnom i materĳalnom statusu bio neovisni
intelektualac i mecena vođen poglavito patriotskim motivima,26 a Vitezović je, kao
sitni plemić i homo novus, nužno morao računati na potporu lokalnih hrvatskih, ali i
imperĳalnih političkih i kulturnih institucĳa, postavši ujedno tumačem i posrednikom
njihovih ponekad konvergentnih, a ponekad divergentnih političkih interesa i
orĳentacĳa.27
23
Detaljnĳe usp. Lelja DOBRONIĆ, “Vitezovićeva tiskarska djelatnost u Zagrebu”, Senjski zbornik 21 (1994),
117-126; Josip BRATULIĆ, “Pavao Rier Vitezović, utemeljitelj Hrvatske zemaljske tiskare u Zagrebu”,
Senjski zbornik 22 (1995), 179-186.
24
Detaljnĳe usp. BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska, 174-183.
25
Detaljnĳe usp. Ivan VRHOVNIK, “Kako je prišla Valvasorjeva knjižnica v Zagrebu?”, Glasnik Muzejskega
društva za Slovenĳo 9 (1929), 108-110; Vladimir MAGIĆ, “Valvasorjeva knjižnica”, u: Anica Cevc (prir.),
Janez Vajkard Valvasor Slovencem in Evropi. Katalog razstave (Ljubljana: Narodna galerĳa, 1990), 158-168.
26
O tome svjedoči već uvodna rečenica Valvasorova autoreferencĳalno strukturiranoga predgovora Slave
vojvodine Kranjske: “Wann ein ehrlicher Patriot der Ehre seines Vaterlandes gegen allen erheischenden
Fällen mit Mut und Blut verpfändet ist, so bleibt er gewisslich derselben nicht weniger hierinn, dass sie
andrer Orten bey aller Gelegenheit auch ruhmkündig werde, mit seiner Dinten verpflichtet. Diese Ehre,
sag ich, nimt nicht nur das Gewehr, so wir an der Seiten, sondern auch dasjenige, so wir hinter dem Ohr
führen, nemlich die Feder, im Fall wir beydes zu führen gewohnt, in ihre Pflicht. Denn eben diejenige
Natur, welche uns die Liebe dess Vaterlandes eingepflantzt, hat auch unsre möglichste Ersinnungen zu
dem Wachsthum seiner Glori gewidmet, und uns eine Schuldigkeit auferlegt, mit allen Krä en dasselbe
zu bedienen. Darum muss dann so wol das Vaterland als wie die Eltern von uns geliebt und geehrt
verden. Ja! Wann hiebey das Gesetz dess hochverständigen Platonis etwas gelten sollte, so müsste das
Vaterland in der Liebe dem Vater und der Muer vorgehen.” Usp. izd. Johann Wiechard VALVASOR,
Die Ehre des Herzogthums Krain 1 (Rudolfswerth / Novo Mesto: J. Krajec, 1877), VII. Instruktivno o
ideologĳi sedamnaestostoljetnoga patriotizma u europskom kontekstu usp. Robert VON FRIEDBURG
(ur.), “Patria” und “Patrioten” vor dem Patriotismus. Pflichten, Rechte, Glauben und die Rekonfigurierung
europäischer Gemeinwesen im 17. Jahrhundert (Wiesbaden: Harrassowitz, 2005).
27
Detaljnĳe usp. BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska, 184-196.
285
Spomenutu će razliku učiniti još evidentnĳom usporedba Valvasorove i Vitezovićeve

književne produkcĳe općenito, kao i njihovih žanrovski i sadržajno analognih djela.
Valvasorovim opusom dominiraju ilustrirane regionalne topo-geografije koje okrunjuje
monumentalni četverosvezačni Ehrenwerk “Slava vojvodine Kranjske”,28 a Vitezović je
poglavito pjesnik i autor historĳsko-publicističkih rasprava pisanih uglavnom u aktualne
pragmatičko-političke svrhe. Kad je pak rĳeč o njihovim ideološkim platformama,
Valvasorova je književna produkcĳa odvjetak patriotske regionalne horografije, koja
je, uz imperĳalnu publicistiku, u to doba bila najzastupljenĳi žanr u habsburškoj
historiografiji.29 Njezina je temeljna funkcĳa bila, u skladu s klasifikacĳskim načelima
topicae universalis i selekcĳskim kriterĳima egzemplarnosti (sc. memorabilia, insignia,
curiosa) reprezentirati složenu strukturu kranjskoga “mikrokozmosa”, kreirajući tako
svojevrsni diskurzivni Wunderkammer.30
Premda bi se Valvasorova autorska strategĳa u političkom smislu mogla smatrati
konzervativnom jer ne dovodi u pitanje legitimnost aktualnoga političkog poretka
odnosno teritorĳalnoga opsega i administrativnoga statusa Kranjske u okviru
habsburških nasljednih zemalja, ona je u ideologĳskom pogledu iznimno radikalna
jer, zahvaljujući epistemičkim potencĳalima barokne korespondencĳske teorĳe i u
skladu s ideologĳskim postulatima baroknoga patriotizma, savršeni model kranjskoga
mikrokozmosa implicitno hipostazira u idealnu imago mundi. Osim toga, poput
svih ranonovovjekovnih materĳalnih Kunst- und Raritätenkammer, i ova Valvasorova
diskurzivna imala je važnu legitimacĳsku funkcĳu “dokazujući autentičnost i
vjerodostojnost nepouzdanih ili udaljenih ‘pokrajina znanja’”.31
U usporedbi s time, Vitezovićev pankroatistički ilirizam,32 čĳe se konture najbolje
mogu nazrĳeti u konceptu njegova enciklopedĳskoga djela De aris et focis Illyriorum
– koje je, valja naglasiti, u strukturnom smislu analogĳa Valvasorovoj Slavi vojvodine
Kranjske – u političkom je pogledu više nego subverzivna gesta. Naime, za razliku
od Valvasorova lojalističkoga kranjskog “mikrokozmosa”, Vitezović u tom djelu
28
Slava (gloria), kao jedan od najomiljenĳih ikonoloških motiva ostentativne barokne kulture, svoju je
cjelovitu literarno-stilsku formu dobila u žanru Ehrenwerk. Temeljno strukturno i organizacĳsko načelo,
a ujedno pragmatična funkcĳa takvih djela, bila je upravo diskurzivna inscenacĳa i diseminacĳa “slave”
vladara ili domovine kao najprestižnĳi zadatak učenoga baroknog patriota. Začetnikom toga žanra u
habsburškoj književnoj produkcĳi smatra se Jacob Mennel, koji je sastavio poznati Ehrenspiegel Kaisers
Maximilians. Zahvaljujući univerzalističkoj ramističkoj sistematizacĳi tema prema metodološkim
postulatima topicae universalis topo-geografski je Ehrenwerk, kao u Valvasorovu slučaju, mogao poslužiti
i kao reprezentativni apodemički priručnik, akribično prikazujući sve segmente prirodne i kulturne
geografije nekoga prostora prema načelu visu et scitu digna. Detaljnĳe o žanru Ehrenwerk usp. CORETH,
Österreichische Geschichtsschreibung, 14-15.
29
Detaljnĳe usp. CORETH, Österreichische Geschichtsschreibung, 121-125.
30
O strukturi i organizacĳi ranonovovjekovnih Wunderkammern detaljnĳe usp. STAGL, Eine Geschichte, 145-149.
31
Frank Lestringant, “La flèche du Patagon ou la preuve des Lointains: sur un chapitre d’André Thevet”,
citirano prema: STAGL, Eine Geschichte, 146.
32
Detaljnĳe o diskurzivnim artikulacĳama, ideološkim upotrebama i sociopolitičkim funkcĳama
ranonovovjekovnoga ilirskog ideologema usp. Zrinka BLAŽEVIĆ, Ilirizam prĳe ilirizma (Zagreb: Golden
marketing-Tehnička knjiga, 2008).
286
diskurzivno kreira virtualni ilirski “makrokozmos”, koji se u njegovoj političkoj vizĳi

proteže od Sjevernoga do Crnoga mora i od Rusĳe do Rajne. Rĳeč je o utopĳskoj
političkoj platformi konstituiranja nadregionalne, kulturno, etnički i konfesionalno
jedinstvene i homogene države inspirirane apsolutističkom političkom doktrinom i
utemeljene na političkoj i historĳskopravnoj tradicĳi antičkoga Rimskog Carstva, koje
je u ranonovovjekovnim duhovnim (papinstvo) i sekularnim (španjolski i austrĳski
Habsburgovci) interpretacĳama univerzalne političke vlasti bilo idealni model
dominium mundi.33
Premda su na prvi pogled potpuno inkompatibilni i nesumjerljivi, Valvasorov i
Vitezovićev opus magnum, u skladu s baroknim poučkom o analogĳi mikrokozmosa i
makrokozmosa čĳa mistična homeostaza počiva na balansu magičnih sila simpatĳe i
antipatĳe, uz neposredne intertekstualne poveznice dĳele i mnoga formalna, sadržajna
i ideološka obilježja. U tom bi se smislu, držim, teorĳski opravdano mogla uspostaviti
analogĳa između teksta i kulture kao svojevrsnih zona prĳelaza odnosno otvorenih i
fluktuirajućih prostora razmjena.
Kada je rĳeč o diskurzivnoj konstrukcĳi prostornih koordinata koje čine konceptualni
okvir i Valvasorova i Vitezovićeva djela, već se na prvi pogled opaža da obojica koriste
analogni postupak. Premda granične crte Valvasorove Kranjske u tančine reproduciraju
ondašnje administrativne granice te slovenske pokrajine, on čitavu 12. knjigu posvećuje
sistematičnoj reprezentacĳi susjedne Hrvatske (točnĳe Hrvatske, Primorske, Slavonske
i Banske krajine), čime se njezine diskurzivne granice pokazuju iznimno fluidnima i
fleksibilnima.34 Štoviše, u uvodnom dĳelu prvoga poglavlja Valvasor tvrdi da neka od
tih hrvatskih i primorskih graničnih područja “ovise” o vojvodini Kranjskoj, s time
da, u skladu s aktualnim političkim stavom staleža koji nisu priznavali teritorĳalno
načelo uti possidetis, među njih ubraja i krajeve koji su u to doba bili pod osmanskom
vlašću.35 S druge pak strane, iako Vitezovićev diskurzivni Ilirik zaprema gotovo pola
europskoga kontinenta, hrvatski polihistor glavninu svojega enciklopedĳskoga djela
O ognjištima i žrtvenicima Ilira ipak posvećuje “ilirskom mikrokozmosu”, odnosno
užoj, Bĳeloj i Crvenoj Hrvatskoj, koje u etnokulturnom smislu obuhvaćaju uglavnom
južnoslavenski prostor.
Strukturne i kompozicĳske odrednice Valvasorova i Vitezovićeva enciklopedĳskoga
projekta također odaju stanovite analogĳe. Premda su i Valvasorov kranjski
“mikrokozmos” i Vitezovićev ilirski “makrokozmos” strukturirani i reprezentirani u
33
Detaljnĳe usp. BLAŽEVIĆ, Vitezovićeva Hrvatska, 156-162. O ideologĳi ranonovovjekovnoga imperĳalizma
općenito usp. Anthony PAGDEN, Lords of all the World. Ideologies of Empire in Spain, Britain and France
1500–1800 (New Haven & London: Yale University Press, 1995).
34
Usp. VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 4, 3-134.
35
“Es erfordert nunmehro die Billigkeit, dass wir auch von denen Crabatischen und Meer-Grentzen in
dieser unserere Crainerischen Beschreibung einigen Bericht ablegen, weil selbige von diesem Lande und
Herzogthum Crain gleichsam dependiren und zugleich nicht allein unsre Christiliche, sondern auch die
Türckische Grentz-Oerter beschreiben.” VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 4, 3.
287
skladu s baroknom epistemičkom metaforom theatrum mundi,36 koja univerzalni poredak

svĳeta najčešće opisuje u okvirima trodĳelne estetičko-retoričko-mnemotehničke
klasifikacĳske sheme historia, naturalia i artificialia,37 unutarnja sistematizacĳa tematskih
cjelina i njihova diskurzivna elaboracĳa u Slavi vojvodine Kranjske i nedovršenom
konceptu Vitezovićeva djela O žrtvenicima i ognjištima Ilira otkrivaju mnoge
interdiskurzivne i intertekstualne interferencĳe. Polazeći od baroknoga epistemičkog
aksioma o fenomenološkoj podudarnosti između res i verba u skladu s univerzalnom
ramističkom metodom topološke sistematizacĳe,38 oba djela započinju etimološkom
raspravom o kranjskom odnosno ilirskom etnonimu i toponimu, pa slĳedi sistematična
reprezentacĳa teritorĳalnoga opsega i podjele Kranjske odnosno Ilirika, njihova
topografija i geografija (reljef, klima, flora, fauna, prirodni resursi, kurioziteti) te
prikaz etnografskih obilježja, jezika, staleške, konfesionalne strukture i eklezĳalnoga
sustava, administrativno-političkoga uređenja i povĳesti.39 Iz te bi se perspektive
diskurzivna pozornica i Vitezovićeva ilirskoga i Valvasorova kranjskoga “teatra”
mogla metaforički nazvati prizorištem raskošne inscenacĳe jedinstva beskonačnih,
analogĳski konstituiranih razlika.
Naposljetku valja upozoriti i na intertekstualne poveznice između Valvasora
i Vitezovića, koje se realiziraju i u formi neposrednih medĳalnih odnosno citatnih
intervencĳa i posredno, na razini samoga sadržaja. Prvi slučaj najbolje ilustrira 60-ak
Vitezovićevih bakroreza uvrštenih u Valvasorova topografska djela40 te dvĳe Rierove
prigodnice iz uvodnoga dĳela prve knjige Slave vojvodine Kranjske.41 Osim činjenice da
36
Popularna ranonovovjekovna metafora theatrum mundi vuče podrĳetlo iz Platonovih Zakona (Nomoi
I, 644 d-e), a njezin je epistemološki temelj analogĳski odnos između res i verba prema metodološkim
načelima topicae universalis.
37
Detaljnĳe usp. STAGL, Eine Geschichte, 140-142.
38
Klasični ranonovovjekovni metodološki priručnik bio je Institutiones dialecticae Petrusa Ramusa (1515.–
1572.). Sintetizirajući tradicionalnu aristotelĳansku retoriku i dĳalektiku, Ramus je razradio sustavnu
deskriptivno-klasifikacĳsku spoznajnu metodu koja se temeljila na retoričkom konceptu toposa
kao “općih mjesta” nužnih za sistematizacĳu i reprezentacĳu općeprihvatljivoga znanja. Polazeći od
pretpostavke da poredak svĳeta odgovara poretku rĳeči, Ramus je sve iskaze podvrgnuo dvjema logičkim
operacĳama, inventio i iudicium. Na taj je način kreirao inkluzivni i hĳerarhĳski sustav znanja koji je
objedinjavao sve pojavnosti mikrokozmosa i makrokozmosa. Detaljnĳe usp. STAGL, Eine Geschichte, 136-
139.
39
Usp. Prilog.
40
Abecedni popis Vitezovićevih bakroreza uvrštenih u Valvasorova topografska djela u dodatku doktorske
disertacĳe donosi Catherine Anne Simpson. Rĳeč je o prikazima sljedećih mjesta: Arch, Crevzdorf,
Candershhoff, Dominitschhoff, Ebendsfeldt, Gayerav, S. Georgen, Gerbin, Gimplhoff an der Sav, Gimpl,
Gradez, Gritsch pey Pinscka, Gros Dorf, Grundlhoff, Guetenhoff, Gveenegh, Die Stadt und Schloss
Gurckfeld, Hamerstill, Höfflein bey Igg, Hotemesch, Ketizh, Klajndorf, Bärenstein, Prajenav, Rosenek,
Rudolffsberff, Rukhenstajn, Schänych, Schänperg, Schechelhoff, Schonkevthurn, Schnekenbuchel, Schü,
Zherne Potok, Der Marckht und Schloss Sejsenberg, Sejenhoff, Sichelberg, Siemitsch, Sternisenhoff,
Strascha, Der Marckht Swingk, Tarischendorff, Der Marchkt Krinck, Krupp, Landsprejs, Lejtenburg,
Liebeck, Nadlischek Tabor, Schloss und Markht Nev Marcktl, Obernassenfues, Perenstein, Thal, Thurn
am Hart, Thurn bey Tsherembl, Töplitz, Tuffstejn, Der Marckht Vermo, Volavtsche, Wejchselbach,
Weinbüchel. Usp. Catherine Anne SIMPSON, Pavao Rier Vitezović: defining national identity in the baroque
age, doktorski rad (London, 1991), 298-299.
41
Usp. VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 1, XX-XXVII.
288
su tiskane usporedno i dvojezično, na latinskom i hrvatskom, te formalno umetnute

u Valvasorov njemački izvornik, efektu polifoničnosti doprinosi i neobičan modalitet
iskaznih glasova. Naime, lirski subjekti Vitezovićevih pjesama personificirane su
Hrvatska i Dalmacĳa, koje figuriraju kao svojevrsni alegorĳski pandani vojvodini
Kranjskoj odnosno “sugovornice” i “informantice” Valvasorove Muze, čime se na
formalnoj, ali i sadržajnoj razini dodatno naglašava dĳaloška kvaliteta Valvasorova
diskursa.42
S druge pak strane, u konceptu poglavlja o Kranjskoj u svojoj “ilirskoj enciklopedĳi”
Vitezović kao dva najvažnĳa autora i izvora za povĳest te pokrajine spominje Janeza
Ludvika Schönlebena i Janeza Vajkarda Valvasora, s time da se prvomu polemički
suprotstavlja, a na temelju Valvasorove sastavlja vlastitu teritorĳalnu definicĳu
Kranjske.43 Da je simbolička razmjena među dvojicom polihistora bila plodonosna i
obostrana najbolji je dokaz 11. poglavlje 12. knjige Slave vojvodine Kranjske, u kojoj su
reprezentirane najznačajnĳe utvrde u Primorskoj krajini, među kojima je najopsežnĳi
i najiscrpnĳi diskurzivni tretman dobio upravo Vitezovićev rodni grad Senj.44 Štoviše,
u okviru spomenutog poglavlja Valvasor i neposredno spominje svojega prĳatelja
Vitezovića, kojega ubraja među najznamenitĳe Senjane, te sastavlja opsežan i laskav
42
Usp. “Da shivem (poznavsi zator turszkoi szverri) / hvalu Bogu davsi u miru i verri. Dabi ta imella veche
sztvari dai, / ke bi tvoja vila mogla popiszai.” Pavao RITTER VITEZOVIĆ, “Hervatkinja”, u: Valvasor,
Die Ehre des Herzogthums Krain 1, XX. “Znallabihti kazat veche, / ça bi vriedno popisai: / dobre i zle moje
sreche / ke sad moram probavgliai. / (…) Malo pises od stran moih, / al pravo i istinio: / domorodcev
diko tvoih, / kaxe dillo se çestio: / ko ostavglias na sve vike / drago çtavcem cic razlike.” Pavao RITTER
VITEZOVIĆ, “Dalmatia”, u: Valvasor, Die Ehre des Herzogthums Krain 1, XXIII.
43
Usp. VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 4, 79-93.
44
“Postoje dva novĳa pisca, svećenik Janez Ludvik Schönleben i barun Janez Vajkard Valvasor, koji su
istražujući čast domovine nadišli uobičajen način i običaj. Ovakvo su mišljenje o njima iznĳeli najmudrĳi
od njihovih sunarodnjaka: bilo bi bolje da je Valvasor četiri sveska sažeo u jedan i djelo započeo ondje gdje
je Schönleben završio. Schönleben navodi da se Kranjska u najstarĳe doba više nego pouzdano nazivala
Hiperboreja, izvrćući Strabonove rĳeči koje je pronašao kod Cluvera: svi stari grčki pisci sjeverne narode
nazivaju Skitima i Keltoskitima, a tako ih dĳele i oni prĳe njih. One koji žive iznad Crnog mora, Dunava i Jadrana
nazivaju Hiperborejcima, Sarmatima i Arimaspima, znajući da, po mišljenju svih historičara i geografa, pod
nazivom Hiperborejci valja podrazumĳevati narode koji žive iznad Crnog mora, Sarmatima one iznad Dunava,
a Arimaspima one koji žive iznad Jadranskog mora. Stoga ako su u Strabonovo vrĳeme donju i pravu Kranjsku
nastavali neki smrtnici, trebalo bi ih ubrajati među Arimaspe, a ne Hiperborejce. Kranjska je nekoć bila
dio Japidĳe, zatim Karnĳe i noričke Koruške, a danas je dio Austrĳe. Na istoku graniči s Hrvatskom, na
zapadu s Karnĳom i dĳelom Koruške, na jugu s Istrom, i na sjeveru sa Štajerskom i dĳelom Koruške.”
Pavao RITTER VITEZOVIĆ, De aris et focis Illyriorum (rukopis), Metropolitana, MR-74, fol. 170. Da je
Vitezović u pogledu određivanja teritorĳalnoga opsega Kranjske očito slĳedio Valvasora rječito svjedoči
sljedeći navod: “Das Herzogthum Cräin, welches heut zu Tage weit und ruhmleuchtendem Hause von
Oesterreich erblich zustehet, stosst jetziger Zeit von Miernacht an Kärnten und Steyer, von Miage
and Histerreich (dessen meisten Theil es auch in sich schleusst), wie auch an den Flanaticum sinum
(sonst Golfo Carnero genannt), nemlich an den Histerreichischen, Illyrisch- und Liburnischen Meer-
Busen, gleichwie es auch selbiger Gegend und Damatien und Liburnien reicht. Vom Ausgange berührt
es Croatien und die Windische Marck, vom Nidergange Friaul und einen kleinen Strich des Benedischen
Golfo oder Adriatischen Meers.” VALVASOR, Die Ehre des Herzogthums Krain 1, 99.
289
enkomĳ u kojem nabraja njegove zavidne intelektualne i moralne kvalitete te donosi

popis svih njegovih tiskanih i rukopisnih djela.45
Na kraju, na osnovi sumarno prikazanih rezultata komparativne analize
Valvasorove i Vitezovićeve kulture teksta, mogla bi se uspostaviti i analogĳa između
teksta hrvatske odnosno slovenske ranonovovjekovne kulture. Naime, dominantnu
potku njihove teksture ne tvori puka šarolikost kulturne različitosti nego analogĳski
konstituirana kulturna razlika koja, prema poučku H. Bhabhe, danas vodećega
teoretičara postkolonĳalnih studĳa, podrazumĳeva da su kulturna značenja i kulturni
identiteti promjenjivi i prevodivi fenomeni, čĳe su ulančane interferencĳe najvažnĳi
katalizator kompleksne dinamike kulturne hibridnosti.46
45
Egzemplarno: “Damit aber Niemand meyne, als lebten zu Zeng nur lauter Gisenfresser und brave
Soldaten, hingegen keine sinnreiche und kun -geschichte gelehrte Köpffe, so will ich hier einen
Zengrischen von Adel, wiewol nunmehr Riern, zum persönlichen Beweis darstellen, dass mancher
Zenger so wol einer gelehrten Feder, als tapfern Degens fähig sey, nemlich den mir seiner guten
Resolution, als scharfsinnigen Geistes und gelehrten Feder wegen sehr lieben Herrn Rier, welcher
beydes von namen und Mut und nunmehr auch von Stande ein Rier ist. (…)” VALVASOR, Die Ehre des
Herzogthums Krain 4, 90-91.
46
“Kulturna raznovrsnost je epistemološki predmet – kultura kao predmet empirĳskog znanja – dok
je kulturna razlika proces iskazivanja kulture kao ‘saznatljive’, autoritativne, dorasle konstruisanju
sistema kulturne identifikacĳe. Ako je kulturna raznovrsnost kategorĳa komparativne etike, estetike
ili etnologĳe, kulturna razlika je proces označavanja putem kojeg iskazi kulture ili o kulturi razlikuju,
razlučuju i autorizuju proizvodnju polja snage, referencĳe, primenjivosti i sposobnosti. (…) Samo kad
shvatimo da su svi kulturni iskazi i sistemi izgrađeni u ovom protivrečnom i ambivalentnom prostoru
iskazivanja, počećemo da shvatamo zašto su neodrživa hĳerarhĳska tvrđenja o inherentnoj originalnosti
ili ‘čistoti’ kultura, čak i pre no što se pozovemo na empirĳske istorĳske primere koji pokazuju njihovu
hibridnost.” Homi K. BHABHA, Smeštanje kulture (Beograd: Beogradski krug, 2004), 73, 78.
290
Prilog
Sadržaj nedovršenog enciklopedĳskog djela
De aris et focis Illyriorum
Pavla Riera Vitezovića
Bibliotheca Metropolitana Ecclesiae Zagrabiensis, Sg. MR-74
<fol. 7>
PREGLED KNJIGA I POGLAVLJA
Poglavlja prve knjige prvog dĳela

1. O nepoznatoj starosti i podjeli svĳeta
2. O podjeli svĳeta i, najprĳe, Europi
3. O Azĳi
4. O Africi
5. O Americi
6. O podrĳetlu naziva Ilirik i narodima koji su ga osnovali
7. O podrĳetlu slavenskoga imena
8. O smještaju i veličini Ilirika
9. O prvotnoj proširenosti Ilirika
10. O povlastici Aleksandra Velikog Ilirima
11. O poslanstvu Skita Kvinta Kurcĳa Aleksandru Velikom
12. O germanskim poslanicima Kvinta Kurcĳa Aleksandru Velikom
13. O snazi Ilira prĳe doba Aleksandra Velikog
14. O lažnom carstvu pod grčkim imenom
15. O rimskim prefekturama u Iliriku
16. O domovini cara Justinĳana
17. O nekim službama Rimskoga Carstva u Iliriku
Poglavlja druge knjige

1. O prirodi ilirskoga područja
2. O ilirskim bogovima i njihovu štovanju kod Ilira
3. O starim običajima ilirskoga naroda
4. O čudesima u Iliriku
5. O ponašanju i oružju Ilira
6. O okrutnosti i divljaštvu Ilira
7. O prvim ilirskim kraljevima
8. O ilirskim metropolama
9. O ratovima Ilira s Rimljanima
10. O ilirskim carevima podrĳetlom iz Ilirika
291
11. O vojnoj snazi ilirskoga naroda

12. O muževima istaknutima po ratnoj vještini
13. O muževima istaknutima po umnim sposobnostima
14. O muževima istaknutima po svetosti
15. O čistoći ilirskih žena
Poglavlja treće knjige

1. O starosti ilirskoga jezika
2. O veličini ilirskoga jezika
3. O izvrsnosti ilirskoga jezika
4. O tome da je ilirski jezik bio materinji Aleksandru Velikom
5. O ilirskoj književnosti
6. O tome kako su Iliri prihvatili latinska slova
7. O mnoštvu imeničnih nastavaka kod Ilira
< fol. 8>

8. O deklinacĳi ilirskih imenica
9. O načinu konjugacĳe ilirskih glagola
10. O rodovima imenica kod Ilira
11. O ilirskim nazivima dana i mjeseci
12. O zajedničkom načinu brojenja kod Ilira
13. Protiv opadača ilirskoga jezika
14. O pogreškama koje su se uvukle u ilirski jezik
15. O jeziku kojim govore suvremeni Slaveni
Poglavlja četvrte knjige

1. O drevnim stanovnicima Ilirika
2. O Avarima
3. O Aborićanima i Agrĳanima
4. O Agravonitima i Alibima
5. O Amantinima
6. O Amazonkama
7. O Antima i Autarĳatima
8. O Ardĳatima i Atintanima
9. O Autarĳatima
10. O Bastarnima i Besima
11. O Keltima
12. O Kaonima, Kuretima, Koribantima i Daortima
13. O Dardanima
14. O Dasaretima, Dersima itd.
15. O Enhelejima i Euganejima
292
16. O ilirskom narodu Galima

17. O Gepidima
18. O Getima
19. O Henetima, Hibarĳanima i Jasima
20. O Japodima
21. O Jazigima
22. O Labacima i Lingonima
23. O Markomanima i Medima
24. O Peonima, Partinima, Palarima, Paravima, Pelazgima, Peucinima, Farsalima,
Feacima, Pirejima i Perebima
25. O Kvadima, Skordiscima i Segestanima
26. O Taulantima, Tesprotima, Teutonima itd.
27. O Tribalima
28. O Verlima i Vindima
Poglavlja pete knjige

objašnjavaju stara imena gradova, planina i rĳeka
<fol. 9>
Poglavlja šeste knjige
govore o dĳelovima zapadnoga Ilirika
1. O Venecĳi
2. O Furlanĳi
3. O Tirolu
4. O Švapskoj
5. O Würrtembergu
6. O Bavarskoj
7. O Nürnbergu
8. O Salzburškoj dĳecezi
9. O Austrĳi
10. O Moravskoj
11. O Češkoj
12. O Šleskoj
13. O Brandenburškoj Marki
14. O Misnĳi (Meißen)
15. O Tiringĳi
16. O Lužici
17. O rĳeci Rajni
293
Poglavlja sedme knjige
nabrajaju pokrajine sjevernoga dĳela Ilirika
1. O Dunavu koji je i Istar
2. O Sarmatĳi i Skitĳi
3. O Ugarskoj i Slavĳi
4. O Transilvanĳi
5. O Vlaškoj
6. O Moldavskoj
7. O Poljskoj
8. O Litvi
9. O Pruskoj
10. O Moskovskoj
11. O Švedskoj i Gotskoj
12. O Vandalĳi
13. O Europskoj Tartarĳi
14. O Sjevernim morima
15. O rĳeci Tanaj i meotidskoj močvari
16. O Sjevernom moru
17. O još nekim rĳekama sjevernoga Ilirika
Poglavlja osme knjige

raspravljaju o dĳelovima istočnoga Ilirika
1. O Bugarskoj
2. O pontskoj Skitĳi
3. O Trakĳi
4. O Tesalĳi
5. O pravoj Grčkoj
6. O Makedonĳi
7. O Ahaji
8. O Peloponezu
9. O Delu
10. O Epiru
11. O Molosu
12. O Albanĳi
Poglavlja devete knjige

opisuju mora istočnoga Ilirika i njegove otoke
1. O Propontidi i Helespontu
2. O Egejskom moru i njegovim najvažnĳim otocima
3. O Mirtskom moru i najznačajnĳim Kikladima
4. O otoku Kreti
5. O otocima koji leže uz Epir
<fol. 15>
DRUGI DIO
O staroj Bĳeloj Hrvatskoj
Prva knjiga
1. O Iliriku u užem smislu
2. O Liburnĳi
3. O Dalmacĳi
4. O Japidĳi
5. O Istri
6. O Noriku
7. O Panonĳi
8. O Valerĳi i Savĳi
9. O Labeatama i Krbavi
Druga knjiga
O primorskom dĳelu suvremene Bĳele Hrvatske
1. O Jadranu i njegovim otocima
2. O Hercegovačkom vojvodstvu
3. O vojvodstvu Zahumlje
4. O Kraljevstvu Rame
5. O županĳi Hlĳevno
6. O Cetinskoj županĳi
7. O Kninskoj županĳi
8. O Bribirskoj županĳi
9. O pokrajini Sidraga
10. O Ninskoj županĳi
11. O Ličkoj županĳi
12. O pokrajini Krbavi
13. O Senjskoj županĳi
14. O području Kastva
<fol. 16>
Treća knjiga
O središnjem dĳelu Bĳele Hrvatske koja se dĳeli na Bosnu i Hrvatsku u užem smislu
1. O Kraljevstvu Bosne
2. O glavnim dĳelovima Bosne
3. O najvažnĳim planinama Bosne
4. O značajnĳim rĳekama Bosne
5. O glasovitĳim gradovima i utvrdama Bosne
295
6. O negdašnjim kraljevima Bosne

7. O bosanskim običajima
8. O suvremenoj bosanskoj upravi
9. O spomena najvrednĳim stvarima
Četvrta knjiga
O suvremenoj središnjoj Hrvatskoj ili središnjoj Hrvatskoj u užem smislu
1. O pokrajini Srb
2. O pokrajini Japri
3. O Turovskoj županĳi
4. O Modruškoj županĳi
5. O Goričkoj županĳi
6. O najvišim planinama
7. O najvažnĳim rĳekama i potocima
8. O spomena najvrednĳim stvarima
9. O tragovima Rimljana
<fol. 17>
Peta knjiga
O Gornjoj Panonĳi
1. O Austrĳi
2. O Štajerskoj
3. O Ugarskoj
4. O rĳekama
Šesta knjiga
O Međurječnoj Hrvatskoj koja se dĳeli na Gornju i Donju
1. O rĳeci Savi
2. O granicama i podjeli Međurječne Hrvatske
3. O Celjskoj županĳi
4. O Zagorskoj županĳi, danas Varaždinskoj
5. O Zagrebačkoj županĳi
6. O Virovitičkoj županĳi
7. O Križevačkoj županĳi
8. O Požeškoj županĳi
9. O Vukovarskoj županĳi
10. O Moslavačkoj županĳi
11. O Srĳemskom vojvodstvu
12. O političkom položaju i modernoj upravi
<fol. 18>
296
Sedma knjiga
O političkom položaju i upravi Hrvatske
1. O drevnim kraljevima Hrvatske
2. O banovima Kraljevstva Hrvatske i o banskoj vlasti Kraljevstva Hrvatske
3. O običajima Hrvata
4. O prerogativima Kraljevstva Hrvatske
5. O domovini sv. Jeronima
6. O domovini sv. Ladislava
Osma knjiga
O Alpskoj Hrvatskoj i Japidĳi
1. O Istri
2. O Furlanĳi
3. O Venecĳi
4. O Krasu
5. O Goričkoj županĳi
6. O Vojvodstvu Koruške
7. O Vojvodstvu Kranjske
8. O Slovenskoj marki
<fol. 19>
TREĆI DIO
Prva knjiga
O starim područjima Crvene Hrvatske
1. O Dardanĳi
2. O Emarhĳi
3. O Haonĳi
4. O Ahaji
5. O Peloponezu
6. O Grčkoj
7. O Carstvu Odrizĳe
8. O Tribalima
9. O Mižanima
10. O Getima
11. O Trakĳi
12. O domovini cara Justinĳana
Druga knjiga
1. O nazivu i granicama Srbĳe
2. O planinama Srbĳe
3. O rĳekama
297
4. O značajnĳim gradovima i utvrdama

5. O prirodi tla
6. O običajima naroda
7. O kraljevima Srbĳe
8. O knezovima i despotima Srbĳe
9. O vjeri i crkvenoj upravi
10. O legitimnoj pripadnosti Srbĳe ugarskoj kruni
11. O domorodačkim svecima Srba
12. O suvremenoj upravi u Srbĳi
<fol. 20>
Treća knjiga
O Makedonĳi
poglavlja kao gore
Četvrta knjiga
O Bugarskoj
poglavlja kao gore
Peta knjiga
O Rumunjskoj
poglavlja kao gore
Šesta knjiga
O Raškoj
poglavlja kao gore
<fol. 21>
ČETVRTI DIO
O Hiperborejskoj ili sjevernoj Hrvatskoj
Prva knjiga
1. O rĳeci Dunav
298
Zrinka Blažević
Cultural Mediators and Cultural Transfers in the Early Modern Period – Janez Vajkard
Valvasor and Pavao Ritter Vitezović
Summary
This paper focuses on the transcultural analysis of the features and modalities of multi-
layered and multi-directional cultural transfers exercised by two famous 17th-century Slovenian
and Croatian cultural mediators: Janez Vajkard Valvasor (1641-1693) and Pavao Rier Vitezović
(1652-1713). Mediation practices of Valvasor and Vitezović are examined on the few interrelated
levels: vertically, as creative transfers of the common European cultural models into the domain
of the local culture, and horizontally, as interactive exchanges of the cultural paerns on the
level of the domicile Slovenian and Croatian cultures respectively. Since Valvasor and Vitezović
communicated directly as close collaborators and friends, their creative interaction was realized
in the personal, professional and intellectual spheres. Therefore, its effects are analyzed on the
communicative and intertextual levels. In conclusion, the results of the transcultural analysis
suggest that early modern Slovenian and Croatian cultures were not closed and autarchic
domains, but transitional zones, i.e. open and fluctuating spaces of exchanges.
Key words: Janez Vajkard Valvasor, Pavao Rier Vitezović, cultural mediators, cultural
transfers, the 17th century
299
Ivana Jukić
Dvorske dame izvan bečkoga dvora:

kako su kreirale društveno-političko ozračje
ugarsko-hrvatskoga ranonovovjekovnog prostora?
Alegorĳska freska koja je krasila strop čakovečkoga dvorca početkom 18. stoljeća
inspirirala je autoricu da analizira događaj povodom kojega je freska nastala.
Posebnu je pozornost posvetila likovima s freske koji predstavljaju onodobne
monarhĳske moćnike. Namjera je rada osvježiti promatranje i razumĳevanje
ugarsko-hrvatske ranonovovjekovne stvarnosti u kontekstu osobnih odnosa tih
moćnika te isprepletenosti njihovih života s društveno-političkom svakodnevicom
ugarsko-hrvatskoga monarhĳskog prostora.
Ključne rĳeči: Eugen Savojski, grofica Bahyány, grofica Althann, Karlo VI.,
Pragmatička sankcĳa, Čakovec
U Muzeju Međimurja, od 1954. smještenom unutar zidina čakovečkoga Starog

grada / Novih dvora, nalazi se preslika freske koja je originalno nastala 1720-ih i
krasila je propileje dvorca. Uslĳed prenamjene svrhe korištenja stambenoga prostora
dvorca sredinom 19. stoljeća, originalna je freska uništena, ali je tadašnji vlasnik
dvorca Juraj Festetić dao izraditi presliku.1 Nama je preslika poznata jedino kao crno-
bĳela fotografija koju je Josip Horvat 1939. objavio u svojem monumentalnom djelu.2
U literaturi se preslika freske naziva “Alegorička slika” ili alegorĳska freska s temom
“Borba za ustav Karla III.”,3 a tema freske inspirirana je – kako se pronalazi u literaturi
– događajem iz 1722. godine.
1
Rudolf Horvat piše sljedeće: “… Kad je grof Festetić taj dvorac god. 1855. odstupio nekom društvu, da
u dvorcu podigne tvornicu šećera, provedene su neke ‘adaptacĳe’ (preudesbe). Tom je prilikom maknut
i spomenuti basrelief, koji je krasio stari grad u Čakovcu. …”, Rudolf HORVAT, Poviest Međimurja
(Čakovec: Matica hrvatska, 1993), 200.
2
Josip HORVAT, Kultura Hrvata kroz 1000 godina (Zagreb: Globus, 1939), 120. Nemoguće je dokazati je li
štafelajna slika koja se danas nalazi unutar muzeja kao dio stalnoga postava vjerna koloristička kopĳa
originala, no javnosti je dostupna i u “boji”. Vidi Petar PUHMAJER, Čakovec. Stari grad – Novi dvor,
povĳesno-umjetnička studĳa (Zagreb: Hrvatski restauratorski zavod, 2006), 36, 150.
3
PUHMAJER, Čakovec. Stari grad, 114.
301
“Borba za ustav Karla III.” ili “Alegorička slika”4
Naime, u svojim djelima o povĳesti Međimurja i Čakovca, Károly Zrinyi 1905., a

Rudolf Horvat 1944., upustili su se u pustolovinu interpretacĳe sadržaja freske.5 Zrinyi
se pri interpretacĳi poslužio dosezima onodobne narativne mađarske historiografije,
a posebno ga je inspiriralo pismo koje se, opet prema pisanju mađarske tradicionalne
historiografije, čuva/lo (?) u mađarskom Nacionalnom muzeju. Zrinyi je prepričao
sadržaj pisma koje je grofica Bahyány poslala grofici Althann 1722. godine. Uvodom
pisma dominira isprika grofice Bahyány što se neće moći pridružiti grofici Althann
na karnevalskim proslavama u Beču jer ostaje u Ugarskoj. No, uz taj neformalni uvodni
dio grofica Bahyány napisala je da je dobila vĳest od Eugena Savojskog da je carska
vojska u većem broju raspoređena diljem Ugarske jer Karlo VI. ima namjeru ugarske
zemlje izjednačiti u pravnom statusu s austrĳskim nasljednim zemljama. Potaknut tim
izvorom, Zrinyi je iskonstruirao priču da su se nakon te razmjene informacĳa grofice
i osobno sastale u čakovečkom dvorcu, domu grofice Althann. Razlog sastanka bio je
zajednički pokušaj nagovaranja Karla VI., koji je također bio u Čakovcu, da pričeka
Eugena Savojskog da im se pridruži i da tek nakon razgovora s Eugenom kralj odluči
što želi učiniti s Ugarskom. Zrinyi nadalje zaključuje da je ta utjecajna trojka uspjela
odgovoriti Karla VI. od njegova nauma i zbog toga je Zrinyi promovirao grofice i
najpoznatĳega habsburškog generala u zaštitnike ugarskih prava 1722. godine. Kao
4
Fotografija je preuzeta iz: HORVAT, Kultura Hrvata, 120.
5
HORVAT, Poviest Međimurja; Károly ZRINYI, Monografija grada Čakovca : povĳest dvorca i grada : popis
stanovništva iz 1901. (Čakovec – Zagreb: Povĳesno društvo Međimurske županĳe – Grafički zavod
Hrvatske, 2005).
302
Ivana Jukić ▪ Dvorske dame izvan bečkoga dvora...
uspomenu na taj događaj grofica Althann dala je naslikati alegorĳsku fresku, a Zrinyi
je u svojem djelu opisuje i analizira na sljedeći način:6
… Na slici je prikazan ogroman lav u skoku koji predstavlja otpor, a uplašena

žena u desnom uglu prikazuje mađarsku nacĳu. Žena koja pridržava stup je Anna
Pignatelly [grofica Althann, op. I. J.] koja želi sačuvati makar ostatke raspadajućeg
zdanja i ponovo ga postaviti na noge. Iznad nje istaknuta gospođa Bahyány u
lĳevoj ruci drži koplje, desnicom pak je prikovala mač na lavovo srce. Ovaj lik
vjerno simbolizira potrebno uplitanje žena jer pogaženo mađarstvo koje prikazuje
zgrčeni muškarac ispod lava, može se nejako braniti i može stezati jedino korice
mača dok je dršku prihvatila ruka slabašne žene. Mađarski narod nailazi na
neizmjeran oslonac u tom Herkulu koji teškim buzdovanom onemogućuje napad
protiv ustava. I možemo vjerovati da je ogroman lik Jenő Savojai [Eugen Savojski,
op. I. J.] koji žuri pismom spasiti mađarsku nacĳu.
Slika obiluje i sporednim likovima koji su dĳelom prĳatelji, a djelomično neprĳatelji
svetoj stvari mađarstva. Najzanimljivĳi je među njima onaj muškarac koji prema
slomljenom muškarcu pokazuje zmĳu omotanu oko mača podsjećajući na biblĳsku
bakrenu zmĳu – ako je netko pogledao, bio bi oslobođen svih problema. …7
Horvatova analiza historiografske pozadine nastanka alegorĳske freske veoma je

slična Zrinyĳevoj. Dominantni su elementi interpretacĳe dogovor grofica i Eugenov
utjecaj. No, Rudolf Horvat drugačĳe je podĳelio uloge likovima s freske:
… Koliki je upliv na cara i kralja Karla vršila grofica Althann, razabire se iz ove
anekdote: Princip Eugen Savojski bĳaše ljubavnik grofice Stramann, supruge
ugarskoga palatina Ljudevita Baćanĳa.8 On joj je odkrio, kako kralj namjerava
Ugarsku i Hrvatsku pretvoriti u austrĳske pokrajine, radi čega u te zemlje šalje
brojne čete iz svojih drugih zemalja. Palatinka je ovu namjeru priobćila grofici
Althann, zamolivši njezino posredovanje, da kralja Karla odvrati od takvoga
kršenja staroga ugarsko-hrvatskoga ustava. Grofica se Althann pripravno
odazvala toj molbi njezinoj. Kad je naime groficu posjetio car i kralj Karlo, nĳe ga
pustila otići iz stana dotle, dok joj nĳe obećao, da ne će provesti svoju namjeru.
– Kako je grofica [Althann, op. I. J.] bila duhovita, nastojala je taj svoj uspjeh
ovjekovječiti krasnom alegorĳom. Ona je dala izraditi umjetnički basrelief, koji
je izgledao ovako: Panonĳa, pod kojom se razumievaju Ugarska i Hrvatska,
predočena je u obliku liepe žene. Ova žena žalostna sjedi i drhće pred lavom, koji
želi navaliti na nju. Uz tu ženu kleči prestrašena supruga palatinova. Naprotiv je
grofica Althann – opremljena kao Pallas Athena – uperila svoje koplje protiv lava.
Jednako je i princip Eugen Savojski – u slici heroja Herkula – podigao protiv lava
svoj buzdovan. …9
6
ZRINYI, Monografija grada Čakovca, 77-80.
7
ZRINYI, Monografija grada Čakovca, 80.
8
Ludovik joj je bio sin.
9
HORVAT, Poviest Međimurja, 200.
303
Horvat ne donosi izvore koji su mu poslužili kao inspiracĳa pri interpretacĳi freske.
S obzirom na to da su obojica autora istraživala i pisala o povĳesti Međimurja, na
očigledne sličnosti u njihovim interpretacĳama te na činjenicu da su samo njih dvojica
– koliko mi je u ovom trenutku poznato – obratila pozornost na sadržaj ove veoma
intrigantne alegorĳske freske, možemo pretpostaviti da se Horvat pri pisanju služio i
Zrinyĳevim djelom.
Zanimljivo, i Wurzbach je u svojem Biografskom leksikonu u natuknici o Anni Marĳi
Althann rođ. Pignatelly napisao da se grofica Althann prvi i zadnji put umĳešala u
državne poslove Habsburške Monarhĳe zbog nagovora grofice Bahyány. Iako
Wurzbach ne spominje kada se to točno dogodilo, kaže da je do nagovora došlo kada
je grofica Bahyány dobila nekakvu vĳest od Eugena iz Ugarske. Po primitku vĳesti,
grofica Bahyány pisala je grofici Althann, moleći je neka nagovori Karla da odgodi
donošenje zakona barem do Eugenova povratka u Beč, jer bi posljedice provedbe
zakona na Karlov način mogle biti nepredvidive. I grofica Althann je uspjela.10 Sudeći
prema dĳelovima sadržaja teksta koji se djelomično preklapaju u Wurzbachovu,
Zrinyĳevu i Horvatovu radu, očito se nešto veoma zanimljivo događalo 1720-ih na
relacĳama osobnih odnosa Karla, grofica i Eugena Savojskog, ali i u događanjima na
relacĳi Beč – ugarsko-hrvatsko područje.
I, jesu li Zrinyi i Horvat prepoznali simboliku alegorĳske freske? Freska ipak nosi
naziv “Obrana ustava Karla III.”, a ne “Obrana ugarskoga ustava”. Jesu li održive
interpretacĳe utemeljene na ideji da grofice i general brane “ugarsko-hrvatski ustav”
naspram Karlovih nasrtaja? Što je “ustav” Karla VI.? Tko su pak muškarac i žena
na fresci koji “s nebesa” promatraju strašnu borbu, a zanemareni su i u Zrinyĳevoj
i u Horvatovoj interpretacĳi? Zašto su glavni protagonisti i freske i priče iza njezina
nastanka Karlo, Eugen, grofica Bahyány i grofica Althann? I kako je uopće došlo
do toga da alegorĳska freska ovakva sadržaja nastane baš 1722. na svodu glavnoga
stubišta čakovečkoga dvorca?
Kralj i čakovečki dvorac

Nakon što su oni 12. veljače 1720. službeno postali vlasnici [grof i grofica Althann,
op. I. J.], dali su se zdušno na obnovu cĳeloga dvorca. (…) … dali su sagraditi i
sobe i dvorane za život gospodara, kao i za ugodan boravak uglednih gostĳu,
uklonivši svugdje grbove Zrinskih i postavili su na njihovo mjesto grbove
Altheimba i Pignatellĳa. Njih su opremili vrlo rĳetkim slikama, sagovima i ostalim
vrlo luksuznim namještajem tako obilno i tako raskošno da se to mjesto s pravom
moglo smatrati dostojnim boravka ne samo bilo kojega kneza, već i kralja. …
Josip Bedeković, 1752.11
10
Constantin WURZBACH, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Osterreich I (Wien: bez izd., 1856), 18.
11
Prĳevod preuzet iz: PUHMAJER, Čakovec. Stari grad, 82.
304
Luj XIV. učinio je od Versaillesa najpoznatĳi ranonovovjekovni brand. Dvorac,

odjeća, jezik, jednostavno sve francusko postalo je omiljeni europski brand. No, kada
se Luj XIV. htio odmoriti od svojih brandova i smišljeno programirane ceremonĳalnosti
Versaillesa, povukao bi se s pomno odabranim društvom u svoje “dvorce za odmor
i zabavu” ili, popularno zvane, “lovačke dvorce” kao što su bili Saint-Germain ili
Fontainebleau. Karlo VI. imao je također svoje Lustschlosses poput Laxenburga i
Favoriten, ali su ta mjesta najčešće bila i mjesta obiteljskoga odmora.12 Samozatajni
Karlo pak, kada se htio maknuti i od toga, ali i od ceremonĳalnosti Beča i Hourga,
često je, čini se, odlazio i u Čakovec, ponekad u posjet grofici Althann, ponekad s njom,
no često i u društvu Eugena Savojskog.13
Da bismo shvatili kako je markiza Pignatelly postala Karlova ljubavnica te kako
je postala grofica Althann i vlasnica međimurskoga vlastelinstva, moramo otputovati
u Karlovo neprežaljeno Španjolsko Kraljevstvo početkom 18. stoljeća. Karlo je 1704.,
tĳekom Rata za španjolsko nasljedstvo (1701. – 1714.), kao 17-godišnjak otišao u
Španjolsku da bi preuzeo vladarsko pravo svoje obitelji na španjolsku krunu. U
višegodišnjim borbama promjenjiva uspjeha između austrĳskoga i francuskoga
pretendenta, Karlo se ipak nĳe uspio ustoličiti u Madridu. Od 1704. pa sve do kraja
španjolskoga “kraljevanja” 1711. područje utjecaja habsburškoga pretendenta bila je
Katalonĳa, a Karlova prĳestolnica Barcelona. To će razdoblje uvelike obilježiti njegovo
austrĳsko vladanje: od španjolskoga ceremonĳala koji je dominirao životom bečkoga
dvora do utjecaja “španjolske klike”, tj. odabranog i utjecajnog društva koje je Karlo
upoznao u Španjolskoj, doveo u Beč i koje će u mnogočemu nastojati oblikovati
društveno-političku svakodnevicu austrĳskoga dĳela Monarhĳe. Jedan od najpoznatĳih
pripadnika toga “španjolskog kruga” bio je grof Johann Michael Althann. Karlo ga
je upoznao u prvim godinama boravaka na Pirenejskom poluotoku 1704./05., kada
je boravio u Lisabonu. Njihovo poznanstvo preraslo je u doživotno, blisko i intimno
prĳateljstvo.14 Odnos je, oslanjajući se ovdje na zaključke austrĳske historiografije, bio
uistinu intiman, pa se Karlu pripisuje biseksualna spolna orĳentacĳa. Kao vjerni dokazi
tomu uzimaju se zapisi iz Karlova dnevnika. Inače suzdržani Karlo uz Althannovo ime
u dnevniku je često zapisivao rĳeči “dragi”, “srcu najdraži”, “prĳatelj do smrti”, a na
dan Althannove smrti napisao je:
… 16. ožujka 1722. […] moje jedino srce, moja utjeha, moj najvjernĳi sluga, moj
najdraži prĳatelj, koji je mene kao i ja njega 19 godina intimno volio, imali smo
pravo prĳateljstvo koje u ovih 19 godina ni jednom nĳe bilo ugroženo, moj
komornik, poslĳe vrhovni upravitelj konjušnica, moje sve, moj najdraži Michael
Johann grof Althann umro je u četvrt sata, naše je srce slomljeno, ali će vječno biti
12
Jeroen DUINDAM, Vienna and Versailles, The Courts of Europe’s Dynastic Rivals, 1550–1780 (Cambridge:
Cambridge University Press, 2006), 146-149.
13
HORVAT, Poviest Međimurja, 198-200; Vladimir KALŠAN, Međimurska povĳest (Zagreb: V. Kalšan, 2006),
162-163.
14
Bernd RILL, Karl VI.: Habsburg als barocke Großmacht (Graz – Wien – Köln: Verlag Styria, 1992), 85-86.
305
u mom srcu i u srcu svoje djece i supruge, jer mu to dugujem i na čemu ću mu

uvĳek biti zahvalan. Bogu ispovĳedam svoju tugu, jer sam svu utjehu, sve izgubio.
Bog neka mu je milostiv, a mene neka utješi. Amen. …15
No, gotovo istovremeno kada je Karlo upoznao grofa Althanna, upoznao je i

markizu Annu Marĳu Pignatelly. Markiza je rođena 26. srpnja 1689. u Alcúdĳi u
Španjolskoj. Poput Althanna, i ona je 1711. otišla s Karlom u Beč.16 No, je li i ta veza
bila doživotna možemo samo pretpostaviti.17 U hrvatskoj historiografiji – u austrĳskoj
nisam pronašla ovaj podatak – možete pročitati objašnjenje da je do braka između
grofa Althanna i markize Pignatelly došlo u trenutku kada je markiza ostala trudna
s Karlom te ju je kralj, da bi joj sačuvao čast, oženio za svojega dragog prĳatelja.18
Kao nagradu / vjenčani dar, novi bračni par Althann dobio je 1719. međimursko
vlastelinstvo. Nakon Althannove smrti 1722. vlasnica obiteljske imovine postala je
grofica Althann. Pod upravom Althanna to se vlastelinstvo počelo iznova gospodarski
razvĳati, koristeći svoje poljoprivredne i infrastrukturne potencĳale, a i dvorac se
počeo intenzivno obnavljati.19 Iako se grofica Althann nakon suprugove smrti preselila
u Beč i bila je utjecajna Hofdame,20 često je dolazila u Čakovec, no kao što je rečeno,
najčešće u društvu Karla VI. i Eugena Savojskog. Kada Bedeković opisuje čakovečki
dvorac kao dvorac dostojan kralja, a imajući u vidu prirodu odnosa grofice Althann i
Karla, nĳe nemoguće pretpostaviti da je dvorac i obnavljan da bi udovoljio potrebama
kraljevske udobnosti. Koliki je utjecaj grofica Althann imala na Karla tek bi trebalo
istražiti. Uopćen je historiografski stav da je utjecaj habsburških dama-ljubavnica,
partnerica, na politički život Habsburške Monarhĳe u odnosu na francuski primjer
15
Njegov dnevnik otkriva još pokoji detalj koji ide u prilog tezi o Karlovoj biseksualnosti. Pred kraj
svojega života, 10. srpnja 1740. Karlo je zapisao osvrt o jednom momku iz svoje pratnje u lovu: “… dečko
pravi sluga, dobar, ja sretan, dražestan, srdačan razgovor, dugo se ljubi, drag zasigurno…”; sve u: Karl
VOCELKA – Lynne HELLER, Die private Welt der Habsburger, Leben und Alltag einer Familie (Graz – Wien
– Köln: Verlag Styria, 1988), 161.
16
Godine 1711. umro je Karlov brat Josip I. Taj je događaj označio početak kraja Rata za španjolsko
naslĳeđe i habsburške vlasti nad Španjolskom. Naime, u ozračju sveprisutne ideje o europskoj ravnoteži
moći, Habsburgovac nĳe mogao u svojem posjedu imati španjolsku i carsko-kraljevsku krunu. Karlo se
vratio u Beč da bi preuzeo vladarske obveze prema Austrĳskoj kući, kao preostalom dĳelu habsburškoga
područja vladanja.
17
Grofica Althann bila je zaštitnica i promicateljica rada umjetnika i znanstvenika u Beču, pa su 1730-ih
Bečom kružile glasine o njezinoj vezi s poznatim bečkim skladateljem talĳanskoga podrĳetla Pietrom
Trapassĳem, poznatim pod pseudonimom Metastasio. WURZBACH, Biographisches Lexikon I, 18.
18
HORVAT, Poviest Međimurja, 199. Za razliku od španjolskih Habsburgovaca, austrĳski su bili mnogo
diskretnĳi u svojim preljubima i teško je doći do podataka o njihovoj izvanbračnoj djeci. Zato možemo
samo pretpostaviti jesu li trojica sinova grofice Pignatelly Karlova ili Althannova djeca. Vidi VOCELKA
– HELLER, Die private Welt, 133-152.
19
KALŠAN, Međimurska povĳest, 162-173.
20
Karlo joj je dodĳelio čast dvorske dame i uvrstio je u Red dama zvjezdanoga križa (Sternkreuzorden),
najuglednĳi red za dvorske dame, koji je osnovala carica i kraljica Eleonora, supruga Ferdinanda III., 18.
rujna 1668. godine. Stefan SEITSCHEK – Herbert HUTTERER – Gerald THEIMER (ur.), 300 Jahre Karl VI. 1711
– 1740. Spuren der Herrscha des “letzten” Habsburgers, Katalog izložbe (Beč: Österr. Staatscharchiv, 2011), 24.
306
gotovo pa nepostojeća kategorĳa, naprotiv, kao da nisu ni postojale.21 Suvremenici su

imali identičan stav. Eugen Savojski smatrao je to žalosnim, propuštenom prilikom
koja se mogla iskoristiti za jačanje kraljeva ugleda i moći. Naime, opisujući u svojim
memoarima 1724. godinu, Eugen je zapažanja započeo rĳečima: “… strašno sam se
zaokupio brigama o unutarnjem stanju monarhĳe. …”22 i u tim razmišljanjima nĳe
dĳelio savjete samo kraljevim savjetnicima. Savojski se osvrnuo i na groficu Althann,
koju naziva Karlovom ljubavnicom, svojom prĳateljicom, i žali što svoju bliskost s
kraljem ne iskoristi na bolji način, pa je zapisao:
… zašto ne potaknete cara da se potrudi postati popularnĳi među knezovima

izbornicima i pokrajinskim vladarima Carstva, neka ih privuče u Beč veličanstvenim
zabavama, dodĳeli njima, njihovim savjetnicima časti Reda zlatnoga runa ili
nekoga drugog reda (koji može sam osnovati), dodĳeli časti njihovim nezakonitim
potomcima, ili male plaće i zgodne časnike njihovim ljubavnicama?…23
Eugen je bio briljantan političar koji je prepoznavao značenje “osobnoga” u politici

ranonovovjekovlja. Bio je to snažan katalizator uspješnosti politike svakoga centra i
osobne veze bile su jedan od najpopularnĳih i najprihvaćenĳih načina funkcioniranja
onodobnih europskih centara moći.24 Ipak, nĳe lako odgovoriti na pitanje zašto ga
grofica Althann nĳe poslušala ili možda zašto Karlo nĳe slušao nju. Dio se odgovora
moguće krĳe i u činjenici da se veličanstvenost Monarhĳe i ekskluzivnost njezina
elitnoga društva gradila i na ideji barokne pobožnosti i morala kao ideala društvenoga
ponašanja. No, ni u Habsburškoj Monarhĳi taj ideal nĳe lako zaživljavao u praksi, pa
je Eugen mudro sugerirao prihvaćanje nesavršene stvarnosti i njezino iskorištavanje
radi jačanja ugleda i moći vladajuće kuće. Pitanje koje mi se čini ipak zanimljivĳe
u ovom trenutku – a ovdje ga mogu tek otvoriti – jest koliko je veza Karlo-grofica
Althann-Čakovec oblikovala društveno-političku svakodnevicu Ugarsko-Hrvatskoga
Kraljevstva? I može li se u kontekstu toga barem djelomično opovrgnuti teza o
neupletanju dama-partnerica na politički život Monarhĳe? Tek Krčelić u svojim Annuae
spominje da je grofica Althann
… uživala veliki ugled kod cara Karla VI., god. 1733. očuvala je zagrebačkom
kaptolu i dĳecezi bekšinski arhiđakonat, koji kaptolu daje desetinu, sprĳečila
osnivanje sombateljske biskupĳe i iskazala zagrebačkoj crkvi brojne druge usluge
za vlade Karla VI.…25
21
VOCELKA – HELLER, Die private Welt, 145-147.
22
Willam MUDFORD (ur. i prev.), Memoirs of Prince Eugene of Savoy (New York: Ezra Sargeant, 1811), 212.
23
MUDFORD, Memoirs of Prince Eugene, 214.
24
Hillay ZMORA, Monarchy, Aristocracy and State in Europe 1300–1800 (London – New York: Routledge,
2001), 5, 80.
25
Adam Baltazar KRČELIĆ, Annuae ili Historĳa 1748–1767 (Zagreb: JAZU, 1952), 194.
307
Očito, scenarĳ u pozadini nastanka alegorĳske freske nĳe bio jedini slučaj kada je
grofica Althann intervenirala i uplela se u “državna pitanja”. Ipak, kada je to učinila
1720-ih, to je bilo uz poticaj i molbu još jedne prĳateljice Eugena Savojskog, Eleonore
Magdalene Ursule rođ. Stramann, udane Bahyány.
Eugen i Eleonora: samo prĳatelji

Eleonora ili, kako su je suvremenici zvali, “schone Lori” bila je kći Teodora Athleta
Heinricha Stramanna, prvoga ministra bečkoga dvora od 1683. do 1693. godine.
Politička vizĳa i cilj toga vrsnog diplomata bilo je jačanje habsburškoga utjecaja unutar
Carstva i Monarhĳe, a sredstvo ostvarenja njegovih vizĳa bilo je prokušane recepture:
ženidbena politika. Uspješnu interesno-bračno-političku priču Teodor Stramann
kreirao je između članova obitelji Habsburg i najuglednĳih obitelji Carstva, ali je taj
scenarĳ primĳenio i u ugarsko-hrvatskom političkom kompleksu. Grof Stramann
imao je pet sinova i tri kćeri. Jedna od njih bila je i Eleonora Magdalena Ursula, koja
se 25. studenoga 1692. udala za grofa Adama Bahyányja.26 Devet mjeseci nakon
sklapanja braka Adam II. Bahyány postao je hrvatski ban.27
Novi bračni par Bahyány-Stramann kupio je 1695. dio vlastelinstva Ludbreg
s “dvorom” / “tvrđavom” / “starim gradom”, kako se dvorac nazivao u spisima, te
su ga upravo Adam i Eleonora počeli prilagođivati svojim životnim potrebama.28 Ban
Bahyány kupio je iste godine grofici kuću u Varaždinu. Nakon njegove smrti 1703.
grofica je postala vlasnica imanja te je dodatno ulagala u postojeće imovinsko stanje.
Godine 1715. kupila je i čitavo ludbreško vlastelinstvo.29
U austrĳskoj historiografiji grofica je manje poznata po svojoj hrvatskoj imovini,
a više zbog svoje veze s Eugenom Savojskim. Nĳe poznato kada je započelo njihovo
prĳateljstvo. Mogu se pronaći mišljenja da ga je Eleonora upoznala još 1690-ih u domu
svojega oca, kada je Eugen bio tek na početku svoje vojno-političke karĳere.30 Iako postoje
navodi u literaturi da mu je bila ljubavnica, sudeći prema Eugenovim memoarima,
čini se vjerodostojnĳim okarakterizirati njihov odnos platonski prĳateljskim. Eugen i
Eleonora počeli su se intenzivnĳe družiti u 1720-ima, u “mirnĳim” godinama Eugenova
života, kada je njihovo druženje u bečkoj palači grofice Bahyány – Herrengasse 12 –
bilo gotovo svakodnevno. Odabrano društvo i kartanje, čini se, bila je kombinacĳa koja
je uveseljavala oboje.31 Pored toga, u novĳim istraživanjima i biografskim izdanjima
26
WURZBACH, Biographisches Lexikon I, 310-311.
27
Nažalost, lik i djelo bana Bahyányja (1693.–1703.) gotovo su nepoznati hrvatskoj historiografiji. Ukratko
vidi u: “Bahyány, Adam”, Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL) 1 (Zagreb: Jugoslavenski leksikografski
zavod, 1983), 530-531.
28
Mladen OBAD ŠČITAROCI, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja (Zagreb: Školska knjiga, 1993), 142-147.
29
“Bahyány, Adam”, HBL 1, 530.
30
Adolf WISSERT, “Die Geschichte einer edlen Freundscha . Gräfin Eleonore Bahyány aus Warasdin
und Prinz Eugen von Savoyen”, Deutsche Zeitung in Kroatien, 3 (1943), 127, 8.
31
MUDFORD, Memoirs of Prince Eugene, 248-250.
308
o Eugenu Savojskom sve je više autora sklonĳe mišljenju da je Eugen Savojski bio
homoseksualac.32
Ključno je pitanje i u ovom slučaju je li i kako je bliskost Eleonore i Eugena utjecala
na društveno-politička zbivanja unutar Ugarsko-Hrvatskoga Kraljevstva? Jesu li
pojedinci iz hrvatskoga plemstva prepoznali prednosti toga prĳateljstva? Čini se da
barem jedan jest.
Petar Keglević, povremeni banski namjesnik u vojnim i političkim pitanjima od
1702. do 1712., pismom je 18. ožujka 1705. zamolio groficu Bahyány za posredovanje
pri Dvorskom ratnom vĳeću da bi dobio funkcĳu vrhovnoga kraljevskog kapetana.
Mjesec dana nakon poslanoga pisma molba mu je bila uvažena.33 Teško je zanemariti
činjenicu da je predsjednik Dvorskoga ratnog vĳeća bio upravo Eugen Savojski (1703.
– 1736.).
Kao i u slučaju grofice Althann, i ovo je tek početak istraživanja i pronalazaka
scenarĳa u kojemu su grofice sa snažnim vezama na dvoru – u ovom slučaju i najjačima
– mogle kreirati društveno-političku svakodnevicu ako su tako željele. Pa zašto se ta
volja i suptilna politička aktivnost pokrenula 1722. godine?
Grofice, general i “Obrana ustava” Karla VI.: zašto?

… Iz kojega razloga Austrĳska kuća želi Transilvanĳu oružano osvojiti ako ne
zbog konsolidacĳe svoje moći, odnosno temelja te moći? Razumljivo je zašto bi
neki ministri radĳe dopustili da im se odsĳeče ruka nego da dopuste da se zemlja
odcĳepi. Očito je da Austrĳska kuća neće imati muškoga nasljednika, pa žele
zauzdati Ugarsku posredstvom Transilvanĳe kako bi i ženska loza imala pravo
vladanja.
Ferenc II. Rákóczi, 1706.34
Rákóczĳev osvrt odnosio se na glavnoga tvorca dvorske politike u ugarskim

zemljama početkom 18. stoljeća, Eugena Savojskog. I da, Rákóczi je djelomično imao
pravo. U pitanju nasljednoga prava Habsburgovaca unutar ugarske zajednice čitavo je
kraljevstvo uistinu trebalo “zauzdati”. Habsburgovci su već 1706. bili svjesni potencĳalno
nepovoljnih političko-pravnih okolnosti za Austrĳsku kuću u ugarskim zemljama
ako ostanu bez muškoga nasljednika. Naime, vizĳa prava nasljedstva i habsburškim
ženskim potomcima formulirana je već 1703. tajnim obiteljskim ugovorom – Pactum
mutuae successionis – a javni je izričaj taj ugovor, uz određene izmjene, doživio u Karlovoj
32
Nicholas HENDERSON, Prince Eugene of Savoy: a biography (London: Weidenfeld & Nicolson, 1964),
21; Helmut OEHLER, Prinz Eugen im Urteil Europas: Ein Mythus und sein Niederschlag in Dichtung und
Geschichtsschreibung (München: Bruckmann, 1944), 108-109; Louis CROMPTON, Homosexuality and
Civilization (Cambridge, Mass. i dr.: Belknap Press of Harvard University Press, 2003), 350.
33
Ivana JUKIĆ, Zagrebački biskup Emerik Esterházy i čl. 7. / Hrvatska pragmatička sankcĳa iz 1712., magistarski
rad (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005), 120, bilj. 338.
34
Ágnes R. VÁRKONY, “The Last Decades of the Independent Principality (1660–1711)”, <hp://mek.oszk.
hu/03400/03407/html/256.html> (pristupljeno 22. II. 2013.)
309
Pragmatičkoj sankcĳi 1713. godine. No, i tajni obiteljski ugovor i kasnĳi Karlov nasljedni
zakon imali su u ugarskim zemljama lavovski zakonski protuargument: članak 3:1687.
Iako su Habsburgovci 1687. dobili nasljedno pravo, spomenuti je zakonski članak
plemstvu čitave ugarske zajednice vraćao pravo slobodnoga izbora kralja ako izumre
habsburška muška loza. I bečki dvor i ugarsko plemstvo bili su svjesni prednosti i
opasnosti trenutka odluke mnogo prĳe 1722., kada je Beč konačno dobio i ugarsko
priznanje Pragmatičke sankcĳe. U tom procesu “zauzdavanja” Ugarske pozornost
bečkoga dvora nĳe bila usmjerena samo prema Transilvanĳi kao području snažnoga
dvorskog utjecaja, kako je smatrao Rákóczi, nego i prema Hrvatskom Kraljevstvu.
Suprotno Rákóczĳevu razmišljanju, a i većine suvremenika, Hrvatski je sabor 1712.
donio čl. 7:1712. o priznanju nasljedstva habsburškoj ženskoj lozi unutar Hrvatskoga
Kraljevstva neovisno o čl. 3:1687., a isto je učinila i Transilvanĳa u ožujku 1722., dva
mjeseca prĳe nego što je svoje konačno “da” rekao i Ugarski sabor. Interesni pogledi i
Transilvanĳe i Hrvatske okrenuli su se prema bečkom dvoru i “zauzdali” Ugarsku u
užem smislu. Kako?
Jedan od učinkovitĳih i stoljećima već dokazano provjerenih načina prodora
habsburških, tj. interesa centra unutar ugarskih provincĳa vladanja bilo je stvaranje
lojalne elite. Kreiranje dĳarhĳe ili “suvlašće” s odabranom elitom koja je trebala
promovirati i provesti ideje stvaranja funkcionalne monarhĳe u realnost bio je
višegeneracĳski posao. Habsburški su vladari 16. stoljeća morali birati partnere u
vladanju uglavnom iz redova domaćega ugarsko-hrvatskog plemstva, no barokni su
Habsburgovci, napose nakon 1683., intenzivno kreirali lojalnu elitu unutar ugarskoga
kompleksa podjelama vlasništva nad unosnim vlastelinstvima “stranom” plemstvu
koje je postajalo “domaće” uz pomoć indigenata. S druge strane, stvaranjem ženidbenih
veza najmoćnĳih domaćih velikaša s velikaškim obiteljima iz snažno umrežene
monarhĳske “nadstrukture”, odane prĳe svega monarhĳskim interesima, stvoreno je
povoljnĳe ozračje za Austrĳsku kuću unutar ugarskih zemalja.
Grofice Althann i Bahyány te Eugen Savojski dio su te politike i vjerujem da se
u tome krĳe važan dio odgovora na pitanje “zašto” grofice i general brane “ustav”
Karla VI. Okvir Habsburške Monarhĳe, koji se u 1720-ima nastojao trajno ili “za sva
vremena” očuvati Karlovim “ustavom”, tj. Pragmatičkom sankcĳom, bio je jamstvo ne
samo kraljevu nego i njihovu vlasništvu i interesima. No, činjenica da je utjecajna trojka
nastojala braniti monarhĳski okvir na svoj, a ne na Karlov način, svjedoči ponajbolje o
prirodi habsburških političkih uspjeha u ugarskoj zajednici od 1687. do 1723. godine.
Kralj je imao ambicĳe biti “apsolutni” vladar u provincĳi, no vladati “apsolutistički”
u provincĳi značilo je otvoriti se savjetima odane elite, posredstvom koje je vladar
uistinu bio umrežen u provincĳalne strukture moći. Suradnja s elitom bila je preduvjet
ostvarenja interesa centra, no pripadnost odabranoj eliti ovisila je o kralju. Upravo je
Karlo VI. darovao Eugenu Savojskom vlastelinstvo Belje u konačnom opsegu 1716.
310
godine.35 Grofica Bahyány svoje je ludbreško vlastelinstvo zaokružila 1715., a grofovi

Althann međimursko 1719. godine. Kada govorimo o dĳarhĳi kao višegeneracĳskomu
ulaganju u posao uspješnoga vladanja centra, spomenut ću osnovne činjenice kako
su u kreiranju društveno-političke svakodnevice ugarsko-hrvatskoga monarhĳskog
dĳela u drugoj polovini 18. stoljeća sudjelovali sinovi dvĳu grofica. Ludovik Bahyány
bio je ugarski palatin od 1751. do 1765., a njegov brat Karlo, nakon višegodišnje
vojne službe upravo pod Eugenovim zapovjedništvom, od 1743. do 1756. obnašao je
funkcĳu hrvatskoga bana.36 Najstarĳi sin grofice Althann, Johann Michael, osim što je
bio potpredsjednik Češke kancelarĳe i potpredsjednik Vrhovnoga suda u Beču, nakon
1755. postao je vlasnikom međimurskoga vlastelinstva, a upravo je njega Marĳa Terezĳa
imenovala predsjednikom povjerenstva koje je trebalo dati ocjenu stanja u Banskoj
Hrvatskoj nakon Križevačke bune 1755. godine. Njegov brat Anton bio je general u
carskoj vojsci, a Michael Karlo, vacki biskup (1718. – 1734.).37 Karlo VI. ipak je, čini se,
Marĳi Terezĳi ostavio u naslĳeđe još ponešto pored zakona.
Osvrnula bih se na još jedan interpretacĳski detalj freske, koji spominju i Zrinyi i
Horvat i Wurzbach: grofica Bahyány moli groficu Althann da nagovori Karla neka
pričeka susret s Eugenom i tek nakon toga donese konačnu odluku kako provesti
zakon u Ugarskoj. Sudeći prema do sada poznatim izvorima, čini da Karlo VI. nĳe
uvĳek imao strpljenja za ugarske društveno-političke prilike i navike. Ili je strpljenje
gubio samo kada je u pitanju bilo nasljedno pravo? Još 1712. Karlo je imao namjeru
na krunidbenom Saboru obznaniti ugarskim zemljama da će se prema njima ponašati
jednako kao i prema ostalim habsburškim nasljednim zemljama. Takvu političku
nepromišljenost sprĳečila je njegova majka, ujedno i regentica Eleonora, savjetujući
ga da će ugarske prilike mit aller milde rĳešiti upravo ona.38 U 1720-ima čini se da je
zagovornik mit aller milde politike bio Eugen Savojski, koji je, poput regentice Eleonore
1711./12., uspio provesti ideju nasljednoga prava ženskoj habsburškoj lozi i u Ugarskoj
u užem smislu zahvaljujući suradnji s pojedincima iz najutjecajnĳih ugarskih obitelji:
Esterházy i Pálffy.39 Uzmemo li u obzir fresku iz čakovečkoga dvorca, Eugen je priliku
za provedbu te politike mogao zahvaliti utjecaju i djelovanjima dvĳu grofica. On sam
očito je slĳedio vlastiti savjet o uvažavanju “osobnoga” u kreiranju uspješne politike, a
i čini se najvjerojatnĳim da je 1722. utjecajna trojka branila Karlovu Monarhĳu i “ustav”
ponajviše od njega samog.
35
Ive MAŽURAN – Stjepan SRŠAN – Davorin TASLIDŽIĆ, “Stoljeća opstojnosti / simbol Savojski”,
Povećalo 1 (2004), 11-12.
36
“Bahyány, Karlo”, HBL 1, 531-532; Ivana HORBEC, “Homo principis et homo statuum – banska služba za
vladavine Marĳe Terezĳe“, Povĳesni prilozi 37 (2009), 293-300.
37
“Althann”, HBL 1, 95.
38
Ivana JUKIĆ, Hrvatska pragmatička sankcĳa: cum Regi, tum Patriae, doktorski rad (Filozofski fakultet u
Zagrebu, 2009), 136, bilj. 310.
39
MUDFORD, Memoirs of Prince Eugene, 198; JUKIĆ, Hrvatska pragmatička sankcĳa, 127, bilj. 290.
311
Novi pogled na fresku, novi pogled na ugarsko-hrvatsku prošlost?

U ozračju opisanih osobnih veza monarhĳskih moćnika koje su izravno ili neizravno
bile posljedica monarhĳskih interesa nastala je alegorĳska freska naziva “Obrana
ustava Karla III.” na svodu čakovečkoga dvorca. Evo kako bih je interpretirala:
“Ustav” Karla VI. koji brane glavni protagonisti alegorĳske freske njegova je
Pragmatička sankcĳa. Freska predstavlja borbu koja se u vezi s priznanjem toga zakona
vodila unutar Ugarskoga Kraljevstva u užem smislu, kao jedinoga dĳela Monarhĳe
koji do lipnja 1722. nĳe priznao pravo nasljedstva habsburškomu ženskom potomku.
No, toj odluci odupirao se tek dio plemstva i Ugarske i ugarske zajednice. Do početka
zasjedanja Sabora 1722. Dvor je već imao hrvatsko i transilvanĳsko priznanje. Stoga
žena koja drži dĳelove jonskoga stupa / Panonĳa i želi obraniti ostatke Ugarske može
simbolizirati dio plemstva koji je opstojnost povĳesno-pravne baštine ugarskoga dĳela
Monarhĳe vidio u političkoj opcĳi suradnje s kraljem i njegovom elitom. Herkul i Atena,
Eugen i grofica Bahyány, simboliziraju elitu iz monarhĳske “nadstrukture” koja
je pomagala kralju u provođenju njegovih političkih namjera. Lav, za kojega Zrinyi
kaže da predstavlja otpor, simbolizira otpor onoga dĳela ugarskoga plemstva koji
se nĳe mogao pomiriti s odlukama nastalim 1687. (nasljedno pravo i ukidanje prava
otpora kralju, tj. čl. 31:1202.) i uporno su priželjkivali njihovo ukidanje. Veliku pomoć
u tim nastojanjima i političkim dĳalozima s bečkim dvorom pružao im je spomenuti
čl. 3:1687. No, monarhĳska “nadstruktura” uspjela je marginalizirati važnost i snagu
toga zakonskog članka jer se poslužila suradnjom sa staleškim korporacĳama unutar
ugarske zajednice koje nisu blagonaklono gledale prema zagovornicima čl. 3:1687.
Naime, muškarac koji nemoćno sjedi ispod lava, a Zrinyi ga u svojoj interpretacĳi
naziva “pogaženo mađarstvo”, može simbolizirati veći dio ugarskoga plemićkog
društva, koji je svoje nade u bolje sutra također vidio u potpori kralju i njegovoj eliti.
Borba za “ustav” Karla VI. nĳe bila laka, ali s obzirom na ishod borbe 1722. jasno je tko
je i uz pomoć koga izišao kao pobjednik. A gdje je Karlo VI. na fresci? Logično, samo
je jedna osoba 1720-ih mogla vladati prema “ovlastima s neba” ili božanskom pravu.
Na nebeskom svodu freske kao kralj i nesuđena kraljica prikazani su Karlo i Ana
Maria Pignatelly-Althann. Naručiteljica freske bila je grofica Althann, pa je donekle
razumljivo zašto je, barem u svojem dvorcu i na alegorĳi koju je sama naručila, imala
pravo biti kraljicom.
I kako ovakve priče mogu promĳeniti naše poimanje ugarsko-hrvatske
ranonovovjekovne prošlosti?
Kralj, ljubavnice, prĳatelji i prĳateljice priče su koje će pobuditi veliko zanimanje, ali
– na žalost historiografije – kao da bježe od interpretacĳa društveno-političke realnosti
utemeljene na izvorima koji, doista često tek u tragovima, svjedoče o tim odnosima.
Prednost uglavnom imaju dostupnĳi institucionalni spisi. No, u razdoblju kada je posao
države bio prilično osoban, čini mi se da je historiografska marginalizacĳa “osobnoga”
neopravdana. Mjesta konačnih odluka možda i jesu bili sabori i sjednice različitih
institucĳa, no pripremni razgovori ili preduvjeti za ostvarenje tih odluka događali
312
su se unutar dvoraca diljem Monarhĳe, pa tako i u dvorcima današnjega Hrvatskog

zagorja i sjeverne Hrvatske. Ako pritom uzmemo u obzir da su vlasnice tih dvoraca
bile utjecajne Hofdamen u intimno-prĳateljskim odnosima s najmoćnĳim pojedincima
Monarhĳe te istovremeno s boravišnim adresama u Beču, centru moći, analiza
ugarsko-hrvatskoga ranonovovjekovlja, napose od 1680. do 1750., zahtĳeva preobražaj.
Možda bi bilo poželjno da i povjesničari poslušaju Eugenov savjet i prigrle “osobno”
kao važan element prilikom analiziranja prošlosti, napose ranonovovjekovne, kada
je većina poslovanja ionako bila osobne prirode. “Samo posao” je, uostalom, zabluda
nekih kasnĳih vremena.
313
Ivana Jukić
Ladies-in-waiting outside of Viennese court:

How did they create socio-political environment of the Hungarian and Croatian
early modern period’ scope?
Summary
Socio-political everyday life of the Habsburg Monarchy was heavily shaped by the activities
and life styles of the elites, their mutual relations and connections. It was not before the last
two decades that the historiography has paid some aention to the “personal” in the affair of
ruling as well as to the role of the ladies-in-waiting, very o en owners of the wealthy estates,
whose role has manifested as very important. Off course, the area of the Kingdom of Hungary-
Croatia was not an exception. Nevertheless, these ladies are still rather unknown in Croatian
historiography. Hence, the main goal of this paper is to point out the influence of the two of
those ladies-in-waiting who were also the owners of the very wealthy estates in the Kingdom of
Hungary-Croatia: Countess Bahyány and Countess Althann. Both were married to the much
influential magnates, but also close friends and partners of the two of the most powerful men of
the Habsburg Monarchy in the first half of the 18th century - the emperor and the king Charles VI
of Habsburg and Eugen of Savoy. In the paper the author asks if these relations could positively
reflect on socio-political relations within the Kingdom of Hungary-Croatia, or to the interests of
the individual members of the Hungarian or Croatian estates’ corporations. To answer to these
questions the author did her research not only based on the preserved wrien historical materials
or secondary literature, but the author also analyses the allegorical fresco on the ceilings in one
room of the Čakovec castle. This fresco was made in the 1720s on the initiative of Countess
Althann, the owner of the castle. This fresco itself as well as the circumstances of its fabrications
depicts the historical evidence of the importance of the associations of the political magnates in
the creations of the political intrigues of the Habsburg Monarchy of that period.
Key words: Eugen of Savoy, Countess Bahyány, Countess Althann, Charles VI of Habsburg,
Pragmatic sanction, Čakovec
314
Marĳan Sivrić
Rod Tributinić – Evangelisti (Vangelisti) – starinom iz Jajca

u središnjoj Bosni i njegov uspon u Dubrovniku
od sredine 15. do početka 17. stoljeća
Autor u članku donosi genealoški prikaz razvoja roda Evangelista, prvobitnoga

imena Tributinić, podrĳetlom iz Jajca u Bosni. Prikaz se temelji na građi Arhiva
Dubrovačke Republike, u prvom redu iz serĳa Javnoga notarĳata, ali i središnje
državne Kancelarĳe. Osobito su važne serĳe “Pacta matrimonialia”, “Libri
dotium” i “Testamenta”, nastale radom i djelovanjem Notarĳata. Za gospodarske
i poslovne aktivnosti predstavnika ove obitelji značajni su spisi u serĳama “Debita
notaria”, “Diversa notaria”, “Diversa Cancellariae” i druge. Zbog zadanosti obima
članka gospodarsku ćemo komponentu samo djelomično i usputno naglasiti.
Ključne rĳeči: rod Tributinić – Evangelisti (Vangelisti), Jajce, Dubrovnik,
trgovci, dubrovački građani – lazarini i antunini, ženidbeni ugovori, dote,
oporuke, genealogĳa
Doseljavanja na prostore Dubrovačke Republike, posebno u grad Dubrovnik i

njegova predgrađa Pile i Gruž, imaju dugotrajnu povĳest. Osobito su bila intenzivna
iz krajeva u zaleđu Republike – Humske zemlje (poslĳe Hercegovine) i područja
udaljenĳe Bosne. Migracĳe s tih prostora bile su žive već u srednjem vĳeku, ali nisu
posustajale ni u vrĳeme osmanlĳske prevlasti na tim područjima. Njihovi uzroci bili
su različiti – ekonomski, politički, ratovi i epidemĳe te mnogi drugi faktori, među
kojima nesumnjivo i poriv u potrazi za boljim, sigurnĳim i prosperitetnĳim životnim
uvjetima, u čĳim se predodžbama Dubrovačka Republika, osobito grad Dubrovnik,
činila kao “obećana” zemlja. Istina, mnogima se ta predodžba i želja, uz trud i veliki
napor, i ostvarila. Pored brojnih doseljenika iz nižih društvenih slojeva bilo je i onih
iz viših i imućnĳih, pa i onih iz reda vlastele – humske i bosanske, osobito nižega
ranga. Događalo se to u raznim razdobljima i različitim okolnostima – unutrašnjih
sukoba, ratnih prilika, a posebno u vrĳeme sve veće opasnosti od osmanskih osvajanja
te u vrĳeme postupnoga pada Bosne, a potom i Hercegovine u drugoj polovini 15.
stoljeća, ali i nakon toga. Tako se među doseljenicima iz Hercegovine u dubrovačkim
kronikama i genealogĳama, ali i arhivskim vrelima, spominju: Bratuli (nobili da Trebigne),
315
Karmonda (Radoević), Kresman-Krispi, Facenda, Grljenović, Mišljen(ović) nobili da

Stolaz1, Mioša nobili da Stolaz2, Popović, Pribilović, Radatović-Radovanović, Zuzori
(Zuzorić) nobili di Narenta i drugi. Svi spomenuti rodovi postali su članovi dubrovačkih
antunina, gornjega i najimućnĳega građanskog sloja. Mnoge doseljenike s tih prostora
nalazimo i u bratovštini dubrovačkih lazarina. Među doseljenicima iz Bosne, također
pripadnicima dubrovačkih antunina, spominju se obitelji Bogdanović, Klodorubović,
Casella, Glavić, Jesusović, Luginić, Primo. Među njima je i obitelj Evangelista, prĳe
obiteljskoga imena Tributinić, nazvana po predstavnicima njihove obitelji, skupljačima
tributa (danka) – mogoriša, dubrovačkoga danka bosanskim kraljevima za korištenje
vinograda na njihovu teritorĳu. Drugu solucĳu nastanka obiteljskoga imena Tributinić
daje dubrovački pisac 18. stoljeća Serafin M. Cerva u svojem djelu Bibliotheca Ragusina.
Naime, prezime je motivirano osobnim imenom Tiburtin, koje je imao sin Miljena
Jasnosalića (Tiburtinus, Milieni Jasnossalich filius). On je, kako priopćuje pisac, iz Jajca
u Bosni zbog turbulentnih prilika došao u Dubrovnik oko 1280. zajedno sa svojom
ženom Anom, kćeri Bogoslava Grebeljanovića.3
Serafin M. Cerva u istom djelu spominje više članova te obitelji – Gradoja,
Evangelistu i Braila – s prezimenom u obliku “Tiburtini”, “Tiburtino”, “Tiburtinus” i
“familia Tiburtina”.4
U povĳesnim vrelima susreću se razni oblici toga prezimena. Uz ime Gradoja
stoje oblici Tributinich, Terbutinich i Tributino, a uz Bjelosava ukupno sedam varĳanti:
Tributinich, Tarbutinich, Trbotinich, Trabutinich, Terbotinich, Terbutinch i Bilosalich
dicto Tributinich.5
Potrebno je istaknuti da se oblik obiteljskoga imena Tributinić redovitĳe
javlja u spisima službenĳe prirode, mada i tu ima slovnih izmjena. U kronikama i
rodoslovima te su izmjene različite i učestalĳe. To može biti posljedica višestoljetnoga
pisanja, dopunjavanja i prepisivanja rodoslova, ali i pogrešnoga čitanja iz predloška.
Neujednačenost se susreće i u povĳesnim vrelima.6 Nĳe suvišno spomenuti da je u
pisanju na talĳanskom hrvatskih prezimena, pa i osobnih imena, česta pojava umetanje
nekog od samoglasnika u suglasničku skupinu kada je na drugom mjestu slovo “r”,
npr. Grgić (Gargich), Grgurević (Gargurevich), Sršen (Sarscen). Nĳe li i s Tributinić isti
slučaj – Tirbutinich, Tarbutinich i dr.?
1
Marĳan SIVRIĆ, “O hercegovačkom rodu Mišljen(ović) i njegovu razvoju u Dubrovniku”, Hercegovina 20
(2006), 107-127.
2
Marĳan SIVRIĆ, “Rod Mioša (Čepikuća-Milša) i njegov razvoj u Dubrovniku”, Hercegovina 23 (2009),
35-60.
3
Serafin M. CERVA, Bibliotheca Ragusina in qua Ragusini scriptores eorumque gesta et scripta recensentur 1,
prir. Stjepan Krasić (Zagreb: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1975), 191; o istom vidi Ruža
ĆUK, “Dubrovačka porodica Tributinić u srednjem vĳeku”, Istraživanja 16 (2005), 241, bilj. 8.
4
CERVA, Bibliotheca Ragusina, 191, 296-297.
5
ĆUK, “Dubrovačka porodica Tributinić”, 242, bilj. 5, 243, bilj. 10.
6
O tome: Nenad VEKARIĆ, “Prĳedlog za normiranje dubrovačkih imena i prezimena iz povĳesnih vrela”,
Radovi Leksikografskog zavoda “Miroslav Krleža” 6 (1997), 17-25.
316
Marĳan Sivrić ▪ Rod Tributinić – Evangelisti (Vangelisti)...
Poslĳe preinačeni patronimik nastao je prema osobnom imenu Evangelista, koje se

ponekad u izvorima piše i kao Vangelista. U ovom je prilogu rĳeč upravo o toj obitelji –
Evangelista – od sredine 15. stoljeća do njezina izumiranja, po muškoj linĳi, početkom
17. stoljeća. U tom je razdoblju rod postigao veliki ugled. Serafin M. Cerva uvrstio ih je
u svoju Bibliotheca Ragusina kao veoma ugledan građanski rod, pa i među vrĳedne pisce
čĳa djela razmatra i procjenjuje. Posebno je potencirao četvoricu članova – Bjelosava
Gradojeva, Evangelistu Brailova, a potom Evangelistu Gabrielova i posljednjega Ivana
Evangelistu – kao vrĳedne sastavljače rodoslova, pisce kronika i sakupljače grbova.
Osobito ističe njihovu genealogĳu od 1300. do 1500. godine.7 U ovom članku težište
je na oporukama koje su ostavili pojedinci iz te obitelji te na ženidbenim ugovorima i
ispravama o mirazima i rodoslovlju obitelji.
***
Rod Evangelista prvobitno je nosio obiteljsko ime Tributinić. Po patronimiku

i nadimku jednoga pretka prozvali su se Evangelista. Prema starim dubrovačkim
kronikama, njihovo je prastaro podrĳetlo iz Jajca u Bosni, a u Dubrovnik su došli 1280.
godine (… trahe sua antica origine de Jajze, cia di Regno di Bosna, e che anno 1280. venuta
ad habitar nella Cia di Ragusa).8 Prema arhivskim podacima, mnogo je vjerojatnĳe da se
to dogodilo oko 1380. godine. Da su podrĳetlom iz Bosne potvrđuju i arhivska vrela.
Najstarĳi poznati predak obitelji je Gradoje Tributinić, koji je prethodno živio u Trnovi u
Primorju (Nove Zemlje). U ugovoru o doti od 6. lipnja 1399. stoji: Ego Gradoe Tributinich
de Tarnovo olim p(ar)tium Bossine…9 U jednom ugovoru u državnoj Kancelarĳi od 8.
sĳečnja 1371. spominje se Gradoe Tributiniich de Papoa.10 Nema sumnje da je Gradoje u
Bosanskom Kraljevstvu bio poznat i imao neki ugled, a neki ga drže i pripadnikom
nižega plemstva. U jednoj je prilici, 1. studenoga 1372., bio u ulozi izaslanika bana
Tvrtka (Gradoe Tributinich nuntius domini Bani de Bosna) kada preuzima danak –
mogoriš (pro margarisio) u iznosu od 60 perpera od Nikole di Restĳa, kamarlenga
Dubrovačke općine (a Nicolo di Resti camerlengo Comunis).11 U prilog tome ide i jedan
zapis (ugovoru) u Kancelarĳi od 24. listopada 1391., u kojem se Gradoje spominje kao
vlasnik sela Trnove (Milovec Stoychovich de Ternovo villa Gradoe Tributinich).12 Čini se da
se Gradoje već tada bavio trgovačkim poslovima. U dubrovačkim vrelima spominje se
i poslĳe. Tako se Gradoe Tributinić spominje u kupoprodajnom ugovoru od 5. lipnja
7
“Origine e genealogia di tue le famiglie dei ciadini della cia di Ragusa” (CERVA, Bibliotheca Ragusina, 191).
8
Državni arhiv u Dubrovniku (dalje: DAD), Genealogĳa Čingrĳa (Genealogia le famiglie ciadine di
Ragusa – Origine e genealogia della fameglia Vangelisti), f. 240.
9
DAD, Libri dotium Notariae (dalje: LDN), Sig. 13, ser. 1, No 3, f. 20’. Napomena: arhivske su oznake po
novom ustroju Arhiva Republike. Broj uz Sig. je oznaka fonda, a potom slĳedi broj serĳe.
10
DAD, Diversae Cancellariae (dalje: DC), Sig. 15, ser. 1, No 23, f. 3’.
11
DAD, DC, Sig. 15, ser. 1, No 23, f. 102.
12
DAD, DC, Sig. 15, ser. 1, No 29, f. 147’.
317
1399., kada po cĳeni od 13 perpera kupuje kobilu od Stepoja Milačića iz Trebinja.13

Kao Gradoe famulus regiminis spominje se u Malom vĳeću 15. svibnja 1392., u ulozi
zastupnika (tutores Decusse filie quondam Pribecii Radinovich).14 Nakon što je Republika
1399. zadobila Primorje, po svemu sudeći, Gradoje je optirao za Republiku i ostao na
njezinu području, što je učinila i neka druga sitnĳa humska vlastela. Staru trgovačku
tradicĳu nastavili su Tributinići u Dubrovniku, a njegov sin Bjelosav dĳelom u Italĳi.
Bjelosav je ujedno utemeljitelj obitelji u Dubrovniku.
Gradojev sin Bjelosav uputio se u Italĳu u potrazi za srećom i uspjehom u trgovini.
Kao trgovac, djelovao je u gradu Beneventu, gdje je u trgovačkim poslovima polučio
značajan uspjeh. Zahvaljujući poslovnom uspjehu, a samim tim i stečenom ugledu,
zaključio je brak s Anđelom, kćeri Evangeliste Mora, ugledne obitelji koja je dala
jednoga papu i kardinala. Bjelosav se sa ženom Anđelom vratio u Dubrovnik oko 1395.
godine.15 U braku su imali tri sina – Gradoja, Evangelistu i Braila, te kćer Marušu. Najstarĳi
sin Gradoje nĳe zasnovao obitelj, Evangelista je postao redovnik (dominikanac), a
Maruša je ostala neudana.
Lozu obitelji produžio je najmlađi Bjelosavov sin Brailo. Oženio se Poetronelom,
kćeri Luke Bratosalića, također istaknutoga dubrovačkog trgovca. Vidljivo je to iz
ugovora o doti od 24. listopada 1443., gdje stoji: Ego Brayllus Terbutinich, confiteor q(uod)
super me et omia mea bona p. dote e perchivio Petronelle filie q(uondam) Luxe Bratosalich
uxoris mee habui et recepi a tutoribus ipsius Petronelle videlicet a Vlatcho Bogdanovich, Thoma
di Dobrich di Nale (Nalješković), Marino Mislien (Mišljen) dantibus et mihi solventis…16
U braku su imali tri sina – Bielosava, Luku i Evangelistu. Prva dvojica nisu se ženila, a
najmlađi Evangelista zasnovao je obitelj. Brailo, sin Bjelosavov, ostavio je 7. studenoga
1466. u Notarĳatu u Dubrovniku pisanu oporuku (Testamentum Brailli Billosalich dicti
Tributinich).17 Oporučitelj Brailo odredio je više pobožnih – crkvenih i humanitarnih
legata. Razrĳešio je oporučnim odredbama i neposredne obiteljske nasljedne odnose
i budući nasljedni red. Prema starom dubrovačkom običaju, na prvom je mjestu
ostavio desetine i prvine (decime et primitie) u iznosu od 10 perpera, namĳenivši ih
katedralnoj crkvi Sv. Marĳe Velike. Crkvi sv. Ivana u predgrađu Ploče i tamošnjemu
kapelanu namjenjuje legate od po tri perpera. Isti iznos ostavlja Sv. Ivanu na Pustĳerni,
unutar zidina grada. Samostanu sv. Dominika u gradu ostavlja legat od 20 perpera.
Značajan legat od 30 perpera određuje za humanitarne nakane – Hospitalu svećenika
(Hospital di preti). Uz to svakom siromahu u Hospitalu daruje po jedan groš. Svojemu
13
DAD, DC, Sig. 15, ser. 1, No 32, f. 253’; Mihailo DINIĆ, Humsko-trebinjska vlastela, Posebna izdanja, knj.
397, Odeljenje društvenih nauka, knj. 54 (Beograd: SANU, 1967), 42 – reprint u: Iz srpske istorĳe srednjega
vĳeka (Beograd: Equilibrium, 2003), 358-359.
14
DAD, Sig. 1, ser. 1, No 29, f. 43; Nella LONZA – Zdravko ŠUNDRICA (prir.), Odluke dubrovačkih vĳeća
1390.–1392., Posebna izdanja, Monumenta historica Ragusina, knj. 6 (Zagreb – Dubrovnik: Hrvatska
akademĳa znanosti i umjetnosti – Zavod za povĳesne znanosti u Dubrovniku, 2005), 213.
15
DAD, Genealogĳa Čingrĳa, f. 240.
16
DAD, LDN, Sig. 13, ser. 1, No 6, f. 46’.
17
DAD, Testamenta Notariae (dalje: TN), Sig. 12, ser. 1, No 19, f. 141.
318
duhovnom ocu (ispovjedniku) ostavlja pet perpera za mise sv. Grgura te legat za 30
velikih misa. Nakon pobožnih i humanitarnih legata oporučitelj Brailo prelazi na
obiteljsko područje. Najprĳe daje odredbe o ženi Petronili. Njoj bi, uz njezinu dotu od
100 dukata, ostavio neko zemljište i robu na raspolaganje ako bi ostala vjerna postelji.
Ako bi se odlučila preudati, pripadalo bi joj 10 perpera kao dar od njega. Svojega sina
Vangelistu, s ostalom mu braćom, određuje za nasljednike. Ako njegov sin Evangelista
bude imao nasljednike, neka prvorođeni bude nasljednik, ali pod uvjetom da kuću ne
može unovčiti (prodati), niti darovati, niti na bilo koji način opteretiti i otuđiti, a sve
za dobro njegovih sinova – nasljednika. Bude li imao kćer, neka joj za udaju osigura
dotu od 500 dukata. Kada umre Evangelista ili ostane bez nasljednika, odredio je da
njegova nepokretna dobra pripadnu svećeniku, do trećega koljena (stupnja) srodstva,
s tim da bi izgovorio šest misa “setimana” za duše “naše” u crkvi Sv. Marĳe Velike.
Ako ne bi bilo moguće udovoljiti postavljenim uvjetima, neka se to ustupi drugom
svećeniku – rođaku u trećem koljenu. Bude li i to neostvarivo, neka o tome odluče
prokuratori crkve Sv. Marĳe Velike. Njegove dvĳe kuće – prva, nova, na kontradi sv.
Nikole, i druga blizu “Sancta Maria de Castello” – dale bi se na affit (najam). Polovinu
dobiti od ostvarenog najma ustupilo bi se svećeniku, najbolje kantoru, koji nedostaje
u crkvi Sv. Marĳe. Drugi dio ustupio bi se drugom svećeniku s obvezom da izgovori
pet misa u crkvi Sv. Marĳe. Neki posjed s kućom u Bačevu Dolu u Konavlima ostavio
bi svećeniku, svojemu rođaku u trećem koljenu, ako ih bude. Vinograd u Konavlima,
također u Bačevu Dolu, ostavlja Hospitalu. Dvĳe spomenute kuće, utržak od njih,
namĳenio je za svećenike pod rečenim uvjetima, s tim da trajno prelaze sa svećenika na
svećenika, o čemu bi brigu vodili prokuratori. Ako bi napredovale dobiti od njegovih
ostalih posjeda, upućuje i zagovara da se na račun toga sagradi jedna kuća za potrebe
Hospitala. Dvjema kćerima Bielosava Mirosalića ostavlja legat od 40 perpera; ako bi
preminula jedna od njih, neka sve pripadne drugoj. Fra Gabrielu pokojnoga M. de Bona
ostavlja pola peče platna “baretina” za izradu habita. Bratovštini postolara namjenjuje
legat od tri perpera. Na kraju je oporučitelj Brailo Bilosalić reč. Tributinić odredio i
pravni institut epitropa u sljedećim osobama: prete Andrea de Marcežić (Marcexic), Petar
de Goze, njegova žena dona Petronela, sin Vangelista i Lukša Đurđević (Gurgevih). Još
je prĳe za univerzalnoga nasljednika imenovao sina Vangelistu (Evangelistu), koji je
istodobno i epitrop – izvršitelj oporuke.
***
Evangelista, sin Brailov, oženio se Rusom (Ružom), kćeri Ivana, sina doktora
Tomasa Alduardĳa iz Ancone, koji je tada bio u službi Dubrovačke Republike kao
plaćeni lĳečnik. Potvrđuje nam to i ugovor o preuzimanju dote i prćĳe za ženu Ružu od
11. prosinca 1469. godine. U ugovoru stoji: Ego Evangelista filius olim Brali Tributinovich
confiteor q(uod) supra me et o(mn)ia mea bona pro dote et p(er)chivio Ruxe filie Joh(ann)is
mag(ist)ri Thome medici uxoris mee habui et recepi a dicto Johanne socero meo mihi dante et
319
solvente per dote et p(er) chivio p(dictis) ipp(erper)os sexcentos. Quam dota habui er recepi
ordinis et c(on)suetudinem Ragusii. Hec autem carta sit.18 U braku su Evangelista i Rusa
imali tri sina – Gabriela, Ivana i Antuna. Evangelista je imao i izvanbračnu kćer Marušu.
Najstarĳi Evangelistin sin Gabriel zasnovao je obitelj, a njegova mlađa braća nisu
se ženila. Upravo po spomenutom Evangelisti, sinu Brailovu, a ocu Gabriela, Ivana
i Antuna, uzeli su novo ime kuće – Evangelista, umjesto starog, dobro poznatog i
uglednog imena Tributinić.
Gabriel, sin Evangeliste, oženio se pripadnicom dubrovačke građanske obitelji
– Margaritom, kćeri Ivana Benediktovog Bratosaljića. Vidljivo je to iz ženidbenoga
ugovora (pacta matrimonialia) koji su Gabriel i Margarita zaključili 15. kolovoza 1499.
godine. U ugovoru je zabilježeno: Gabriel filius olim Evangeliste Braichi Terbutinovich
ex una p(ar)te et Margarita filia Johan(n)is Benchi Bratossalich ex altra parte. Cum Dei
Nomine simili contraxerunt matrimonium p. verba di presenti. Dicto scilicet Gabriel i(n)
dictam Margaritam tamq(uam) i(n) eis legitima(m) sposam et uxorem. Et dicta Margarita i(n)
dictu(m) Gabrielem tamq(uam) in eius legitimu(m) sponsum et maritu(m) amboduo secundum
canones Sacrosante Romane Ecclesie.19 Od tada počinje sve brži i jači društveni uspon
obitelji Evangelista. Gabriel i Margarita imali su sina Evangelistu i kćer Rusu. Gabriel
je bio trgovac, pa se npr. 1502. pojavljuje u nekoliko novčanih transakcĳa. Neka su
zaduženja zabilježena u Notarĳatu (Debitae Notariae) kod osoba iz vlastelinskih kuća –
Gondola, Goze i Bona. Dana 10. listopada 1502. zadužuje se kod ser Nikole I. Nicolina
de Gondola na 120 perpera, na rok od šest mjeseci. Drugo zaduženje ostvario je 10.
listopada kod ser Marina D. Alojza de Goze na 232 zlatna dukata (ducatos auri ducentos
triginta duos), na rok od 15 mjeseci. Treće zaduženje imao je 21. listopada 1502., taj put
kod ser Alojza Ni. di Bona na iznos od 150 perpera, na rok do sredine ožujka iduće,
1503. godine.20 Gabriel je u Notarĳatu 7. listopada 1543. ostavio oporuku (Testamento
Gabriele d’ Evangelista), koja je proglašena u Notarĳatu 16. studenoga 1544. godine.21
Na prvom mjestu namĳenio je decime et primitie crkvi Sv. Marĳe Velike – dubrovačkoj
katedrali. Zavjetnoj crkvi Sv. Marĳe od Milosrđa na dubrovačkim Dančama ostavio je
legat od šest groša. Legat je ostavio za gregorĳanske mise za dušu svoju, i uobičajenu
pjevanu, koju bi rekao prete Andrĳa Radulić, jedan od svjedoka Gabrielove oporuke.
Svoju ženu određuje za gospodaricu i vlasnicu svega njegovog za života svojega, kao
i dote od 500 dukata koju je donĳela. Njezinoj kćeri Marici u znak ljubavi daruje pet
dukata za kupnju prstena. Isprava, koju je svojom rukom napisao Francesco Sylvano,
u Notarĳatu, glasi na 500 dukata. Od toga iznosa naredio je da se napravi odjeća za
njegovu kćer Rusu. Ono što bi nedostajalo (za dotu) do 1300 dukata ostavio je njezin
(Rusin) djed (barba), a račun je kod njegova sina Evangeliste. Njega je zamolio da učini
sve kako je u oporuci izloženo. Za univerzalnoga nasljednika odredio je svojega zeta
18
DAD, LDN, Sig. 13, ser. 1, No 7, f. 103’.
19
DAD, Pacta matrimonialia (dalje: PM), Sig. 13, ser. 2, No 3, f. 76’.
20
DAD, Sig. 10, ser. 1, No 62, f. 57, 60, 64.
21
DAD, TN, Sig. 12, ser. 1, No 39, f. 54-55.
320
Martola Marinova Mišljena. Za epitrope – izvršitelje oporuke imenovao je padre Andrĳu

Radulića, svoju ženu Margaritu, Franju Bratosalića i spomenutog zeta – Martola
Marinova Mišljena. U nastavku oporuke naznačene su i neke distribucĳe oporučnih
legata testatora Gabriela.
Kći Rusa udala se u uglednu građansku obitelj, za Martola Marinova Mišljena,
dubrovačkoga građanina čĳi su preci također iz Huma došli u Dubrovnik i tĳekom
vremena postigli zapažen gospodarski i društveni uspon. Rusa i Martol zaključili
su ženidbeni ugovor 19. studenoga 1528. godine. U ugovoru je zapisano: Martholus
Mar(ini) Misglienovich ex una parte et Rosa filia Gabrielis Evangelista parte ex altra cu(m)
Dei Nomine ad contraxerunt matrimonium p. verba di presenti dicto ser Martholi in dicta(m)
Rosa(m) tamq(uam) in eius legitima(m) sponsam et futura(m) uxore(m) ipsa vero Rosa in
dictu(m) Martholu(m) tamq(uam) in eius legitimu(m) et futuru(m) maritu(m).22
Vangelista, sin Gabrielov, zasnovao je obitelj oženivši se Franciskom, kćeri Marina
Antunova Ruđe. Saznajemo to iz ženidbenoga ugovora od 16. sĳečnja 1539. godine.
U ugovoru je zabilježeno: Vangelista Gabri(eli) Evangeliste ex una parte et Frana filia olim
Marini Rugier parte ex altra sponte cu(m) Dei Nomine in simil matrimonium contraxerunt
per verba de presenti.23 Evangelista je zahvaljujući postignutom obiteljskom društvenom
rangu postao državni službenik – pisar u Računovodstvu Republike. Evangelista i
Franciska imali su u braku brojno potomstvo: šest sinova – Gabriela, Marina, Marina (ml.),
Ivana, Damiana i Antuna te četiri kćeri – Margaritu, Vicu, Rusu i Niku. Od šestero braće
samo je Gabriel zasnovao obitelj. Kći Margarita postala je redovnica, a najmlađa Nika
nĳe se udavala. Kći Vica udala se uz veliki miraz od tisuću zlatnih dukata, kako se vidi
iz ženidbenoga ugovora od 23. rujna 1559., za Alojza Ivanova Gigliatĳa, dubrovačkoga
građanina: Aloysius Ioa(nnis) Giliatus et Vizza filia Evangelistae Gabr(ielis) de Evangelista
in Nomine Dei matrimonium contraxerunt per verba de presenti secundum canones S. R.
E. inter quos stipulatis huius modi pro consummatione matrimonii inter annos… prohime
futuros et ipsa Vizza ad eum proficiscatur ad praescriptum tempus vel antea, quandocunque
idem malue erit. Pro cuius Vizza dote, vestibus et ornamentis Evangelista eius pater sponte
se se obligus, atque omnia bona sua promisit ipsi Aloysio genero suo presenti, et stipulanti
sedaturum et soluturum du(ca)tis aur(is) mille, ut primum, ut primum ipse Aloysius voluerit
et petierit. Praeterea pactum fuit, ut, cum idem Aloysius erit ducturus Vizzam sponsam suam
pro consummatio matrimonio, tenetur in eius vestes et ornamenti impedere du(ca)tis aur(is)
trecentos: et pro residuo, et exagiis auri quantum parerit, ei facere chartum dotalem qua charta
dotali facta pactum hoc omnino aboleri debeat, ut sit irritum. Item convenerunt, ut, ut si forte
matrimonium dissolveretur ob mortem alterius vel sponsi nel sponsae quod Deus omen avertat
ante q. Matrimonium consummeretur, ipse Aloysius teneatur et sie promisit praedictus du(ca)
tis aur(is) mille restituere intra menses sex a die mortis consecutae. Hoc autem charta. Iudex S.
Hieronymus Pa. de Gradi et Nicolaus Primi testes.24 I kći Rusa ušla je u uglednu građansku
22
DAD, PM, Sig. 13, ser. 2, No 6, f. 88’.
23
DAD, PM, Sig. 13, ser. 2, No 7, f. 76’-77.
24
DAD, PM, Sig. 13, ser. 2, No 9, f. 11’.
321
obitelj, udajom za Luku Ivanovog Primĳa, dubrovačkoga kancelara, također uz pristojan

miraz od tisuću zlatnih dukata, uz odjeću i druge darove. O tome svjedoči ženidbeni
ugovor od 1. prosinca 1592. godine: Lucas de Primis cancellarius ex una parte et D. Rusa
filia quondam Evangeliste de Evangelista sponte cu(m) Dei Nomine in simul matrimonium
contraxerunt per verba de presenti s(ecundu)m Canones et inst(antiam) S. R. Ecclesiae quam
quidem Rusam ipse et Lucas promisit se ducturu(m) domum suum consumandi causa cum ea
matrimoniu(m) hic ad … (?) prox(ime) fut(uris) et ipsa D. Rusa promisit se ad eum p. dicta
de causa ituram in p. dicto ter(mi)no, et ante quandocumq(ue) idem, et Lucas voluerit. Pro
cuius quidem D. Rusa dote vestibus et ornamentis ipsam et D Rusa sponte et cu(m) consensu,
interventu voluntate ser Marini Hier(oni)mi Bobalii, ser. Stefani de Benesa, s(er) Nicolai Viti
Gatri, et Aloysius Gigliai tutorum, suorum dedit et assignavit, ac ex nunc dat et assignat p.
dicto s(ig.) Lucae sponso presenti et accepanti ducatos auri mille contenti in sententia…25
Gabriel, sin Evangeliste, oženio se 1595. pripadnicom građanske obitelji – Ivom,
kćeri Đure Matinog Staya. Supružnici u braku nisu imali potomstva.26 Posljednji od
muških potomaka obitelji Evangelista bio je Ivan, sin Evangeliste Gabrielova. Umro je
1628. godine.
Za sobom je u Notarĳatu 15. svibnja 1628. oporuku ostavila Iva, žena Gabrielova, kći
Đure Matinog Staya (Testamentum Givae ux(oris) Gabriellis Evangelista), koja je proglašena
valjanom 12. prosinca 1630., nakon smrti oporučiteljice. Pošto je preporučila dušu svoju
Svevišnjemu, tvorcu i spasitelju, sv. Blažu i cĳelom nebeskom koru, oporučiteljica
je u svojoj oporučnoj izjavi prešla na odredbe o legatima. Spomenut ćemo neke od
njih. Na prvom mjestu, po starom dubrovačkom običaju, ostavila je desetine i prvine
trima najuglednĳim dubrovačkim crkvama – katedralnoj crkvi Sv. Marĳe Velike, crkvi
sv. Vlaha, zaštitnika grada, i zavjetnoj crkvi Sv. Marĳe od Milosti na dubrovačkim
Dančama, namjenjujući svakoj pojedinačno po šest groša.27 Zatim je obdarila svoju
služavku Marušu, ostavljajući joj veliki legat od 100 dukata za njezinu dugotrajnu
službu, s napomenom da joj se isplati odmah nakon njezine (oporučiteljičine) smrti, da
Maruši to posluži za njezine potrebe. Uz to joj ostavlja kućne predmete i posuđe koje
se nađe u kući gdje je stanovala. Također je obdarila opaticu benediktinku u samostanu
sv. Marka. Svojemu ispovjedniku (padre spirituale) R. D. Franu Sagrestano ostavila je
legat u znak ljubavi, kako kaže oporučiteljica, u iznosu od deset zlatnih dukata. Jedan
pomoćni prostor za stanovanje, najam i druge svrhe, koji se nalazio kod samostana sv.
Petra “Clobucich”, u blizini Mrtvog zvona (Campana le morti), u prvoj solucĳi ostavila
je služavki Maruši, za njezina života pa do smrti. Nakon toga bio bi ustupljen Anici,
ženi Francesca Darse (Držića), za uporabu bez ikakve naknade. Nakon Aničine smrti
prostor bi bio ustupljen epitropima – izvršiteljima oporuke, da ga ustupe bez naknade
kako im se svidi, a sve to ona čini za dušu svoju. Jedna oporučna odredba odnosi se
na pet njezinih kuća koje koriste kontadini (seljaci – težaci) u Mravinjici (cinque case
25
DAD, PM, Sig. 13, ser. 2, No 10, f. 223-223’.
26
DAD, PM, Sig. 13, ser. 2, No 11, f. 11’.
27
DAD, TN, Sig. 12, ser. 1, No 59, f. 102-103.
322
in Mravinizza) u Primorju. Naredila je da se one prodaju na javnoj dražbi (al publico

incanto), a utržak da se preda u ruke njezinih epitropa, koji bi to ustupili samostanu sv.
Marka, na trajni polog u banci (sia investo li Monti). Dio bi se ustupio redovnicima sv.
Franje, koji bi govorili mise za njezinu dušu. Oporučiteljica je odredila i pravne institute.
Za univerzalnoga nasljednika nominirala je svojega bratića Đuru Staja (Georgio Stai),
pod uvjetom da poštuje njezine odredbe. Za epitrope – izvršitelje oporuke odredila je
nekoliko osoba iz vlastelinskih obitelji. Bili su to ser Michaele G. de Resti, ser Antonio
P. de Lucari, ser Maeo G. di Gradi te Ivin ispovjednik don Frano Nikole Sagrestano i
Cvjetko Zlatarić.
Iz izloženog je vidljivo da je obitelj Evangelista (prvobitno Tributinić) po dolasku u
Dubrovnik postupno napredovala na gospodarskom i društvenom polju. Orođivali su
se, ženidbama i udajama, s domaćim građanskim obiteljima, a na kraju su i sami postali
dio toga dubrovačkoga društvenog sloja. Tako ih nalazimo u bratovštini dubrovačkih
lazarina, u koju su se prĳe svega primali trgovci koji su poslovali na “Levantu”.
Tako u Matrikoli lazarina nalazimo Stjepana Ilĳinog Vangelistu (Stefano di Elia dito
Vangelista) 1535., a nešto kasnĳe i Gabriela Vangelistu (Gabrele di Vangelista).28 U isto
vrĳeme postaju i dio najvišega dubrovačkoga građanskog sloja prĳmom u bratovštinu
antunina. Godine 1523. u Matrikolu antunina upisani su spomenuti Stefano di Ilia deo
Vangelista, Antinio Evagelista i Gabriele di Evangelista.29 Godine 1523. Gabriel Evangelista
upisan je kao gestald bratovštine antunina, te kao Gabriel de Vangelist 1545. godine.30
Godine 1553. upisan je u Matrikolu Vangelista di Gabriel Vangelista, kao gestald, te
ponovno 1559. godine.31
Zaključak
Rod Evangelista, ponekad i Vangelista, prĳe Tributinić, podrĳetlom iz Jajca u Bosni,
po dolasku u Dubrovnik doživio je razvoj, uspon i ulazak u antunine – najviši red
dubrovačkoga građanstva. Rodonačelnik obitelji je Gradoje Tributinić. Utemeljitelj
obitelji u Dubrovniku je Gradojev sin Bjelosav, oženjen Anđelom, kćeri Evangeliste
Moro. Linĳu obitelji nastavlja njegov sin Brailo, oženjen Petronilom, kćeri Luke
Bratosalića, a potom Brailov sin Evangelista, oženjen Rusom, kćeri Tomasa Alduardĳa,
službenoga lĳečnika Republike. Sljedeću generacĳu stvara Evangelistin sin Gabriel,
oženjen Margaritom, kćeri Benedikta Bratosaljića. Gabrielov sin Evangelista ml.,
oženjen Franciskom Marina Antunova Rugie, posljednji je koji ima muško potomstvo.
Njegov jedini oženjeni sin, Gabriel ml., oženjen Ivom Mate Stay, nĳe imao potomstvo.
Njegovom smrću i smrću njegove neoženjene braće – Marina, Ivana, Damjana i Antuna,
gasi se ova obitelj po muškoj linĳi. Dogodilo se to dvadesetih godina 17. stoljeća.
28
DAD, Matrikola Lazarina, f. 74 i 72.
29
DAD, Matrikola Antunina, f. 97 i 98.
30
31
323
324
GENEALOGIJA OBITELJI EVANGELISTA
Gradoje Tributini
Bielosav Tributini
. An ela, k. Evangeliste Moro
Gradoje Evangelista Brailo Maruša

O. F. P. . Petronila, k. Luke Bratosali
v. 1443.
Bielosav Luka Evangelista

. Rusa,
k. Ivana dr. Tomasa Alduardi
v. 1469.
Gabriel Evangelista +1543. Ivan Antun Maruša

. Margarita, bastard
k. Ivana Benediktovog Bratosaljia

v. 1499.
Evangelista Rusa
. Francisca . Martola Marinova Mišljen
k. Marina Antuna Rugie v. 1528.
v. 1539.
Gabriel Marin Marin (ml.) Ivan Damian Antun Margarita Vica Rusa Nika
. Iva + dijete +1628.
. s. . Aloysa I. . Luke I.
k. Mate Stay Giliatti Primi
+1630. v. 1559. v. 1592.
Marĳan Sivrić
The Tributinići (Evangelisti, Vangelisti) kindred from Jajce in central Bosnia and their
ascend in Dubrovnik from the middle of the 15th to the beginning of the 17th century
Summary
The Evangelisti (earlier Tributinići, sometimes Vangelisti) kindred, by its is origin from Jajce
in Bosnia, who a er their arrival in Dubrovnik experienced their growth as well as ascend on
the social scale just to become the Antunini – the highs strata of the citizens of Dubrovnik. The
first member of the kindred was Gradoje Tributinić whose son Bielosav was married to Anđela,
the daughter of Evangelista Moro, and was the founder of the family in Dubrovnik. The linage
was continued by his son Brailo who married Patronila, the daughter of Luca Bratosalić, in 1443,
as well as by Brailo’ son Evangelista, who married Rusa, the daughter of Thomas Alduardi, the
official physician of the Republic of Dubrovnik, in 1469. The next generation of the Evangelisti
kindred represents Gabriel, son of Evangelista, who married Margarita, the daughter of Benedict
Bratosaljić, while his son, Evangelista Jr., who married Francisca Marina, the daughter of Antun
Rugia in 1539, was the last member of the Evangelisti kindred who had male offsprings. Namely,
his only son Gabriel Jr., who married Iva Mate Stay in 1595, had not any offsprings. A er his
death as well as the death of his unmarried brothers Marin, John, Damjan and Anthony in the
1620s, the Evangelisti kindred came to an end.
Key words: the Tributinići (Evangelisti, Vangelisti) kindred, Jajce, Dubrovnik, merchants,
citizens of Dubrovnik– the Lazarini and the Antunini, marriage contracts, dota, last wills,
genealogy
325
Pálffy, Géza
Najstarĳi prikazi hrvatskih zastava iz 16. i 17. stoljeća.

Jedinstveni izvori za proučavanje povijesti hrvatskih državnih i
nacionalnih simbola1
Ova znanstvena studĳa hrvatskih nacionalnih simbola obogaćuje novim

spoznajama do sada nedovoljno istraženo razdoblje 16. i 17. stoljeća, podastirući
hrvatskoj znanstvenoj javnosti još nepoznate najstarĳe “primjerke” hrvatske zastave.
Hrvatska je zastava, osim u ustoličenju (instalacĳa, installatio) hrvatsko-slavonskih
banova, dobila ulogu i u krunidbama i sprovodima zajedničkih ugarsko-hrvatskih
vladara, budući da je Hrvatska Kraljevina u ranom novom vĳeku bila jedna od
zemalja ugarske krune (Länder der Stephanskrone). Autor je otkrio više tiskanih i
rukopisnih prikaza hrvatske zastave iz 16. i 17. stoljeća (sl. 1 – 8), a pritom nedavno
i najstarĳu očuvanu, originalnu hrvatsku državnu zastavu (sl. 9 – 10). Tu je zastavu
na ugarskoj krunidbi Ferdinanda IV. Habsburškog u Požunu 16. lipnja 1647. nosio
grof Ladislav Esterházy (1626. – 1652.); zastava je zato sačuvana u obiteljskoj riznici
(Schatzkammer), a danas se nalazi u vlasništvu Esterházy Privatsti unga i čuva u
austrĳskom zamku Forchtenstein.
Ključne rĳeči: nacionalni simboli, zastave, Hrvatska, Ugarsko-Hrvatsko
Kraljevstvo, krunidba ugarskoga kralja, zemlje ugarske krune (Länder der
Stephanskrone), aristokracĳa, riznica (Schatzkammer) obitelji Esterházy
Kratak osvrt na novĳu hrvatsku heraldičku i veksilološku literaturu

Proteklih desetak godina hrvatska je historiografija – na opću radost – doživjela procvat
istraživanja državnih i nacionalnih simbola (grbova, zastava, pečata, simbola časti itd.). Taj je
proces u uskoj svezi sa stvaranjem Republike Hrvatske nakon raspada Jugoslavije i dva desetljeća
hrvatske neovisnosti, razdobljem u kojem su povijesna istraživanja, posve razumljivo, dobila
novi poticaj. Mario Jareb objavio je 2010., nakon duljih pripremnih istraživanja, fundamentalnu
monografiju o povijesti hrvatskih nacionalnih simbola.2 Godinu poslije izišla je i monografija
1
Ovaj je znanstveni rad izrađen uz potporu istraživačkoga programa Lendület II. (2012.–2017.), koji
ostvaruje Istraživačka skupina “Sveta kruna” Instituta za povĳest Istraživačkoga centra za društvene
znanosti Mađarske akademĳe znanosti (MTA BTK TTI “Lendület” Szent Korona Kutatócsoport).
2
Mario JAREB, Hrvatski nacionalni simboli (Zagreb: Alfa – Hrvatski institut za povĳest, 2010); vidi još
Melina LUČIĆ, “Hrvatski nacionalni identitet: Propitkivanje znaka ili pogled u historĳsku semiotiku”,
Arhivski vjesnik 43 (2000), 213-217.
327
Dubravke Peić Čaldarović i Nikše Stančića, koja podrobno istražuje mijene grbova hrvatskih
zemalja (Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Dubrovnika itd.).3 Iako oba djela obuhvaćaju razdoblje
od početaka do današnjih dana, u prvom su redu usredotočena na 18. – 20. stoljeće, vrijeme nakon
nastanka modernih nacionalnih država, donoseći značajna, nova saznanja i interpretacije koje
doprinose jačanju hrvatskoga nacionalnog identiteta. Uz navedena djela treba spomenuti i katalog
Vlaste Brajković i Dubravke Peić Čaldarović iz 1995., kao i onaj Jelene Borošak-Marijanović
iz 1996., koji se odnose na građu Hrvatskoga povijesnog muzeja, te novu monografiju Željka
Heimera iz 2008., koja također donosi veoma relevantne i značajne nove informacije za hrvatsku
heraldiku i veksilologiju ranoga novog vijeka.4
Ovim radom želim dopuniti rezultate tih djela u pogledu do sada – posebice kada se radi o
zastavama – nedovoljno istraženog razdoblja 16. i 17. stoljeća, i to s posebnog motrišta. Naime,
istražujući ranonovovjekovne ugarske državne i nacionalne simbole te ceremonije zajedničkih
ugarsko-hrvatskih vladara, tijekom proteklih godina otkrio sam čitav niz izvanrednih izvora,
nepoznatih čak i najvrsnijim istraživačima hrvatskih nacionalnih simbola. U sljedećem članku
hrvatskoj znanstvenoj javnosti podastiremo do sada nepoznate, najranije “primjerke” zastava
Hrvatske (i s njom od 16. stoljeća sjedinjene Slavonije te Dalmacije). Te zastave nisu još mogle
ući u katalog Jelene Borošak-Marijanović (iz 1996.), oslonjen na građu Hrvatskoga povijesnog
muzeja.5 Njezino me je djelo prije 15-ak godina ozbiljno potaknulo da u svojim istraživanjima
zastava Kraljevine Ugarske ne ispustim iz vida ni zastave hrvatske države, koja je s njom od 1102.
bila u personalnoj uniji.
Objavljivanjem podataka o tom hrvatskom nacionalnom blagu ujedno želim izraziti iskreno
poštovanje prema kolegi i dragom prijatelju prof. Milanu Kruheku, podižući – simbolički rečeno –
zastave u čast njegove uspješne karijere. Naime, on mi je kao nekadašnji suradnik, a potom ravnatelj
Hrvatskoga instituta za povijest – nakladnika Jarebove monografije – pružio neprocjenjivu pomoć
u podrobnijem upoznavanju ranonovovjekovne hrvatske povijesti (prije svega naše obostrano,
posebno voljene Vojne krajine)6 te uspostavljanju do danas neprekinute, plodonosne suradnje s
hrvatskim povjesničarima.
3
Dubravka PEIĆ ČALDAROVIĆ – Nikša STANČIĆ, Povĳest hrvatskoga grba. Hrvatski grb u mĳenama
hrvatske povĳesti od 14. do početka 21. stoljeća (Zagreb: Školska knjiga, 2011).
4
Vlasta BRAJKOVIĆ, Grbovi, grbovnice, rodoslovlja, ur. Dubravka Peić Čaldarović (Zagreb: Hrvatski
povĳesni muzej, 1995); Jelena BOROŠAK-MARĲANOVIĆ, Zastave kroz stoljeća. Zbirka zastava i zastavnih
vrpca Hrvatskog povĳesnog muzeja (Zagreb: Hrvatski povĳesni muzej, 1996) i Željko HEIMER, Grb i zastava
Republike Hrvatske (Zagreb: Leykam International, 2008).
5
BOROŠAK-MARĲANOVIĆ, Zastave kroz stoljeća; Jelena BOROŠAK-MARĲANOVIĆ, “Povĳest hrvatske
državne zastave”, Državnost – časopis za politiku, znanost, kulturu i gospodarstvo 2 (1998), 329-340.
6
Vidi npr. Milan KRUHEK, Karlovac. Utvrde, granice i ljudi (Karlovac: Matica hrvatska, 1995); Milan
KRUHEK, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb: Institut za suvremenu
povĳest, 1995).
328
Pálffy, Géza ▪ Najstarĳi prikazi hrvatskih zastava iz 16. i 17. stoljeća...
Nepoznati prikazi hrvatskih zastava do početka 17. stoljeća

Za razliku od rijetkih dosadašnjih veksiloloških istraživanja u Hrvatskoj, predmetu ovoga
rada ne pristupam iz pravca banske zastave (banderium banalis/banatus, poslije banderium/
vexillum regni), korištene prilikom ustoličenja (instalacija, installatio) hrvatskih banova.7 Iako
sam mišljenja – budući da detaljna i kritička arhontologija hrvatsko-slavonskih banova iz toga
razdoblja još nije sastavljena8 – da se nakon sistematskih istraživanja 16. i 17. stoljeća i na
tom području još mogu očekivati novosti (u prvom redu otkrivanja arhivskih vrela, u sretnijem
slučaju čak i prikaza),9 u skladu s glavnim područjem mojih istraživanja problem promatram
iz kuta habsburško-ugarsko-hrvatskoga suživota nakon 1526. godine. Tada je na prijestolje
stupio Habsburgovac Ferdinand I. (1526. – 1564.), a Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo ušlo je u
sklop novonastale srednjoeuropske Habsburške Monarhije, u kojoj će ostati dugo vremena.10
Naime, u heraldičkim i ceremonijalnim uspomenama na taj događaj pojavljuju se – u skladu s
titulaturom ugarskoga kralja – i državne zastave pridruženih zemalja ugarske krune (Länder der
Stephanskrone: Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) te zemalja na koje je vladar pretendirao (njem.
Anspruchsländer: Bosne, Srbije, Galicije, Lodomerije, Kumanije i Bugarske).
U ovaj niz kao posebno važnu prethodnicu možemo uvrstiti i dobro poznate najranije prikaze
hrvatskoga grba sa srebrno-crvenim šahiranim štitom iz Innsbrucka. Iako njemačko-rimski car
Maksimilijan I. Habsburški (1493. – 1519.) nije, naravno, bio ugarsko-hrvatski vladar, kao
nasljednik cara Fridrika III. (1440. – 1493.) pretendirao je na ugarsko-hrvatsko prijestolje, što
dokazuje i njegov pohod na Ugarsku 1490. godine.11 To objašnjava zašto su se na više postojećih
ili uništenih heraldičkih spomenika iz Innsbrucka (na primjer, na freskama kuće Waltera Zellera
ili Tornju s grbovima /Wappenturmu/, koji danas poznajemo jedino s koloriranoga bakroreza)
pored ugarskoga, u spomenutom rangovnom poretku nalazili dalmatinski i hrvatski, pa čak i
bosanski grb.12 Međutim, oni su vidljivi i na čuvenom Trijumfalnom slavoluku (Ehrenpforte)
7
Jelena BOROŠAK-MARĲANOVIĆ, “Zastave hrvatskih banova”, u: Marĳa Šercer et al., Znamenja vlasti i
časti u Hrvatskoj u 19. stoljeću (Zagreb: Hrvatski povĳesni muzej, 1993), 24-30; vidi još Vjekoslav KLAIĆ,
“Kandidacĳa (commendatio) bana po hrvatskom saboru za vladanja kuće Habsburg (1527–1848)”,
Vjesnik Kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga zemaljskoga arkiva 10 (1908), 166-196.
8
U suradnji sa Szabolcsom Vargom planiramo sastaviti detaljnu i kritičku arhontologĳu hrvatsko-
slavonskih banova 16.-17. stoljeća. U hrvatskoj literaturi za listu banova vidi Ivo GOLDSTEIN (ur.),
Kronologĳa (Zagreb: Novi Liber, 1996), 336-337.
9
Szabolcs VARGA, Horvát báni beiktatások és jelvények a kora újkorban (Pécs, 2013), rukopis.
10
Thomas WINKELBAUER, Ständefreiheit und Fürstenmacht. Länder und Untertanen des Hauses Habsburg
im konfessionellen Zeitalter 1-2 (Wien: Ueberreuter, 2003); Géza PÁLFFY, The Kingdom of Hungary and the
Habsburg Monarchy in the Sixteenth Century (New York: Columbia University Press, 2009); Géza PÁLFFY,
A Magyar Királyság és a Habsburg Monarchia a 16. században (Budapest: História-MTA Történeudományi
Intézet, 2010).
11
Hermann WIESFLECKER, “Das erste Ungarnunternehmen Maximilians I. und der Preßburger Vertrag
(1490/91)”, Südost-Forschungen 18 (1959), 26-75; Péter E. KOVÁCS, “Miksa magyarországi hadjárata”,
Történelmi Szemle 37/1 (1995), 35-49.
12
Franz-Heinz v[on] HYE, “Zur Geschichte des Staatswappens von Kroatien und zu dessen ältester
Darstellung in Innsbruck”, Arhivski vjesnik 36 (1993), 131-141; JAREB, Hrvatski nacionalni simboli, 14-15; PEIĆ
ČALDAROVIĆ – STANČIĆ, Povĳest hrvatskoga grba, 49-55; za Wappentrum s daljnjom literaturom vidi Franz-
Heinz v[on] HYE, “PLURIUMQUE EUROPAE PROVINCIARUM REX ET PRINCEPS POTENTISSIMUS
– Kaiser Maximilians I. genealogisch-heraldische Denkmäler in und um Innsbruck”, u: Franz-Heinz v[on]
329
Albrechta Dürera, izrađenom na temelju Maksimilijanova Tornja s grbovima (Wappenturm).13

Imajući u vidu rečeno, postaje jasnije zašto se u čuvenoj “autobiografiji” cara Maksimilijana I.
(Weißkunig) u prikazu pogrebne ceremonije Fridrika III. (održane u bečkom Stephansdomu)
pored odra, iza carskoga grba sa štitom, nalazi ugarski grb, a na posebnim štitovima (ali još ne
i zastavama) pojavljuju grbovi Dalmacije, Hrvatske i Bosne.14
Iz svega toga logično proizlazi da je do sada poznat prvi prikaz hrvatske zastave vidljiv na
heraldičkom izvoru koji se također veže uz cara Maksimilijana I., i to na ilustraciji Trijumfalne
povorke (Triumphzug), koja je nakon restauriranja ponovno izložena u bečkom muzeju
Albertina.15 Taj rad prikazuje djela, pohode (među njima spomenuti pohod na Ugarsku 1490.) i
zemlje velikoga vladara u duhu stare rimske tradicije. Među zemljama na koje je Maksimilijan
polagao pravo – nastavljajući innsbrušku tradiciju – vidljivi su i fiktivni, dekorativni prikazi (u
stvarnosti nepostojećih) zastava Ugarske, Dalmacije, Hrvatske i Bosne (Hungarn, Dalmatien,
Croatien, Bossen). Na svim zastavama pravokutnoga oblika nalazi se kraljica na prijestolju u
odjeći dekoriranoj grbovnim simbolima i sa žezlom u ruci, trokutna državna zastava s grbom te
grbovni štit okrunjen krunom (sl. 1).16 Na temelju najnovijih austrijskih istraživanja smatra se
da su te veoma kvalitetne prikaze zastava između 1512. i 1515. na pergamentu oslikali Albrecht
Altdorfer i Jörg Kölderer. Prema ovdje prikazanim, prije svega trokutnim zastavama možemo
uglavnom rekonstruirati izgled zastava četiriju spomenutih država – među njima i Hrvatske
Kraljevine – na početku 16. stoljeća.
Iako su zastave na Triumphzugu Maksimilijana I. imale dekorativnu ulogu, odnosno
funkciju reprezentiranja grbova, zastave Hrvatske i Dalmacije, pa čak i Slavonije, koja je već
1496. dobila grb od kralja Vladislava II. Jagelovića (1490. – 1516.),17 na početku 16. stoljeća
vjerojatno su postojale i u stvarnosti kao banske instalacijske zastave. Dva najranija podatka
kojima trenutačno raspolažemo o ustoličenju hrvatsko-slavonskih banova potječu iz studenoga
1525. i prosinca 1537., a odnose se na izradu po jedne banske zastave za Franju I. Batthyányja
Hye (ur.), Staaten. Wappen. Dynastien. XVIII. Internationaler Kongreß für Genealogie und Heraldik in Innsbruck
vom 5. bis 9. September 1988 (Innsbruck: Stadtmagistrat Innsbruck, 1988), 43-46; Franz-Heinz v[on] HYE,
“Der Wappenturm – zur Vorgeschichte einer heraldisch-künstlerischen Idee”, Veröffentlichungen des Tiroler
Landesmuseum Ferdinandeum 70 (1990), 99-109; Wilfried SEIPEL (ur.), Werke für die Ewigkeit. Kaiser Maximilian
I. und Erzherzog Ferdinand II. Ausstellungskatalog des Kunsthistorischen Museums, Schloß Ambras 6. Juli bis 31.
Oktober 2002 (Wien: Kunsthistorisches Museum, 2002), 120-123, br. 52.
13
Klaus Albrecht SCHRÖDER – Maria Luise STERNATH (ur.), Albrecht Dürer. Ausstellungskatalog der
Albertina 5. September – 30. November 2003 (Wien: Hatje Cantz, 2003), 448-453, br. 154; novĳe s daljnjom
literaturom vidi Eva MICHEL – Maria Luise STERNATH (ur.), Kaiser Maximilian I. und die Kunst der
Dürerzeit (Wien – München – London – New York: Alberina – Prestel Verlag, 2012), 373, br. 124.
14
Novo izdanje: Rudolf J. MEYER, Königs- und Kaiserbegräbnisse im Spätmielalter. Von Rudolf von Habsburg
bis zu Friedrich III. (Köln – Weimar – Wien: Böhlau, 2000), sl. 86; vidi još Hans Peter ZELFEL, Ableben und
Begräbnis Friedrichs III. (Wien: Verband der Wissenscha lichen Gesellscha en Österreichs, 1974), 6-49.
15
MICHEL – STERNATH (ur.), Kaiser Maximilian, 224-239, br. 53, 53a.
16
MICHEL – STERNATH (ur.), Kaiser Maximilian, 226, br. 53/58 (Albertina, Wien; Inv. 25214).
17
Johannes KUKULJEVIĆ ALITER BASSANI DE SACCHI, Jura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae,
Pars I (Zagreb: Typis dris. Ludovici Gaj, 1862), 234-235, broj CLVIII; vidi još Ivan BOJNIČIĆ, Grbovnica
Kraljevine Slavonĳe (Zagreb: C. Albrecht, 1896); Ivan BOJNIČIĆ, “Pečat kraljevine od god. 1497”, Vjesnik
Kr. Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinskoga Zemaljskog arkiva 3 (1901), 69; JAREB, Hrvatski nacionalni simboli, 26;
PEIĆ ČALDAROVIĆ – STANČIĆ, Povĳest hrvatskoga grba, 74-75, 82-83.
330
(1525. – 1533.) te Tomu Nádasdyja (1537. – 1539.) i Petra Keglevića (1537. – 1541.).18 Možemo
biti gotovo posve sigurni da su takve zastave prilikom ustoličenja dobivali i hrvatsko-slavonski
banovi s početka 16. stoljeća.19 Primjerice, postoje dokazi da je upravitelj druge velike jedinice
protuturske obrane granice Ugarske, takozvani natkapetan donjega dijela kraljevine (supremus
capitaneus partium regni inferiorum), Stjepan Báthory od Ecseda (1510. – 1523.) prigodom
preuzimanja dužnosti 1510. dobio zastavu.20
Hrvatska se zastava pored ugarske pojavljuje i na krunidbenom obredu ugarsko-hrvatskoga
i češkoga kralja-djeteta Ludovika II. Jagelovića (1516. – 1526.), održanom u Stolnom Biogradu
4. lipnja 1508. godine. Iako je u rujnu 1490., na krunidbi njegova oca Vladislava II. nošena samo
jedna, zastava Kraljevine Ugarske (regale vexillum),21 u drevnom se krunidbenom gradu ugarskih
vladara već u ljeto 1508. pojavljuje sedam zastava. Na povećanje njihova broja vjerojatno je
utjecalo sve veće značenje grbova, kao i dinastička borba za prevlast s carem Maksimilijanom
I. (između Habsburgovaca i Jagelovića). Unatoč tomu što o prisutnosti sedam zastava (streifan)
na krunidbi govori samo jedan njemački izvor iz arhiva grada Požuna (Bratislave),22 mislim da
su to vjerojatno mogle biti zastave Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, odnosno Češke i Moravske
te Šleske i Lužice (ili, eventualno, Bosne i Srbije).23 Na to upućuje i činjenica da je zastave u
rečenom redoslijedu nosilo sedam stjegonoša: ugarski kraljevski peharnik Mihajlo Pálóczy; Juraj
Kaniški, ban Dalmacije, Hrvatske i Slavonije; srpski despot Ivan Berislavić; spomenuti Stjepan
Báthory (tada budimski kaštelan i kapetan kraljevskih husara); ugarski dvorski komornik Gavro
Perényi; biogradski ban Emerik Török; te imenovani, ali nikad ustoličeni jajački ban Franjo
Héderváry.
Suvremeni prikazi ili originali tih zastava do danas nisu otkriveni. Nažalost, to vrijedi i za
krunidbe kasnijih ugarsko-hrvatskih vladara: obred Ferdinanda I., održan u Stolnom Biogradu
18
1525.: de banderio banatus ad manus vestras in dieta Sclavonica dando habebunt oratores regii, qui istuc mientur,
informacionem… Magyar Nemzeti Levéltár Országos Levéltára, Budapest (dalje: MNL OL), Diplomatikai
levéltár 104435 (4. studenoga 1525., Budim); 1537.: jedem ainen seiden fanen. Ferdo ŠIŠIĆ, Hrvatski saborski
spisi / Acta comitialia regni Croatiae, Dalmatiae, Slavoniae 2 – Od godine 1537. do godine 1556. Dodatak: 1526.–
1539. (Zagreb: Lav. Hartman, 1915), 109, br. 74; novĳe vidi još Szabolcs VARGA, “Nádasdy Tamás horvát-
szlavón bánsága (1537-1539)”, Századok 144/4 (2010), 793-822; GOLDSTEIN (ur.), Kronologĳa, 337.
19
Za pretpostavljeni izgled instalacĳskih zastava vidi BOROŠAK-MARĲANOVIĆ, “Zastave hrvatskih
banova”, 24.
20
phan den guldenen, den ym koniclich maiestat zu der hauptmannscha der vntern tail diß landts hoth gebenn…
Victor KENÉZ et al. (ur.), Monumenta rusticorum in Hungaria rebellium anno MDXIV (Budapest: Akadémiai
Kiadó, 1979), 94, br. 48; za Báthoryjevu karĳeru novĳe vidi Norbert C. TÓTH, “Bátori (III.) István politikai
pályafutásának kezdete (1503–1511)”, u: Sarolta Szabó-Norbert C. Tóth (ur.), Az ecsedi Báthoriak a XVI-
XVII. században (Nyírbátor: Szabolcs-Szatmár-Bereg Megyei Múzeumok Igazgatósága, 2012), 129-134.
21
Antonius de BONFINIS, Rerum Ungaricarum Decades, ur. I[ózsef] Fógel-B[éla] Iványi-L[ászló] Juhász,
IV/1 (Budapest: K. M. Egyetemi Nyomda, 1941 [1945]), 196.
22
János KIRÁLY, A pozsonyi nagy-dunai vám- és révjog története (Pozsony: Heckenast G. utóda, Drodtleff
Rudolf bizománya, 1890), 69, bilj. 1.
23
Géza PÁLFFY, “A Magyar Korona országainak koronázási zászlói a 16-17. században”, u: Orsolya Bubryák
(ur.), “Ez világ, mint egy kert…” Tanulmányok Galavics Géza tiszteletére (Budapest: MTA Művészeörténeti
Kutatóintézet-Gondolat Kiadó, 2010), 19, 42, tabl. 2; slovačka verzĳa: Géza PÁLFFY, “Korunovačné
zástavy krajín Uhorskej koruny od neskorého stredoveku do začiatku 20. storočia”, Galéria: Ročenka
Slovenskej národnej galérie v Bratislave (2011) [2013], 7-30.
331
u studenom 1527., te krunidbe njegovih nasljednika, ugarsko-hrvatskoga kralja Maksimilijana

I. (1564. – 1576.) u rujnu 1563. i kralja Rudolfa I. (1576. – 1608.), okrunjenog već u Požunu.
U nizu od pet krunidbenih državnih zastava korištenih 1527. pored onih Austrije, Ugarske i
Češke nalazile su se i zastave Dalmacije i Hrvatske, koje su tada nosili ugarski velikodostojnici.24
Prijašnja krunidbena reprezentacija dinastičke vlasti zamijenjena je 1563., na prijedlog ugarske
političke elite, reprezentacijom zemalja ugarske krune. Naime, ugarski su se savjetnici nakon
pregovora započetih u ožujku 1561.25 od deset zemalja navedenih u kraljevskoj titulaturi
odlučili za postavljanje sedam zastava (Ugarske, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Srbije, Bosne
i Bugarske, izostavljajući Galiciju, Lodomeriju i Kumaniju).26 Taj je prijedlog prihvaćen i na
bečkom dvoru. Dakle, ugarski kraljevski savjetnici tada su još pravili razliku između pridruženih
zemalja i zemalja na koje je vladar polagao pravo. Na takvu je odluku vjerojatno utjecala činjenica
da su sve izabrane zemlje – u bližoj prošlosti neprekidno (kao npr. Hrvatska i Slavonija) ili pak
povremeno (Dalmacija, Srbija, Bosna, Bugarska) – činile stvarni ili pridruženi dio Kraljevine
Ugarske, a neke su od njih kao “tampon-zemlje” (Pufferstaaten) imale odlučujuću ulogu u
obrani Ugarske od Turaka.27
Sudionicima obreda, stranim poslanicima i članovima habsburškoga dvora čak je i tih sedam
zastava – kako govori jedan od očevidaca – na slikovit način svjedočilo o tadašnjoj veličini i
istaknutoj europskoj ulozi “ugarske krune i pripadajućih joj zemalja”.28 Vođe ugarskih staleža
na taj su način pokušali stvoriti simboličnu protutežu pozamašnom gubitku teritorija zbog
turskih osvajanja. Kada je, naime, više od polovice kasnosrednjovjekovne ugarsko-hrvatske
države dospjelo pod osmanski utjecaj ili okupaciju, ugarski su savjetnici pokušali ublažiti takvo
stanje uz pomoć ceremonijalnih sredstava i umjetničke reprezentacije vlasti. Ta su se nastojanja
poklapala s interesima habsburške dinastije (kao što je 1508., na krunidbi Ludovika II., bio
slučaj s Jagelovićima), pa za inozemne sudionike krunidbe ugarskoga kralja nije bilo dvojbe:
srednjoeuropska Habsburška Monarhija obogaćena je starijim, manjim “ugarskim imperijem”.
24
PÁLFFY, “A Magyar Korona országainak koronázási zászlói”, 19, 42, tabl. 3; PÁLFFY, “Korunovačné
zástavy”, 8, 19, tabl. 3.
25
Géza PÁLFFY, “Návrh uhorských radcov na bratislavský korunovačný ceremoniál z roku 1561: Doteraz
neznámy zásadný prameň k uhorským kráľovským korunováciám”, Historický časopis [Bratislava]
54/2 (2006), 201-216; Géza PÁLFFY, “Staré tradície a nové zvyky v novom hlavnom meste Uhorského
kráľovstva: korunovácia Maximiliána Habsburského v Bratislave 1563”, u: Ivan Rusina et al., Dejiny
slovenského výtvarného umenia. Renesancia. Umenie medzi neskorou gotiku a barokom (Bratislava: Slovenská
národná galéria-Slovart, 2009), 151-161.
26
Distributio offitiorum in coronatione Hungarica serenissimi Romanorum et Bohemorum regis Maximiliani
observanda. MNL OL, I 45, Bécsi levéltárakból kiszolgáltato iratok, Böhmisch-österreichische Hoanzlei,
magyar vonatkozású iratok (Fremde Gegenstände), ad 7/1563, fol. 63r; Opinio dominorum consiliariorum
Hungaricorum circa distributionem offitiorum tempore coronationis. Friedrich EDELMAYER et al. (ur.), Die
Krönungen Maximilians II. zum König von Böhmen, Römischen König und König von Ungarn (1562/63) nach
der Beschreibung des Hans Habersack (Wien: Österreichische Akademie der Wissenscha en, 1990), 183.
27
Ferenc SZAKÁLY, “Phases of Turco-Hungarian Warfare before the Bale of Mohács (1365–1526)”, Acta
Orientalia Academiae Scientiarum Hungaricae 33 (1979), 65-111.
28
fahnen, die cron Hungern und derselben incorporierten lannde, Dalmatiam, Croatiam, Sclauoniam, Seruiam,
Bulgariam und Transiluaniam [sic!, umjesto Bosnie] bedeuendt… EDELMAYER et al. (ur.), Die Krönungen
Maximilians, 197.
332
Na požunskom krunidbenom obredu nadvojvode Rudolfa, održanom ujesen 1572., zastavu

dobiva svih deset zemalja iz ugarske vladarske titulature. Tada se prvi put u ugarskoj povijesti
zajedno i u punom broju – uz to na zastavama – pojavljuju grbovi svih zemalja ugarske krune!
Valja naglasiti da je do toga došlo na konkretnu preporuku Ugarskoga vijeća (Consilium
Hungaricum), na čijem je čelu stajao ostrogonski nadbiskup i kraljevski namjesnik, prelat i
kroničar hrvatskoga podrijetla, Antun Vrančić.29 Ta se praksa održala više stoljeća, pa se državne
zastave Dalmacije, Hrvatske i Slavonije od 1563. pojavljuju na svim krunidbama kraljeva. Za
sve krunidbe izrađivale su se nove zastave, koje bi nakon obreda dobivali stjegonoše, pa su
u cijelom ranom novom vijeku za pojedine krunidbene obrede ugarskih kraljeva u Požunu,
Sopronu ili Budimu izrađivane i zastave Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Godine 1563.
stjegonoše su bili Juraj Zrinski, Ladislav Bánffy i Stjepan Dobó, a 1572. Krsto Zrinski, Stjepan
Báthory i Ivan Balassi, tj. pomladak hrvatskoga i ugarskoga visokog plemstva.30
Najraniji do sada pronađeni – i to slikani, kolorirani – prikaz dalmatinske, hrvatske i
slavonske krunidbene državne zastave (sl. 2 – 3) uspio sam prije nekoliko godina otkriti u
obredniku (Ordo coronationis) korištenom pri krunidbi ugarsko-hrvatskoga kralja Ferdinanda
II. (1619. – 1637.) u Požunu 1. srpnja 1618. godine.31 To vrelo ujedno sadrži najraniji do
sada poznati prikaz deset krunidbenih državnih zastava, čiju vrijednost povećavaju priložene
skice (sl. 4), namijenjene vjerojatno nekom slikaru njemačkoga podrijetla.32 U njima se boje
suvremenih zastava (a povremeno čak i slika grbova) opisuju dijelom na mađarskom, a dijelom
na njemačkom jeziku. Budući da je taj rukopisni katalog zastava iz 1618. nastao nekih 175
godina prije koloriranih, tiskanih prikaza u Povijesti Svete krune Sámuela Decsyja iz 1792.
(sl. 5),33 bez ikakva pretjerivanja možemo ih uvrstiti među istaknuta, temeljna vrela povijesti
ugarskih i hrvatskih (pa čak i srpskih te bugarskih) nacionalnih i državnih simbola!
Uza sve to prikazi zastava Dalmacije, Hrvatske i Slavonije poznati su nam već iz sredine
16. stoljeća; istina, ne u izvornom obliku, nego također iz koloriranih, tiskanih prikaza. Osim
na krunidbama, zastave zemalja ugarske krune pojavljuju se i na sprovodima ugarskih kraljeva.
Primjerice, na sprovodu Ferdinanda I., utemeljitelja srednjoeuropske složene monarhije
(composite monarchy) austrijske grane Habsburgovaca, održanom u kolovozu 1565. u Beču,
a potom u Pragu, bili su predstavnici njemačkih, austrijskih, ugarskih, čeških, španjolskih te
29
Opinio consiliariorum Hungarorum de coronatione Rudolphi. Österreichisches Staatsarchiv, Wien, Haus-,
Hof- und Staatsarchiv (dalje: ÖStA, HHStA), Ungarische Akten (Hungarica), Allgemeine Akten Fasc. 99,
Konv. C, fol. 25-26, 32-39; ÖStA HHStA, Türkei I. (Turcica), Kart. 56, Konv. 3, fol. 127b-c; László SZALAY
– Gusztáv WENZEL (ur.), Verancsics Antal m. kir. helytartó, esztergomi érsek összes munkái XI (Budapest:
Magyar Tudományos Akadémia, 1873), 129-130, br. LXX.
30
PÁLFFY, “A Magyar Korona országainak koronázási zászlói”, 43, tabl. 4-5; PÁLFFY, “Korunovačné
zástavy”, 20, tabl. 4-5.
31
MNL OL, A 95, Magyar kancelláriai levéltár, Bizosági és gyűjteményes fondok, Acta diaetalia (dalje: A
95), 1618, fol. 5v-6r; prvo izdanje slike 2 u Hrvatskoj: Géza PÁLFFY, Povĳest Mađarske: Ugarska na granici
dvaju imperĳa (1526.–1711.) (Samobor: Meridĳani, 2010), 170.
32
MNL OL, A 95, 1618, fol. 22r; prvo izdanje: PÁLFFY, “A Magyar Korona országainak koronázási zászlói”,
27, sl. 4.
33
Sámuel DECSY, A’ magyar szent koronának és az ahoz tartozó tárgyaknak históriája (Bécs: Alberti Ignátz, k.
szabados könyv nyomtató, 1792; Reprint: Budapest: Kossuth Kiadó, 2003), 70-75, sl. V.
333
habsburških zemalja i pokrajina s ukupno 20 zastava. U tom je krugu zemlje ugarske krune
predstavljalo pet zastava (četvrtina od ukupnog broja), što samo po sebi dokazuje važnost
Kraljevine Ugarske unutar novoga habsburškoga državnog konglomerata.34 Ugarska, Dalmacija
(sl. 6), Hrvatska (sl. 7) i Slavonija (sl. 8) dobile su posebne zastave s lastavičjim repom, ukrašene
grbovima i plamenim jezičcima, a pretendirane jugoistočne zemlje (Bosna, Srbija, Kumanija i
Bugarska) imale su jednu, zajedničku zastavu. Te su zastave vidljive u ilustriranoj, koloriranoj
publikaciji o sprovodu koju je sastavio Bartholomaeus Hannewald, familijar Johanna Ulricha
Zasiusa, kasnijega potkancelara carstva (Reichsvizekanzler, 1566. – 1570.), objavljenoj 1566.
u Augsburgu.35 Budući da iz niza – slično požunskoj krunidbi iz 1563. – nedostaju zastave
Galicije i Lodomerije, nije teško zaključiti da su na carski sprovod održan 1565. u prvom redu
utjecale zastave korištene na krunidbi ugarskoga kralja 1563. godine.
Dakle, hrvatska zastava sredinom 16. stoljeća vjerojatno je svojim glavnim crtama sličila
zastavi (sl. 7) koju je na sprovodu Ferdinanda I. u Beču te pogrebu u Pragu vidjelo više stotina
očevidaca. Iznimka bi mogla biti kruna koja se obično stavljala na zastave (kao što se vidi
na rukopisnom prikazu iz 1618., sl. 2); naime, u to vrijeme na sprovodima vladara koji su
preminuvši izgubili vlast – posve razumljivo – koristile su se zastave bez kruna. Nažalost,
nisu sačuvane ilustracije zastava korištenih na pogrebu Maksimilijana II., održanom u Pragu
krajem ožujka 1577., no gotovo je sigurno da su bile identične onima iz 1565. godine. Međutim,
poznato nam je da su tada dalmatinsku, hrvatsku i slavonsku zastavu nosila tri ugarska plemića
u službi na bečkom dvoru: kasniji jurski junak Nikola Pálffy, Vuk Kendi, podrijetlom iz Erdelja,
te budući erdeljski knez (1605. – 1606.) Stjepan Bocskai.36
Na kraju valja spomenuti brižnost ostrogonskoga nadbiskupa Nikole Oláha (1553. – 1568.),
koji je u ljeto 1565. preporučio stjegonoše bečkomu dvoru,37 pa je na sprovodu Ferdinanda
I. zastavu Dalmacije nosio Nikola Frankopan Tržački (na slici: D[ominus] Comes a Tersatz),
vlasnik dalmatinskih posjeda, a zastavu Slavonije Kristo Kerecsényi (D[ominus] Christophorus
Keretschini), plemić slavonskoga podrijetla. Međutim, hrvatsku zastavu nije uzdignuo netko
34
ÖStA, HHStA, Familienakten Kart. 60, Konv. 5: Tod Kaisers Ferdinand I, 5. 8. 1565., fol. 8v. i ibidem
sine dato “Khay. exequien 1565” fol. 1-3; Géza PÁLFFY, “Magyar címerek, zászlók és felségjelvények a
Habsburgok dinasztikus-hatalmi reprezentációjában a 16. században”, Történelmi Szemle 47/3-4 (2005),
250-253, tabl. 1-2; Géza PÁLFFY, “Kaiserbegräbnisse in der Habsburgermonarchie – Königskrönungen
in Ungarn. Ungarische Herrscha ssymbole in der Herrscha srepräsentation der Habsburger im 16.
Jahrhundert”, Frühneuzeit-Info 19/1 (2008), 45-46, tabl. 1-2.
35
Bartholomaeus HANNEWALD, Parentalia Divo Ferdinando Caesari Avgvsto patri patriae etc. a Maximiliano
imperatore etc., Ferdinando et Carolo serenissimis Archiducibus Austriae Fratribus singulari pietate persoluta
Viennae, Anno Domini M.D.LXV. VIII. Idus Augusti (Augusta Vindelicorum: Meyerpeck et Sorg, 1566), bez
paginacĳe u originalnom dokumentu (Wien Museum Inv. 116.845); vidi još Géza PÁLFFY, “Ungarn in der
Habsburgermonarchie. Ungarische Herrscha szeichen an der Wiener Begräbniszeremonie Ferdinands I.
1565”, u: Martin Scheutz – Vlasta Valeš (ur.), Wien und seine WienerInnen. Ein historischer Streifzug durch Wien
über Jahrhunderte. Festschri Karl Vocelka zum 60. Geburtstag (Wien – Köln – Weimar: Böhlau, 2008), 29-46.
36
Géza PÁLFFY, “Die Repräsentation des Königreichs Ungarn am Begräbnis Kaiser Maximilians II. in
Prag 1577”, u: Jiří Mikulec – Miloslav Polívka (ur.), Per saecula ad tempora nostra. Sborník prací k šedesátým
narozeninám Prof. Jaroslava Pánka 1 (Praha: Historický ústav Akademie věd České Republiky, 2007), 279-
281, tabl. II.
37
Ordo funebris pompae per Hungaros servandus. MNL OL, P 184, Esterházy család hercegi ágának levéltára,
Oláh család, Tétel IV/2, fol. 13-14.
334
od članova obitelji Zrinski, nego nadbiskupov rođak Nikola Oláhcsászár. To se u prvom

redu može objasniti činjenicom da su dvojica istaknutih Zrinskih toga doba sudjelovala u još
otmjenijoj ulozi. Nikola IV. Sigetski na obredu je nosio kopiju Svete krune Ugarske, a njegov
sin (Juraj) zastavu Ugarske Kraljevine.38 I taj primjer slikovito pokazuje usku povezanost
mađarske (ugarske) i hrvatske povijesti ranoga novog vijeka. Naime, ugarsku je zastavu na
bečkom sprovodu utemeljitelja srednjoeuropske Habsburške Monarhije umjesto nekog Mađara
uzdignuo Juraj Zrinski, velikaš sa dva materinska jezika (hrvatskim i mađarskim), koji je poslije
imao žene tirolskoga i štajerskoga podrijetla.39
Najstarĳa originalna hrvatska zastava iz 1647. godine

Do sada nije otkrivena ni jedna originalna hrvatska zastava iz sredine 17. stoljeća. Najranija
poznata zastava korištena pri ustoličenjima hrvatskih banova jest ona bana Nikole III. Erdődyja
(imenovan 1678. / instaliran 1680. – 1693.), uvedenog u bansku čast u travnju 1680. u zagrebačkoj
crkvi svetoga Marka.40 Međutim, na njoj su već zajedno prikazani grbovi Dalmacije, Hrvatske i
Slavonije (iako još na zasebnim štitovima), što na slikovit način svjedoči o postupnom nastanku
Trojedne Kraljevine. S krunidaba ugarskih vladara poznata nam je jedino zastava Hrvatske
Kraljevine korištena na obredu kralja Ferdinanda V. (1835. – 1848.), održanom u Požunu 28.
rujna 1830. godine.41 (Nažalost, ne stoji nam na raspolaganju ni jedna zastava s vladareva
sprovoda.) S obzirom na rečeno, mislim da se moje nedavno otkriće najranije hrvatske zastave
iz sredine 17. stoljeća bez pretjerivanja može smatrati senzacijom.
Tu, hrvatskoj javnosti do sada nepoznatu, zastavu također sam uspio identificirati na
krunidbi jednoga ugarskog kralja, Ferdinanda IV. (koji zbog rane smrti nikada nije uspio
stvarno zauzeti prijestolje), održanoj u Požunu 16. lipnja 1647. godine. Nakon što sam, naime,
na temelju arhivskih vrela u Budimpešti spoznao da je tadašnji stjegonoša zastave Hrvatske
Kraljevine bio Ladislav (1626. – 1652.),42 rano preminuli sin ugarskoga palatina grofa Nikole
Esterházyja (1625. – 1645.),43 u riznici obitelji (poslije obdarene prinčevskim naslovom) uspio
sam pronaći i samu zastavu.44 Obiteljsku riznicu (Schatzkammer) osnovao je još palatin Nikola
38
PÁLFFY, “Kaiserbegräbnisse in der Habsburgermonarchie”, 44-47; PÁLFFY, “Ungarn in der
Habsburgermonarchie”, 42-44.
39
Nataša ŠTEFANEC, Heretik Njegova Veličanstva. Povĳest o Jurju IV. Zrinskom i njegovu rodu (Zagreb: Barbat,
2001); novĳe vidi Géza PÁLFFY, “Prekogranična povezanost Nikole IV. i Nikole VII. Zrinskog (Hrvatsko-
mađarska plemićka obitelj u aristokracĳi Ugarsko-hrvatskog Kraljevstva i u Habsburškoj Monarhĳi)”,
u: Sándor Bene – Zoran Ladić – Gábor Hausner (ur.), Susreti dvĳu kultura: Obitelj Zrinski u hrvatskoj i
mađarskoj povĳesti. Zbornik radova (Zagreb: Matica hrvatska, 2012), 131-135.
40
Novo izdanje: PEIĆ ČALDAROVIĆ – STANČIĆ, Povĳest hrvatskoga grba, 89, sl. 54.
41
BOROŠAK-MARĲANOVIĆ, Zastave kroz stoljeća, 61, 91, br. 1.
42
Országos Széchényi Könyvtár, Budapest; Kéziraár, Fol. Germ. 1116, fol. 73.
43
Novĳe vidi Péter DOMINKOVITS, “Gróf Esterházy László, Sopron vármegye főispánja”, Századok 143/4
(2009), 883-903 i Tibor MARTÍ, “Két magyar főúr, Esterházy László és Bahyány I. Ádám levelezése
(1646–1652)”, u: Zsuzsanna J. Újváry et al. (ur.), Összekötnek az évezredek (Budapest – Piliscsaba: PPKE
BTK Történelemtudományi Intézet – Szent István Társulat, 2011), 162-180.
44
Esterházy Privatsti ung, Eisenstadt, Esterházy-Schatzkammer, Burg Forchtenstein (dalje: EP,
Schatzkammer), K 691; vidi još János SZENDREI (ur.), Magyar hadtörténelmi emlékek az ezredéves országos
335
i danas se čuva na istom mjestu, u austrijskom zamku Forchtenstein, a nalazi se u vlasništvu

Esterházy Privatstiftunga. Ondje je smještena i bogata zbirka zastava, koja između ostalog sadrži
i tri krunidbene zastave iz 17. stoljeća: ugarsku iz 1618. (stjegonoša Nikola Esterházy), hrvatsku
iz 1647. (Ladislav Esterházy) te srpsku iz 1655. (kasniji palatin Pavao Esterházy).45 Nošenje
stjegova na krunidbenom obredu bilo je veoma važno za karijeru sve trojice Esterházyja, pa su
zastave brižno sačuvane u obiteljskoj zbirci.
Hrvatska zastava izložena (zajedno s ugarskom krunidbenom zastavom iz 1618.) u
zamku Forchtenstein nakon restauracije u svibnju 2012. može se smatrati pravim hrvatskim
nacionalnim blagom (sl. 9). Na plavoj zastavi od svilenoga damasta, oblika lastavičjega repa
i pozamašnih dimenzija (273 cm × 161 cm), vidljivi su zlatni plameni jezičci, na jednoj se
strani u lovorovu vijencu nalazi crveno-srebrno šahirani grb Hrvatske Kraljevine, a iznad
njega latinski natpis CROATIAE. Poleđina u pet redaka sadrži obavijesti o okolnostima izrade,
koje (nakon dopunjavanja kratica) glase: F[ERDINANDUS] IIII / CORONATVS IN RE- /
GEM HV[N]GARIAE DIE / XVI46 IVNII ANNO D[OM]INI / MDCXLVII. (sl. 10). Na temelju
svega toga možemo izjaviti: hrvatska zastava koju je 16. lipnja 1647. u Požunu na krunidbi
prijestolonasljednika nadvojvode Ferdinanda IV. nosio mladi ugarski velikaš grof Ladislav
Esterházy jedan je od najistaknutijih primjeraka hrvatskih nacionalnih simbola!
Sudbina te zastave istodobno dobro ilustrira povijest i tijek multikulturnih veza, pa u skladu
s tim odražava uzajamnu ovisnost historiografija srednjoeuropskih država: hrvatska nacionalna
relikvija, koju je na krunidbi jednoga habsburškog vladara u nekadašnjem glavnom gradu
Ugarske Kraljevine i današnjem glavnom gradu Slovačke koristio jedan mađarski velikaš, danas
se čuva u Austriji. To je umjetničko blago iznimno značajno i za povijest krunidbene zastave
ugarske krune. S jedne strane, radi se o drugoj najstarijoj krunidbenoj zastavi u Karpatskom
bazenu, od koje je starija samo spomenuta zastava iz 1618., također čuvana u obiteljskoj
zbirci Esterházyjevih; s druge strane, od tog se primjerka dokazano zamjećuje tradicija točnog
navođenja imena vladara i datuma krunidbe na krunidbenim zastavama, što je veoma važno za
identificiranje tih umjetnina. Godine 1618. to je učinjeno samo djelomice, no sačuvane zastave
od 18. do 20. stoljeća uvijek sadrže rečene podatke.47
kiállításon (Budapest: Kereskedelemügy M. Kir. Minister et al., 1896), 807, br. 6862.
45
EP, Schatzkammer, K 709, K 691 i K 681.
46
Prepravljeno, umjesto XIII.
47
BOROŠAK-MARĲANOVIĆ, Zastave kroz stoljeća, 91, br. 1-2; L[ajos] Bernát KUMOROVITZ, “A magyar
zászló és nemzeti színeink múltja”, Hadtörténelmi Közlemények, Új folyam 1/3-4 (1954), 43-44.
336
Uporaba tradicionalnih zastava na krunidbi posljednjega ugarskog vladara 1916.

godine
Smatram da valja ukratko skrenuti pozornost hrvatskih znanstvenika na činjenicu da
povijest rukopisnoga prikaza zastava iz 1618. nije prestala u 17. stoljeću. S jedne strane, rukopis
Ordo coronationis već je 1725. iz arhiva Ugarske komore – nažalost, iz još ne sasvim jasnog
razloga – premješten u zbirku Ugarske kraljevske dvorske kancelarije.48 S druge strane, izvor je
korišten nakon propadanja Svetoga Rimskog Carstva 1806., kada se javila potreba za ponovnom
izradom novoga ugarskoga kraljevskoga velikoga tajnog pečata i velikoga kraljevskog grba.
Međutim, tada su se – za razliku od druge polovine 16. stoljeća – interesi austrijske (habsburške)
dinastije i ugarskih staleža, u skladu s dnevnopolitičkom situacijom, već toliko razmimoilazili
u svezi s Galicijom i Lodomerijom (Volhinijom) da u Beču nije prihvaćeno podređivanje tih
dviju pokrajina (zadobivenih nakon podjele Poljske 1772.) ugarskoj kruni.49 No, možda je
najzanimljivije korištenje toga izvora u okviru zadnje krunidbe ugarskoga vladara, obreda kralja
Karla IV. (1916. – 1918.) održanog u Budimpešti 30. prosinca 1916. godine.
Ugarska politička elita, kao što smo vidjeli, na krunidbama kraljeva u cijelom novom vijeku
ustrajno je održavala tradiciju zemalja ugarske krune. Tako je bilo i na samom kraju 1916., iako je
tada, usred neuspjeha Prvoga svjetskog rata, između sve bezizglednije stvarnosti i priželjkivane
slavne (srednjovjekovne) prošlosti zjapila nepremostiva provalija. Tadašnje krunidbene državne
zastave nisu izrađene na temelju neke od prethodnih kraljevskih krunidaba (1830.: Ferdinand V.,
Požun; 1867.: Franjo Josip, Budim), nego – nije pogreška – prema ilustracijama krunidbenoga
obrednika iz 1618. godine.50 To se u prvom redu može objasniti činjenicom da je u očuvanju
tradicija sudjelovao onodobni izvrsni mađarski stručnjak za srednji vijek. Radi se o tadašnjem
ravnatelju Mađarskoga državnog arhiva Dezsőu Csánkiju (1857. – 1933.), kojega je 2. prosinca
1916. na sudjelovanje u radu Odbora za pripremu krunidbene svečanosti pozvao Jenő Balogh,
kraljevski ugarski ministar pravosuđa.51 Iako u molbi ne donosi točne Csánkijeve zadatke, njih
nam odaje vlastoručni zapis akademika-povjesničara na omotnici ministrova pisma (“zastave i
zavjernica”). Csánki je na kraju u prosincu 1916. osim izrade teksta zavjernice odigrao presudnu
ulogu i u projektiranju zastava.52
Za razliku od majstora ceremonije iz 17. stoljeća, povjesničar nije posegnuo za
dokumentacijom ranijih krunidaba ili tada već brojnim slikovnim prikazima, iako je u dijelu
tiskanih “spomenica”, među ostalim, zacijelo mogao pronaći i detaljnije opise zastava.53 No on
je izabrao posve drugačiji put. Budući da je krajem 1916. već tri i pol desetljeća bio djelatnik
48
MNL OL, A 35, Magyar kancelláriai levéltár, Magyar Királyi Kancellária regisztratúrája, Conceptus
expeditionum, 1725, Nr. 134 i MNL OL, E 15, Magyar kincstári levéltárak, Magyar Kamara Levéltára,
Magyar Kamara regisztratúrája, Expeditones camerales, 1725. Dec. 5. C. 1. Cancellaria Hungarica, fol. 776.
49
József ILLÉS, A magyar címer és a királyi cím története 1804-től kezdve (Budapest: Magyar Tudományos
Akadémia, 1916), 43-45 i sl. 14.
50
Bez autora, “Az ország zászlói”, Budapesti Hírlap, 36 (1916), 362 (30. 12. 1916.), 1.
51
MNL OL, Y 1, Magyar Országos Levéltár levéltára, Általános iratok (dalje: Y 1), 1044/1932 OL sz. 28. tétel,
fol. 169-170.
52
MNL OL, Y 1, 1044/1932 OL sz. 28. tétel, fol. 171-172.
53
Vidi npr. Miksa FALK – Adolf DUX, Koronázási emlékkönyv. 1867. Junius 8. (Pest: Deutsch, [1867]), 24.
337
Državnoga arhiva, od svojih je suradnika – najkasnije u vrijeme projektiranja ugarskoga državnog

grba 1915.54 – zasigurno doznao za ovaj poseban dokument. Naime, on nije službeno naložio
svojim suradnicima traženje dokumenta, nego je to – u skladu s časnim zadatkom dobivenim
od ministra – učinio osobno. Zadatak slikanja krunidbenih zastava na temelju prikaza iz 1618.
povjerio je svojemu dobrom poznaniku, heraldičaru i slikaru grbova erdeljskoga podrijetla
Józsefu Sebestyénu Köpecziju (1878. – 1964.), koji je od 1915. u Državnom arhivu obnašao
dužnost slikara grbova, a važnu ulogu dobio je i u projektiranju ugarskih državnih grbova 1915.
godine.55
Posebnu pozornost hrvatske znanstvene javnosti zaslužuje činjenica da su od 11 krunidbenih
državnih zastava (zajedno s Erdeljom, koji je 1867. vraćen Ugarskoj) izrađenih krajem 1916.
do sada pronađene – bolje rečeno, sačuvane u zbirci tekstila Mađarskoga narodnog muzeja –
samo tri: dalmatinska, hrvatska i slavonska (sl. 11 – 13).56 Na temelju tih primjeraka, istodobnih
detaljnih opisa, pa čak i fotografija, prateći instrukcije arhivista i povjesničara Csánkija slikar-
heraldičar Sebestyén Köpeczi svoj je zadatak obavio brižno i u kratkom roku. Iako korištene
boje nisu potpuno istovjetne s izvornim slikama zastava, rečeni dvojac općenito je (od oblika
zastava i grbovnih štitova do slika grbova) nastojao poštovati tristogodišnju tradiciju krunjenja
ugarskih kraljeva, a latinski je natpis na zastavi formuliran prema kasnijoj praksi (CAROLUS
IN REGEM CORONATUS MCMXVI). Na taj su način krunidbene zastave 1916. godine umalo
oživjele ranonovovjekovnu ugarsku povijest, čemu su doprinijeli i stjegonoše. Naime, većinom
su to bili predstavnici obitelji (Andrássy, Batthyány, Erdődy, Esterházy, Károlyi, Keglević itd.)57
čiji su se mladi članovi i nakon 1608. često, radi demonstriranja vlasti unutar političke elite,
pojavljivali u toj ulozi.58
Slikar zastava József Sebestyén Köpeczi svojim je radom zaradio lijepu svotu, a Dezső
Csánki je za svoje zasluge u svezi s krunidbom početkom 1917. nagrađen najvišim državnim
odlikovanjem, Viteškim križem Leopoldova reda.59 Poslije, sve do odlaska u mirovinu 1932. –
osobno toliko važne – krunidbene dokumente držao je u jednoj ladici ravnateljskoga pisaćeg
stola.60 Međutim, tradiciji privržen erdeljski slikar zastava krunidbenoga obreda ugarskoga
kralja iz 1916. već je 1921. projektirao grb nove rumunjske države u Bukureštu, što možemo
smatrati “tužnom ironijom” mađarske povijesti 20. stoljeća. U srpnju 1922. čak je za svoje
54
Dezső CSÁNKI, “Az új magyar és úgyneveze közös czímerekről”, Századok 50 (1916), 1-27; vidi još Iván
BERTÉNYI, Magyar címertan (Budapest: Osiris Kiadó, 2003), 24, 76-77.
55
Péter SAS, A heraldikus Köpeczi Sebestyén József élete és munkássága I-II (Csíkszereda: Pallas-Akadémia
Könyvkiadó, 2011), 1, 30-33 i 2, 93-94.
56
Magyar Nemzeti Múzeum, Budapest; Textilgyűjtemény, ltsz. 57.7035 (Dalmacĳa), 50.7041 (Hrvatska),
50.7029 (Slavonĳa).
57
Emil ÁBRÁNYI et al., Koronázási Album (Budapest: Érdekes Újság, 1917), 84.
58
PÁLFFY, “A Magyar Korona országainak koronázási zászlói”, 44-46, tabl. 6-12; PÁLFFY, “Korunovačné
zástavy”, 20-22, tabl. 6-12.
59
MNL OL, K 20, 1867-1944 közöi központi kormányzati, bírósági és ügyészségi szervek iratai, Államfői
hivatali levéltár, Király személye körüli minisztérium, Elnöki iratok 8/1917 eln. sz. (244. cs.) fol. 27-28, fol.
38-39, fol. 57-58; vidi još [bez autora], “Csánki Dezső kitüntetése”, Századok 51 (1917), 207.
60
MNL OL, Y 1, 1044/1932 OL sz. 28. tétel: Károly király koronázásával kapcsolatban kelt levélváltás (1916.-
1917).
338
zasluge od rumunjskoga kralja Ferdinanda I. primio Viteški križ Reda rumunjske kraljevske
krune.61
Dakle, slikanjem zastava zemalja ugarske krune, prikazujući slavnu prošlost
ugarsko-hrvatske države, koja je u srednjem vĳeku doista vrĳedila za srednju silu
značajne snage, József Sebestyén Köpeczi postao je u prosincu 1916. nasljednikom
slikara zastava iz 17. stoljeća, a Dezső Csánki, vrsni poznavatelj srednjega vĳeka,
nasljednikom humanista, političara i povjesničara 16. stoljeća (Nikole Oláha i Antuna
Vrančića). Iako je njihova djelatnost, zajedno s cjelokupnom krunidbom 1916., u životu
Ugarske – uoči skorog raspada – bila samo posljednji simbolični proplamsaj stare
slave, na području reprezentacĳe vlasti i umjetnosti ipak je dokazala važnost čuvanja
tradicĳe ustaljene od početka 17. stoljeća. Naime, kao predložak za zastave posljednje
krunidbe ugarskoga kralja, u prosincu 1916. poslužili su do sada najranĳi poznati prikazi
krunidbenih zastava iz ljeta 1618. godine.
Autor ovoga elaborata krenuo je stopama spomenutih mađarskih i hrvatskih
velikana historiografije samo da bi, pored izražavanja poštovanja prof. Milanu
Kruheku, pokušao dokazati sljedeće: sistematsko istraživanje i promišljeno tumačenje
osam stoljeća zajedničke ugarsko-hrvatske povĳesti, publiciranje postignutih rezultata
u korist obaju naroda, pa čak – kao što dokazuje ovaj rad – međusobno otkrivanje
nacionalnih vrĳednosti mogu se ostvariti samo prisnom profesionalnom suradnjom i
redovitim međusobnim upoznavanjem očuvane zajedničke srednjoeuropske (pisane i
materĳalne) kulturne baštine.
61
SAS, A heraldikus Köpeczi Sebestyén 1, 45-48.
339
Sl. 1. “Trĳumfalna povorka” (“Triumphzug”) cara Maksimilĳana I. (1512. – 1515.) s

heraldičkim zastavama Ugarske, Dalmacĳe, Hrvatske i Bosne (Albertina, Wien)
Sl. 2. Stranica krunidbenoga obrednika Sl. 3. Stranica krunidbenoga obrednika Ferdinanda

Ferdinanda II. s ilustracĳama zastava Dalmacĳe, II. s ilustracĳama zastava zemalja ugarske krune i
Hrvatske i Slavonĳe (Požun, 1618.) (Magyar njihovim opisima (1618., Požun) (Magyar Nemzeti
Nemzeti Levéltár Országos Levéltára, Budapest) Levéltár Országos Levéltára, Budapest)
340
Sl. 4. Skice zastava zemalja ugarske krune u krunidbenom obredniku

Ferdinanda II. (1618., Požun) (Magyar Nemzeti Levéltár Országos
Levéltára, Budapest)
Sl. 5. Krunidbene zastave zemalja ugarske krune na krunidbi Leopolda II. u

Požunu 1790. godine (DECSY, A’ magyar szent koronának, 1792, sl. V)
341
Sl. 6. Zastava Dalmacĳe na sprovodu Ferdinanda I. u Beču (1565.)

(Wien Museum)
Sl. 7. Zastava Hrvatske na sprovodu Ferdinanda I. u Beču (1565.)

(Wien Museum)
342
Sl. 8. Zastava Slavonĳe na sprovodu Ferdinanda I. u Beču (1565.) (Wien Museum)
Sl. 9. Zastava Hrvatske na krunidbi Ferdinanda IV. u Požunu 16. lipnja 1647. – avers
(Esterházy Privatstiung, Eisenstadt; Esterházy-Schatzkammer, Burg Forchtenstein)
343
Sl. 10. Zastava Hrvatske na krunidbi Ferdinanda IV. u Požunu 16. lipnja 1647. –
revers (Esterházy Privatstiung, Eisenstadt; Esterházy-Schatzkammer,
Burg Forchtenstein)
Sl. 11. Zastava Dalmacĳe na krunidbi Karla IV. u Budimpešti 30. prosinca 1916.
(Magyar Nemzeti Múzeum, Budapest)
344
Sl. 12. Zastava Hrvatske na krunidbi Karla IV. u Budimpešti 30. prosinca 1916.
Sl. 13. Zastava Slavonĳe na krunidbi Karla IV. u Budimpešti 30. prosinca 1916.
345
Géza Pálffy
The Earliest Portrayals of the Flags of Croatia from the Sixteenth and Seventeenth
Centuries: Extraordinary Sources for the History of Croatian National Symbols
Summary
The essay undertakes to enrich significant new research results concerning Croatian
national symbols in connection with the less extensively researched sixteenth and seventeenth
centuries: it introduces the earliest „copies” of the Croatian flag to the Croatian scholarly
audience. Not only had the flag of Croatia an important role at the inaugurations (installatio)
of Croatian-Slavonian bans but it was also present at Hungarian coronations and funerals
of common Hungarian and Croatian rulers from the Habsburg dynasty a er 1526, since the
Kingdom of Croatia was one of the countries of Holy Crown of Hungary. The author has found
several flags of Croatia represented in manuscripts and printed documents from the sixteenth
and seventeenth centuries – among others in Emperor Maximilian I’s (1493–1519) lately restored
Triumphzug (1512–1515, Figure 1), in a colored, printed volume about the funeral ceremony
of Emperor Ferdinand I (1556–1564) and King of Hungary and Croatia in Vienna in August,
1565 (Figures 6–7) and in the manuscript of the ordinance of Hungarian King Ferdinand II’s
(1619–1637) coronation (Ordo coronationis) in Pozsony (today Bratislava, Slovakia) on July 1,
1618 (Figures 2–4). The flag portrayals of the laer served as models to the coronation flags
made for the ceremony of the last Hungarian ruler, Charles IV (1916–1918) in late December,
1916 (Figures 11–13). Along with these instances lately the Hungarian historian successfully
discovered the earliest remaining original flag of the Kingdom of Croatia so far (Figures 9–10).
This was carried by a young Hungarian aristocrat, Count László Esterházy (1626–1652) at the
Hungarian coronation of Ferdinand IV Habsburg in Pozsony on June 16, 1647. That is why it was
preserved in the famous treasury of the family, which is nowadays kept and owned by Esterházy
Privatsti ung in Forchtenstein Castle, Burgenland in Austria. Hopefully the essay also proves
that a joint exploration and interpretation of the eight-century-old Hungarian-Croatian common
history is only possible by close professional cooperation and by introducing the subsisting
common Central European cultural heritage to each other.
Key words: national symbols, flags, Croatia, Kingdom of Hungary-Croatia, coronation of
the king of Hungary, the countries of Holy Crown of Hungary (Länder der Stephanskrone),
aristocracy, the treasury (Schatzkammer) of the Esterházy family
346
Ivan Mirnik
Jacob Spon, George Wheler i jedna zadarska numizmatička

zbirka iz 17. stoljeća
U povĳesti arheologĳe i epigrafije poznati francuski učenjak, lĳečnik Jacob

Spon, u pratnji u Britanĳi poznatĳega sir Georgea Whelera proputovao je istočno
Sredozemlje 1675./76. godine. O njihovim dojmovima stečenim u hrvatskim
priobalnim gradovima pisalo se i prĳe, a ovdje je rĳeč o numizmatičkoj zbirci
kneza Antonĳa Soderinĳa, isto tako prokušanog putnika i sakupljača, koju su
putnici potanko razgledali u Zadru, gdje su boravili od 5. do 10. srpnja 1674.
godine. Pridošlice je u zbirci najviše zanimao rĳedak novac rimskoga cara Otona.
Ključne rĳeči: Jacob Spon, George Wheler, numizmatičke zbirke, Antonio
Soderini, Zadar
Posvećujući ovaj kratki osvrt na jednu davno raspršenu i nestalu zadarsku

numizmatičku zbirku svojemu dragom prĳatelju i dobrom kolegi sa studĳa Milanu
Kruheku, želio bih napomenuti da me je na tu neobično zanimljivu potankost iz 17.
stoljeća davno upozorila neponovljiva dr. Miroslava Despot rođ. Blis, naša draga teta
Fricika, vrsna poznavateljica ranih putopisa i putopisaca 16. – 18. stoljeća. Ne tako
davno neke je od tekstova tih starih putopisaca, i Francuza i Škota, hrvatskomu1 i
njemačkomu2 čitateljstvu ponudio i dr. Ljudevit Krmpotić. O engleskim putnicima
pisala je i Sonia Wild Bićanić.3 O izvještajima njemačkih hodočasnika 14. – 17. stoljeća,
1
Ljudevit KRMPOTIĆ, “I. Spon i Wheler, Put po Dalmacĳi 1679.”, u: Ljudevit Krmpotić, Spon, Adam,
Cassas i Lavallée u Hrvatskoj, Predgovor: Zvonimir Bartolić (Hannover – Čakovec: Nakladni zavod
Hrvatski zapisnik, 1998), 1-43.
2
Louis KROMPOTIC, “Reise durch Italien, Dalmatien, Griechenland und den Nahen Osten 1675 und
1676. Jacob Spon, Doktor der Medizin aus Lyon und George Wheler, Adliger, Amsterdam, Henry und
Theodore Boom, 1679”, u: Louis Krompotic, Antike Architektur in Kroatien in Berichten. Spon – Adam –
Cassas – Lavallée. Mit einem Vorwort von Mag. Vesna Girardi-Jurkić, Botschaerin und ständige Vertreterin der
Republik Kroatien bei der UNESCO, Paris und vom Prof. Helmut Buschhausen, Wien, sowie einer Einleitung von
Dr. Louis Krompotic, Dr. Ivan Mirnik und Prof. Mikica Maštrović (Hannover: HZ, 1998), 1-43.
3
Sonia WILD BIĆANIĆ, British Travellers in Dalmatia. 1757–1935. Plus a lile bit more about Dalmatia today
(Zaprešić: Fraktura, 2006), passim.
347
u kojima su opisivali svoja proputovanja Dalmacĳom, nedavno je u tančine pisao

Krešimir Kužić.4
Naime, 1675. i 1676. francuski lĳečnik i arheolog Jacob Spon (Lyon, 1647. – Vevey,
25. XII. 1685.)5 putovao je po istočnom dĳelu Sredozemlja u društvu svojega prĳatelja
učenjaka, Engleza Georgea Whelera, poslĳe sir Georgea (prema novĳoj ortografiji
pisalo bi se Wheeler; Breda, 1650. – Durham, 1723.),6 kojega je upoznao u Rimu 1673.
godine. Među ostalim zadacima, obojica su trebala obogatiti muzej francuskoga kralja
starim novcem i drugim antikvitetima (d’enrichir le Cabinet de sa Majesté,7 de médailles
et d’autres Antiquités).8 Na tom je putu Wheler sakupio nešto antičkoga novca za sebe
osobno, a zbirku je poslĳe darovao katedrali u Durhamu.9 Spona su u prvom redu
zanimale starine, a Whelera i prirodne rĳetkosti i biljke, no nikako isključivo. Na tom su
pustolovnom putu posjetili neke od gradova Dalmacĳe, tada pod mletačkom upravom,
npr. Zadar, Trogir i Split. Zajedničko je putovanje opisao Spon u veoma zanimljivom
djelu Voyage d’Italie De Dalmatie, de Grèce et du Levant Fait aux années 1675. & 1676.
Par Jacob Spon Docteur Medecin Aggrégé à Lyon et George Wheler Gentilhomme Anglois
(Lyon, 1678.; Amsterdam, 1679.). Nakon tih prvih izdanja Sponova djela u Lyonu, gdje
je kao suautor naveden Wheler, uslĳedila je Whelerova knjiga A Journey into Greece,
tiskana u Londonu 1682., posvećena kralju Charlesu II., a poslĳe u više izdanja u
Nizozemskoj (1689.,10 1692., 1732.), da dopuni i ispravi svojega kolegu i prĳatelja. U
našoj se arheološkoj literaturi do sada obično najviše pozornosti posvećivalo njihovim
bilješkama i crtežima Dioklecĳanove palače u Splitu,11 a budući da autora koji su se
bavili putopisnom problematikom naše obale u 17. stoljeću nĳe bilo mnogo te da nisu
svi imali oba rĳetka djela u rukama, najčešće je dolazilo do zabune i spajanja istih
izdanja u jednu knjigu.12
4
Krešimir KUŽIĆ, Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV.–XVII. st. (Split: Književni krug,
2013), passim.
5
KRMPOTIĆ, Spon, Adam, xxix-xxx; KROMPOTIC, Antike Architektur, xxxv-xxxvi.
6
Milenko PEKIĆ, “Whelerovo viđenje Zadra 1675. godine.”, Résumé: Zadar en 1675 vu par Sir George
Wheler, Diadora 10 (1988), 205-225; KRMPOTIĆ, Spon, Adam, xxx; KROMPOTIC, Antike Architektur,
xxxvi-xxxvii.
7
Rĳeč je o Luju XIV. (5. IX. 1638. – 1. IX. 1715.).
8
Jacob SPON – George WHELER, Voyage d’Italie, de Dalmatie, et du Levant fait aux années 1675 & 1676 I-II
(Amsterdam: Henry & Theodore Boom, 1679), 1. Prvo izdanje istoga djela: I-III (Lyon: Cellier, 1678).
9
PEKIĆ, “Whelerovo viđenje”, 213.
10
George WHELER, Voyage de Dalmatie, de Grece et du Levant, par… Enrichi de medailles, et de figures des
principales antiquitez qui e trouvent dans ces lieux, avec description des coutumes, des villes, rivieres, ports de mer
et de ce qui s’y trouve le plus remarquable, Traduit de l’anglois (Amsterdam: Wolters, 1689).
11
Frane BULIĆ, “Razvoj arheoloških istraživanja i nauka u Dalmacĳi kroz zadnji milenĳ”, u: Zbornik
Matice hrvatske. Hrvatskome narodu njegovim prošlim naraštajima na spomen sadašnjima i budućima na pobudu
o tisućoj godišnjici Hrvatskog Kraljevstva (Zagreb: Matica hrvatska, 1925), 100-101; Frane BULIĆ – Ljubo
KARAMAN, Palača cara Dioklecĳana u Splitu (Zagreb: Matica hrvatska, 1927), 26-27, sl. 6; Frane BULIĆ –
Ljubo KARAMAN, Kaiser Diokletians Palast in Split (Zagreb: Matica hrvatska, 1929), Abb. 6; John Joseph
WILKES, “Diocletian’s Palace, Split. Residence of a retired Roman Emperor”, Department of Ancient
History and Classical Archaeology, University of Sheffield, Occasional Publications 2 (1986), 77, 79, 100.
12
PEKIĆ, “Whelerovo viđenje”, 214-216.
348
Ivan Mirnik ▪ Jacob Spon, George Wheler i jedna zadarska numizmatička zbirka ...
Ovdje tek želimo podsjetiti na numizmatičku zbirku koju su proučili u Zadru,

boraveći u tom glavnom gradu Dalmacĳe pet dana (od 5. do 10. srpnja) ljeta 1674. te
istodobno uputiti na Sponovo značenje za numizmatičku znanost uopće.
U zadarsku su luku uplovili uz odjeke topovskih salvi i puščanu paljbu upriličene
u počast mletačkom bailu, koji je stigao na svojem putu u Carigrad na istoj galĳi sa
spomenutom dvojicom putnika. Baila su dočekali konte i kapetan – detaljnĳe i slikovitĳe
o tom svečanom dočeku piše Wheler13 – te su ga otpratili do palače dalmatinskoga
generalnog providura. Oba su putnika isprva odsjela u lošem, ali jedinom svratištu u
Zadru – no kako pišu, nisu putovali kroz te krajeve zbog svoje ugodnosti. Nadalje se
saznaje da su bili u posjedu preporuke upućene knezu, odnosno guverneru Giovannĳu
Antonĳu Soderinĳu14 te da su otišli do njega s molbom da im dopusti razgledati svoju
zbirku starina. Soderini ih je primio veoma uglađeno i zadržao na večeri. Kada su se
htjeli vratiti u svoje ne tako sjajno konačište, nemalo su se začudili čuvši da je guverner
dao dopremiti njihovu prtljagu te da im je dao na raspolaganje smještaj u svojoj palači.
Upravo iz 17. stoljeća imamo podatke o nekim ranim numizmatičkim zbirkama
hrvatskih plemića iz kontinentalne Hrvatske,15 pa su nam podaci o još jednoj takvoj
zbirci s naše obale dobrodošli. O Soderinĳevoj numizmatičkoj zbirci Spon piše sljedeće:
Il a vû tout le Levant,16 & en a rapporté un Cabinet de medailles considerables. Ce qui nous
surprendoit dans cee abondance de belles choses, ce seroit d’y voir cinq Othons de cuivre
indubitablement antiques, & cela me fit ressouvenir de nôtre incomparable Monsieur de
Peyresk.17 Dans le temps que les Antiquaires croyoient comme un article de Foy, qu’il ne se
trouvoit point de ces Othons de cuivre antiques, il luy en vint une flote du Levant, De cinq
qu’il en avoit, Monsieur le Procureur General de Paris en âquit deux. Mais le plus beau n’eût
pas une si bonne fortune; car l’heritier de Monsieur de Peiresk s’étant défait du Cabinet, il se
reserva un Othon, parce qu’il avoit oüi dire que c’étoit une piece rare. Il le porta long-temps
dans da poche, pour la faire voir à ses amis, & une soeur su’il avoit dans un Cloître l’ayant
13
PEKIĆ, “Whelerovo viđenje”, 220.
14
Zadarski knez od 1674. do 1677. godine. Usp. Lovorka ČORALIĆ – Nedjeljka BALIĆ NIŽIĆ, “Iz hrvatske
vojne povĳesti – Croati a cavallo i Soldati Albanesi, njihova bratovština i gradivo o njezinu djelovanju
od 1675. godine do sredine XVIII. stoljeća”, Zbornik Odsjeka za povĳesne znanosti Zavoda za povĳesne i
društvene znanosti HAZU 24 (2006), 88, bilj. 34; Toni VENERI, Zara-Zaira. Elementi per una storia leeraria
del viaggio in Dalmazia, file:///C:/Documents%20and%20Seings/Mirnik/My%20Documents/Downloads/
Ai_Adi_2010_-_Veneri-libre.pdf.
15
Ivan MIRNIK, “Tradicĳa numizmatičkog istraživanja u Hrvatskoj. U povodu 140-godišnjice postojanja
numizmatičke zbirke Arheološkog muzeja u Zagrebu”, Summary: Tradition of numismatic research in
Croatia. On the occasion of the 140th anniversary of the existence of the Numismatic Collection of the
Zagreb Archaeological Museum, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 26/1 (1977), 44-51; Ivan MIRNIK,
“Das Münzsammeln der kroatischen Aristokratie”, Összegfogalás: A horvát arisztokrácia éremgyűjtése,
Numizmatikai Közlöny 98-99 (1999-2000), 21-29.
16
P. DONAZZOLO, I viaggiatori veneti minori: studio bio-bibliografico (Roma: Alla sede della Società, 1927),
107. Tako je npr. od 8. do 28. ožujka 1672. Soderini boravio u Aleksandrĳi, o čemu postoji njegov izvještaj:
Soderini, G. A., Viaggi in Cipro, Egio, Hyerusalem etc. del N. H. Gio. Ant. Soderini scrii da fermo Carrara suo
cameriere, raccolti e preservati dal N. H. Ruggier Soderini suo figlio, Venice, Museo Civico, Codex Cicogna 1245.
17
Nicolas-Claude Fabri de Peiresc (1. XII. 1580. – 24. VI. 1637.), francuski sakupljač antikviteta i kurioziteta,
također vrstan astronom. Spon se uvelike služi njegovom arheološkom dokumentacĳom.
349
prié de luy laisser pour quelques jours, incontinent aprés elle tombe malade, & mourut. On se
ressouvint de cee medaille d’Othon, on l’alla chercher parmi les hardes de la defunte, mais on
n’en pût jamais apprendre aucune nouvelle (u slobodnom prĳevodu: “Knez ili guverner
koji je tada upravljao u Zadru bĳaše mletački plemić imenom Antonio Soderini, veoma
uljudan i uslužan… Mi imasmo pismo preporuke kako bismo mogli vidjeti kabinet
toga plemića… On je vidio cĳeli Levant i sabrao je značajni numizmatički kabinet.
Ono što nas je iznenadilo u tom bogatstvu lĳepih predmeta bĳaše da smo tu vidjeli
pet bez sumnje antičkih Otonovih bakrenih novaca i to me je podsjetilo na našega
nenadomjestivog gospodina od Peyreska. U to vrĳeme kada su starinari vjerovali kao
u sastavni dio Vjerovanja da se nikako ne može naći Otonovih bakrenih novaca, stigla
ih je s Levanta veća količina. Od pet, koliko ih je posjedovao, gospodin glavni pariški
prokurator došao je u posjed dvaju. No najljepši nĳe imao tako dobru sreću, jer si je
nasljednik gospodina od Peyreska, otarasivši se kabineta, sačuvao jedan Otonov novac,
jer je bio čuo da je to rĳedak komad. Nosio ga je dugo vremena u svojem džepu, da bi
ga njegovi prĳatelji mogli vidjeti, a jedna ga je sestra, koju je imao u nekom samostanu,
molila da joj ga ostavi na nekoliko dana, no poslĳe je oboljela i umrla. Sjetili su se
toga novca i pošli tražiti među stvarima pokojnice, no nisu o njemu mogli nikada ništa
saznati.”).18
Isti je detalj Wheler pak opisao nešto drukčĳe: “Knez ili guverner, koji je tada
upravljao Zadrom, bĳaše mletački plemić Antonio Soderini,19 veoma uljudan i veoma
uslužan, koji se mnogo zanimao za antički novac već prema njegovoj kvaliteti, a
posjedovao je i značajnu zbirku veoma rĳetkog i lĳepog antičkog novca. Proputovao
je cĳeli Istok i donio odatle najveći dio novca. Mnogi rĳetki novčići nisu izazivali samo
naše divljenje nego i našu nadu da ćemo na svom putovanju pronaći one novčiće koji
vrĳede muke da ih se sakupi. Imali smo pismene preporuke za razgledavanje zbirke
i on nas veoma predusretljivo dočeka. Između ostalih neobičnih novčića, on nam
pokaza dva bakrena novca iz doba cara Otona, jedan grčki a drugi latinski, koja su po
procjeni g. Spona bila bez sumnje antička, jednog Antonina Pobožnog, koji je na naličju
imao Orfeja koji svira harfu, okruženog svakovrsnim životinjama i opčaranog svojom
glazbom. G. Spon spominje pet novčića iz Otonova doba, ali ja u svoj dnevnik unesoh
samo dva, koja je on dao skovati i koje sam mu ja dao.”20
Zanimljivo je što obojica pokazuju toliko zanimanje za rĳetke novce cara Otona
(Marcus Salvius Otho, 15. I. – 17. IV. 69.), kao što je bio slučaj od samih početaka
numizmatičke discipline.21 Spon na kraju prvoga sveska daje, među ostalim, opis
18
SPON – WHELER, Voyage I (1678), 88-89; (1679), 67-68.
19
Obitelj Soderini bila je firentinskoga podrĳetla. Piero di Tommaso Soderini (18. V. 1450. – 13. VI. 1522.)
neko je vrĳeme (1512.) kao prognanik boravio na tlu Dubrovačke Republike, u još danas postojećem
ljetnikovcu u Orašcu.
20
Prĳevod Vere Gerersdorfer; PEKIĆ, “Whelerovo viđenje”, 224.
21
Usp. Antonio AGOSTIN, Discorsi del S. Don Antonio Agostini sopra le medaglie et altre anticaglie divisi in
XI dialoghi. Tradoi dalla lingua Spagnuola dell’Italiana con l’aggiunta di molti ritrai di belle, et rare Medaglie
(Roma: Ascanio et Girolamo Donangeli, 1592), T. 28, XXI, 27; Henricus Thomas CHIFLET, Dissertatio de
350
dvaju primjeraka Otonova novca i prikazuje ih na bakrorezima.22 U svojem prvom

izdanju (1859.) Henry Cohen opisuje 20 zlatnih i srebrnih tipova novca, jedan
brončani, kovan u Antiohĳi, a spominje i kolonĳalne kovove iz Antiohĳe, Korinta,
Aleksandrĳe, Klazomene i Makedonĳe.23 Prema tadašnjem kretanju cĳena, zlatni
Otho vrĳedio je između 250 i 300 zlatnih franaka, srebrni između 12 i 50, a brončani
od 100 do 300 franaka, već prema veličini. Iste su cĳene zadržane u drugom izdanju,
no razvitak numizmatičke znanosti doprinio je da Cohen u drugom izdanju svojega
monumentalnog kataloga rimskoga carskog novca opisuje već 27 tipova i varĳanti
zlatnoga i srebrnoga Otonova novca. Opisuje i četiri brončana tipa i varĳante, kovane
u Antiohĳi Sirĳskoj, te spominje i grčke gradove koji su kovali novac uime toga cara.
Cohen također dobro poznaje padovanske krivotvorine iz 16. stoljeća, nastale zbog
velike potražnje takva materĳala na numizmatičkom tržištu.24 Rezultati tromjesečnoga
kovanja toga efemernog cara odražavaju se u najsuvremenĳoj literaturi sa 24 zlatna
i srebrna tipa odnosno varĳante kovane u rimskoj kovnici;25 svi dakle ostali kovovi,
među kojima i brončani, spadaju u područje grčke numizmatike.26 Katalog rimskoga
novca Britanskoga muzeja objelodanjuje 25 primjeraka Otonova novca, od toga devet
aurea te 16 denara.27
Zanimljivo je i to da je jedan od najranĳih poznatih nam hrvatskih numizmatičara-
sakupljača, grof Nikola Zrinski (1620. – 1664.), prema izvještaju Nizozemca Jakoba
Tolla (Tollius), u svojoj čakovečkoj zbirci, među ostalim, posjedovao više primjeraka
Otonovih denara (… erant Othones argentei…).28
Sponov opis samoga Zadra veoma je detaljan, počevši od morskoga kanala,
položaja grada i njegovih utvrđenja, pa preko ostataka rimske Jaderae (antički stupovi,
slavoluk, natpisi i sl.), do katedrale i drugih lĳepih crkava: Sv. Šimuna (u kojem su
Othonibus aereis. Auctore Henrico Thoma Chifletio, Ioannis Iacobi f. Subiunctus est Claudii Chifletii de Antiquo
numismate liber posthumus (Antverpiae: ex officina Plantiniana Balthasaris Moreti, 1656).
22
SPON – WHELER, Voyage, 431-433, T. I, 1-2.
23
Henry COHEN, Description historique des monnaies frappées sous l’Empire Romain communément appelées
médailles impériales 1 (Paris – Londres: Rollin, 1859), 251-154.
24
Henry COHEN, Description historique des monnaies frappées sous l’Empire romain communément appelées
médailles impériales 1² (Paris – Londres, 1880), 352-354.
25
Harold MATTINGLY – Edward SYDENHAM, The Roman Imperial Coinage I, Augustus to Vitellius (London:
Spink and Son, 1968), 219-220, br. 1-17; Carol Humphrey Vivian SUTHERLAND – Robert Andrew
Glendinning CARSON, The Roman Imperial Coinage I (revised edition), From 31 BC to AD 69 (London:
Spink and Son, 1984), 260-261, br. 1-24.
26
Andrew BURNETT – Michel AMANDRY – Pere Pau RIPOLLÈS, Roman Provincial Coinage. Vol. I. From the
death of Caesar to the death of Vitellius (44 BC–AD 69) (London – Paris: British Museum Press et. al., 1992).
27
Harold MATTINGLY, Coins of the Roman Empire in British Museum I, Augustus to Vitellius (London: British
Museum, 1923), 364-367, br. 1-25.
28
Jacobus TOLLIUS, Epistolae Itinerariae ex Auctoris Schedis Postumis Recensitae, Suppletae, Digestae;
Annotationibus, Observationibus & Figuris Adornatae, Cura & Studio Henrici Christiani Hennini
(Amstelaedami: Franciscus Halma, 1700), 241; Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, “Dragocĕne i umĕtne
stvari grofovah Zrinjskih u gradu Čakovcu”, Arkiv za povĕstnicu Jugoslavensku 1 (1851), 156; MIRNIK,
“Das Münzsammeln”, 23.
351
vidjeli i moći sveca), Sv. Ilĳe, Sv. Donata, Sv. Krševana itd. Naveliko hvali vrĳedne slike
poznatih majstora koje su vidjeli po crkvama, no ne zadržava se samo na tome nego
ukratko opisuje i stanovništvo okolice.
Kako smo spomenuli, Sponovo se znanje s područja numizmatike odrazilo na
kraju trećega (prvoga) sveska njegova putopisa, gdje je na šest tabli i na više stranica
dao opis novca,29 koji najvećim dĳelom pripada grčkoj numizmatici, a opise je popratio
zanimljivim komentarima. Neki su se primjerci tada nalazili u zbirkama kraljice
Kristine Švedske i Athanasĳa Kirchera30 u Rimu, numizmatičara Charlesa Patina u
Parizu, kao i drugih sakupljača, ili pak kod samoga autora Spona. Od ovdje opisanih
primjeraka novca jedan iz njegove zbirke sličio je Soderinĳevu Otonu s natpisom
PAX ORBIS TERRARVM,31 drugi je Otonov kov na reversu nosio natpis EIPHNH,32
a Soderini je posjedovao i sličan novac Galbe (68. – 69.).33 Zatim je tu iz Soderinĳeve
zbirke i novac bratimljenja između Laodiceje u Frigĳi i Smirne iz vremena Marka
Aurelĳa (161. – 180.)34 s natpisom ΛAOΔIKEΩN CMYPNAIΩN OMONOIA na naličju i
tri lika: Zeusom Laodicejskim (za koji Spon smatra da je to car) između dvĳe smirnske
Nemeze.35 Od Hadrĳanova (117. – 138.) novca Soderini je posjedovao jedan primjerak
s Heraklom, Paladom i stablom između njih36 te kod Whelera spomenut egipatski
medaljon Antonina Pĳa (138. – 161.) s Orfejom okruženim životinjama bez natpisa na
reversu.37
Nekoliko se godina poslĳe (1685.) Spon u svojem raskošno tiskanom, kapitalnom
arheološkom djelu opet povremeno vraća numizmatici. U drugom odjeljku, u članku II.
već ilustrira i opisuje jedan rĳedak brončani seleucĳski kov iz vremena Septimĳa Severa
(193. – 211.) i Julĳe Domne († 217.), a u članku III. ciste sa zmĳama na novcu.38 Nadalje
ga u trećem odjeljku zanimaju varĳante vrhovnoga božanstva Juppiter Acraeus (Zeus
Akraios) i Juppiter Casius (Zeus Kasios) na novcu Smirne, Seleukĳe Sirĳske, Korkire
29
SPON – WHELER, Voyage III (1678), 166-201; I (1679), 431-456.
30
Muzej, osnovan 1651., zapravo je bio vlasništvo spomenutog Nicolas-Claudea de Peiresca, Alfonsa
Donnina i drugih, a raspršen je nakon što je Kraljevina Italĳa zauzela Rim 1870. godine. Usp. Giuseppe
MARCHI – Pietro TESSIERI, L’aes grave del museo Kircheriano ovvero Le monete primitive de’ popoli dell’Italia
media ordinate e descrie aggiuntovi un ragionamento per tentarne l’illustrazione 1 (Roma, 1839).
31
SPON – WHELER, Voyage (1679), 432, br. 1; COHEN, Description historique 1², 352, 4-5.
32
SPON – WHELER, Voyage (1678), 167; (1679), 431, T. I, 1; Reginald Stuart POOLE, A catalogue of the Greek
coins of Alexandria and the nomes (London: The Trustees, 1892), 25, br. 206-207.
33
SPON – WHELER, Voyage (1679), 432; POOLE, A catalogue, 23, br. 190.
34
Barclay V. HEAD, A catalogue of the Greek coins of Phrygia (London: British Museum, 1906), 326, br. 275-276.
35
SPON – WHELER, Voyage (1678), 181; (1679), 441.
36
SPON – WHELER, Voyage (1678), 200; (1679), 453-454.
37
SPON – WHELER, Voyage (1678), 201; (1679), 454 – ustvari Lucĳa Vera (161.-169.). POOLE, A catalogue,
169-170, br. 1372.
38
Jacob SPON, Miscellanea eruditae antiquitatis: in quibus marmora, statuae, musiva, toreumata, gemmae, numismata,
Grutero, Ursino, Boissardo, Reinesio, aliisque antiquorum monumentorum collectoribus ignota, & hucusque
inedita referuntur ac illustrantur: cura & studio IACOBI SPONII, Lugdunensium Medicorum Collegio, Patavinae
Recuperatorum, & Regiae Nemausi Academiae Aggregati (Lugduni: Fratres Huguetan & Soc., 1685), 26-27.
352
i sl.39 Među epigrafskim materĳalom opisuje i natpise u kojima se spominju Juno

Moneta40 i genius familiae monetalis,41 a piše i o tronošcima uopće i onima prikazanim
na novcu,42 o novcu mitskih frigĳskoga kralja Mide i Alkinojeve kćerke Nausikaje.43
Najbolji mu je dio o novcu numidskih i mauretanskih kraljeva Jube I. (60. – 46. pr.
Kr.), Jube II. (25. pr. Kr. – 23. po Kr.) i Ptolemeja (23. – 40.), gdje daje njihovu povĳest i
detaljnu genealogĳu u poglavlju o znamenitim ljudima.44 Na kraju još prikazuje bulu
iz Neronova vremena s imenom Gaja Valerĳa Abaskanta.45
I na kraju moramo istaknuti da u toj vrĳednoj knjizi Spon citira i rukopis Marka
Marulića (Ex Marullo, Ex Marulli Spalatensis MS), kojim se služio u Vatikanskoj knjižnici:
… ex Marci Marulli Manuscripto codice qui in Bibliotheca Vaticana extat, numero 5249. item
etiam in Musaeo nostro. Cùm enim Marullus Poëta Scaligero allisque eruditis non ignotus,
fuerit Spalatensis istius urbis Salonarum quae 3. tantùm milliaribus distabat, antiquitates
penitùs cognoscere & exponere valebat.46 No, osim Marulićevim i vlastitim putnim
bilješkama, služio se i brojnim drugim izvorima, npr. Ivanom Lucićem (ex Io. Lucio
Inscr. Dalmat.), Valerĳem De Ponte (ex MS. Val. Ponte, Ex Manuscript. Valerĳ Ponte). Tako
na više mjesta objelodanjuje natpise iz Novigrada u Istri,47 Nadina,48 Salone,49 Splita,50
Šibenika,51 Trogira52 te Zadra.53
39
SPON, Miscellanea, 74-76.
40
SPON, Miscellanea, 83, br. 24.
41
SPON, Miscellanea, 101, br. 64.
42
SPON, “Dissertatio de Tripodibus”, u: Spon, Miscellanea, 118-120.
43
SPON – WHELER, Voyage, 433, T. I, 4; SPON, Miscellanea, 130-131.
44
45
46
SPON, Miscellanea, 180.
47
SPON, Miscellanea, 260: ex erud. Fabrei schedis.
48
49
SPON, Miscellanea, 4, 58, 60, 179-181, 295.
50
SPON, Miscellanea, 57-58, 179-181.
51
52
53
353
Jacob Spon
354
Naslovnica Voyage d’Italie
355
Ivan Mirnik
Jacob Spon, George Wheler and a 17th century numismatic collection in Zadar
Summary
Two learned gentlemen, Jacob Spon, a Frenchman, and George Wheler (later Sir George),
an Englishman, set off to a voyage in 1675, which was to take them to the eastern Adriatic coast
and the Levant. Having returned home in 1676, first Spon (joining his name to that of Wheler;
1678), and later Wheler (1682), published a widely read illustrated report on what they had seen.
Both works were printed in several editions. In Zadar, where they stayed between July 5th and
10th, 1675, they visited the museum owned by Giovanni Antonio Soderini, the hospitable conte,
or governor of the city. Here they also saw a valuable coin collection, which is the theme of the
present article. Among others in that collection there were several bronze coins struck by Otho
(for instance Cohen I, 352, 4-5), an Alexandrian issue of Lucius Verus, with Orpheus playing
the harp, surrounded by various animals (BMC Alexandria, 169,1372), and a homonoia coin of
Laodicea and Smyrna (BMC Phrygia, 326, 275). In addition Spon’s contribution to numismatics,
both in the work presently discussed (Voyage d’Italie) and in the archaeological monograph
(Miscellanea eruditae antiquitatis) is mentioned.
Key words: Jacob Spon, George Wheler, numismatic collections, Antonio Soderini, Zadar
356
Ante Škegro
Crkveno zvono sa sahat-kule u Sanskom Mostu

u sjeverozapadnoj Bosni
(crkvena zvona sa sahat-kula u Bosanskom ejaletu)
U etnološkom odjeljenju Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu

pohranjeno je i brončano zvono sa sahat-kule u Sanskom Mostu u sjeverozapadnoj
Bosni. Salio ga je 1591. mletački ljevač zvona Zuane Batista de Antonio del Tonis
(Joannes Batista de Antonio de Tonis) za neku crkvu na istočnojadranskim
prostorima, s koje su ga Osmanlĳe opljačkali i postavili na spomenutu sahat-kulu.
Ključne rĳeči: mletački ljevač zvona Zuane Batista de Antonio del Tonis
(Joannes Batista de Antonio de Tonis), Sanski Most, crkvena zvona na sahat-
kulama u Bosanskom ejaletu, Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine
Opis zvona
U inventarnoj knjizi Zemaljskoga muzeja u Sarajevu zabilježeno je da se u
srednjovjekovnoj muzejskoj zbirci nalazi i “gvozdeno zvono” koje je 30-ih godina 20.
stoljeća zaprimljeno od kotarskoga ureda u Sanskom Mostu, a potječe s tamošnje sahat-
kule.1 Iz priložene je fotografije vidljivo da se ne radi o željeznom nego o brončanom
zvonu (sl. 1),2 koje se od 1989./90. nalazi u etnološkoj zbirci istoga muzeja. Kao i drugim
zvonima opljačkanima s katoličkih crkava tĳekom osmanlĳske okupacĳe, koja su
stavljana na sahat-kule, i ovom je uklonjeno klatno (sl. 2). To je učinjeno zbog toga što su
satni mehanizmi na sahat-kulama vrĳeme “alla Turca” otkucavali batovima o vanjske
stĳenke ovakvih zvona, pa im klatna nisu ni bila potrebna. Tragovi udaranja bata o
vanjsku stĳenku ovoga zadivljujuće dobro očuvanog zvona vidljivi su ispod reljefa
sv. Ivana Krstitelja (sl. 3). Ispod kruništa, unutar vrpce obrubljene trima paralelnim
1
Inv. br. 365: “Zvono, gvozdeno, iz 1591 g., livano u Mlecima. Godina se nalazi upisana pri vrhu zvona.
Oko donjeg ruba prikazani su 4 reljefa: Hristos na krstu, Ivan krstitelj, sv. Đorđe kako ubĳa aždahu i
Bogorodica sa detetom. Ispod zadnje scene nalazi se ime majstora: ŽAN BATISTA TON.F. Dimenzĳe:
visina 47 cm; prečnik 38 cm. Sanski Most. Poslao kotarski ured u Sanskom Mostu; nalazilo se na tamošnjoj
Sahat-kuli. Ustupljeno etnološkom odjeljenju 1989/90. ---- 1193.”
2
Fotografije br. 1-7 i 11 dipl. ing. Leon Ćosić iz Bugojna, BiH. Autor fotografije br. 8 Đivo Sjekavica iz
Dubrovnika. Fotografije br. 9a i 9b snimila Marĳa Marić Baković iz Franjevačke galerĳe i muzeja na
Gorici kod Livna, BiH. Crtež br. 10 izradio dr. sc. Đuro Basler.
357
linĳama (dvĳe iznad, jedna ispod), rimskim je brojevima naznačena godina proizvodnje:
MDLXXXXI (sl. 4a, 4b). Otvor završava gotovo dvostruko širom vrpcom obrubljenom s
po tri paralelne linĳe (sl. 1). Donji dio središnje površine urešen je četirima ravnomjerno
raspoređenim reljefima: raspetoga Krista (sl. 5), sv. Ivana Krstitelja (sl. 3), sv. Jurja koji
ubĳa zmaja (sl. 6) te Bogorodice s djetetom Isusom u naručju na polumjesecu. Reljef
Bogorodice i autogram majstora koji je izlio zvono (ZAN BATISTA TON•F) čine jednu
cjelinu (sl. 7).
Ljevač zvona i njegovi proizvodi na hrvatskim prostorima

Zvono sa sahat-kule u Sanskom Mostu salio je 1591. mletački ljevač zvona Zuane
Batista de Antonio del Tonis.3 Na svojim se proizvodima potpisivao i kao Joannes
Batista de Antonio de Tonis. Autogram sličan ovom registriran je i na zvonu župne
crkve sv. Marĳe u Novigradu kod Zadra, koje je saliveno 1587. godine. I to je zvono
ukrašeno reljefima raspetoga Krista, sv. Ivana Krstitelja, Bogorodice s djetetom Isusom
te sv. Benedikta.4 Isti ljevač zvona ostavio je autogram i na zvonu crkve sv. Ivana u
Šibeniku,5 koje je saliveno iste godine kada i zvono sa sahat-kule u Sanskom Mostu. Na
gotovo identičan način kao i na zvonu s crkve sv. Ivana u Šibeniku taj je majstor svoje
autorstvo naznačio i na zvonu crkve sv. Jurja na Pagu, koje je salio 1600.,6 ukrasivši
ga reljefom raspetoga Krista i Bogorodice.7 Zvono sa sahat-kule u Sanskom Mostu
ima iste reljefne motive kao i ono sa zvonika crkve sv. Stjepana u Gornjim Majkovima
kod Slanoga, koje je saliveno 1584. godine. Svoje autorstvo ovaj je majstor i na tom
zvonu naznačio gotovo identično, pozicioniravši ga na isto mjesto kao i na zvonu sa
sahat-kule u Sanskom Mostu, odnosno ispod reljefa Bogorodice s djetetom Isusom
(sl. 8).8 Zvona mletačkoga ljevača Zuanea Batiste de Antonio del Tonis za crkve na
istočnojadranskim prostorima prispĳevala su tĳekom posljednjih desetljeća 16. i prvih
desetljeća 17. stoljeća.9 Najnovĳa istraživanja registrirala su ih devet, bez ovoga sa
sahat-kule u Sanskom Mostu.10 Pet ih je s područja nekadašnje Dubrovačke Republike
(crkva sv. Stjepana u Gornjim Majkovima kod Slanoga; kapela sv. Nikole u Ošljem
3
Sl. 7: Z(u)an(e) Batista (del) Ton(is) f(ecit).
4
Frane BULIĆ, “Zvona u Dalmacĳi”, Sveta Cecilĳa. Smotra za crkvenu glazbu sa glazbenim prilogom. Glasilo
Cecilĳinog društva u Zagrebu XIV/1 (1920), 5-7; XIV/2-3 (1920), 31; Kamilo DOČKAL, Naša zvona i njihovi
lĳevaoci: prilog hrvatskoj kampanologĳi, “Diecezanski muzej Nadbiskupĳe zagrebačke”, Zagreb 1942., 114:
MDLXXXVII. Fich e M Vincenco Losich cP la comesaria de M Zorzi Vincench e FatacP li comessari M. Zvuane.
Zuane Batista de Antonio del Ton(is) fecit opus.
5
BULIĆ, “Zvona u Dalmacĳi”, 71; DOČKAL, Naša zvona, 114: Opus Ioannis Baptistae Ered. de Tonis Venetiis.
6
Promjer 52 cm.
7
BULIĆ, “Zvona u Dalmacĳi”, 32; DOČKAL, Naša zvona, 144: Opus Ioannis et Baptistae de Tonis.
8
Zuane Batista de Antonio del Ton(is) fecit opus. Đivo SJEKAVICA, “Rekvizicĳa zvona u Prvom svjetskom
ratu na području Dubrovačke biskupĳe”, Anali Dubrovnik 51/2 (2013), 568-569.
9
DOČKAL, Naša zvona, 114.
10
SJEKAVICA, “Rekvizicĳa zvona”, 541-611.
358
Ante Škegro ▪ Crkveno zvono sa sahat-kule u Sanskom Mostu u sjeverozapadnoj Bosni...
kod Dubrovnika, saliveno 1587.; crkva sv. Nikole na Lopudu, saliveno 1592.;11 kapela
sv. Petra u Stupi kod Dubrovnika, saliveno 1613.; crkva Gospe od Šunja na Lopudu,
saliveno 1618. godine). Zvono sa župne crkve sv. Marĳe u Novigradu kod Zadra
izliveno je 1587., ono s crkve sv. Ivana u Šibeniku je iz 1591., zvono s crkve sv. Jurja na
Pagu saliveno je 1600., a ono sa župne crkve u Ledenicama kod Senja izrađeno je 1619.
godine.12 Zvona sa sahat-kule u Sanskom Mostu i s crkve sv. Ivana u Šibeniku treća su
po godini lĳevanja u očuvanom nizu zvona majstora Zuanea Batiste de Antonio del
Tonis s istočnojadranskih prostora.
Sahat-kula u Sanskom Mostu

Osim u upisu u inventarnoj knjizi Zemaljskoga muzeja u Sarajevu o donacĳi zvona
njegovoj srednjovjekovnoj zbirci te bilješci djelatnika toga muzeja Mihovila Mandića
(1871. – 1948.) u službenom muzejskom glasilu,13 nigdje drugdje nema spomena o
sahat-kuli u Sanskom Mostu. Teško je pretpostaviti da kustos muzejske zbirke, koji je u
inventarnu knjigu zabilježio primitak zvona, i Mandić, koji je muzejski djelatnik bio još
od 1918., nisu znali o čemu pišu. Ipak, o sahat-kuli u Sanskom Mostu nema spomena
ni u vojničkom izvješću austrĳskoga zastavnika Božića iz 1785.,14 ni u putopisu fra
Ivana Franje Jukića (1818. – 1857.) iz 1851.,15 niti je spominje najupućenĳi znalac
bosanskih sahat-kula Hamdĳa Kreševljaković (1888. – 1959.).16 Stoga nĳe neopravdano
pretpostaviti da se vjerojatno radilo o drvenoj sahat-kuli, kakva je, primjerice, bila ona
uz džamĳu Divan-katiba Hajdar-efendĳe na Vratniku u Sarajevu (Bĳela džamĳa).17
Nakon propasti materĳala od kojeg je bila sagrađena, iščeznuo je i spomen na
nju. Neznatni trag udaranja bata o vanjski rub zvona (sl. 3) kao da potvrđuje ovu
pretpostavku, odnosno potvrđuje da ono na sahat-kuli u Sanskom Mostu nĳe osobito
dugo otkucavalo sate. U odnosu na trag bata na zvonu s livanjske sahat-kule, razlika je
više nego očita (sl. 9a, 9b).
11
Visina 87 cm, promjer 87 cm. BULIĆ, “Zvona u Dalmacĳi”, 73; DOČKAL, Naša zvona, 114: Ioannes Baptista
X. P. X. Rex venit in pace Deus et Homo factus est, Fratres Detonis Venetis F(ecerunt) MDXCII.
12
DOČKAL, Naša zvona, 114-115: MDXIX in tempo del Capitano d(i) Antonio Erzatman. Di Tomaso Markovich.
Zanbatist(a de) Tonis.
13
Dr. M(ihovil) MANDIĆ, “Gradine, gromile i druge starine u okolici Livna”, Glasnik Zemaljskog muzeja u
Bosni i Hercegovini 47 (1935), 14: “Još ima manjih zvona u istoj zbirci: jedno pod inv. br. 365 na sahatkuli
u Sanskom Mostu (iz god. 1591).”
14
Hamdĳa KREŠEVLJAKOVIĆ – Hamdĳa KAPIDŽIĆ, Vojno-geografski opis Bosne pred dubički rat od 1785.
godine (izvještaj zastavnika Božića) (Sarajevo: Naučno društvo Bosne i Hercegovine, 1957), 54-55.
15
Ivan Franjo JUKIĆ, Sabrana djela I (Sarajevo: Svjetlost, 1973), 219.
16
Hamdĳa KREŠEVLJAKOVIĆ, “Sahat-kule u Bosni i Hercegovini”, Naše starine. Godišnjak Zemaljskog
zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirodnih rĳetkosti NR Bosne i Hercegovine 4 (1957), 17-32.
17
KREŠEVLJAKOVIĆ, “Sahat-kule”, 19, 21.
359
Crkvena zvona na osmanlĳskim sahat-kulama u Bosanskom ejaletu

Jedno od najstarĳih crkvenih zvona koje je završilo na sahat-kuli u Bosanskom
ejaletu jest ono kasnogotičko (sl. 10),18 koje je od 1690. do 1857. otkucavalo sate na
sahat-kuli u Zvorniku u sjeveroistočnoj Bosni.19 Pretpostavlja se da je saliveno tĳekom
prve polovine 15. stoljeća za mjesnu franjevačku crkvu sv. Marĳe. Potom je do 1690. bilo
na crkvi franjevačkoga samostana sv. Petra u Tuzli, odakle je završilo na spomenutoj
sahat-kuli. Nakon što ga je 1857. sa sahat-kule srušio grom, dospjelo je u franjevački
samostan u Kraljevoj Sutjesci u središnjoj Bosni.20 Tako se ironĳom usuda ponovno
našlo u rukama franjevaca, istih onih redovnika kojima je prvotno i pripadalo.
Sličnu je sudbinu imalo i gotičko-renesansno zvono koje je od 1659. do 1879.
otkucavalo sate “alla Turca” na sahat-kuli u Livnu. Prema mjesnoj predaji, opljačkano
je s livanjske crkve sv. Luke. Osim rimskih brojeva koji označuju godinu njegove izrade
(1479.), rese ga i reljefi raspetoga Krista na Golgoti, Navještenja Blaženoj Djevici Marĳi
te slovo M iznad kojeg je zvĳezda Danica (sl. 9a).21 Uspostavom austrougarske vlasti i
ono je vraćeno franjevcima samostana na Gorici kod Livna.
I za zvono sa sahat-kule u Jajcu mjesna predaja kazuje da je skinuto sa zvonika
crkve sv. Luke u Jajcu, koja je 1528. pretvorena u džamĳu. I ono je sate “alla Turca”
otkucavalo do 1878., kada je vraćeno franjevcima samostana u Jajcu.22
Zvono s banjalučke sahat-kule izlio je majstor Bartol Padovan 1501. godine.23
Zajedno s džamĳom Ferhadĳom te brojnim drugim džamĳskim objektima, i sahat-
kulu je oko 1587. dao podići Ferhad-paša Sokolović od 30.000 dukata otkupnine koje je
dobio za grofa Wolfa von Auersperga i glavu njegova oca Herbarda von Auersperga,
čĳu je vojsku porazio 22. rujna 1575. kod Budačkog na Korani.24 Zvono potječe s neke
crkve u kontinentalnoj Hrvatskoj. Sa sahat-kule skinuto je tĳekom Drugoga svjetskog
rata.25
18
Juraj KUJUNDŽIĆ (alias Đuro Basler), “Crkva Svete Marĳe u Zvorniku”, Dobri Pastir: revĳa Udruženja
katoličkih svećenika BiH XXIII/1-4 (1973), 209-210.
19
Visina 41 cm bez krune, promjer 41 cm.
20
KUJUNDŽIĆ, “Crkva Svete Marĳe”, 209-210; Cvito FISKOVIĆ, “Zvono iz 15. stoljeća u Livnu”,
Hercegovina: časopis za kulturno i istorĳsko nasljeđe 5 (1986), 27.
21
MANDIĆ, “Gradine, gromile”, 14; Cvito FISKOVIĆ, “Dalmatinski majstori u srednjovjekovnoj Bosni i
Hercegovini”, u: Fikret Ibrahimpašić (odg. ur.), Radovi sa simpozĳuma “Srednjovjekovna Bosna i evropska
kultura” (Zenica: Muzej grada Zenice, 1986), 23-29; Bono Mato VRDOLJAK, “Gotičko-renesansno zvono”,
u: Boško Marĳan (ur.), Livanjski kraj u povĳesti (Split – Livno: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika –
Općinsko hrvatsko vĳeće obrane, 1994), 112-113.
22
KREŠEVLJAKOVIĆ, “Sahat-kule”, 25.
23
Alĳa BEJTIĆ, “Banja Luka pod turskom vladavinom”, Naše starine. Godišnjak Zemaljskog zavoda za zaštitu
spomenika kulture i prirodnih rĳetkosti NR Bosne i Hercegovine 1 (1953), 103; KREŠEVLJAKOVIĆ, “Sahat-
kule”, 20: Salio me Bartol Padovan Anno Domini MDI.
24
BEJTIĆ, “Banja Luka”, 103.
25
KREŠEVLJAKOVIĆ, “Sahat-kule”, 18 i 20.
360
Zvono ornamentirano rimskim brojevima koji označuju godinu njegove izrade,26

autogramom majstora koji ga je salio,27 reljefima raspetoga Krista, Bogorodice s djetetom
Isusom u naručju, sv. Ivana Krstitelja, nekog biskupa28 te anđeoskim pozdravom
Bogorodici “Ave Maria”29 još uvĳek otkucava sate na sahat-kuli u Pruscu kod Donjeg
Vakufa u zapadnom dĳelu središnje Bosne (sl. 11).30 Na tu je sahat-kulu, izgrađenu
1659.,31 dospjelo kao plĳen neke osmanlĳske provale na istočnojadranske prostore,
najvjerojatnĳe tĳekom Kandĳskoga rata (1645. – 1669.). Identično zvono, proizvedeno
iste godine kao i ono sa sahat-kule u Pruscu, nalazi se na crkvi u mjestu Čari na otoku
Korčuli.32
Zvono sa sahat-kule u Foči u istočnoj Bosni, saliveno 1637., od 90-ih godina 19.
stoljeća nalazi se u Zemaljskom muzeju u Sarajevu (inv. br. 363).33 S obzirom na
činjenicu da je ta sahat-kula sagrađena 1758., opravdano je pretpostaviti da je i zvono
na nju dospjelo kao plĳen neke osmanlĳske pljačke po hrvatskim zemljama.
Bosanski povjesničar Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit ustvrdio je da zvono
sa sahat-kule u Počitelju u središnjoj Hercegovini, saliveno 1675. u radionici mletačkoga
majstora Antonĳa de Polisa,34 potječe sa sredozemnoga otoka Krete.35 Zvona toga
majstora registrirana su na kapeli sv. Leonarda u Liplju kod Bosiljeva (iz 1668.),36 na
crkvi Sv. Trojstva u Grobniku (iz 1693.),37 na župnoj crkvi u Tounju kod Ogulina (iz
1695.)38 te na župnoj crkvi u Otoku na Dobri (iz 1695. godine).39 Budući da su Osmanlĳe
do zvona za sahat-kule najčešće dolazili pljačkom crkava po hrvatskim zemljama, nĳe
neopravdano pretpostaviti da i ovo potječe s neke crkve s istih prostora.
26
MDCXXXIII.
27
M DI PODAS.
28
Đoko MAZALIĆ, “Biograd-Prusac: stari bosanski grad”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu 6 (1951),
187-188.
29
MANDIĆ, “Gradine, gromile”, 14.
30
FISKOVIĆ, “Dalmatinski majstori”, 178, 179; FISKOVIĆ, “Zvono iz 15. stoljeća”, 27.
31
32
FISKOVIĆ, “Zvono iz 15. stoljeća”, 29, bilj. 20.
33
MANDIĆ, “Gradine, gromile”, 14; KREŠEVLJAKOVIĆ, “Sahat-kule”, 31.
34
Anđelko ZELENIKA, “Starĳi katolički sakralni objekti u dolini Neretve od Počitelja do Gabele”, u:
Krunoslav Kordić (gl. i odg. ur.), Povĳest hrvatskog Počitelja : zbornik znanstvenog simpozĳa (Zagreb –
Čapljina: Općinsko poglavarstvo Čapljina – Mala ma Zagreb, 1996), 226.
35
36
DOČKAL, Naša zvona, 95-96, natpis: Opus Antonii de Polis Veneti * MDCLXVIII.
37
DOČKAL, Naša zvona, 96, natpis: Opus Antonii de Polis Venet(ii) MDCLXIII.
38
DOČKAL, Naša zvona, 96, natpis: Ioannes de Polis MDCXCV.
39
DOČKAL, Naša zvona, 96, natpis: De Polis me fvdit anno MDCXCV.
361
Zvono na sahat-kuli u Mostaru otkucavalo je sate od 1664. do 1917., kada je i ono,

kao i veliki broj zvona s crkava diljem hrvatskih zemalja i Austro-Ugarske Monarhĳe,40
rekvirirano za vojne potrebe.41
Austrougarska vojska rekvirirala je 1917. i zvono sa sahat-kule u Trebinju u istočnoj
Hercegovini, koja je sagrađena početkom 18. stoljeća. Mjesna predaja govori da je
pribavljeno “iz Mletaka, za trista dukata”.42 Iste je godine rekvirirano i zvono sa sahat-
kule u Stocu u istočnoj Hercegovini, koja je sagrađena 1664. godine.43
Zvono sa sahat-kule u Donjem Vakufu, u zapadnom dĳelu središnje Bosne,44 od
1930-ih pohranjeno je u Zemaljskom muzeju u Sarajevu (inv. br. 364).45 Autogram koji
se na njemu nalazi46 otkriva da ga je 1720. salio ljevač zvona iz Graza u Austrĳi Georgius
Angerer (odnosno Ioannes Georgius Angerer), čĳa su zvona tĳekom prve polovine 18.
stoljeća dospĳevala i na crkve u Hrvatskoj.47 Među njima su i ono sa župne crkve u
Biškupcu kod Varaždina (saliveno 1731.),48 zvono s kapele sv. Fabĳana i Sebastĳana u
Varaždinu (saliveno 1733.),49 zvono s kapele sv. Roka u Slavonskoj Požegi (iz 1741.)50 te
zvono s kapele sv. Jurja u Purgi kod Lepoglave (koje nema naznake godine lĳevanja).51
Zvono sa sahat-kule u Donjem Vakufu najstarĳe je zvono ovog majstora s naših prostora.
Nema dvojbe da je i ono na sahat-kulu dospjelo kao plĳen nekog osmanlĳskog ratnog
pohoda na prostore sjeverno od Save, kakvih je tĳekom Morejskoga i Bečkoga rata bilo
mnogo.
Zvono na sahat-kuli u Gornjem Vakufu, u zapadnom dĳelu središnje Bosne, još
uvĳek otkucava sate.52 No, nĳe jasno kada se i u kojim okolnostima našlo na njoj. Ivan
Franjo Jukić zabilježio je 1845. da je kupljeno “još davno-davno od Dubrovčana”.53
40
Usp. Frane BULIĆ, “Zvona u Dalmacĳi”, Sveta Cecilĳa. Smotra za crkvenu glazbu sa glazbenim prilogom.
Glasilo Cecilĳinog društva u Zagrebu XIV/1 (1920), 5-7; XIV/2-3 (1920), 30-32; XIV/4 (1920), 70-74; XIV/5
(1920), 97-99.
41
42
43
44
Visina zvona 38 cm, promjer zvona 38 cm.
45
MANDIĆ, “Gradine, gromile”, 14.
46
“Gvozdeno zvono, sa natpisom na rubu, ispod drške. Zvono je ukrašeno sa dva pojasa plastičnog biljnog
ornamenta. Zvono je iz 1720 g. Natpis glasi: Georgius Angerer me fvdit Graecii in Gries. Dimenzĳe:. Donji
Vakuf. Poslala ispostava u D. Vakufu; nalazilo se na sahat-kuli u D. Vakufu. Ustupljeno etnološkom
odjeljenju 1989/90. 1192.”
47
DOČKAL, Naša zvona, 56: nejasno je radi li se o jednoj osobi ili pak ocu i sinu.
48
DOČKAL, Naša zvona, 55, natpis: Georgius Angerer me fvdit Graecii 1731. Ukrašeno je reljefima Bogorodice
i još trĳu svetaca.
49
DOČKAL, Naša zvona, 55, natpis: Georgius Angerer me fvdit Graecii 1735. Urešeno je reljefom Bogorodice.
50
DOČKAL, Naša zvona, 55, natpis: I(oannes) G(eorgius) me fvdi Graecii 1741. Ukrašeno je reljefima
Bogorodice i još trĳu svetaca.
51
DOČKAL, Naša zvona, 55, natpis: Ioannes Georgius Angerer me fvdit.
52
Ismet DEDIĆ, Sanjajući zavičaj. Gornji Vakuf – ljudi, godine, život, tradicĳa (Bugojno: Izdanje autora, 2006),
124-127.
53
JUKIĆ, Sabrana djela, 68.
362
Prema predaji begova Hadžiabdića, koji su tu sahat-kulu sagradili i još je uvĳek

održavaju, potječe “iz Rima”.54 S obzirom na činjenicu da je ta sahat-kula iz 18.
stoljeća,55 nĳe neopravdano pretpostaviti da je zvono i na nju dospjelo kao plĳen nekog
osmanlĳskog pljačkaškog pohoda po hrvatskim zemljama.
I sahat-kula odnosno “krivi toranj” u Gračanici (sjeveroistočna Bosna) imala je
zvono koje se s nje oglašavalo do Drugoga svjetskog rata. Nĳe znano kada je, u kojim
okolnostima i odakle prispjelo na nju.56
Zaključak
Kao najglasnĳi i najupadljivĳi simboli kršćanstva, crkvena su zvona bila osobita
meta osmanlĳskih osvajača. Uklanjali su ih sa svih prostora do kojih su stizala kopita
njihovih konja. Od njih su lĳevali topove kojima su razarali utvrde i gradove na
prostorima koje su osvajali ili su ih pretapali u streljivo. Premda se do druge polovine
19. stoljeća na “kucanje” crkvenih zvona “u zemlji turskoj”57 nĳe smjelo ni pomišljati,58
njihov se zvuk ipak razlĳegao s brojnih sahat-kula diljem Bosanskoga ejaleta. Njihovi
uresi, poput reljefa raspetoga Krista, Bogorodice, sv. Nikole, sv. Jurja i drugih
katoličkih svetaca, a katkad i votivnih i drugih natpisa, nisu bili zapreka da muslimane
svakodnevno pozivaju u džamĳe na molitvene vakte.
54
55
56
57
JUKIĆ, Sabrana djela, 321, 328, bilj. 3.
58
Ivo ANDRIĆ, Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine (doktorska disertacĳa) (Beograd:
Prosveta, 1995), 41.
363
Sl. 1. Zvono sa sahat-kule u Sanskom Mostu Sl. 2. Unutrašnjost zvona sa sahat-kule

u Sanskom Mostu
Sl. 3. Reljef sv. Ivana Krstitelja s tragovima

udaranja bata
Sl. 4. Reljef Krista na križu zvona sa
sahat-kule u Sanskom Mostu
364
Sl. 5. Rimski brojevi na zvonu sa sahat-kule u Sanskom Mostu
Sl. 6. Reljef sv. Jurja koji ubĳa zmaja zvona sa sahat-kule
365
Sl. 7. Bogorodica s Kristom s majstorovim Sl. 8. Reljef Bogorodice s autogramom

autogramom ljevača na zvonu crkve
Sl. 9a. i 9b. Tragovi bata na zvonu sa livanjske-sahat kule
366
Sl. 10. Zvono iz Kraljeve Sutjeske
Sl. 11. Zvono na sahat-kuli u Pruscu
367
Ante Škegro
Church bell on the Ottoman clock-tower in Sanski Most in Northwestern Bosnia

(Church bells from the Ottoman clock-towers in Bosnian Eyalet)
Summary
The Ethnology Department of the National Museum of Bosnia and Herzegovina in Sarajevo
stores one bronze church bell, which had been placed on the Ooman clock-tower in Sanski Most,
in northwestern Bosnia. The bell was casted in 1591 by the Venetian church bell manufacturer
Zuane Batista de Antonio del Tonis (Joannes Batista de Antonio de Tonis) for some church in the
eastern Adriatic region. It was pillaged by the Ooman troops and placed on the clock tower in
Sanski Most. Church bells were striking the clock alla Turca on numerous clock towers in Bosnian
Eyalet (Livno in Western Bosnia, Jajce in Central Bosnia, Banja Luka in Northern Bosnia, Zvornik
in Northeastern Bosnia, Foča in Eastern Bosnia, Donji Vakuf in West Central Bosnia, Gračanica in
Northern Bosnia, Počitelj in Central Herzegovina, Mostar, the capital of Herzegovina, Trebinje in
Eastern Herzegovina, Stolac in Eastern Herzegovina). Some of them, like the ones in Prusac near
Donji Vakuf or in Gornji Vakuf in West Central Bosnia, still stand on their clock towers.
Key words: Venetian church bell manufacturer Zuane Batista de Antonio del Tonis (Joannes
Batista de Antonio de Tonis), Sanski Most in Northwestern Bosnia, church bells on the clock
towers in Bosnian Eyalet, National Museum of Bosnia and Herzegovina
368
UTVRDE
Zorislav Horvat
Pseudokašteli kraja 15. i prve polovine 16. stoljeća

u obrani od Turaka
Tĳekom druge polovine 15. i početkom 16. stoljeća turski, osmanlĳski pohodi
sve su češći, a život postaje sve nesigurnĳi. Za obranu od manjih grupa akindžĳa
počinje gradnja brojnih kaštela i manjih utvrda da bi se osigurao svakodnevni
život. Izgrađene su mnoge manje utvrde, inspirirane renesansnim gradnjama
za obranu vatrenim oružjem protiv vatrenoga oružja: to više nisu burgovi. Malo
plemstvo gradi manje utvrde, arhetipskih oblika, koje su trebale osigurati svoje
stanovnike od napada manjih grupa akindžĳa, ali ne i većih osmanlĳskih vojski.
Osnovni je oblik bio zidan, a nadogradnja i pomoćni objekti bili su drveni, izvedeni
po domaćim majstorima. Množina gotovo identičnih tlocrta govori o tipskom
tlocrtu, koji je prilagođen našim potrebama i uvjetima.
Ključne rĳeči: hrvatska obrana od Turaka krajem 15. i početkom 16. stoljeća,
reducirani renesansni kaštel, branič-kule kružnoga tlocrta, braništa i puškarnice
1. Uvod
Sredinom 16. stoljeća, iz perspektive austrĳskih generala, ratna je situacĳa
tražila nove ratne koncepcĳe: osnivanje velikih, renesansnih tvrđava, a negiranje,
uklanjanje i rušenje onih malih, koje za obranu od velikih osmanlĳskih vojski ništa
nisu značile. Hrvatski je sabor imao drukčĳe mišljenje: trebalo je voditi računa i o
običnom stanovništvu diljem Hrvatske i Slavonĳe, koje je trebalo svakodnevnu zaštitu
od martoloza i manjih četa akindžĳa. Svako od tih mišljenja, iz svojega kuta gledanja,
imalo je pravo,1 ali su se međusobno isključivala.
Tĳekom druge polovine 15. i početkom 16. stoljeća turski su pohodi sve češći,
s nakanom uništavanja pozadine – ljudske i materĳalne osnove hrvatske obrane.
Uporaba jakoga opsadnog oružja bila je vezana uz velike sultanove pohode, a manji
su bili uglavnom bez toga oružja te im je glavna snaga u iznenadnosti napada i jurišu
1
Milan KRUHEK, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb: Institut za
suvremenu povĳest, 1995), 195.
371
na zidine.2 Cilj je pljačka i uzimanje roblja, paljenje kuća i kaštela, crkava i samostana.
Protiv tih relativno malih skupina akindžĳa započinje gradnja brojnih kaštela i drugih
manjih utvrda, dodatno se utvrđuju stari burgovi, crkve i naselja, grade se stražarnice i
čardaci. Počinje i organizacĳa granice naprama osmanlĳskom napredovanju.
To je doba – 15. i 16. stoljeće – već doba renesanse i novih ideja u gradnji fortifikacĳa
– kaštela. Oni se više ne grade isključivo na nepristupačnim mjestima kao burgovi,
obrana postaje aktivna, s proračunatim djelovanjem samostrelima i vatrenim oružjem
iz samostrelnica i puškarnica u (polu)kulama, na vrhu zidina, s terasa bastiona.
Obrana se osposobljuje za odbĳanje napadača s predvidivih navalnih položaja kao i
protiv juriša na zidine i kule, što je inače bilo uobičajeno u napadima akindžĳa. Zona
obrane produbljuje se zemljanim nasipima, grabama i glasĳama, drvenim zaprekama
i sl. Pogled na tlocrt jednog od naših najstarĳih kontinentalnih kaštela – Gvozdansko
– pokazuje da je obrana iz kaštela s po dvĳe puškarnice iz svake polukule i još pokoje,
gdje je to bilo potrebno, “pokrivala” okolni prostor (sl. 1). Strĳelac s puškom, pa i onaj
sa samostrelom, smješten u nišu puškarnice, maksimalno je zaštićen, što nĳe bio slučaj
sa starĳim burgovima, gdje se branilo iza zubaca kruništa.
S obzirom na potrebe i materĳalne mogućnosti te jačinu očekivanoga neprĳatelja, u
kratkom je vremenu razvĳeno više tipova tlocrta kaštela (sl. 2):
A. potpuni, pravi kaštel, s polukulama na uglovima
B. pseudokaštel, nevelik, ali pravilna kvadratnoga ili pravokutnoga tlocrta, s
branič-kulom na jednom od uglova, a ostali su uglovi bez ikakvih kula
C. kašteli koji su izravna suprotnost “pravim” kaštelima sa svojim ovalnim tlocrtom
i tek pokojom (polu)kulom
D. kašteli nepravilna tlocrta, prilagođeni potrebama investitora i značajkama
terena. Oni su donekle kombinacĳa ideje burgova i načina obrane u kaštelima
(Zvečaj, Krstinja, Barilović, Belaj, proširenje Velemerića, Pedalj) i obično su nešto
većih dimenzĳa.
Napomenimo da su se gradili i veliki kašteli, koji su trebali izdržati opsadu
značajnĳih osmanlĳskih snaga (Sisak, Zagreb, Varaždin, Virovitica, Ilok). Neki od
njih poslĳe se, prema kraju 16. stoljeća, preuređuju u renesansne tvrđave sa široko
razvĳenom obranom po dubini (Čakovec, Koprivnica, Ivanić itd.), a Karlovac je nešto
kasnĳe svojim tlocrtnim oblikom bio upravo školski primjer renesansne tvrđave.3
Kaštelnim su elementima pojačavani starĳi burgovi i naselja da bi mogli bolje
odgovoriti osmanlĳskoj opasnosti. Tu bih naglasio gotovo stoljetnu brigu o Hrastovici
kraj Petrinje, ali ne zaostaju ni Ilok, Modruš, Varaždin i druga mjesta.
Možemo kratko konstatirati da su Hrvatska i Slavonĳa krajem 15. i tĳekom 16.
stoljeća bile velika gradilišta fortifikacĳa, među koje treba ubrojiti i ove male utvrde
– pseudokaštele, koji su imali svoju namjenu i vĳek trajanja. To su utvrde označene
2
Ana DEANOVIĆ, “Prilog Michelozza Michelozzĳa utvrđivanju Dubrovnika”, u: Ana Deanović, Utvrde
i perivoji, ur. Andrej Žmegač (Zagreb: Institut za povĳest umjetnosti, 2001), 56-59.
3
Milan KRUHEK, Karlovac – utvrde, granice i ljudi (Karlovac: Matica hrvatska, 1995), 20 i d.
372
Zorislav Horvat ▪ Pseudokašteli kraja 15. i prve polovine 16. stoljeća u obrani od Turaka
na slici 2 pod “B”: imaju reducirani tlocrt kaštela, koji se sastojao od kvadratne ili
pravokutne jezgre i kružne branič-kule na jednom od uglova. To znači da nedostaje
djelovanje iz polukula na uglovima, koje je bilo glavna poluga obrane i smisla kaštela.
Jedna kružna kula na jednom od uglova, iako odgovara kaštelnoj koncepcĳi, ipak nĳe
bila namĳenjena obrani od opsade i navale srednjih i velikih osmanlĳskih snaga. Ono
što je bilo bitno jest osposobljenost za odbĳanje manjih četa akindžĳa i martoloza s vrha
zidine i branič-kule i k tomu siguran svakodnevni boravak stanovnika.
Na gotovo svim kaštelima izgrađena je i branič-kula4 isključivo kružnoga tlocrta
– Dubovac kod Karlovca jedina je iznimka, s branič-kulom kvadratnoga tlocrta i uz to
zidanom opekama. Na starĳim se kaštelima, čini se, u početku čak izostavlja branič-
kula (npr. Cernik, Guščerovec). Iako je već po prirodi stvari kula služila i za obranu,
njezina je namjena također bilo stanovanje vlasnika, kaštelana i njegove obitelji. Bitna
je razlika između branič-kula na kaštelima od onih na burgovima 13.-14. stoljeća u
njihovoj namjeni: one starĳe zaista su bile namĳenjene obrani, a ovima u kaštelima bitna
je svakodnevna i svakonoćna sigurnost. Nakon dizanja pokretnoga mosta mirno se
živjelo… Pitanje sigurnosti vidljivo je i po stavljanju željeznih rešetki na prozore, koji su
nad terenom i po 10 i više metara. Međutim, pitanje obrane važno je i za pseudokaštele,
a rješavalo se braništima sa stražarskim stazama na jezgri kaštela. Zidine sa stražarskim
stazama bile su još pokrivene krovićima, nadstrešnicama, i to prĳe svega zbog obrane
od neprĳateljskih projektila. O braništima ćemo više reći poslĳe.
Niz kaštela u Kaštelima kod Splita i Trogira, izgrađenih zbog zaštite težaka i plemstva
od akindžĳa, ima stilska obilježja određena blizinom mora i utjecajima Mediterana
(sl. 4A i 4B). Ti su kašteli i utvrđene rezidencĳe, s lĳepo klesanim pojedinostima
venecĳanske gotike.5 Tĳekom vremena oni su mĳenjani, dozidavani, osobito kada je
nestao razlog gradnje i postojanja – napadi akindžĳa. Ti su kašteli mogli utjecati i na
razvoj kaštela – i pseudokaštela – u kontinentalnom dĳelu Hrvatske, npr. preko Petra
Keglevića i Ivana Karlovića.6 Svi su oni pravokutnih tlocrta, i kule i zidine kaštela,
te su veoma racionalno raspoređeni, često koristeći more kao jednu od zidina, koju
nĳe trebalo izvoditi. Zidine imaju kruništa, ali i konzolne drvene galerĳe s unutrašnje
strane. Ulaz je kroz ulaznu kulu ili je pak branjen erkerom iznad vrata; ispred ulaza je
pokretni most. Branič-kule nema, ali je tu poveći palas.
Kaštel u Benkovcu nešto je starĳi od onih u Trogiru7 i on je, može se reći, prĳelaz,
faza u razvoju kaštela (sl. 4B). Kvadratnoga je tlocrta, sa dvĳe polukule na dva ugla te
4
Zorislav HORVAT, “Kružne branič-kule u Hrvatskoj krajini u XVI. stoljeću”, Prostor 1/2-4 (1993), 160-162.
5
Katja MARASOVIĆ, “Poznavanje prostornog razvoja Kaštel-Sućurca je temelj obnove i očuvanja”, u:
Zlatko Gunjača (ur.), Znanstveni skup Kaštel-Sućurac od prapovĳesti do XX. stoljeća. Zbornik (Split: Muzej
hrvatskih arheoloških spomenika, 1992), 216.
6
I P. Keglević i I. Karlović imali su posjede od starine bliže jugu i Dalmacĳi, Zadru, pa su odande mogli
crpsti nove renesansne ideje o fortifikacĳama, pa prema tome i zamisli o “pseudokaštelima”.
7
Alenka SABLJAK, “Izvještaj o konzervatorskim radovima na Kaštelu u Benkovcu”, Godišnjak zaštite
spomenika kulture Hrvatske 2-3 (1976-1977), 207-209.
373
kvadratnom branič-kulom u sredini nasuprot poteza zidina. Zidine i polukule iste su

visine, opremljene kruništem i s konzolnom stražarskom stazom.
2. Razvoj pseudokaštela
Po množini primjera pseudokaštela i njihovim inačicama vidi se da je to bio široko
prihvaćen i primjenjivan način gradnje. Tu smo došli do pitanja koje se do sada baš i
nĳe mnogo razmatralo: što je bilo prĳe te kampanje gradnje kamenih, čvrstih kaštela,
pa i onih drvenih, raznih veličina? Broj burgova i nĳe velik, a uz to su ih gradili veći
i jači feudalci. Gdje je stanovalo, i kako, malo plemstvo, izdanci mnogih plemenitih
rodova? Za sada se možemo, i moramo, zadovoljiti konstatacĳom da su se gradile
drvene rezidencĳe, kurĳe, možda u kombinacĳi kamen-drvo. Za usporedbu nam
možda mogu poslužiti drvene kurĳe Turopolja i još pokoja sačuvana u Hrvatskom
zagorju.8 Takve “obične” kuće drvene konstrukcĳe nĳe se moglo braniti od akindžĳa i
manjih četa martoloza. Dakle, očita je želja za svakodnevnom sigurnosti, koja se rješava
gradnjom jednostavnih kaštela reduciranih tlocrta.
Konačno, i sami su zidani dĳelovi pseudokaštela arhetipski jednostavni: kocka
i valjak (sl. 5), a ostalo je drvena konstrukcĳa, vjerojatno poznata iz lokalne ruralne
arhitekture. Na jednostavne zidove nastavlja se drvena struktura svega potrebnog,
s tipskim rješenjima (sl. 6), koja su vjerojatno inačica obrambene arhitekture naših
susjeda (npr. Slovenĳe, Austrĳe, Mađarske). Jednostavne su zidove mogli izvesti
i domaći majstori, a za drvene konstrukcĳe uvĳek je bilo dovoljno domaće radne
snage. Tek je pokoji kameni detalj bio veoma jednostavan, često izveden rustikalno i s
priučenom radnom snagom. Klesanci na uglovima uglavnom se izostavljaju, otvori su
mali i jednostavni. No, gradnja branič-kule (sl. 7 i 8) ipak je mogla biti nešto zahtjevnĳi
posao, morala je odgovarati uobičajenim postupcima i pravilima srednjovjekovne
gradnje, bez obzira na utjecaje renesanse. To znači da su arhitekti koristili uobičajene
pomoćne metode pri iskolčivanju objekta na terenu i u gradnji. Koristili su mjere –
palce, stope i hvate te grafičku konstrukcĳu, kojom se određivao tlocrt objekta (sl. 9).9
Jednostavni su brojevi – pritom se misli na dimenzĳe objekta u hvatima i stopama
– olakšavali iskolčivanje, zidanje i komunikacĳu među samim majstorima, a povoljni
su i za stanovite brojčane odnose: 1 : 2, 2 : 3, 4 : 5 itd.10
Pri iskolčivanju na terenu rabila se i grafička pomoćna metoda, tzv. kvadrangulacĳa,
kojom se geodetski određuje položaj objekta na terenu i njegov tlocrt i pojedinosti.
Naravno, pri gradnji npr. Gvozdanskog ili Sokolca kod Bihaća taj je postupak mogao biti
složenĳi. Radi se o sustavu sa jednim ili više kvadrata, koji su međusobno koncentrično
postavljeni te nekim karakterističnim točkama određuju oblik tlocrta, pročelja, detalja,
a time i usmjeravanje obrambenih radnji za slučaj opsade.
8
Branko ČAČIĆ – Davor SALOPEK, Hrvatska korablja (Petrinja: Ogranak Matice hrvatske, 1971).
9
Zorislav HORVAT, Strukture gotičke arhitekture (Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti, 1989), 61-70.
10
HORVAT, Strukture, 72-99.
374
2.1. Određivanje jezgre pseudokaštela – analiza

Autor raspolaže izmjerama pseudokaštela Mutnika i Jezerskog, gdje su uočljivi
neki jednostavni brojčani odnosi među stranicama. Kod Jezerskog11 to je a : b = 12 : 16 =
6° hvati : 8° hvati = 3 : 4, a kod Mutnika je taj odnos stranica 19,7 m : 21,70 m = 12° : 13°,
pri čemu branič-kula kružnoga tlocrta ima promjer 1/3 stranice od 13° (hvati) (sl. 10).
Kod Osretka je ukupna veličina tlocrta jezgre 25 m : 30 m,12 dakle omjer stranica je 5 : 6.
Dalje određivanje tlocrta branič-kule teče kvadrangulacĳom, jednostavnom shemom
sa dva kvadrata, međusobno koncentrična ili pak upisana jedan u drugi (sl. 10).13
Autor je prĳe, opisujući kružne branič-kule druge polovine 15. te 16. stoljeća,
utvrdio da su takvom kvadrangulacĳom određene i branič-kule sljedećih kaštela:
Čuntić, Mutnik, Barilović, Furjan, Otmić, Gvozdansko, Turen Svetojanski.
Branič-kule nekih drugih kaštela su drukčĳe: radilo se o kulama debljih zidova
(Sokolac, Ostrožac, Blinja…), pa se i njihov tlocrt određivao nekim drugim postupkom,
opet baziranim na srednjovjekovnom načinu razmišljanja.
Tablica. Tlocrti kružnih branič-kula pseudokaštela, izraženi u stopama i hvatima

Branič-kule promjer u hvatima
unutrašnji ø d zida vanjski ø
Furjan 17' 3,5' 4°
Branič-kule promjer u hvatima + 1'

Gvozdansko (sl. 10) 27' 5' 6° + 1'
Mutnik 15' 3,5' 3,5° + 1'
Sokolac (Bihać) 17' 8,5' 5,5° + 1'
Branič-kule promjer u hvatima + 0,5°

Krstinja 27' 3' 5,5° +
Otmić cca 20' 3,5' 4,5°
Zimić - - cca 3,5°
Drežnik 14' 6' 4,33°
Dakle, uz određivanje tlocrta kvadrangulacĳom, ukupni je promjer kule na kraju

izražen cĳelim brojem hvati (1° = 195 cm).
Ne bismo ovom prilikom ulazili dalje u razloge zašto su isklične brojke kružnih
branič-kula izražene kako jesu, no srednjovjekovni su majstori bili skloni “igri”
brojkama, jednostavnim brojkama, na svim objektima koje su gradili.
11
Ćiro TRUHELKA, Naši gradovi (Sarajevo: Naklada knjižare J. Studnička i dr., 1904), 40.
12
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine 2 (Sarajevo: Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, 1988), 23.
13
HORVAT, Strukture, 102-105; HORVAT, “Kružne branič-kule”, 166.
375
Unutarnji, svĳetli promjeri branič-kula kaštela bili su gotovo svi izraženi cĳelim
neparnim brojem stopa, bez obzira na vanjske promjere; dobiva se slĳed brojeva u
stopama: 13' (Prevršac, kao najmanji), slĳede 15', 17', 21', 23', 25', a najveći je poznati
promjer unutrašnjosti branič-kule 27' u Gvozdanskom. Jedino branič-kule Otmića i
Drežnika (i neke turske kule) imaju promjer izraziv parnim brojevima stopa. Debljine
zidova prilično su izjednačene: najviše ih je debljine 3', 3½' te 5' (stopa).
Kada svĳetli, unutrašnji promjer uvećamo za dvostruku debljinu zidova, dakle
kada se dobĳe ukupni promjer branič-kule, dobĳe se uvĳek suvisli broj stopa, koji je
djeljiv s brojem šest, tj. dobĳe se opet suvisli broj hvati (1' = 32,5 cm; 6 × 32,5 = 195 cm =
1°), ali izraziv na tri načina: dobĳe se n° (hvati), n° + 1' (n hvati plus 1 stopa) te n° + ½°
(hvati), što je prikazano u tablici.
I visina branič-kula, pa i ostalih dĳelova pseudokaštela, određivala se hvatima
i stopama. Kako nam nĳe dovoljno sačuvana gotovo ni jedna branič-kula na kojem
od pseudokaštela, pogledajmo kako su to stari majstori, arhitekti obavili pri gradnji
branič-kule Gvozdanskog. Po tragovima u unutrašnjosti vidi se da je imala četiri kata:
ulazna je etaža bila na II. katu, III. je kat bio izrazito stambeni i imao je značajno veću
visinu od donja tri. Iskustva s analizama starĳih branič-kula na burgovima 13.-14.
stoljeća pokazuju da se taj princip općenito rabio tĳekom cĳeloga srednjeg vĳeka, pa se
to očito protegnulo i na strukture kružnih branič-kula pseudokaštela.
Zidana je konstrukcĳa (pseudo)kaštela još bila obilno popunjena drvenim
elementima. To su razni drveni objekti unutar zidina, najviše etaže na branič-kulama,
braništa, prilazni mostovi i stražarnice, pomoćni objekti raznih namjena, drvene
ograde i palisade itd. O njima malo znamo jer nisu sačuvani, no vjerojatno su srodni s
ondašnjom ruralnom arhitekturom.
Prihvatljivo je mišljenje prof. Mohorovičića da se “seoska kuća tog razdoblja
(misli se na kuće romaničkog razdoblja) nalazi po tipu i konstrukcĳi interpolirana
između pratipa stare, arheološki fiksirane slavenske drvene kuće i drvenih seoskih
kuća razdoblja kasnĳih stoljeća, od kojih su se neke očuvale u području Podravine,
Posavine i Turopolja”,14 razmatrajući nastambe u naseljima oko burgova i u gradovima
u romaničkom razdoblju u kontinentalnom dĳelu Hrvatske.
Množina inačica pseudokaštela (sl. 11) na neki je način prilagođivanje situacĳi i
na tragu prošloga srednjovjekovnog načina gradnje, dakle stanovita retardacĳa. Novi
objekti nisu više čedo srednjega vĳeka, a nisu potpuno ni, stilski gledano, proizvod
renesanse.
2.2. Inačice pseudokaštela

Uz izrazite primjere pseudokaštela, koji se neupitno naslanjaju na gradnje iz doba
oko 1500., ima više primjera prilagođivanja starĳih burgova novomu načinu obrane bilo
14
Andre MOHOROVIČIĆ, “Problem razvoja romaničke arhitekture na tlu Hrvatske, razmatran s osvrtom
na ruševni kompleks Rudina u Slavonĳi”, Ljetopis Jugoslavenske akademĳe 64 (1960), 425.
376
da je uz starĳe zidine prizidana kružna branič-kula (npr. Klokoč /sl. 12/, Mišljenovac) ili
je uz slobodnostojeću branič-kulu naknadno dodano dvorište (Vranograč II. kod sela
Ćukovi u blizini Bihaća, Furjan /sl. 13/). Često su veći i značajnĳi burgovi okruživani
kašteloidnim utvrdama, kao što je slučaj kod Ozlja, Brinja, Modruša, Zeline itd., no oni
nisu naša tema.
Dobra Stierova (Martin Stier) veduta Velemerića iz doba oko 1660. (sl. 14), kaštela
koji više ne postoji, pokazuje nam tek ruševine: kaštel više nikada nĳe bio obnovljen.
Pokušaj crtanja tlocrta prema Stierovoj veduti daje tlocrt pseudokaštela okružena
ovalnim zidinama sa dvĳe polukule (sl. 11, H). Iako se jezgra pseudokaštela doima
kao ruševina palasa s kulom kružnoga tlocrta, čovjek se pita ne radi li se tu od samih
početaka o dvĳe odvojene faze gradnje? Dakle, najprĳe je izgrađen pseudokaštel, koji je
poslĳe pregrađen u palas – kao npr. kod Slavetića, a onda okružen novim, kašteloidnim
zidinama. To bi očito bila kombinacĳa dvĳu inačica pseudokaštela.
Neki su pseudokašteli izvedeni kao dio veće cjeline (Sokolac kod Bihaća, Barilović,
Ribnik u Lici /sl. 15/) ili su inačice osnovnoga tipa: kružna se branič-kula stavlja na
sredinu jedne od stranica tlocrta, a ne na ugao (Borićevac, Prekovršac), i još se dodaje
ulazna kula i slično.
U Lici je Većeslav Henneberg snimio više tlocrta koji uz kružnu branič-kulu imaju
dvorište nepravilna tlocrta, te se čovjek zapita koji su razlozi te nepravilnosti: ili pak
naša tzv. periferĳska arhitektura gradi po svojem načinu razmišljanja i prilagođivanja
lokalnoj situacĳi i nepravilnosti terena, a može se raditi i o arhitektonskoj slučajnosti,
koja ne mora imati nikakve veze sa stilskim utjecajima renesanse. Nažalost, te su utvrde
poznate tek po svojem tlocrtu, pa je bez arheoloških iskapanja nemoguće saznati pravu
istinu: najvjerojatnĳe su to turske kule.
2.3. Kašteli ovalnih tlocrta

Kašteli s ovalnim tlocrtima samo se naizgled ne uklapaju u kaštele kraja 15. i prve
polovine 16. stoljeća, no ako ih bolje promotrimo, vidimo da su primĳenjene osnovne
postavke kaštelne obrane.15 Ovalne zidine, baš kao i kružne branič-kule i polukule,
djeluju kao svod na udare topovskih kugli. I u tim su kaštelima uvĳek građene branič-
kule kružnoga tlocrta, a ponekad još i pravokutna ulazna kula i jedna-dvĳe polukule (sl.
16, A i B). Među njih možemo ubrojiti sljedeće kaštele: Čavnik, Plaški stari, Gračanica-
Lehowacz,16 Podzvizd, Šturlić, Krstinja, Velemerić (vanjske zidine), Otmić i Zimić.17
15
Peter FISTER, Arhitektura slovenskih protiturskih taborov (Ljubljana: Slovenska matica, 1975), 110.
16
Zadnjih nekoliko godina obavljana su iskapanja ove utvrde: inicĳator je bilo Planinarsko društvo “Strmac”
iz Nove Gradiške. Radove je vodio R. Ivanušec iz Konzervatorskoga odjela Slavonski Brod Ministarstva
kulture, istraživanja je vodila arheologinja M. Mihaljević iz Muzeja Nova Gradiška, a surađivao je i
autor ovih redaka. Spomenuti su napisali članak o radovima i nalazima na kaštelu Lehowczu: Zorislav
HORVAT – Ratko IVANUŠEC – Marĳa MIHALJEVIĆ, “Utvrda Gračanica-Lehowacz – Konzervatorsko-
arheološko istraživanje i obnova”, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 35 (2011), 91-114.
17
Kaštel Zimić otkrila je S. Gvozdanović 1960. godine: autor je imao sreću i čast tom prigodom biti u
njezinoj ekipi.
377
Kašteli ovalnih tlocrta veoma su zanimljiva pojava jer se najčešće radi o obiteljskim
kaštelima manjega plemstva (što im već i samo ime kaže), koje je na Hrvatskoj krajini
bilo brojno.
2.4. Turske kule

Turci su po Lici izgradili više svojih kula, kružnoga tlocrta; za većinu se njih zna tek
po tradicĳi ili zapisima starĳih autora (Fras, Sabljar, Henneberg) ili po nacrtima krajiških
inženjera. S obzirom na to da je njihova sačuvanost jako mala, ovdje ih se spominje tek
kao fenomen, usporedbe radi. Iznimka je dosta dobro sačuvana Štulića Kulina, koja je,
iako je se naziva “kulinom”, svojim tlocrtom bliska našim pseudokaštelima (sl. 17). Po
nekoliko sačuvanih detalja – prozora i vrata na kružnoj branič-kuli – teško je govoriti o
stilskim odrednicama. Ti su detalji najbliži ruralnoj arhitekturi, prenesenoj na gradnje
“kulina” maloga turskog plemstva. Sam je okoliš prilično stjenovit i izgleda kao da nĳe
bio uređen. Istina, Kulina se nalazila na malo uzdignutom položaju, iznad obližnjega
sela, pa to može biti razlogom nebrige o okolišu, jer su se pomoćni objekti mogli nalaziti
na mjestu današnjega sela.
Ovaj nam je turski kaštel – Štulića Kulina – posebno zanimljiv jer upućuje na moguće
trajanje oblika pseudokaštela u ovim krajevima i u kasnĳim razdobljima. Nedostaje
nam istraživanja turskih kula i drugih građevina po kojima bi se moglo povezati doba
prĳe i nakon turske okupacĳe.
3. Detalji na pseudokaštelima
Detalji na pseudokaštelima su jednostavni, skromni, češće i rustikalni, a uzore
im možemo naći na bogatĳim i većim objektima toga doba, ali i na obližnjoj ruralnoj
arhitekturi. No, postoji otegotna okolnost: o detaljima znamo onoliko koliko ih je
na našim pseudokaštelima sačuvano, a oni su sačuvani slabo, jer su oštećeni u ratu,
požarima, pri pregradnji, a poslĳe ih se više nĳe obnavljalo. Bolje klesani komadi
kamena prvi su izvađeni, odneseni i negdje drugdje ugrađeni, a ovo što nam je preostalo
za razmatranje “ostaci su ostataka”.
Preostale pojedinosti možemo razvrstati u nekoliko skupina:
• ulazi u pseudokaštele
• ulazi u branič-kule
• vrata – dovratnici, koji ne ulaze u prĳe spomenute ulaze
• otvori za obrambeno djelovanje (samostrelnice, puškarnice, topovski otvori)
• zidine i braništa na njima
• vrhovi branič-kula
• prozori
• kamene konzole
• grĳanje: kamini, peći, dimnjaci
• ostalo.
378
3.1. Ulazi
Ulazi u pseudokaštele obično su povišeni, a ulazilo se preko drvenih stubišta ili –
rjeđe – preko čardaka i pokretnoga mosta. Potpuno nam nĳe sačuvan ni jedan ulaz, ali
npr. na veduti Klokoča iz 17. stoljeća vidimo rješenje: ondje je to povišeni ulaz preko
čardaka i pokretnoga mosta (sl. 18, A). Na situacĳi Gvozdanskog Luigĳa Ferdinanda
Marsilĳa iz 1701. prikazan je prilaz preko drvene rampe, zatim je tu bio pokretni most,
ali nĳe bilo čardaka ili stražarnice. Vjerojatno se zbog strmine terena ulazilo kroz ulaznu
kulu, koja je mogla biti dovoljna kontrola i osiguranje ulaženja. O djelotvornosti toga
kaštela dovoljno govori činjenica da su ga Turci u više navrata neuspješno opsjedali.
Pogledajmo sada mlađi ulaz u burg Ribnik kraj Karlovca, koji je dosta dobro
sačuvan i – zapušten. Prvotni je ulaz bio zazidan, možda zato što i burg nĳe završen
prema prvotnoj zamisli.18 Očito je poslĳe – to može biti prema kraju 16. stoljeća – ulaz u
Ribnik prilagođen aktualnoj situacĳi. Novoprobĳeni ulaz povišen je na razinu I. kata, s
pokretnim mostom, do kojega se prilazilo zidanom rampom. Trag kolotura govori da je
izveden pokretni most između zidane rampe i samih vrata, na koje je mjesto recentno
postavljen mostić, danas već istrunuo (sl. 19). Pretpostavimo da je ondje prvotno bio i
drveni čardak sa stražarnicom, na koji je dosjedao spušteni most. Da se radi o adaptacĳi i
radu na brzinu svjedoči jaki drveni dovratnik umjesto kamena (sl. 20). Sačuvano je i krilo
vrata, koje je u sredini imalo još jedan mali otvor za ulaženje u opasnim situacĳama,19 što
nalazimo i na ulaznoj kuli burga Ozlja građenoj krajem 16. stoljeća.
3.2. Ulazi u branič-kule

Ulazi u branič-kule također su bili povišeni, a ulazilo se pomoću ljestava, rjeđe
pokretnoga mosta. Veoma je dobro sačuvan ulaz u branič-kulu Sokolca kraj Bihaća, s
nišom za dignuti pokretni most (sl. 20). Do razine ulaza penjalo se kamenim stubama,
a razmak je premošten pokretnim mostom.
Prema starom crtežu, iako iz kasnĳega doba, i na branič-kulu Furjana ulazilo se
ljestvama (sl. 21, 22), koje se očito po potrebi moglo dignuti: drukčĳe nĳe moglo biti
ni prĳe.
4. Obrambeno djelovanje (oružje, samostrelnice, puškarnice, zidine i braništa,

branič-kule)
Pseudokašteli – njihove jezgre i branič-kule – bili su proviđeni otvorima za djelovanje,
braništima i sl. za djelovanje protiv neprĳatelja koji bi opsjedao kaštel. S obzirom na
vrstu oružja kojom se djelovalo, otvore možemo podĳeliti na samostrelnice, puškarnice
i – rjeđe – topovske otvore te braništa na vrhu zidina i branič-kula. Obrambena je logika
18
Drago MILETIĆ, “Stari grad u Ribniku – nedovršeni projekt Bernardina Frankopana”, Peristil 45 (2002), 25-27.
19
Ovaj je presjek svojevremeno snimio prof. A. Mohorovičić (1953.) s ekipom studenata, a snimka nam
može dati približan izgled ulaza u objekte, kaštele 16. stoljeća.
379
tražila usmjeravanje tih otvora i uređaja prema mjestima za koje se pretpostavljalo da

bi ih neprĳatelj mogao koristiti pri opsadi.
4.1. Oružje
Oružje u drugoj polovini 15. te tĳekom 16. stoljeća – naravno, ovdje se misli na
oružje za borbu na daljinu – sve je više vatreno. Luk i strĳela gube na važnosti, iako ih
se i dalje rabi. Karakterističan je popis oružja iz 1550., “koje mora imati plemeniti vitez
na Krajini”20: to je razno hladno oružje i oklopi, “puška se može imati po volji”, ali se
luk i samostrel uopće ne spominju.
Luk i strĳela kao oružje koristi se od davnine, a čini se da je moglo biti i veoma
precizno, no nĳe imalo veliki domet i probojnost. Osim toga, veliki luk, koji je visok
koliko i čovjek, zahtĳeva prostor i za to odgovarajuću visinu strĳelnice u debljini zida.
Njegova primjena očito odgovara otvorenim kruništima te velikim otvorima na vrhu
branič-kula.
Samostreli se javljaju dosta rano: u Europi je samostrel u općoj uporabi od 12.,21
a u nas se javlja od 13. stoljeća.22 Zanimljivo je da se u početku ovo oružje smatralo
nečasnim zbog mogućnosti probĳanja oklopa na daljinu: bitno je da samostrel ima
domet do 500 m, s tim da je oklop probĳan na udaljenosti 125-300 m, ovisno o jačini
oklopa. To je istodobno određivalo dubinu brisanoga prostora oko ranĳih kaštela zbog
sigurnosti te druge vrste zapreka. Samostrel je ustvari poboljšani luk, u kojega je potisna
snaga luka mnogo veća. Čelični luk samostrela postavljen je horizontalno na vodilicu,
za koju danas možemo reći da je prethodila pušci. Širina luka 60-80 cm određivala je
dimenzĳe niše samostrelnice: ona je uvĳek bila malo više raširena. Najveći je problem
sa samostrelom da je trebala znatno veća snaga za napinjanje luka, što se rješavalo
na razne načine (napinjanje trbušnim mišićima, koloturom, zupčanikom, “kozjom
nogom” i sl.).
Vatreno oružje: puške različitih veličina, topovi raznih promjera cĳevi, mužari.
Vatreno se oružje javlja već u 14. stoljeću, pa u razdoblju koje razmatramo i nĳe neka
novost – novost je njegova sve intenzivnĳa uporaba i njegova djelotvornost pri opsjedanju
i obrani utvrda. Prve provale osmanskih vojski u naše krajeve već su sredinom 15.
stoljeća izazvale reakcĳu: Zagrebački kaptol 1469. moli kralja Matĳu odobrenje za
utvrđivanje, koje i dobivaju. Odmah zatim, 1473., kanonicima su podĳeljena 34 komada
velikih pušaka i “ručnih bombardi”, što govori o raširenosti toga oružja.23 Pa ipak, to je
još doba početnoga razvoja vatrenoga oružja, s bezbroj inačica i lutanja. Vatreno oružje
20
Radoslav LOPAŠIĆ, Spomenici Hrvatske krajine 2 (Zagreb: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti,
1885), 68.
21
Đorđe PETROVIĆ, “Samostreli iz zbirke Vojnog muzeja JNA”, Vesnik Vojnog muzeja JNA 4 (1957), 125-151.
22
Gavro ŠKRIVANIĆ, “Prilozi za proučavanje razvoja vatrenog oružja”, Vesnik Vojnog muzeja JNA 2 (1975),
72-80.
23
O tome je pisala Štefica HABUNEK MORAVAC, “Prilog proučavanju srednjovjekovnih kaptolskih
utvrda”, Iz starog i novog Zagreba 2 (1960), 85-99.
380
možemo općenito podĳeliti na puške i topove, a početkom 16. stoljeća javljaju se i prvi
pištolji, s prvim mehanizmima za opaljivanje.
Puške su u početku bile najčešće obrambeno oružje, i to tzv. bedemske puške, zvane
“kukače” i “puške bradatice” (lat. pixides barbate), no bilo je i drugih vrsta. Bedemske
puške kukače već svojim imenom naglašavaju mjesto i način primjene. One su na cĳevi
sprĳeda imale kuku za učvršćivanje prilikom uporabe za preuzimanje trzaja. Ta se
kuka (“barba”) kvačila na za to predviđenu drvenu gredicu u puškarnicama (sl. 23) ili
na drveni dio braništa na vrhu zidina i kula. Bedemske su puške bile teške 10-30 kg, pa
ih se teško rabilo u pokretu, a i onda naslanjanjem na štap s rašljama kao poduporom.
No, tim su više bile uporabive iz puškarnica na kaštelima.
Puške kukače ispaljivale su olovne ili željezne kugle promjera 21 mm, tj. 2/3 palca
na daljinu.24
Topovi su bili prĳe svega oružje napada; bilo ih je više različitih tipova i težina, a
rabili su se uspješno već tĳekom 15. stoljeća, sporadično i prĳe.25 Čini se da su Osmanlĳe
zarana shvatili prednosti topništva, pa je ono u njihovu osvajanju Europe odigralo
značajnu ulogu.
Topovske su kugle u početku kamene, potom i olovne i željezne, veličine “kao
golublje i kokošje jaje”, “kao dvĳe pesnice”, kao “dječja glava” (!), no kugle su precizno
označivane težinom, npr. 24, 30, 40, 45, 55 itd. funti; ako je jedna funta oko 0,5 kg,
onda su kugle bile teške 12, 15, 20 itd. kilograma.26 Iako topovi nisu uvĳek imali veliki
unutrašnji promjer cĳevi (kalibar), njihove su kugle mogle učiniti mnogo štete na
zidinama.
Topništvo je krajem 15. te u 16. stoljeću imalo svoje regule tĳekom opsjedanja, kojih
su se držali i napadači i napadnuti. Napadač je nastojao zauzeti najpovoljnĳe mjesto
s kojega se utvrda mogla tući, a zatim, nakon probĳanja zida, i najlakše osvojiti. Po
starim se grafikama vidi da ta mjesta nisu bila daleko od zidina, a napadač bi izgradio
svoju privremenu zemljano-drvenu utvrdu. Zato su prostori oko kaštela bili očišćeni
od raslinja i objekata te izravnati, da ne bi mogli poslužiti kao zaklon napadaču.
Čini se da na našim pseudokaštelima topovi nisu bili uključeni u obranu zbog
svoje skupoće, znanja kaštelana, a vjerojatno nisu ni bili potrebni za razinu obrane od
predviđenih napadača – akindžĳa.
4.2. Otvori za djelovanje

Ovi su otvori bili važan dio obrambene strukture, ne samo po svojem smještaju na
kaštelu nego i svojim oblikovanjem i konstrukcĳom, jer su trebali osigurati učinkovitu
primjenu u borbi.
24
Marĳa ŠERCER, “Vojna oprema i naoružanje u vrĳeme bojeva kod Siska 1591–1593”, u: Ivo Goldstein –
Milan Kruhek (ur.), Sisačka bitka 1593. (Zagreb – Sisak: Zavod za hrvatsku povĳest Filozofskog fakulteta,
1994), 250.
25
Lukša BERITIĆ, Dubrovačka artiljerĳa (Beograd: Vojni muzej Jugoslovenske narodne armĳe, 1960), 16.
26
ŠERCER, “Vojna oprema”, 230 i bilj. 7.
381
4.2.1. Samostrelnice
Samostrelnice se izvode više tĳekom druge polovine 15. stoljeća, puškarnice nešto
kasnĳe, a ponekad ih se izvodi i paralelno. Bitna je značajka samostrelnice da je imala
dosta široku nišu zbog horizontalno postavljena luka samostrela (npr. na Kaptolu kod
Požege). Isto tako, nema potrebe za ugrađivanjem drvene gredice za kvačenje “barbe”
jer samostrel nema trzaja pri opaljivanju kao puška.
Otvor je imao kruškoliki oblik, kao i u puškarnica. Na vodenom burgu Ribniku kod
Karlovca nalazimo s kraja 15. stoljeća više takvih samostrelnica odlične izrade.
4.2.2. Puškarnice
Puškarnice su krajem 15. i početkom 16. stoljeća imale na vanjskoj strani zida
kruškoliki otvor, isklesan u kamenim pločama, obično veoma kvalitetno izveden.
Poslĳe brzina i potreba za smanjenjem cĳene gradnje, a vjerojatno i sve lošĳi klesari,
dovode do snižavanja kvalitete izrade, pa i uporabe tek malo priklesana kamena (sl.
24, 25), a ponekad ni toga.
Puškarnice su s unutrašnje strane perforirane kamene ploče imale ugrađene drvene
gredice (presjeka 10/10-12/12 cm) (sl. 23), koje su služile za kvačenje kuka bedemskih
pušaka (sl. 26). Starĳi primjeri niša na puškarnicama imaju segmentne nadvoje od
kamena ili opeke, a kasnĳe, kada se gradi na brzinu i s malo materĳalnih sredstava,
s ne odviše stručnom radnom snagom, segmentni se nadvoj zamĳenio ravnim, od
pritesanih drvenih gredica ili kamenih ploča (npr. Pecki /sl. 23/, Furjan, Klinac).
Oblici vanjskoga otvora puškarnica dosta variraju, iako su to najčešće kruškolike
perforacĳe kamenih ploča, rjeđe pravokutni otvori. Donji dio kruškolikoga otvora
imao je promjer od 13 do 33 cm (1/3-1 stopa) i u njega se uticalo oružje. Visina vizira
iznad kružnoga otvora također je toga reda veličine, tj. 11-32 cm, neovisno o promjeru
kružnoga otvora. Nĳe poznato čime je uvjetovan promjer kružnoga otvora odnosno
visina vizira, iako su to mogli odlučivati sasvim praktični razlozi. Najstarĳi poznati
primjer kruškolike puškarnice u nas može biti onaj u Dubrovniku, na rondelu zvanom
Bokar, koji je gradio Michelozzo Michelozzi 1461. – 1463. godine.27
Na našim pseudokaštelima nema mnogo sačuvanih puškarnica i samostrelnica,
kao uostalom ni ziđa. Nalazimo ih na branič-kulama Furjana (sl. 25), Klokoča (sl. 24),
Jezerskog. Na ostatku zidine uz branič-kulu Furjana sačuvane su dvĳe puškarnice,
veoma jednostavne izvedbe, pravokutnoga svĳetlog otvora. Na staroj skici Furjana
takve su se puškarnice nalazile duž cĳeloga opsega zidina, pristupačne s tla unutar
utvrde (sl. 21). S obzirom na to da Ivan Lenković 1563. u svojim Izvještajima piše o
Furjanu kao o “Thurnu”,28 vjerojatno su zidine izgrađene dosta kasnĳe, čak su ih
mogli izgraditi Turci. To znači da i naše ubrajanje “kule Furjan” u pseudokaštele treba
prihvatiti s rezervom.
27
DEANOVIĆ, Utvrde i perivoji, 53-58.
28
Radoslav LOPAŠIĆ, Bihać i Bihaćka krajina (Zagreb: Matica hrvatska, 1943), 430.
382
4.2.3. Braništa
Debljina obodnih zidova jezgre pseudokaštela nĳe morala biti odlučujuća za izbor
tipa braništa: kod debljih zidina – preko 180 cm – bilo je na vrhu zidine dosta mjesta za
stražarsku stazu i zidane prsobrane s otvorima za djelovanje, eventualno s dodavanjem
maski i streha nad stazom. Za usporedbu izvedbe braništa mogu nam poslužiti zidine
oko zagrebačkoga Kaptola (sl. 27): nad veoma debelom zidinom bila je izvedena
stražarska staza s otvorima u zidu – ne kruništu! – i sve je još bilo natkriveno krovićem.
Ono što je za nas važno, utvrde oko Kaptola izgrađene su početkom 16. stoljeća.29
Na tanjim je zidovima bilo potrebno izvesti drvenu konzolnu galerĳu – stražarsku
stazu, zajedno s nadstrešnicom (sl. 28). I kod jednih i kod drugih je zidina bilo moguće
i s vanjske strane izvesti dio braništa kao konzolnu konstrukcĳu za obranu podnožja i
odbĳanje mogućega juriša uz zidine.
Na zapadnoj zidini Kaptola, uz franjevački samostan, uz zidinu (128 cm debljine)
izvedena je drvena konzolna galerĳa, nekoć vjerojatno i ona natkrivena. Za djelovanje
protiv mogućega neprĳatelja bili su izvedeni otvori klinastoga presjeka.
Debljine zidina pseudokaštela bile su od kojih 80 cm – trogirskih kaštela čak samo
60 cm! – pa sve do 180 cm.
Drežnik 165 cm
Jezerski grad 180 cm
Otmić nemjerljivo
Sokolac kod Bihaća 145 cm
Turen Svetojanski 50 cm
Furjan 88, 110 i 123 cm
Mutnik nemjerljivo
Peć 180 cm
Trogirska kaštela 60 cm
Zimić 96 cm
Natkrivanje vrha zidina vjerojatno se nĳe izvodilo samo radi zaštite od atmosferilĳa
nego i radi obrane od različitih projektila, a čini se i od pogleda. Veća debljina zidine
omogućivala je smještanje stražarske staze i zidanoga prsobrana istodobno, bez
posebne drvene galerĳe. Na Stierovoj veduti Slunja vidljivo je krovište na vrhu jezgre,
zidine su bile 180 i više centimetara debele, pa je prsobran bio 98 cm, a stražarska staza
isto toliko široka. Sve je zajedno još bilo pokriveno krovićem, nadstrešnicom.30
Zanimljiv primjer rekonstrukcĳe pseudokaštela donosi Ćiro Truhelka31 za Jezerski
grad na Bihaćkoj krajini (sl. 5). Možda se mi i ne moramo složiti sa svime što je nacrtano
– konačno, to je umjetnička interpretacĳa – no osnovni dojam mnogo govori. Međutim,
29
Zorislav HORVAT, “Neka razmišljanja o sjevernoj kaptolskoj kuli”, Naša katedrala 6 (2002), 13-15.
30
Milan KRUHEK – Zorislav HORVAT, Stari grad Slunj (Zagreb: Zavod za zaštitu spomenika kulture,
1993), 38-40.
31
TRUHELKA, Naši gradovi, 42.
383
je li debljina zidine bila dovoljna i za stražarsku stazu ili je bila izvedena kao konzolna
galerĳa, rekonstrukcĳa ne govori.
Općenito, drvena je konstrukcĳa vrha zidina obuhvaćala, prema Peteru Fisteru32,
sljedeće detalje:
• konzolnu stražarsku stazu – galerĳu na unutrašnjoj strani zidine
• drveni prsobran – vizir, koji omogućuje i obranu podnožja zidine iz sigurnosti
braništa
• nadstrešnicu, krović nad braništem.
Sačuvane primjere drvenoga braništa nalazimo na zidinama oko župnih crkava
u mjestima Kneža (Grafenbach, sl. 6) te Djekše (Diex) u Austrĳi, a oni nam mogu
pokazati mogući izgled takvih braništa i u nas.33 U Slovenĳi su nedavno obnovili
drveno branište na tzv. predturskom taboru u Cerovu kod Grosuplja. Radove je vodio
ljubljanski Zavod za zaščitu kulturne dediščine (prof. Alenka Železnik). Činjenica je da
je branište bilo drvena konzolna nadgradnja, pokrivena dvostrešnim krovom (sl. 6), pa
su zidarski radovi bili minimalni – tek pokoji otvor za djelovanje. Sve ostalo izvedeno
je kao kasnĳa montažna drvena konstrukcĳa.
5. Branič-kule
Gradnja branič-kula morala je biti nešto složenĳi posao, već zbog kružnoga oblika
tlocrta i ponekog klesanog detalja: dovratnika na I. katu, nekoliko prozora, pa i
puškarnica, kamina i sl. Struktura branič-kula po visini prilično je jednostavna, koliko
se to može zaključiti po ostacima raznih branič-kula, u raznim stupnjevima sačuvanosti,
možda još najviše po onoj u kaštelu Gvozdansko. Na branič-kuli u Gvozdanskom ulaz
je na razini II. kata (sl. 8). Opis etaža može se ovako sažeti:
• prizemlje je bez prozora i vrata, vjerojatno namĳenjeno skladištima
• ulaz je na I. katu: ulazni je prostor jednostavnĳe opremljen, s manjim prozorima,
obično čak samo jednim; komunikacĳa je i gore i dolje drvenim stubama
• II. je kat stambeni, s većim prozorima, kaminom i zahodom; s obzirom na mali
prostor unutar kule, vjerojatno je to bio jedinstveni prostor, bez dĳeljenja na više
manjih jedinica
• III. je kat – najviša etaža – najveća nepoznanica, iako je najvjerojatnĳe bio namĳenjen
obrani.
Na nekoliko sačuvanih grafičkih prikaza i starih fotografija pseudokaštela i
njihovih branič-kula (Klokoč, Peć, Drežnik) vidimo da im je na vrhu izgrađena etaža,
koja po načinu prikazivanja može biti samo drvena. To je zapravo modifikacĳa ruralne
arhitekture, gdje je prizemlje zidano kamenom, a I. je kat od drvenih platica. Prema
staroj fotografiji Klokoča s branič-kulom sačuvanom u cĳelosti, obodna stĳena najviše
32
FISTER, Arhitektura, 110 i d.
33
FISTER, Arhitektura, 109-110.
384
etaže izvedena je od horizontalnih platica i poligonalnoga je tlocrta (sl. 29). Tako je

bilo i na drežničkoj branič-kuli, pa i na branič-kuli pseudokaštela Peći.34 Truhelka je još
zatekao ruševne dĳelove drvenoga vrha branič-kule u Peći: “Od te kule se sačuvao i
najviši, od drvenih greda načinjeni sprat, koji je sa svih ostalih kula istrunuo, pak nam
pokazuje, kakva je bila konstrukcĳa u ovog dĳela kule. Krov je propao, a samo rogovi
strše još preko vjenčanica, koje opasuju vrh kule.” Bez obzira na kružni tlocrt donjega
dĳela kule od kamena, najviša je etaža poligonalna, što je posljedica primĳenjenoga
materĳala – ravnih drvenih, vodoravno ugrađenih platica.
Na crtežu branič-kule Drežnika iz 1789.35 prikazana je drvena poligonalna etaža,
s ovalnim otvorima na svakoj stĳeni poligona koji izgledaju gotovo dekorativno. S
obzirom na materĳal – drvo – nĳe vjerojatno da je ĳedna od tih etaža bila srednjovjekovna,
možemo računati jedino na tradicĳu, na ponavljanje starĳe konstrukcĳe, tim više što su
te etaže ipak i prĳe svega namĳenjene obrani.
U jednom trenutku tĳekom prve polovine 16. stoljeća skidaju se krovišta, a vrh
branič-kule dobiva terasu, koja postaje mjesto za topništvo, kao npr. na kulama
varaždinskoga Starog grada, Stupčanici, Otočcu, Zrinu, Ostrošcu. Je li se takvo što
događalo i s branič-kulama naših pseudokaštela – ne znamo; s obzirom na to da se radi
o malim objektima, vjerojatno nĳe. Na Sokolcu je, međutim, i danas ravna terasa, pa
je očito da se ondje to ipak dogodilo, tim više što je najviša etaža bila presvođena, a to
je uvĳek bila pretpostavka za izvedbu takvih topničkih terasa. Međutim, Sokolac kod
Bihaća toliko odskače svojom kvalitetom da ga se ne može smatrati tipičnim primjerom.
6. Grĳanje (kamini, kaljeve peći, dimnjaci)

6.1. Kamini
Ovi se uređaji javljaju redovito na svim “starim gradovima”, no, nažalost, i njih je
sačuvano veoma malo, gotovo ništa.
Kamin s otvorenom vatrom način je grĳanja duge povĳesti,36 ali jedini su živi
primjer dva kamina na I. i II. katu branič-kule Sokolca (sl. 30). Kamini su ugrađeni u
debljinu zida, jer je to debljina zida dopuštala, a istodobno se nĳe smanjivalo relativno
mali prostor kule. Dva su kamina bila spojena na jedan dimnjak, koji je pri vrhu bio
prigrađen uz pročelje.
6.2. Kaljeve peći

Građene od pećnjaka različite vrste, bile su veoma česte u kasnom srednjem
vĳeku, ali su još manje sačuvane – o njima se najviše saznaje po arheološkim nalazima
34
TRUHELKA, Naši gradovi, slika na str. 57-58.
35
Milan KRUHEK, Drežnik grad (Rakovica: Općina Rakovica, 2009), 26.
36
Zorislav HORVAT, “Grĳanje u srednjovjekovnim burgovima kontinentalne Hrvatske”, Prostor 2/3-4
(1994), 216-225.
385
ulomaka pećnjaka, neglaziranih i glaziranih. Novĳa su arheološka istraživanja na

našim burgovima pokazala da su pećnjaci redoviti nalazi. No, te su peći bile “potrošna
roba”, koja nĳe trajna, pa ih nalazimo tek kao ulomke,37 po kojima je ipak moguće dosta
toga zaključiti.
6.3. Dimnjaci
Dimnjaci su već po naravi stvari uvĳek vezani na kamine i peći, ali, zanimljivo, i
oni su slabo sačuvani. Dobar je primjer dimnjak na veduti Zvečaja Giovannĳa Pieronĳa
iz 1630., dakle na kaštelu koji je blizak našoj temi: na krovu branič-kule nacrtan je i
dimnjak iz kojega se puši (sl. 31)! Taj naizgled trivĳalni detalj mnogo nam govori jer je
svjedočanstvo iz prve ruke! Na branič-kuli Sokolca kraj Bihaća, osim što su sačuvana
dva kamina, sačuvan je njihov zajednički dimnjak. Dimnjak je prema vrhu koso vučen
da bi izišao i bio prigrađen uz pročelje. To je rješenje bilo primjereno jer pri prolazu
dimnjaka kroz krovište nĳe postojala opasnost prokišnjavanja kroz pokrov uz dimnjak.
Danas ta branič-kula nema krova, nego je gore ravna terasa, vjerojatno u nekom drugom
trenutku namĳenjena artiljerĳi.
Zanimljivo je da na burgovima nalazimo tragove dimnjaka, ali ne i na branič-
kulama pseudokaštela. Moguće je tomu razlog način izvedbe dimnjaka: dim je puštan
ravno u krovište dimnjačkim kanalom, izvedenim od pletera i omazanim glinom, kao
što je bilo još donedavna u ruralnoj arhitekturi u blizini Ozlja. Takvi dimnjaci zaista
nisu mogli biti sačuvani tĳekom stoljeća niti ostaviti tragova.
7. Zaključno
Srednjovjekovne su utvrde imale svoje razvojne putove, pa su i njihov položaj,
način gradnje i namjena imali neke svoje zakonitosti, bolje reći općeprihvaćena pravila.
Način obrane mĳenjao se prema razvoju oružja i običaja u ratovanju, ali i tome tko je
neprĳatelj koji se očekuje; nisu to uvĳek bile velike osmanlĳske vojske, češće se radi o
pljačkaškim četama akindžĳa iz susjedne Bosne. Tĳekom druge polovine 15. stoljeća,
nakon prvih većih osmanlĳskih pohoda u krajeve južne Hrvatske i istočne Slavonĳe,
nakon prvotnoga nesnalaženja grade se utvrde bilo da se postojeće jače utvrđuju bilo
da se grade potpuno nove. Unutar toga građevinskog djelovanja našle su se i utvrde
obrađene u ovom članku: male utvrde, čĳi je zadatak obrana od pohoda bosanskih
akindžĳa. One su građene prema koncepcĳi reduciranih renesansnih kaštela diljem
kontinentalne Hrvatske i Slavonĳe. Nisu to bile jedine male utvrde, gradile su se i razne
stražarske kule i čardaci, no čini se da je malo plemstvo prihvatilo taj oblik relativno
sigurnog stanovanja i života, i onog svakodnevnog i u slučaju napada akindžĳa.
37
HORVAT, “Grĳanje”, 237-238; Ana BOBOVEC, “Pećnjaci moslavačkih srednjovjekovnih gradova”,
Zbornik Moslavine 3 (1993-1994), 21-38; Boris MAŠIĆ, Kasnogotički pećnjaci s Nove vesi (Zagreb: Muzej
grada Zagreba, 2002).
386
Iako nevelike, građene su po stanovitim srednjovjekovnim običajima u gradnji i

neko su vrĳeme poslužile svrsi. Čini se da je bitan dio utvrde – kaštela bila branič-
kula kružnoga tlocrta, koja je imala i obrambenu i stambenu namjenu. Racionalnost u
gradnji je očita te su, osim u reduciranju tlocrta na arhetipske oblike – kocku i valjak
– nadgradnja i mnogi detalji bili drveni, a vjerojatno su ih radili domaći tesari, vični
drvenoj gradnji. Upozorio bih ovdje i na jednu specifičnost: sjeverno i sjeverozapadno
od nas te su nadogradnje kanatna konstrukcĳa, a u nas je to gradnja s drvenim
platicama, “planjkama”, kao i posvuda po Turopolju i Pokuplju. No, daleko smo od
sigurnih zaključaka, to nam govore jedino rĳetke fotografije iz 19. stoljeća. Vjerojatno se
radi o tradicĳi, a ne o sigurnim ostacima drvene gradnje iz srednjega vĳeka.
Nadgradnja zidina neosporno je bila namĳenjena obrani, vjerojatno drvenim
konzolnim konstrukcĳama, koje su bile prilagođene obrani od neprĳatelja pri jurišu na
zidine, ali i onih koji su zauzeli napadačke položaje udaljene od kaštela i pseudokaštela.
Dakako, tu se radilo o manjem broju akindžĳa, a ne o velikoj vojsci.
Osvrnimo se još jedanput na ono čega nam je najviše ostalo: tlocrt. Množina takvih
– tipskih – tlocrta govori o prihvaćenom obliku, koji je prilagođen našim potrebama
oko 1500. godine. Koliko god to bili skromni objekti, dio su našega života u specifičnim
uvjetima, u traženju obrane od neprĳateljske prĳetnje. Uz to, kao da ne nalazimo takve
pseudokaštele u okolnim krajevima, u naših susjeda, koji su pak izlaz tražili svojim
putovima.
8. Katalog pseudokaštela
Ovdje prikazani pseudokašteli spominju se u tekstu, a poredani su kronološki.
Navedeno je i nekoliko inačica osnovnoga tipa tlocrta, no njih je mnogo više i zaslužuju
svoju obradu.
Možda je najstarĳi ili među najstarĳima “pravi” kaštel Gvozdansko knezova
Zrinskih.
Kašteli koji su mogli utjecati na razvoj kontinentalnih pseudokaštela oni su između
Trogira i Splita, gdje je oko 1500. izgrađeno 16 kula i kaštela. Ovdje se misli na one
najstarĳe, iz druge polovine 15. stoljeća, čĳom se rekonstrukcĳom bavila arhitektica
Katja Marasović iz Splita.
No, možda je nešto starĳi, nekoliko godina, kaštel u Benkovcu, građen nakon 1468.,
kada se prvi put javlja ime Benković (njegovi vlasnici).
• Kaštel u Benkovcu (nakon 1468. godine)
• Kaštel Cipico (oko 1481. godine)
• Kaštel Viuri (oko 1487. godine)
• Kaštel Novi, kula Cipico (oko 1512. i 1515. godine)
• ostali su kašteli nešto mlađi
387
Pseudokašteli kontinentalnoga dĳela Hrvatske i Slavonĳe

Lika
• Kukljic (?)
• Prozor kod Otočca
• Lapac (?)
• Ribnik lički
Banovina
• Drežnik
• Greda kod Dubice
• Jezersko, Jezerski grad
• Velemerić kod Karlovca
• Peć(i)
• Sokolac kod Bihaća
• Turen Svetojanski
Pseudokašteli nastali prigradnjama bilo branič-kule bilo zidina

• Klokoč
• Furjan
• Vranograč II. (Ćukovi)
Inačice pseudokaštela
Prošireni tlocrti
• Barilović
• Krstinja
• Velemerić
Pseudokašteli ovalnoga tlocrta
• Čavnik
• Krtinja
• Lehowacz (Gračanica)
• Podzvizd (dosta pregrađen)
• Otmić
• Zimić
• Velemerić (vanjski prsten zidina)
Turske kule
• Štulića Kulina
• više njih koje zaslužuju poseban rad.
388
2. Tipovi kaštela u nas

A. Osnovni tip kaštela
B. “Pseudokaštel” sa samo jednom kulom,
1. Kaštel Gvozdansko: prikaz mogućega i to branič-kulom
djelovanja protiv napadača, predviđen C. Kaštel ovalnoga tlocrta
projektom D. Kašteli slobodnoga tlocrta
3. Kaštel Drežnik (stanje 1993.), položaj kaštela u zavoju Korane, što se nazire u pozadini (foto:
Z. Horvat)
389
4A. Kaštel Cipico u Kaštel Starom (prema: K. 4B. Kaštel u Benkovcu, tlocrt (prema: A.
Marasović, 1987) Sabljak, 1976-1977); obitelj Benković prvi se
put spominje 1468. godine
5. Jezerski grad (rekonstrukcĳa prema: Ć. 6. Oblici braništa

Truhelka, 1904, str. 42) A. Senj (crtež: Z. Horvat)
B. Kneža (Grafenbach, Austrĳa) (prema:
P. Fister, 1875, str. 108)
390
7. Kaštel Otmić nedaleko od Vojnića (foto: E. Laszowski, 1900, Ministarstvo kulture, Fototeka)
8. Branič-kula Gvozdanskog, presjek i pogled (rekonstrukcĳa: Z. Horvat)
391
9. Kaštel Mutnik, Bosna i Hercegovina, 10. Branič-kula Gvozdanskog – mjere kule u

analiza tlocrta kvadrangulacĳom (crtež: Z. hvatima (1 hvat = 195 cm) te kvadrangulacĳa
Horvat) tlocrta. Najviša – obrambena – etaža i nagib
krova su pretpostavljeni (crtež: Z. Horvat).
11. Shematski usporedni prikaz tlocrta 12. Klokoč: nadograđena branič-kula

poznatih pseudokaštela označena je kosim crtama (crtež: Z. Horvat)
A. Prozor (Otočac)
B. Jezerski grad (BiH)
C. Osredak (BiH)
D. Peć (BiH)
E. Drežnik
F. Greda kod Dubice (skica bojnika Sabljara)
G. Mutnik (BiH)
H. Velemerić (Stier, 1660)
I. Turen Svetojanski
J. Ribnik (Lika)
K. Klokoč
L. Sokolac kod Bihaća (BiH)
392
13. Furjan: branič-kula je označena kosim

crtama (crtež: Z. Horvat)
14. Velemerić kod Karlovca (Stier, 1660) 16. Ovalni kašteli (oba u blizini Vojnića)
A. Otmić
B. Zimić
15. Ribnik (Lika) (crtež: Z. Horvat) 17. Štulića Kulina (Lika) (crtež: Z. Horvat)
393
18. Prikaz nekih branič-kula prema starim vedutama

A. Klokoč (grafika u Ratnom arhivu u Beču, Zbirka karata i planova)
B. Tržac (prema grafici iz rukopisa br. 8609 u Dvorskoj knjižnici u Beču)
C. Veliki Gradac (prema grafici iz rukopisa br. 8609 u Dvorskoj knjižnici u Beču)
19. Ribnik kod Karlovca, novĳi ulaz u burg 20. Sokolac kod Bihaća, ulaz u branič-kulu
druge polovine 15. stoljeća (foto: Z. Horvat) (foto: M. Kruhek, 1975.)
394
21. Veduta Furjana iz 1713. (crtež: M. Claus, 23. Kaštel Pecki kod Petrinje, puškarnica
Spisi Hrvatske vojne krajine u Hrvatskom (crtež: Z. Horvat)
državnom arhivu u Zagrebu)
22. Furjan (foto: Z. Horvat)

395
24. Klokoč, puškarnica na II. katu branič- 25. Furjan, puškarnica na II. katu branič-
kule (foto: Z. Bogdanović, Konzervatorski kule (crtež: Z. Horvat)
odjel u Zagrebu)
26. Kaštel Zimić, jedina sačuvana 27. Zagreb, Kaptol, katedrala s dĳelom
puškarnica, gornji dio puškarnice je sjevernih utvrda (vinjeta u: “Manuale
rekonstruiran (crtež: Z. Horvat) parochorum”, 1690)
396
28. Kaštel Gračanica-Lehowacz nedaleko 29. Klokoč 1912. godine (foto: M. Pilar /?/,
od Nove Gradiške – pokušaj rekonstrukcĳe Ministarstvo kulture, Fototeka)
braništa (prema: P. Fister, 1975, str. 109)
30. Sokolac kod Bihaća, neki detalji s branič-

kule (crtež: Z. Horvat)
A. Ulazi na stubište na I. katu
B. Ulaz u zahod na II. katu 31. Kaštel Zvečaj kod Karlovca (crtež G.
C. Ognjište na II. katu Pieronĳa oko 1630. godine)
397
Zorislav Horvat
The pseudo-castles from the end of the 15th and the first half of the 16th century in the
defence against the Ottomans
Summary
During the second half of the 15th century, a er the main Ooman raids in the southern parts
of Croatia and the eastern parts of Slavonia, the fortifications were constructed either to improve
already existed strongholds or as truly new ones. Among those fortification undertakings the
very small strongholds were also constructed and their main goal was to prevent the raids of
the Ooman akinci. Those small strongholds were constructed as reduced-in-size Renaissance
castles throughout Croatia and Slavonia. They were not the only small strongholds, because
various watchtowers (čardak) were also constructed during that period, but it seems that the
lesser nobility mostly accepted these small strongholds because they were also suitable for
living. Built on a small scale and in the late medieval customs, they actually served their purpose
for a while. As it seems, the most important part of these small pseudo-castles was circular
defense-tower, which purpose was military as well as residential. The rationality in construction
is very obvious. Their ground-plan was reduced to the most similar shapes (circle or roller),
while many architectural details were made in wood by local cra smen. The appearance of that
wooden upgrade can be compared to those constructed in Turopolje and Pokuplje and aested
in the photographs taken in the late 19th century. The upgrade of the walls was aimed to help
the defense, and it was done by wooden consoles, which main purpose was to stop the enemy
aack on the walls. Off course, these wooden consoles were useful only in the case of the smaller
units of the akinci, but not in the case of larger Ooman army. In the end, it has to be said that
the ground-plans were adapted to the needs of the war strategies in the beginning of the 16th
century. Nevertheless, one can argue that in spite of being very small in the proportions, these
pseudo-castles were the reflection of the everyday life in Croatia of that time, as well as the
results of a quest to find suitable forms of defense.
Key words: the defence of the Croatia against the Oomans in the end of the 15th and in
the beginning of the 16th century, Renaissance’s castle reduced in size, circular defense-tower,
wooden consoles, loop holes
398
Zlatko Karač
Srednjovjekovne utvrde, gradine i gradišta na području

Đakovštine – rekognosciranje i topografija lokaliteta
Sustavnim rekognosciranjem Đakovštine obuhvaćena su 44 lokaliteta na

kojima su evidentirani ostaci srednjovjekovne fortifikacĳske arhitekture ili
indikacĳe njihova postojanja. Na dĳelu toponomastički sumnjivih lokaliteta
(“Gradina”, “Gradec”, “Zidina”, “Tabor” i sl.) nisu utvrđeni vidljivi tragovi
utvrđenja nego tek sitni površinski nalazi (prapovĳest, antika, rani srednji vĳek).
Znatnĳi ostaci arhitekture očuvani su samo na lokacĳi kasnogotičkoga biskupskog
kaštela u Đakovu (danas u sklopu biskupskoga dvora), a zemljani supstrati s
kružnim ili ovalnim gradištima (nasipi, opkopi) dokumentirani su na više mjesta
(Paučje, Ratkov Dol, Viškovci, Levanjska Varoš i dr.). Na nekim povĳesno važnim
lokalitetima gdje su se, sudeći po fotografijama i crtežima, još početkom 20.
stoljeća nalazili ostaci plemićkih utvrda (Gorjani, Krndĳa), danas gotovo i nema
vidljivih tragova. Identificirana je i specifična grupa srednjovjekovnih crkava-
utvrda (Dragotin, nestale crkve u Podgorju, Gorjanima itd.).
Ključne rĳeči: Đakovština, srednjovjekovna utvrda, gradina, gradište, burg,
kaštel, fortifikacĳska arhitektura
1. Uvod
Povĳesna i zemljopisna cjelina Đakovštine obuhvaća dio brdskoga masiva Dilja
i Krndĳe, od kojega se prema istoku pruža plodni, nekada šumoviti lesni ravnjak
istočne Slavonĳe. Područje Đakovštine isprva je povĳesno formirano kao feudalni
posjed đakovačkoga biskupa1, a u novĳe vrĳeme, u ponešto modificiranim granicama,
Đakovština je podrazumĳevala prostor Općine Đakovo u granicama kakve su postojale
do 1994. godine.
1
Prvotni je posjed sa osam kmetskih sela herceg Koloman 1239. dodĳelio bosanskomu biskupu da bi
se ovaj uslĳed opasnosti od bogumila po potrebi mogao skloniti “preko Save” i imati izvor prihoda za
uzdržavanje (Stjepan BAÜERLEIN, “Đakovo : 1239.”, Glasnik biskupĳe bosansko-đakovačke 67/20-21 (1939),
157-160, 166-167). Na mjestu gdje će nastati Đakovo biskup je izgradio privremenu rezidencĳu, poslĳe
utvrđeni dvor s katedralnom crkvom, a oko kaštela je ubrzo formirano i podgrađe – naselje Đakovo sa
župom. Biskupski se posjed tĳekom vremena povećavao, pa je u konačnici imao preko 30 sela.
399
Na tom području, povrh glacĳalnih depresĳa uz močvarne nizinske vodotoke Vuke,

Kaznice, Jošave i Breznice, u srednjem se vĳeku formirala mreža utvrđenih plemićkih
gradova i dobro branjenih zemljanih gradišta, potonjih vjerojatno i u funkcĳi refugĳa.
2. Dosadašnja istraživanja
Utvrde s ovoga prostora u literaturi su gotovo nepoznate, a za samo nekoliko
najvažnĳih kasnosrednjovjekovnih kaštela sistematizirana je osnovna povĳesna
faktografija.2 Budući da do sada arheološki nĳe istražena ni jedna srednjovjekovna
fortifikacĳa u đakovačkoj okolici, sva saznanja, deskripcĳe i okvirne datacĳe temeljili
su se na fragmentarnim podacima iz prĳe publiciranih parcĳalnih rekognosciranja3 i
podacima Službe zaštite spomenika4.
3. Sustavna rekognosciranja (1989. – 1992. – 2011.)

U povodu obilježavanja 750. godišnjice grada i biskupĳe Đakovo (1989.), pod
pokroviteljstvom Jugoslavenske akademĳe znanosti i umjetnosti (danas Hrvatska
akademĳa znanosti i umjetnosti) započelo je prvo sveobuhvatno rekognosciranje
srednjovjekovnih gradišta i utvrda na području tadašnje đakovačke općine (odvĳalo se
tĳekom srpnja i kolovoza 1989., potom 1992. i u više navrata sve do 2011.)5, a cjelokupan
program istraživanja realiziran je u okviru znanstvenoga projekta Arhitektonskoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu6.
2
Josip BÖSENDORFER, Crtice iz slavonske povĳesti (Osĳek: bez izd., 1910); Gjuro SZABO, Sredovječni gradovi
u Hrvatskoj i Slavonĳi (Zagreb: Matica hrvatska, 1920); Milan BALIĆ, “Pregled dvoraca i srednjovjekovnih
utvrđenih gradova u Slavonĳi, I. dio”, Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 22/1-2 (1974), 13-25; Mirko
MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”, Zbornik Đakovštine 1 (1976), 147-347.
3
Hedviga DEKKER, Đakovo i njegova okolica kroz kulturno historĳske spomenike, Biblioteka Muzeja
Đakovštine 1 (Đakovo: Muzej Đakovštine, 1959); Mirko BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest Đakova i
Đakovštine”, Đakovački vezovi 5 (1974), 4-6; Kornelĳa MÜNICHREITER, “Rekognosciranje arheoloških
lokaliteta na terenu općine Đakovo”, Glasnik slavonskih muzeja 37 (1978), 38-41; Kornelĳa MINICHREITER,
“Arheološka rekognosciranja Slavonĳe”, Arheološki pregled 20 (1978), 180-183.
4
Korisne evidencĳske podatke o nekim gradinskim lokalitetima dobili smo u tadašnjem Regionalnom
zavodu za zaštitu spomenika kulture u Osĳeku, danas Konzervatorskom odjelu Osĳek.
5
O rezultatima rekognosciranja autor je u više navrata izlagao na znanstvenim skupovima, no bez
tiskane objave in extenso budući da zbornici nisu publicirani, pa su dostupni samo sažeci priopćenja:
Zlatko KARAČ, “Srednjovjekovni gradovi – utvrde na đakovačkom području”, u: Andre Mohorovičić
(ur.), Đakovo 750 godina: 1239–1989 [programska knjižica] (Zagreb – Đakovo: JAZU, 1989), n. p.; Zlatko
KARAČ, “Srednjovjekovne utvrde đakovačkog područja”, u: Božidar Čečuk (ur.), Arheološka istraživanja
u Slavonĳi i Baranji [programska knjižica] (Zagreb – Osĳek: Hrvatsko arheološko društvo, 1992), n. p.;
Zlatko KARAČ, “Srednjovjekovne utvrde, gradine i gradišta na području Đakovštine – Rekognosciranje
i topografija lokaliteta”, u: Božidar Čečuk (ur.), Novĳa arheološka istraživanja Slavonĳe i Baranje [sažetak],
Obavĳesti HAD 40/2 (2008), 23. Dorađeno i prošireno priopćenje s potonjega skupa bilo je podloga za
izradu ovoga priloga u zborniku posvećenom dr. Milanu Kruheku.
6
Znanstveni projekt Katedre za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu Arhitektonskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: Urbanističko i pejsažno naslĳeđe Hrvatske kao dio europske kulture [šifra
projekta pri MZOS-u: 054-0543089-2967, voditelj projekta prof. dr. sc. Mladen Obad Šćitaroci].
400
Zlatko Karač ▪ Srednjovjekovne utvrde, gradine i gradišta na području Đakovštine...
Metodom usmjerenog rekognosciranja tom su prilikom najprĳe pregledani već od

prĳe poznati lokaliteti, a u kasnĳim je ciklusima obrađeno više novih gradišta koja
su identificirana pomoću anketnih podataka dobivenih na terenu od lokalnih žitelja,
starih mikrotoponima, indikativnih reljefnih formacĳa, kao i s pomoću arhivskih,
kartografskih i grafičkih izvora te odnedavno satelitskih i orto-foto snimaka.
Zbog brojnosti lokaliteta i znatnog prostornog obuhvata istraživanja nisu se obavljala
probna sondiranja in situ, pa je terenski dio akcĳe ograničen na ažuriranje evidencĳske
dokumentacĳe, arhitektonska istraživanja te izradu fotografija, topografskih skica i
tahimetrĳskih snimaka gradišta.
4. Preliminarni rezultati
Povĳesna pripadnost utvrda. Kraljevskih gradova na ovom području nĳe bilo, a
u crkvenom biskupskom posjedu bila je samo jedna utvrda (Đakovo). Najznačajnĳe
srednjovjekovne fortifikacĳe su plemićki tvrdi gradovi, koji su ujedno domicilna
sjedišta feudalnih posjeda velikaških obitelji (Gorjani, Levanjska Varoš, Horvati).
Međutim, za najveći broj obrađenih srednjovjekovnih utvrda može se pretpostaviti
da su služile tek kao pomoćne fortifikacĳe ili povremeni refugĳi, često nastali na
supstratu prapovĳesnih ili ranosrednjovjekovnih zemljanih gradišta (Paučje, Ratkov
Dol, Budrovci, Viškovci itd.). Posebnu kategorĳu srednjovjekovnih fortifikacĳa čine
utvrđene crkve, koje su također imale funkcĳu zbjega (BDM u Dragotinu, Sv. Klara u
Gorjanima, Sv. Ivan u Podgorju, katedrala sv. Petra u Đakovu).
Brojnost, rasprostranjenost i očuvanost utvrda. Rekognosciranjem su obuhvaćena

44 lokaliteta s očuvanim ili indiciranim fortifikacĳskim karakteristikama.7
Ostaci zidane arhitekture srednjovjekovnih fortifikacĳa danas su sačuvani na
samo jednom lokalitetu (biskupski kaštel u Đakovu), a sudeći po sitnim površinskim
nalazima gradiva ili starĳoj fotodokumentacĳi, donedavno su još postojali dĳelovi
zidina u Paučju, Levanjskoj Varoši, Gorjanima, Podgorju i Krndĳi.
Zemljani ostaci utvrda, odnosno gradišta s nasipima i opkopima, evidentirani su
na sedam mjesta (Paučje, Ratkov Dol, Viškovci, Levanjska Varoš, Satnica, Kolokušica,
Garov dol). Iz starĳe literature poznato je još nekoliko utvrđenja koja su u posljednje
vrĳeme posve uništena agresivnim kultiviranjem tla ili sustavnom razgradnjom (tri
gradišta u Budrovcima, zatim gradišta u Gorjanima, Krndĳi i Podgorju).
7
Vidi Katalog i preglednu kartu u prilogu ovoga teksta. Istraživanjem nisu obuhvaćeni gradinski lokaliteti
za koje su u literaturi već utvrđeni isključivo prapovĳesni nalazi, bez srednjovjekovnoga fortifikacĳskog
sloja, npr.: Aleksandar DURMAN, “Štrbinci Đakovo – gradina sopotske kulture”, Arheološki pregled 23
(1982), 32-34.
401
Slika 1. Đakovština: topografija srednjovjekovnih utvrda i gradinskih lokaliteta

(crtež: Z. Karač)
Indikativni toponimi (“Gradina”, “Gradec”, “Gradišće”, “Grac”, “Grad”, “Zidina”,

“Grabina”, “Tabor”, “Straža”…) prema kartografskim su izvorima ili prema anketnoj
dokumentacĳi utvrđeni na 25 lokaliteta, no na terenu uglavnom nisu ustanovljeni
vidljivi ostaci arhitekture koji bi se svojim morfološkim karakteristikama mogli
smatrati tragovima srednjovjekovnih utvrđenja. Najčešće su to arheološki lokaliteti
s prapovĳesnim površinskim nalazima (Satnica, Punitovci, Mrzović…) odnosno s
rimskim građevnim slojem i ostacima opeka i žbuke (Selci, Preslatinci, Tomašanci),
a na nekim lokalitetima nisu utvrđeni nikakvi vidljivi nalazi niti lokalni žitelji znaju
objasniti podrĳetlo toponima, pa će takvi “Gradeci” zahtĳevati dodatna istraživanja.
402
Tipološke odrednice: položaj. Analizom smještaja i sačuvanim fortifikacĳskim

elementima utvrde Đakovštine tipološki se mogu podĳeliti u četiri osnovne skupine.
Visinske utvrde, čĳi se sustavi pasivne obrane temelje na skrivenim visoko
pozicioniranim i teško pristupačnim kotama, uglavnom su sačuvane na zapadnom
brdskom dĳelu Đakovštine oko Dilj-gore (Ratkov Dol, Podgorje).
Nizinske barske utvrde, poslĳe razvĳene u tip Wasserburga, štićene vodenim
opkopima i nasipima, vezane su uz močvarne rĳečne doline istočnoga i središnjega
dĳela Đakovštine (Gorjani, Levanjska Varoš, Đakovo, Krndĳa, Koritna, Budrovci).
Kombinirane utvrde smještene su na istaknutim visokim položajima, no povrh
ili u blizini voda, pa koriste fortifikatorne elemente oba prethodno spomenuta tipa
(Viškovci, Paučje, Kolokušica, Garov dol).
Utvrđene crkve čine posebnu kategorĳu srednjovjekovnih fortifikacĳa koje su uz
primarnu sakralnu funkcĳu povremeno služile i kao refugĳi u nezaštićenom seoskom
prostoru, podalje od sigurnosti plemićkih utvrđenja (BDM u Dragotinu, Sv. Ivan u
Podgorju), ili su se nalazile unutar same utvrde (Sv. Klara u Gorjanima, katedrala sv.
Petra u Đakovu).
Morfološke odrednice: oblici, dimenzĳe. U morfološkom pogledu ističu se dvĳe

specifične grupe utvrda, koje se, osim po obliku, razlikuju i po vremenu nastanka.
Kružna ili ovalna gradišta s rudimentarnom prostornom koncepcĳom i reduciranim
fortifikacĳskim elementima (središnja “glavica” i jednostruki ili dvostruki opkop s
prstenastim nasipom) starĳega su podrĳetla. Sudeći prema nalazima keramike, takva
su utvrđenja uglavnom nastala na prapovĳesnom tellu (Ratkov Dol, Paučje, Viškovci,
Kolokušica, Garov dol, Levanjska Varoš). Veoma su neujednačenih dimenzĳa: od samo
15 m u promjeru (Budrovci) do 45 m (Ratkov Dol, Paučje), 100 m (Viškovci), pa čak
145 m ukupnog promjera (Levanjska Varoš). Prema vremenu nastanka, cĳela ova grupa
odgovara ranosrednjovjekovnomu, eventualno romaničkomu sloju utvrda formiranih do
kraja 13. stoljeća, pa za njih gotovo i nema pisanih izvora, no neke su utvrde (poput Nevne
– Levanjske Varoši) imale kontinuitet korištenja tĳekom cĳeloga srednjeg vĳeka i svoju
kasnĳu “zidanu” fazu te su i dokumentacĳski bolje pokrivene povĳesnom faktografijom.
Četverokutni kašteli znatno su kasnĳe i složenĳe gotičke fortifikacĳe. Spominju se
u pisanim izvorima 14.-15. stoljeća (Đakovo, Gorjani, Satnica). Te su utvrde uglavnom
štićene sustavom dvostrukih opkopa i nasipa te čvrstim perimetralnim ziđem od opeke
s razvĳenim fortifikacĳskim detaljima, dimenzĳa 62m x 62m (Gorjani) do 70 m x 70 m
(Đakovo).
Periodizacĳske odrednice. Na temelju sekundarnih površinskih nalaza i

komparativne morfološke analize terenskih ostataka utvrđeno je da su kružna i ovalna
gradišta u pravilu starĳa i da su uglavnom bila građena samo od zemljanih substrukcĳa
(nasipi, opkopi), možda štićenih drvenim palisadama, pa ih se preliminarno može
datirati u razdoblje 10. – 13. stoljeća, dakle najkasnĳe u doba romanike. Moguće je da
403
su neka od tih ranih zemljanih gradišta obnovljena ili su čak novopodignuta na izmaku
srednjega vĳeka, početkom 16. stoljeća, kada je u strahu od učestalih turskih provala
diljem Slavonĳe podignut veći broj provizornih zemljanih utvrda refugĳskoga karaktera.
Četverokutna utvrđenja vezana su uz visoki i kasni srednji vĳek i pojavu tvrdo
građenih kaštela sa solidnim načinom zidanja, razvĳenim fortifikacĳskim detaljima,
koji već anticipiraju vatreno oružje, te stilskim odlikama gotike (14.-15. stoljeće).
Strukturne odrednice: gradivo, konstrukcĳa. Kamenom (kojega u Đakovštini

nema i rĳedak je građevni materĳal) bile su izvedene utvrde u Levanjskoj Varoši,
Podgorju, Paučju i dĳelom u Gorjanima. Opekom su zidane utvrde u Đakovu,
Krndĳi, Garovom dolu i najveći dio strukture Gorjana. Zemljano gradivo, vjerojatno u
kombinacĳi s drvom, korišteno je u Ratkovu Dolu, Viškovcima i dr., a na preostalim su
lokalitetima tragovi građevnoga materĳala neznatni i mĳešaju se sa starĳim slojevima
(na nekoliko mjesta s rimskim gradivom), pa nĳe moguće sa sigurnošću odrediti od
čega su te utvrde bile građene.
5. Katalog lokaliteta – topografija8

Lokaliteti s očuvanom zidanom fortifikacĳskom arhitekturom. Nadzemni ostaci
zidane srednjovjekovne utvrde očuvane u punim elevacĳama danas su vidljivi samo
u Đakovu, a prema prikupljenim podacima donedavno su tragovi zidova postojali i u
Levanjskoj Varoši, Podgorju, Krndĳi i Paučju. Sudeći po sitnim površinskim nalazima
gradiva i starĳim opisima, tvrdo građene fortifikacĳe postojale su u Gorjanima,
Garovom dolu, možda i u Kolokušici te u Viškovcima.
1. Đakovo – Castrum episcopalis Diaco9: u dvorištu današnjega biskupskog dvora
sačuvan je dio zapadnoga zida gotičkoga kaštela u dužini od 40 m.10 Građen je
opekom, visine je 10 m, a debljine 120 cm. Na vrhu zida je krunište s prsobranima i
dvostrukim sustavom skrivenih strĳelnica za kosi i ravni hitac te ostacima oslonaca
8
Katalog je sastavljen prema provedenim rekognosciranjima, utvrđenim terenskim ostacima, literaturi,
povĳesnim i kartografskim izvorima te usmenim podacima mještana. Izvješće za sada ima preliminarni
evidencĳsko-topografski karakter te se u ovom prilogu ne donosi detaljnĳi opis arhitekture ni potpuna
historiografska građa, budući da bi takva elaboracĳa podrazumĳevala bitno veći opseg teksta od
urednički predviđenog. Dio lokaliteta spominje se i u novĳim registrima nalazišta srednjovjekovne
arhitekture: Vjekoslav JUKIĆ, Srednjovjekovna umjetnička topografija istočnohrvatske ravnice, magistarski
rad (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2009); Vladimir Peter GOSS, Registar položaja i spomenika
ranĳe srednjovjekovne umjetnosti u međurĳečju Save i Drave (Zagreb: Institut za povĳest umjetnosti, 2012);
Drago MILETIĆ, Plemićki gradovi kontinentalne Hrvatske (Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti
Hrvatske, 2012).
9
Vjekoslav KLAIĆ, “Crtice o Vukovarskoj županĳi i Djakovu u srednjem vĳeku”, Vjesnik Zemaljskog arhiva
2 (1900), 98-108; BÖSENDORFER, Crtice, 170-171; BAÜERLEIN, “Đakovo”, 157-158; DEKKER, Đakovo,
58-65; MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”, 160-193.
10
SZABO, Sredovječni gradovi, 139-140; JUKIĆ, Srednjovjekovna umjetnička topografija, 27-30; GOSS, Registar
položaja, 74 (kat. 116).
404
drvene ophodne galerĳe što se protezala s unutrašnje strane zida.11 Biskupska je

utvrđena rezidencĳa sukcesivno izgrađivana od sredine 13. stoljeća (prva utvrda kao i
dvor vjerojatno su bili drveni), u zidanom perimetru dovršena je oko 1380. (tek se 1406.
prvi put spominje Castrum Diako)12, a danas prezentni sloj, sudeći prema detaljima,
iz vremena je kasnogotičkih pregradnji druge polovine 15. stoljeća.13 Uz taj vidljivi
zapadni zid četverokutne utvrde (dimenzĳa oko 70m x 70 m), južni i istočni obodni zid
ugrađeni su u pročelja odnosno središnji zid današnjega baroknog dvorca i strukturno
su također sačuvani, a sjeverni zid sa dvĳe kule (sjeveroistočna je bila kružna, ostale
ugaone kule bile su kvadratične) srušen je 1868. prilikom početka izgradnje nove
katedrale. Unutar utvrde istraženi su temelji srednjovjekovne romaničko-gotičke,
poslĳe barokizirane katedrale (srušena je 1880. tĳekom izgradnje nove Strossmayerove
stolne crkve); jedino joj je svetište danas sačuvano u punim elevacĳama i preuređeno
u biskupsku kapelu.14 Prema popisu iz 1702., postojali su i opkopi oko kaštela: … Hic
etiam arx extat, cujus exterior murus est sat utilis et bonus… Exterius autem circum circa arx
est fossata…15 Izgled kaštela dobro je dokumentiran na prikazu poslĳeturskoga Đakova
iz 1697. te na prvoj katastarskoj izmjeri 1863., koja još pokazuje puni duktus zidina
i cjelovito očuvani “kvadrat” kaštela, uključujući sjeverni zid s uglovnim kulama te
položaj srednjovjekovne katedrale.16
11
Marĳa DEVIDE, “Burgovi u Slavonĳi”, Arhitektura XXV/109-119 (1971), 12-17; Zorislav HORVAT, “Zidine
i braništa na utvrdama kontinentalne Hrvatske 12.–15. st.”, Prostor 4/2 [12] (1996), 175-200. U tom članku
izvorno su objavljene moje snimke zapadnoga zida đakovačke biskupske utvrde, koje sam tada ustupio
kolegi Horvatu (vidi sl. 7. u ovom prilogu).
12
F. F., “Đakovo”, Glasnik Biskupĳe Djakovačko Sriemske 3/15, 16 (1875), 132-133, 137-139; Emilĳ LASZOWSKI,
“Đakovo”, Prosvjeta 8/17 (1900), 538-542; BÖSENDORFER, Crtice, 162; Branka RAUNIG, “Đakovo od XIII
do XX stoljeća”, Đakovački vezovi (1969), 8-9; Krešimir PAVIĆ, “Đakovo u srednjem vĳeku”, Revĳa 29/12
(1989), 1076-1089.
13
U lokalnoj se literaturi provlači podatak da je sačuvani zid iz 13. stoljeća, što je posve pogrešna datacĳa
(npr. Rudolf ŠVERER, “Bogate zbirke u Dĳecezanskom muzeju – župna crkva i obrambeni zid (ne)
poznanice”, Đakovački vezovi 2 (1971), 6-7), a najčešće ga se smješta u 14. stoljeće, što je tek djelomično
točno.
14
Dragan DAMJANOVIĆ, “Srednjovjekovno-barokna đakovačka katedrala i njezina sudbina”, Radovi
Zavoda za hrvatsku povĳest FF 40 (2008), 151-173. U tom su članku izvorno objavljene moje arhitektonske
snimke svetišta stare katedrale, danas biskupskoga oratorĳa, koje sam za opremu teksta ustupio kolegi
Damjanoviću (vidi sl. 6 u ovom prilogu).
15
Ive MAŽURAN, Popis zapadne i srednje Slavonĳe 1698. i 1702. godine (Osĳek: Historĳski arhiv u Osĳeku,
1966), 94.
16
MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”, 229-230.
405
Slika 2. Đakovo: biskupski kaštel na poslĳeturskom prikazu grada, pogled s istoka

(Spaarov atlas, 1697.; izvornik: KAW, No 2027/2176, H III c 10; presnimka:
MK-UZKB, FT br. 13.223, neg. II-10.008)
Slika 3. Đakovo: biskupski kaštel, detalj s cehovske diplome, pogled sa zapada

(1822.; MĐĐ-KPZ)
406
Slika 4. Đakovo: biskupski kaštel, pogled na sjeveroistočni ugao s kružnom kulom prĳe rušenja
(akvarel, sredina 19. st.; NDĐ)
Slika 5. Đakovo: biskupski kaštel, katastarska situacĳa prĳe rušenja sjevernoga zida i stare
katedrale (1863.; HDA-RGU; precrt: M. Marković)
407
Slika 6. Đakovo: ostatak svetišta srednjovjekovne katedrale, danas biskupska kapela,

arhitektonska snimka – a) poprečni presjek, b) podužni presjek, c) zapadno pročelje, d) južno
pročelje (crtež: Z. Karač, 1989.)
Slika 7. Đakovo: nova katedrala sv. Petra i biskupski dvor, pogled na zapadni zid kaštela
između apside i dvora (foto: G. Szabo?, 1914.; MK-UZKB, FT br. 8473, neg. VII-218)
408
Slika 8. Đakovo: biskupski kaštel, arhitektonska snimka zapadnoga zida, pogled s vanjske
strane (crtež: Z. Karač, 1989.)
Slika 9. Đakovo: biskupski kaštel, detalj kruništa s prsobranima i strĳelnicama te

rekonstrukcĳom ophodne galerĳe (crtež: Schmidt / Neumman, 1867.; presnimka:
MK-UZKB, FT br. 29417, neg. II-10.006)
409
Slika 10. Đakovo: biskupski kaštel, detalj kruništa s prsobranima i strĳelnicama

(skica: G. Szabo?, oko 1914.; MK-UZKB, GZ br. 229-I-105)
Slika 11. Đakovo: biskupski kaštel, detalj kruništa s prsobranima i strĳelnicama te

rekonstrukcĳom ophodne galerĳe (crtež: Z. Karač, 1989.)
410
Slika 12. Đakovo: biskupski kaštel, detalj Slika 13. Đakovo: biskupski kaštel, pogled na
kruništa zapadnoga zida, pogled s vanjske zapadni zid s unutrašnje strane
strane (foto: N. Vranić, 1966.; MK-UZKB, FT (foto: ROS, FT br. 553/B6)
br. 28.817, neg. II-6766)
Slika 14. Đakovo: biskupski kaštel, pogled na zapadni zid s vanjske strane; kontrafore je
prigradio J. Vancaš krajem 19. st. (foto: Z. Karač, 1989.)
411
Lokaliteti s očuvanim zemljanim gradištima. Na desetak lokaliteta fortifikacĳskoga

karaktera danas još postoje terenski ostaci zemljanoga supstrata negdašnjih utvrda
(vidljivi opkopi i nasipi te površinski tragovi gradiva), a to je ujedno i najbrojnĳa
skupina srednjovjekovnih gradinskih točaka u Đakovštini.
2. Ratkov Dol17 – “Gradina”, “Radanovac”: 1,5 km sjeveroistočno od sela, na brĳegu
povrh potoka Bazovca nalazi se veliko ranosrednjovjekovno kružno zemljano gradište
promjera središnjega platoa 45 m, s dubokim koncentričnim opkopom (ukupnog
promjera oko 75 m). Na lokalitetu se spominju nalazi srednjovjekovne keramike, a
indiciran je i eneolitički sloj. U poslĳeturskom komorskom popisu 1702. stoji … Gradina,
in quo loco olim arx fuerat…; na karti Đakovačke biskupĳe iz 1826. označena je kao arx;
na austrĳskom katastru iz 1863. toponim Gradina.
Slika 15. Ratkov Dol: ranosrednjovjekovna utvrda Radanovac, topografska snimka

zemljanoga gradišta s opkopom (crtež: Z. Karač, 1989.)
3. Paučje18 – “Grad”, “Turska gradina”, “Borovička gradina” (arx Pollyanszka): 3 km

sjeveroistočno od sela, u šumi povrh akumulacĳskoga jezera Borovik (nekada močvara
oko izvora Vuke) sačuvano je ranosrednjovjekovno visinsko zemljano gradište
kružnoga oblika, promjera 45 m. Zaštićeno je veoma dubokim opkopom i strmim
17
Zlatko KARAČ, “Ratkov Dol – Radanovac. Srednjovjekovna utvrda kod Đakova”, Obavĳesti HAD 23/1
(1991), 31-34; DEKKER, Đakovo, tabl. br. 57; MAŽURAN, Popis, 120; MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”,
328; GOSS, Registar položaja, 126 (kat. 399); BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest”, 4, 6.
18
Zlatko KARAČ, “Paučje – Grad (utvrda Poljanska)”, Hrvatski arheološki godišnjak 2 (2005) [izd. 2007], 16-
19; BÖSENDORFER, Crtice, 319; DEKKER, Đakovo, tabl. br. 56; MAŽURAN, Popis, 115; BULAT, “Kroz
najstarĳu povĳest”, 4, 6; MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”, 322; GOSS, Registar položaja, 118 (kat. 354).
412
pokosom (mjestimično do 12 m!) i potkovastim nasipom, a donedavno su na terenu

postojali znatni ostaci obrambenih kamenih zidova (zacĳelo iz kasnĳih razdoblja
korištenja) i bunar koji je recentno zatrpan. Na gradištu su evidentirani nalazi sive
srednjovjekovne keramike; indiciran je i eneolitički sloj. Osmanski de er iz 1545. ovdje
bilježi ruševnu tvrđavu Poljanska koja je sjedište nahĳe; u komorskom popisu iz 1702.
stoji: Hic in monte antiquitus etiam arx fuit Pollyanszka vocata, cujus adhuc aliqua rudera
et fundamenta extant… U nekim historiografskim radovima, vezano uz Katzianerovu
bojnu protiv Turaka 1537., na ovoj se lokacĳi ubicira grad sv. Elizabete Ladislava Morea.
Slika 16. Paučje: srednjovjekovna utvrda Poljanska (?), topografska snimka zemljanoga
gradišta s opkopom (crtež: Z. Karač, 1989.)
4. Levanjska Varoš – “Gradina” (turri de Newna, 1339.; Castrum Niuna, 1395. i kasnĳe
do 1486.)19: na jugoistočnom izlazu iz sela, 300 m južno od crkve, u dolini pokraj potoka
sačuvani su zemljani ostaci kružnoga barskog gradišta sa središnjom glavicom (promjera
oko 35 m) te dvostrukim koncentričnim opkopima i nasipima (ukupnog promjera
oko 145 m!), morfološki i pozicĳski veoma sličnog Kolođvaru, no višestruko većega
promjera.20 Laszowski kaže da … šanci naokolo grada do 1000 koraka mjere.21 Na terenu su,
19
Stépan MARJANOVIĆ, “Levanjska Varoš. Župa u Slavonĳi, biskupĳi djakovačkoj”, Gospodarske novine
1/18 (1853), 87; BÖSENDORFER, Crtice, 159, 164-166, 275; Rudolf HORVAT, “Levanjska Varoš”, Narodna
obrana, XIII [IX] (1932), 28, 29, 30 (9., 16., 23. 7. 1932.), 1-2; Ivo SLAVIČEK, “Iz daleke prošlosti Levanjske
Varoši”, Đakovački vezovi 9 (1978), 13; MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”, 314-317.
20
DEKKER, Đakovo, 83-84, tabl. br. 58; RAUNING, “Đakovo”, 8; MÜNICHREITER, “Rekognosciranje”, 40;
MINICHREITER, “Arheološka rekognosciranja”, 182; JUKIĆ, Srednjovjekovna umjetnička topografija, 114-
115, 164; GOSS, Registar položaja, 101 (kat. 265).
21
Emilĳ LASZOWSKI, “Levanjska Varoš (nekoć Nevna)”, Hrvatski list, 4 (1923), 167 (18. 7. 1923.), 2-3.
413
osim zemljanoga gradišta, i danas vidljivi tragovi kamena i opeke, pa je neobično da ih

Gjuro Szabo, kako piše, 1914. više nĳe vidio.22 Većina gradiva navodno je iskorištena za
gradnju župne crkve još 1780., a ostatak je iskopan i konačno raznesen 1959. godine.23
U Levanjskoj Varoši spominje se sloj bakrenodobne gradine24, ondje se ubicira i rimski
Levconum, od kojega su u gradskoj grabi pronađeni miljokaz i rimske opeke25 (kontinuitet
korištenja utvrde!). U srednjem vĳeku Nevna je središte velikoga feuda koji je 1474. imao
112 sela; vlasnici su Trentuli, Korogji, Berislavići i dr. U komorskom popisu 1702. utvrda
je zabilježena kao arx Ivanich… cujus rudera et modo extant.26
Slika 17. Levanjska Varoš (castrum Newna): Slika 18. Levanjska Varoš (castrum Newna):
ostaci romaničkoga Wasserburga, zemljano ostaci romaničkoga Wasserburga, zemljano
gradište s opkopima i nasipima, razgradnja gradište s opkopima i nasipima, razgradnja
zidina (foto: N. Vranić, 1959.; MK-UZKB, FT zidina (foto: N. Vranić, 1959.; MK-UZKB,
br. 20.841, neg. I-C-168) FT br. 20.838, neg. I-C-168)
22
SZABO, Sredovječni gradovi, 140.
23
U fototeci Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture sačuvano je nekoliko terenskih
fotografija na kojima je snimljena razgradnja zidina: Fot. 20.838, 20.839, 20.840, 20.0841…-T-C-168 (N.
Vranić, 19. 5. 1959.).
24
BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest”, 4, 6.
25
Vilko ČURŽIK, “Levanjska Varoš”, Đakovački vezovi (1988), 45-48.
26
MAŽURAN, Popis, 119.
414
Slika 19. Levanjska Varoš (castrum Newna): satelitska snimka gradišta (Google maps, 26.
VIII. 2013.)
5. Viškovci27 – “Gradina”, “Turska gradina”: 3 km jugoistočno od sela iznad ušća

Rita u Jošavu diže se 15 m visoka ovalna zemljana gradina s opkopom i nasipom (oko
100 m x 70 m). Spominju se ranĳi površinski nalazi neolitičke i eneolitičke keramike
(navodna bakrenodobna gradina) te rimskih opeka; srednjovjekovni građevinski sloj za
sada nĳe indiciran, ali ima drugih medievalnih nalaza. Komorski popis iz 1702. bilježi:
a Gradina terra vocata… U selu se održala zanimljiva pučka predaja o podzemnom
hodniku koji s Gradine vodi do đakovačke katedrale.
27
SZABO, Sredovječni gradovi, 139; DEKKER, Đakovo, tabl. br. 65, 66; MAŽURAN, Popis, 129; BULAT,
“Kroz najstarĳu povĳest”, 4; MINICHREITER, “Arheološka rekognosciranja”, 182; MÜNICHREITER,
“Rekognosciranje”, 40-41; Zorko MARKOVIĆ, “Prilog poznavanju prethistorĳskih nalazišta
Đakovštine”, Đakovo i njegova okolica 2 (1982), 93-103; Zorko MARKOVIĆ, “Neka pitanja neolitika,
eneolitika i brončanog doba našičkog kraja i Đakovštine”, u: Nives Majnarić-Pandžić (ur.), Arheološka
istraživanja u istočnoj Slavonĳi i Baranji, Izdanja 9 (Zagreb: Hrvatsko arheološko društvo, 1984), 13-29.
415
6. Kolokušica28: 2,5 km istočno od Đakova, na desnoj obali Jošave, 1875. spominje se

kružna zemljana gradina s opkopima i temeljima građevine od opeke, možda rimske;
evidentirani su i prapovĳesni nalazi. U literaturi se opisuje i kao “ilirsko gradište”.
7. Đakovačka Satnica29 – “Gradina” iznad Garovog dola: istočno od sela, na
brežuljku, 1875. spominje se zemljana gradina s dubokim opkopima i tragovima
arhitekture; indicirani su i eneolitički nalazi.
8. Đakovačka Satnica30 – “Turski bedem”: oko 500 m istočno od sela nad Ritom
utvrđeno je četverokutno gradište oko 30 m x 30 m, s plitkim opkopom.
9. Koritna31 – “Adica”: 2 km sjeveroistočno od mjesta, u meandru Vuke, postoji veliko
barsko gradište promjera oko 100 m, vjerojatno ranosrednjovjekovne provenĳencĳe. U
literaturi se kod Koritne spominje i bakrenodobna gradina, no nĳe jasno o kojem se
lokalitetu radi.
10. Dragotin32: na seoskom groblju nalazi se ranogotička crkva BDM s kraja 13.
stoljeća; smještena je na kružnom nepravilnom gradištu povrh Kaznice, dimenzĳa oko
65 m x 75 m, teren nadvišen 2,5 m. Još se 1875. spominju ostaci zidina oko crkve te
kamen, opeka i prapovĳesna keramika (neolitik, brončano doba); vjerojatno utvrđena
crkva s funkcĳom refugĳa. U arheološkoj se literaturi spominje “ranosrednjovjekovna
gradina” kod Dragotina.
Lokaliteti s recentno uništenim utvrdama i gradištima. Na nekoliko lokaliteta

donedavno su još stajali ostaci zidane arhitekture ili zemljanih gradišta opisanih u
literaturi, čak i fotografski dokumentiranih, no u proteklih nekoliko desetljeća pod
raznim okolnostima (a bez formalne konzervatorske zaštite) posljednji fortifikacĳski
ostaci npr. Podgorja, Krndĳe, Gorjana i dr. nepovratno su uništeni.
28
Antun BOGETIĆ, “Odgovor na pitanja družtva starine”, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku XII (1875),
128-134; SZABO, Sredovječni gradovi, 139; DEKKER, Đakovo, tabl. br. 73, 76; MARKOVIĆ, “Đakovo i
Đakovština”, 150.
29
BOGETIĆ, “Odgovor”, 128; DEKKER, Đakovo, tabl. br. 55; SZABO, Sredovječni gradovi, 139, u Satnici
spominje dva gradišta iz predrimskoga vremena, ali nĳe jasno o kojim se lokalitetima radi. Na jednom
od tih lokaliteta vidio je i “presvođene hodnike” (?). Također se u literaturi (MARKOVIĆ, “Đakovo
i Đakovština”, 151-154) navodi kod Satnice “neolitički gradac”, zatim “ilirsko gradište” te “keltski
gradac”, no te podatke nĳe bilo moguće povezati s terenskim lokacĳama.
30
U Đakovačkoj Satnici u literaturi se spominju dva lokaliteta indikativnih toponima “Gradac”, oba s
nalazima prapovĳesne i antičke keramike, no bez srednjovjekovnoga sloja (MINICHREITER, “Arheološka
rekognosciranja”, 182). Nĳe jasno odgovaraju li ti “Graci” našim lokalitetima “Turski bedem” i “Garov
dol” ili je rĳeč o potencĳalnim novim gradinskim nalazištima (vidi i lokalitete 20 i 21 u Katalogu ovdje).
31
BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest”, 4.
32
BOGETIĆ, “Odgovor”, 133; DEKKER, Đakovo, 85-86, tabl. br. 52; H. D., “Pisani i arhitektonski spomenici
– Dokumenti našeg kulturnog, političkog i ekonomskog života u Đakovštini”, Đakovački list, 2 (1954),
85 (2. 10. 1954.), 2-3; Ivan ZIRDUM, Biser Đakovštine. Hodočastimo Gospi u Dragotin (Trnava: Rkt. Župni
ured Trnava, 1970), 6; BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest”, 6; MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”, 298-
299; Andrea ŠIMIČIĆ – Magareta TURKALJ, “Kapela Uznesenja Blažene Djevice Marĳe u Dragotinu”,
Zbornik Muzeja Đakovštine 8 (2007), 71-90; JUKIĆ, Srednjovjekovna umjetnička topografija, 62-63; GOSS,
Registar položaja, 72 (kat. 105).
416
11. Podgorje33 – “Banovac”, “Zidina”, “Turska kula”, “Turski grad”: 1 km jugoistočno

od sela na brĳegu iznad Vuke naziru se zemljani tragovi nepravilnoga četverokutnog
gradišta (oko 30 m x 20 m), a još su donedavno postojali i ostaci kamenih zidova (1988.
iskopani su blokovi bĳeloga priklesanog kamena). Szabo 1905. ondje bilježi očuvani
“gotski sanktuarĳ”; 1918. još je postojao ugao zida visine 4 m. Vojne topografske karte
iz 1960. sadrže oznaku utvrde; istu oznaku bilježe i topografije burgova A. Horvat i M.
Balića; lokalitet je najvjerojatnĳe gradište gotičke utvrđene crkve sv. Ivana.
Slika 20. Podgorje: položaj srednjovjekovne utvrde Banovac, vjerojatno utvrđene

gotičke crkve sv. Ivana (crtež: Z. Karač)
12. Gorjani34 – “Gradina” (Castrum Gara): u sjeverozapadnom dĳelu sela donedavno

su postojali ostaci velikoga zemljanog gradišta četverokutnoga tlocrta, s dvostrukim
33
Zlatko KARAČ, “Srednjovjekovno gradište Banovac – Podgorje kod Đakova”, Obavĳesti HAD 24/1 (1992),
102-106; MAŽURAN, Popis, 110; BALIĆ, “Pregled dvoraca”, karta; MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”,
324; JUKIĆ, Srednjovjekovna umjetnička topografija, 181-182; GOSS, Registar položaja, 121 (kat. 375).
34
Adam FILIPOVIĆ od HEIDENTHALA, “Gorjani. Župa u Slavonĳi, biskupĳi djakovačkoj”, Gospodarske
novine 1/16 (1853), 69-70; Antun BOGETIĆ, “Iskopavanje u Gorjanima”, Arkiv za povjestnicu jugoslavensku
12 (1875); DEKKER, Đakovo, 76-79, tabl. br. 50, 51, 55; Mirko MARKOVIĆ, “Kastrum Gara – temelji
današnjih Gorjana”, Đakovački list, 814 (3. 4. 1974.), 4; Mirko MARKOVIĆ, “Selo Gorjani kraj Đakova.
Razvoj naselja i kretanje stanovništva”, Zbornik za narodni život i običaje JAZU 46 (1975), 145-252; Jerko
VUKOV, “Potpuni nestanak povĳesnog grada Gorjana veliki je gubitak”, Đakovački vezovi 10 (1980),
10; Krešimir REGAN, “Gorjan – srednjovjekovno sĳelo plemićke obitelji Gorjanski”, Scrinia Slavonica 6
(2006), 127-159; JUKIĆ, Srednjovjekovna umjetnička topografija, 45-46, 108, 150-151, 165-167; GOSS, Registar
položaja, 77 (kat. 136).
417
opkopom i nasipom. U prvim poslĳeturskim godinama utvrda je već potpuno ruševna,

pa je u komorskom popisu 1702. zabilježeno: Hic in pago antiquitus etiam arx fuit, quae
est jam totaliter destructa, cujus adhuc aliqua rudera et circum circa fossae aparent.35 Prema
geodetskoj snimci iz 1879., kaštel je imao izrazito pravilan kvadratni tlocrt dimenzĳa
62 m x 62 m, a navodi se i debljina zidova od 2,5 m.36 Sve tvrdo gradivo razneseno
je 1880.; Szabo spominje … kamene fundamente i porazbacane ciglje37; zemljani planum
poravnat je oko 1960. godine38. Iako je selo i posjed Gorjani Bela još 1269. darovao
Ivanu de gen. Doroszma, rodonačelniku kasnĳih Gorjanskih (de Gara), koji grad drže
do izumrća 1478., gotičke morfološke odlike gorjanskoga kaštela govore o vremenu
nastanka najranĳe oko sredine 14. stoljeća, pa nĳe isključeno da mu je prethodila neka
utvrda (spominje se castrum Gara, 1408.; castellum Gara, 1467. i kasnĳe do 1506.).39
Slika 21. Gorjani (castrum Gara):

ostaci gotičkoga kaštela, zemljano
gradište s opkopima i nasipima
(foto: G. Szabo, 1914.; MK-UZKB,
FT br. 8083, neg. IV-296)
35
MAŽURAN, Popis, 107.
36
Snimka se čuva u arhivu Arheološkoga muzeja u Zagrebu. MILETIĆ, Plemićki gradovi, 103, 193, 215,
226. Miletić s pravom upozorava na dvojbenu pretpostavku K. Regana o drvenoj gradnji kaštela, kao i o
nedovoljno utemeljenoj idealnoj rekonstrukcĳi izgleda utvrde koju je objavio u istom radu (vidi REGAN,
“Gorjan”, 127-159). O gorjanskim opekama: Zorislav HORVAT, “Srednjovjekovne opeke iz Gorjana”,
Vĳesti muzealaca i konzervatora Hrvatske 26/1 (1971), 52-62.
37
SZABO, Sredovječni gradovi, 138-139. Iscrpnĳi opis stanja na terenu Szabo je ostavio u rukopisnom
izvješću iz 1914. naslovljenom Gorjani (Ministarstvo kulture, Odjel za dokumentacĳu Uprave za zaštitu
kulturne baštine).
38
MÜNICHREITER, “Rekognosciranje”, 41.
39
Roberto KAUK, “Razorene tvrdjave u starodrevnoj županĳi vukovarskoj – Gorjan”, Narodne novine,
61/168 (1895), 85-86; BÖSENDORFER, Crtice, 158, 163, 274; Aca ŽABAROVIĆ, “Nekoliko rĳeči iz prošlosti
župe gorjanske”, Glasnik biskupĳe bosansko-đakovačke 32/10 (1932), 75-77; H. D., “Na gorjanskom gradu”,
Đakovački list, I/16 (1953), 3-4; RAUNING, “Đakovo”, 8; Lucĳa KARALIĆ, “Gara”, Đakovački vezovi 4
(1973), 27; MARKOVIĆ, “Đakovo i Đakovština”, 305-307.
418
13. Krndĳa40 – “Gradina”, “Turska gradina” (katastarski toponim 1863.): 0,5 km

zapadno od sela prema Budimcima do 1926. stajala je kula zidana opekom, u lokalnoj
literaturi ponegdje pogrešno atribuirana kao Hermangrad. U Cepelićevu rukopisu o
povĳesti gorjanske župe iz 1891. spominje se … “Gradina” koja se razvalila i dandanas
ukraj potoka Vuke u šumi Krndĳi kod Punietovaca vidjeva… Zabilježio ju je i Szabo prĳe
1920., koji je vidio … neznatne ostatke sredovječnoga grada kod Budimaca. Nizinsko barsko
gradište, koje je po sjećanju lokalnih žitelja imalo nasipe i opkope (Wasserburg), preorano
je i uništeno melioracĳama oko 1960.; indiciran je eneolitički sloj; u blizini je otkriven
skupni nalaz rimskih republikanskih denera, a spominju se i drugi antički nalazi,41 pa je
moguće da je rĳeč o rimskoj, a ne srednjovjekovnoj utvrdi.
Slika 22. Krndĳa: položaj srednjovjekovne utvrde Gradina (crtež: Z. Karač)
14. Budrovci-Podbrđe42 – “Turska straža”: sjeverno od ceste prema Đurđancima,

neposredno iza mosta, donedavno je postojalo malo kružno barsko gradište; u
arheološkoj literaturi spominje se kao srednjovjekovno utvrđenje.
40
Zlatko KARAČ, “Srednjovjekovna utvrda Krndĳa kod Đakova”, Obavĳesti HAD 23/2 (1991), 59-62;
SZABO, Sredovječni gradovi, 138; BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest”, 4; JUKIĆ, Srednjovjekovna umjetnička
topografija, 178-179; GOSS, Registar položaja, 98 (kat. 245).
41
Miro GARDAŠ, “Skupni nalaz republikanskih denera pokraj sela Krndĳa u Đakovštini”, Obol, glasilo
Hrvatskog numizmatičkog društva 28/42 (1990), 6-9.
42
DEKKER, Đakovo, tabl. br. 44. Istočno od sela, a sjeverno od ceste za Đurđance, arheološka literatura
spominje tri nalazišta: “Crnilovac” (prapovĳesno), “Plugarić” (antičko) i “Sumbelĳa” (prapovĳesno,
antičko, srednjovjekovno), koja bi se također mogla odnositi na lokalitet “Turska straža” (MINICHREITER,
“Arheološka rekognosciranja”, 181).
419
15. Budrovci43 – “Gradina”: 1,5 km jugoistočno od sela kod Panjske šume donedavno
se nalazilo četverokutno zemljano gradište dimenzĳa oko 70 m x 70 m, nadvišeno 2,5
m; spominju se tragovi neolitičke keramike; teren je poravnat, a gradište uništeno oko
1979. godine.
16. Budrovci44 – “Gradina”: 700 m jugozapadno od sela kod željezničke stanice
spominje se eneolitička, odnosno “ilirska” gradina, danas uništena.
17. Vrbica: na širem području sela prema arhivskim izvorima indicirano je postojanje
utvrde obitelji Horvat iz 14. stoljeća; lokacĳa nĳe utvrđena. Moguće je da se nalazila
na mjestu još uvĳek dobro očuvane kružne zemljane “Damića gradine” u Starim
Mikanovcima (južno od Vrbice, u prvom susjedstvu, no izvan područja Đakovštine).
Lokaliteti s indikativnim toponimima i površinskim arheološkim nalazima

[prapovĳest, antika]. Na određenom broju lokaliteta koji su rekognoscirani zbog
indikativnih toponima (“Gradina” i sl.) nisu za sada ustanovljeni terenski tragovi
koji bi se po morfološkim karakteristikama mogli smatrati ostacima srednjovjekovnih
utvrđenja. Najčešće su to arheološki lokaliteti s površinskim prapovĳesnim ili antičkim
nalazima, većinom spomenutim u starĳoj literaturi.
18. Preslatinci – “Grac”, “Donji grac” (katastarski toponim 1863.): kod tzv. Jošćevoga
guvna, zapadno od sela prema Pridvorju, nalazi keramike i vjerojatno rimske opeke;
lokaliteti nemaju gradinske karakteristike.
19. Đakovački Selci – “Gradišće”: 1 km jugozapadno od sela eneolitički i rimski
površinski nalazi; bez fortifikatornih tragova.
20. Đakovačka Satnica45 – “Gradac Katinska”: 1 km južno od sela tell s prapovĳesnim
nalazima.
21. Đakovačka Satnica46 – “Gradac”, “Grac”: 1 km jugozapadno od sela prema
Gašincima, na padini povrh močvare evidentirani su prapovĳesni i rimski ostaci; prĳe
je bilo i tragova arhitekture.
22. Punitovci47 – “Turski gradac”: višeslojno prapovĳesno nalazište (bakrenodobni
i keltski nalazi), po morfološkim karakteristikama nĳe rĳeč o gradinskom lokalitetu; u
blizini se 1875. spominju tragovi rimske arhitekture.
43
DEKKER, Đakovo, tabl. br. 35. Možda se na ovaj lokalitet odnosi bilješka iz literature o postojanju
neolitičkoga/eneolitičkoga tella na “Jabučanju” (MINICHREITER, “Arheološka rekognosciranja”, 181);
usmeni terenski podaci od mještanina Miše Kretanovića.
44
DEKKER, Đakovo, tabl. br. 36; BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest”, 4, 6. U Budrovcima navodi neolitičku,
bakrenodobnu i ranosrednjovjekovnu gradinu, no bez pobližih lokacĳskih podataka.
45
DEKKER, Đakovo, tabl. br. 35, navodi lokalitet “Gradac” s halštatskim i rimskim nalazima, no nĳe jasno
o kojem je mikrolokalitetu rĳeč; MÜNICHREITER, “Rekognosciranje”, 41.
46
MÜNICHREITER, “Rekognosciranje”, 41.
47
BOGETIĆ, “Odgovor”, 133.
420
23. Tomašanci48 – “Gradina”: toponim 2 km istočno od sela s desne strane ceste

Đakovo – Osĳek prema šumi Šelevrtak; teren je ravan, bez gradinskih odlika; tragovi
vjerojatno rimskih opeka. Lokalna predaja govori da se ondje nalazio “tvrdi grad”.
24. Koritna – “Kamenice”: toponim na vojnoj topografskoj karti 2 km zapadno
od sela, tragovi vjerojatno rimskih opeka; terenska situacĳa ne indicira postojanje
utvrđenja.
25. Viškovci49 – “Kamenjača”: 1 km istočno od sela prema Forkuševcima, spominju
se nalazi prapovĳesne keramike i rimskih opeka; prema lokalnoj predaji, na tom je
mjestu stajao “tvrdi grad”.
26. Mrzović50 – “Gradina” (katastarski toponim 1863.): 1 km istočno od sela ispred
šume, ravni plato prapovĳesnoga naselja dimenzĳa oko 100 m x 70 m; nalazi neolitičke
i eneolitičke keramike. U literaturi navedeno kao “bakrenodobna gradina”, no lokalitet
morfološki nema gradinske karakteristike.
27. Široko Polje51: spominje se nelocirana eneolitička gradina.
Lokaliteti s indikativnim toponimima bez površinskih nalaza. Na više lokaliteta

označenih indikativnim toponimima (“Gradina”, “Gradac”, “Gradišće”, “Grac”,
“Grad”, “Zidina”, “Grabina”, “Grabik”, “Tabor”, “Straža”) nisu ustanovljeni znatnĳi
površinski nalazi koji bi mogli biti ostaci nekadašnjih utvrda, pa je za ta mjesta potrebno
provesti dopunska istraživanja.
28. Trnava52 – “Grad”, “Gradišće”: toponim 1 km sjeverno od sela na brĳegu
Zlatarovac, neznatni tragovi razvalina baroknoga biskupskog dvorca; toponim
vjerojatno nĳe indikacĳa srednjovjekovne utvrde nego se veže uz ruševine dvora.
Ipak, krajem 19. stoljeća u okolici Trnave spominju se … starinski ostaci zidina, gradova i
crkvišta; Szabo je na “Gradišću” 1914. vidio debele temeljne zidove ruševnoga dvorca,
pa je lokalitet potencĳalno zanimljiv zbog mogućega starĳeg sloja.
29. Paučje – “Zidina” (toponim na vojnim topografskim kartama): 1 km sjeverno
od sela.
30. Pridvorje – “Tabor” (katastarski toponim 1863.): 1 km sjeverno od sela.
31. Nabrđe – “Taborište” (katastarski toponim 1863.): južno od puta za Gašince.
48
Mirko MARKOVIĆ, “Selo Tomašanci kraj Đakova. Prilog poznavanju naseljavanja i narodne starine”,
Zbornik za narodni život i običaje JAZU 47 (1977), 5-126; Mirko MARKOVIĆ, “Selo Tomašanci kraj Đakova
(prilog poznavanju prošlosti i razvoja sela)”, Đakovački vezovi (1974), 7-10; Mirko MARKOVIĆ, “Šest
stoljeća Tomašanaca”, Đakovački list, 18 (1974), 817 (15. 5. 1974.), 2.
49
DEKKER, Đakovo, tabl. br. 69, 70; MÜNICHREITER, “Rekognosciranje”, 40.
50
BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest”, 4; MARKOVIĆ, “Prilog poznavanju”, 96; MARKOVIĆ, “Neka
pitanja”, 15, 17, 22.
51
BULAT, “Kroz najstarĳu povĳest”, 4.
52
Milan ŠENOA, “Đakovština”, u: Spomen-cvieće iz hrvatskih i slavonskih dubrava (Zagreb: Matica hrvatska,
1900), 224-229.
421
32. Majar – “Straža” (katastarski toponim 1863.): na brežuljku sjeverno od ceste za

Levanjsku Varoš; možda lokacĳa manjega utvrđenja ili izvidnice obližnjega plemićkog
grada Nevne.
33. Tomašanci – “Palače” (toponim na vojnim topografskim kartama): 1,5 km
sjeverno od sela, lĳevo pokraj puta za Punitovce.
34. Paljevina – “Grabik” (katastarski toponim 1863.): tabla oranica prema Bračevcima
(nĳe jasno dolazi li toponim od pojma graba ili grab, kao i na drugim lokalitetima s istim
toponimom). Na obližnjem položaju “Strančine” ostaci su antičkoga naselja.
35. Kućanci – “Grabik” (katastarski toponim 1863.): 1 km južno od sela prema
Preslatincima.
36. Kućanci – “Grabina” (katastarski toponim 1863.): 1,5 km sjeverozapadno od
sela prema Potnjanima.
37. Široko Polje – “Gradina”: 2,5 km sjeveroistočno od sela, do 1865. postojala je
šuma “Gradina”; indikativni toponim.
38. Široko Polje – “Grabina” (katastarski toponim 1863.): 3 km istočno od sela uz
željezničku prugu; indikativni toponim.
39. Koritna – “Grabine” (toponim na vojnim topografskim kartama i katastarski
toponim 1863.): 3 km sjeverozapadno od sela prema Širokom Polju.
40. Koritna – “Gradinsko Polje” (katastarski toponim 1863.): 1 km jugoistočno od
sela.
41. Forkuševci – “Grabina” (katastarski toponim 1863.): 1,5 km sjeveroistočno od
sela (čini se nestali refugĳ?).
42. Vučevci – “Grabarje” (katastarski toponim 1863.): istočno od ceste za Đurđance.
43. Slatnik – “Gradica” (katastarski toponim 1863.): hatar južno od ceste za
Paljevinu; lokalno značenje pojma identično “gradištu”.
44. Đurđanci – “Gradina”: nepoznata lokacĳa.
6. Preliminarni zaključci
Sustavnim višegodišnjim rekognosciranjem područja Đakovštine na 44 lokaliteta
evidentirani su ostaci srednjovjekovne fortifikacĳske arhitekture ili indikacĳe njihova
postojanja. Na dĳelu toponomastički sumnjivih lokaliteta (“Gradina”, “Gradec”,
“Zidina”, “Tabor” i sl.) nisu utvrđeni vidljivi tragovi utvrđenja nego samo sporadični
sitni površinski nalazi (prapovĳest, antika, rani srednji vĳek), pa je vjerojatno rĳeč
o “pučkim” toponimima koji se vežu uz arheološke ostatke koji su se povremeno,
najčešće izoravanjem, pojavljivali na površini tla. Znatnĳi ostaci arhitekture očuvani
su samo na lokacĳi kasnogotičkoga biskupskog kaštela u Đakovu (danas u sklopu
nadbiskupskoga dvora), a tragovi zemljanoga supstrata s jasnim sustavom kružnih/
ovalnih gradišta s nasipima i opkopima dokumentirani su na više mjesta (Paučje,
Ratkov Dol, Viškovci, Levanjska Varoš i dr.). Na nekim povĳesno veoma važnim
lokalitetima gdje su se, sudeći po fotografijama i crtežima, još početkom 20. stoljeća
422
nalazili znatni ostaci plemićkih utvrda i dĳelovi zidanih struktura (Gorjani, Levanjska
Varoš, Krndĳa…) danas gotovo i nema vidljivih tragova na terenu. Identificirana je i
specifična grupa srednjovjekovnih crkava-utvrda (Dragotin, nestale crkve u Podgorju,
Gorjanima, đakovačka katedrala).
U korpusu srednjovjekovne utvrdbene arhitekture Hrvatske Đakovština se
ističe više brojnošću i gustoćom fortifikacĳskih točaka negoli njihovom izrazitom
spomeničkom vrĳednošću i dobrom sačuvanošću. Valorizacĳski se izdvajaju tek ostaci
zidova gotičkoga biskupskog kaštela u Đakovu, a arheološki potencĳal imaju lokacĳe
srušenih utvrda u Gorjanima i osobito u Levanjskoj Varoši.
Izvori ilustracĳa (skraćenice u opisima)

Google maps, <hps://maps.google.hr/>
HDA-RGU – Hrvatski državni arhiv, Zagreb – fond Republička geodetska uprava
KAW – Kriegsarchiv, Wien
MĐĐ-KPZ – Muzej Đakovštine, Đakovo – Kulturno-povĳesna zbirka
MK-UZKB, FT, GZ – Ministarstvo kulture – Uprava za zaštitu kulturne baštine, fototeka, Grafička
zbirka
NDĐ – Nadbiskupski dvor, Đakovo
ROS, FT – Regionalni zavod za zaštitu spomenika kulture, Osĳek, fototeka
423
Zlatko Karač
Medieval Fortress and Hillfort at Đakovo Area:

Reconnaissance and Topography of Archaeological Sites
Summary
The methodical reconnaissance of the Đakovo Area covered 44 archaeological sites on which
were evidenced remains of medieval fortifications or at least indication of the formal existence
of medieval fortifications on those sites. On some analyzed sites which were of toponomastic
interest (Gradina, Gradec, Zidina, Tabor etc), no visible traces of the fortifications were found.
Nevertheless, even on these sites some surface archaeological traces from the period of
prehistory, antics and early middle ages were found. The major remains of medieval architecture
were conserved only at the location of the Late Gothic bishop’s castle in Đakovo (today in the
complex of bishop’s residence), while the earth substrate with circular or oval remains (bulwarks
and dikes) are recorded on several sites (Paučje, Ratkov Dol, Viškovci, Levanjska Varoš, etc). On
some historically important sites on which, based on the photos and drawings, there were still
existing remains of medieval noble strongholds (Gorjani, Krndĳa) in the beginning of the 20th
century, today there are almost no visible archaeological remains. Finally, the specific group of
medieval church-strongholds is recorded (Dragotin, lost churches in Podgorje and Gorjani, etc).
Key words: Đakovo Area, medieval stronghold, gradina, gradište, burg, castle, fortification
architecture
424
Tatjana Kolak
Arheološka istraživanja Staroga grada Udbine

(2008. – 2012.)
U radu se prikazuju rezultati petogodišnjega arheološkog istraživanja na

položaju srednjovjekovnoga udbinskoga Starog grada na položaju Gradina. Rĳeč
je o višeslojnom lokalitetu, naseljenom ili korištenom od prapovĳesti do novoga
vĳeka. Iskop je orĳentiran prema vršnoj zoni brĳega sa središnjom kulom i
vidljivim ostacima zidova u sjeverozapadnom dĳelu te sjevernoj padini, koja spaja
kulu i sjeverni obrambeni zid. Dosad otkriveni arhitektonski ostaci uglavnom
odgovaraju tlocrtnom planu iz 1740. godine. Izdvaja se nalaz starĳe kružne kule
s pripadajućom prostorĳom, koja je zasad zasigurno najstarĳi srednjovjekovni
izgrađeni objekt. Način klesanja i korištenje klesanaca pri gradnji zida prostorĳe
posve korespondiraju s načinom gradnje gotičke faze obližnje krbavske stolnice
sv. Jakova, koja datira u sam kraj 13. i početak 14. stoljeća. Uz svoj vojni karakter,
Udbina je zacĳelo korištena i kao stambeni prostor vlasnika grada, moćnih
Kurjakovića.
Ključne rĳeči: Udbina, Gradina, srednji vĳek, utvrda, Stari grad, Kurjakovići
Na samom sjevernom rubu brda na kojem je izgrađeno današnje naselje Udbina,

na povišenom, lako branjivom položaju nalazi se Gradina (849 m n. v.). Smještena nad
samim rubom stjenovite uzvisine, pod kojom se Krbavsko polje razdvaja na dio prema
istoku oko Visuća i Kozje drage i dio prema jugu oko Kurjaka i Komića, strateška je
kontrolna točka za nadzor širega područja ovoga dĳela Krbavskoga polja (sl. 1).
Nalazi fragmenata prapovĳesne keramike i kućnoga lĳepa te gotovo cjelovit
piramidalni uteg s ukrasom u obliku križa na gornjoj plohi, na padinama Gradine
prema sjeveru i novo probĳenom križnom putu, koji od prezentiranih ostataka crkve
sv. Marka Groba vodi prema položaju Crkve hrvatskih mučenika, svjedoče o postojanju
japodske naseobine na ovom položaju već u prapovĳesno brončano, odnosno željezno
doba.
425
Slika 1. Pogled iz zraka na današnju Udbinu i označen položaj Gradine (izvor: Google Earth)
Slika 2. Tlocrt Udbine, 1740.1
Japodski sloj
Sve do V. sezone istraživanja (2012.) nĳe evidentirana prapovĳesna faza života
Gradine u segmentu vršne zone brĳega. U sondi 6, uz unutarnje (južno) lice sjevernoga
obrambenog zida, ispod gromada odvaljenog kamena živca, otkriven je sloj s izrazitom
količinom gradinske keramike, pa je time potvrđena japodska prisutnost tĳekom
1
Gjuro SZABO, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavonĳi (Zagreb: Matica hrvatska, 1920), 206.
426
Tatjana Kolak ▪ Arheološka istraživanja Staroga grada Udbine (2008. – 2012.)
željeznoga doba. Taj je sloj (Sj. 39.) debeo do 70 cm, s tek neznatnim postotkom ulomaka
kućnoga lĳepa, pa teško možemo govoriti o stambenom objektu. Ili su atmosferilĳe
sprale taj sloj s više razine ili je tĳekom izgradnje srednjovjekovne utvrde sekundarno
nanesen.
Slika 3. Japodski sloj uz sjeverni zid Slika 4. Koplje-sulica
Ulomci keramike pripadaju najvećim dĳelom šalicama S-profilacĳe, blago

razgrnutog oboda i s jednom vertikalnom drškom koja nadvisuje otvor posude. Glina
je pročišćena, s kalcitnim primjesama ili potpuno bez njih, fine fakture i kvalitete,
uglavnom tamnosmeđa do crvenkasta ili tamnosiva do crna. Na većim posudama,
zasigurno loncima i zdjelama, drške su masivne i horizontalno položene na trbuh
posude. Najveći je dio neukrašen, no pojedini su primjerci ukrašeni otiskom prsta,
kaneliranjem, fasetiranjem oboda ili, najrjeđe, plastičnim buklom (sl. 5).
Tipološki, na temelju preliminarnoga pregleda, ti oblici pripadaju karakterističnim
nalazima naseobinskih japodskih gradina na području Like tĳekom starĳega željeznog
doba, s tim da pojedini elementi, poput bukla, datiraju i otprĳe.2
2
Odnosi se to na ulomke keramičkih posuda s bradavičastim ispupčenjima na trbuhu, horizontalne,
jezičaste, potkovičaste drške, rubove posuda ukrašene udubljenjima izvedenim utiskivanjem prsta (Ruža
DRECHSLER-BIŽIĆ, “Istraživanje ‘Jozgine pećine’ u Trnovcu Ličkom”, Arheološki radovi i rasprave 10
/1987/, 60-61), starĳe oblike poput fasetiranih razgrnutih oboda, facetirane vertikalne drške trapezoidnoga
i trokutastoga presjeka ili šalice s drškom koja prelazi obod i plitke zdjelice s koso zasječenim rubom
koje pripadaju kraju srednjega brončanog doba (Ruža DRECHSLER-BIŽIĆ, “Srednje brončano doba u
Lici i Bosni”, u: Praistorĳa jugoslavenskih zemalja IV /Sarajevo: ANUBiH, 1983/, 246). Ukras plastične trake,
potkovičasto savĳene i debele te ukrašene utiskivanjem prsta, a time čini dršku posude, javlja se već od
srednjega brončanog doba (Ruža DRECHSLER-BIŽIĆ, “Cerovačka Donja spilja”, u: Vjesnik arheološkog
muzeja u Zagrebu IV /Zagreb: Arheološki muzej, 1970/, 98, T. III, 4, 5, T. IV, 3, 11, T. V, 15). Kasnobrončanodobna
keramika predstavlja regionalnu grupu prožetu tradicĳama kulture grobnih humaka srednjega brončanog
doba Podunavlja i zapadnokarpatske regĳe, kao i elementima autohtone, protoilirske keramičke tradicĳe
područja južno od Save (DRECHSLER-BIŽIĆ, “Srednje brončano doba”, 386). Ukrašavanje plastičnim
427
Slika 5. Izbor prapovĳesnih ulomaka keramičkih posuda
Jedini kovinski nalaz ovoga sloja malo je brončano koplje – sulica, kratkog
plamenastog lista i masivnog tuljca za nasad drške, što je do danas, koliko znamo,
jedinstven nalaz na ličkom području.3 Za sada ti nalazi korespondiraju s grobnim
prilozima japodske nekropole, datiranim od 8. do 5. stoljeća pr. Kr.4 Nekropola se nalazi
u središtu današnje Udbine, na pozicĳi mjesnoga parka, jer je grob 1955. devastiran
izgradnjom spomen-kosturnice NOB-a.5
Slučajni nalazi kamenih spomenika i rimskoga novca koji potječu s lokacĳa
iz okolice (posebice oko lokaliteta Sv. Marko Grob) pokazatelji su boravka ljudi na
ovom dĳelu Krbavskoga polja i u antičko doba.6 To upućuje na zaključak da je i tada
položaj Gradine mogao biti korišten barem za izgradnju kontrolne postaje odnosno
promatračnice.
bradavicama zastupljeno je na gradinama zapadne Hercegovine i jugozapadne Bosne već od početka

brončanoga doba (Stašo FORENBAHER, “Vlaška peć kod Senja”, Opuscula archaeologica 11-12 /1987/, 91).
Prapovĳesni sloj udbinske Gradine bit će predmetom zasebnog rada.
3
Slično malo brončano koplje nefacetiranoga tuljca, no ipak nešto većih dimenzĳa, datirano je u IV. ili
eventualno V. fazu kulture žarnih polja (Saša KOVAČEVIĆ, “Istraživanje prapovĳesnog lokaliteta u
Novoj Bukovici na položaju Stjenjak – povĳest i novi rezultati”, Prilozi Instituta za arheologĳu u Zagrebu 18
/2001/, 66-67, T. 3, 7), što odgovara dosadašnjim nalazima brončanih plamenastih kopalja pronađenih u
Gračacu i Doljanima i datiranim u prĳelaz HaA na HaB stupanj kasnoga brončanog doba (DRECHSLER-
BIŽIĆ, “Srednje brončano doba”, T. LII, 9, T. LIV, 6, 7). Svojim dimenzĳama od 5,8 cm udbinski primjerak
ipak odstupa od kategorĳe koplja.
4
Vladimir MIROSAVLJEVIĆ, “Ilirski grob iz Udbine”, Opuscula archaeologica 2 (1957), 5.
5
B. K., “U Udbini iskopani bakarni nakit”, Ličke novine, 3 (1955), 53 (1. 7. 1955.), 6.
6
Karl PATSCH, Lika u rimsko doba (Gospić: Ličke župe, 1990), 41-43.
428
U srednjem se vĳeku ime Udbina prvi put spominje (… in districtu Vduina…)

u ispravi iz 1364., ali kao naziv distrikta ili zemljišnoga kotara,7 a poslĳe kao naziv
naselja i utvrde8 na položaju Gradina. To novo naselje, izgrađeno otprilike u vrĳeme
napuštanja krbavskoga naselja i prĳenosa biskupske stolice u Modruš 1460., sastojalo
se od kružne kule na najvišoj točki i podgrađa s njezine južne strane, zaštićenih
obrambenim bedemima9 jer se već 1491. dogodio sukob s Turcima kod Vrpila, prema
navodu u Tomašićevoj kronici, “blizu Udbine”,10 a dvĳe godine poslĳe Krbavska bitka
“pod gradom Udbinom”.
Nakon 1527. Turci Udbinu popravljaju i dodatno utvrđuju, koristeći se kamenom
građom razrušene krbavske katedrale,11 i uređuju cĳeli prostor Krbave i Like kao svoju
novu političku pokrajinu s Udbinom kao gospodarskim i političkim središtem.
Ratnim operacĳama kojima je 1689. cĳela Lika vraćena pod hrvatsku upravu
oslobođeno je i područje Krbave, pa i sama Udbina. Tursko je naselje uništeno, a
obnovljenu utvrdu preuzima krajiška granična uprava. Važnost udbinske utvrde
umanjuje se kada je, mirom u Svištovu 1791., granica Hrvatske pomaknuta dalje na
istok. Od tada se zapuštena utvrda polako pretvara u ruševinu i kao izvor građevnoga
materĳala koristi pri izgradnji objekata današnjega naselja Udbine. U doba kada obilazi
Liku 1835., Fras spominje “još uvĳek postojeće čvrste ruševine gorskog grada, velike
zidove, tornjeve, dosta rovova i drugih ostataka”,12 što rječito govori o veličini toga
utvrđenja.
Arheološko istraživanje udbinskoga Starog grada ili Gradine, osim osnovnog
znanstvenog poriva, na neki je način potencirano iz dva smjera. Jedan je svakako
logičan slĳed istraživanja započetih još 1996. na pozicĳi ostataka crkve sv. Marka u
Podudbini te od 2000. krbavske katedrale sv. Jakova.13
Drugi je poticaj uslĳedio s projektom izgradnje Crkve hrvatskih mučenika na
Udbini,14 odnosno osnivanjem Pododbora za istraživanje i prezentacĳu kulturne
7
Arhiv Hrvatske akademĳe znanosti i umjetnosti, XVI-29a 4/1, rukopis: Karlo DOČKAL, “Dva zaboravljena
ličko-krbavska samostana. Samostan Blažene Djevice Marĳe na brĳegu Turan kod Udbine” (1953).
8
1493.: … in campis Corbavie sub oppido Uduina…, … kod zamka zvanog Udvinec…, 1509.: … castrum Komith,
Wdvyna…, 1524.: … de castro Udwyna. Usp. Vjekoslav KLAIĆ, “Građa za topografiju ličko-krbavske
županĳe u srednjem vĳeku”, Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, n. s., 7 (1903), 133, 135.
9
Vjerojatnĳe se opis utvrde ipak odnosi na kasnĳe faze popravaka i dogradnje prema još vidljivim
ostacima u 18. i 19. stoljeću.
10
Milan KRUHEK – Zorislav HORVAT, “Srednjovjekovne hrvatske župe Lika i Krbava (stari gradovi
Krbave)”, u: Željko Holjevac (ur.), Identitet Like: korĳeni i razvitak 1 (Zagreb – Gospić: Institut društvenih
znanosti Ivo Pilar, Područni centar Gospić, 2009), 257, 262.
11
Franjo Julĳe FRAS, Cjelovita topografija Karlovačke vojne krajine (Gospić: Ličke župe, 1988), 138-139.
12
FRAS, Cjelovita topografija, 138.
13
Istraživanja obaju lokaliteta vode Arheološki muzej Zadar i prof. Radomir Jurić u suradnji s Muzejom
Like u Gospiću. Radomir JURIĆ, “Arheološka istraživanja u Udbini, 1996.–2006.”, u: Tatjana Kolak (ur.),
Arheološka istraživanja u Lici 23 (Zagreb – Gospić: Hrvatsko arheološko društvo – Muzej Like Gospić,
2008), 165-182.
14
Već 2005. Muzej Like Gospić pod vodstvom autorice i u suradnji s Arheološkim muzejom u Zadru provodi
zaštitno iskopavanje ostataka novovjekovne barokne, nekadašnje župne crkve sv. Nikole biskupa i
429
baštine Udbine i Krbave, pod predsjedanjem dr. sc. Milana Kruheka15. Realizacĳa
toga projekta u izravnoj je svezi s položajem Staroga grada u neposrednoj blizini, od
kojega su tĳekom desetljeća vidljivi preostali samo ostaci središnje kružne kule i manji
dio zidova gornjega platoa. O tlocrtu srednjovjekovne utvrde moglo se reći tek da je
vjerojatno izgledala poput utvrda građenih krajem 13. i u 14. stoljeću, ispod čĳe je
središnje kule, dodatno utvrđene obrambenim zidom, nastalo njezino podgrađe.16
Slika 6. Kula prĳe istraživanja (2006.) Slika 7. Kula po svršetku I. sezone (2008.)
Arhitektura
Arheološko istraživanje započelo je u vršnoj zoni brĳega Gradine, uz očuvane
dĳelove arhitekture ulaznoga prostora prema kuli, gdje su pozicionirane sonde 1, 2
i 4 na sjevernoj padini, te iskopavanjem unutar kružne kule (sonda 3) i definiranjem
njezina vanjskoga lica (sl. 14). S obzirom na istočni i južni plato, na kojem se nalazilo
podgrađe, ovaj dio preliminarno možemo nazvati “gornjim gradom”.
Tĳekom četirĳu sezona iskopavanja istražena je veća površina, no gledajući
sveukupni prostor lokaliteta, to je tek neznatan dio.17
Sonda 3 određena je očuvanim arhitektonskim ostatkom kule te je proširena u
odnosu na definiranje njezina vanjskoga lica u nepravilnom krugu, kako uvjetuje i
prirodna konfiguracĳa terena. Unutarnji promjer kule iznosi 6,86 m, odnosno 7,37 m, a
debljina zida (Sj. 5.) u prosjeku je 2,40 m. Na dva je mjesta pronađeno vanjsko lice zida:
na jugozapadu su očuvana samo dva klesanca u jednom redu, a na sjeveroistoku je
očuvano u dužini od otprilike 2 m i visini 0,80 m. Unutarnje i vanjsko lice zida potpuno
župskoga groblja. Ostaci crkve konzervirani su i prezentirani kao dio Crkve hrvatskih mučenika (Tatjana
KOLAK, “Udbina – Sv. Nikola”, Hrvatski arheološki godišnjak 2 /2005/, 294-295).
15
Članovi su dr. sc. Zorislav Horvat, prof. Radomir Jurić, Tomislav Petrinec, dipl. ing. arh. i dr. sc. Tatjana
Kolak.
16
Milan KRUHEK, “Topografija krbavske spomeničke baštine”, u: Dragutin Pavličević (ur.), Krbavska bitka
i njezine posljedice (Zagreb: Hrvatska matica iseljenika, 1997), 105-106.
17
Konzervacĳski zahvat nad arhitektonskim ostacima obavljao se uz iskopavanja 2008. i 2012., a sezona
IV/2011. potpuno je bila određena konzervacĳskim zahvatom kule, bez iskopavanja.
430
je dakle građeno od klesanaca, a unutrašnjost je zapunjena neobrađenim većim ili

manjim kamenjem i većom količinom žbuke. Upravo u nanosima žbuke možemo uočiti
dvĳe građevinske faze. Iz ranĳega razdoblja – vremena gradnje potječe čvrsta, gotovo
okamenjena svĳetla žbuka, a rastresitu žutu do tamnožutu žbuku možemo povezati s
razdobljem popravaka, vjerojatno iz vremena Vojne krajine.
U plaštu zida (Sj. 5.), koji je u cĳelosti očišćen od niske vegetacĳe (u jugoistočnom
dĳelu i visokog raslinja), evidentirani su i pravilni kružni otvori (promjera 10 cm). Rĳeč
je o sedam očuvanih otvora, bez pravilnosti u udaljenosti ili visini, a moguće je da su
služili za provjetravanje unutrašnjosti kule (ventilacĳski otvori)18.
S obzirom na to da je kula najdominantnĳa točka Udbine, a i cĳeloga Krbavskog
polja, uvĳek je bila u funkcĳi promatračnice. Tako je bilo i tĳekom Drugoga svjetskog
rata, kada je ondje postavljen betonski grudobran, a prĳe njega, u vrĳeme Austro-
Ugarske, geodetska mjerna točka.
Pri iskopu su uklonjeni dĳelovi grudobrana, koji nĳe bio temeljen, a daljnjim
iskopom i geodetska kota.
Humusni je sloj bio pun recentnih ostataka, uglavnom željeznih nedefiniranih
predmeta (raznih cĳevi), čahura metaka iz 1933., veoma malo ulomaka keramičkih
posuda te dvĳe srednjovjekovne kamene topovske kugle, kakve su potom pronalažene
i u kulturnim slojevima dosad istražene površine.19
Iduće sezone nastavljen je iskop u unutrašnjosti u prosječnoj relativnoj dubini od
2 metra. Već se godinu prĳe uočilo da se ispod humusnoga sloja nalazi sterilni sloj
ilovače koja je u kulu nanesena nakon što ona više nĳe bila u primarnoj funkcĳi. Debljina
toga sloja varirala je unutar kule od 70 cm u istočnom do 1,10 m u zapadnom dĳelu.
Ispod njega, a djelomično i u horizontalnoj stratigrafiji, nalazi se sloj rastresite žbuke
i građevnoga kamenog materĳala (Sj. 19.), koji je prepun pokretnoga arheološkog
materĳala. Nastavljeno je i s iskopom vanjskoga lica kule, s obzirom na planirane
konzervacĳske zahvate. Temelj izravno leži na živcu kamenu, a na jugoistočnoj je
strani prirodna litica, obrađena te uklopljena u vanjsko lice. Prirodne su se pukotine
zapunjivale kompaktnom žbukom i masnom zemljom crvenicom (ilovačom) mĳešanom
s lomljenom ciglom, a na mekom su terenu temelji proširivani. Neznatni keramički
ulomci u iskopu temelja upućuju na posude jednostavnog načina izrade, na ručnom
18
S obzirom na neujednačen visinski raspored otvora, kao i otvorenost obaju krajeva, zasad jedino logično
objašnjenje upućuje na potrebu prozračivanja stĳešnjenoga prostora, ne ugrožavajući time sigurnost obrane.
Da su se unutar debljine zidova ugrađivale različite strukture – konstrukcĳe, da bi se ostvarila željena i
potrebna funkcionalnost prostora, otvarani su i rovovi poznate i nepoznate namjene (Zorislav HORVAT,
“Neki pomoćni prostori u starim gradovima kontinentalne Hrvatske”, Prostor 3/2 [10] /1995/, 300).
19
Veći broj kamenih topovskih kugli, cjelovitih ili djelomično očuvanih, pronađen je u gotovo svim
kulturnim slojevima unutar kružne kule ili uz unutarnje lice perimetralnoga obrambenog zida (Sj. 16.),
gdje se akumulirala većina pokretnoga arheološkog materĳala, što je rezultat spiranja tla. Najveći broj
pripada kuglama promjera 9-10 cm, a tek je manji postotak kugli većega kalibra 15-16 cm, i one redovito
nisu cjelovite.
431
kolu, grublje fakture s dosta kalcitnih primjesa, tamnosive do crne i neukrašene

površine20.
Istraživanje unutrašnjosti kule završilo je 2010. skidanjem Sj. 19., koji se nalazi
i ispod visine prve pronađene temeljne stope. Nešto niže u odnosu na temeljnu
stopu kule pojavila se konstrukcĳa na jugoistoku, za koju se ispostavilo da je rĳeč o
postojanju pregradnje kule u prostorĳu s gotovo očuvanom cjelovitom podnicom od
dobro zaglađene žbuke (Sj. 29.), ulazom sa stepenicom (Sj. 32.) i rupom za nosivi stup,
promjera 8 cm (Sj. 33.), zasigurno drvenih jednokrilnih vrata koja su se otvarala prema
unutra (sl. 14).
Slika 8. “Prostorĳa 1” Slika 9. Temelj starĳe kule
Svi zidovi prostorĳe (Sj. 28., 30. i 31.) koja je određena kao “prostorĳa 1” (sl. 8)
presječeni su temeljnom stopom kule ili preslojeni njome, što govori da je ona nastala
prĳe izgradnje ove faze kružne kule.
Iskopom u sjeverozapadnom dĳelu kule otkriven je i temelj starĳe kružne kule
(sl. 9), koja dĳelom izlazi iz gabarita mlađega objekta (Sj. 34.). Za temeljenje je i dalje
služio kamen živac, a raspukline unutar njega zapunjene su mješavinom izrazito crne,
sterilne zemlje i kamena lomljenca (Sj. 36.).
S obzirom na situacĳu, jasno je da je “prostorĳa 1” nastala u vrĳeme gradnje starĳe
kružne kule. Zanimljivo je da unutar iskopa starĳe kule nĳe pronađena veća količina
pokretnoga arheološkog materĳala, odnosno skromni ulomci keramičkih posuda
potpuno odgovaraju ulomcima pronađenim na ostalim istraženim površinama, a
odnosi se to na ulomke jednostavne, neukrašene keramike sive do crne boje.
S vanjske strane sjevernoga zida “prostorĳe 1” i ulaza u nju pronađeni su ostaci
dvĳu podnica: starĳe, kompaktne, čiste žbukane, dobro zaglađene podnice kakva se
nalazi i unutar “prostorĳe 1” (Sj. 29.) i u zapadnom dĳelu kule (Sj. 29.), te mlađa, od
sitnog nabĳenog kamena u žbuci, rastresitĳe teksture (Sj. 35.). Mlađa je podnica nalegla
izravno na starĳu, bez ikakva traga kontaminacĳe.
20
Ulomci sasvim odgovaraju keramičkoj građi koja pripada grupi svakodnevne, grublje keramike, kakva
je pronađena tĳekom sezona iskopavanja u kulturnim slojevima, odnosno svojim se odlikama ne izdvaja
iz keramičkoga repertoara.
432
Sonda 1 otvorena je u nepravilnom pravokutniku uz unutarnje lice istočnoga

perimetralnog zida (Sj. 3.), s tendencĳom otvaranja temelja zida, a poslĳe je proširena
prema sjeveru zbog otvaranja sjevernoga ugla (spoja Sj. 3. i Sj. 16.) i definiranja
obrambenoga vanjskog zida (Sj. 16.).
Iskopom je evidentiran debeli sloj gorenja (▼ 838,35) s iznimnom koncentracĳom
gara i neizgorene drvene građe, za koju pretpostavljamo da je rĳeč ili o građi za
natkrivanje ulaza ili, vjerojatnĳe, nekadašnjim drvenim stepenicama, s obzirom na
pronađeni nivo praga ulaznih vrata (▼ 839,30) i ostatak deblje žbukane podnice (Sj.
15.), očuvane u dužini od 2,06 m i širini 1,79 m (▼ 837,99). Drvena je građa posječena,
najvjerojatnĳe u drugoj polovini 14. stoljeća, sudeći prema rezultatima provedenih
analiza.21
Sonda 2 otvorena je uz unutarnje lice vanjskoga istočnog zida (Sj. 4.), južno u
odnosu na sondu 1, s druge strane recentne pješačke staze, označene u idućoj sezoni
kao Kontrolni profil S-1/S-2.
Slika 10. Podnica (Sj. 15.) u S-1 Slika 11. Ognjište uz istočni zid (Sj. 4.) u S-2
21
Radiokarbonska analiza napravljena je 2009. na zagrebačkom Institutu “Ruđer Bošković”, u Laboratorĳu
za mjerenje niskih aktivnosti, pod vodstvom dr. sc. Bogomila Obelića. UZ-1 (Lab. No: B646): RCA – BP
585 ± 50; OSR (probability 48,0%) cal AD 1300-1370 AD; TSR (probability 20,2%) cal AD 1380-1410 AD.
UZ-2: (Lab. No: B647): RCA: BP 575 ± 50; OSR (probability 44,6%) cal AD 1300-1360 AD; TSR (probability
23,65) cal AD 1380-1410 AD.
433
Ovdje se teren prirodno naglo spušta i ispod humusnoga sloja, na relativno maloj
dubini, pojavljuje se kamen živac koji je nepoznata ruka obradila da bi dobila prilično
pravilnu četvrtastu udubinu koja je na sjevernoj strani završavala tanjim, od jednog reda
kamena izgrađenim zidom (Sj. 14.). Taj je zid okomit na vanjski obrambeni istočni zid (Sj. 4.),
odnosno u pravcu pružanja I-Z. Zapravo je rĳeč o podzidu za ognjište, kao jednoj stranici
otvorenoga vatrišta kojem tri preostale strane čini priklesani živac kamen. S obzirom na
velike količine gara i nagorene ulomke keramičke posude, služilo je i kao ognjište (sl. 12).
Sonda 4 otvorena je ispred ulaza u vršni plato prema kuli, uz vanjsko lice istočnoga
zida i ulaza u “gornji grad”. Očišćen je i dio sonde u dĳelu samog ulaza s pragom (Sj. 7.),
čĳa širina s vanjske strane iznosi 1,18 m, a prema unutra se blago lepezasto proširuje.
Ispred ulaza nalazila se manja količina rasute žbuke, vjerojatno kao otpad pri gradnji
ili popravku zida. Na sjevernoj strani nalazio se manji ostatak kompaktne “podnice”
(Sj. 15a.), veoma sličan podnici u S-1, no nĳe fizički vezan s njom. S obzirom na to da se
nalazi izvan obrambenoga zida, postavilo se pitanje njezine funkcĳe. To je otkriveno 2012.,
proširenjem iskopa s vanjske istočne strane (S-B). Naime, tu podnicu možemo povezati s
gradnjom drugoga prstena obrambenih zidina, i to vjerojatno u vrĳeme ojačavanja utvrde
zbog čestih turskih pljačkaških pohoda u 15. stoljeću.
U drugoj je sezoni otvorena i sonda 5, koja prati pretpostavljeni pravac pružanja
istočnoga obrambenog zida i geomorfologĳu same padine brĳega, dimenzĳa 13 m × 6,50
m. Ispod humusnoga sloja evidentirani su ostaci nivelacĳe padine (sloj nabĳene žbuke i
sitnog kamena), tvoreći plitku stepenicu za ublažavanje nagiba. Nivelacĳa leži na kamenu
živcu, zapunjujući i prirodne rascjepe. Pronađeno je i kružno plitko udubljenje koje se pri
dnu konusno sužava, a vjerojatno je poslužilo kao utor za drveni stup ili kolac potpornja,
možda drvenoga ophoda uz nekadašnji zid. Niveliranje nagiba padine između kule i
sjevernoga obrambenog zida nalazilo se samo uz istočni zid, otprilike u širini sonde (u
sondi 6 iz 2012. nĳe evidentiran nikakav trag nivelacĳe), što upućuje na to da se ondje
nalazila komunikacĳa unutar zidina.
Sonda 6 otvorena je na sjevernoj padini vršnoga platoa, od sonde 3 na jugu do
obrambenoga sjevernog zida (Sj. 16.), u dužini 17 m i širini 4 m. Paralelna je s dosadašnjim
sondama 1, 2 i 5. Iskop je započet u središnjem dĳelu, na relativno zaravnjenoj i blažoj
pozicĳi padine, što sondu dĳeli na južni dio uz kulu, gdje je visina šute iznosila gotovo
3 m, i sjeverni dio, gdje je strmina ponovno izražajnĳa. Pokretni arheološki materĳal
veoma je skroman, što je i očekivano, budući da se zbog strmine padine većina materĳala
akumulirala u sjevernom dĳelu sonde, uz sjeverni obrambeni zid. Ispod humusnoga sloja i
po uklanjanju korĳenja većega drveća nalazio se tanji kulturni sloj – Sj. 2., već evidentiran u
prĳašnjim sezonama, no unutar raspuklina kamena živca pronađen je rimski novčić, izlizan
i nečitljiv. Taj moguće, prema preliminarnom pregledu, centenional 3. stoljeća,22 upućuje na
kontinuitet korištenja gradinskoga prostora veoma vjerojatno u kontrolne svrhe.
22
Determinacĳa će uslĳediti nakon konzervacĳskoga zahvata.
434
Slika 12. Pogled na dio ognjišta
Slika 13. Pogled na S lice podzida stepeništa za kulu S-2 i nivelacĳu padine
u S-5 i kulu u pozadini
435
Uz sjeverno lice kule, odnosno temelj, otkriven je kameni podzid (Sj. 38.) za
nekadašnje ulazne stepenice, očuvan do visine 2 m (sl. 13). Sjeverno je lice zidano
pravilno uslojenim kamenom, tek neznatno obrađenim, osim na zapadnom uglu,
gdje se veže uz temelj kule, a na istoku nalĳeže na kamenu liticu. Južno je lice grubo
i nepravilno. Ispuna između Sj. 38. i temelja kule (Sj. 5.) sačinjena je od nemarno
nabacana kamena, obilno zalivena žbukom, od čega je očuvan tek manji intaktni dio
(Sj. 42.), a veći je dio u rastresitom stanju (Sj. 42A.). Iskop je izvršen do živca kamena, a
u okviru konzervacĳskoga zahvata na kraju sezone rekonstruiran je Sj. 42.
Izvan sjevernoga perimetralnog zida (Sj. 16.) uz njegovo sjeverno lice otvorena
je probna sonda (S-A), koja se vodila tehničkim razlozima provedbe iskopavanja23 i
kasnĳim konzervacĳskim radnjama, s obzirom na to da je u zapadnom uglu sonde
sjeverni obrambeni zid prekinut – devastiran u širini cca 80 cm.
Sjeveroistočno od Sj. 3., odnosno položaja nekadašnjih vrata prema “gornjem
gradu”, otvorena je probna sonda S-B da bi se definirali odnosi zidova na sjevernom
uglu. Otkriven je nastavak vanjskoga perimetralnog zida (Sj. 44.) prema istoku, koji
prati prirodnu konfiguracĳu terena, te djelomični ostaci još dvaju zidova, od kojih je
Sj. 43. paralelan sa Sj. 3., odnosno čini dvostruki obrambeni zid vršnoga platoa, a kao
takav je vidljiv na planu iz 1740. (sl. 2, označeno strelicom).
Spoj tih zidova nĳe pronađen jer su temeljeni na kamenu živcu, koji je u tom dĳelu
izraženo visok, odmah ispod humusa, prirodna je padina najstrmĳa, a i očito su se
ondje odvĳale najveće vojne aktivnosti24.
Pokretni nalazi
Na cĳeloj istraženoj površini pokretna građa pripada cjelovitoj kasnosrednjovje-
kovnoj grupi nalaza, iako je količinski zamjetno akumulirana na dva položaja. Prvi je
unutrašnjost kule – na neki način zatvorena cjelina, a drugi prostor uz južno lice sje-
vernoga obrambenog zida (Sj. 16.) koji je poslužio kao barĳera spiranja tla niz sjevernu
padinu. Tĳekom svih sezona iskopavanja pronađena je iznimna količina pokretne ar-
heološke građe, koju ugrubo možemo podĳeliti u dvĳe skupine, keramičku i kovinsku.
U nešto manjoj mjeri prisutan je stakleni, koštani i kameni inventar. Sveukupno gle-
dajući, pokretni materĳal upućuje na dvojaku funkcionalnost Gradine: i kao vojnoga,
fortifikacĳskoga, i kao stambenoga objekta.
23
Odnosilo se to na potrebu odvoženja i deponiranja iskopanoga zemljanog materĳala, kao i komunikacĳe
radnika tĳekom istraživanja i konzervacĳe.
24
Ta je padina okrenuta prema Krbavskom polju te se s te strane nalazio i najpovoljnĳi pristup. Podno
padine odigrala se i bitka 1493., a ujedno je na polovici padine izvor vode koji je trebalo štititi, odnosno
sprĳečiti zauzeće važnog faktora obrane u slučaju opsade.
436
Slika 14. Situacĳski plan 2008. – 2012. (izradila: Nela Kovačević Bokarica, Arheoplan)
437
Keramički se nalazi u najvećoj mjeri odnose na ulomke posuda koji pripadaju grupi
svakodnevne grube i srednje grube keramike25 – kuhinjskoga i stolnoga posuđa (sl. 15,
17), ulomke čašastih pećnjaka suženoga dna (sl. 16) i tek manje, građevne opeke, od kojih
je jedan primjerak pronađen u nivou temeljne stope mlađe kule imao otisak pseće šape.
Posude su uglavnom jednostavnih oblika, rađene na ručnom kolu, od svĳetle oker
do tamnosive ili crne gline s izraženim kalcitnim primjesama i pripadaju tzv. ličkoj
pučkoj keramici,26 a njezina su odlika dugotrajnost i tradicionalnost uvrĳeženih oblika.27
Uglavnom su jednobojne, neukrašene ili ukrašene urezanim motivom valovnice u
nekoliko inačica, urezivanjem i/ili ubadanjem horizontalnih ili kosih linĳa. Često su
mrljaste površine, što je rezultat nekontroliranoga postupka pečenja. Ponajviše je ta
skupina služila za pripremanje i kuhanje te čuvanje hrane, ali su pojedini primjerci
mogli poslužiti i kao stolno posuđe, odnosno za serviranje.28
Takvo posuđe zasigurno izrađuju lokalni majstori u neposrednoj blizini, možda i
u samom podgrađu. Jednostavnost izrade na ručnom lončarskom kolu kao arhaičnĳi,
primitivnĳi tehnološki postupak29 koji, istina, iziskuje duži vremenski proces izrade,
dostupnost osnovne sirovine i mogućnost pečenja u provizornim pećima daju
proizvode lošĳe kvalitete, ali je opskrba kontinuirana.
25
Grubo kuhinjsko posuđe, deblje fakture i od gline s više kalcitnih i/ili kremenih primjesa, uglavnom bez
ukrasa, služilo je za pripremanje i čuvanje hrane, a dio nalaza ulomaka posuda, nešto tanjih stĳenki u
odnosu na prvu i najbrojnĳu skupinu, ukrašen jednostavnim motivima valovnice ili kapljičastim urezima
i ubodima, bez premaza, sigurno služi pri serviranju i konzumiranju. Treba ga, naravno, razlikovati od
fine stolne keramike koja je rezultat trgovačkih veza, odnosno uvoza s područja Italĳe.
26
Sintagmu tzv. lička pučka keramika koristi Dasen Vrsalović u svojoj doktorskoj disertacĳi 1979., a te
manje posude rustične izrade i neodređene datacĳe okvirno naziva “ličkom keramikom” (Mario JURIŠIĆ,
“Arheološki nalazi u podmorju Krka, Raba, Paga i Hrvatskog primorja”, u: Željko Rapanić (ur.), Arheološka
istraživanja na otocima Krku, Rabu i Pagu i u Hrvatskom primorju 13 (Zagreb: HAD, 1989), 105, sl. 4.
27
O sklonosti dugotrajnim oblicima i načinu izrade na širokom dinarskom području pisali su i drugi autori
(Ljubo GUDELJ, Čačvina /Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 2006/, 26-27). Ovaj tip keramike
izrađivao se od kasnoga srednjeg vĳeka do prve polovine 20. stoljeća identičnom metodologĳom
izrade i pri nalazu izvan konteksta teško ga je determinirati. O načinu izrade i jednostavnoj tehnologĳi,
dugotrajnosti oblika: Mirjana RANDIĆ, “Svi lički lončari”, Etnološka tribina 29/22 (1999), 11, 14-15;
Milovan GAVAZZI, “Kaluđerovački lončari”, u: Lički kalendar za 1937. (Zagreb: Ličke novine, 1936), 40.
Tĳekom desetljeća kontinuiranoga terenskog rada, obrađujući i etnološku keramičku građu te ujedno
komparirajući s arheološkim keramičkim nalazima, došlo se do spomenutog zaključka.
28
Da su pojedine posude iz grupe kuhinjske keramike mogle poslužiti i za serviranje, što podrazumĳeva
grupu stolnoga posuđa, već je uočila Tatjana TKALČEC, Burg Vrbovec u Klenovcu Humskome – Deset sezona
arheoloških istraživanja (Zagreb: Muzej Hrvatskog zagorja – Institut za arheologĳu, 2010), 60.
29
Odnosi se to na nožno, odnosno brzorotirajuće lončarsko kolo.
438
Slika 15. Izbor keramičkih oblika Slika 16. Izbor keramičkih oblika
Slika 17. Izbor keramičkih oblika
S druge strane, manji dio pripada stolnomu posuđu,30 keramičkim oblicima s nekom
vrstom premaza, od glaziranih posuda s prozirnom, bezbojnom i smeđe ili zeleno
pigmentiranom caklinom do engobirane keramike i majolike. Ta se keramika uvĳek
odlikuje visokom kvalitetom, fino pročišćenom glinom i vrsnošću izvedbe, a nerĳetko
je rezultat trgovačkih veza sa susjednim, italskim prostorom. Stoga nalaz jednoga vrča
s trolisno izvedenim otvorom, koji pripada majolici strogoga stila, njezinom cvjetno-
30
Ulomci finoga stolnog posuđa pronalaženi su u istom sloju s ostalom pokretnom (i kovinskom i
keramičkom) građom, na cĳeloj istraživanoj površini, a posebice, kao što je naglašeno, uz unutarnje
(južno) lice vanjskoga obrambenog zida (Sj. 16.), kao rezultat spiranja tla i prirodne konfiguracĳe terena,
te u unutrašnjosti kule (Sj. 19).
439
geometrĳskom grupom31 od druge polovine 15. i početka 16. stoljeća, povezujemo uz

faentsku produkcĳu.32
Ulomci stakla, osim neznatnih primjeraka koji pripadaju prozorskim okulusima,
potječu od gotičkih čaša s apliciranim pastilama (sl. 21), tzv. Krautstrunk čaše; tek je
jedan ulomak boce od bezbojnog stakla sa zadebljanom trakom modre boje. Svi nalazi
pripadaju karakterističnom repertoaru 15. i 16. stoljeća.33
Izdvaja se ulomak staklenoga recipĳenta (sl. 20) pronađen u sondi B, pred ulazom u
vršnu zonu,34 a pripada vjerojatno peharu, s djelomično očuvanim, reljefno izvedenim
grbom. Grb je u obliku štita, u središnjem dĳelu vidi se ruka koja drži tursku sablju,
a nakit iznad štita je neodrediv (perjanica, glava guske ili dio neke druge životinje?).
Motiv desnice koja drži sablju čest je u Mađarskoj i Hrvatskoj, a u nas se kao jedini
središnji prikaz pojavljuje na grbu dalmatinske obitelji Božić, koja vjerojatno pripada
redu vojnoga plemstva.35
Slika 18. i slika 19. Ulomci majolike strogoga stila
31
Karla GUSAR, “Kasnosrednjovjekovna i novovjekovna glazirana keramika s lokaliteta Sv. Križ u Ninu”,
Archaeologia Adriatica 1 (2007), 181.
32
Ukras motivom ljestvi (a scalea) karakteristika je faentske radionice obitelji Calamelli. Zglav-
Martinac datira pojavu takvih vrčeva u prvu polovinu 16. stoljeća (Helga ZGLAV-MARTINAC,
“Kasnosrednjovjekovna i novovjekovna keramika s premazom s lokaliteta Plemićki grad Vrbovec”, u:
Tkalčec, Burg Vrbovec, 231).
33
Angela TABAK – Danĳela PETRIČEVIĆ – Ivan ALDUK, “Utvrda Nutjak”, u: Tomislav Šeparović (ur.),
Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povĳesno-arheološka baština 1 (Split: Muzej hrvatskih arheoloških
spomenika, 2010), 432; Marina ŠIMEK, “Srednjovjekovno staklo iz Varaždina”, Archaeologia Adriatica
4 (2011), 317; Robert ČIMIN, “Ostali nalazi utvrde Čanjevo”, u: Luka Bekić (ur.), Utvrda Čanjevo –
istraživanja 2003–2007 (Visoko – Zagreb: Općina Visoko – Hrvatski restauratorski zavod, 2008), 244.
34
S obzirom na sloj iskopa, moguće je da ovaj nalaz ipak pripada posljednjoj fazi života na Gradini,
odnosno razdoblju Vojne krajine.
35
Bartol ZMAJIĆ, Heraldika (Zagreb: Golden marketing, 1996), 33, 60, T. XIV, 9.
440
Slika 20. Ulomak pehara s grbom Slika 21. Ulomci tzv. Krautstrunk čaša
U kovinskoj su građi najzastupljenĳi predmeti izrađeni od željeza, a pripadaju

širokom spektru koji svjedoči o svakodnevnom životu jednoga grada: od raznovrsnih
građevinskih predmeta, poput masivnih klinova za nosive grede, čavala, spojnica,
kuka, tesarskoga čekića, dlĳeta do volovskih i konjskih potkova, sječiva osobnih ili
kuhinjskih noževa, hvataljki za žar pronađenih nedaleko od ognjišta uz istočni zid ili
većega lonca s dagnjama sljubljenim uz unutarnju stĳenku posude.36 Toj grupi treba
dodati i nalaze konjaničke opreme, i to nekoliko cjelovitih ili djelomično očuvanih
ostruga,37 od kojih je svakako najstarĳi nalaz ostruge s kotačićem (sl. 22), pronađen u
kuli, a možemo je datirati u kraj 14. i 15. stoljeće. Tomu dodajemo i djelomično očuvanu
ostrugu plićega ostružnog luka i produženoga vrata, što je preliminarno determinira
u gotički tip, odnosno 16. stoljeće (sl. 24), te djelomično očuvane male novovjekovne
ostruge koje pripadaju najmlađoj fazi.
36
Nalaz dagnji, uz druge pronađene ostatke školjaka, govori i o određenim prehrambenim navikama
stanovnika srednjovjekovne Udbine te bliskim vezama s dalmatinskim područjem. No to i nĳe začudno
s obzirom na Kurjakovićeve posjede u zaleđu Zadra ili podvelebitskom priobalju (Vjekoslav KLAIĆ,
“Rodoslovje knezova Krbavskih od plemena Gusić”, Rad JAZU 134 /1898/ 192-193), Bag, Obrovac i
Novigrad.
37
Građa je izrazito patinirala i nalazi se na konzervacĳi te će njezina detaljna obrada uslĳediti naknadno,
a za sada je obavljena preliminarna determinacĳa uz dostupne pokazatelje prema analogĳama
kasnosrednjovjekovnih ostruga (Dasen VRSALOVIĆ, “Kasnosrednjovjekovne ostruge u Muzeju hrvatskih
arheoloških spomenika u Splitu”, Starohrvatska prosvjeta, ser. 3, sv. 8-9 /1963/, 168, T. X, 37; Tajana SEKELJ
IVANČAN – Tatjana TKALČEC, “Arheološko nalazište Torčec-Cirkvišče”, Podravina 2/4 /2003/, 22; Željko
DEMO, “Castrum Keukaproncha/Kuwar – počeci istraživanja”, Podravski zbornik 84 /1984/, 326).
441
Slika 22. i slika 23. Ostruga s kotačićem, koštani pršljen samostrela, gotički tip ostruge
Slika 24. Ostruga s kotačićem, koštani pršljen samostrela, gotički tip ostruge
Nalazi vrhova samostrela, kao i željezni i kameni kalupi za lĳevanje puščanih zrna
(sl. 26), olovna puščana zrna, valjkasti koštani pršljeni samostrela (sl. 23), dva brončana
signalna topa – mužara (sl. 27) ili preko 70 pronađenih kamenih projektila različitih
dimenzĳa (sl. 25), samo su manji dio nalaza oružja koje govori o vojnom karakteru,
pripremama ili ratnim operacĳama na prostoru Udbine tĳekom 15. stoljeća.
442
Slika 25. Kamene kugle Slika 26. Kameni kalup za lĳevanje

puščanih zrna
Slika 27. Brončani signalni top
443
Prvi srednjovjekovni numizmatički nalaz srebrni je pfenig Alberta IV. Mudrog

(1505. – 1508.),38 a preostali se kovinski predmeti odnose na ulomke oplate, manji
praporac te dio posude na niskoj nozi zvonolikoga recipĳenta – pehar (?). Na dnu
srednjovjekovnoga sloja bliže sjevernomu obrambenom zidu, u rascjep kamena živca
skliznuo je još jedan rimski novčić39 iz posljednje četvrtine 3. stoljeća.
Dosad otkriveni arhitektonski ostaci40 uglavnom odražavaju tlocrtni plan iz 1740.,
a novootkrivena starĳa kružna kula s pripadajućom prostorĳom zasad je najstarĳi
srednjovjekovni izgrađeni objekt. Sudeći po skromnom pokretnom arheološkom
materĳalu, pretpostavljamo da je i starĳa kula nastala najranĳe u 14. i/ili početkom
15. stoljeća, bez obzira na to što način klesanja i korištenje klesanaca pri gradnji zida
prostorĳe načinom gradnje posve odgovaraju gotičkoj fazi obližnje krbavske stolnice
sv. Jakova, odnosno kraju 13. i početku 14. stoljeća. U veoma kratkom roku građena
je mlađa, veća kula, a istodobno su se podizali obrambeni perimetralni zidovi, što
dovodimo u vezu sa sve češćim osmanlĳskim prodorima/pohodima.
Osim vojnoga karaktera, Udbina je bila i stambeni prostor moćnih vlasnika grada,
Kurjakovića, i posljednjega muškog potomka Ivana Karlovića, koji je nakon uzaludnih
opiranja osmanlĳskim prodorima napušta u prvim desetljećima 16. stoljeća te 1531.
umire u svojem gradu Medvedgradu.
U proteklih pet sezona istraživanja otvorena je tek neznatna površina udbinskoga
grada, stoga će daljnja istraživanja svakako iznĳeti nove činjenice i eksplicitnĳe
determinirati odnos između “donjega” i “gornjega” dĳela grada.
38
Zahvaljujem kolegi dr. sc. Tomislavu Šeparoviću na determinacĳi.
39
Centenional, Lucius Domitius Aurelianus, rimski car 270. – 275. godine.
40
Konzervacĳski zahvati arhitektonskih ostataka, koji prate sezone iskopavanja, vode se parametrima
zaštite, ostavljajući mogućnost završne rekonstrukcĳe u okviru buduće prezentacĳe.
444
Tatjana Kolak
Archaeological excavations of the old castle of Udbina (2008 - 2012)
Summary
On the slightly risen and very easily defended northern edge of the hill on which present day
city of Udbina is situated, there is the locality named Gradina (▲ 849). This locality is situated
on the very top of the rocky upli under which the Krbava field is divided in two parts. Eastern
part leads to Visuć and Kozja Draga, while the second part leads to south towards Kurjak and
Komić. Therefore, the Gradina is situated on the location of the excellent control of those parts
of Krbava field. This location was inhabited from the prehistoric period, which was confirmed
by the results of the archeological excavations on the northern part of the defense wall, and the
excavated items are dated in the Iron Age, that is in the period between the 8th and the 5th century
BC. This position was also used in the Roman period what can be confirmed by the founding
of two cententionals from the 3rd century. The life on this position was continued in the middle
of the 14th century, if not even in the end of the 13th century, what still has to be proven by the
excavation of the so far intact layer of the first phases of the building of the stronghold of the
counts Kurjakovići. The excavations conducted a er 2008 were focused on the upper area of the
hill (preliminary named “upper city”) with the circular tower of the diameter of 7m (external
diameter of 11m). Bellow of this round tower on its western and northern external side the
foundation of even older circular tower was found. This older tower was connected with the
inner room with smooth daub flooring. The dimensions of the both towers are almost identical,
although the older one is slightly smaller. On the northern part of the older tower the remains
of the stairs which had lad to tower were found. Furthermore, several excavation probes were
open on the northern slope just beside to the remains of the entrance of the outer wall. Near to
the inner part of the wall the remains of the burned beams and huge iron axle pins were found.
These founding indicate the possibility of the existence of the wooden console and/or the room
for guards. Besides the western part of the entrance of the outer wall the carved remains of fire
place were found also. Furthermore, in order to alleviate the hill slope, the shallow staircase
was made of compact boulder. The excavated moveable material is very various and it ranges
from numerous construction tools as well as axle pins and staples, to the various weapons and
military equipment (rifle barrels, lead bullets, stone cannon bullets, spurs…). Finally, the various
ceramic, glass and bronze dishes were also founds, and these artefacts are evidence of the civil
life in Udbina castle in the period between the 15th and the 17th century.
Key words: Udbina, Gradina, the Middle Ages, castle, old city, Kurjakovići
445
Marina Šimek
Od bilješke jednoga povjesničara do arheološkoga nalaza*1
Iako je brdo Humščak jugozapadno od Varaždina evidentirano kao arheološko

nalazište još 2001., istraživanja koja su započela probnim sondiranjem provode se
tek od 2010. godine. Poticaj za temeljite preglede terena dala je jedna bilješka u kojoj
se spominje čardak na Humu. Početkom arheološke kampanje uspjelo se, uz analize
raznih terenskih i toponomastičkih pokazatelja, locirati mogući položaj spomenute
straže. U radu se donose rezultati dvĳu sezona istraživanja, koji pokazuju da je
čardak bio podignut na pretpostavljenom položaju na zapadnom vrhu Humščaka.
Analiza arhitektonskih struktura i brojne pokretne građe upućuje na skroman
svakodnevni život posade tĳekom 16. stoljeća.
Ključne rĳeči: Hum, Humščak, čardak, protuturski objekt, drvena arhitektura,
arheološki nalazi, rani novi vĳek
Početak
Milan Kruhek, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća, bilješka:
406. U svojem naputku kralj Ferdinand spominje još neke utvrde o kojima povjerenstvo
ništa ne govori. Kralj spominje Lovrečinu, koju bi trebalo utvrditi i zaposjesti stražom.
Spominje Bolč zapušteni turanj nasuprot Čazmi, i još dvĳe straže, dva drvena čardaka na
Humu i Čejnovi. Instruction, nav. izvor.
Počnimo od Čejnove iz bilješke 406 – to je današnje Čanjevo na krajnjim zapadnim

obroncima Kalnika, u jugoistočnom dĳelu Varaždinske županĳe. Kompleks utvrde
Čanjevo arheološki se istražuje već nekoliko godina, no čini se da nedoumice oko
spomena Čanjeva kao čardaka i materĳalni ostaci na terenu, koji pokazuju da se ne radi
o stražarskom mjestu nego o utvrdi, još čekaju svoje rješenje, a njega će sigurno razotkriti
*
Nakon predaje rukopisa u prosincu 2012.g. provedene su još dvĳe istraživačke kampanje kojima
je potvrđen položaj čardaka, a raznovrsni nalazi upotpunili su sliku svakodnevnog života u vojnom
objektu. Arheološka istraživanja se nastavljaju.
Jedan je povjesničar u istraživačkom trenutku, možda i ne znajući, postavio svoj putokaz; a pomno
prateći povĳesne putokaze s pogledom usmjerenim ka zemlji, može se stići i do arheološkoga odredišta.
Ovo arheološko odredište otkriveno na čudesnom brdu neka bude dar slavljeniku.
447
daljnja iskopavanja.1 Drugi čardak koji se spominje onaj je na Humu. Selo staroga imena
Hum, a danas Breznički Hum, udaljeno od Varaždina oko 25 km prema jugozapadu,
nastalo je spajanjem sela Hum dolnji i Hum gornji, kako ih još 1866. u svojem Miestopisnom
riečniku spominje Vinko Sabljar.2 Podatak o čardaku na Humu, važan za istraživanja
protuturskoga razdoblja na ovom prostoru,3 zabilježen je i podcrtan kao mogući putokaz
2006., u vrĳeme realizacĳe projekta Bastion, a četiri godine poslĳe krenulo se njegovim
tragom.4
Zemljopisne osobitosti
Izduženo i relativno pravilno brdo Humščak sastavni je dio reljefa jugozapadnoga
dĳela Varaždinske županĳe, odnosno mikroregĳe sjeverno od Brezničkog Huma. Prirodni
krajolik toga područja obilježavaju brežuljci i brda apsolutne visine od 150 do 300 m,
koji pripadaju krajnjim zapadnim izdancima Kalničkoga gorja (sl. 1). Šumom obrasli
Humščak, sa smjerom pružanja otprilike istok-zapad i visinom od 370 m, dominira u
valovitom pejzažu nepravilnih udolina i uzvisina. Brdo se za više od 70 metara diže
iznad okolnoga terena i prvih padina. Izvrstan strateški položaj, mogućnost kontrole
širokoga okolnog područja te zadovoljavajući uvjeti života u bogatom prirodnom okolišu
s nekoliko izdašnih vodenih tokova osobitosti su koje na mnogim mjestima, pa tako i na
Humščaku, upućuju na postojanje arheološkoga nalazišta. Brdo se kao prirodna barĳera
uzdiže iznad naselja Gornji Hum, oko 2 km sjeverozapadno od glavne prometnice
Varaždin – Zagreb (sl. 2). Cesta se u osnovnom pravcu poklapa s pružanjem znatno
starĳe, antičke prometnice, a ista se trasa zasigurno koristila i u pretpovĳesno vrĳeme.
U svakom slučaju, s vrha Humščaka moglo se pratiti kretanje na većim udaljenostima i
na širokom prostoru prema sjeveru, zapadu i jugu, a jedina se istočna komunikacĳa, ona
dolinom Lonje, mogla nadzirati s nešto nižega, izduženoga prirodnog hrpta poznatog
pod nazivom Greda. Dolina uz korito Lonje nĳe od najstarĳih vremena imala samo
ulogu prirodne komunikacĳe smjera sjeverozapad-jugoistok, nego je rječica stoljećima
opskrbljivala stanovništvo kvalitetnom pitkom vodom; još je i danas jedan od izvora uz
cestu Paka – Podrute mjesto gdje stanovnici i prolaznici uzimaju vodu za piće.
1
Janja SEKULA, “Povĳest posjeda Čanjevo”, u: Luka Bekić (ur.), Utvrda Čanjevo – istraživanja 2003–2007
(Visoko: Općina Visoko – Hrvatski restauratorski zavod, 2008), 30-32.
2
Marĳa BENČIK – Stjepan HAJDUK – Ivan RABUZIN (ur.), Kotar Novi Marof: pabirci iz knjige Vinka Sabljara
(Novi Marof: Matica hrvatska Novi Marof – Zavičajni muzej Varaždinske Toplice, 2000), 4.
3
Objekt u Humu spominju npr. Neven BUDAK, Gradovi Varaždinske županĳe u srednjem vĳeku (Zagreb
– Koprivnica: Nakladna kuća “Dr. Feletar”, 1994), 117; Mirela SLUKAN ALTIĆ, Povĳesni atlas gradova
5 – Varaždin (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Državni arhiv Varaždin, 2009), 61-62;
SEKULA, “Povĳest”, 31-32.
4
Projekt Bastion pod nazivom “Gradovi uz Dravu otvaraju svoje utvrde” trajao je od 2006. do 2008., a
tema su bile fortifikacĳe Varaždina i Maribora te djelatnost graditelja Domenica dell’Allĳa. O projektu
Bastion vidi Marina ŠIMEK, “Varaždin – Stari grad”, Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006 (2007), 147-150;
Marina ŠIMEK, “Arheološka istraživanja varaždinske utvrde i projekt Bastion”, Podravina 7/13 (2008),
5-21; Marina ŠIMEK, “Arheologĳa bedema i opkopa”, u: Iz srednjega u novi vĳek – varaždinski Stari grad i
projekt Bastion, katalog izložbe (Varaždin: Gradski muzej Varaždin, 2008), 19-31.
448
Marina Šimek ▪ Od bilješke jednoga povjesničara do arheološkoga nalaza
Istraživanje
Strateški položaj i morfološke osobitosti Humščaka upućivali su i na njegov
arheološki potencĳal, pa je 2001. proveden prvi pregled terena, kojim su evidentirani
određeni površinski nalazi, no oni tada nisu bili kronološki determinirani jer za to nĳe
bilo dovoljno podataka. Humščak je upisan u muzejsku dokumentacĳu kao lokalitet
(tada) nepoznate starosti na kojem će trebati obaviti pokusno sondiranje. Sljedećih godina
arheološka su se istraživanja provodila prĳe svega na ugroženim nalazištima kojima je
prĳetila devastacĳa, pa je Humščak čekao svoja bolja vremena.
No, proučavanjem literature o Vojnoj krajini, a vezano uz dvogodišnji projekt
Bastion, zamĳećena je spomenuta bilješka, kojoj se posvetilo i više pozornosti nego što je
to zahtĳevalo samo pažljivo čitanje. Pregledana je terenska dokumentacĳa o Humščaku
iz 2001., pa iako u tom trenutku nisu postojale nikakve čvrste poveznice između brda
i spomenutog objekta, ipak se misao o toj vezi nĳe mogla zanemariti. Uz uvjerenje da
je Humščak iznimno pogodno mjesto, čak najbolje na ovom području, za nadgledanje
okolnoga prostora, ali i za sklanjanje u opasnim situacĳama, te uz otvorenu mogućnost
da je Hum = Humščak = mjesto čardaka, obavljeno je 2010. višednevno rekognosciranje.
Prikupljeni su površinski nalazi iz pretpovĳesti, antike i kasnoga srednjeg / ranoga
novog vĳeka, zabilježene su određene mikrolokacĳe s pretpostavljenim arheološkim
potencĳalom te određeni položaji za pokusno sondiranje, koje je uskoro i provedeno.
Jedna je pozicĳa na Humščaku provjerena pokusnim sondama bio krajnji zapadni
dio vršnoga platoa. Na to su mjesto upućivale određene osobitosti u konfiguracĳi terena
(sl. 3): blago povišeni položaj u obliku humka5 te široka terasa na strmoj sjevernoj padini
brda,6 ali i površinski nalazi dĳelova opeka, grumena pečene zemlje i ulomaka kućne
keramike rađene na brzom kolu.7 Terasasto proširenje svakako je barem djelomično
oblikovano ljudskom intervencĳom; po sredini se nazire izdužena depresĳa nalik na
grabu. Terasa je mogla služiti kao prilaz do određene točke podno vrha – upravo je u tu
svrhu i danas koristi lokalno stanovništvo – ili, što je vjerojatnĳe, kao dodatni fortifikacĳski
sklop, možda s palisadom. Komadi opeka, nepravilni grumeni pečene zemlje, neki i s
otiscima granja i pruća, kao i fragmenti lonaca rađenih na lončarskom kolu markirali
su zapadni vrh Humščaka kao mogući položaj čardaka. Međutim, ti elementi isto tako
mogu pripadati i bilo kojem drugom boravišnom, stambenom ili naseobinskom objektu
kasnoga srednjeg i ranoga novog vĳeka.
Prikupljanje podataka pri svakom rekognosciranju podrazumĳeva i toponomastičku
analizu. I na Humščaku postoje određeni toponimi – indikatori arheološkoga lokaliteta.
Toponim Pri gradu odnosi se na više šumskih parcela na zapadnom dĳelu vršnoga
platoa, gdje je, kako se to usmenom predajom prenosi u domaćem stanovništvu,
5
Ovaj blagi humak, površinski prekriven velikom količinom lomljenoga kamena kakvog se nalazi na
cĳelom Humščaku, jedva se nazirao u gustoj šumi ispod raslinja i srušenoga granja.
6
Terasasto proširenje do sada se nĳe istraživalo, ali je i na tom dĳelu predviđeno arheološko iskopavanje.
7
Marina ŠIMEK, Breznički Hum, Humščak, Izvještaj o rekognosciranju i probnom sondiranju 2010. g.
(Gradski muzej Varaždin, arhiva Arheološkog odjela).
449
nekada davno stajao grad. Gospodarske zgrade, kućice za služinčad i konjušnice, tako
pričaju domaći, nalazile su se na prostoru udomaćenoga naziva Zagrad (Za gradom),
a to je već spomenuta široka terasa na sjevernoj padini niže vrha. Dakle, taj je prostor,
na neki način obilježen konfiguracĳom terena, površinskim arheološkim materĳalom i
toponimima, odabran za sustavna istraživanja. Nakon probnoga sondiranja slĳedile su
dvĳe istraživačke kampanje, a druga je završila prĳe kratkog vremena8.
Rezultati
Iako velika količina pokretne arheološke građe još nĳe obrađena, a to se prĳe svega
odnosi na fragmentirano keramičko posuđe i pećnjake, koji su najbrojnĳi nalazi, ipak se
pregledom, sortiranjem i determinacĳom dĳela materĳala, a i stratigrafskim odnosima
već sada može uspostaviti veza između pokretnih nalaza i u tragovima očuvanog
objekta kojem su posredno pripadali. Tragovi objekta konstatirani su u sondi IV (IVA
i IVB) površine oko 40 m², istraživanoj kroz dvĳe sezone, nakon što u dvĳe sonde koje
su prethodile nisu zabilježeni relevantni pokazatelji. Za prepoznavanje nalaza odnosno
objekta posebno su važne arhitektonske strukture, no one su, nažalost, zbog prirodnih
uvjeta na ovom terenu samo fragmentarne. Gusta šuma, korĳenje drveća, tanak humusni
sloj i odluka da se arheološkim iskopavanjem neće uništavati drveće otežavaju istraživanje
i utječu na lošu očuvanost pokretnih i nepokretnih nalaza (sl. 4 i 5). U takvim uvjetima,
kada se sonde planiraju prema raspoloživom slobodnom prostoru ili se “provlače” između
drveća, nĳe uvĳek moguće postići najbolje rezultate. Ipak, na relativno velikoj istraženoj
površini evidentirane su određene strukture, svakako bitne za tumačenje objekta na ovom
položaju, ali i neke kojima funkcĳa za sada nĳe utvrđena, ali im je određena vremenska
pripadnost. Ukratko, svi nalazi iz gornjih slojeva sonde IV mogu se okvirno pripisati
samom kraju 15. i (ili) 16. stoljeću. Preciznĳa kronološka pripadnost pojedinih nalaza neće
se moći odrediti ni po završetku obrade jer su mnogi predmeti kronološki neosjetljivi, u
nepromĳenjenom su obliku bili u uporabi duže razdoblje.9 Možda će se vrĳeme njihova
korištenja moći preciznĳe odrediti uz pomoć povĳesnih izvora.
Uzimajući u obzir stratigrafsku situacĳu i otkrivene ostatke građevinskih struktura,
u ovoj fazi istraživanja mogu se iznĳeti određene pretpostavke:
1. Istražnom sondom obuhvaćen je prostor ispod nekog drvenog, višeg objekta kojem,
međutim, za sada nĳe poznata visina, a ni njegov tlocrt. Da se doista radi o drvenoj gradnji
zaključuje se na temelju velike količine otkrivenih željeznih kovanih čavala različitih
dužina i oblika glave (sl. 6). Deformacĳe na nekima od čavala pokazuju da su oštećeni pri
8
Marina ŠIMEK, “Humščak iz dana u dan otkriva sve svoje tajne”, Humski vjesnik 1/1 (2011), 7-9; Marina
ŠIMEK, “O jednom novootkrivenom arheološkom nalazištu”, u: Miroslav Klemm (ur.), Hrvatske obljetnice
(Varaždin: Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja”, Zmajski stol Varaždin, 2012), 103-114.
9
To se prĳe svega odnosi na zdjelaste pećnjake četvrtastoga otvora; u uporabi su svakako od 14. stoljeća,
vjerojatno i prĳe, a u udaljenim i izoliranim područjima u istom obliku koristili su se sve do početka 20.
stoljeća. O razvoju peći i pećnjaka: “Razvoj peči in pečnic”, u: Mitja Guštin (ur.), Ljubljanski grad – Pečnice,
Archaeologia historica Slovenica 1 (1994), 53-59.
450
zabĳanju u tvrdo drvo. Na čavlima nema tragova gorenja ni paljevine, pa objekt koji su
oni povezivali nĳe stradao u požaru. Ni u arheološkim slojevima istraženim dosadašnjim
radovima nisu registrirani ostaci gorenja koji bi upućivali na požar. Tragovi drvene građe,
možda urušene nakon njezina funkcioniranja, nisu nađeni, što može biti povezano s
veoma plitkim kulturnim slojem u kojem su brzo propali predmeti od organske materĳe.
Štoviše, nemali broj nalaza pronađen je na samoj površini šumskoga terena, ispod lišća.
Na hodnoj površini iz vremena kada je objekt bio u funkcĳi evidentirana je gotovo
pravilna četvrtasta površina dimenzĳa 80 cm × 100 cm, debljine do 8 cm, koja se sastojala
od pepela, crveno pečene zemlje i sitnih komada drvenoga ugljena. Kako sloj ispod nje
nĳe bio nagoren, zaključuje se da se radi o ostatku peći koji je iz gornjeg nivoa pao na
tlo. Indikativno je da su u višem sloju oko ovoga mjesta pronalaženi brojni jednostavni
zdjelasti pećnjaci četvrtastoga otvora. Takav kontekst govori da je iznad mjesta nalaza
nakupine pepela, pečene zemlje i ugljena bila prostorĳa s ognjištem ili peći te da se u
nekom trenutku prostorĳa urušila i njezini su ostaci završili na tlu ispod objekta. Pri
čišćenju te nakupine pomišljalo se da su spomenuti ostaci možda dospjeli na tlo kao
materĳal odbačen nakon čišćenja ili popravka peći. No, otpad prikupljen čišćenjem i
izbačen iz prostorĳe sigurno ne bi zadržao pravilan četverokutni oblik.
2. Građevinske strukture otkrivene u istražnoj površini fragmentarne su te im
funkcĳa za sada uglavnom nĳe definirana, no evidentno je da su sve bile u funkcĳi u
istom razdoblju. Možda u njihovoj izgradnji postoje određeni manji vremenski razmaci,
ali oni u sadašnjoj fazi istraživanja nisu prepoznati. Kameni zid (SJ 09)10 očuvan je u
dužini od 2 m, širina mu je oko 65 cm, a zatečena visina oko 60 cm, uz napomenu da
prĳe iskopavanja nĳe bio vidljiv iznad tla. Građen je od lomljenoga lokalnog vapnenca
vezanog žućkastom žbukom (sl. 7). Smjer pružanja je sjever-jug. Na sjevernom dĳelu zid
je građevinski završen, taj je završetak jasno vidljiv, a južni mu se dio gubi ispod korĳenja
većega drveta, pa se smjer pružanja dalje ne može pratiti. Možda je skretao prema
istoku, no to se ne može sa sigurnošću tvrditi jer u sloju humusa i u sloju ispod njega
nĳe bilo nikakvih čvrstih struktura koje bi dokazivale ostatke arhitekture. Od sjevernoga
završetka zida dalje prema sjeveru pruža se popločenje od većega neobrađenog kamenja
položenog na zemlju bez veziva. Ova SJ izgleda kao provizorna staza popločena zbog
lakšega kretanja po blatnom terenu. Od staze (SJ 11) nastavlja se prema istoku SJ 10. To
je estrih, žbukana podnica ili supstrukcĳa dimenzĳa 140 cm × 140 cm, debljine do 15 cm,
za sada nepoznate funkcĳe. Položaj tih trĳu stratigrafskih jedinica (zid, estrih i kameno
popločenje) upućuje na njihovu međusobnu vezu i građevinsku cjelovitost te ih određuje
kao dio objekta – možda pomoćni ili radni prostor uz objekt ili ispod njega.
3. I dva ukopa otkrivena 2012. mogu se interpretirati kao ostaci objekta. To su dvĳe
rupe, obje okomito ukopane u geološku podlogu terena, obje podjednakih dimenzĳa
(promjer oko 25 cm, očuvane dubine: 45 cm, odnosno 25 cm). Jedna je otkrivena na
10
SJ je oznaka za stratigrafsku jedinicu, odnosno za svaki sloj ili tvorevinu uočenu na arheološkom
nalazištu, bez obzira na to radi li se o djelovanju prirode ili čovjeka.
451
sjevernom dĳelu istražne površine (sl. 8), a druga se nalazila u južnom proširenju sonde.
U te su rupe bili uglavljeni drveni stupovi – nosači. O konstrukcĳi koju su nosili ili
podupirali ne može se ništa zaključiti jer su otkrivena samo dva mjesta za stupove, i
to na relativno velikoj međusobnoj udaljenosti (gotovo 7 metara), a uz to nisu u istoj
linĳi. Budući da se dva stupa na utvrđenim mjestima ne mogu konstrukcĳski povezati,
zaključuje se da su na istom prostoru morali postojati i drugi stupovi-nosači, ali njihovi
tragovi ovim istraživanjem nisu otkriveni. Planiranim širenjem istražne površine u
smjeru istoka vjerojatno će se detektirati i drugi ukopi iste funkcĳe. Za preciznĳu datacĳu
drvenih stupova važan će biti uzorak drva izvađen iz južnoga ukopa.11
4. Na prostoru istraživanja, ali i na površini terena oko sonde, pronađene su opeke,
ali fragmentarno očuvane. Ni jedna nĳe cĳela, pa se potpune dimenzĳe ne mogu sa
sigurnošću odrediti (širina je neujednačena, od 12 do 14,5 cm, a debljina 6,5 cm). Prema
nalazima opeka iz objekata kasnoga srednjeg i ranoga novog vĳeka, a na temelju usporedbi
odnosa njihovih neujednačenih dimenzĳa, ipak se može uz manja odstupanja odrediti
vjerojatni najčešći format opeka korištenih na Humščaku12. To su mogle biti dimenzĳe 6,5
cm × 12-13 cm × 26-28 cm, jer je poštovani omjer stranica bio 1 : 2 : 4 uz uzimanje u obzir
debljine sudarnica odnosno vezne žbuke13. Opeke su tvrdo pečene, nemarne izrade, sa
šupljinama nastalim zbog lošeg ispunjavanja drvenoga kalupa glinom, na površinama
se vide otisci dasaka od kojih su bili izrađeni kalupi. Do razlika u dimenzĳama moglo
je doći zbog neujednačenih veličina kalupa ili zbog različitog stezanja gline prilikom
sušenja i pečenja. Ta vrsta građevnoga materĳala pronađena je isključivo u sekundarnom
položaju, u zid SJ 9 nĳe bila ugrađena ni jedna opeka. Zbog takvih okolnosti nĳe poznata
konstrukcĳa, struktura ili objekt u koji su opeke prvobitno bile ugrađene. Još se jedna
veća skupina nalaza može pripisati građevinskim ostacima objekta. To su veći grumeni
crvene do crne pečene zemlje, kojima je jedna strana zaglađena, a na drugoj se, ovisno
o lomu, ponekad vide otisci grana ili pruća (sl. 9). Ti su masivni komadi dĳelovi maza
ili lĳepa kojima su bili premazani i učvršćeni zidovi napravljeni od drvene građe ili pak
ponekad ostaci jednostavnih zemljanih podova. Upravo je na temelju takvih nalaza,
prikupljenih na površini još 2001., Humščak evidentiran kao arheološko nalazište.
Nažalost, u istraženoj sondi grumeni lĳepa nisu pronađeni u prvobitnoj funkcĳi nego su
predstavljali urušenje, pa im je položaj bio sekundaran.
5. U svim slojevima sonde IV koji su nataloženi u vrĳeme kasnoga srednjeg /
ranoga novog vĳeka pronađen je raznoliki pokretni materĳal okvirno iste vremenske
pripadnosti14.
11
U vrĳeme pisanja ovoga teksta uzorak drva pripremao se za analizu metodom C 14 u Laboratorĳu za
mjerenje niskih radioaktivnosti Instituta “Ruđer Bošković” u Zagrebu.
12
Zorislav HORVAT, “Opeke u srednjovjekovnim gradnjama u okolici Bjelovara”, Izdanja HAD-a 21 (2003),
145-154.
13
HORVAT, “Opeke”, 148.
14
Pokretne nalaze može se ugrubo podĳeliti na: keramiku (posuđe), pećnjake, tehničko željezo (čavli,
klinovi), ostale željezne predmete (oružje, konjska oprema, dĳelovi odjeće, alat), olovne nalaze (municĳa-
452
Kako materĳal još nĳe obrađen, na ovome mjestu predstavljaju se samo oni predmeti
koji će biti važni za određivanje funkcĳe cjelokupnog nalaza odnosno objekta te za
njegovu datacĳu. Najbrojnĳi su fragmenti kuhinjske keramike, a od oblika su najčešći
lonci (sl. 10). Rađeni su na brzorotirajućem kolu, stĳenke su im relativno tanke, dna
ravna, rubovi razgrnuti, često široki ili višestruko profilirani, ponekad zaobljeni. Posuđe
je pečeno redukcĳski, pa je boja zagasito siva do crna ili nešto svjetlĳa sivo-smeđa. Lonci
slično oblikovanih rubova poznati su s burga Vrbovec kod Klenovca Humskog, a prema
sloju u kojem su nađeni te prema tipološkim karakteristikama datirani su u drugu
polovinu 15. i u 16. stoljeće, uz opasku da se keramički proizvodi tih razdoblja teško
mogu odvojiti15. Među mnoštvom obične kućne keramike namĳenjene svakodnevnoj
uporabi ističu se i malobrojni ulomci kvalitetnĳega i luksuznĳega keramičkog posuđa:
fragment majolike i dĳelovi zeleno cakljene čaše na širokoj stopi, dekorirane višestrukim
žigosanim rombovima (sl. 11). Oblik čaše moći će se utvrditi tek nakon pregleda kompletne
keramičke građe i izdvajanja ostalih pripadajućih fragmenata. Zaobljenom formom,
više trbušastoga nego izduženoga oblika, čaša pokazuje karakteristike novovjekovnoga
proizvoda, pa bi se mogla pripisati 16. stoljeću, iako su motiv i tehnika dekoracĳe
naslĳeđe kasnoga srednjeg vĳeka i gotičkih čaša16. Motiv višestrukoga žigosanog romba
jedan je od brojnih dekorativnih elemenata primĳenjenih na čašama tipa Celje,17 ali je na
primjerku s Humščaka motiv rĳetko raspoređen, za razliku od starĳih gustih otisaka.
Takav raspored rombova, zaobljeni donji dio čaše, široka stopa i konačno zelena vanjska
i žućkasta unutarnja caklina opredjeljuju nalaz s Humščaka u rani novi vĳek, odnosno
u 16. stoljeće. Malobrojnim luksuznim primjercima posuđa pripadaju i ulomci stakla,
od kojih se dno male, vjerojatno dvokonusne boce može prema sličnim nalazima s
drugih lokaliteta datirati u kraj 15. ili u 16. stoljeće (sl. 12).18 Jedan od centara proizvodnje
dvokonusnih boca od prozirnoga bezbojnog stakla u to je vrĳeme bio Budim, gdje u
početku djeluju talĳanski majstori, a s vremenom su proizvodnju preuzeli domaći.19 S
obzirom na političke prilike, a i prema kvaliteti sirovine, možda je i mala staklena boca
do Humščaka stigla iz Budima. Pećnjaci pripadaju grupi tzv. tehničke keramike, a na
Humščaku su zastupljeni brojnim fragmentima koji čekaju obradu. Potvrđuju grĳanje
objekta pomoću peći, a do sada pronađenim brojem fragmenata zaključuje se da se
radilo o većoj peći. U najvećem su broju zastupljeni zdjelasti pećnjaci s kvadratičnim
projektili), staklo (luksuzno posuđe), brončane nalaze (pribadače, oplate).

15
Tatjana TKALČEC, Burg Vrbovec u Klenovcu Humskom (Zagreb: Muzeji Hrvatskog zagorja – Institut za
arheologĳu, 2010), 68-70.
16
Mitja GUŠTIN, “Celjske čaše”, u: Mitja Guštin (ur.), Srednjeveško Celje, Archaeologia historica Slovenica 3
(2001), 154-160.
17
Žigovi s rombičnim motivom opredĳeljeni su tipu VI žigova na čašama 15. stoljeća u Slovenĳi: GUŠTIN,
“Celjske čaše”, 149.
18
O primjercima iz Varaždina: Marina ŠIMEK, “Srednjovjekovno staklo iz Varaždina”, Archaeologia
Adriatica 4 (2011), 309-311.
19
Verena HAN, “Značaj nalaza stakla u Beogradskoj tvrđavi. Nova istorĳska i arheološka istraživanja
srednjovekovnog Beograda i Srbĳe”, Godišnjak grada Beograda 26 (1978), 174.
453
otvorom, prilično tankih stĳenki, raznih nĳansi sive, smeđe do oker i crvenkaste boje.
Njihovim ugrađivanjem u peć s otvorom prema van povećavala se grĳača površina.
Osim tog tipa nalazima su potvrđeni i dekorirani lukovičasti (s otvorom prema unutra)
(sl. 13, 14), polucilindrični (sl. 15) te necakljeni, ali bogato dekorirani ulomci pećnjaka
sa završnog vĳenca (sl. 16, 17). Taj primjerak oponašanjem arhitektonskih elemenata
pokazuje tipične karakteristike kasnoga gotičkog stila te ga je od svih nabrojenih tipova
najlakše vremenski odrediti. On će po načinu izrade pripadati samom kraju 15. stoljeća
ili je možda izrađen i nešto kasnĳe, ali uz zadržavanje starĳih stilskih karakteristika.
Raznolikost oblika pećnjaka možda sugerira da su u objektu na Humščaku postojale čak
dvĳe peći: jedna skromnĳe i jednostavnĳe izrade i druga ljepšega izgleda. S druge strane,
uzimajući u obzir uobičajene veličine čardaka ili straža predviđenih za smještaj i boravak
6-12 vojnika, postavlja se pitanje je li uopće bilo dovoljno prostora za smještaj dvĳu peći.20
U svakom slučaju, luksuznĳi pećnjaci mogli su pripadati peći zasebne prostorĳe kojom
se služila osoba višega statusa, a na takvu osobu upućuju i drugi skupocjenĳi predmeti
(staklo, majolika, brončana pozlaćena pređica i dr.). Od metalnih predmeta izdvajaju
se oni vojničkoga karaktera, npr. olovno puščano zrno – poluproizvod s ostatkom od
lĳevanja (sl. 18). Iako za sada na Humščaku nĳe nađen pribor za lĳevanje olovne municĳe,
po ovom se nalazu zaključuje da su se puščana zrna izrađivala na ovome mjestu. Naime,
da se municĳa dopremala s nekog drugog mjesta, ona bi kao proizvod sigurno bila
dovršena i spremna za uporabu. Željezne kovane potkovice najčešće pripadaju vojničkoj
obući (sl. 19). Funkcĳa im je bila pojačanje potpetica. Potkovice nisu rĳetki nalazi, poznate
su s mnogih nalazišta, a datiraju se uglavnom u 15. i 16. stoljeće, iako ih se nalazi i u
kasnĳem razdoblju.21 U isto se razdoblje može datirati i jedan predmet koji je sastavni
dio konjske opreme (sl. 20). To je željezna karika za pričvršćivanje sedla i razvođenje
remenja, koja upućuje na prisutnost konjanika na Humščaku, što se pak uklapa u
organizacĳu nadziranja i obavještavanja na različite načine i različitim sredstvima – pa
tako i prĳenosom vĳesti na konjima.22 Od ostalih metalnih nalaza, s obzirom na funkcĳu
razvrstanih u više potkategorĳa, treba spomenuti željezne pređice raznih oblika i
veličina. Sve do sada pronađene služile su za zatezanje i pričvršćivanje remenja na odjeći
ili obući. Šiljak strelice s tuljcem za nasad zbog malih se dimenzĳa ne može pripisati
vojničkomu oružju, nego se radi o strelici za luk, korištenoj u lovu (sl. 21). Zanimljiv
je i jedan minĳaturni nalaz – izvrsno očuvana brončana pribadača (sl. 22). U utvrdi
Bajča nedaleko od Nagykanizse pronađene su također pribadače, s ostalim brojnim i
20
Milan KRUHEK, Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb: Institut za
suvremenu povĳest, 1995), 36-37.
21
Hrvoje GJURAŠIN, Kasnosrednjovjekovna groblja općine Dugopolje (Split: Narodna knjižnica u Dugopolju
– Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, 2007), 6-8, 13; Laszlo VANDOR, “Die Metall-, Holz-
und Knochengegenstände von Witschawar”, u: Diether Kramer (ur.), Weitschawar – eine steierische Festung
in Ungarn (Graz: Historische Landeskommission für Steiermark, 2005), 95, 166; Mladen RADIĆ – Zvonko
BOJČIĆ, Srednjovjekovni grad Ružica (Osĳek: Muzej Slavonĳe, 2004), 127.
22
KRUHEK, Krajiške utvrde, 36.
454
raznovrsnim nalazima datirane u 16. i 17. stoljeće.23 Veći ih je broj poznat i iz Celja, gdje se
kao ukrasi za odjeću okvirno datiraju u kasni srednji i početak novoga vĳeka.24 Cjelovito
očuvana pribadača otkrivena je i na burgu Vrbovec kod Klenovca Humskog, a zasip
cisterne (SJ 76) iz kojega nalaz potječe datiran je u 15. i početak 16. stoljeća.25
Time repertoar pokretnih nalaza s Humščaka nĳe iscrpljen. Predstavljen je samo izbor
onih predmeta koji određuju vrstu otkrivenoga objekta, doduše očuvanog samo u tragovima,
te vrĳeme njegova funkcioniranja. Među brojnim skromnim predmetima svakodnevnoga
života ističe se tek nekoliko luksuznĳih nalaza. Očigledno su proizvodi strane provenĳencĳe
na Humščaku bili rĳetki, a prevladavali su oni koji oslikavaju svakodnevni život i vojnički
karakter objekta odnosno njegove posade početkom 16. stoljeća.
Slika 1. Položaj Humščaka
23
VANDOR, “Die Metall-, Holz und Knochengegenstände”, 95, 217.
24
Mitja GUŠTIN – Fabrizio BRESSAN – Bojana KOMPLET, “Kovinske najdbe iz Celja”, u: Srednjeveško
Celje, 240, 255-256.
25
TKALČEC, Burg Vrbovec, 150, 187, T. 29: 458.
455
Slika 2. Pogled na Humščak s juga
Slika 3. Zapadni dio brda s blagom uzvisinom, prĳe istraživanja
456
Slika 4. Istraživanje u sondi IV (2012.)
Slika 5. Radovi u sondi IV (2012.)

457
Slika 6. Kovani čavli raznih veličina, izbor
Slika 7. Građevinske strukture: zid, popločenje, žbukana podnica (2012.)
458
Slika 8. Ukop – rupa u koju je bio uglavljen drveni stup
Slika 9. Komadi lĳepa Slika 10. Fragmenti kuhinjske keramike
459
Slika 11. Ulomak kvalitetne cakljene i Slika 12. Dĳelovi staklenih posuda
dekorirane čaše
Slika 13. Lukovičasti pećnjak
Slika 14. Lukovičasti dekorirani pećnjak
Slika 15. Polucilindrični pećnjaci Slika 16. Fragment gotičkoga pećnjaka

in situ
460
Slika 17. Dĳelovi kasnogotičkih pećnjaka
Slika 18. Olovno puščano zrno – poluproizvod
Slika 19. Potkovica za obuću Slika 20. Karika za pričvršćivanje

konjskoga sedla
Slika 21. Vrh lovačke strelice Slika 22. Brončana pribadača
* Fotografije: Marina Šimek, Branimir Šimek, Davor Puar

461
Marina Šimek
From the note of one historian to the archaeological founding
Summary
Elongated and relatively strait the Humščak hill is the integral part of the relief of the south-
western part of the Varaždin County that is the integral part of the micro-region northern of
Breznički Hum. The landscape of this region is mostly composed of the hills and lower mountains
with the average altitude between 150 and 300 meters. Although covered by the forest, the
Humščak hill is dominant hill in the landscape and it straits from the east to west with the highest
peak at 370 meters. This is an excellent strategical position with great control of the neighbouring
areas and with plenitude of water resorts – all of this pinpointed the Humščak hill as a possible
archaeological site. First artefacts were recovered from the surface layers in 2001, but the first
archaeological probes were done in 2010, while full scale archaeological excavations started two
years later. It was the footnote no. 406 in the Milan Kruhek’s book “Krajiške utvrde i obrana
Hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća”, in which the čardak on the Hum hill was mentioned,
that brought the aention of the archaeologist, who conducted field surveying, archaeological
probing, topographic and toponomastic analysis in order to define the possible position of the
čardak on the Hum hill mentioned in the historical documents. During the two archaeological
campaigns on the presumable location of the čardak, the remains of the architectural sets as
well as numerous movable artefacts were found. In spite of the fact that excavated architectural
remains are only fragmental, the author argues that these remains confirm that on that position
the wooden object had existed. The excavated architectural remains were remains of the stone
wall, the stone covered passage, the flooring made of daub as well as two holes in the ground
used for the seling of the perpendicular wooden pillar. Among the movable artefacts, which
are still not processed, there are numerous iron nails, the examples of the simple ceramics,
the vast quantity of the plate stove tiles with square openings, as well as many other different
types of stove tiles from the upper coronal of the stove. Furthermore, the various metal artefacts
were also excavated such as lead bullets, horse equipment (ring for aaching the saddle), and
horseshoe, hunting arrow, buckle and bronze fibula. Finally, the luxurious artefacts are rare, but
two biconical glass boles, as well as glazed decorated glasses and a piece of faience. The spectra
of the artefacts very well fits in the everyday life of the 16th century guards that served on the
Humščak hill during the 16th century.
Key words: Hum, the Humščak hill, čardak, anti-Ooman stronghold, wooden architecture,
archaeological artefacts, early modern period
462
Krešimir Regan
Gornji grad kninske tvrđave
Autor u radu razmatra višestoljetnu povĳest Gornjega grada kninske tvrđave

na brdu Spas iznad istoimenoga suvremenog naselja u Dalmacĳi od njegova prvog
spomena u vrelima 950. godine. Na temelju analize vrela i relevantne literature
razmatra fortifikacĳske i arhitektonske promjene na ovom velikom obrambenom
kompleksu, osobito tĳekom kasnoga srednjeg vĳeka te za osmanske (1522. – 1688.)
i mletačke vladavine (1688. – 1797.).
Ključne rĳeči: Knin, plemićki grad, tvrđava, fortifikacĳska arhitektura
I. Uvod
Zahvaljujući svojemu političkom, upravno-administrativnom te geostrateškom
položaju tĳekom čitavoga srednjeg vĳeka Knin je “osigurao” trajno zanimanje hrvatskih
povjesničara, arheologa i povjesničara umjetnosti, a Domovinski ga je rat uzdignuo u
simbol hrvatske državnosti i pobjede nad srpskom agresĳom.
Mada se iz arhitekture Gornjega grada kninske tvrđave može zaključiti da je
ona tipičan primjer fortifikacĳske građevine baroknoga vojnog graditeljstva, o čemu
nam svjedoči kazamat Kalunerica (Kalunjerica) u sjevernom vrhu, dovoljan je samo
letimičan pogled na obrambene zidove da se prema njihovoj različitoj strukturi zaključi
da se taj veliki kompleks izgrađivao nekoliko stoljeća, a da su njegove građevinske
faze bile uvjetovane promjenom vojne doktrine, materĳalnim mogućnostima njegovih
gospodara te geostrateškim značenjem u određenom povĳesnom razdoblju.
Unatoč tomu što je barokna pregradnja dĳelom poništila rezultate prethodnih
građevinskih faza, gotovo ni na jednoj utvrdi u Hrvatskoj pojedine građevinske faze
nisu tako jasno vidljive te dĳelom dokumentirane pisanim i grafičkim izvorima kao
što je to slučaj s Kninom. Zahvaljujući tim sretnim okolnostima može se djelomično
rekonstruirati povĳesni razvoj današnjega Gornjeg grada velike kninske tvrđave.
Premda smo se u njegovoj izradi oslonili i na starĳa istraživanja,1 ovaj je rad
nastao kao rezultat vlastitih terenskih istraživanja te analize fotogrametrĳskih snimki
1
Stipe GUNJAČA, “Tiniensia archaeologica-historica-topographica II”, Starohrvatska prosvjeta, III. serĳa 7
(1960), 7-142; Nikola JAKŠIĆ, “Iz srednjovjekovne topografije Knina”, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru
20 (9) (1980-81), 43-52; Franjo SMILJANIĆ, “Nastanak i razvoj srednjovjekovnog Knina”, Radovi Filozofskog
fakulteta u Zadru 24 (11) (1984-85), 119-132; Nikola JAKŠIĆ, “Prilozi urbanizmu srednjovjekovnog Knina”,
463
utvrde, fotografija snimljenih za obnove utvrde tĳekom druge polovine 20. stoljeća
te povĳesnih veduta i planova, koji od prve četvrtine 16. stoljeća u kontinuitetu
registriraju transformacĳu srednjovjekovnoga plemićkog grada u osmansku utvrdu i
potom u mletačku baroknu tvrđavu (sl. 1).
Slika 1. Gornji grad Kninske tvrđave u pogledu s istoka (snimio Zvonimir Tanocki)
Tĳekom istraživanja kninskoga Gornjeg grada rabili smo određene sintagme koje
nisu izvorne. To se na prvom mjestu odnosi na sintagmu plemićki grad, koju koristimo
umjesto termina grad (lat. castrum, njem. burg, engl. castle, rus. gord, češ. hrad, polj.
zamek). Pod njom podrazumĳevamo utvrđeno prebivalište plemstva ili vladara,
hercega i bana na teže pristupačnom položaju posjeda, namĳenjeno boravku ili obrani,
kao i utvrđenje namĳenjeno zaštiti glavnoga mjesta županĳe. Tu smo sintagmu uveli
iz želje da za čitateljstvo napravimo jasnu distinkcĳu prema terminu grad, koji u
suvremenom hrvatskom jeziku veliki broj govornika koristi isključivo kao oznaku za
veće, kompaktno izgrađeno naselje.2
Izdanja HAD-a 15 (1990), 122-130; Petar ŽIVKOVIĆ, “Oblikovanje kninske tvrđave i grada do godine 1918”,
Kninski zbornik (Zagreb: Matica hrvatska, 1993), 96-123; Nikola JAKŠIĆ, Knin – hrvatska srednjovjekovna
prĳestolnica (Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, 1995); Mladen ANČIĆ, “Knin u razvĳenom i
kasnom srednjem vĳeku”, Radovi Zavoda za povĳesne znanosti HAZU u Zadru 38 (1996), 53-59; Paško PAIĆ,
Hrvatski kraljevski grad Knin (Šibenik: Poglavarstvo grada Knina – Matica hrvatska Knin, 1998).
2
“grad”, Hrvatska enciklopedĳa (dalje: HE) 4 (Zagreb: Leksikografski zavod “Miroslav Krleža”, 2002), 296-
298; “grad (vlastelinski g., zamak, burg)”, HE 4, 298-300.
464
Krešimir Regan ▪ Gornji grad kninske tvrđave
Dužni smo se osvrnuti i na različite nazive ove utvrde kroz povĳest. Kao što će se
vidjeti iz pregleda slikovne dokumentacĳe i pisanih izvora, o njoj je sačuvano obilje
svjedočanstava iz srednjega i novoga vĳeka, nastalih za hrvatske, ugarske, osmanske
i mletačke vladavine. Stoga nĳe čudno da se utvrda spominje na različitim jezicima
pod različitim imenima. Tako je bizantski car Konstantin VII. Porfirogenet naziva
utvrdom Kninom (kastron Tenen, oko 950.), a latinske je isprave najčešće bilježe kao
plemićki grad Knin (castrum Teniensi). Uz taj najraširenĳi naziv, 1368. kninski plemićki
grad još se nazivao starĳim plemićkim gradom Kninom (maioris castri Tiniensi) i velikim
plemićkim gradom Kninom (magno castro Tiniensi).3 Potkraj osmanske vladavine (1522.
– 1688.) spominje se pod imenom Unutrašnji grad (Ićizar; castello maggore deo Icizar,
1688.), a današnji su se nazivi Gornji kaštel (Castello maggore, 1688.), Fortica (Fortezza,
1688. i 1708.), Stari grad (Castel vecchio, 1746.), Kaštel Knin (castello de Tina, oko 1750.) i
naposljetku Gornji grad ustalili u talĳanskom prĳevodu za mletačke vladavine (1688.
– 1797.) nakon što se početkom 18. stoljeća stara srednjovjekovna i osmanska utvrda
našla interpolirana u baroknu tvrđavu. Stoga smo se u ovom radu odlučili za taj naziv.
Prilikom obrade povĳesti i arhitekture Gornjega grada kninske tvrđave kao
problem javilo se pitanje izgleda i veličine čitavog kompleksa kninske tvrđave te
geneze nastanka ove velike obrambene cjeline. Taj problem svakako zaslužuje posebnu
pozornost, čime izlazi iz okvira ovoga rada, pa će ovdje ostati samo spomenut.
II. Slikovni izvori

U istraživanju svake povĳesne građevine ili kompleksa veliku ulogu imaju
raznovrsni slikovni izvori, neovisno o tome jesu li perspektivni (vedute) ili tlocrtni
(planovi). To se posebno odnosi na istraživanje plemićkih gradova, koji su imali sreće
da zbog svojega geostrateškog značaja budu najprĳe predmetom interesa izviđača
i špĳuna, a potom vojnih inženjera koji su tĳekom ranoga novog vĳeka izradili niz
planova, veduta i drugih slikovnih priloga. Jedan od takvih kompleksa svakako je
Gornji grad kninske tvrđave.
Njegov najstarĳi crtež nalazi se na zemljovidu sjeverne Dalmacĳe i Like koji
je oko 1522. izradio mletački kartograf Maeo Pagano (sl 2). Iako se na prvi pogled
čini da ga prikazuje slobodnim umjetničkim stilom, bez uporišta u stvarnom stanju,
kada usporedimo taj prikaz s postojećim ostacima, vidjet ćemo da je on, unatoč
perspektivnim greškama, iznimno precizan u prikazivanju kninskih fortifikacĳa u
pogledu s jugozapada.
Crtežom dominiraju dvĳe utvrde. Na desnoj je strani prikazan Lab, koji se sastoji od
jedne velike i jedne manje kule, međusobno povezanih obrambenim zidom. Na lĳevoj
strani nalazi se plemićki grad Knin, koji se sastoji od najmanje trĳu kula, od kojih su dvĳe
– veća i viša u lĳevom dĳelu crteža, dakle u sjevernom uglu utvrde, te nešto niža kula
3
Lovre KATIĆ, “Ban Emerik Lacković otimlje dobra kninske biskupĳe (1368)”, Croatia sacra 3 (1932), 5-6.
465
u središnjem dĳelu crteža i utvrde – naslikane u drugom planu, dakle iza zapadnoga
obrambenog zida, na čĳem se južnom kraju i u vrhu utvrde nalazi treća i ujedno najmanja
kula. Sam zapadni obrambeni zid sastoji se od tri dĳela različite visine. Premda je takav
prikaz zapadnoga bedema neobičan, dovoljno ga je pogledati iz pravca rĳeke Krke s
Atlagića mosta i uvjeriti se da zbog praćenja konfiguracĳe terena i izlomljenosti on doista
ostavlja dojam sastavljenosti od nekoliko dĳelova različite visine.4
Slika 2. Plemićki grad Knin (danas Gornji grad) i Lab (danas Bandjera) na zemljovidu
Maea Pagana, oko 1522. (isječak)
S obzirom na to da je prostorni raspored svih dĳelova onodobnoga Knina pogođen,

čak i u perspektivi, nema razloga sumnjati u Paganovu preciznost i u prikazivanju
pojedinih detalja, poput visine kula, kruništa, rasporeda strĳelnica, prozora, vrata itd.,
o čemu ćemo raspravljati u drugom dĳelu.
Iduću skupinu slikovnih izvora čine crteži i planovi mletačkih izviđača, koji su
nastali u razdoblju od prvoga pada Knina pod mletačku vlast 1648. do konačnog
oslobođenja Knina od Osmanlĳa. Njihov nastanak možemo podĳeliti u tri skupine.
4
Između Laba i Knina prikazana je jedna manja kula na vrhu brežuljka te podno nje utvrda pravokutnoga
prostora. Premda su dosadašnji istraživači prikaz te kule izjednačivali s kulom Topana, a utvrdu s
fortifikacĳama srednjovjekovnoga kninskog naselja, vjerojatnĳe je da ti crteži ipak prikazuju utvrđeni
kompleks kule Gradac ili Torete. Naime, taj se kompleks doista sastojao od utvrđenoga i gotovo
pravokutnoga dvorišta i jedne kule podignute na klisuri neposredno iznad njega, a njegovi se ostaci
nalaze na zapadnoj padini brda na kojemu leži kninska tvrđava, i to upravo na mjestu gdje ih Pagano
crta – blizu rĳeke Krke i između plemićkoga grada Knina (današnji Gornji grad) i Laba (današnja tvrđava
Bandjera). Radi ostvarivanja perspektive, Pagano je Lab i Gradac prikazao većim, a plemićki grad Knin
manjim. Ako prihvatimo takvo tumačenje Paganova crteža, onda je kninsko naselje prikazano, što je i
logično, tek u desnom dĳelu crteža, podno padina na kojima leži Lab s nekoliko kuća te jednom snažnom
kulom, koja je branila pristup današnjem Atlagića mostu. Sama kula prikazana je najvišom u odnosu na
sve ostale kule kninskih utvrda, što opet govori u prilog tezi da je autor crtanjem njemu bližih građevina
i kompleksa većim i višim pokušao dočarati perspektivu. Mirela SLUKAN-ALTIĆ, “Krka kao razdjelnica
velikaških gradova Šubića i Nelipčića na karti Matea Pagana nastaloj oko 1522. godine”, Ekonomska i
ekohistorĳa 3/3 (2007), 52-53; Miljenko LAPAINE – Ivka KLJAJIĆ, “Pagano, Maeo (Mateo, Matheo)”,
Hrvatski kartografi / Biografski leksikon (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2009), 435-436.
466
U prvoj se nalaze vedute i planovi nastali neposredno prĳe prvoga pada Knina pod
mletačku vlast 1648., u drugoj prikazi izrađeni između 1648. i neuspješne mletačke
opsade Knina 1653., te naposljetku u trećoj slikovni prikazi Knina nastali 1688.
godine. Ono što povezuje sve tri skupine jest činjenica da naoko djeluju bez uporišta
u stvarnosti. Unatoč tomu, veoma su pouzdani u sažimanju podataka o jačini utvrde,
što odaje njihove naručitelje – mletačke vojne stratege. Ta nam je skupina zanimljiva i
zato što detaljno dokumentira podizanje vanjskoga obrambenog zida, koji uz znatne
pregradnje još uvĳek stoji te zatvara kninsku tvrđavu s istočne strane.
Posljednju i ujedno najvažnĳu skupinu slikovne dokumentacĳe čine vedute i
planovi nastali od 1688. do 1711. na kojima je zabilježena transformacĳa osmanske
utvrde u baroknu artiljerĳsku tvrđavu. Ono što ih posebno karakterizira jest da su
planovi i po današnjim građevinskim standardima veoma kvalitetni i precizni, a
samim time iznimno korisni u rekonstrukcĳi pojedinih građevinskih faza Gornjega
grada kninske tvrđave. S obzirom na to da su sve korištene vedute i planovi objavljeni,5
ovom ih prilikom nećemo pojedinačno
navoditi nego ćemo se usredotočiti na one
za koje držimo da su najkorisnĳi za ovu
raspravu. To se posebno odnosi na vedute
koje prikazuju Knin iz bočne perspektive u
pogledu s istoka. (Sl. 3, 4 i 5)
Slika 3. Planovi Gornjeg grada iz 1648. godine

(1, 2 i 3), 1688. godine (4, 5 i 6), 1708. godine
(7) te druge pol. XX. st. (8 i 9) (izradio Krešimir
Regan prema predlošcima objavljenima u:
Paško PAIĆ, Hrvatski kraljevski grad Knin
(Šibenik: Poglavarstvo grada Knina i Matica
hrvatska Knin, 1998); Bosiljka BEZIĆ,
„Prilozi poznavanju kninske tvrđave“, Prilozi
za povĳest umjetnosti Dalmacĳe (Fiskovićev
zbornik 2) 22(1980), 137–150; Knin na starim
razglednicama i vedutama (Knin: Grad Knin i
Kninski ogranak Matice hrvatske, 2011).
5
Bosiljka BEZIĆ, “Prilozi poznavanju kninske tvrđave”, Prilozi za povĳest umjetnosti Dalmacĳe (Fiskovićev
zbornik 2) 22 (1980), 137-150; PAIĆ, Hrvatski kraljevski grad Knin; Mirela SLUKAN-ALTIĆ, Kartografski
izvori za povĳest Triplex confiniuma (Zagreb: Hrvatski državni arhiv – Zavod za hrvatsku povĳest Odsjeka
za povĳest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2001); Mirela SLUKAN-ALTIĆ, Povĳesna geografija rĳeke
Krke – kartografska svjedočanstva (Šibenik: Javna ustanova Nacionalni park Krka, 2007); SLUKAN-ALTIĆ,
“Krka kao razdjelnica”, 52-53; Mirela SLUKAN-ALTIĆ, “Razvoj gradova oko rĳeke Krke”, Građa i prilozi
za povĳest Dalmacĳe 21 (2006-2007), 207-222.
467
Slika 4. Pogled na istočno pročelje Gornjeg grada iz 1648. godine (1 i 2), između
1653. i 1688. godine (3), 1688. godine (4 i 5), 1708. godine (6) te druge pol. XX. st.
(7) (izradio Krešimir Regan prema predlošcima objavljenima u: Paško PAIĆ, Hrvatski
kraljevski grad Knin (Šibenik: Poglavarstvo grada Knina i Matica hrvatska Knin,
1998); Bosiljka BEZIĆ, „Prilozi poznavanju kninske tvrđave“, Prilozi za povĳest
umjetnosti Dalmacĳe (Fiskovićev zbornik 2) 22(1980), 137–150; Knin na starim
razglednicama i vedutama (Knin: Grad Knin i Kninski ogranak Matice hrvatske, 2011).
468
Slika 5. Aksonometrĳski prikaz Gornjeg grada iz 1648. godine (1 i 2), između 1653.
i 1688. godine (3), 1688. godine (4) te druge pol. XX. st. (7) (izradio Krešimir
Regan prema predlošcima objavljenima u: Paško PAIĆ, Hrvatski kraljevski grad
Knin (Šibenik: Poglavarstvo grada Knina i Matica hrvatska Knin, 1998); Bosiljka
BEZIĆ, „Prilozi poznavanju kninske tvrđave“, Prilozi za povĳest umjetnosti
Dalmacĳe (Fiskovićev zbornik 2) 22(1980), 137–150; Knin na starim razglednicama
i vedutama (Knin: Grad Knin i Kninski ogranak Matice hrvatske, 2011).
469
III. Pisani izvori

Premda su slikovni prilozi važan izvor u istraživanju današnje jezgre kninske
tvrđave i tumačenju nastanka postojećih građevinskih struktura, ponešto podataka
o njezinu nekadašnjem izgledu nalazimo i u pisanim vrelima. Iako su u odnosu na
slikovni materĳal i više nego skromni, izvrsno ih dopunjuju, o čemu će više rĳeči biti u
zaključnim razmatranjima.
Prvi među njima isprava je hrvatskoga kralja Mihajla Krešimira II. iz oko 950., u
kojoj se Knin prvi put spominje kao plemićki grad (castrum), dakle kao srednjovjekovna
utvrda.6 Tĳekom svoje duge povĳesti bio je rezidencĳom kninskih župana, kraljeva,
hercega, banova i velikaša, među kojima je nesumnjivo najzanimljivĳi knez Nelipac II.
Nelipčić, koji je od 1322. do smrti 1344. iz Knina potpuno samostalno vladao velikim
dĳelovima Hrvatske, ne priznajući vlast ni hrvatsko-ugarskoga kralja Karla I. Roberta
ni njegova sina i nasljednika na prĳestolju Ludovika I. Velikoga.
Upravo iz toga razdoblja imamo i najviše pisanih podataka o izgledu Knina.
Kada je Ludovik I. Veliki nakon smrti kneza Nelipca odlučio skršiti moć njegovih
nasljednika, udovice kneginje Vladislave Kurjaković i sina Ivana, poslao je svoju vojsku
pod zapovjedništvom bana Nikole I. Bánffyja, koja je neuspješno opsjedala kninski
plemićki grad. Ta je epizoda prikazana u spisu Opsada Zadra, a nama je zanimljiva jer se
u tom djelu opisuje položaj Knina kao teško pristupačne utvrde s visokim obrambenim
zidovima, dodatno učvršćene zaklonima od pruća i branika, dakle palisadom.7
Osim što ga je snažno utvrdio, knez Nelipac istovremeno ga je i raskošno opremio
podigavši u njemu palas sa svečanom dvoranom (sala palaci dicti castri Tinini), koja
se prvi put spominje 1345. kao mjesto potpisa ugovora između kneginje Vladislave,
njezina sina Ivana Nelipčića i građana Šibenika uime Mletačke Republike.8 Možemo
pretpostaviti da je u to vrĳeme moglo biti sagrađeno i kupalište, staje te neke druge
građevine ove rezidencĳe, po svoj prilici skladišta, koje je 1368. kninski kaštelan Ivan sin
6
Tadĳa SMIČIKLAS et al., Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacĳe i Slavonĳe (Zagreb:
Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1967), 41.
7
“Kad se taj [Nikola I. Bánffy, op. a.] po zapovĳedi svoga gospodara [Ludovik I. Veliki, op. a.] našao
s vojskom u Hrvatskoj, započe po tome kraju krstariti uzduž i poprĳeko te naposljetku bez gubitaka
stigne u područje Knina. Tu pokuša podvrgnuti pod svetu kraljevsku vlast kninsku tvrđavu, koju je
tada zajedno sa sinom Ivanom posjedovala Vladislava, udovica Nelipca, od roda Svačića. To nikako
nĳe mogao postići jer na taj grad, zaštićen neobičnom visinom tvrđave nĳe bilo moguće jurišati ni na
koji način. Kad je ban s pratnjom vidio zaklone od pruća i branike, vrlo se uznemiri u svojem srcu.
Izgubivši nadu da će taj grad moći osvojiti ratom, brižljivo razmisli o svojoj odluci pa naredi da se tom
okrugu nanesu vrlo teške štete paljenjem sela, uništavanjem trsova u vinogradima i rušenjem kuća.
No, kad ga ni tim silovitim razaračkim naletom nisu mogli ugrabiti, ban, opasan iznimnim junaštvom,
pomisli da bi bilo dovoljno da pod vlast njegova prirodnoga gospodara padne neko tamo tamošnje brdo
zvano Spas, pa stane na nj junački jurišati. Tu je njegova vojska stavila na kušnju svoju silnu hrabrost i
tjelesnu izdržljivost; oni su to pokazali, ali i osvojiti, on to nĳe mogao.” Obsidio Iadrensis. Opsada Zadra,
prir. Branimir Glavičić, Vladimir Vratović, Damir Karbić, Miroslav Kurelac i Zoran Ladić, Monumenta
spectantia historiam Slavorum Meridionalium 54, Scriptores 6 (Zagreb: Hrvatska akademĳa znanosti i
umjetnosti, 2007), 120-123.
8
Šime LJUBIĆ, Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike 2 (Zagreb: Jugoslavenska
470
Nikole popravio gredama i daskama ukradenim kninskomu biskupu, a namĳenjenim

popravku krova kninske katedrale.9
O impresivnosti Knina za kneza Nelipca II. i Ludovika I. Velikog ponajbolje
nam svjedoče činjenice da ga mletački izvor iz 1344. naziva ključem Hrvatske (clavis
Sclavonie),10 a kninski ga biskup 1368. naziva velikim plemićkim gradom Kninom (magno
castro Tiniensi).11
Idući zapis o stanju kninske utvrde potječe iz 1654., kada je Mletačka Republika
zbog neuspješne opsade kninske utvrde optužila vojnoga inženjera Albertĳa da je uoči
početka mletačkoga pohoda na Knin “krivo izvĳestio da zidine kninske tvrđave nisu
ispunjene zemljom, već šuplje, te da za njihovo osvajanje stoga ne treba upotrĳebiti
mnogo topništva”.12 Iz doba osmanske vladavine potječu još dva opisa Knina, no oni su
preopćeniti da bi bili korisni u analizi građevinskoga razvoja ove utvrde.13
Premda oskudni, ti su nam podaci i više nego dovoljni da ustvrdimo da je kninski
plemićki grad sagrađen najkasnĳe 950., što ga čini jednom od najstarĳih hrvatskih utvrda,
koju je knez Nelipac snažno utvrdio i obogatio novim reprezentativnim sadržajima,
a Osmanlĳe su ga između 1648. i 1654. refortificirali ojačavanjem srednjovjekovnih
obrambenih struktura zemljanim nabojima.
IV. Povĳest
Kao što je to slučaj s većinom hrvatskih plemićkih gradova, i za kninski Gornji
grad nemamo pouzdan podatak o godini osnutka. Njegova pisana povĳest počinje
oko 950., kada se u ispravi hrvatskoga kralja Mihajla Krešimira II. prvi put spominje
kao utvrda (castrum), a bizantski ga car Konstantin VII. Porfirogenet približno u isto
vrĳeme navodi kao utvrđeno sjedište istoimene hrvatske županĳe (kastron), što će i
ostati tĳekom čitavoga srednjeg vĳeka.14 Za Dmitra Zvonimira (1075. – 1089.) i Petra
9
“Nadalje Ivan, sin Nikole je odnio grede i daske namĳenjene za učvršćenje i pokrivanje krova kninske
katedralne crkve, posječene, obrađene i prikupljene u spomenutoj utvrdi Kninu, iz kojih su izgrađene i
uređene kuće, štale i prostor za kupanje (kadu?). Koja su tako sva pripremljena da bi se u njih spremilo,
kao što se ima znati, po naredbi gospodina bana, da bi se u njih spremilo vino, žito odnosno usjevi i drugo
koje je bilo prikupljeno od desetine i drugih dobara rečenog gospodina biskupa kninske biskupĳe.”
KATIĆ, “Ban Emerik Lacković”, 6 (prĳevod: Zoran Ladić).
10
Šime LJUBIĆ, Listine o odnošajih izmedju južnoga slavenstva i Mletačke Republike 1 (Zagreb: JAZU, 1868),
343-344.
11
KATIĆ, “Ban Emerik Lacković”, 5-6.
12
Prema Fiskoviću, u to su vrĳeme u Dalmacĳi djelovala čak tri vojna inženjera toga prezimena – Augustin
Alberti, njegov sin Karlo te Marco Antonio. Cvito FISKOVIĆ, “Ignacĳe Macanović i njegov krug”, Prilozi
povĳesti umjetnosti u Dalmacĳi 9 (1955), 198, bilj. 3.
13
Prvi opis napravio je još 1620. Memibegović, a drugi 1660. Evlĳa Čelebi. Franjo RAČKI, “Prilozi
za geografsko statistički opis bosanskog pašaluka”, Starine 14 (1882), 14, 110; Evilja ČELEBI, Putopis
(Sarajevo: Veselin Masleša, 1979), 158-159.
14
Konstantin PORFIROGENET, O upravljanju Carstvom, prir. Mladen Švab, preveo: Nikola pl. Tomašić
(Zagreb: August Cesarec Zagreb – AGM, 1994), 82, 86; Stjepan ANTOLJAK, “Knin u doba hrvatskih
narodnih vladara”, u: Stjepan Antoljak – Trpimir Macan – Dragutin Pavličević (ur.), Kninski zbornik
(Zagreb: Matica hrvatska, 1993), 54-56.
471
(oko 1093. – 1097.) kraljevska je rezidencĳa, a zatim su sve do kraja 13. stoljeća u njemu
naizmjence stolovali hercezi i hrvatsko-dalmatinski banovi.
Potkraj 13. stoljeća upravu nad Kninom preuzeo je Pavao I. Bribirski, potom njegov
sin Mladen II. Bribirski. Nakon što je Mladen 1322. poražen u bitci kraj Bliske, Knin
je uime kralja Karla I. Roberta zaposjeo knez Nelipac II. Nelipčić te ga prepustio
kraljevskoj posadi.
Nakon što se iste godine dio hrvatskoga plemstva na čelu s Bribirskima usprotivio
kraljevu nastojanju da učvrsti središnju vlast u Hrvatskoj i zatim protjerao iz Knina
kraljevsku posadu, Nelipac II. iskoristio je priliku i preuzeo vlast nad Kninom. Kako
je jačanje vlasti novoga kninskog kneza podjednako ugrožavalo interese Bribiraca i
hrvatsko-ugarskoga kralja, Nelipac II. ubrzo se suočio s njihovim napadima. Međutim,
pohodi koje su protiv njega poduzeli Juraj II. Bribirski (1324.) i slavonski ban Mikac
Mihaljević (1326.) završili su Nelipčevim pobjedama, koje su ga učinile najmoćnĳim
velikašem u Hrvatskoj, a Knin njegovom rezidencĳom iz koje se sve do smrti 1344.
uspješno odupirao kralju Karlu I. Robertu, a zatim njegovu nasljedniku na prĳestolju
Ludoviku I. Velikom.
Ludovik je početkom svojega kraljevanja odlučio skršiti dugotrajnu pobunu
hrvatskih Nelipčića, Kurjakovića i Bribirskih. Stoga je 1345. poslao na njih vojsku pod
zapovjedništvom bana čitave Slavonĳe i Hrvatske Nikole I. Bánffyja. Prvu banovu
opsadu Nelipčićeva udovica Vladislava uspješno je slomila zahvaljujući snazi kninskoga
plemićkog grada, no nakon što se ban ponovno pojavio pod Kninom, potpomognut još
i vojskom bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića, odlučila se nagoditi s kraljem.
Uime maloljetnoga sina Ivana predala je kralju Ludoviku I. Velikom plemićke gradove
Knin, Počitelj, Srb, Ostrog i Unac u zamjenu za plemićki grad Sinj i Cetinsko kneštvo
(bivša Cetinska županĳa), plemićki grad Brečevo s poljem te plemićki grad Kamičac na
Krki, koji se spominje kao Ivanova djedovska utvrda.
Prelaskom u kraljevske ruke Knin ponovno dobiva na važnosti jer ga je kralj
pretvorio u svoje prvo čvrsto uporište na prostoru Kraljevstva Hrvatske i Dalmacĳe i
sjedište novoutemeljene Kninske županĳe, sastavljene od teritorĳa nekadašnje Kninske,
Vrličke, Unačke te, prema Klaiću, možda još i Prominske županĳe.15 Upravo je iz Knina
Ludovik počeo obnavljati središnju kraljevsku vlast te voditi opsežne pripreme za rat
protiv Mletačke Republike, koji će završiti 1358. njezinim vojnim slomom te ulaskom
čitave istočne obale Jadrana od Rĳeke do Dubrovnika u sklop njegova kraljevstva.
Za protudvorskoga pokreta i potom prĳestolnoga rata između Sigismunda
Luksemburgovca i Ladislava Napuljskog (1384. – 1409.) često se mĳenjalo vrhovništvo
nad Kninom. Najprĳe su ga 1384. zaposjeli pristaše bivšega hrvatskog hercega Karla
Dračkog na čelu s braćom Horvat, Ivanom Paližnom, Stjepanom Lackovićem te
Nikolom Széchyjem, a već 1388. njihov saveznik bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić,
koji ga daje na upravu braći Hrvoju i Vuku Vukčiću Hrvatiniću. No već 1392. Hrvoje i
15
Vjekoslav KLAIĆ, Povĳest Hrvata 3 (Zagreb: Matica hrvatska, 1980), 18-19.
472
Vuk priznali su Ladislava Napuljskog kao novoga hrvatsko-ugarskog kralja, a ovaj im

je zauzvrat dodĳelio naslove banova Hrvatske i Dalmacĳe, čime su zadržali vlast nad
Kninom. Pod upravom banova iz kuće Hrvatinića Knin je ostao sve do 1394., kada je
Vuka Vukčića u bitci kraj Knina porazio Sigismundov hrvatsko-dalmatinski protuban
Nikola II. Gorjanski.
Još u prvoj polovini 1401. Knin je bio čvrsto u rukama Sigismundovih pristaša, no
ubrzo je pao u ruke Hrvoja Vukčića Hrvatinića, kojega je hrvatsko-ugarski protukralj
Ladislav Napuljski 19. listopada 1403. imenovao potkraljem (glavnim namjesnikom)
u Ugarskoj, Hrvatskoj, Dalmacĳi i Bosni te splitskim hercegom. On je gospodario
Kninom sve do 1413., kada ga je u sukobu sa Sigismundom izgubio, zajedno sa
splitskim herceštvom.16
Pod izravnom kraljevskom upravom Knin je bio do 1426., kada ga je kralj Sigismund
Luksemburgovac zajedno s Bihaćem i njegovim distriktom, Sokolom, Ripačem, Čokom,
Rmanjem, Labom, Vrlikom, Ostrovicom i Skradinom, Lučkom županĳom, Poljicama i
sa svim kraljevskim Vlasima u Hrvatskoj založio hrvatsko-dalmatinskomu banu Nikoli
IV. Frankopanu za 28.000 dukata, a 1431. za još 14.000 dukata darovao ih je Nikoli u
trajno vlasništvo. Nakon Nikoline smrti Knin je naslĳedio njegov sin Ivan VI. st., koji je
stolovao u njemu sve do 1436., kada se sukobio sa Sigismundom Luksemburgovcem
oko Nelipićeve baštine.17 U tom je sukobu Ivan poginuo, a upravu nad Kninom u
Sigismundovo je ime preuzeo novi hrvatsko-dalmatinski ban Matko Talovac.
Pod banskom upravom Knin je bio sve do 28. svibnja 1522., kada ga je kaštelan
Mihovil Vojković iz Klokoča predao bez borbe bosanskomu sandžakbegu Husrevu,
a ovaj je zauzvrat dopustio Vojkoviću da se povuče u Liku sa svojom posadom pod
oružjem.18 Tada Knin postaje sjedištem istoimene nahĳe, isprva u sklopu vilajeta
i kadiluka Neretva u Bosanskom sandžaku, između 1522. i 1528. u sastavu vilajeta
Hrvati i kadiluka Skradin, također u sastavu Bosanskoga sandžaka.19 Godine 1537.
kninska nahĳa postala je dĳelom Kliškoga sandžaka, a između 1574. i 1580. ušla je u
sastav novoutemeljenoga Krčko-ličkoga sandžaka. Tada ponovno raste ugled Knina,
koji kao najvažnĳa utvrda toga sandžaka postaje sjedištem kadiluka Krka,20 a najkasnĳe
od 1662. bio je sjedište kapetanĳe Bosanskoga pašaluka.21
Iako su Mlečani pod zapovjedništvom generalnoga providura za Dalmacĳu i
Albanĳu Leonarda Foscola već 27. veljače 1648. bez borbe zaposjeli Knin, koji je
osmanska posada napustila u strahu od pada u mletačko zarobljeništvo, već u lipnju
16
Ferdo ŠIŠIĆ, Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.–1416.) (Zagreb: Matica hrvatska, 1902),
139-141, 226-227; Dubravko LOVRENOVIĆ, Na klizištu povĳesti (Zagreb – Sarajevo: Synopsis, 2006), 96-97.
17
Sukob između Sigismunda i Ivana VI. st. izbio je zbog Sigismundova zahtjeva da mu ustupi svu baštinu
svoje žene, odnosno sve rodovske posjede Nelipčića.
18
Hazim ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk (Sarajevo: Svjetlost, 1959), 56.
19
ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk, 176.
20
ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk, 74-77, 209, 226.
21
Hamdĳa KREŠEVLJAKOVIĆ, Kapetanĳe u Bosni i Hercegovini (Sarajevo: Svjetlost, 1953), 118-119.
473
iste godine morali su ga napustiti. Tada su dĳelom porušili kninske bedeme, a njegove
topove bacili u rĳeku Krku. Nakon ponovnog zauzeća Knina Osmanlĳe su odmah pod
Tekeli-pašom i Jafer Alajbegom počeli obnavljati utvrdu.22
Novi pokušaj Mlečana da osvoje kninsku utvrdu 1654. pod zapovjedništvom
novoga generalnog providura Lorenza Dolfina neslavno je propao zbog podcjenjivanja
obrambene snage netom obnovljene utvrde,23 pa je sastavnim dĳelom Mletačke
Republike utvrda postala tek nakon pobjede nad Osmanlĳama 11. rujna 1688., pod
zapovjedništvom generalnoga providura Jeronima Cornara. Tada su Mlečani zarobili
Ali-bega, posljednjega kninskog kapetana, te ga s ostalim uglednim zarobljenicima
otpravili u Venecĳu.24 Kako se Knin našao tik uz novouspostavljenu mletačko-
osmansku granicu, Mlečani su započeli temeljitu obnovu srednjovjekovne i osmanske
utvrde, što je rezultiralo njezinom pregradnjom u modernu artiljerĳsku tvrđavu.
Nakon pada Mletačke Republike 1797. kninsku tvrđavu preuzele su najprĳe
habsburške, potom francuske (1806. – 1813.) te naposljetku ponovno habsburške
snage, koje su je koristile kao vojarnu.25 Zbog visokih troškova održavanja Financĳsko
ravnateljstvo Austrĳe, pod čĳom se upravom nalazio ovaj golemi kompleks nakon
demilitarizacĳe, odlučilo je 1894. prodati tvrđavu na javnoj dražbi. Da bi sprĳečio grupu
trgovaca u namjeri da kupi tvrđavu, sruši je i njezin materĳal proda kao građevni,
na dražbi ju je za 8.600 kruna kupio fra Lujo Marun uime Kninskoga starinarskog
društva.26
U posjedu Društva tvrđava je bila do Drugoga svjetskog rata, kada je najprĳe
zaposjedaju talĳanske (1941. – 1943.), a zatim njemačke postrojbe (1943. – 1944.). Tada je
kninska tvrđava pretvorena u vojarnu sa zatvorom i nekoliko baterĳa protuavionskih
topova, zbog čega je u nekoliko navrata bila žestoko bombardirana te je kraj rata
dočekala znatno devastirana. Pod vodstvom Paška Paića i njegovih učenika tvrđava se
tĳekom 1960-ih obnavljala, a njegovom je zaslugom 1969. postala dĳelom i sjedištem
Zavičajnoga muzeja Kninske krajine (danas Kninski muzej).
U muzejske svrhe tvrđava je služila do Domovinskoga rata (1991. – 1995.), kada je
postala zatvor samoproglašene srpske paradržave Republike Srpske Krajine te vojno
vježbalište. Takvo se stanje održalo do 5. kolovoza 1995., kada su je zaposjeli pripadnici
Hrvatske vojske. Danas je ponovno muzej.
22
PAIĆ, Hrvatski kraljevski grad Knin, 45.
23
Mletačka opsada Knina započela je 12. ožujka 1654., a bila je slomljena u silovitom osmanskom
protunapadu već 20. ožujka, zbog čega je Dolfin smĳenjen s mjesta providura, a njegovi su vojni
savjetnici, vojni inženjeri Aleksandar Magli i Alberti bili suđeni i kažnjeni zbog niza propusta u tom
pothvatu. Među ostalim, zamjera im se da su propustili primĳetiti da su Osmanlĳe ispunili kule zemljom
te da su zemljanim nasipima ojačali bedem s unutrašnje strane. FISKOVIĆ, “Ignacĳe Macanović”, 198.
24
Početkom napada na Knin njegov je kapetan bio Mustaj-beg, koji je poginuo za opsade, pa je funkcĳu
kninskoga kapetana na nekoliko dana preuzeo Ali-beg. FISKOVIĆ, “Ignacĳe Macanović”, 119.
25
Kninska tvrđava služila je kao vojarna do 1889., kada su je napustili pripadnici Ličke pukovnĳe,
posljednje vojne postrojbe koja je bila stacionirana u toj drevnoj utvrdi.
26
474
V. Kninske utvrde
Gornji je grad treći po redu utvrđeni kompleks na brdu Sveti Spas te jezgra današnje
tvrđave, koja svojom čitavom površinom zaprema južnu polovicu brda Spas. Nasuprot
tvrđavi, na sjevernoj polovici brda, od koje je odĳeljen dubokom poprečnom grabom,
leže ostaci prapovĳesne gradine Ninĳe,27 a u njezinu sjeveroistočnom uglu kasnoantičko
i bizantsko utvrđenje28 te starohrvatsko naselje, od kojega se najbolje sačuvalo groblje
(9. – 11. stoljeće) te položaj predromaničke ili ranoromaničke crkve Svetoga Spasa (9.
– ? 13. stoljeće), po kojemu je čitavo brdo dobilo ime.29 Na južnim i istočnim padinama
Spasa smjestilo se srednjovjekovno kninsko naselje – Podgrađe, a podno njega, na
mjestu današnjega kolodvora, nalazilo se veliko umjetno jezero podignuto radi zaštite
pristupa Kninu s istočne strane. Nalog za njegovu gradnju donio je Sabor 1504., a
sagrađen je prĳe 1522., kada ga je nacrtao Pagano.30 Posljednji je put taj jarak zabilježen
1648. na veduti osmanskoga Knina, a za mletačkoga osvajanja Knina 1688. na njegovu
se mjestu nalazila močvara.31 (Sl. 6)
Zbog toga što su graditeljima kninske tvrđave stoljećima služili kao izvor
građevnoga materĳala, sva tri kompleksa na sjevernoj polovici brda Spas porušena su
do temelja, a od podgrađa se sačuvao sjeverni obrambeni zid s Loredanovim vratima
27
Ostaci prapovĳesnoga gradinskog naselja leže na sjevernom dĳelu brda Spas, na trokutastom ravnjaku
zvanom Glavica, koji je vrhom okrenut prema kninskoj tvrđavi, a s ostale je tri strane strmim padinama
odvojen od nizine rĳeke Krke, njezinih pritoka i Kninu susjednih brda. Ravnjak je od sjevernoga ruba do
kninske tvrđave na jugu dugačak oko 300 m, a najveća mu širina od zapadnoga ruba do postolja srušenoga
partizanskog spomenika na istočnom rubu iznosi oko 180 m. Prema Zaninoviću, taj je ravnjak umjetno
stvoren još u prapovĳesti. Premda se na gradini nisu provodila značajnĳa arheološka istraživanja, osim
Dušana Jelovine i suradnika 1977.–1982., na temelju skromnih ostataka temelja suhozidnoga bedema,
konfiguracĳe terena i analogĳa pretpostavlja se da su njezini obrambeni zidovi pratili rubove ravnjaka
te zatvarali gradinsko naselje sa trĳu strana, a sa zapadne je strane bilo branjeno strmim padinama.
Dušan JELOVINA, “Starohrvatska nekropola na brdu Spas kod Knina”, Starohrvatska prosvjeta, ser. III. 19
(1989), 121; Marin ZANINOVIĆ, “Od Ninĳe do Promone”, Izdanja HAD-a (Arheološka istraživanja u Kninu
i Kninskoj krajini) 15 (1990), 33-34; ŽIVKOVIĆ, “Oblikovanje kninske tvrđave”, 96.
28
U sjeverozapadnom uglu prapovĳesne gradine nalazi se veće uzvišenje kvadratnoga tlocrta. Za
arheoloških istraživanja 1977.–1982. u njegovu istočnom uglu pronađeni su temelji dvĳu dugačkih i
međusobno okomitih građevina, čĳi su se vanjski zidovi naslonili na rub uzvišenja. Premda i u slučaju
te utvrde nema dovoljno materĳalnih tragova koji bi potvrdili njezin točan izgled, postojeći skromni
ostaci arhitekture te iznimna geometrĳska pravilnost uzvišenja na kojem leže ipak su dovoljni da
pretpostavimo da se na tom položaju nalazila kasnoantička ili bizantska utvrda kvadratnoga tlocrta.
Pretpostavlja se da je sagrađena nakon 535., kada su Istočni Goti srušili obližnji rimski logor Burnum,
u vrĳeme kada je bizantski car Justinĳan I. Veliki obnovio vlast Istočnoga Rimskog Carstva u Dalmacĳi
te za zaštitu novostečene provincĳe podignuo niz obrambenih građevina. JELOVINA, “Starohrvatska
nekropola”, 121-125; ZANINOVIĆ, “Od Ninĳe do Promone”, 39.
29
JELOVINA, “Starohrvatska nekropola”, 123-124, 220; SMILJANIĆ, “Nastanak i razvoj”, 120-121; Katarina
GUGO RUMŠTAJN, “Dva ranoromanička ulomka crkvenog namještaja pronađena u četvrtastoj kuli
kaštela Tnin”, Archaeologia Adriatica 4/1 (2011), 217-226.
30
31
Vjekoslav KLAIĆ, “Knin za turskog vladanja (1522–1688), Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu 15/1
(1928), 257-258; Petar KUŽIĆ, “Four Lakes From Mercator’s Map of Croatian Regions and Causes of
their Extinction”, Geoadria 6 (2001), 5-15.
475
te sjeverni dĳelovi istočnoga obrambenog zida, kao i ostaci srednjovjekovne romaničke

stambene arhitekture nedaleko od gradskih vrata.32
Slika 6. Skica tlocrta i rasporeda kninskih fortifikacĳa: prapovĳesna gradina (1), kasnoantičko i
bizantsko utvrđenje (2), utvrđeni kompleks kule Gradac ili Torete (3), postaja Belveder (4), Donji grad
(5), plemićki grad Lab, danas Bandjera (6), Srednji grad (7), Gornji grad (8), Podgrađe s ostatcima
srednjovjekovne građevine (9), umjetno jezero (10) i Loredanova vrata (11) i (autor Krešimir Regan)
S obzirom na to da je tema ove rasprave Gornji grad kninske tvrđave, nećemo se

baviti preostalim dĳelovima toga velikoga fortifikacĳskog kompleksa. Dovoljno je
spomenuti da je taj ogromni kompleks pravcem sjever-jug dugačak približno 470 m
i pravcem zapad-istok širok 110 m, da opseg njegovih zidina iznosi nevjerojatnih 2
32
Katarina GUGO, “Hoće li buduća arheološka istraživanja potvrditi da smo na tragu crkvi koja je imala
funkcĳu katedrale hrvatskoga, a kasnĳe kninskog biskupa?!”, Obavĳesti Hrvatskog arheološkog društva
34/2 (2002), 69-72; Katarina GUGO, “Lokalitet tvrđava – Podgrađe – srednjovjekovni kompleks”,
Obavĳesti Hrvatskog arheološkog društva 35/3 (2003), 110-116; Katarina GUGO – Ana ŠTILINOVIĆ –
Tatjana TRBOJEVIĆ VUKIČEVIĆ, “Srednjovjekovni kompleks na položaju Podgrađe u Kninu – rezultati
arheozoološke analize koštanog materĳala”, u: Luka Bekić (ur.), Jurišićev zbornik (Zagreb: Hrvatski
restauratorski zavod – Međunarodni centar za podvodnu arheologĳu, 2009), 206-212.
476
km te da se sastoji od čak šest međusobno povezanih cjelina.33 Gledano od juga prema

sjeveru, to su utvrđeni kompleks kule Gradac ili Torete, postaja Belveder, Donji grad,
plemićki grad Lab (danas Bandjera), Srednji grad i naposljetku plemićki grad Knin
(danas Gornji grad). Komunikacĳa kroz donje dĳelove tvrđave omogućena je stazama,
a kretanje gornjim dĳelovima odvĳa se isključivo strmim stubištima i uskim stazama
mjestimično uklesanim u živu stĳenu. Podno tvrđave nalazi se nekadašnje utvrđeno
podgrađe, od kojega su se sačuvali tek manji dĳelovi obrambenih zidova na sjevernoj i
sjeveroistočnoj strani s gradskim vratima (Loredanova vrata). (Sl. 7)
Slika 7. Kninska tvrđava u pogledu s juga (snimio Zvonimir Tanocki)
VI. Gornji grad kninske tvrđave

Gornji je grad jezgra kninske tvrđave. Nalazi se u njezinu krajnjem sjevernom
dĳelu, na dugačkom i uskom grebenu strmih bokova, koji je sa sjeverne strane dubokom
poprečnom grabom dodatno odvojen od ostatka brda. Prilagođena grebenu na kojem
počiva, utvrda je izdužena pravcem sjever-jug. Pruža se dužinom od 140 m, a od zapada
prema istoku u širinu od niti 22 m. Kompleksom rezidencĳe kaštelana ili zapovjednika
tvrđave s unutarnjim vratima podĳeljena je na manje i niže dvorište u južnom dĳelu te
33
477
veliko i više dvorište u središnjem i sjevernom dĳelu utvrde. U oba se dvorišta nalazi
po nekoliko građevina, od kojih su najveće vojarna i kompleks rezidencĳe kaštelana
ili zapovjednika tvrđave u velikom dvorištu. Od ostalih građevina vrĳedi još istaknuti
ruševine staroga skladišta, zdence iznad velike cisterne, barutanu, tamnice te kompleks
nužnika na sjeverozapadnom bedemu velikoga istaka ili škarpe. (Sl. 8)
Slika 8. Tlocrt Gornjeg grada: glavni ulaz

(1), ulaz u sjeverno dvorište (2), istočna
kula (3), lokacĳa nekadašnje južne kule
(4), lokacĳa nekadašnje jugozapadne
kule (5) Kalunerica (6), polukula (7) i
pretpostavljena lokacĳa dvodĳelnog palasa
(8). Crnom bojom naznačeni su na planu
vidljivi dĳelovi srednjovjekovnih bedema.
(izradio Krešimir Regan na podlozi
suvremenog tlocrta Gornjeg grada)
Ulazi
Gornjemu gradu pristupa se dobro osmišljenim sustavom zaprečivanja prilaza kroz
čak troja utvrđena vrata. Prilazni put počinje na kamenoj rampi podno i uzduž južnoga
kraja istočnoga obrambenog zida, koji je nekada pokretnim mostom, oslonjenim na
zidani stup, bio spojen s manjom mletačkom predutvrdom poligonalnoga tlocrta,
izrazito skošenih bedema te s prsobranom otvorenim nizom uskih puškarnica,
sagrađenoj krajem 17. ili početkom 18. stoljeća. Iz prostora predutvrde pristupa se u
južno dvorište utvrde lučno oblikovanim i širokim vratima s dubokom segmentnom
nišom skošenih bočnih stranica.
478
Iznad vrata sačuvale su se dvĳe kamene konzole, koje su jedini ostatak nekadašnjega
breteša ili erkera. Sjeverno od vrata nalazi se veliki topovski otvor, koji je branio pristup
uskom prostoru između istočnoga obrambenog zida Gornjega grada i istočnoga
vanjskog bedema današnje tvrđave. Iz južnoga dvorišta ulazi se u sjeverno dvorište
manjim vratima, postavljenim između dvĳu građevina. Ona potječu iz 18. stoljeća,
a sagrađena su na mjestu ili blizu mjesta srednjovjekovnih južnih vrata probĳenih u
bivšem južnom i kasnĳe pregradnom bedemu, nacrtanom na gotovo svim povĳesnim
vedutama i planovima Knina za vrĳeme osmanske vladavine. (Sl. 9)
Slika 9. Pogled s jugoistoka na istočni bedem Gornjeg grada i mletačku predutvrdu isprede
glavnog ulaza (snimio Tocher Mitchell)
Obrambeni zidovi
Zahvaljujući velikom trudu poslĳeratnih konzervatora i ljubitelja kninskih
starina34 obrambeni zidovi Gornjega grada u cĳelosti su obnovljeni nakon što su u
bombardiranjima u Drugom svjetskom ratu bili teško oštećeni. Iako je poslĳeratna
obnova dĳelom poništila razlike u stilskim obilježjima, što se posebno odnosi na
fakturu vanjskih pročelja istočnoga zida kraj glavnoga ulaza, još su uvĳek dovoljno
34
Istaknutu ulogu u obnovi kninske tvrđave u drugoj polovini 20. stoljeća imao je Paško Paić.
479
sačuvane da se mogu uočiti velike razlike u stilu gradnje i arhitektonski detalji te

napraviti uspješna raščlamba datacĳe dĳelova bedema.35
Prvoj ili najstarĳoj građevinskoj fazi razvoja obrambenih zidova pripada segment
u donjim dĳelovima istočnoga bedema, na potezu između mletačkoga potpornjaka i
kazamata Kalunerice (sl. 10). Njega karakterizira veoma lĳepo izvedeno pročelje od
lomljenika približno jednakih veličina i promjera, otprilike 15 do 25 cm, slaganih da
oponašaju zid od klesanaca. Tako ga na osnovi analogĳe možemo datirati u kraj 12. ili
početak 13. stoljeća.36
Slika 10. Pogled s juga na istočni bedem Slika 11. Pogled sa sjevera na istočni bedem
Gornjeg grada između istočne kule i Gornjeg grada i istočnu kulu (snimio
Kalunericu (snimio Tocher Mitchell) Tocher Mitchell)
35
Zahvaljujem na pomoći Marku Sinobadu i Zvoni Jeliću, ravnatelju Kninskoga muzeja, na fotogrametrĳskim
snimkama Gornjega grada kninske tvrđave.
36
Svojim je oblikom ovaj zid gotovo identičan manjemu potezu južnoga zida dvorišta plemićkoga grada
Okića, datiranog u 12. stoljeće, ali i zidovima na plemićkim gradovima između Velebita i Plješevice
građenih tĳekom prve polovine 13. stoljeća (Počitelj, Ledenice kraj Novog Vinodolskog, Ostrovica
Lička). Prema Horvatu, “ovakav način oblikovanja lica zida […] moglo bi se objasniti oponašanjem zida
od klesanaca”. Zorislav HORVAT, “O izgledu srednjovjekovnog zida na primjerima nekih građevina u
kontinentalnoj Hrvatskoj”, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 12 (1986), 180.
480
Drugoj fazi razvoja obrambenih zidova pripadaju dĳelovi istočnoga obrambenog

zida na potezu od manjega zaobljenja bedema kod polukule pa sve do Kalunerice te
zapadnoga obrambenog zida u donjim i središnjim zonama velikoga istaka ili škarpe
trapeznoga tlocrta te obrambenoga zida, koji se s juga naslanja na njega. Na spoju toga
sloja sa starĳim pronađene su početkom 1935. ugrađene ranoromaničke spolĳe.37 (Sl. 11)
Lica tih dĳelova bedema također su izrađena od priklesanoga kamena, no manje
pažljive obrade. S obzirom na to da je način njihova zidanja još uvĳek romanički, bez
ispune manjim komadićima kamenja, na temelju analogĳe možemo njihovo podizanje
okvirno datirati u drugu polovinu 13. stoljeća.38 Identičnu fakturu pročelja ima još i
istočna kula.
U 13. stoljeće uz te segmente kninskoga bedema datira još i skošenje vanjskoga
pročelja bedema, koji se blago sužava prema unutra od temelja prema vrhu,39 a
dodatnu potvrdu takve datacĳe pruža nam zaobljeni južni završetak srednjega dĳela
istočnoga bedema tik do polukule,40 koji je ustvari nekadašnji jugoistočni zaobljeni
ugao utvrde.41 Do mletačke obnove utvrde (1688. – 1711.) na njega se gotovo okomito
naslanjao unutrašnji (pregradni) bedem.
Od ostalih arhitektonskih detalja na promatranim segmentima bedema sačuvani
su još kameni okviri dvaju uskih i dugačkih prozora romaničkih stilskih karakteristika
na istočnom bedemu između istočne kule i mletačkoga potpornjaka te kameni okviri
nekoliko zazidanih prozora na zapadnom bedemu, u donjem dĳelu velikoga trapeznog
istaka ili škarpe i bedema južno od njega, od kojih su se najbolje sačuvali ostaci prozora
u donjoj zoni duže stranice. Tu se nalaze okviri dvaju uskih i visokih prozora te jednoga
manjega kvadratnog prozora između njih. Skromne ostatke jednoga manjeg prozora
nalazimo još i na jugozapadom bedemu istaka ili škarpe, u njegovoj gornjoj zoni, te još
jednoga manjega kvadratnog prozora na bedemu tik do njega u smjeru juga.
Trećoj građevinskoj fazi pripada potez istočnoga obrambenog zida od polukule do
topovske platforme na južnom kraju Gornjega grada, koji je danas nešto niži u odnosu
37
“Najinteresantnĳi je za nas istočni bedem u kojem se opažaju tri sloja iz tri perioda, između kojih je opet
prošlo dosta vremena. Gornji najnovĳi i najveći sloj koji je pri vrhu proviđen puškarnicama pokazuje
starost od preko 250 godina, a najkasnĳe je mogao biti izgrađen 1653. i to od Turaka, jer su oni te godine
izveli ponovno neka utvrđenja. Ispod njega se nalazi srednji sloj koji ponajviše sačinjava temelj i pokazuje
mnogu veću starost; odlikuje se tehnikom krupnih krševa čĳe se lice približuje obliku pravokutnika, a
spojeni su malom količinom maltera. U ovom sloju našla su se početkom 1935. god. dva ornamentirana
kamena […] Drugi ulomak nađen je 40 metara dalje od prvoga u istom sloju […] Važno je što ovaj
sloj, svakako iz kasnog srednjeg vĳeka, nalĳeže na ostatak još starĳeg sloja od kojeg je oštro odĳeljen
diskontinuitetom linĳom.” Stjepan GUNJAČA, “Prinos istraživanju kninske tvrđave”, Napredak. Hrvatski
narodni kalendar. 1937. Godina dvadeset i sedma (Sarajevo: HKD “Napredak”, 1936), 137-141.
38
Zorislav HORVAT, “Stilska stratigrafija burgova 13.-15. st. u kontinentalnoj Hrvatskoj”, Prostor 18/1
(2010), 46-47.
39
Vrbovec kraj Huma na Sutli, Kamengrad kraj Koprivnice, Korođ kraj Osĳeka.
40
Zaobljene uglove utvrda nalazimo na plemićkom gradu Klokoču na Kordunu, koji se prvi put spominje
1224., ali i na uglovima branič-kule plemićkoga grada Grebena u Hrvatskom zagorju, sagrađene također
u 13. stoljeću, koja je tĳekom druge polovine 15. stoljeća pretvorena u kapelu.
41
Samo donji segmenti ovoga ugla nose stilske karakteristike 13. stoljeća.
481
na ostatak toga bedema. Za razliku od dĳela istočnoga bedema između polukule i
kvadratne kule, ovaj je sagrađen od lomljenika različitih veličina te ravnan slojevima
manjega i sitnĳega lomljenika.42 S obzirom na neuglednu izvedbu plohe pročelja,
njegovu gradnju možemo okvirno datirati u posljednju četvrtinu 15. ili prvu četvrtinu
16. stoljeća, u vrĳeme kada se pod sve jačim pritiskom Osmanlĳa na hrvatske zemlje
velikom brzinom grade nove ili obnavljaju starĳe obrambene građevine.43
Od lomljenika je sagrađen i segment istočnoga obrambenog zida između polukule
i istočne kule (sl. 12). Brojeno od polukule, ovaj se segment proteže od sedme do 21.
puškarnice. U cĳelosti je sagrađen od kombinacĳe manjega broja priklesanog kamena
te lomljenika pretežno manjih dimenzĳa, osim u donjoj zoni, gdje se mjestimice
naslanja na starĳi zid. Zbog toga to možemo nazvati četvrtom građevinskom fazom
obrambenih zidova kninskoga Gornjeg
grada. S obzirom na to da je ovaj segment
istočnoga obrambenog zida sa tri strane
omeđen romaničkim zidom, veoma je
izgledno da je u jednom trenutku bio
srušen te zatim obnovljen kombinacĳom
lomljenika i priklesanoga kamena. Premda
nema dokumenata koji bi svjedočili o tim
radovima, moguće je da su taj pothvat izveli
Osmanlĳe nakon mletačke devastacĳe
utvrde prilikom njihova povlačenja iz
Knina 1648. godine.
Petoj ili posljednjoj građevinskoj fazi
obrambenih zidova kninskoga Gornjeg
grada pripadaju svi ostali zidovi današnjega
Gornjeg grada, koje je podigla Mletačka
Republika tĳekom obnove utvrde od 1688.
do 1711. godine. Rĳeč je o južnim i krajnjim
sjevernim dĳelovima zapadnoga bedema,
čĳu fakturu na braništima topovskih
platformi karakteriziraju veliki klesani
Slika 12. Pogled s juga na istočni bedem komadi sedre slagani u vodoravne redove,
Gornjeg grada između polukule i istočne a na preostalim površinama prevladavaju
kule (snimio Tocher Mitchell) ravni, ali zbog različite veličine lomljenika
42
Prilikom analize ovoga segmenta istočnoga obrambenog zida isključili smo one njegove dĳelove koji su
bili obnovljeni 1960-ih.
43
Osim što zidine takvih utvrda karakterizira prilično neugledna izvedba pročelja, oni su znatno tanji u
odnosu na starĳe zidove te lošĳe zidani. HORVAT, “O izgledu srednjovjekovnog zida”, 184.
različito široki redovi.44 Neki od tih redova sastavljeni su kombinacĳom obĳu vrsta
lomljenika. U tim je radovima istočni bedem ojačan punom dužinom dodavanjem
kamenoga plašta s unutrašnje strane.
Osim po fakturi pročelja, obrambeni zidovi Gornjega grada razlikuju se i po visini
jer su zapadni obrambeni zid i južni segment istočnoga bedema sagrađeni nižima u
odnosu na središnje i sjeverne dĳelove istočnoga bedema na potezu od polukule do
Kalunerice. Premda se izdaleka ta razlika jasno vidi, iz blizine je neznatna jer iznosi
približno jednu visinu braništa.
Zahvaljujući poslĳeratnoj obnovi na Gornjem je gradu u cĳelosti sačuvano branište,
koje se sastoji od stražarske staze i prsobrana s uskim puškarnicama smještenim u
malene niše. Sagradila ga je Mletačka Republika u velikoj obnovi utvrde 1688. – 1711.
na mjestu osmanskoga braništa. S obzirom na to da je osmansko branište, sudeći prema
vedutama Knina iz vremena osmanske vladavine (1522. – 1688.), završavalo kruništem
sa zupcima, moguće je da su Mlečani radi smanjenja troškova gradnje uzidali
puškarnice s nišama u nekadašnje otvore između zubaca. Nažalost, tu je pretpostavku
teško potvrditi jer su postojeći prsobrani tĳekom druge polovine 19. i u 20. stoljeću dva
puta obnavljani te do danas nĳe poznato koji su dĳelovi braništa bili rekonstruirani za
tih radova i u kojoj mjeri.
Istočna kula
Istočna je kula smještena na
spoju srednjega i sjevernoga se-
gmenta istočnoga obrambenog
zida, sačuvana u visini susjednih
bedema (sl. 13). Njezini vidljivi
zidovi opisuju manji pravokut-
nik izduljen smjerom sjever-jug, a
sudeći prema mletačkom tlocrtu
Knina iz oko 1705., imala je tako-
đer pravokutni tlocrt, no bila je
površinom dvostruko veća i ori-
jentirana pravcem zapad-istok. U
Slika 13. Pogled s istoka na istočni bedem i kulu cĳelosti je zidana od priklesanoga
(snimio Tocher Mitchell) kamena, a uglovi su joj učvršćeni
klesancima. Klesancima je izve-
den i svojevrsni friz, koji donje i srednje dĳelove kule razdvaja od gornjega dĳela (sl. 14).
Po fakturi pročelja, koja je istovjetna fakturi druge faze istočnih bedema, istočna je
kula sagrađena usporedno s njima tĳekom druge polovine 13. stoljeća. Uz nekadašnju
44
Gornja zona istočnoga bedema kod južne poligonalne topovske platforme; gornja zona istočnoga bedema
iznad ulaznih vrata; srednja i gornja zona zaobljenoga ugla sjeverno od polukule i dĳela bedema koji se
nadovezuje na ovaj ugao; gornja zona istočnoga bedema uz istočnu kulu.
483
obrambenu, stambenu i skladišnu ulogu,

služila je i kao potpornjak za učvršćenje
središnjega i sjevernoga dĳela istočnoga
bedema.45 Ta je uloga posebno došla do
izražaja početkom 18. stoljeća, kada se
dodavanjem unutrašnjega kamenog plašta
na postojeći srednjovjekovno-osmanski
bedem pritisak na nju još više povećao.
Od nekadašnjih prozora i otvora kule
danas je, izuzev puškarnica na prsobranu,
sačuvan tek jedan otvor na sjevernom pro-
čelju, no bez jasne namjene. Svojom visinom
i dimenzĳama prevelik je da bi bio prozor,
pa možemo pretpostaviti da se radi o vra-
tima maloga svĳetlog otvora, koja su mogla
služiti kao pomoćni izlaz. Tĳekom 2006. ta je
kula građevinski i konstruktivno sanirana, a
tom su prilikom pronađena dva predroma-
nička ulomka za koje se pretpostavlja da su
pripadali crkvi Svetoga Spasa, koja se nala-
Slika 14. Pogled s juga na istočnu kulu zila na sjevernoj polovici istoimenoga brda
1974. godine (Fototeka Leksikografskog iznad Knina i po kojoj je brdo i dobilo ime.46
zavoda Miroslav Krleža) Mada je danas ta kula većim dĳelom
ugrađena u istočni obrambeni zid, na osno-
vi povĳesnih veduta i planova možemo pretpostaviti da je najprĳe imala nenatkriveno,
za osmanske vladavine natkriveno krunište piramidalnim krovom, a današnji je izgled
dobila u mletačkoj pregradnju s kraja 17. i početka 18. stoljeća.
Južna kula
Južna se kula nalazila u samom vrhu Gornjega grada, na spoju istočnoga i zapadnoga
obrambenog zida. Na Paganovu crtežu nacrtana je kao najmanja od tri kule utvrde, a
posljednji je put prikazuje Giuseppe Juster na veduti Knina iz 1708. godine.47 Zahvaljujući
starim crtežima i planovima Knina znamo da je to bila peterokutna kula šiljem okrenuta
prema jugu te da je barem za jednu etažu bila viša od bedema koji su se naslanjali na nju.
Najprĳe je završavala prsobranom sa zupcima i kruništem, a za osmanske je vladavine
45
Gotovo identičnu situacĳu nalazimo na južnom bedemu gornje utvrde (Velike gradine) u Črešnjevu ili
Trešnjevcu kraj Konjica te zapadnom bedemu Gornjega grada utvrde Sokol na Plivi u Bosni i Hercegovini.
Đuro BASLER, “Dolina Neretve od Konjica do Rame”, Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, nova serĳa
13 (1958), 151-157; Ivo BOJANOVSKI, “Sokol na Plivi”, Naše starine 13 (1972), 45.
46
GUGO RUMŠTAJN, “Dva ranoromanička ulomka”, 217-218.
47
484
bila pokrivena piramidalnim krovom s drvenim obrambenim hodnikom položenim

između konstrukcĳe krovišta i kamenih prsobrana. Sudeći prema njezinu tlocrtu i
položaju, gradnju možemo datirati u vrĳeme izgradnje bedema oko današnjega južnog
dvorišta (kraj 15. ili početak 16. stoljeća). S obzirom na to da se danas na njezinu mjestu
nalazi peterokutna topovska platforma ispunjena zemljom, moguće je da je ta platforma
ustvari pregrađena donja ili temeljna zona južne kule (sl. 15)
Slika 15. Pogled na južnu topovsku platformu (Fototeka Leksikografskog zavoda

Miroslav Krleža)
Jugozapadna kula
Nedaleko od južne kule nalazila se u vrĳeme mletačkoga osvajanja Knina manja
kula kvadratnoga tlocrta pokrivena piramidalnim krovom. Na Coronellĳevoj veduti
prikazana je kao visoki i vitki toranj, a na Albergheĳevu aksonometrĳskom crtežu
nacrtana je u istoj visini kao i susjedna južna kula. S obzirom na to da je bilježe tek
crteži i planovi iz 1688., najvjerojatnĳe je bila sagrađena tĳekom druge polovine
17. stoljeća, u posljednjoj osmanskoj obnovi kninske utvrde, na spoju zapadnoga i
srednjovjekovnoga južnoga obrambenog zida, koji je proširenjem utvrde prema jugu
u drugoj polovini 15. stoljeća bio pretvoren u pregradni bedem između dva dvorišta
utvrde. Tipološki gledano, pripadala je skupini manjih kula kvadratnoga tlocrta kakve
su gradili Osmanlĳe na svojim utvrdama tĳekom 17. stoljeća.48
48
Takve kule danas nalazimo u Ključu na Sani, Vranduku, Doboju itd.
485
Sjeveroistočna kula
Četvrta i posljednja kula kninskoga Gornjeg grada nalazila se u njegovu
sjeveroistočnom uglu. U literaturi se ponekad naziva sjevernom i “turskom kulom”.49
Poput svih dĳelova Gornjega grada, i ona je tĳekom osmanske vladavine bila pregrađivana.
Najprĳe je između 1522. i 1648. snižena gotovo na visinu obrambenih zidova, a u obnovi
između 1648. i 1653. bila je ispunjena zemljom i pretvorena u tabĳu.50 Stoga nĳe čudno
da je mletački crteži iz 17. stoljeća prikazuju kao bastion. Danas je u cĳelosti uklopljena
u gornju platformu kazamata Kalunerice (Kalunjerice), velikoga troetažnog sustava
topovskih platformi podignutog 1710./11. godine.51 Uspomenu na srednjovjekovnu kulu
danas čuvaju tek vrata sa šiljatim gotičkim lukom, kojima se izlazi na istočni bedem
srednje platforme kazamata Kalunerice.
Premda se i od te kule nisu sačuvali nikakvi tragovi, ona je u bitnim elementima ipak
poznata zahvaljujući starim planovima i vedutama Knina. To je bila kula izrazito skošenoga
podnožja (škarpe) te pravokutnoga tlocrta izduženog smjerom sjever-jug. U vrĳeme
mletačkoga osvajanja Knina bila je neznatno viša od istočnoga bedema, pa njezinu visinu
krajem 17. stoljeća možemo procĳeniti na 20-ak metara. Analogĳom prema branič-kuli
kaštela u Jajcu52 te uvažavanjem činjenice da je u srednjovjekovnih kula okomito zidanje
bilo sigurno najmanje dva puta veće od skošenoga zidanja, izvornu visinu te građevine
možemo procĳeniti na 25 metara.53 Takvu procjenu visine posredno nam potvrđuje i
Pagano, koji je 1522. prikazuje najmanje za etažu višom od sačuvane istočne kule, čĳu smo
izvornu visinu procĳenili na 20-ak metara. Iako je ne možemo dokazati, tu pretpostavku
ne možemo isključiti. No, ono što je sigurno jest da se ta kula nalazila na položaju odakle
je pristup Gornjemu gradu bio najlakši. S obzirom na tu činjenicu, možemo pretpostaviti
da je upravo sjeveroistočna kula kninske utvrde bila njegova branič-kula.
Iako je na temelju nekoliko crteža, tlocrta i analogĳa teško procĳeniti vrĳeme njezine
gradnje, izgledno je da je sagrađena nakon 1345. godine. U spisu Opsada Zadra stoji, među
ostalim, da je banska vojska pokušala osvojiti Knin stavljanjem pod nadzor brda Spas,
iz čega proizlazi da je glavni smjer napada na utvrdu bio sa sjevera, što je razumljivo jer
49
ŽIVKOVIĆ, “Oblikovanje kninske tvrđave”, 107; PAIĆ, Hrvatski kraljevski grad Knin, 46.
50
Tabĳa je baterĳska kula, najčešće poligonalnoga tlocrta, u sklopu osmanskih utvrda. Građena je na
uglovima zidina, ispunjena je nabĳenom zemljom i služila je za smještaj topova. Andrej ŽMEGAČ,
Bastioni kontinentalne Hrvatske (Zagreb: Golden marketing – Institut za povĳest umjetnosti, 2000), 76-81.
51
Uz spomenutu gornju platformu pravokutnoga tlocrta izduženu pravcem zapad-istok, ovaj barokni
kompleks sastoji se još od usporedne srednje platforme, također pravokutnoga tlocrta, te donje platforme
podignute u obliku trokuta sa zaobljenim vrhom okrenutim prema sjeveru.
52
S branič-kulom kaštela u Jajcu ova je kula dĳelila sličan tlocrt (pravokutnik), izgled (izrazito skošeno
podnožje) i povĳesni razvoj (obje su tĳekom 17. stoljeća snižene te ispunjene zemljom). Đoko MAZALIĆ,
“Stari grad Jajce”, Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine 7 (1952), 59-100; Đuro BASLER,
“Konzervacĳa južnog zida tvrđave u Jajcu”, Naše starine 6 (1959), 121-134.
53
U procjeni starosti i visine ove kule najviše nam govori njezina škarpa. Taj je arhitektonski element
isključiva osobina kasnosrednjovjekovnih kula 14. i 15. stoljeća i razvĳa se pod utjecajem renesansne
obrambene arhitekture. Nalazimo ih na različitim utvrdama sjeverne Dalmacĳe (Citadela i Kaštel u
Zadru, Kegaljgrad, Klićevica), ali i na susjednom prostoru Bosne (Jajce, Sokol na Plivi).
486
je prilaz kninskoj utvrdi doista najlakši sa sjevernoga platoa brda Spas, koji je uz to bio
dovoljno prostran za smještaj opsadnih sprava i podizanje vojnoga logora.
No, da je u to doba postojala sjeveroistočna kula, koja je, sudeći prema
Albergheĳevu planu iz 1688., zauzimala gotovo polovinu sjeverne fronte utvrde,
taj bi napad bio nemoguć jer bi opsjedatelji, koliko god bili brojni, morali sabiti svoje
redove i jurišati uskom prevlakom na jedva desetak metara dug sjeverni bedem,
a branitelji bi ih, koliko god malobrojni bili, mogli iz sigurnosti te kule masakrirati
strĳelama, kopljima, kamenjem i izlĳevanjem vrućih tekućina. Osim toga, u Opsadi
Zadra ne spominju se visoke kule nego visoki bedemi okruženi palisadama. Da je u
to vrĳeme postojala tako monumentalna građevina, vjerojatno bi je spomenuo. Prema
tome, ta je kula sagrađena najranĳe tĳekom druge polovine 14. stoljeća radi odvraćanja
neprĳatelja od napada na najugroženĳu stranu utvrde. Istom logikom ravnala se tri
stoljeća poslĳe i Mletačka Republika, koja je na mjestu sjeveroistočne kule podignula
neprelazni troetažni kazamat Kalunericu.
S obzirom na veliku sličnost sjeveroistočne kule s jajačkom kulom, koju je sagradio
Hrvoje Vukčić Hrvatinić krajem 14. ili početkom 15. stoljeća, čini se da bismo gradnju
sjeveroistočne kninske kule mogli smjestiti u vrĳeme kada je Hrvoje vladao Kninom
kao hrvatski potkralj i splitski herceg (1403. – 1413.).
Polukula
Polukula je manja polukružna obrambena građevina zadebljanoga ili ojačanoga
podnožja. Sagrađena je u posljednjoj osmanskoj obnovi Knina 1648. – 1653. tik uz
nekadašnji jugoistočni zaobljeni ugao Gornjega grada, odnosno bivšega spoja južnoga
i istočnoga bedema. Premda je danas uklopljena u istočni bedem te spaja njegov niži
južni te viši središnji i sjeverni segment, na Coronellĳevoj i Albergheĳevoj slici iz 1688.
prikazana je kao baterĳska kula pokrivena šatorastim krovom, a na planu kninske
tvrđave iz 1705. tlocrtno je ucrtana kao potkovičasta kula. Njezina unutrašnjost danas
se nalazi u sastavu kompleksa rezidencĳe kaštelana ili zapovjednika tvrđave (sl. 16)
Slika 16. Pogled s

jugoistoka na polukulu
(Fototeka Leksikografskog
zavoda Miroslav Krleža)
487
Unutrašnje građevine
Izvori iz 14. stoljeća od unutrašnjih građevina spominju nam palas sa svečanom
dvoranom, staje, kupalište i neke druge građevine neimenovane namjene, ali ostaci
prozora na vanjskim pročeljima istočnoga i zapadnoga bedema sugeriraju nam
postojanje tek dvĳu njih, naslonjenih začeljem na unutrašnje pročelje bedema.
Prva se nalazila uz istočni obrambeni zid, na potezu između istočne kule i
mletačkoga kontrafora. Sudeći prema visini sačuvanih prozorskih okvira, konfiguracĳi
terena i smještaju uz unutrašnje pročelje bedema, možemo pretpostaviti da je imala
najmanje dvĳe etaže, kao i da je zbog širine unutrašnjega dvorišta imala mali unutrašnji
raspon.
Nasuprot njoj nalazila se uz zapadni bedem druga građevina, od koje se sačuvalo
tek nekoliko prozorskih okvira na bedemima velikoga istaka ili škarpe, kao i na
bedemu koji se s juga naslanja na istak. Premda su u mletačkoj obnovi njezini donji
dĳelovi bili pregrađeni u cisternu, a gornji dĳelovi u visini braništa prekriveni zemljom
i preinačeni u topovsku platformu najkasnĳe do 1708., ostaci dvaju većih i jednoga
manjeg prozora u donjoj zoni građevine neposredno iznad gotovo okomitih zapadnih
padina brda Sveti Spas te dvaju manjih prozora etažu iznad njih jasno sugeriraju da
se ondje nalazila najmanje troetažna građevina, od koje su vidljivi ostaci donjih dvĳu
etaža. Premda ni ta građevina nĳe mogla imati veliki raspon u sredini zbog male širine
unutrašnjega dvorišta, prema rasporedu prozora imala je veliku dužinu te neobičan
tlocrt u obliku kriške jabuke.54
Iako na ovom stupnju istraženosti ne možemo donĳeti konačan sud o njezinoj
funkcĳi, velika površina građevine, njezin smještaj na mjestu odakle je pristup utvrdi
zbog strmih padina bio nemoguć te perforiranost njezinih donjih zona prozorskim
otvorima sugeriraju da se upravo ondje mogao nalaziti palas55 te da postojeći ostaci
pripadaju njegovim podrumskim i prizemnim prostorĳama. Dodatnu potvrdu te
pretpostavke nalazimo i u njegovu smještaju u onom dĳelu utvrde koji je tĳekom
čitavoga dana obasjan suncem.56
Tik do nje, u smjeru sjevera, stajao je još jedan istak ili škarpa, samo manjih
dimenzĳa, vidljiv na prikazima i planovima Knina iz druge polovine 17. stoljeća. Je li se
i u tom istaku nalazila građevina danas se ne može ničim dokazati jer je početkom 18.
stoljeća pregrađen u trokutastu topovsku platformu šiljem okrenutu prema zapadu.
54
Gotovo identične tlocrte nalazimo kod palasa plemićkoga grada Cesargrada u Hrvatskom zagorju i
Gračanici kraj Nove Gradiške.
55
Palas je glavna stambena građevina ili reprezentativni stambeni prostor unutar obrambenoga sustava
srednjovjekovnoga plemićkog grada.
56
Jedno od temeljnih pravila projektiranja jest da stambeni prostor mora biti osunčan.
488
VII. Zaključak
Gornji grad kninske tvrđave po starosti je treći po redu utvrđeni kompleks na
brdu Sveti Spas iznad Knina te jezgra današnje tvrđave. Iako se na prvi pogled čini
da je rĳeč o baroknoj tvrđavi uklopljenoj u veću obrambenu cjelinu, na temelju analize
njezine arhitekture, povĳesnih izvora, veduta i planova može se jasno zaključiti da je
Gornji grad ustvari srednjovjekovno-osmanska utvrda obnovljena u duhu baroknoga
obrambenog graditeljstva, odnosno barokizirani gorski plemićki grad longitudinalnoga
ili izduljenoga položaja, koji je današnji izgled dobio kroz devet građevinskih faza.
Prvoj ili najstarĳoj fazi razvoja (polovina 10. stoljeća) odgovara tek položaj na
kamenom hrptu južne polovice brda Spas jer se danas ne uočavaju strukture koje bismo
mogli pouzdano pripisati najstarĳoj razvojnoj fazi. To je položaj tipičnoga aksĳalnoga
plemićkog grada, gdje su sjeverna, zapadna i južna strana branjene prirodnim
preprekama (strmim padinama terena), tako da su ranosrednjovjekovni majstori morali
jače utvrditi tek istočnu stranu utvrde, odakle joj je pristup bio najlakši.57 S obzirom
na to da tĳekom dosadašnjih arheoloških istraživanja nisu uz postojeće obrambene
zidove pronađeni tragovi starĳih bedema, možemo pretpostaviti da je kasnĳa gradnja
uklonila većinu tragova najstarĳe razvojne faze ili da je prvotna utvrda u Kninu, koju
spominje isprava kralja Mihajla Krešimira II. iz oko 950., bila podignuta od drva te da
je zapremala znatno manji prostor od današnjega Gornjeg grada.58
Drugoj razvojnoj fazi (12. stoljeće) pripada manji segment zida u donjim dĳelovima
istočnoga bedema, na potezu između mletačkoga potpornjaka i kazamata Kalunerice,
sagrađen od komada lomljenika približno jednakih veličina i promjera otprilike 15 do
25 cm, slaganih da oponašaju zid od klesanaca. Premda su ti skromni ostaci nedovoljni
za izvođenje zaključaka o izgledu Gornjega grada u 12. stoljeću, što nam jasno sugerira
faktura zida, na temelju analogĳa i konfiguracĳe terena možemo u ovoj fazi postojanja
pretpostaviti postojanje jedne manje utvrde podignute radi učvršćenja vlasti hrvatsko-
ugarskoga kralja u Hrvatskoj i Dalmacĳi nakon sloma bizantske vlasti u tim krajevima
tĳekom 1180-ih.59 Samim time, hrvatsko-dalmatinskoga bana Dionizĳa mogli bismo
identificirati kao neposrednoga naručioca gradnje.
Trećoj razvojnoj fazi (13. stoljeće) pripadaju većim dĳelom donji i središnji segmenti
istočnoga obrambenog zida na potezu od polukule do kazamata Kalunerice, uključujući
istočnu kulu, te središnji dĳelovi zapadnoga obrambenog zida, omeđenog sa sjeverne
i južne strane mletačkim bedemima. Sudeći prema postojećim ostacima, koje, kao
što smo spomenuli, prepoznajemo u karakterističnoj romaničkoj fakturi pročelja, na
temelju konfiguracĳe terena i analogĳa možemo pretpostaviti da je u ovoj fazi Gornji
57
Hrbat na kojem leži kninski plemićki grad sa sjeverne je strane odvojen prirodnim suženjem od sjeverne
polovice brda Spas, zapadna se strana gotovo okomito obara prema koritu rĳeke Krke, a južna je strana
strmim kamenim padinama odvojena od manje zaravni današnjega Srednjeg grada.
58
Gotovo identičnu situacĳu nalazimo kod staroga župskog grada Krbave, gdje također na položaju
ranosrednjovjekovne utvrde nisu pronađeni zidani tragovi. HORVAT, “Stilska stratigrafija”, 46.
59
SMILJANIĆ, “Nastanak i razvoj”, 122-123; ANČIĆ, “Knin”, 59-61.
489
grad zapremao prostor čitavoga središnjeg i sjevernog dĳela današnje utvrde. Premda
na temelju romaničkih stilskih karakteristika pročelja bedema podizanje tih dĳelova
Gornjega grada možemo široko datirati u 13. stoljeće, vojne i političke prilike iz 1240-ih
te pronalazak ranoromaničkih ulomaka crkvenoga namještaja iz 12. stoljeća u ovom
građevinskom sloju više govore u prilog tomu da su podignuti oko sredine 13. stoljeća.
Naime, od ulaska Hrvatske u zajednicu s Ugarskom početkom 12. stoljeća pa
sve do dinastičke smjene na hrvatsko-ugarskom prĳestolju početkom 14. stoljeća na
hrvatskom se prostoru ne bilježe veliki osvajački i rušilački sukobi, osim provale Tatara
1241. i 1242. godine. U toj su navali bila sustavno pljačkana i rušena sva naselja i utvrde
na putu iz Panonĳe prema istočnoj obali Jadrana, kojim je prolazila tatarska vojska u
potjeri za kraljem Belom IV. nakon njegova poraza na rĳeci Šaju. Na tom je putu bio i
Knin sa svojim predgrađima na sjevernim i zapadnim prilazima utvrdi, katedralom,
crkvom sv. Stjepana i Svetoga Spasa te naposljetku utvrdom. Sudeći prema arheološkim
ostacima na Glavici, nema sumnje da su Tatari uništili predgrađa s crkvama, a veoma
je izgledno da su tom prilikom osvojili kninsku utvrdu. Da se Knin uspio oduprĳeti
tatarskoj navali, vjerojatno bi se o tom događaju još uvĳek prepričavale legende, kao
što je to slučaj s plemićkim gradom Velikim Kalnikom.60 No, sudeći prema zapisu Tome
Arhiđakona, čini se da utvrda u napadu nĳe bila teško oštećena jer je već 1243. u njoj
bio smješten kraljevski garnizon.61
60
To što su se pojedine utvrde uspjele oduprĳeti tatarskoj navali, poput Velikog Kalnika, ne govori u
prilog općeprihvaćenoj tezi, koju sam i ja svesrdno promicao, da su se kamenom zidane utvrde pokazale
kao najbolja obrana od Tatara jer ih oni nisu znali osvajati, te da je stoga kralj Bela IV. počeo masovno
podupirati njihovu gradnju nakon završetka borbi s Tatarima. Ta teza ne stoji iz nekoliko razloga, a jedan
od najvažnĳih leži u činjenici da su Tatari znali opsjedati utvrde i da su to radili veoma brzo i ubojito. O
tome nam ponajbolje svjedoči primjer grada Vladimira, prĳestolnice Vladimirsko-Suzdaljske Kneževine,
čĳu su obranu Tatari slomili nakon samo pet dana opsade (3. – 7. veljače 1238.) i potom za kaznu zbog
pruženog otpora pobili sve zarobljenike. Sličnu su sudbinu doživjeli i drugi gradovi nekadašnje Kĳevske
kneževine, poput njezine prĳestolnice Kĳeva, koju je Batu-kan 1240. zauzeo i srušio premda ju je štitio
veliki sustav bedema i utvrda. Stoga temelje Beline politike promicanja gradnje plemićkih gradova ne
valja tražiti u tatarskoj nesposobnosti osvajanja utvrda nego u srednjovjekovnoj vojnoj doktrini, koja je
nalagala da se za osvajačkoga pohoda sustavno osvajaju sve neprĳateljske utvrde na smjeru prodora u
dubinu neprĳateljskoga teritorĳa da bi se sprĳečio protivnički udar u leđa ili zaprečivanje puta povratka
u slučaju iznenadnog povlačenja. Dok je osvajačka vojska osvajala utvrde, za to je vrĳeme vladar
napadnute zemlje provodio mobilizacĳu svojih vazala i planirao taktiku, koja se u načelu svodila na
dva pitanja: da li se izravno sukobiti s neprĳateljem i jednom bitkom rĳešiti rat ili se nastaviti povlačiti
u dubinu zemlje u nadi da će se neprĳateljske snage s vremenom u tolikoj mjeri iscrpiti da će se bez
odlučujuće bitke morati povući. Kao što znamo, Bela IV. napravio je i jedno i drugo. S obzirom na to
da u vrĳeme provale nĳe imao dovoljno utvrda za usporavanje tatarskoga nadiranja, odlučio je jednom
bitkom rĳešiti rat, što ga je nakon katastrofalnoga poraza u bitci na rĳeci Šaju (1241.) gotovo stajalo glave
i kraljevstva. Potom se s preostalom vojskom povukao preko Zagreba prema Jadranu u dalmatinske
gradove, gdje je čekao da Tatari na svojem putu prema moru iscrpe zalihe hrane, vode i ljudstva te se
povuku, što se naposljetku i dogodilo. Smrt velikoga kana Ogotaja bila im je samo dobar izgovor za
časno povlačenje, ali nikako ne i razlog jer u zemlji, koju su pretvorili u pustoš, više nisu mogli priskrbiti
dovoljno hrane za nastavak rata, a zbog velike udaljenosti od matičnoga teritorĳa nisu mogli organizirati
redovitu opskrbu. Konstantin S. NOSSOV, Medieval Russian Fortresses AD 862–1480 (Oxford: Osprey,
2007), 4; Krešimir REGAN, “Plemićki grad Veliki Kalnik”, Kaj 37/3 (2004), 83-104.
61
Teško je vjerovati da su Tatari nakon osvajanja utvrde pristupili njezinu sustavnom rušenju. Prĳe će
biti da su je zapalili te da su u požaru stradali samo njezini drveni dĳelovi (obrambene šetnice, vrata,
unutrašnje drvene građevine), koji su se mogli brzo nadoknaditi. Kao što kaže srednjovjekovna uzrečica:
490
Kao snažna i velika utvrda, kninski je Gornji grad dočekao svoju četvrtu fazu
(1322. – 1345.), koja se poklapa s vladanjem obitelji Nelipčić nad njome. Tu fazu ne
prepoznajemo na osnovi fakture pročelja sačuvanih srednjovjekovnih bedema, kao
što je to slučaj s drugom i trećom fazom, nego na temelju povĳesnih izvora, koji nam
nedvojbeno potvrđuju da je Gornji grad 1344. bio snažna utvrda s visokim bedemima,
da je bio dodatno zaštićen drvenim ogradama, da se u njemu najkasnĳe od 1345. nalazio
palas sa svečanom dvoranom, odnosno rezidencĳalni dio utvrde, te naposljetku, da su
se najkasnĳe od 1368. unutar njegovih bedema nalazila drvena skladišta hrane, štale
i kupalište, koje je kninski kaštelan Ivan sin Nikole popravio ili nanovo podignuo
građom ukradenom od kninskoga biskupa.
Iako nema sumnje da se unutar kninskih bedema još od polovine 13. stoljeća morala
nalaziti stambena građevina namĳenjena boravku kaštelana i vojne posade – što bi
mogla biti sačuvana pravokutna kula, s obzirom na njezinu starost – čini se da gradnju
rezidencĳalnoga dĳela u Gornjem gradu ipak treba pripisati moćnomu knezu Nelipcu
II. Nelipčiću, koji je od pobjede nad Jurjem II. Bribirskim (1324.) i slavonskim banom
Mikcem Mihaljevićem (1326.) pa sve do svoje smrti 1344. bio najmoćnĳi velikaš u
Hrvatskoj, a samim time i dovoljno bogat da unutar svoje kninske rezidencĳe financira
izgradnju boravišta dostojnog njegova položaja i moći. Budući da nam dokumenti
iz 14. stoljeća u uskom dvorištu kninske utvrde spominju palas (1345.) te od drvene
građe podignuto kupalište, staje i skladišta hrane (1368.), izgledno je da su ostaci
dvĳu građevina sagrađenih u najširem dĳelu velikoga dvorišta jedna nasuprot drugoj
upravo skromni ostaci Nelipčićeva palasa.
Toj razvojnoj fazi pripada i drvena ograda koju se uz kamene bedeme spominje u
Opsadi Zadra. Iako su pojedini autori smatrali da je tom obrambenom konstrukcĳom
bilo opasano kninsko podgrađe, izglednĳe je da je taj obrambeni pojas opasavao na
maloj udaljenosti Gornji grad sa sjeverne, istočne i južne strane, a sa zapadne strane
za tim nĳe bilo potrebe zbog strmih padina.62 Podizanjem toga vanjskoga obrambenog
prstena Gornjem se gradu udvostručila obrambena snaga jer su strĳelci s unutrašnjega
višega kamenog zida mogli gađati iznad glava branitelja na vanjskom nižem drvenom
zidu.
Petoj građevinskoj fazi (prva polovina 15. stoljeća) pripada velika sjeveroistočna
kula, čĳu gradnju na temelju arhitektonskih pojedinosti te velike sličnosti s kulom
kaštela u Jajcu pripisujemo velikomu bosanskom vojvodi Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću
u razdoblju 1403. – 1413., kada je upravljao Kninom kao hrvatski potkralj i splitski
herceg. Njezinu gradnju možemo s jedne strane opravdavati strateškim potrebama
čvrstog osiguranja sjevernoga bedema Gornjega grada, koji je do podizanja te kule
“Porušena utvrda, poluizgrađena je utvrda.” Philippe BROCHARD, Srednjovjekovni dvorci (Ljubljana –

Zagreb: Mladinska knjiga, 1990), 6.
62
ANČIĆ, “Knin”, 63.
491
bio doista najizloženĳi neprĳateljskomu udaru,63 a s druge strane Hrvojevom željom

da si u svojoj kninskoj utvrdi sagradi prostor za boravak s više komfora nego što ga je
pružao stari Nelipčićev palas podignut gotovo pola stoljeća prĳe.64
U takvu je obliku Knin dočekao svoju šestu razvojnu fazu (15. stoljeće), koja se
na temelju fakture južnoga dĳela istočnoga bedema može datirati u vrĳeme velikih
protuosmanskih ratova kralja Matĳe Korvina i podizanja snažnoga protuosmanskoga
obrambenog sustava na južnim granicama Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva. U tom
sustavu, koji se u neprekinutoj linĳi protezao od Beograda i Mačve preko Srebrenice
i Jajca sve do Une, a potom preko Senjske kapetanĳe i današnje središnje Dalmacĳe
sve do Jadranskoga mora, Knin je s Klisom dobio ulogu najvažnĳe utvrde toga dĳela
kraljevstva.
Tada je Gornji grad proširen prema jugu na nižu kamenu terasu, koju je opasao
u obliku izduženoga trokuta. Tako je nastala predutvrda, koju možemo tipološki
klasificirati kao barbakan. Radi njezine bolje zaštite bila je u njezinu južnom vrhu
sagrađena peterokutna južna kula, za Mlečana porušena i pretvorena u topovsku
poligonalnu platformu, a iznad ulaza se nalazio konzolno izbačen erker ili breteš. S
obzirom na to da je taj dio kninskoga Gornjeg grada sagrađen kao predutvrda, njegovi
su bedemi bili za visinu braništa niži od susjednoga južnog bedema. Dovršenjem toga
južnog proširenja kninski je Gornji grad, ne računajući Kalunericu, postigao današnje
tlocrtne dimenzĳe i pretvorio se u jednu od najvećih obrambenih građevina čitavoga
hrvatskog prostora.
Izgled te faze u cĳelosti nam se sačuvao na Paganovu crtežu u pogledu s jugozapada,
zahvaljujući čemu se u toj fazi Gornji grad može u glavnim crtama rekonstruirati. To
je bio tipičan longitudinalni razvĳeni gorski plemićki grad branjen sa tri snažne kule i
ulaznim erkerom ili bretešom, podĳeljen nekadašnjim južnim obrambenim zidom na
sjeverno veće i južno manje dvorište. U južnom su se dvorištu mogle nalaziti staje, a u
sjevernom je bio palas, sastavljen od Nelipčićeve dvĳe stambene građevine naslonjene
na zapadni i istočni obrambeni zid, kupelj i skladišta kaštelana Ivana sina Nikole te
Hrvojeva velika sjeveroistočna kula. Uz to je još od vremena Nelipčića bio opasan
vanjskim drvenim obrambenim prstenom.
Padom pod osmansku vlast 1522. započelo je novo razdoblje u građevinskom
razvoju Gornjega grada, koje možemo podĳeliti na dvĳe faze. U prvoj osmanskoj,
odnosno sedmoj fazi (1522. – 1648.) novi su gospodari tek neznatno pregradili
kasnosrednjovjekovnu utvrdu. Južna i istočna kula bile su natkrivene drvenim
obrambenim galerĳama i šatorastim krovovima, iznad ulaza je bio uklonjen breteš
63
U potrebu modernizacĳe kninskoga plemićkog grada Hrvoje se mogao uvjeriti još 1391.–1394., kada je s
bratom Vukom držao Knin uime bosanskoga kralja.
64
Osim Hrvoja, brojni su drugi svjetovni i crkveni veledostojnici krajem 14. i početkom 15. stoljeća gradili
komforne rezidencĳe. Zagrebački biskup Eberhard podiže u plemićkom gradu Gariću središnju kulu
kao raskošnu rezidencĳu grĳanu kaljevim pećima, a hrvatsko-ugarska kraljica Barbara Celjska obnavlja
plemićke gradove Veliki i Mali Kalnik.
492
Slika 17. Hipotetska rekonstrukcĳa izgleda Gornjeg grada u pogledu s

jugoistoka: 1522. godine (gore), 1688. godine (sredina) i poč. XVIII. st. (dolje).
(izradio Krešimir Regan)
493
ili erker, a sjeveroistočna je kula bila snižena gotovo na visinu susjednih bedema,
ispunjena zemljom te pretvorena u tabĳu.
U drugoj osmanskoj ili osmoj građevinskoj fazi (1648. – 1653.) popravljen je istočni
bedem na potezu od ulaznih vrata do istočne kule, s koje je uklonjeno krovište. Na
spoju unutrašnjega (pregradnog) bedema sa zapadnim zidom sagrađena je mala
jugozapadna kula, na njegovu spoju s istočnim bedemom polukula, a umjesto drvenoga
vanjskog prstena sagrađen je kameni zid, koji je isprva opasavao Gornji grad s istočne i
sjeverne strane, a od 1653. do 1688. bio je produžen prema jugu spuštanjem niz istočne
padine brda Spas, čime je prostor ispod Gornjega grada i Laba, današnji Srednji i Donji
grad, bio prvi put spojen u jedinstveni obrambeni kompleks, danas poznat kao kninska
tvrđava. S obzirom na konfiguracĳu terena, izgledno je da su Osmanlĳe novi bedem
sagradili na smjeru pružanja srednjovjekovnih palisada Nelipčića.65
Posljednja ili deveta građevinska faza (1688. – 1711.) u cĳelosti je posvjedočena
mletačkim vedutama i planovima po kojima se vodila pregradnja. U njoj je kninski
Gornji grad pregrađen u baroknu utvrdu, uklopljenu u sustav velike kninske tvrđave.
U tim je radovima na mjestu južne kule sagrađena peterokutna topovska platforma
(između 1708. i 1711.), na mjestu sjeveroistočne kule kazamat Kalunerica (prĳe 1705.), a
jugozapadna je kula porušena. S obrambenih zidova uklonjeno je branište sa zupcima i
kruništem te podignuto novo s puškarnicama, uklonjen je unutrašnji (pregradni) bedem
s vratima te su sagrađena nova vrata, omeđena kompleksom rezidencĳe kaštelana
ili zapovjednika tvrđave. Na mjestu pretpostavljene zapadne građevine Nelipčićeva
palasa sagrađena je cisterna sa zdencima (prĳe 1705.), a na položaju pretpostavljene
istočne građevine palasa podignuta je dugačka vojarna. Uz to je čitavom dužinom
ojačan istočni bedem dogradnjom kamenoga plašta s unutrašnje strane. U takvu se
obliku kninski Gornji grad održao do današnjih dana (sl. 17).
65
U prilog ovoj tezi ide i činjenica da su Nelipčićevi graditelji morali za fiksiranje i temeljenje palisada
isklesati rov u živom kamenu te da je taj isti rov mogao osmanskim graditeljima poslužiti za temeljenje
kamenoga bedema.
494
Krešimir Regan
The upper town of the Knin castle
Summary
The upper town of the Knin castle is chronologically third complex on the St. Savior hill
overlying of the modern city of Knin, as well as the core of the present day stronghold placed on
the whole western part of the St. Savior hill. The oldest part of this stronghold were constructed
no later than 950 and therefore the upper town of the Knin castle is one of the oldest medieval
strongholds in Croatia. The upper town of Knin is developed mountain longitudinal noble castle
which was thoroughly modified during the baroque period just to become artillery stronghold.
It is place on the very northern edge of the Knin castle on the very long and strait ridge with
the steep flanks, which is additionally separated from the rest of the hill by the broadside dike.
The complex of the castellan’s residence is divided in two courts by the inner door. The southern
court is smaller and lower, while the northern court is bigger and placed in the central part
of the stronghold. In both of these courts there are several buildings of which the biggest are
military barrack and the castellan’s house placed in the bigger court. Among the other existing
buildings there are the remains of the old warehouse, than two large cisterns, powder warehouse,
dungeons and the complex of the restrooms. The upper town of the Knin castle was defended
by four rectangle and one circular semi-turret, but today only eastern and the upper town of the
Knin castle semi-turret still exist. A er the Venetian capture of Knin, during the period between
1688 and 1711, the former medieval and Ooman upper town was transformed in baroque
stronghold and incorporated in the complex of the Knin castle. During these construction work
in the beginning of 18th century on the site of the southern turret the new five-square cannon
platform was built, while on the site of the north-eastern turret the new large prison house
(Kalunerica) was constructed. Finally, the south-western turret was demolished in the period.
In spite of the fact that the later baroque reconstruction had somewhat changed the original
medieval upper town of the Knin castle, it remains one of the best preserved medieval defensive
complex in Croatia.
Key words: Knin, upper town, noble castle, stronghold
495
Značaj i sudbina pakračke utvrde kroz povĳest
O počecima srednjovjekovne utvrde grada Pakraca malo se zna. U njoj je

bilo sjedište priora vranskih i kovnica slavonskih banovaca, a zatim je postala
važna karika u lancu obrambenih utvrda hrvatskih zemalja pred osmanlĳskim
prodorima. Moćna je utvrda poslužila i nekadašnjim napadačima, a zatim je po
sklapanju mira dugi niz godina služila kao vojarna. Preseljenjem vojne posade
izgubila je vojni značaj i služila je isključivo kao jedna od gospodarskih zgrada
velikoga vlastelinstva grofova Janković. Po prodaji imanja izgubila je i tu svrhu,
a novom je vlasniku, Srpskoj pravoslavnoj općini u Pakracu, bila veća smetnja
negoli korist, stoga je ona prepušta zubu vremena sve dok nĳe dobila dozvolu za
rušenje početkom 20. stoljeća.
Ključne rĳeči: utvrda Pakrac, vranski priorat, vlastelinstvo, grofovi Janković
Današnji grad Pakrac sa samo 4852 stanovnika1 tek je blĳeda slika nekoć važnoga
središta prometa, trgovine, industrĳe, obrazovanja i zdravstvene skrbi širega područja.
Gravitacĳska moć središta nadilazila je administrativne granice tadašnjih županĳa
i općina, a danas se gotovo nestvarnima čine brojke o kretanju broja stanovnika kroz
povĳest.2
Brutalna razaranja tĳekom Domovinskoga rata unakazila su prepoznatljivo lice toga
maloga grada usred zapadne Slavonĳe pretvorivši kulturne i povĳesne znamenitosti
u puke ljušture. Međutim, razaranja su potaknula zanimanje stanovnika za povĳest
grada općenito, a posebice za najstarĳu povĳest, jer se smatralo da dio građevina potječe
upravo iz toga razdoblja. Lokalni poznavatelji povĳesti nastojali su u prvo vrĳeme utažiti
1
Ljiljana OSTROŠKI (ur.), “Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011. Prvi rezultati po naseljima”,
Statistička izvješća 1441 (2011), 65 (<hp://www.dzs.hr/>, pristupljeno: 27. XI. 2012.).
2
Prema zadnjem popisu provedenom u Austro-Ugarskoj Monarhĳi, Pakrac je 1910. imao 18 422
stanovnika. Stradanja u Prvom svjetskom ratu dovela su do toga da je taj broj premašen tek 1931., kada
je ondje živjelo 20 361 osoba, što je maksimalni ikada zabilježen broj. Nakon Drugoga svjetskog rata broj
stanovnika pao je na 15 961 (1948.), no u iduća se tri desetljeća kretao oko 17 000. Prĳelomnu 1991. Pakrac
je dočekao sa 16 367 stanovnika, a u idućem se popisu broj gotovo prepolovio. Započeti trend vidljiv je i
danas (<hp://www.dzs.hr/Hrv/pxweb2003/Dialog/Print.asp?Matrix=Tabela4_11&timeid=201211274493
8&lang=10>, pristupljeno: 27. XI. 2012.).
497
zanimanje stanovništva feljtonima u lokalnim novinama, ali i tiskanjem knjiga, pa je u

proteklih 15-ak godina napisano više radova i knjiga o povĳesti Pakraca negoli ikad prĳe.
Unatoč tomu, do danas su ostala sporna pitanja oko najstarĳe povĳesti grada jer
se nĳe daleko odmaknulo u topografskim istraživanjima srednjovjekovne povĳesti
Slavonĳe, osobito ne u istraživanju uvĳek problematičnih rubnih dĳelova županĳa ili
biskupĳa. A Pakrac se kroz znatan dio svoje povĳesti uvĳek nalazio na rubu nečega:
Zagrebačke biskupĳe, Požeške županĳe, Osmanskoga Carstva ili Habsburške Monarhĳe,
Vojne krajine i Provincĳala.
U literaturi jednoglasno prevladava mišljenje da je pakračko područje od početka
pripadalo Zagrebačkoj biskupĳi, iako se najranĳe granice biskupĳe sa sigurnošću mogu
utvrditi tek prema popisu župa i arhiđakonata iz 1334. godine. U starĳim radovima
Josipa Buturca javlja se mogućnost da je današnji Pakrac u 13. stoljeću bio izuzet od
vlasti zagrebačkoga biskupa jer je pripadao viteškomu redu ivanovaca, odnosno bio je
u sastavu vranskoga priorata. U kasnĳim radovima u to više nema sumnje, ali je autor
počeo sumnjati u pripadnost pakračkoga područja Zagrebačkoj biskupĳi uopće.3 U
prilog te pretpostavke, smatrao je, govori isprava iz 1347. u kojoj Pečuška biskupĳa traži
od ivanovaca plaćanje desetine za posjede na području biskupĳe, spominjući izričito i
sam Pakrac.4
U hrvatskoj historiografiji do danas nĳe postignut dogovor je li Pakrac pripadao
Požeškoj, Križevačkoj ili Dubičkoj županĳi. Nekolicina se povjesničara pobliže bavila
istraživanjem srednjovjekovne povĳesti pakračkoga područja, ali problem ostaje jer
imaju oprečna stajališta.5 Spomenuta isprava iz 1347. u kojoj Pečuška biskupĳa traži svoja
prava s pakračkoga područja mogla bi dati konačnu prevagu u korist Požeške županĳe.
3
Josip BUTURAC, Povĳest uprave vjerskih organizacĳa u Hrvatskoj od X–XX stoljeća (Zagreb: Arhiv Hrvatske,
1970), 58; Josip BUTURAC, “Popis župa zagrebačke biskupĳe 1334. i 1501. godine”, Starine 59 (1984), 59;
Josip BUTURAC, “Iz povĳesti Pakraca”, Marulić – hrvatska književna revĳa 24/4 (1991), 457.
4
György FEJÉR, Codex diplomaticus Hungariae ecclesiasticus ac civilis, 11 sv. u 40 knj. (Budae: Typogr. reg.
universit. hungaric., 1829-1844), 9/1, 515; Lelja DOBRONIĆ, Templari i ivanovci u Hrvatskoj (Zagreb: Dom
i svĳet, 2002), 157.
5
Buturac smatra da je zapadna granica Požeške županĳe išla od sjevera rĳekom Lišnicom (današnjom
Sloboštinom) preko Psunja i Bĳele Stĳene te zapadno od Okučana do Save, ali da je pakračko područje
– unatoč tomu što ovako povučenom granicom ostaje malo izvan okvira Požeške županĳe – ipak njezin
sastavni dio. Tako je, smatra, ostalo sve do 14. stoljeća, kada je došlo do znatnoga teritorĳalnog proširenja
Križevačke županĳe, a time i do preklapanja granica između Zagrebačke i Pečuške biskupĳe. Usp.
Josip BUTURAC, “Požega i okolica u srednjem vĳeku”, Zlatna dolina 1 (1995), 12. Za razliku od njega,
Szabo nĳe siguran kojoj je županĳi Pakrac pripadao u 13. stoljeću te pretpostavlja da je možda bio u
Dubičkoj, ali ujedno sa sigurnošću tvrdi da Pakrac nĳe bio u Požeškoj županĳi. Usp. Gjuro SZABO,
“Prilozi za povjesnu topografiju požeške županĳe”, Vjesnik hrv. Arheološkog društva 11 (1910/1911), 55;
Gjuro SZABO, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavonĳi (Zagreb: Matica hrvatska, 1920) (reprint: Zagreb:
Golden marketing-Tehnička knjiga, 2006), 115; Gjuro SZABO, “Pakrac”, Jutarnji list (5. 11. 1939.), 17. Za
Adamčeka uopće nema dvojbe da se Pakrac nalazio na području Križevačke županĳe, a potvrdu za to
pronašao je u darovnicama pojedinih posjeda, uključujući Pakrac, viteškomu redu templara s početka 13.
stoljeća. Usp. Josip ADAMČEK, “Požega i požeška županĳa u srednjem vĳeku”, u: Marĳan Strbašić (ur.),
Požega 1227–1977 (Slavonska Požega: Skupština općine, Odbor za proslavu 750-godišnjice grada, 1977),
117. Klaić uopće ne pokušava proniknuti komu je Pakrac pripadao u ranĳem razdoblju nego odmah
kaže da je to područje od 14. stoljeća sigurno bilo u sastavu Križevačke županĳe. Usp. Vjekoslav KLAIĆ,
Plemići Svetački ili Nobiles de Zempche (997.–1719.) (p. o.) (Zagreb: Tisak Dioničke tiskare, 1913), 2.
498
Vĳoleta Herman Kaurić ▪ Značaj i sudbina pakračke utvrde kroz povĳest
Međutim, spominjanje pakračke kovnice novca u isključivo slavonskom ozračju,

smatram, svjedoči suprotno, jer Požeška županĳa tada nĳe bila obuhvaćena slavonskim
imenom. Tako preostaje Dubička županĳa, što ujedno otvara pitanje pripadnosti Pakraca
viteškomu redu templara.
Tĳekom 12. stoljeća templari su dobili prve posjede u Slavonĳi i Dalmacĳi,6 ali se
danas njihova prisutnost sa sigurnošću može utvrditi samo na osam mjesta, premda ih
je, čini se, bilo znatno više.7 Iako pojedini autori stavljaju osnivanje vranskoga priorata u
templarsko doba, drugi to odlučno odbĳaju, no činjenica je da će Vrana postati mnogo
poznatĳa i utjecajnĳa pod njihovim nasljednicima ivanovcima.8 Naime, 1312. ivanovci su
naslĳedili sva imanja templarskoga reda i iste su godine premjestili sjedište iz samostana
u Marči u Vranu.9 U radovima nekolicine autora prilikom nabrajanja templarskih posjeda
izričito se spominje i Pakrac, premda se u djelu jedine osobe s naših prostora koja se
iscrpnĳe bavila templarima on izričito ne navodi.10
Dodatni problem u određivanju pripadnosti Pakraca templarima isprava je iz 1238.
kojom se ivanovcima daruje zemlja Petriz, koju Lelja Dobronić bez dvojbe označava
današnjim Pakracem.11 Međutim, treba upozoriti na to da ovaj oblik odudara od
oblika koji su hrvatski (Petar Skok) i mađarski (Desző Csánki) fonetičari utvrdili kao
nepromjenjivu osnovu imena Pakrac kroz srednji vĳek. Osnovu su činili suglasnici Pkr i
Pkc, koji su se različito dopunjavali različitim samoglasnicima, pa se dobivaju oblici Pukur,
Pukruc, Pucruch i slično. Istraživači srednjovjekovne topografije i toponimĳe zapadnoga
dĳela Požeške županĳe jednoglasni su u tvrdnji da je Pukur ili Peker u srednjem vĳeku
današnja rĳeka Bĳela, a današnja se Pakra nekoć zvala Pukruc ili Pekrec, odnosno ime joj
je umanjenica naziva za Bĳelu.12 Umnažanje različitih, a naizgled jednakih naziva dovelo
je do niza pogrešnih navoda o povĳesti Pakraca.
Unatoč svim nedoumicama o pripadnosti viteškomu redu/redovima, uz ime
današnjega Pakraca u izvorima se izričito spominje frater Hugo, preceptor de Pucruch (…)
6
Lelja DOBRONIĆ, Viteški redovi templari i ivanovci u Hrvatskoj (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1984), 26-27.
7
DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 81.
8
U templarsko doba stavljaju ga Adamček i Buturac (ADAMČEK, “Požega”, 117; BUTURAC, Povĳest
uprave, 58), što Dobronić odlučno pobĳa (DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 82).
9
BUTURAC, Povĳest uprave, 58.
10
Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, “Priorat vranski sa vitezi templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj, 1.
dio”, Rad JAZU 81 (1886), 48; Franjo ŠANJEK, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru. Pregled religiozne povĳesti
Hrvata (7.–20. st.) (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1996), 134; BUTURAC, Povĳest uprave, 58; SZABO,
“Pakrac”, 17; ADAMČEK, “Požega”, 117.
11
Tadĳa SMIČIKLAS et al., Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et slavoniae (dalje: CD) 4 (Zagreb:
Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti, 1904-1990), 48-50; DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 132.
12
Stanko ANDRIĆ, “Prilog srednjovjekovnoj topografiji i hidrografiji psunjsko-papučkog kraja”, Scrinia
Slavonica 3 (2003), 76-80.
499
magistri domus hospitalis iz 1278.13 te utvrđeni grad castrum s. Joannis de Pucherts iz 1326.
godine.14 U njemu je bilo sjedište preceptora.15
O javnoj djelatnosti pakračkih preceptora najznačajnĳe je svjedočanstvo o časti koja
je bila iskazana Hugu, jedinomu poimence poznatom preceptoru Pakraca. Kralj Ladislav
IV. imenovao ga je 1278. članom povjerenstva osnovanog radi pomirenja najmoćnĳih
velikaških rodova u Hrvatskom Kraljevstvu, Gisingovaca i Babonića.16 Pomirbena
rasprava održana je 20. travnja 1278. u templarskom sjedištu u Dubici.17 Međutim, spor
nĳe bilo moguće rĳešiti jednom raspravom, pa je 6. studenoga iste godine održana druga
pomirba u Zagrebu. Svjedoci su bili zagrebački biskup Timotej, palatin Matej, opat
cistercita u Topuskom, magistar templara za Ugarsku i Slavonĳu, zamjenik magistra
ivanovaca Hugo i kanonici zagrebačkoga Kaptola.18
S obzirom na to da je Pakrac bio sjedište preceptora, u njemu su povremeno boravili
priori za Ugarsku i Hrvatsku od 1312. do 1507., tĳekom trajanja priorata.19 Za tih
povremenih boravaka nastalo je nekoliko isprava napisanih in Puchruch, vel in domo nostra
Pukricsa.20 Jedna od njih darovnica je priora Filipa od Granane iz 1326. kojom je darovao
grad Slatinu prioratskomu sucu Fabĳanu Borislaviću za usluge učinjene Redu sv. Ivana i
kaštelanu grada Pakraca Petru.21 Uz Petra su poznata imena još dvojice kaštelana. Godine
1349. bio je to frater Baldonus, a 1361. frater Petar, koji je ujedno bio i preceptor Rašaške.22
Nerazrĳešene prilike proizišle iz dvovlašća odražavale su se i na priorat Ugarske i
Hrvatske, gdje je sve do 1382. titulu priora istovremeno nosilo po nekoliko osoba.23 Jedan
od njih bio je Ivan od Paližne (de Palisna), koji je spomenute godine postao jedini prior
za Ugarsku i Hrvatsku.24 Tĳekom 1380-ih u građi se više samostalno ne spominje priorat
Ugarske i tako ostaje sve do 1491. godine.25 Međutim, titulu vranskoga priora nosila je
još nekolicina redovnika, od kojih se najviše ističe Ivan od Paližne, nećak istoimenoga
priora. Ali za Pakrac je mnogo značajnĳi prior Albert de Ungh, odnosno de Nagymihal,
kako se naziva u pojedinim dokumentima, a starĳa ga historiografija naziva Albert
Velikomihaljski odnosno Albert od Velikog Miholjca.26 On je naime jedan od rĳetkih
13
CD 6, 261.
14
FEJÉR, Codex 8/3, 147.
15
16
17
CD 6, 240, 254.
18
CD 6, 261; DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 55, 231.
19
BUTURAC, “Iz povĳesti”, 457.
20
SZABO, Sredovječni gradovi, 114; SZABO, “Prilozi”, 56.
21
KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, “Priorat, 1. dio”, 50.
22
23
DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 174, 208.
24
25
26
DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 188, 209; Ivan KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, “Priorat vranski sa vitezi
templari i hospitalci sv. Ivana u Hrvatskoj, 2. dio”, Rad JAZU 82 (1886), 9-13; Vjekoslav KLAIĆ, Povĳest
500
priora za kojega je poznato da je sigurno boravio u Pakracu. Tĳekom njegova boravka u

Pakracu nastala je 22. veljače 1421. isprava kojom potvrđuje građanima i općini Ivanec
sve povlastice koje im je 1396. dodĳelio njegov prethodnik Ivan od Paližne.27 Kako je osim
prioratske časti nosio i naslov bana Hrvatske i Dalmacĳe, upitno je koliko je često boravio
u Pakracu.
Tĳekom 1447. pokušao je konvent na Rodosu uspostaviti red unutar Ugarskoga
priorata, ali to, po svemu sudeći, nisu uspjeli. Priori su postavljani prema nahođenju
političkih vlasti, a ne prema zakonu od strane središnje uprave viteškoga reda. Svjetovne
osobe na čelu vranskoga priorata ubrajale su se među najutjecajnĳe ljude Hrvatskoga
Kraljevstva. Među prvima u tom svojstvu bila su braća Talovac: Matko, kao upravitelj
(gubernator) prioratskih imanja, i Ivan, nešto kasnĳe prior Vrane.28 Dužnost upravitelja
priorata obavljao je Matko Talovac počevši od 1434. i bila je to samo jedna u nizu iznimno
važnih funkcĳa koje je obnašao.29 Početkom 1439. počinje se kao prior vranski spominjati
njegov brat Ivan, kasnĳi branitelj Beograda.30
Teško je odrediti kako su izgledala sjedišta preceptora templarskoga i/ili
ivanovačkoga reda na osnovi slabo očuvanih ostataka njihovih gradova u Hrvatskoj. Da
bi se barem približno rekonstruirao njihov izgled, potrebno je posegnuti za istraživanjima
provedenim u Francuskoj, gdje je bilo znatno više njihovih posjeda, odnosno posjedi su
do danas ostali bolje sačuvani.
Istraživanja kažu da su templari zapadne Europe živjeli na ograđenim imanjima.
Na južnoj strani sklopa nalazila se kapela, a stambena je zgrada bila na sjevernoj strani,
gdje su vjerojatno bile i staje za konje. Samo bi se ponekad u jednom kutu imanja nalazila
kula, ali imanja uglavnom nisu imala čvrste obrambene zidine. Ako ih je bilo, potjecale
su iz kasnĳega razdoblja. S tom vizĳom templarskoga života slaže se i L. Dobronić, iako
kaže da su templarska sjedišta u srednjoj Italĳi imala više obrambenih odlika u odnosu
na ona u zapadnoj Europi. No, autorica se ne upušta u ocrtavanje stanja u Hrvatskoj,
pa makar i u grubim crtama.31 Slĳedom logike što jugoistočnĳe, to utvrđenĳe, čini mi
se znakovit opis prolaska križarske vojske preko Balkanskoga poluotoka 1096., kada
kanonik Rajmund des Agiles opisuje surovost stanovništva i divljinu kraja koji naziva
Slavonĳom.32 Premda opisana Slavonĳa nema veze s današnjim istoimenim prostorom,
pretpostavljam da su kanoniku svi krajevi izvan zapadne Europe bili jednako barbarski i
čini mi se veoma vjerojatnim da su zbog toga sjedišta templara u Hrvatskoj imala mnogo
jače utvrde negoli u Italĳi.
Hrvata od najstarĳih vremena do svršetka XIX stoljeća 3 (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 1980), 113.
27
28
DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 184-190.
29
KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, “Priorat, 2. dio”, 12-15; KLAIĆ, Povĳest Hrvata 3, 155-157, 193-197.
30
31
DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 81-82.
32
Opis vidi u: DOBRONIĆ, Viteški redovi, 21-22.
501
Slika 1. Slikarska rekonstrukcĳa

utvrde, rad Radovana Devlića
Dosta rečenog uklapa se u spoznaje o pakračkoj utvrdi, koja je, čini se, bila iznimno
snažno utvrđena još od najranĳega doba, posebice zato što se u Pakracu tĳekom 13.
stoljeća nalazila kovnica novca, o kojoj će više rĳeči biti poslĳe, a koju L. Dobronić u
svojim radovima uopće ne spominje.
Najstarĳi opis pakračke utvrde potječe od osmanskoga putopisca Evlĳe Čelebĳa,
koji je proputovao rubnim dĳelovima Osmanskoga Carstva sredinom 17. stoljeća. O
pakračkom gradu napisao je: “To je divna utvrda na obali rĳeke Pakre na prostranom
brĳegu obraslom u zelenilu. Osnovica mu je četverougaonik, a sagrađen je od tvrdoga
materĳala tako čvrsto kao da ga je gradio Šeddad (vrag, op. V. H. K.). Oko grada nalazi
se opkop sazidan od kamena škriljca. Pred gradskom kapĳom ima viseći most na
lančani čekrk (koloturu, op. V. H. K.). Na kraju mosta nalazi se jedan londža-čardak, a
u unutrašnjosti tvrđave sirotinjske kuće, koje su pokrivene daskom.”33
Nacrt utvrde u gornjem desnom kutu slike 1 nastao je tĳekom katastarskih
izmjera 1864. i dugo je bio jedini pokazatelj veličine i izgleda utvrde.34 Ta je izmjera
33
Evlĳa ČELEBĲA, Putopis – odlomci o jugoslovenskim zemljama (Sarajevo: Svjetlost, 1954), 258.
34
Zofia MAVAR, Pakrac. Konzervatorske osnove programa obnove – metodološki pristup (Zagreb: Državna
uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine, 1996), 11.
502
ujedno bila jedini dokaz koliko je osmanski putopisac pogrĳešio s obzirom na to da je

utvrda oblikom bila bliža peterokutu. No, nakon izdavanja vojnih karata Habsburške
Monarhĳe moguće je rĳešiti neke dvojbe (vidi sl. 2) preostale nakon proučavanja
putopisa iz druge polovine 18. stoljeća.
Slika 2. Plan Pakraca iz 1780-ih
Putopisci 18. stoljeća Friedrich Wilhelm von Taube i Franz Stephan Engel opisali
su stari grad kao golemu utvrdu jakih debelih zidova izgrađenih od tucanika,
vanjskoga obujma zidina od 1200 stopa ili koraka.35 Budući da je stopa oko 32 cm,
obujam grada iznosio bi prema manjoj mjeri oko 380, odnosno prema većoj oko 910
metara. U kutovima su se nalazile dvĳe veće i pet manjih kula izrađenih od pješčenjaka
i otvorenih prema unutrašnjosti utvrde. Zidine je okruživao rov širine 10 hvati, koji
je napajao potok nazvan Zock, u tu svrhu skrenutoga korita.36 Unutar zidina nalazila
se još jedna, mnogo veća četverokutna kula promjera 50 rajnskih pritki od tesanoga
kamena.37 Preračunato u nama poznatĳe mjere, opkop je prema putopiscima bio širok
gotovo 19 m, a promjer kule iznosio je oko 160 m, što je u oba slučaja ipak pretjerano.
35
U obojice se spominje isti broj, ali se razlikuju mjerne jedinice. Von Taube govori u koracima (Fridrih
Vilhelm fon TAUBE, “Opis Slavonĳe i Srema, knjiga 3”, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik 4-5
/1958/, 203), a kod Engela stoji stopa (Franc Štefan ENGEL, “Opis kraljevine Slavonĳe i vojvodstva
Srema, 4. dio”, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik 20/2 /1972/, 352).
36
ENGEL, “Opis kraljevine Slavonĳe”, 352-353.
37
TAUBE, “Opis Slavonĳe i Srema”, 203.
503
Premda i dalje nĳe moguće utvrditi gdje se nalazio glavni ulaz u utvrdu, vidljiv
je njezin oblik nepravilnoga peterokuta. Osim toga, slika 2 potvrđuje da se opkop nĳe
napajao iz Pakre nego iz močvarnoga područja koje se nalazilo jugozapadno od utvrde.
Nĳe poznato ime toga područja jer je navedeno samo neodređeno Teich – bara. Usred
njega nalazilo se jezero u koje su se ulĳevala tri potočića, od kojih je jedan bio usmjeren
u opkop oko utvrde.38
Usporednim istraživanjima razvoja fortifikacĳske arhitekture u Europi te
postojećega fotografskog materĳala pakračkoga grada stručnjaci su utvrdili približno
vrĳeme izgradnje. S obzirom na to da se utvrda odlikovala snažnim bedemom ojačanim
visokim okruglim kulama specifičnima za utvrde građene pod utjecajem istoka u 12.
stoljeću, smatra se da je pakrački grad izgrađen u to vrĳeme.39 Istu je pretpostavku
iznio još F. W. von Taube, carski savjetnik koji je boravio u Pakracu 1777.,40 ali se do
sada jednostavno nĳe dovoljno uzimala u obzir. Suvremena istraživanja potvrđuju broj
kula pakračkoga grada (sedam + jedan) koji spominju putopisci te pretpostavljaju da je
branič-kula u unutrašnjosti utvrde izgrađena nešto prĳe jer je u kasnĳim razdobljima
imala sporedan položaj unutar utvrde. Smatra se da je kula bila promjera 30 m, a
opkop širine 8 m i dubine 3 m napajan je posebnim kanalima vodom iz Pakre.41 No
unatoč svim svojim potencĳalnim nesavršenostima, karta iz 18. stoljeća pokazuje da su
i istraživači pogrĳešili pokušavajući proniknuti način dovođenja vode u opkop, što ne
čudi jer im ta karta nĳe bila poznata.
Utvrda je izgrađena u dolini, što je čini ranjivom, ali je zajedno s Čaklovcem,
Bĳelom Stĳenom i Rašaškom činila obrambeni sklop.42 Utvrde izgrađene na istaknutim
brdskim položajima nadzirale su pristupne putove, a ako je neprĳatelj ipak došao do
grada, čekale su ga masivne zidine.
Uz srednjovjekovne samostane nisu živjela samo braća redovnici nego i određeni
broj poslužitelja te služinčadi za održavanje kuće i imanja, čĳi je broj ovisio o brojnosti
samih redovnika. Sve njih trebalo je nekamo smjestiti, kao i konje, pa mi se prostrana
utvrda čini posve primjerenim mjestom. No, zanimljivo je da su mahom svi istraživači
pakračke povĳesti izuzev Gjure Szaba izmještali sve institucĳe koje su bile u Pakracu
tĳekom 13. i 14. stoljeća izvan utvrde, ali u njezinu neposrednu blizinu.43
Tako primjerice J. Buturac smatra da su na mjestu današnjega Vladikina dvora
nekoć bila skladišta ljudske i životinjske hrane te staje za konje i druge životinje.44 Za
razliku od njega, Zofia Mavar smatra da je na istom mjestu nekoć mogao biti samostan,
38
Mirko VALENTIĆ (ur.), Hrvatska na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća. Požeška županĳa (Zagreb: Hrvatski
institut za povĳest, 2002), sekcĳa 19.
39
Krešimir KUŽIĆ, Hrvati i križari (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 2003), 97.
40
41
MAVAR, Pakrac, 12.
42
Tomislav ĐURIĆ – Dragutin FELETAR, Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonĳe, Baranje i zapadnog Srĳema
(Zagreb: Hrvatski zemljopis, 2002), 113.
43
SZABO, “Pakrac”, 17.
44
BUTURAC, “Iz povĳesti”, 459.
504
zbog često primjenjivanog principa nasljeđivanja namjene zemljišta.45 Ako je to točno,

čini mi se logičnĳim potražiti spremište plodina na suprotnoj strani trga, uz cestu
prema Požegi. Ondje se danas nalazi Spahĳski podrum, arhitektonski zanimljiva
građevina nepoznate starosti za koju se najčešće tvrdi da je bila samostan ivanovaca i/
ili kovnica novca.46 Iako mi se čini shvatljivĳim, premda ne i posve vjerojatnim, da su
strogo gospodarske zgrade prioratskoga imanja bile izvan zidina, malo je vjerojatno
da je isto vrĳedilo za samostan i kovnicu novca, zgrade koje je svakako trebalo pomno
zaštititi od potencĳalnih napadača.
Najvažnĳe za povĳest Pakraca jest to što je u njemu radila kovnica slavonskih
banovaca. U arhivskim se izvorima pakračka kovnica naziva camera de Puchruch ili
camera de ultra Draua, premda se u to vrĳeme pod nazivom camera krila i vrhovna
financĳska oblast, koja se, među ostalim, bavila i kovanjem novca. Je li u Pakracu
bila samo kovnica ili središnje novčarsko tĳelo za područje Kraljevine Hrvatske, nĳe
poznato. Sigurno je da je camera djelovala u Pakracu od 1256. do 1260., nakon čega je
premještena u Zagreb.47 U Pakracu je kovan novi tip slavonskoga novca – banski denar,
čĳi je izgled u osnovi ostao nepromĳenjen gotovo 150 godina, kroz sve vrĳeme kovanja.
Svaki je novčić bio okrugla srebrna pločica visoke čistoće (preko 900/1.000), promjera
15 mm i prosječne težine 0,93 grama.48
Najpoznatĳi istraživač prve kovnice novca na području Hrvatske, ili barem jedne
od prvih, jest Ćiro Truhelka.49 Njegovo je djelo o slavonskim banovcima unatoč svojoj
zastarjelosti – što nĳe ni čudno budući da je od njegova nastanka prošlo više od stotinu
godina – i dalje nezaobilazno. O banovcima govore ne tako stari radovi Ivana Rengjea,
visoko cĳenjeni među numizmatičarima, ali nedovoljno poznati izvan uskoga kruga
znalaca.
Oba su autora, polazeći od iste isprave kralja Bele IV. od 16. prosinca 1256. kojom
se razrješuje spor između ostrogonskoga nadbiskupa i zagrebačkoga biskupa oko
slavonske kovnice novca, došla do različitih spoznaja. Sukob je nastao kada je zagrebački
biskup na osnovi svojega udjela u radu i nadzoru kovnice počeo tražiti desetinu njezina
prihoda. Kralj je presudio u korist ostrogonskoga nadbiskupa istaknuvši da je njegov
čovjek “uvĳek ubirao i sada ubire desetinu od prihoda kovnice”.50 Iz toga je Truhelka
zaključio da se banovci kuju od te (1256.) godine, a Rengjeo smatra da je očito da se
45
MAVAR, Pakrac, 17.
46
Pliverić smatra da je u Spahĳskom podrumu bio samo samostan (Josip PLIVERIĆ, “Pakrac”, Vĳenac
12/16 /1880/, 259). Zatim se smatra da je u njemu bila samo kovnica novca (ĐURIĆ – FELETAR, Stari
gradovi, 113-114). Za razliku od njih, Špoljar smatra da su u podrumu bili i kovnica i samostan (Josip
ŠPOLJAR, Povjest Pakraca. Povjesno-mjestopisna crtica /Zagreb: troškom i nakladom pisca, 1909/, 10).
47
Ćiro TRUHELKA, Slavonski banovci. (Prinos hrvatskoj numismatici) (Sarajevo: Zemaljska štamparĳa, 1897), 25.
48
Edgar FABRY, “Prvi hrvatski novac”, u: Borna Barac (ur.), 2500 godina kulture štednje i novčarstva na
povĳesnom hrvatskom tlu (Zagreb: Privredna banka, 1998), 137.
49
Irislav DOLENC, Hrvatska numizmatika od početka do danas (Zagreb: Prvi hrvatski bankovni muzej
Privredne banke, 1993), 11.
50
CD 5, 42-43; Ivan RENGJEO, Početak kovanja slavonskih banovaca (Sarajevo: Nova tiskara Vrček i dr., 1939),
43-44.
505
kuju i prĳe. Sličan spor oko desetine izbio je 1272. između bana i istoga nadbiskupa, ali
je taj put nadbiskup dokumentima dokazao da mu je to pravo pripadalo od starine, i to
po običaju kojemu se ne pamti početak. Ako se pored toga uzme u obzir da se u ispravi
iz 1258. banovci nazivaju monete usualis, odnosno obični ili uobičajeni novac, moram se
složiti s Rengjeovim mišljenjem da se na osnovi toga može zaključiti da su se slavonski
banovci kovali od vremena prĳe dolaska Tatara.51
Rengjeo nĳe siguran je li kovnica od samoga početka bila u Pakracu jer nema pisanih
dokumenata o njoj prĳe 1256. godine. Osim toga, samo je taj jedan jedini dokument
sigurno smješta u Pakrac, ali šturo govori o samoj kovnici. Uz nju se veže ime bana
Stjepana i upravitelja kovnice magistra Benedikta.52 Dotični Benedikt bio je kanonik
Zagrebačke biskupĳe, ali je u Pakracu bio isključivo službenik bana, obavljajući dužnost
monetarius ili comes camerae.53 Zašto je kovnica bila smještena upravo u Pakracu, za
sada nema odgovora. Ni jedan od spomenutih autora ne povezuje ju ni na koji način s
viteškim redovima, nego samo s osobom bana Stjepana Guth-Keleda.54 Nĳe sigurno je
li on bio vlasnik Pakraca, pa je kovnicu zato smjestio u njega. Naime, većina autora koji
govore o pripadnosti Pakraca nekom viteškom redu ne spominje postojanje kovnice
novca i obrnuto.55 Je li postojala neka veza između kovnice novca odnosno središnje
novčarske institucĳe s templarima, ponekad zvanima i bankarima kraljeva, tek bi
trebalo istražiti.
Isto tako za sada nema objašnjenja za premještanje kovnice u Zagreb. Poznato je
da su templari pretrpjeli teške gubitke u borbama s Tatarima,56 pa se možda može
pretpostaviti da više nisu bili dovoljno snažni da zadrže tako važnu institucĳu u
provincĳi poput Pakraca. Stalni sukobi između zagrebačkoga biskupa i ostrogonskoga
nadbiskupa također su mogli uroditi povlačenjem kovnice u Zagreb, pod okrilje
biskupa.
Isključivo slavonski kontekst vezan uz kovnicu čini mi se iznimno bitnim u
određenju moguće nepripadnosti Pakraca Požeškoj županĳi, o čemu je bilo rĳeči na
početku rada, jer ta županĳa u 13. stoljeću nĳe bila obuhvaćena nazivom Slavonĳa.
Pritom mi se čini veoma znakovitim izgled najstarĳega poznatog grba Pakraca,
zabilježenog prvi put tek u 18. stoljeću, premda njegova jednostavnost upućuje na
znatno ranĳa vremena. Na modrom polju između dvĳe rĳeke nalazi se kuna koja trči
udesno, motiv poznat sa slavonskih banovaca.57 U osnovi je pakrački grb veoma blizak
grbu Slavonĳe, što nĳe baš uobičajeno za grbove pojedinih gradova.
51
RENGJEO, Početak kovanja, 45-46.
52
RENGJEO, Početak kovanja, 47-48.
53
SZABO, “Prilozi”, 55-56.
54
RENGJEO, Početak kovanja, 48.
55
KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, “Priorat, 1. dio”, 42-48; BUTURAC, “Iz povĳesti”, 457-458; DOBRONIĆ,
Templari i ivanovci, 133, 229-231.
56
57
Emil LASZOWSKI (ur.), Grbovi Jugoslavĳe (Zagreb: Kava Hag, 1932), 46-47.
506
O turbulentnoj povĳesti Pakraca u vrĳeme svjetovnih upravitelja prioratskih

imanja valjalo bi provesti dodatna istraživanja i napisati poseban rad. Za ovu priliku
dovoljno je tek napomenuti da su tĳekom 15. i prve polovine 16. stoljeća upravitelji
bili Bartol Grabarski (Berislavić), Ivan Tahy, Petar Berislavić te Ivan i Nikola Zrinjski.
Svi oni ubrajaju se među najutjecajnĳe ljude u kraljevstvu koji su aktivno sudjelovali
u razračunavanju s drugim velikaškim porodicama, ali i u političkim borbama na
državnoj razini.58 Vranski priorat prestaje postojati 18. sĳečnja 1541., kada je kralj
Ferdinand Habsburški zauvĳek darovao prioratska imanja Zrinskima uime vjerne
službe i s pravom raspolaganja po vlastitom nahođenju.59
Usporedno s unutrašnjim borbama trebalo je braniti kraljevstvo od napada
Osmanlĳa. Prelaskom Krste Svetačkoga na stranu Osmanlĳa krajem 1540. zadan je
težak udarac obrani toga dĳela Slavonĳe. Premda njegove utvrde Novska, Subocka
i Britvičevina nisu bile toliko moćne da bi obrana ovisila isključivo o njima, ipak su
činile važnu kariku u lancu pograničnih utvrda. Nakon toga obrambeni pojas činili su
Kraljeva Velika, Međurić, Bĳela Stĳena i Pakrac.60 Stalna izloženost izravnim napadima
dala je naslutiti da bi utvrde mogle pasti pri sljedećem jačem udaru osmanlĳske
vojske. Žestoki udar Osmanskoga Carstva zadesio je Slavonĳu u proljeće 1543., kada
su osvojeni Čaklovac, Bĳela Stĳena i Stupčanica.61 Padom Podborja Pakrac se našao u
nezavidnu položaju.62 Na prvoj crti obrane bili su Kraljeva Velika, Pakrac i Petrovina
te Brezovica i Virovitica na Dravi, a Ugarski sabor tražio je njihovo očuvanje. Još za
zasjedanja sabora osvojena je Brezovica, što je urodilo napuštanjem utvrda u Pakracu
i Petrovini.63 Početkom sljedeće godine Hrvatski sabor zahtĳeva očuvanje Kraljeve
Velike i oživljavanje napuštenoga Pakraca.64 Ali to nĳe učinjeno. U srpnju 1544. pala
je Kraljeva Velika te ubrzo potom i Cernik. Početkom rujna združene su osmanlĳske
snage krenule prema neosvojenim područjima Hrvatske te su usput zauzele Međurić i
Čaklovac, a u povratku s pohoda zaposjele su napušteni Pakrac i Kreštelovac.65
Uslĳedilo je petogodišnje primirje, koje je hrvatska strana iskoristila za ojačavanje
obrane glavnoga grada. Početkom 1552. Osmanlĳe osvajaju Viroviticu i Čazmu, a u
srpnju 1556. i Kostajnicu,66 čime je završeno širenje Osmanskoga Carstva na području
58
O tome opširnĳe vidi u: Vĳoleta HERMAN KAURIĆ, Krhotine povĳesti Pakraca. Povĳest naselja od
prapovĳesti do 1918. godine (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povĳest, Podružnica za povĳest Slavonĳe,
Srĳema i Baranje, 2004), 63-67.
59
KUKULJEVIĆ SAKCINSKI, “Priorat, 2. dio”, 57; DOBRONIĆ, Templari i ivanovci, 194.
60
Ive MAŽURAN, “Turska osvajanja u Slavonĳi (1526–1552.)”, Osječki zbornik 6 (1958), 113.
61
KLAIĆ, Povĳest Hrvata 5, 201; MAŽURAN, “Turska osvajanja”, 115.
62
Hazim ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk (Sarajevo: Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, 1959), 61.
63
KLAIĆ, Povĳest Hrvata 5, 206-207.
64
MAŽURAN, “Turska osvajanja”, 116.
65
Ive MAŽURAN, “Požega i Požeška kotlina za turske vladavine”, u: Strbašić (ur.), Požega 1227–1977, 175;
MAŽURAN, “Turska osvajanja”, 117.
66
KLAIĆ, Povĳest Hrvata 5, 239-242; Ferdo ŠIŠIĆ, Pregled povĳesti hrvatskoga naroda (Zagreb: Nakladni
zavod Matice hrvatske, 1975), 292-293.
507
Slavonĳe. Nakon nekoliko godina unutrašnjega preustroja vojne se snage moćnoga

carstva iznova okreću osvajanju Ugarske i Hrvatske.
Na području osmanlĳske Slavonĳe bila su po završetku širenja na zapad tri
sandžaka: Srĳemski, Požeški i sandžak Začasna/Pakrac/Cernik. Među njima je često
dolazilo do sukoba oko ovlasti, osobito nad područjem srednje Slavonĳe.67 Njihov
pogranični položaj u mnogočemu je učinio to područje drugačĳim u odnosu na
unutrašnjost Osmanskoga Carstva.
Prvo središte najzapadnĳega sandžaka bila je Čazma, pa se on u osmanlĳskim
izvorima spominje pod imenom Začasna, prema tadašnjem nazivu grada. Nova
je uprava bila uspostavljena ubrzo po osvajanju Čazme, ali svakako do kraja 1552.
godine.68 Međutim, zbog isturenoga položaja i neposredne blizine Zagreba, Čazma je
često bila na udaru hrvatskih krajišnika. S obzirom na to da se crta razgraničenja nalazila
blizu grada, bilo ga je teško braniti, pa je sjedište sandžaka premješteno u Pakrac. Je
li se to zbilo 1559. ili nešto prĳe, nĳe sigurno niti toliko važno.69 Prvi katastarski popis
Pakračkoga sandžaka (Sandžak Pakrič) potječe iz 1565., mada se u istom popisu Čazma
spominje kao sjedište sandžakbega.70
Osmanlĳe su ubrzo izgubili utvrdu Moslavina, pa su se povukli na lakše branjive
položaje s druge strane Ilove, koja će duže vrĳeme ostati granica između carstava.71
Premda bi u tom slučaju bilo potpuno logično povući sjedište uprave dublje u
pozadinu, čini se da to u slučaju najzapadnĳega slavonskog sandžaka nĳe učinjeno,
iako postoji mogućnost da se nĳe toliko vodila briga o samom nazivlju kao u kasnĳem
razdoblju. Tako se u osmanlĳskim izvorima spominje cernički sandžakbeg prĳe 1590.,
a o sandžaku Začasna te liva Pakrič govori se i nakon 1607., kada je sjedište sandžaka
već trebalo biti u Cerniku.72
Utvrđenost Pakraca prĳe pada pod osmansku vlast i sam naziv upravnoga područja
pod Osmanlĳama sa sigurnošću govore da je Pakrac ostao značajno središte obrane i
uprave širega područja. Unatoč tomu, osmanski ga izvori uglavnom ne spominju.73
Dapače, na istraživača pakračke povĳesti prilično obeshrabrujuće djeluje što ga Nenad
Moačanin, najbolji poznavatelj Slavonĳe pod Osmanlĳama, naziva “najvećom enigmom
slavonske povĳesti toga vremena”.74 Jedino svjedočanstvo o pakračkom gradu iz toga
doba ostavio je spomenuti Čelebi. Osim jakih zidina, koje su ostavile najveći dojam
na putopisca, Pakrac je, čini se, odisao gradskim ugođajem. U njemu je bilo nekoliko
67
Nenad MOAČANIN, Slavonĳa i Srĳem u razdoblju osmanske vladavine (Slavonski Brod: Hrvatski institut za
povĳest, Podružnica za povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje, 2001), 10.
68
MOAČANIN, Slavonĳa i Srĳem, 8.
69
KLAIĆ, Povĳest Hrvata 5, 286; ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk, 67.
70
ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk, 67.
71
72
MOAČANIN, Slavonĳa i Srĳem, 131, bilj. 243.
73
Naselje Pakrac ne spominje se ni u najnovĳem radu o Pakračkom sandžaku. O tome vidi Selçuk URAL,
“Pakrački sandžak u drugoj polovici 16. stoljeća”, Scrinia Slavonica 11 (2011), 61-78.
74
508
džamĳa, dvĳe tekĳe, šest osnovnih škola, dva hana, jedan ugodni hamam i tri medrese.
Broj kuća u samom gradu procĳenjen je na otprilike 600.75 Mada je prilično upitno
koliko te brojke odgovaraju stvarnosti, tek uzgredno spominjanje baždara (mjerača)
upućuje na to da je Pakrac vjerojatno imao čaršĳu. Koliko razvĳenu, teško je procĳeniti,
tim više što iz komorskih popisa pakračkoga područja proizlazi da je sam grad morao
biti prilično razvĳena kasaba. No, za sada je o tome u izvornoj građi malo dokaza.76
Grad Pakrac vjerojatno se poput svih ostalih naselja s utvrdom smjestio unutar
gradskih zidina, a pored njih se postupno razvĳalo podgrađe. Iako Čelebi izričito kaže
da su u utvrdi smještene sirotinjske kućice, osmanlĳski izvori govore da u samom
gradu žive samo članovi posade.77 Vojne posade u utvrdama činile su posebnu skupinu
unutar obrane, koja je bila drugačĳe plaćena od ostale vojske. Njima su se umjesto
plaće u gotovu novcu dodjeljivali timari (nadarbine), čĳi prihodi često nisu osiguravali
pristojan život. Stoga je dolazilo do sukoba i potencĳalno opasnih nemira, pa je 1564.
carskom naredbom određeno da se timari realno procjenjuju te da posade na krajiškom
području moraju dobivati plaću u gotovini.78
Jedna od rĳetkih vĳesti o pakračkoj posadi potječe iz 1598. i kaže da većinu posade
čine Vlasi. Vĳest je nadasve neobična jer su posade širom Osmanskoga Carstva činili
muslimani. Štoviše, u to se doba intenzivno ratovalo, pa se možda radi o iznimci ili su
Vlasi mogli obnašali više vojnih službi negoli se do sada znalo.79
Pad Budima i nekoliko drugih utvrda 1686. primorao je Osmansko Carstvo na još
jedan pokušaj vraćanja položaja na ugarskom ratištu, ali su poraženi. Ubrzo potom
car Leopold I. izdao je 6. rujna 1678. proglas kršćanskomu stanovništvu Osmanskoga
Carstva u kojem ga poziva na oružje i borbu protiv neprĳatelja zajedno s carskom
vojskom. Zauzvrat im je obećao zaštitu i stare slobode.80
Nakon toga krenuo je general Hans Dünewald sa svojom vojskom duž Drave
prema Osĳeku. Usput je osvojio Voćin, a dok su opsjedali Valpovo, saznali su da je
osječka tvrđava pusta. Prelazak Osĳeka bez borbe u kršćanske ruke 5. listopada 1687.
doveo je do napuštanja utvrda širom Slavonĳe.81 Potaknut takvim stanjem, general
Dünewald već je sljedećega dana napustio Osĳek i krenuo prema Požegi, usput
zauzimajući Orahovicu. Carskoj vojsci pridružili su se ustanici, pa su zajedničkim
snagama 10. listopada 1687. ušli u napušteni požeški grad i utvrdu. Za to su vrĳeme
hrvatski krajišnici i lokalno stanovništvo zauzeli preostalo područje osmanlĳske
Slavonĳe potisnuvši neprĳatelja sve do Save. Opisujući ta osvajanja, Tadĳa Smičiklas
75
ČELEBĲA, Putopis, 258.
76
MOAČANIN, Slavonĳa i Srĳem, 131-132.
77
78
Fazileta CVIKO-HAFIZOVIĆ, “Grad Požega kao sjedište Požeškog sandžaka – urbani i privredni razvoj
u 16. stoljeću”, Povĳesni prilozi 13 (1994), 54.
79
MOAČANIN, Slavonĳa i Srĳem, 132-133.
80
Radoslav LOPAŠIĆ, “Slavonski spomenici za XVII. viek. Pisma iz Slavonĳe u XVII. vieku (1633.–1709.)”,
Starine 30 (1902), 72-73.
81
MAŽURAN, “Požega”, 193.
509
upućuje na činjenicu da general Dünewald u svojim izvještajima ne govori o osvajanju

Sirača, Kamengrada, Bĳele Stĳene, Kraljeve Velike i Pakraca, što drži veoma neobičnim
jer ga je smatrao velikim hvalisavcem koji ne bi propustio naglasiti svoje zasluge. Iz
toga je izveo zaključak da general s tim osvajanjima nĳe imao ništa ili se čak dogodilo
nešto što je valjalo prešutjeti.82 Kada se glavnina carske vojske povukla na zimovanje,
Pakrac je bio jedna od utvrda u kojoj je bila ostavljena ojačana vojna posada.83 Krajem
1687. osmanlĳske su posade ostale još jedino u Brodu i Gradiški, ali su i one osvojene
sljedeće godine.
Osmanlĳe su se neprestano zalĳetali na netom izgubljeno područje, pa je general
Aenea Caprara odlučio sprĳečiti potencĳalno korištenje utvrda od strane neprĳatelja
rušenjem svih utvrda u Slavonĳi osim Osĳeka, Virovitice, Požege i Velike, što je
izazvalo ogorčene prosvjede stanovništva.84 Svoj je naum general Caprara odmah počeo
provoditi razvalivši Cernik i Bĳelu Stĳenu, a njemačke vojnike smjestio je u Požegu,
Pakrac i Sirač.85 Iz toga se baš ne može reći što je namjeravao učiniti s tim utvrdama, jer
poslĳe nema ni spomena o njihovu rušenju ili očuvanju.
Odlaskom carske vojske iz Broda u rujnu 1688. otvoren je put Osmanlĳama
u Slavonĳu, što su oni veoma brzo iskoristili opkolivši Osĳek. Za to vrĳeme pala je
gotovo cĳela zapadna Slavonĳa, uključujući Pakrac, a napadima neprĳateljske vojske
odolĳevalo je tek nekoliko utvrda.86 Godine 1690. u Pakracu je bila smještena vojna
posada od 300 Osmanlĳa, druga po veličini, odmah iza Gradiške i Broda, u kojima je
bilo po 400 ljudi.87 Ali bitka za Osĳek nĳe prošla onako kako su se Osmanlĳe nadali, pa
su se počeli bolje spremati za konačni obračun i doživjeli poraz kod Slankamena (18.
kolovoza 1691. godine). Saznavši za to, vojne su se posade iz unutrašnjosti Slavonĳe
povlačile prema Savi, a pregrupirane osmanske snage okupile su se u Brodu, Gradiški
i Pakracu, gdje su dodatno ojačani obrambeni zidovi. Time su njihovi položaji izgledali
gotovo neosvojivi.
Bečki je dvor čak pomišljao na odustajanje od daljnjih akcĳa, ali ga je zauzimanje
napuštene Požege potaknulo na nastavak vojne. Vojvoda de Croy upućen je iz Osĳeka
prema Brodu, koji je zauzeo 12. listopada, a ban Erdödy tri je dana poslĳe osvojio
Gradišku bez borbe. Dana 17. listopada 1691. topovskom paljbom i jurišima vojska
pukovnika Hoirchena prisilila je na predaju posadu Pakraca.88 Padom Pakraca
završilo je konačno oslobađanje Slavonĳe od osmanlĳske vlasti.
82
Tadĳa SMIČIKLAS, Dvĳestogodišnjica oslobođenja Slavonĳe 1 (Zagreb: Knjižara dioničke tiskare, 1891), 127.
83
Josip BUTURAC, Regesta za spomenike Požege i okolice 1221–1860 (Zagreb: Hrvatsko književno društvo sv.
Ćirila i Metoda, 1990), 76.
84
85
LOPAŠIĆ, “Slavonski spomenici”, 80-81.
86
87
LOPAŠIĆ, “Slavonski spomenici”, 99.
88
Ive MAŽURAN, “Popis naselja i stanovništva u Slavonĳi 1698. god.”, Radovi Zavoda za znanstveni rad u
Osĳeku 2 (1988), 39.
510
Ubrzo po prvom oslobođenju Slavonĳe postavilo se pitanje pod čĳu će upravu

pripasti oslobođeno područje. Hrvatski sabor zahtĳevao je da uprava pripadne njemu
jer je tako bilo prĳe pada pod osmanlĳsku vlast. Bečki je dvor smatrao oslobođeno
područje svojom ratnom stečevinom i nĳe ga želio prepustiti nikom drugom.89 Svi
planovi ionako su trebali sačekati do konačnoga oslobođenja i smirivanja stanja na
oslobođenom području.
Iako je bilo zainteresiranih za preuzimanje vlastelinstva Pakrac, Pakrac je uz
Podborje i Sirač najduže ostao pod vlašću Dvorske komore jer se raspravljalo je li
ih bolje priključiti Varaždinskomu generalatu ili Požeškoj županĳi.90 Do konačnoga
rješenja položaja pakračkoga vlastelinstva došlo je krajem 1728., kada je kralj Karlo III.
darovnicama od 11. listopada iste godine i 4. veljače 1729. darovao imanje Pakrac za
osobne zasluge dvorskomu savjetniku i kancelaru Zlatnoga runa Johannu Theodoru
barunu ab Imsenu.91
Tako je uspostavljeno vlastelinstvo u čĳem su se sastavu nalazili trgovište Pakrac
i 35 sela. Godine 1736. na vlastelinstvu je bilo 816 domaćinstava, a premda se velika
većina stanovnika bavila poljoprivredom, ipak je bilo 27 trgovaca i 90 obrtnika.92 U
Pakracu je iste godine bilo 208 domaćinstava, od toga 24 trgovca i 81 obrtnik.93 Unatoč
znatnom zaostajanju za Požegom, Pakrac je bio najjači obrtnički centar šire okolice jer
su ostala naselja bila još slabo razvĳena sela.
Nakon što je vlastelinstvo dobilo vlasnika postavilo se pitanje je li pakračka utvrda
dovoljno dobra za smještaj tako visoko rangiranoga carskog dostojanstvenika. Netko je
procĳenio da nĳe za to, pretpostavljam dovoljno raskošna, i bilo je istaknuto da je u njoj
smještena vojna posada.94 Zbog toga je izgrađen novi stambeni i upravni blok, koji se
danas naziva kompleksom Jankovića. Premda se u literaturi grofovi Janković uglavnom
spominju kao graditelji sklopa,95 u prilog tvrdnji da je sklop izgradio barun Imsen
mogla bi svjedočiti kratka opaska Von Taubea, koji prilikom opisa vlastelinskoga stana
gotovo lakonski kaže da “leži usred mjesta i već je star”.96 S obzirom na to da je Von
Taube bio gost grofa Jankovića, očekivalo bi se barem kratko spominjanje domaćinovih
zasluga u izgradnji stana, kako je to primjerice učinio za Daruvar.
89
Milan VRBANUS, “Ratarstvo u slavonskoj Posavini krajem 17. stoljeća”, Scrinia Slavonica 2 (2002), 202-
203.
90
Igor KARAMAN, Požega u srcu Slavonĳe (studĳe iz gospodarske i društvene povĳesti XVIII–XX stoljeća)
(Jastrebarsko: Naklada Slap, 1997), 30, bilj. 2.
91
Ive MAŽURAN, Stanovništvo i vlastelinstva u Slavonĳi 1736. godine i njihova ekonomska podloga (Osĳek:
Hrvatska akademĳa znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Osĳeku, 1993), 728.
92
MAŽURAN, Stanovništvo i vlastelinstva, 768.
93
MAŽURAN, Stanovništvo i vlastelinstva, 737.
94
ŠPOLJAR, Povjest Pakraca, 21; MAVAR, Pakrac, 16.
95
Đuro TADIĆ (ur.), Pakrac 1945–1975. (Pakrac: Skupština općine, 1978), 338; Mladen OBAD ŠĆITAROCI –
Bojana BOJANIĆ OBAD ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji u Slavonĳi od Zagreba do Iloka (Zagreb: “Šćitaroci”,
1998), 241; ĐURIĆ – FELETAR, Stari gradovi, 115.
96
511
Slika 3. Plan Pakraca iz 1868. godine
512
Dvorski se sklop sastojao od palače, administrativne zgrade i gospodarskih zgrada

opasanih zidom. Sve se to nalazilo 150 koraka od staroga grada (vidi sl. 3). Time
počinje odumiranje staroga grada, u kojemu je barun Imsen navodno nastanio svojega
pivničara, a sve ostalo prepustio zubu vremena.97
Sljedeći vlasnik vlastelinstva Pakrac bila je obitelj baruna Trenka, a njihov se utjecaj
na razvoj vlastelinstva i samoga Pakraca ocjenjuje različito, ovisno o shvaćanju je li
imanje kupio otac Ivan ili sin Franjo.98 No, kako god bilo, iako za sada nema izravnih
dokaza da je Franjo barun Trenk umjesto useljenja u već postojeći stambeni sklop
izgradio novi dvor na drugoj strani Pakre, čini se da je tomu tako (vidi sl. 3). Rĳeč
je o jednokatnom ranobaroknom dvorcu gotovo kvadratičnoga oblika s unutrašnjim
dvorištem.99 Dvorac je kroz vrĳeme služio kao vojarna, bolnica i škola, a starĳi ga autori
bez krzmanja proglašavaju domom Franje baruna Trenka.100
Upravo je izgradnja te građevine zadala presudan udarac vojnoj službi staroga
grada. Naime, carskim rješenjem od 31. kolovoza 1750. Marĳa Terezĳa odredila je
preseljenje vojničkih posada iz slavonskih utvrda, s posebnim naglaskom na Požegu,
Pakrac i Viroviticu.101 Te su tri vojarne bile prepuštene upravi civilnih vlasti, ali su u
slučaju potrebe morale biti vraćene vojsci, zbog čega su trebale biti održavane u dobrom
stanju.102 Preseljenje je i obavljeno jer su sačuvani popisi inventara vojarni u Požegi
i Pakracu sastavljeni 26. listopada 1750. godine.103 No nĳe poznato kamo su točno
odvezene stvari iz pakračke vojarne. U literaturi o Pakracu izričito stoji da je naredbom
Marĳe Terezĳe vojarna iz staroga grada preseljena u “novu kasarnu u Prekopakri”.104
A to je gotovo sigurno Trenkov dvorac, jer se u vojnom opisu trgovišta iz kasnĳega
razdoblja ističe konjička kasarna iz koje se vidjela zemaljska cesta.105
Posljednji vlasnik vlastelinstva Pakrac prĳe grofova Jankovića Daruvarskih bio
je barun Mihajlo Šandor de Slavnic, kojemu je 1751. kraljica Marĳa Terezĳa darovala
vlastelinstvo uime duga.106
97
ŠPOLJAR, Povjest Pakraca, 21.
98
Prema jednima, pakračko je vlastelinstvo zajedno s pleterničkim kupio Ivan barun Trenk (Ferdo ŠIŠIĆ,
Franjo barun Trenk i njegovi panduri /Zagreb: Dionička tiskara, 1900/, 54), a drugi smatraju da ga je kupio
Franjo barun Trenk osobno (Julĳe KEMPF, Požega – zemljopisne bilješke iz okoline i prilozi za povĳest slob. i
kr. grada Požege i požeške županĳe /Požega: bez izd., 1910, reprint: Požega – Jastrebarsko: Matica hrvatska,
Ogranak u Požegi – Naklada Slap, 1995/, 176; SZABO, “Prilozi”, 57).
99
OBAD ŠĆITAROCI, Dvorci i perivoji, 240.
100
ŠPOLJAR, Povjest Pakraca, 22; SZABO, “Prilozi”, 58.
101
Julĳe KEMPF, Iz prošlosti Požege i požeške županĳe. Bilješke po vrelima iz domaćih arhiva (Požega: Tiskara D.
Rališ, 1925), 10.
102
ENGEL, “Opis kraljevine Slavonĳe”, 352.
103
KEMPF, Iz prošlosti Požege, 12-13, 16.
104
MAVAR, Pakrac, 17.
105
VALENTIĆ, Požeška županĳa, 148.
106
SZABO, “Prilozi”, 58; SZABO, “Pakrac”, 17.
513
Slika 4. Pakračka utvrda (razglednica iz 1925. godine)
Presudan utjecaj na razvoj modernoga Pakraca imala je kroz stotinu godina uprava
obitelji Janković, jer je tada Pakrac postao pravo razvĳeno središte velikoga i bogatoga
vlastelinstva s odlikama grada, ali bez gradskoga statusa.
U drugoj polovini 18. stoljeća Pakrac je krasilo nekoliko reprezentativnih objekata
izgrađenih u prva dva desetljeća uprave grofova Janković. Panoramom grada dominirale
su dvĳe za pakračke pojmove velike crkve, katolička i pravoslavna, koje u vizuri mjesta
zamjenjuju do tada dominantni stari grad. Velika utvrda bila je 1770-ih zapuštena,
s napola urušenim kulama na kojima su se gnĳezdile ptice. Sve stare zgrade unutar
zidina, uključujući gotičku crkvu, bile su u ruševinama, samo su u jednom dĳelu bili
uređeni stanovi za vlastelinskoga nadstojnika i podrumara (Meyer und Kellner).107 Slično
je svjedočanstvo 1812. ostavio i Johann von Chaplovich, koji kaže da su od staroga grada
preostale samo tri kule, a sve ostalo je u ruševinama, ali se i dalje moglo raspoznati
gotičku crkvu. Nekoć moćna utvrda ipak je imala neku svrhu s obzirom na to da su
kule služile kao skladišta leda za potrebe vlastelinstva. U njima se led uspĳevao održati
tĳekom cĳeloga ljeta premda nisu imale nikakav krov.108
107
TAUBE, “Opis Slavonĳe i Srema”, 203; ENGEL, “Opis kraljevine Slavonĳe”, 353.
108
Johann von CHAPLOVICH, Slavonien und zum Theil Chroatien, Ein Beitrag zur Völker-und Länderkunde.
Theils aus eigener Ansicht und Erfahrung (1809–1812), theils auch aus späteren zuverlässigen Miheilungen der
Insassen 1 (Pesth: Hartleben’s Verlag, 1819), 42.
514
Slika 5. Ostaci ostataka (stanje 2004., snimio: S. Kaurić)
Posljednja potreba da se stari grad koristi u bilo koju svrhu nestala je nakon 19.
prosinca 1861., kada je Julĳe grof Janković prodao cjelokupno pakračko vlastelinstvo
stranim trgovcima drvima.109 Prĳe toga iz vlastelinskoga je posjeda izdvojio dvĳe
katastarske čestice sa starim pakračkim gradom, koje je 29. listopada 1877. prodao
Pravoslavnoj crkvenoj općini u Pakracu.110 Dvĳe godine poslĳe u starom gradu više nitko
nĳe živio i služio je kao kamenolom za nasipavanje glavnih zemaljskih prometnica.111
Desetak godina poslĳe još je jedan putopisac došao u Pakrac i iznenadile su ga
ruševine u središtu grada po kojima su se vrzmale zmĳe i gušteri. Dobro su ostale
sačuvane samo četiri kule, ali su bile obrasle travom i grmljem (sl. 4). Na ulazu u stari grad
nalazila se gostionica “Stari grad” okružena drvećem u vlasništvu Srpske pravoslavne
općine, u kojoj su vinom i pivom goste posluživale “lakonoge konobarice”.112
109
Julĳe KEMPF, “O grofovskoj porodici Jankovića-Daruvarskih”, Vjesnik Kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljskog
arkiva 4 (1929), 153.
110
KEMPF, Iz prošlosti Požege, 146-147.
111
PLIVERIĆ, “Pakrac”, 259.
112
Mita PETROVIĆ, “U gornjoj Slavonĳi. Putopisne slike”, Letopis Matice srpske, knj. 161, sv. 1 (1890), 31-32.
515
Problem staroga grada postao je veoma aktualan početkom 20. stoljeća, tĳekom
izrade Regulatornoga nacrta mjesta Pakrac kojim se namjeravalo provesti radikalne
promjene u izgledu središta trgovišta. Novim prostornim planom stari je grad bio
predviđen za rušenje jer je bio u ruševnom stanju i navodno opasan za prolaznike.
Glavni razlog bila je potreba za građevinskim zemljištem u samom središtu naselja.
Pravoslavna općina, kao zakoniti vlasnik, zahtĳevala je rušenje dugi niz godina, sve
dok to Upravni odbor trgovišta nĳe odobrio 1909. godine. Novim regulatornim planom
trebalo je samo provesti odluku lokalnih vlasti, ali se umĳešao Odjel za bogoslovlje i
nastavu Zemaljske vlade zatraživši od trgovišta Pakrac popravak i očuvanje staroga
grada. Rušenje je bilo odgođeno barem na neko vrĳeme. Zatim je izbio Prvi svjetski rat.
Ubrzo po smirivanju ratnih prilika pristupilo se 1922. rušenju velikoga dĳela grada,113
a posljednji ostaci kula srušeni su godinu poslĳe.114
Oduzimanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi na području Pakračke eparhĳe
provedeno nakon Drugoga svjetskog rata dodatno je otvorilo prostor za samovolju
lokalne vlasti.115 Područje staroga grada poravnato je buldožerima prilikom gradnje
novih zgrada općine i policĳske stanice. Do danas je ostao vidljiv samo mali dio
kamenoga zida kao spomen nebrige Pakračana za svoju ako ne najstarĳu, onda svakako
najveću građevinu (sl. 5).
Međutim, promjena nabolje ipak ima, ali bojim se da su prespore, a protok vremena
neumitan. Tako sam na početku pisanja ovoga članka pronašla vĳest da su Povĳesno
društvo Lipik-Pakrac i Muzej grada Pakraca organizirali akcĳu čišćenja ostataka zidina
da bi ih se bar malo zaštitilo od propadanja.116 Hvalevrĳedna akcĳa, no slabo korisna
bez aktiviranja plana zaštite uz izdašnu financĳsku pomoć svih nadležnih institucĳa,
do koje veoma vjerojatno neće skoro doći.
Zaključak
Pakračka je utvrda tĳekom svoje višestoljetne povĳesti prošla put od moćne utvrde
koja je u svojoj unutrašnjosti branila kovnicu novca do važne karike u lancu obrambenih
utvrda dvaju carstava – Habsburškoga i Osmanskoga. Tĳekom mirnoga razdoblja pod
oba se carstva u njoj razvilo značajno središte trgovine i obrta kojem je gravitirala šira
okolica, a sve do 1750. u njoj je boravila vojna posada. Preseljenjem vojske postala je
središte gospodarske aktivnosti velikoga i bogatoga vlastelinstva u vlasništvu grofova
Janković (Daruvarskih). Postupno je izgubila i tu svrhu, a početkom 20. stoljeća svojemu
zakonitom vlasniku, Srpskoj pravoslavnoj općini, postala je teret kojega se trebalo rĳešiti
rušenjem jer je stari grad ionako desetljećima služio kao kamenolom za nasipavanje
113
MAVAR, Pakrac, 27.
114
KEMPF, Iz prošlosti Požege, 147.
115
O tome više vidi u: Tomislav CAR, “Agrarna reforma i oduzimanje imovine Srpskoj pravoslavnoj crkvi
na području Pakračke eparhĳe 1945.–1948. godine”, Časopis za suvremenu povĳest 43/2 (2011), 521-550.
116
Mario BARAĆ, “Stari grad: Počelo uređivanje čuvenih pakračkih zidina”, <hp://www.034portal.hr/
clanak.php?id=6936> (pristupljeno: 23. XI. 2012.).
516
cesta. Dio staroga grada srušen je tĳekom 1920-ih, a preostale zidine 1950-ih, kada su na
tom mjestu izgrađene zgrada općine i policĳska stanica. Danas postoji samo djelić zida.
517
Significance and destiny of the Pakrac castle throughout the history
Summary
Pakrac castle was firstly mentioned in 1278 as castrum s. Joannis, and in that time it was
ruled by frater Hugo, the preceptor of the Order of St. John. This castle had massive walls and
impressive defensive turrets, and by the opinion of the experts it was constructed most likely in
the 12th century. Although there are not so many historical records, one can argue that Pakrac
castle was erected by the Templars. In the period from 1256 to 1260 there was even mint situated
in it. The Pakrac castle was a part of the Priory of Vrana until this priory has been abolished in
1541. In that period it was governed by the most influential persons of the medieval Kingdom of
Hungary-Croatia such as John of Paližna, the Talovac brothers, Nicholas of Zrin. This impressive
stronghold had key role in the defense of the Croatian lands against the Ooman raids, and
later, when it was conquered, in the defense of the Ooman Empire. A er the liberation of the
area from the Ooman rule, Pakrac castle became the center of the Pakrac estate, and the castle
itself was more used in the economic purposes than in the military ones. Nevertheless, military
contingent stayed in the castle until 1750 when they moved into nearby Trenk’s castle. Hence,
the Pakrac castle finally lost its military usage. In the later period the main building of the castle
was residence of the bailiff of the Pakrac estate, while the turrets were used as the ice storage. In
the end of 1877 the owner of the old castle became the Serbian Orthodox Parish of Pakrac, but for
them the old castle had no purpose and it was le to decay. Even more, the new owner asked in
1909 for permission to demolish it, but it was postponed a er the intervention of the Provincial
Government. Nevertheless, it was partly demolished in 1922, just to be totally demolished in the
following year.
Key words: Pakrac castle, Priory of Vrana, estate, the Jankovići family
518
Ostaci protuturskih utvrda u Hrvatskoj
Možda ni jedna zemlja u Europi nĳe tako bogata ruševinama prošlih vjekova
kao što je Hrvatska. Neprestani upadi na njezin teritorĳ zbog osvajanja, a onda
i dugotrajna pripadnost drugim državama, koje nisu vodile računa o našoj
povĳesnoj baštini, ostavili su za sobom velik broj gradina, ruševina gradova,
utvrda i drugih objekata, od antike do danas, u dezolatnom stanju. Iako nemamo
atlas tih ruševina za srednji i novi vĳek, i ostaci obrambenih objekata koji su se
podizali za obranu od Osmanlĳa privukli su znatnu pozornost u novĳe doba te
se danas – razmjerno materĳalnim mogućnostima – istražuju i obnavljaju kao
vrĳedan dio naše baštine i budućih turističkih putova. Pritom moramo razlikovati
objekte koje Osmanlĳe nikada nisu osvojili od onih koji su stradali u krajiško-
turskim i austrĳsko-turskim ratovima, ali i one koje su podizali dvor te kranjski
i štajerski staleži i plemstvo radi sprečavanja Osmanlĳa da idu dalje na zapad i
koji su svojom grandioznošću vjerojatno i utjecali na to da je dio Hrvatske postao
krajnji doseg osmanlĳskih osvajanja. Stvoren je čitav lanac tih objekata, koji
potvrđuju napore plemstva i ljudi koji su živjeli na tim prostorima da se zaustavi
prodor Osmanlĳa na zapad, a njihovi ostaci predmet su ovoga rada, posvećenog
velikom istraživaču obrambenoga sustava.
Ključne rĳeči: Osmanlĳe, utvrde, gradovi, ruševine, Hrvatska, Slavonĳa
1.
Uvod. Čovjek od prapovĳesti pa do 18. stoljeća nastoji izgraditi objekte za svoju
zaštitu. To su zaštite građene od prethistorĳskih, preko rimskih, bizantskih gradina
i gradova srednjovjekovnoga plemstva, pa do zaštitnih utvrda – gradova građenih
protiv Osmanlĳa, i upravo će oni biti predmet ovoga rada da bi se pored legendi o
junacima ojačala i spoznaja o teškoj borbi hrvatskoga naroda za održanje na hrvatskim
prostorima.1
Prve zaštite stanovništva od neprĳatelja bile su u sjevernoj Hrvatskoj od drva i
zemlje, odnosno u kombinacĳi kamen-drvo. U Dalmacĳi se ti objekti grade od kamena,
pa su ti spomenici prošlosti – usprkos raznošenju kamenja – bolje očuvani, ali se i
na sjeveru Hrvatske nastojalo težiti za boljom gradnjom. Gradišća, gradine obično su
1
Brojne priče i legende o tim borbama žive u narodu do danas. Usp. Tomislav ĐURIĆ, Legende puka
hrvatskoga (Samobor: Meridĳani, 2005), 55-76, 126.
519
mjesta takvih objekata, pa i onda kada im nad zemljom više nema traga. U našoj zemlji,
koja je u brojnim sukobima doživjela više razaranja nego ĳedna zemlja u Europi te su
neka područja ostala potpuno pusta, arheološkim iskapanjima može se otkriti kakva
su karaktera bila ta zaštitna naselja ili crkveni objekti i kojem vremenu pripadaju. Kada
se radi o crkvama, obično se na mjestu uništene crkve diže nova, no to uglavnom nĳe
slučaj za utvrde, pa su ostaci najčešće samo u slabim tragovima.
U ovom sam se radu ograničila na lokalitete vezane uz obranu od Osmanlĳa,
spominjući prethodna razdoblja samo gdje je lokalitet živio in continuo vjekovima.
Dakako, gdje su građevine bile drvene, malo je ostalo, pa imamo spomen samo u
pisanim izvorima, pri čemu se i danas utvrđuje mjesto nekih lokaliteta. Odmah
selekcioniramo antičke spomenike, srednjovjekovna gradišta kružnoga tipa te crkvene
objekte iz raznih vremena, osobito samostane. No spominjemo neke srednjovjekovne
gradove duga života koji su bili pripremljeni i za obranu protiv Osmanlĳa, iako se
nikada nisu tako koristili.
Stari su gradovi iz predturskoga vremena većinom propali tĳekom srednjega
vĳeka, razarani vremenom te u 19. stoljeću ljudskom rukom.
Pod nazivom “gradina” imamo ogroman broj lokaliteta iz prethistorĳskih vremena,
ali se pod njim može skrivati i ruševina mjesta odnosno utvrde koja je stradala u
osmanlĳskim osvajanjima, a čĳe je podrĳetlo antičko ili iz vremena ranoga srednjeg
vĳeka.
U okolici Ludbrega ima više mjesta koja se nazivaju gradišće, a svojedobno su bila
utvrđena. Takvo gradišće postoji i u Martĳancu kraj Koprivnice, nasuprot parku, ali
je Rauchov dvorac imao obrambenu funkcĳu u vrĳeme osmanlĳskih upada, na što
upućuju zidovi.
Najnovĳi slučaj nepoštovanja utvrda zgrada je Generalkomande na Jezuitskom
trgu na zagrebačkom Gornjem gradu, gdje se prenamjena iz vojne zgrade u muzej
obavljala bagerima te je nepovratno nestalo mnogo dragocjenih artefakata. Slične su
devastacĳe u 19. i 20. stoljeću poprimile nevjerojatne razmjere djelomično iz političkih,
a djelomično iz praktičnih razloga, da bi se dobio prostor za razvoj građanstva, pa
tomu nisu izbjegnule ni utvrde 18. stoljeća, koje su se počele razgrađivati u 19. stoljeću,
kada je prestala opasnost od Osmanlĳa. Prava je sreća da su u velikim arhivima Europe
očuvani građevni planovi vojnih vlasti za većinu utvrda, što je omogućilo objavljivanje
izvrsnih radova o toj vrsti baštine.2 Danas se zna kako su izgledale krajiške utvrde
2
Te je ostatke prvi sistematski istraživao Gjuro Szabo. Vidi Gjuro SZABO, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj
i Slavonĳi (Zagreb: Matica hrvatska, 1920). Njegovu je dokumentacĳu preuzeo Restauratorski zavod
Hrvatske u Zagrebu. U novĳe vrĳeme relevantne činjenice iznose: Dragutin FELETAR – Tomislav ĐURIĆ,
Stari gradovi i dvorci sjeverozapadne Hrvatske (Čakovec: KPD Zrinski, 1971. – dva izdanja; treće dopunjeno
Koprivnica: Ogranak Matice hrvatske, 1991; četvrto Koprivnica: Mali Princ, 1992); Dragutin FELETAR
– Tomislav ĐURIĆ, Stare građevine istočne Hrvatske (Varaždin: NIŠRO, 1983); Dragutin FELETAR
– Tomislav ĐURIĆ, Stari gradovi, dvorci i crkve Slavonĳe, Baranje i zapadnog Srĳema (Zagreb: Hrvatski
zemljopis, 2002); Mladen OBAD ŠČITAROCI, Dvorci i perivoji Hrvatskoga zagorja (Zagreb: Školska knjiga,
1991) itd. Osamdesetih godina stvaraju se temelji za rad arheologa koji se bave srednjim vĳekom, a i
povĳešću Vojne granice. Zajedničkim naporima povjesničara i arheologa otkrivaju se materĳalni tragovi
520
Mira Kolar-Dimitrĳević ▪ Ostaci protuturskih utvrda u Hrvatskoj
Hrvatskoga Kraljevstva.3 Mi živimo na i s ostacima materĳalne kulture onih koji su

godinama branili svoju zemlju od neprĳatelja. Brojne obrambene zidine potvrđuju
upornost ljudi da teškim radom izgrade utvrde i zidine da bi ondje opstali i ostali.4
Rušenje je pak teklo ili prirodno ili namjernim rušenjem. Ondje gdje nĳe bilo novca
neki su gradovi, osobito manji, zadržali svoje zidine ako nisu nikomu smetale (Kaptol
kraj Požege), a neke utvrde, planski podizane kao vojni logori u 17. stoljeću, ostale su
boravište vojske: Slavonski Brod do 1991., Dubrovnik do 1926., Petrovaradin, dio osječke
utvrde, šibenska utvrda. Naime, stare srednjovjekovne utvrde na brdovitim terenima
napuštene su neposredno nakon što je prestala osmanlĳska opasnost zbog ruševnosti
i neodgovarajućega standarda za novo vrĳeme te su njihovi vlasnici podignuli svoje
dvorce u nizinama, kao što je slučaj sa Samoborom, Kalnikom, Medvedgradom,
Garić-gradom kraj Bjelovara, ili su ih jednostavno napustili i prepustili zubu vremena
i sagradili nove dvorce u nizinama na kojima su mogli organizirati racionalno
gospodarstvo i prodaju tržnih viškova približivši se cestama i prometnim rĳekama.
Gradovi na granici počeli su se smatrati obrambenim točkama tek kada je postalo
očito da Osmanlĳe neće odustati od prodora na zapad i da im je Beč glavni cilj. No,
pokazalo se da je pokušaj pretvaranja starih gradova i starih tvrđava preslab da sprĳeči
Osmanlĳe u njihovim pobjedonosnim i pljačkaškim pohodima na zapad. Jačanje obrane
od Mure do Osĳeka je zakazalo i nakon bitke na Mohačkom polju 1526. čitava današnja
Slavonĳa pala je u osmanlĳske ruke. Raspala se cĳela istočna granica Habsburške
Monarhĳe.5 Uspjelo se ipak ojačati obranu Koprivnice i kao njezinu predstražu
Đurđevac, koje Osmanlĳe nisu nikada osvojili.
Nakon dugog oklĳevanja i trošenja sredstava na slabe obrambene točke osmišljen
je novi obrambeni sustav od Zagreba do mora, s time da su slabe utvrde napuštane,
a sagrađena je utvrda Karlovac kao središte Hrvatske vojne krajine. Milan Kruhek
znatan je dio svojih radova posvetio obrambenomu sustavu u borbi protiv Osmanlĳa.
Njegova knjiga Krajiške utvrde i obrana hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća
opisuje napore za izgradnju tog sustava, ali su ta istraživanja osmišljena kao dugotrajni
projekt, pa je Kruhek proučio i utvrde na Kupi tĳekom 16. i 17. stoljeća. Njegovi radovi
o gradovima na obrambenim crtama citiraju se u samom radu, s time da je nakon 1990.
naše prošlosti, i oni iz antike i oni iz srednjega i novoga vĳeka. Danas je istraženost lokaliteta već dosta
velika, a broj lokalnih monografija povećava zanimanje stanovnika i turista za starinu. Tako prof. Ivo
Ošteljić radi na arheološkoj karti otoka Paga, ali takvih istraživanja imamo u gotovo svim područjima
Hrvatske, pa se sve više pazi da se pri gradnji cesta prĳe istraže materĳalni ostaci na trasi gradnje.
3
Milan KRUHEK, Krajiške utvrde hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb: Hrvatski institut za
povĳest, 1995); Milan KRUHEK, “Izgradnja obrambenog sustava slavonske granice u tĳeku 16. stoljeća”,
Povĳesni prilozi 11 (1992), 3-38.
4
Najbolji je primjer utvrda Zrin, koju je Petar Zrinski sagradio na ušću Mure u Dravu kao glavnu tvrđavu
koja je trebala sprĳečiti prodor Osmanlĳa, ali je nakon Žitvanskoga mira 1606. razrušena na turski
zahtjev. Usp. Dragutin FELETAR – Hrvoje PETRIĆ – Petar FELETAR, Novi Zrin – zrinska utvrda na Muri
(1661.–1664.) (Koprivnica: Hrvatski zemljopis, 2001).
5
Ogledno predavanje Borislava Grgina “Nastanak, djelovanje i propast obrambenog sustava na južnim
granicama Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva (1463–1527)” održano u studenom 1999. na Odsjeku za
povĳest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
521
nastalo mnogo lokalnih monografija gradova, mjesta i županĳa i obično se u njima

spominju – kao i u turističkim vodičima – spomenici prošlosti, pa i još neistražene
ruševine odnosno lokaliteti koji potiču nova istraživanja materĳalnih ostataka. U ovom
se radu samo općenito spominju neke ranosrednjovjekovne ruševine, a težište je na
utvrdama i gradovima koji su imali veliku važnost u borbi protiv Osmanlĳa. Utvrde
venecĳanske Vojne krajine također se samo spominju.
2.
U obradi ove složene teme, gdje se mĳeša povĳest Banske Hrvatske s povĳešću
krajina, čĳe je dublje proučavanje počelo tek u drugoj polovini 20. stoljeća, treba
voditi računa o mnogim faktorima. Možda povĳest ni jedne države nĳe protkana tako
mnogobrojnim ratovima, ali i čarkama. Mnoga su mjesta bila više puta rušena, jedno se
stanovništvo iselilo, a drugo doselilo, pa treba posebno voditi računa o demografskoj
strukturi.
Bilo je svakakvih postupaka. Godine 1591. ban Toma Erdödy oslobodio je Moslavinu,
gdje je imao utvrdu, a 1585. i Kostajnicu, ali ih je odmah i spalio. Osmanlĳe su pak 1594.
spalili Petrinju pri povlačenju nakon što ih je godinu prĳe ban Erdödy pobĳedio kod
Siska. Turci su prvi put osvojili staru Petrinju 1531., ali ju je Ivan Zrinski oslobodio.
Da je Osmanlĳe ne bi mogli koristiti nakon osvajanja, 1543. uništena je odlukom
Hrvatskoga sabora, čĳom je odlukom Kaptol 1544. počeo graditi novu utvrdu Sisak,
koja je postala glavna obrambena točka sjeverne Hrvatske, a sačuvana je do danas.6
Sve slabĳa moć feudalaca da obrane Hrvatsku dovela je do stvaranja Koprivničke,
Križevačke i Ivanićke kapetanĳe, a posljednja je ušla u Slavonsku krajinu između Save
i Drave, koja od 1568. ima samostalno zapovjedništvo.
Osmanlĳe napadaju naše prostore sve do Velikoga rata za oslobođenje krajem 17.
stoljeća, a djelomično i nakon toga, pa narod na tim područjima živi u stalnom strahu i
ne može se normalno baviti ni poljoprivredom ni stočarstvom ni ponovnim podizanjem
svojih kuća. Turci su odabrali Viroviticu i Požegu kao mjesta odakle su duboko i često
upadali u zaleđe Hrvatske, pustošeći i paleći. Ta je spaljena zemlja zadržala malo
stanovnika. Mnoge stare utvrde prepuštene su propadanju kroz 200 godina osmanske
vladavine, a onda i zaboravljene, pa je Slavonĳa nakon oslobođenja bila pusta, spaljena
i razrušena zemlja. Zaboravljena su čak i imena starih utvrda i gradova te toponimi jer
se narod iselio ili je bio odveden u ropstvo. Tako je bilo i s orahovačkim starim gradom,
danas poznatĳim kao Ružica, koji je napušten krajem 17. stoljeća,7 ali su propali i brojni
samostani (Streza, Kaptol, Velika), a franjevci napuštaju čak i Koprivnicu, kamo se
vraćaju kada je prestala opasnost od upada Osmanlĳa.
6
Ivica GOLEC, Povĳest grada Petrinje (1240.–1592.–1992.) (Zagreb: Matica hrvatska Petrinja – Školska
knjiga, 1993), 49.
7
Ružicu je na upravljanje od Osmanlĳa dobio jedan vlastelin kao nagradu za predaju utvrde u Novskoj.
Vidi Željko DODOŠ, Priče iz Novske (Novska, 1990).
522
Postoji dakle vrĳeme osmanlĳskih osvajanja i vrĳeme osmanlĳskoga povlačenja.

Sve do Žitavskog mira 1. studenoga 1606. Osmanlĳe su bili u navali, iako je bitka
kod Siska 1593. pokazala da su i oni pobjedivi. Sljedeći je mir Vašvarski (10. kolovoza
1664.), koji opet dogovara status quo. Treći je mir donesen u Karlovcima nakon dugog
rata (1683. – 1699.) 26. sĳečnja 1699., kada je prvi put ustanovljena granica između
Austrĳskoga i Osmanskoga Carstva i kada je Austrĳa dobila neka područja. Četvrti
je Požarevački mir, od 12. srpnja 1718., kada je Austrĳa ušla u Bosnu, ali je te prostore
morala napustiti, što je utvrđeno Beogradskim mirom 18. rujna 1739. godine. Tada
je nastao mir sve do neuspješnog rata Josipa II. s Osmanskim Carstvom, iako je na
njegovoj strani bila Rusĳa. Mirom u Svištovu 4. kolovoza 1791. uspostavljena je granica
na Uni, pa su tada i povĳesni Cetingrad, gdje je 1527. Ferdinand Habsburški izabran za
kralja, i Drežnik potpali pod Karlovačku vojnu krajinu.8
Možda je još jednostavnĳe reći da su bitka na Mohaču 1526. i poraz Ivana Katzianera
kraj Gorjana 9. listopada 1537. omogućili Turcima da napadnu i Osĳek, koji je odolio
samo prvoj opsadi. Već 18. listopada 1537. Ferdinand Habsburški postavio je umjesto
Katzianera za komandanta Nikolu Jurišića i na sastanku u Grazu je predloženo da
se u obrambeni sustav uključe Kraljeva Velika, Subocki grad, Novska, Britvičevina,
Ras, Pakrac, Bĳela Stĳena, Petrovina, Čaklovac, Kamengrad, Zelinjak, Sirač, pavlinski
samostan Sredice, Kreštelovac, Dĳanovac, Mikleušić, Korođ, Brezovica, Paščinec i
Rašica sv. Ivana. No taj obrambeni sustav nĳe izdržao – zbog slabe financĳske potpore
zidine tih mjesta nisu ojačane – pa su ih Osmanlĳe ubrzo pregazili i većinom srušili.9
Za novi obrambeni sustav trebalo je dogovora i vremena. Prva je ogromnu opasnost
od Osmanlĳa shvatila Štajerska, pa je počela pomagati utvrđivanje Varaždina,
Koprivnice i Križevaca.10 No, vidjelo se da većina prĳašnjih utvrda ne može odolĳevati
osmanlĳskoj navali. Pored spomenutih, od starih gradova u obzir za obnovu došao je
samo Wasserburg, tj. đurđevački Stari grad.11 I mnogi hrvatski velikaši pokušali su svoje
utvrde iskoristiti u obrani protiv Osmanlĳa. Frankopanov Novigrad na Dobri takva je
utvrda, no kada su oni 1671. stradali, i utvrda na Dobri je devastirana, ali svoje konačno
paljenje doživljava tek tĳekom Drugoga svjetskog rata, a sada se ponovno obnavlja.
Osmišljeni obrambeni sustav od Drave do Senja počeo se izgrađivati u drugoj
polovini 16. stoljeća. Dr. Ljudevit Krmpotić objavio je Izvještaje o utvrđivanju granica
Hrvatskog Kraljevstva od 16. do 18. stoljeća te su taj rad koristili svi kasnĳi povjesničari.12
8
Milorad KOZLIČIĆ, Regionis flumina Unnae et Sannae in veteribus tabulis geographicis. Unsko-sansko
područje na starim geografskim kartama (Sarajevo – Bihać: Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i
Hercegovine – Arhiv Unsko-sanskog kantona, 2003), 3, 6.
9
Ive MAŽURAN, “Turske provale i osvajanja u Slavonĳi od kraja 14. do sredine 16. stoljeća”, u: Zbornik
radova. Peti znanstveni sabor Slavonĳe i Baranje (Osĳek: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti,
Zavod za znanstveni rad, 1991), 31-32.
10
KRUHEK, “Izgradnja obrambenog sustava”, 9.
11
Milan KRUHEK, “Stari đurđevački grad u sistemu granične obrane od 16. do 19. stoljeća”, Godišnjak
zaštite spomenika kulture Hrvatske 8-9 (1982-83), 85-105.
12
Ljudevit KRMPOTIĆ, Izvještaji o utvrđivanju granica Hrvatskog Kraljevstva od 16. do 18. stoljeća (Hannover
– Karlobag – Čakovec: Nakladni zavod Hrvatski zapisnik, 1997).
523
Krmpotić je objavio izvještaje Martina Stiera s tlorisima i crtežima koji su nastajali od

1657. do 1660. za varaždinsku, petrinjsku i banovinsku granicu, tj. Čakovca, Varaždina,
Koprivnice, Đurđevca, Križevaca, Ivanića, Siska, Petrinje, za stražarske postaje od
Karlovca duž Korane i Mrežnice do Senja te Karlobag, Rĳeku i Trsat, Pazin, Trst,
Goricu, Ljubljanu. Objavio je i izvještaje Giovannĳa Pieronĳa iz 1639. o Žumberku,
Karlovcu, Turnju, Belaju, Markušiću, Velemeriću, Sv. Martinu na Martinščaku,
Budačkom Bariloviću, Skradu, Novacima, Leskovcu, Vraniću, Slunju, Zvečaju,
Kuševcu, Gerdencima, Novom Janjaču, Gajaku, Ključu, Orlaku, Tovunju, Na ponoru,
Oštarĳama, Otoku, Ogulinu, Modrušu, Kapeli, Brinju, Brlogu, Otočcu, Prozoru, Senju,
Karlobagu, Ledenicima, promatračnici Sv. Marka, Bakru, Trsatu i Rĳeci. Tu je i izvještaj
Tobiasa Kreuztallera o Rĳeci iz 1640. te izvještaj Nicole Angielinĳa iz sredine 16. stoljeća
za Ljubljanu, Senj, Rĳeku, Brinje, Otočac, Zrin, Bihać, Ličke Jesenice, Dabar, Tržac,
Drežnik, Gradac, Sisak, Hrastilnicu, Zagreb, Gradac u Slavonĳi, Križevce, Topolovac,
Crikvenu, Koprivnicu i Đurđevac. Izvještaj Ive Lenkovića iz 1550. odnosi se na Senj,
Brinje, Brlog, Otočac, Bihać, Ripač, dvorac Sokol, dvorac Izačić. Crteži Johannesa
Ledentua iz 1639. prikazuju među ostalim Varaždin, Koprivnicu, Čakovec, Zagreb s
Medvedgradom, Legrad na Muri i Dobru te važne utvrde u Mađarskoj i Moravskoj.
Objavljeni su i izvještaji Mahiasa Antona Weissa iz 1729., 1736. i 1738. godine. Ovo
monumentalno djelo pruža mnoštvo podataka o obrambenim utvrdama od 16. do 18.
stoljeća.
Zbog ratnih su potreba najbolji vojni stručnjaci Habsburške Monarhĳe istraživali
karte i na njima označivali obrambene utvrde. Odličan primjer takve izrade generalna je
mapa čitave Hrvatske otisnuta u Beču 1699., koju su izradili Ferdinando Luigi Marsigli,
Johann Christoph Müller i Pavao Rier Vitezović.13 Sljedeći izvor takve kvalitete imamo
iz vremena Josipa II., kada su za vojne potrebe izrađene specĳalne karte, koje su do
1990. bile gotovo nepristupačne te smo ih prĳe objavljivanja poznavali samo u malim
segmentima.14 Poslĳe se takve karte više nisu izrađivale jer nakon francuskih ratova,
dolazi do reorganizacĳe države, ukidanja feudalizma i vojnih krajina te postupnog
pretvaranja države u ustavnu monarhĳu u kojoj glavnu ulogu ima građanstvo. Po
ukidanju vojnih krajina 1872. – 1882. utvrde su prepuštene civilnim vlastima, koje su
ih koristile za javne potrebe, a neke i srušile. Samo su najkvalitetnĳi objekti ostali kao
vojarne i vojna skladišta sve do 1990., kada opet postaju predmet obnove i proučavanja.
Uočava se da su se obrambeni zidovi oko gradova i utvrde jednako teško rušili kao što
su se teško podizali. U oba je slučaja razlog bio novac, kojega nikada nĳe bilo dovoljno.
13
Dubravka PEIĆ ČALDAROVIĆ, Slike mira. Oživljena Hrvatska u vrĳeme Karlovačkog mira 1699. (Zagreb:
Hrvatski povĳesni muzej, 1999); Hamdĳa HAJDARHODŽIĆ, Bosna, Hrvatska, Hercegovina. Zemljovidi,
vedute grofa Luigĳa Ferdinanda Marsiglĳa krajem XVII. stoljeća (Zagreb: AGM, 1996).
14
Hrvatski institut za povĳest u Zagrebu imao je pod vodstvom dr. Mirka Valentića veliki projekt “Opis
zemalja Kraljevine Hrvatske na vojnim kartama 18. i 19. stoljeća” te je od 2000. do danas objavljeno
12 svezaka tih karata za sve sjeverne županĳe, uključujući Srĳem i Karlovačku županĳu. No, daljnje
izdavanje Hrvatske na tajnim zemljovidima 18. i 19. stoljeća zaustavljeno je zbog financĳske krize.
524
3.
Zrinski pripremaju obranu. Slavonska vojna krajina započinje s utvrdama koje
su preuzeli Zrinski kao obrambene utvrde, ali nakon njihove pogibĳe 1671./72. bečki
dvor preuzima u svoje ruke i njihove utvrde, upravljajući preko Graza četirima velikim
utvrdama: Varaždinom, Čakovcem, Koprivnicom i Ivanić-Gradom, a uvjetno i Siskom.
No komande su išle preko Varaždina sve do 1765., kada carica Marĳa Terezĳa seli
upravu spomenute krajine preko Koprivnice u Bjelovar.
Dok je postojala turska opasnost, Habsburška je Monarhĳa vodila veliku brigu o
utvrđenjima. Ta je briga započela u 15. i trajala do 18. stoljeća. Odnos kralja Ferdinanda
s banom Nikolom Šubićem Zrinskim zasnivao se na ugovoru iz 1546., prema kojem car
banu daje Međimurje s tvrđavama Čakovec i Štrigova uime duga od 50.000 forinti. Ban
Nikola Šubić Zrinski zavladao je 1. rujna te godine Međimurjem, gdje su bili utvrđeni
samo Čakovec, Štrigova i Legrad15. Obitelj Zrinski imala je velike prihode preko
carinarnice u Nedelišću; ona je Međimurje dobila u zamjenu za posjede u Banovini,
koje su počeli ugrožavati Osmanlĳe, te su još 1347. zamĳenili Ostrovicu za Zrin, Pedalj
i Stupnicu. Zrinski su ušli u obrambeni sastav Karlovačke vojne krajine, preuzevši
obvezu borbe s Osmanlĳama na dravskom području. Počeli su vojnički organizirati
Međimurje, pa su kmetska selišta nastanili seljacima-vojnicima, kojima su davali zemlju
za vojničku službu.16 Nikola Šubić Zrinski dobio je 1561. od kralja Ferdinanda privilegĳ
da može na svoja vlastelinstva Čakovec i Štrigovu te Monyorokerek, Weresvar i Chatar
u jugozapadnoj Mađarskoj – radi kojih je vodio dugu raspravu s obitelji Erdödy –
naseljavati kmetove izbjegle iz Pounja i Slavonĳe pred Osmanlĳama. To je preseljenje
krajem 16. stoljeća nastavio Juraj IV. Zrinski. Godine 1563. Ferdinand je imenovao
Nikolu Šubića Zrinskog glavnim zapovjednikom Mađarske južno od Dunava te se
Nikola odupirao turskoj sili sve do 1566., kada je poginuo braneći tvrđavu Siget. Nakon
što je Gvozdansko u Pounju palo u turske ruke 13. sĳečnja 1578. Međimurje postaje
glavno sĳelo obitelji Zrinski, pa je u Šenkovcu unutar pavlinskoga samostana sagrađena
i njihova grobnica. Zrinski postaju glavni organizatori borbe protiv Osmanlĳa. Nikola
Zrinski sudjelovao je u Tridesetogodišnjem ratu. Iz epa Opsada Sigeta vide se zasluge
obitelji Zrinski u dugotrajnim austro-turskim ratovima. U podjeli imovine s bratom
Nikola je dobio Međimurje, Vrbovec, Preseku i Rakovec te kuću u Zagrebu i Beču, a
Petru su pripali Božjakovina, Ribnik, Ozalj i sva primorska vinodolska imanja. Braća su
zapravo imala kraljevstvo u kraljevstvu, što je silno zasmetalo caru Leopoldu. Nikola
Šubić Zrinski stupio je 1546. u posjed Čakovca, utvrđenoga grada Keglevića te ga je
bolje utvrdio. Nikola Zrinski, imenovan 1647. hrvatskim banom, organizirao je veliki
vojni pohod do Osĳeka, paleći ondje 1664. glasoviti turski most koji je Osmanlĳama
služio za upade u srednju Europu. Zrinski su veliku pozornost posvećivali jačanju
15
Dragutin FELETAR, Legrad, geografsko-povĳesna monografija (Čakovec: Kulturno-prosvjetno društvo
“Zrinski”, 1971).
16
Vladimir KALŠAN, Međimurska povĳest (Čakovec: V. Kalšan, 2006), 57-61.
525
fortifikacĳskih sistema u Čakovcu, ali i u Štrigovi, utvrđujući kaštele i sela na Muri.

Prema potrebama obrane od Osmanlĳa, na karti Giuseppea Spalle iz 1670. vidi se da
su Zrinski sagradili velik broj čardaka i osnovali mnoga sela iz kojih su mogli dignuti
mnogo vojnika protiv Osmanlĳa.
U vrĳeme Nikole Zrinskog Čakovečkog učinjena su brojna poboljšanja na
čakovečkom gradu. Izgrađen je jugozapadni bastion i tvrđava je zahvaljujući
talĳanskomu arhitektu Filibertu Luccheseu postala peterokutna modernizirana
utvrda s brojnim gospodarskim i skladišnim zgradama potrebnim za vojne pohode.
Istovremeno su sagradili i dvokatnu renesansnu palaču u obliku zatvorenog
četverokuta s prostranim unutrašnjim dvorištem, kakvog nĳe bilo nigdje u Hrvatskoj.17
Sa svih strana osim prema podgrađu utvrdu su okruživale močvare. Turski putopisac
Evlĳa Čelebĳa vidio je 1660. Čakovec i preuveličao njegov opis, ali nema sumnje da
se radilo o sjajnom obrambenom objektu višestruke namjene. Postojao je i marof u
Goričanu, a u Pribislavcu je bio zidani dvorac s podrumom i pristaništem, od kojeg je
i danas nešto vidljivo.
U to vrĳeme vojni graditelj Martin Stier (1630. – 1669.) opisuje utvrde i predlaže
izvjesna poboljšanja, pa su njegovim opisom zahvaćeni Kotoriba, Legrad,18 Podturen,
Lapšina utvrda i, dakako, najveća nova utvrda Novi Zrin, koju je Nikola Zrinski počeo
graditi 14. lipnja 1661., djelomično i uz pomoć Hrvatskoga sabora. Razrušena je od
Turaka 1664., a prikazana je na karti kartografa Giovannĳa Giuseppea Spalle.19 Nikola
Zrinski pokušao je izgradnjom utvrde Novi Zrin stvoriti veliki centar za obranu od
daljnjega prodiranja Turaka, ali se zna da je zbog Katzianerove izdaje tvrđava morala
biti srušena. Njezino je obnavljanje bilo zabranjeno mirom u Vašvaru, iako su Osmanlĳe
bili poraženi u bitci kod Sv. Goharda. Danas je ubicirana lokacĳa te tvrđave.20 Time
je oslobođen put Turcima u Ugarsku i Hrvatsku i zaredali su svakogodišnji upadi,
praćeni pljačkom i uništavanjima. Smrću bana Nikole Zrinskog u Kuršanečkom lugu
18. studenoga 1864. izgradnja utvrda u Međimurju je obustavljena, a nakon likvidacĳe
Nikole Zrinskog i Krste Frankopana u Bečkom Novom Mjestu Međimurje je došlo u
posjed grofa Althana, a onda grofova Festetića. Oni su čakovečki dvorac pretvorili
u skladište, a izgradili su i tvornicu šećera. Na kraju Prvoga svjetskog rata posjed je
pao pod udar agrarne reforme i za upravitelja čakovečkoga vlastelinstva postavljen
je šumarski nadzornik Bogdan Svoboda iz Varaždina, pa se cĳeli posjed, a i dvorac,
parcelira i dĳeli. U dvoru je bio smješten i agrarni ured, a kada je posjed došao u ruke
šumske firme “Slavonĳa”, ona je šume posjekla i zemlju rasprodala seljacima, a Stari
je grad 1933. prodala Udruženju zanatlĳa za grad i kotar Čakovec za 330.000 dinara,
17
KALŠAN, Međimurska povĳest, 103.
18
FELETAR, Legrad.
19
FELETAR – PETRIĆ – FELETAR, Novi Zrin; KALŠAN, Međimurska povĳest, 112-114.
20
Dragutin FELETAR, “Poznata je lokacĳa Novog Zrina”, Scientia Podraviana 12 (1996), 12-13.
526
čime je dvorac spašen od rušenja.21 Bila je prava sreća što su čakovečki obrtnici smogli
snage kupiti taj najvrednĳi kulturno-povĳesni spomenik u Međimurju, koji je tako
– iako jako devastiran i bez inventara – preživio do naših dana.22 Važnost Zrinskih i
njihova ostavština počela je našu historiografiju više zanimati nakon međunarodnoga
znanstvenog skupa u Čakovcu 1971., a danas se dvorac u Čakovcu pomalo obnavlja
nakon silnih devastacĳa u prošlosti te su u njemu smješteni čakovečki muzej i galerĳa.
Likvidacĳa Zrinskih ojačala je položaj cara Leopolda među plemstvom i on se
uz pomoć zapadnih država počeo pripremati za veliki rat za oslobođenje Slavonĳe i
Podunavlja.
No, i gradovi i mjesta koji nisu došli pod Osmanlĳe pripremali su se za obranu.
Među njima je ludbreški grad, kojemu temelji padaju u 11. ili početak 12. stoljeća.
Razvĳao se kao ludbreško vlastelinstvo, a dogradnjama je već u 15. stoljeću poprimio
oblik nizinske tvrđave, pa je doživio i preživio i vrĳeme turskih ratova, kada je bio
više puta ugrožen. Godine 1548., kada je osnovana Koprivnička kapetanĳa, dobio je,
poput Đurđevca, Drnja, Đelekovca, Sv. Petra, Koprivnice i Rasinje, ulogu zaustavljanja
napredovanja Turaka prema zapadu. Đurđevac, Koprivnica, Rasinja i Ludbreg drže
se još i 1552., bivajući zadnja obrana prema zapadu. No 1695. ludbreški grad dolazi
u vlasništvo mađarskih grofova Bahyányja. Ban Adam istjerao je 1680. Turke iz
Kaniže te je time Podravina zauvĳek oslobođena osmanlĳskih prodora sa sjevera, ali
je sve do mira u Sremskim Karlovcima postojala opasnost njihova prodora sa zapada.
Pripadajući najvišemu dvorskom plemstvu, Karlo Bahyány postao je maršal i odgojitelj
prĳestolonasljednika Josipa, a 1742. i ban. Ludbreg je bio nasljedno fideikomisno dobro
te je knez Bahyány ludbreški grad uredio kao svoje sjedište, ugošćujući i bečki dvor. No
u požaru 1864. izgorio je cĳeli krov staroga grada, pa su vlasnici, a osobito Stramani,
shvatili da je njihovo bivstvovanje na tom području nepoželjno. Ipak je došlo do obnove
i danas je Ludbreg u funkcĳi javne uprave i Konzervatorskoga zavoda.23
Naime, nakon ukinuća kmetstva plemstvo se tĳekom druge polovine 1848. grčevito
pokušalo održati na razne načine (ženidbama, kreditima u budimpeštanskoj banci) i kao
takvo je uglavnom propadalo zajedno sa svojim dvorcima, koji su već u prvoj agrarnoj
reformi, kada je osnovana banka za parcelacĳe, bili rušeni, a materĳal se rasprodavao
i raznosio na sve strane. Mnogo je dvoraca stradalo 1917./18. i od 1941. do 1945., a i
između tih razdoblja u procesu agrarne reforme razgrađeno je ili požarom uništeno
mnogo spomena vrĳednih dvoraca. Stanje je i nakon 1945. bilo katastrofalno za njihovu
sudbinu. Mnogi se predaju seljačkim zadrugama, koje ih pretvaraju u gospodarske
objekte, gospodarske škole (npr. u Jelačićevim je Novim dvorima, koje je počela
obnavljati Družba “Braća Hrvatskoga Zmaja”, u socĳalističko vrĳeme bio starački
21
Državni arhiv Međimurje, 140 Obrtni zbor za grad i kotar Čakovec (1895.–1950). Udruženje je
iznajmljivalo prostor državnim institucĳama, ali i privatnim osobama, te je dvorac postajao sve ruševnĳi,
ali je danas obnovljen i stavljen u funkcĳu muzeja.
22 KALŠAN, Međimurska povĳest, 280.
23
Marĳa WINTER, “Ludbreški grad i njegovi gospodari”, Podravski zbornik 6 (1980), 357-368.
527
dom; danas se obnavljaju pod vodstvom Dragutina Feletara, velikoga meštra Družbe
“Braća Hrvatskoga Zmaja”). No do tada je mnogo toga propalo. Tek 1995. Dragutin
Šipek objavljuje članak kojim poziva na organizirano spašavanje dvoraca kao vrĳednih
svjedoka prošlosti. On se poziva na rad Dražena Jakčina o stanju hrvatskih dvoraca
nakon potresa 1880. godine.24 Šipek tvrdi da se nastavlja tragedĳa hrvatskih dvoraca, a
upozorio je i na urušavanje Bombellesovoga dvorca Opeka, koji ima prekrasan perivoj.
No samo su neki dvorci bili osposobljeni za obranu od Osmanlĳa. Većina ih je nastala
tĳekom 18. stoljeća, kada se napuštaju utvrde na bregovima i plemstvo se seli u nizine.
No nĳe uvĳek bilo tako.
Zahvaljujući Zrinskima Međimurje nĳe nikada palo u osmanlĳske ruke, kao ni
Varaždin, ali je pobjeda Turaka u bitci kod Konjščine 1545. najavila i tu mogućnost.
Varaždin se kao utvrda na samim vratima Štajerske započeo utvrđivati već 1541.,
a glavne financĳe davala je Štajerska.25 No vojni topograf Martin Stier 1657. tvrdi u
svojem izvještaju da se grad Varaždin ne bi mogao obraniti od ozbiljnĳega napada i da
bi ga trebalo bolje i jače, ali i što hitrĳe opremiti za obranu. No ogromna sredstva od
34.545 guldena koje bi trebalo uložiti za potrebna poboljšanja nitko nĳe želio dati gradu
koji više i nĳe bio na granici. Prĳedlog talĳanskoga arhitekta i inženjera u habsburškoj
vojnoj službi P. Donate o dogradnji njegovih utvrda u osmerokutnu utvrdu nikada nĳe
izveden, a izvan Staroga grada nastajao je Varaždin koji je dĳelom također bio unutar
vanjskih bedema. On se počeo razvĳati kao trgovački i obrtnički grad koji je već u
drugoj polovini 16. stoljeća nastavio svoj demografski i gospodarski rast, osnivajući
brojne cehove i gradeći crkve. Rat se udaljio od njega, ali je njegovo administrativno
značenje raslo, a ostao je i glavni opskrbni i obavještajni centar Slavonske vojne krajine
do 1776. godine.26 Varaždinske zidine, osim Staroga grada, počele su se rušiti 1807.
godine.27
Trakošćan bi imao istu sudbinu da ga u neoklasicističkom stilu nĳe potpuno
obnovila obitelj Drašković, u čĳem je posjedu ponovno i danas, uređen kao Muzej
plemićkoga Zagorja. Usprkos devastacĳi tĳekom Drugoga svjetskog rata, danas je opet
dokaz ugleda i slave plemstva koje je branilo Hrvatsku od osmanlĳskih osvajanja.
Pojam Slavonĳa prvi se put susreće u 11. stoljeću, a turskim osvajanjima široko
područje sve do Varaždina dobiva to ime, koje je car Ferdinand 1529. iz političkih
razloga ugradio i u svoju titulu. Hrvatsko ime postaje potisnuto, ali hrvatsko plemstvo
i svećenstvo postupno daju tom imenu snagu i šire njegovo značenje.
24
Dragutin ŠIPEK, “S.O.S. za hrvatske dvorce”, Dometi 6 (1995), 205-206.
25
KRUHEK, “Izgradnja obrambenog sustava”, 10-12. Barunu Ivanu Ungnadu kralj Ferdinand dao je na
uživanje varaždinski kastrum s obvezom izgradnje bedema oko grada. Ungnad je pozvao talĳanskoga
graditelja Domenica dell’ Allĳa. Sačuvan je opis izgradnje 1545. godine. Radovi su trajali sve do 1552., a
1557. iskopane su grabe u koje je dovedena voda iz dravskoga rukavca.
26
Hrvoje PETRIĆ, Pogranična društva i okoliš. Varaždinski generalat i Križevačka županĳa u 17. stoljeću (Samobor
– Zagreb: Meridĳani – Društvo za hrvatsku ekonomsku povĳest i ekohistorĳu, 2012), 264-271.
27
Ivy LENTIĆ-KUGLI, Varaždin nakon požara, magistarski rad (Sveučilište u Zagrebu, 1973), 28.
528
Slavonska vojna krajina trebala je za svoje središte dobiti Zagreb, ali je blizina
osmanlĳskih napada to u znatnoj mjeri osujetila, te je Varaždin do požara 1765. bio
glavni grad Hrvatske, pa i središte Slavonske vojne krajine. Slavonska krajina protezala
se kroz čitavu sjeveroistočnu Hrvatsku, od Čakovca do Ivanić-Grada i Đurđevca. No,
Ledentuova veduta Varaždina iz 1639. pokazuje da se Varaždin smatrao jednom od
najvažnĳih vojničkih utvrda sjeverno od Save.28 Vanjski su se bedemi rušili od 1802.
do 1807. po projektu Ignaca Beyschlaga, a gradski mjernik Josip Erdelyi i Joseph
Podradezki 1823. određuju prostore za trgove i šetališta bez diranja u Stari grad, koji
je bio privatno vlasništvo. Stari je grad stigao do naših vremena gotovo neokrnjen.
Dograđivan je na srednjovjekovnu utvrdu te je poučan primjer adaptacĳe za smještaj
velikog broja vojnika i izbjeglica i glavno mjesto otpora Osmanlĳama pri pokušajima
upada na zapad, u Kranjsku i Štajersku. Od 18. stoljeća Stari je grad bio u vlasništvu
grofova Erdödy, kao nasljednih velikih župana Varaždinske županĳe, i oni su obnavljali
bedeme i gospodarske zgrade. Prava je sreća da je grad zajedno s barutanom, prilaznim
mostovima i šancima bio u njihovu vlasništvu sve do 1926., kada ga je kupio Grad
Varaždin i njegovo povĳesno društvo, pretvarajući ga u najvrednĳi muzej plemstva u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj i cilj mnogih turista.
I Gradec i Kaptol osjećali su se ugroženi od Osmanlĳa, pamteći strašno razaranje
koje su ta dva grada doživjela u doba provale Mongola. Pri svakom građenju vodilo
se računa o mogućnosti da kuća bude i obrambena kula ili zid, a osobito kada su silni
požari uvjetovali da se kuće više ne grade od drva. No već nakon bitke kod Siska 1593.
Gradec se osjećao neugrožen, a Kaptol je dulje zadržao svoje bedeme i nĳe bio sklon
brzom rušenju. Svakako su na održavanje i gradnju zidina utjecali i dugotrajni sukobi
između Gradeca i Kaptola. Gradec se krajem 15. stoljeća opredĳelio za Maksimilĳana
Habsburškog, a Kaptol za Vladislava Jagelovića. To je omogućilo Gradecu da se
uspješno razvĳa nakon Cetingrada.29 Stari srednjovjekovni gradovi na bregovima bili
su svi osuđeni na propast jer nisu odgovarali zahtjevima novoga vremena. U staro
doba oni su kontrolirali naselja u nizini, ali su bili i zaštitnici putova. Kada je nestalo
ratne opasnosti, vrĳeme i potresi razarali su ih sporĳe ili brže, pa je s njima nestajala i
veoma vrĳedna baština i spomenici kulture.
Tako je Gradec nastao preseljenjem Medvedgrada. To se dogodilo negdje između
7. i sredine 9. stoljeća.30 Kada su mongolskom provalom opustošeni i Gradec i Kaptol,
kralj Bela IV. nagradio je 16. studenoga 1242. Gradec za njegovu vjernost Zlatnom
bulom, tražeći od grada da izgradi obrambene zidine i dajući mu zato znatne olakšice.
I kralj Matĳa je na molbu Kaptola 17. studenoga 1469. dopustio da se zbog opasnosti od
provale Turaka Kaptol utvrdi zidinama i kulama, pa je unutar toga i Opatovina postala
sigurna za život. Građani obaju gradova bili su obavještavani da su Osmanlĳe došli do
28
Mirela SLUKAN ALTIĆ, Povĳesni atlas gradova 5 – Varaždin (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo
Pilar – Državni arhiv Varaždin, 2009), 70-79, 84-85, 118, 125-129.
29
Stanko ANDRIĆ, Povĳest Slavonĳe u sedam požara (Zagreb: Durieux, 1972), 128-129.
30
Emil LASZOWSKI, Stari i novi Zagreb, pretisak (Zagreb: Školska knjiga, 1994), 6, 19, 53.
529
Turopolja i da treba sklanjati imovinu i stoku. Na karti koju je objavio Johann Valvasor
u Die Ehre des Herzogthums Krain 1689. Gornji grad odnosno Grič opasan je zidom
s južne i istočne strane te se vidi kula na Griču, kula na Dvercu s malim gradskim
vratima, okrugla kula negdje u sredini zgrade gimnazĳe, a na istočnom uglu stajala
je mala kula na kraju današnjega Strossmayerova šetališta. Od Kamenitih vrata vodio
je put na Krvavi most. Unutar gradskih zidina ležala je i crkvica kapucina s kulom
na zapadnom kraju. Kada je nestalo osmanlĳske opasnosti, zidine i gradska vrata još
su dugo bili nedirnuti. No drveni je grad često stradavao od požara – gorio je 1624.,
1645., 1674. i 1760. – a i za potresa 1880., obrambeni su zidovi postali ruševni i počeli su
smetati razvoju grada, pa se zidine mogu vidjeti samo na nekoliko mjesta.
I zidine zagrebačkoga Kaptola podignute su početkom 16. stoljeća s nekoliko kula.
Tako su okrugle kule izgrađene na svim uglovima. Na istočnom su se zidu nalazila
velika vrata. Upravitelj Zagrebačke biskupĳe kardinal Toma Bakač Erdödy sagradio
je od 1513. do 1521. oko stolne crkve čvrsti zid s kulama. Bakačeva kula s prednjim
zidom uklonjena je tek 1908., nakon dugotrajne diskusĳe o otvaranju crkvenoga trga.
Time je, dakako, cĳeli crkveni kompleks izgubio svoj monumentalni izgled, pogotovo
zato što je srušena i kaptolska vĳećnica.31 Srušena su i južna i sjeverna vrata. Kaptol
je u svojem sustavu imao i utvrđenu šiljatu kulu kraj prvoga cistercitskog samostana,
sagrađenog potkraj 15. ili početkom 16. stoljeća, koji je stajao istočno od crkve sv. Marĳe
na Dolcu, približno na prostoru Opatovine br. 9, a ona je srušena i prĳe rušenja novoga
cistercitskog samostana na Dolcu br. 2. Kaptolska kula na tom prostoru srušena je radi
gradnje građanskih kuća, ali je još postojala 4. prosinca 1660., kada je Ivan Pucz dobio
od Kaptola zemljište za gradnju kuće na tlu izgorjele kuće, no toranj mu je dan samo
na uživanje. Puczov sin Nikola darovao je 24. travnja 1690. svoju kuću protonotaru
Kraljevine Hrvatske Gjuri Plemiću Otočkom, koji je do 1703. na tom području sagradio
nekoliko zgrada te je sve to htio darovati Plemićkomu konviktu, ali su zbog njegovih
dugova kula i dĳelovi kaptolskih utvrda i dalje bili svojina Kaptola.32 O regulacĳi toga
dĳela Kaptola mnogo se pisalo. Jedni su, poput arhitekta Viktora Kovačića, tražili da
se “navodni samostan” sačuva kao vrĳedna spomenička baština. Uz njega su pristali i
Gjuro Szabo i dr. Iso Kršnjavi, ali su i protivnici bili jaki, pa je i Zmaj nastojao da se kuća
očuva. Još 3. ožujka 1925. veliki se meštar zalaže, zahvaljujući zalaganju Laszowskog, da
se kuća sačuva. No, donesen je zaključak da se kuća ruši, ali da ima ostati okrugla kula
s nekoliko metara kaptolskoga zida. Usprkos tom zaključku, kula je srušena u rujnu
1926. zajedno s Plemićevom kućom, iako je bilo odlučeno da se ona sačuva. Nestao
je dakle najuprizorenĳi dio Zagreba – nacrtao ga je Vladimir Kirin – koji je govorio o
starom Zagrebu, kada su kule i zidine branile njegovu slobodu. Zalaganje velikoga
31
LASZOWSKI, Stari i novi Zagreb, 12. Ovim su se pitanjem bavile i povjesničarke umjetnosti Lelja Dobronić
i Snješka Knežević.
32
LASZOWSKI, Stari i novi Zagreb, 28, 31-32. Gjuro Plemić sastavljao je, kao protonotar, hrvatski saborski
članak o Pragmatičkoj sankcĳi 1712. godine. Njegova je udovica umrla 1722. i darovala kuću na Kaptolu
(Dolac 2), opterećenu dugom, Aleksandru Patačiću, sinu Baltazara Patačića. (Agramer Tagbla, br. 232 /10.
10. 1911./).
530
meštra “Hrvatskoga Zmaja” Laszowskog za očuvanje toga dĳela staroga Zagreba, kao
i Gjure Szabe, predsjednika Povjerenstva za očuvanje historĳskih spomenika, nĳe bilo
uspješno i stari je Zagreb uzmicao pred modernizacĳom. A Plemićeva kuća vrĳedna
je spomena. U njoj je 1830. otvorena prva škola u Zagrebu s hrvatskim kao nastavnim
jezikom, a ondje je bila smještena i prva obrtna škola, koja je dala i nekoliko vrsnih
umjetnika sve do 1884., kada je sagrađena nova Bolléova zgrada. Ona je bila spomenik
svojega vremena i dio projektiranoga trga na Dolcu koji nikada nĳe sagrađen, a trebala
je čuvati sliku staroga Zagreba.
Od zida koji je vodio do Plemićeve kuće ostao je samo obnovljeni zid u prolazu iz
današnje Tkalčićeve ulice na Opatovinu s lukom. Ostala je i kaptolska četverokutna
kula pokraj Osnovne škole Miroslava Krleže na Opatovini te kaptolska kula na Gornjem
gradu, kojoj je više puta zaprĳetio požar, osobito u sukobima Gradeca i Kaptola, pa je
još kralj Ferdinand 1533. u Beču izdao nalog da se kaptolski toranj s kućom i vrtom
čuvaju.33
4.
Podravske utvrde. Na crti Koprivnica – Križevci – Ivanić – Karlovac – Senj formira
se vjerojatno prva čvrsta obrambena linĳa kada je shvaćena silna opasnost od Osmanlĳa,
koja cĳelo vrĳeme ne propušta veće osmanlĳske čete prema zapadu, iako je nizinski
teren povremeno propuštao manje neprĳateljske jedinice. Podravina je u užem smislu
kraj od Koprivnice do Virovitice. Sva su mjesta orĳentirana prema Dravi i na prvoj crti
prodora Osmanlĳa na zapad dolinom Drave.
Koprivnica je bila kraljevski grad od 1356., ali nĳe bila pripremljena za osmanlĳske
navale, koje su je učinile dvojnim gradom, i civilnim i vojnim. Koprivnica se u drugoj
polovini 16. stoljeća pretvorila u važno vojno središte i to je odredilo i njezine utvrde.34
Stara utvrda, koja potječe najkasnĳe iz sredine 14. stoljeća, ušla je program ojačanja
i povećanja u 16. stoljeću. Koprivnica je bila vrlo ugrožena sve do 1557. odnosno
1558., kada je barun Krsto Ungnad uz pomoć potjerao Turke prema istoku. Od toga
vremena đurđevački Stari grad i tvrđava postaju sastavni dio obrambenoga sustava
protiv Turaka. Stari grad u Đurđevcu preživio je gotovo kompletan do naših dana, a
koprivnička tvrđava u veoma malim dĳelovima. Godine 1545. Koprivnicu je posjetio
graditelj utvrda Domenico dell’Allio i tada je vlastelinska utvrda dobila peterokutne
bastione sa tri ulaza – dva sa sjevera, a jedan s juga. O gradnji, ali i o sadašnjem stanju
koprivničke tvrđave napisano je mnogo radova, pa je o toj temi pisao i Kruhek.35
Očuvani nacrti pokazuju da su se bastionske utvrde podizale u doba najveće opasnosti
33
LASZOWSKI, Stari i novi Zagreb, 245.
34
PETRIĆ, Pogranična društva, 274-276.
35
Andrej ŽMEGAČ, “Najstarĳi nacrti Koprivnice”, Podravski zbornik 26-27 (2000-2001), 75-79; Milan
KRUHEK, “Povĳest izgradnje koprivničke tvrđave”, u: Koprivnica. Grad i spomenici (Zagreb – Koprivnica:
Odjel za povĳest umjetnosti Centra za povĳesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu – RO Centar za kulturu
OOUR Muzej grada Koprivnice, 1986), 203; KRUHEK, “Izgradnja obrambenog sustava”, 13; Mirela
531
i da iz 16. stoljeća imamo očuvana četiri tlocrta, dakle više nego Karlovac i Varaždin,
koje nĳe trebalo osiguravati kao Koprivnicu. Zanimljivo je da u 17. stoljeću koprivnička
tvrđava dobiva niz novih elemenata te su tada sagrađeni revelin i predbedemi kao
znatni zahvati koji su odvratili Osmanlĳe od navale na Koprivnicu u doba pokušaja
osvajanja Beča 1683. godine. Zanimljivo je da su upravo ti dĳelovi utvrde ostali
sačuvani do danas.36 Najjači pritisak na rušenje svega što podsjeća na utvrdu veoma
je jak u vrĳeme nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe, jer su one neugodno podsjećale
mađarske vlastodršce na osvajačku ulogu Hrvatske i 1848., kada je Jelačić ratovao
u Mađarskoj. Godine 2011. izrađen je prĳedlog Konzervatorskoga zavoda Hrvatske
za zaštitu, restauriranje i rehabilitacĳu očuvanoga dĳela koprivničkih bedema i silna
je šteta što je kriza realizacĳu prebacila u bolja vremena.37 Već 1959. pomišljalo se
na turističku prezentacĳu očuvanih prostora te se ondje od 2003. krajem kolovoza
organiziraju manifestacĳe prikaza života u doba renesanse, osobito obrta, ali i viteške
borbe s mačevima. Svakogodišnje održavanje te manifestacĳe jamstvo je da će se ono
što je ostalo od utvrda čuvati.
Poodavno je Podravina bila značajno područje za sprečavanje osmanlĳskih
prodora na zapad. Na obrani ustraje i Nikola Zrinski te kralj Ferdinand povjerava 20.
prosinca 1548. kapetanu Luki Sekelju da drži čete u Koprivnici, Virju (Prodawiczu) i
napose Starom gradu Đurđevcu, u koji su se polagale velike nade. Pokušalo se utvrditi
i Viroviticu i Grbonog (Kloštar), pa su 1550. votirana velika sredstva. To nĳe spasilo
spomenuta mjesta, ali je dalo vremenu Đurđevcu i Koprivnici da ojačaju svoje zidine,
a i u Virju je crkveni toranj preuređen kao sklonište malobrojnih stanovnika koji nisu
izbjegli pred Osmanlĳama.
Virovitica je pala u osmanlĳske ruke 2. kolovoza 1552., a nakon toga i Čazma.
Osĳek je osvojen 1526., a Požega 1536. godine. Pala je 1603. i Orahovica, pa je križevački
zapovjednik Schroenbach sa 1500 vojnika prodro do grada te ga spalio.38 Pali su i
Voćin i Pakrac 1543. godine. Osmanlĳama se na putu prema Koprivnici isprĳečila samo
malena i tada već stara đurđevačka utvrda. Mnoge su male utvrde, koje su imale slabu
obrambenu i napadačku snagu i u kojima su branitelji nerado boravili, u to vrĳeme
napuštene.39 Odobrava se naseljavanje vlaških obitelji, 1597. i u križevačku utvrdu, koja
postoji od 1579. godine.40
Stari grad u Đurđevcu potječe iz predturskoga vremena i iako je bio zadnji
obrambeni grad u borbi protiv Turaka, nĳe nikada osvojen. Zaustavio je osmanlĳski
SLUKAN ALTIĆ, Povĳesni atlas gradova 3 – Koprivnica (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar –
Muzej grada Koprivnice, 2005).
36
Igor KULENOVIĆ, “Arheološka istraživanja na lokalitetu oružana u Koprivnici”, Podravina 1/2 (2002), 153-
165; Igor KARAMAN, “Osnovne socĳalno-ekonomske determinante povĳesnog razvoja grada Koprivnice
i njegove regĳe”, u: Koprivnica. Grad i spomenici; ŽMEGAČ, “Najstarĳi nacrti Koprivnice”, 75-61.
37
Zlatko UZELAC, “Tvrđava Koprivnica”, Podravski zbornik 37 (2011), 33-57.
38
PETRIĆ, Pogranična društva, 181.
39
PETRIĆ, Pogranična društva, 165.
40
Milan KRUHEK, “Križevačka utvrda i utvrde Križevačke županĳe”, Povĳesni prilozi 20 (2001), 88-95.
532
prodor na zapad 1552., ali i kasnĳih godina, pa se od 1576. do 1586. kod Đurđevca
vode žestoki sukobi.41 Ne želeći gubiti snagu i vrĳeme na osvajanje grada u močvari,
Osmanlĳe skreću prema jugu te osvajaju utvrdu u Čazmi, a čazmanski kanonici sklonili
su se u Varaždin i Zagreb. Taj uspješni otpor osigurao je đurđevačkomu Starom gradu
trajanje jer je njegova legenda o picokima postala kult koji je prerastao lokalne okvire.
Ni jedna vlast nĳe se usudila dirnuti u Stari grad, a on je opstajao zahvaljujući nekakvoj
namjeni. Danas ima pravu namjenu kao muzej, galerĳa Ivana Lackovića i ugostiteljski
objekt, postavši najuočljivĳi simbol sjeverne Hrvatske u borbi protiv Osmanlĳa. No
možda je na to utjecala i njegova lokacĳa na močvarnom terenu, pa se naselje formiralo
malo dalje, oko crkve sv. Jurja. Doživio je velike promjene u izgledu od prvotne utvrde,
sagrađene vjerojatno od zemlje i drva u 14. stoljeću, kasnĳe sagrađen od zidane cigle i
kamena, smješten na močvarnom terenu od kojega su Osmanlĳe zazirali, dograđivan
i u predtursko vrĳeme, kada su međusobni sukobi velikaša bili izrazito žestoki i kada
je Stari grad bio sjedište đurđevačkoga vlastelinstva, pod koje su potpadala čak 74
sela. Grad je ušao u sustav obrane protiv Turaka te je Martin Stier 1660. načinio plan
njegova proširenja. Gradu je dograđena velika četvrtasta kula, najistaknutĳi simbol
đurđevačkoga Starog grada.42
Križevci su ušli u sustav obrane u 16. stoljeću, ali se poslĳe odustalo od izgradnje
veće i moćnĳe utvrde. Tvrđava je trebala biti izgrađena oko oba dĳela grada (Gornjeg i
Donjeg), a to je bilo gotovo neizvedivo. Prema uputama Domenica dell’ Allĳa započeto
je i utvrđivanje Križevaca, ali čini se da to nĳe nastavljeno. Godine 1563. križevačka je
tvrđava bila u lošem stanju te se na Saboru u Brücku 1578. uopće ne spominje, nego se
pomišlja da se u Dubravi sagradi tvrđava slična karlovačkoj.43 Propali su i prĳedlozi
vojnoga zapovjednika Krajine Vida Hallega o ojačanju križevačke tvrđave od 1583.
do 1590. godine. U križevački Gornji grad 1597. doseljava se više vlaških obitelji. I
Donji je grad još 1579. imao svoju utvrdu.44 No, vojnički značaj ovoga grada potvrđuje
stalna prisutnost krajišnika, dvojnost grada kao civilnoga i vojničkoga, a i Križevačka
pukovnĳa koja je, kao i Đurđevačka, nosila ime sve do njihovih likvidacĳa 1872. godine.
41
Krešimir ŠALAMON, “Iz povĳesti đurđevačkog starog grada”, Podravski zbornik 6 (1980), 344, 352-353.
Od 1968. izvodi se pred Starim gradom “Legenda o Picokima” Martina Mihaldineca.
42
ŠALAMON, “Iz povĳesti”, 348; KRUHEK, “Stari đurđevački grad”. Iz 1488. očuvan je kameni grb
Sigismunda Ernušta Hampa, pečujskoga biskupa i blagajnika Kraljevine, jedan od najljepših renesansnih
spomenika sjeverne Hrvatske, gdje se sudaraju gotika i renesansa. Original se nalazi u Povĳesnom
muzeju u Zagrebu.
43
KRUHEK, “Izgradnja obrambenog sustava”, 16; PETRIĆ, Pogranična društva, 276-277.
44
KRUHEK, “Križevačka utvrda”, 88-95.
533
5.
Utvrde na prvoj crti obrane. Na prvoj crti obrane krajem 16. stoljeća ostaju Kaniža
u Mađarskoj, utvrda Legrad s čardacima u Dubravi, Đelekovcu, Drnju, Sigetcu,
tvrđava Koprivnica s utvrdama u Apatovcu, Kalniku, Glogovnici, Prodaviću i
Đurđevcu, tvrđava Križevci s utvrdama na Kalniku, u Glogovnici, Apatovcu, Sv. Petru,
Domankušu, Rovišću, Cirkveni, Gradecu i Dubravi, tvrđava Ivanić-grad s utvrdama u
Božjakovini, Kloštar Ivaniću, Čazmi, Svetom Križu.
Takvu je sudbinu imao i Ivanić-grad, a presudno je to što je bio najmanja tvrđava
u sustavu slavonskih graničnih tvrđava građenih od zemlje. Izvan tvrđave ostalo je
naselje koje se štitilo drvenim palisadama. Međutim, kao najisturenĳoj tvrđavi u doba
kada su od Hrvatske doista ostali ostaci ostataka, Sabor u Brücku odobrio je za nju čak
20.000 forinti, ali se, kao i u slučaju Dubrave, odustalo od gradnje veće tvrđave te se
tvrđava krpala radnom snagom kmetova, a sagrađena su i četiri bastiona, popravljeni
bedemi i unutar tvrđave sagrađeni objekti za stanovanje vojne posade i kapetanĳe.45 Od
tvrđave u Ivaniću danas nĳe ostalo ništa uslĳed bombardiranja u Drugom svjetskom
ratu i gradnje suvremenih zgrada u socĳalističkom razdoblju.
No mnogi su gradovi pali u osmanske ruke. Virovitica je dugo bila pod Osmanlĳama,
a na mjestu stare tvrđave podignut je početkom 19. stoljeća dvorac Pejačević. Od stare
tvrđave očuvan je ipak ulaz s bedemom od opeke i klesanog kamena u donjem dĳelu.
Pronađeni su drveni piloni i nešto drugih ostataka podiznoga mosta.46
Pakrački Stari grad počeo se rušiti 1867. godine. Posljednja branič-kula srušena je
1922., a 1960. na mjestu stare utvrde sagrađeno je više novih zgrada i parkiralište.47
Stari grad Kraljeva Velika, koji se nazivao “grad kralja Matĳaša”, razgrađivan
je tĳekom 18. i 19. stoljeća, a materĳal se koristio za crkve. Ipak, na mjestu njegova
postojanja nađeno je dosta predmeta.48 Od Subockog Grada kod sela Popovac vide se
neki ostaci, a nekoliko lokaliteta na području Novske još je neistraženo.49 Ispunivši svoj
zadatak, mnogi čardaci i kašteli jednostavno su prepušteni propadanju.
6.
Banske utvrde: Petrinja i Glina, središta Prve i Druge banske pukovnĳe. I
petrinjska tvrđava s čardakom u Husarvaru preko Kupe osposobljena je tĳekom 1597.
za obranu. Petrinjska utvrda nalazila se na mjestu staroga Hrvatskog doma, a njezine
je temelje istražio inž. Steinmann. Budući da je bila više puta razarana, na njezinu
45
Milan KRUHEK – Mira KOLAR, Ivanić-grad. Prošlost i baština (Ivanić-Grad: Narodno sveučilište Ivanić-
Grad, 1978), 46.
46
Filip ŠKILJAN, “Graditeljska baština zapadne Slavonĳe nestala u 19. i 20. stoljeću”, Scrinia Slavonica 9
(2009), 186, 212 (tablica).
47
ŠKILJAN, “Graditeljska baština”, 196.
48
ŠKILJAN, “Graditeljska baština”, 199.
49
ŠKILJAN, “Graditeljska baština”, 201-203.
534
obnavljanju radili su graditelji Cesare Porta, Otaviano Zanolli, Martin Stier, M. Weiss i
drugi.50 U Petrinji je bilo sjedište Druge banske pukovnĳe, a u Glini Prve, pa je i ondje
postojala utvrda, kao i u Kostajnici i Jasenovcu, uz nekoliko čardaka, i do 1776. obje
su pukovnĳe potpadale pod Generalkomandu u Varaždinu kao sjedištu Slavonske
krajine, a od tada pod Glavnu komandu u Zagrebu. Od svih tih utvrda ostalo je danas
veoma malo jer su u sljedećim stoljećima – osim Koprivnice i Siska – napuštene u korist
većih tvrđava koje su preuzele obranu čitavog područja. Građene dobrim dĳelom od
drva i zemlje, one propadaju, a onda je njihovo rušenje bilo i u interesu novih sadržaja
pojedinih mjesta. Danas se zna njihova lokacĳa, iako nema nadzemnih ostataka.
Petrinjske je zidine nakon protjerivanja Turaka izgradio talĳanski arhitekt Cesare
Porta 1617. godine. Tvrđava ima oblik peterokuta, ali su južna i zapadna strana
prĳašnjega četverokuta zadržale svoj pravac i duljinu. Prema crtežu Martina Mayera
iz 1665., tvrđava je imala šest kula i u opkope je dovođena voda. Tvrđava je dobro
održavana, pa su izgrađene i izbočene istočne kule, a sagrađena je i kula promatračnica,
udaljena od glavne tvrđave tek 200 koraka, te druga kula stražarnica na obali Kupe. U
glavnu je tvrđavu vodio most, a tvrđava se uvĳek mogla dograditi. Danas točno znamo
kako je petrinjska tvrđava izgledala, a nakon rušenja Hrvatskoga doma 1941. pronađeni
su temelji stare tvrđave.51 Odlukom Hrvatskoga sabora 1597. sagrađena je u Petrinji i
druga tvrđava, s čĳe je južne strane tekla Kupa (Husarvar, jer su u njoj bili smješteni
husari), a zapravo je bila mostobran petrinjske tvrđave. Obje su tvrđave održavane i
dograđivane za potrebe tadašnjega ratovanja, pa su u to bili uključeni Cesare Porta,
Otaviano Zanolli, Martin Stier, M. A. Weiss i drugi. Nakon 1703. tvrđava se ne popravlja,
a tĳekom 1728. htjeli su je srušiti, do čega nĳe došlo ni nakon što je njemačka posada
1737. napustila utvrdu. No ona se više ne popravlja, a doseljavanje novih stanovnika
iz Posavine, Turopolja, Bosne i drugih krajeva dovodi do oblikovanja naselja južno od
tvrđave, pa se u prvoj polovini 18. stoljeća stvaraju dvĳe cjeline: Kavrlin sjeverno od
tvrđave prema Kupi i Majdanci južno. No više nĳe bilo potrebe održanja tvrđave, pa
Petrinja i kao sjedište Druge banske pukovnĳe ne vodi više brigu o starim zidinama,
ali se u Petrinji zadržava vojna posada te je ondje podignut i veliki vojnički tabor za
održavanje vojnih vježbi za Prvu i Drugu bansku pukovnĳu, koje su oko 1763., u vrĳeme
bana Adama Bahyányja, potpale pod Hrvatsku Kraljevinu, a Petrinja postaje sjedište
Druge banske pukovnĳe nakon što je Kostajnička pukovnĳa 1798. ukinuta.52 Već 1765.
Petrinja je proglašena slobodnom vojnom općinom, zadaci oko obrta postaju važnĳi
od vojnih poslova, pa se i zidine ruše prema potrebi građanske gradnje. A 8. lipnja
1871. Petrinja je proglašena slobodnim gradom, pa gradsko poglavarstvo preuzima
pod svoju upravu sve javne zgrade. Zidine nekadašnje tvrđave pomalo se iskorištavaju
50
GOLEC, Povĳest grada Petrinje, 88; Milan KRUHEK – Zorislav HORVAT, “Utvrde Banske krajine
od Karlovca do Siska”, u: Arheološka istraživanja na karlovačkom i sisačkom području (Zagreb: Hrvatsko
arheološko društvo, 1986), 176.
51
GOLEC, Povĳest grada Petrinje, 68-72.
52
GOLEC, Povĳest grada Petrinje, 88-90, 95.
535
za nove gradnje, a nove obiteljske kuće grade se na mjestima nekadašnje utvrde, kojoj
se sve više zatire trag. I mađarska vlada nakon sklapanja Hrvatsko-ugarske nagodbe
forsira da se što više zatre trag zidina u mjestima gdje su nekoć stolovale pukovnĳe
koje su 1848. vodile rat protiv Mađarske.
Dokinuće krajiških pukovnĳa i sjedinjenje Hrvatsko-slavonske Vojne krajine proces
je koji je trajao od 1871. pa do 1881. godine. Najprĳe su 1872. ukinute Đurđevačka i
Križevačka pukovnĳa, pa Prva i Druga banska pukovnĳa sa sjedištem u Petrinji 8. rujna
1873., a onda ostale pukovnĳe sukcesivno do 1881., te je na ruševinama vojnih utvrda
koje su već bile u ruševnom stanju nicali novi sadržaji. Prvi nevojnički gradonačelnik
Petrinje trgovac je Gajo Dizdar, koji u srpnju 1874. podnosi ostavku te uz potporu
Stjepana Pejakovića, gradonačelnika od 1879. do 1888., nastoji osnovati ustanove koje
bi gradu omogućile gospodarski razvitak, koristeći postojeće vojne zgrade za smještaj
građanskih institucĳa.53 Ipak, u prvom statutu grada iz 1883. nalazi se tvrđa sa dvĳe
kule iznad kojih se natkrilio sokol s krunom na glavi.54
Slično je bilo i s Glinskom pukovnĳom i Glinom.55
7.
Karlovačka tvrđava i njezino značenje od 1595. godine. Karlovac je glavna utvrda
u sustavu Vojne krajine od Zagreba do mora. Počela se graditi 13. srpnja 1579. godine.56
Tvrđava u Karlovcu nastala je planski u obliku zvĳezde u vrĳeme nadvojvode Karla
II. Habsburškog. Ta je renesansna tvrđava bila veoma velika i imala je unutar zidina i
nešto civilnoga stanovništva, koje je imalo važnu funkcĳu opskrbe i opreme vojske, kao
uostalom i drugi gradovi na koridoru. No upravo je to uvjetovalo njezino rastakanje
kada je prestala opasnost od Osmanlĳa, a Karlovac je, kao najvažnĳi trgovački grad na
putu iz unutrašnjosti prema moru, trebao mnogo skladišta, građanskih kuća, a poslĳe
i tvornica.57
O gradnji te najznačajnĳe tvrđave na četiri rĳeke: Korani, Kupi, Dobri i Mrežnici,
koja je danas ugrađena u sam Karlovac, mnogo se pisalo i istraživalo. U njezinoj su
gradnji uz talĳanski tip gradnje primĳenjena neka iskustva nizozemskih i njemačkih
graditelja. Za razliku od drugih tvrđava, omogućivala je i gradnju civilnih kuća unutar
tvrđave. Stoga je Karlovac i grad i tvrđava, i to je osiguralo opstojnost, ali većinom na
štetu vojnih objekata i još više zidina. Stier 1660. upozorava da bastioni trebaju biti
izgrađeni tako da se mogu obraniti od svakog prilaza, ali i da tvrđava treba biti jako
učvršćeno središte koje bi pružalo posljednje utočište ako neprĳatelj prodre u grad.
53
GOLEC, Povĳest grada Petrinje, 131.
54
GOLEC, Povĳest grada Petrinje, 157; Statut grada Petrinje ob uredjenju uprave (Petrinja, 1883).
55
Mirko VALENTIĆ, “Društvena i gospodarska struktura prve banske pukovnĳe 1848.–1881. godine”,
Časopis za suvremenu povĳest 19/1 (1987), 37.
56
Milan KRUHEK, “Postanak i razvoj tvrđave i grada Karlovca”, u: Đuro Zatezalo (ur.), Karlovac 1579.–
1979. (Karlovac: Historĳski arhiv, 1979), 81-104.
57
Zatezalo (ur.), Karlovac 1579.–1979.
536
Karlovačka se tvrđava gradila i popravljala kulukom. Weiss 1727. kaže da karlovačka

tvrđava ne može biti moderna ratna tvrđava, ali da se na njoj mogu provesti određena
poboljšanja. No u svojem zadnjem izvještaju iz 1738. predlaže da se izgradi posve
nova tvrđava kod Jasenovca. Radovi na uređenju stare karlovačke tvrđave ipak su
nastavljeni kroz čitavo 18. stoljeće. No početkom 19. stoljeća Karlovac se više spominje
kao trgovački i obrtni nego vojni grad. Nakon 1850. tvrđava se prilagođuje potrebama
trgovačkoga grada i bila je prava sreća da su troškovi rušenja bili tako visoki da se
građanski Karlovac ugrađivao u tvrđavski kompleks. Razvojačenjem Vojne krajine
1881. tvrđava dolazi pod upravu gradskoga magistrata, a vojska je samo uvjetovala da
se bedemi neće koristiti kao građevinski materĳal nego za “ukrasne nasade”, a onda
je i to ukinuto.58 Zbog isprepletenosti utvrde s elementima trgovačkoga grada bilo je
teškoća i oko donošenja regulacĳske osnove. Godine 1922. na natječaju za generalnu
osnovu ni jedan od 15 radova nĳe posve zadovoljavao, te je ing. Edo Schreiner izradio
novi plan, koji je na gradskoj sjednici 26. ožujka 1925. prihvaćen kao plan regulacĳe
budućega uređenja grada Karlovca. Počele su se zatrpavati grabe oko tvrđave i preko
njih su uređene staze i šetnice, a to je spasilo vojnu ostavštinu. Neki su se dĳelovi
počeli parcelirati i izgrađivati, a nakon 1926. i gradske su komunikacĳe presĳecale
bedeme i bastione. Srećom, bilo je previše ostataka i potpuno razgrađivanje stare velike
tvrđave nĳe bilo moguće, tim više što su neke vojne zgrade našle svoju namjenu. Bila
je prevelika da se potpuno razgradi te je dio tvrđave, barem onaj koji je i dalje bio u
službi vojske prema Korani, sačuvao nešto od svojega izvornog stanja, omogućujući da
se danas mogu pratiti tragovi šesterokutne “zvĳezde”.
Izgradnja karlovačke tvrđave uništila je niz manjih vojnih objekata koji su do tada
branili ostatke Hrvatske. U želji da se obrane donjoaustrĳske zemlje, održavali su se
stari tvrdi gradovi Dubovac, Ozalj, Ribnik, Metlika i Novo Mesto, a hrvatski staleži uz
pomoć plemstva utvrđuju i Jasenovac, Blinju, Topusko, Hrastovicu, Goru i Gradec i
grade manje kaštele uzvodno od Siska na lĳevoj strani Kupe.
Izgradnjom Karlovca 1579. stvoreno je snažno središnje mjesto obrane koje
Osmanlĳe nisu mogli proći.59 Ujedno je to značilo zapuštanje i napuštanje mnogih
mjesta. Neka su se ipak održala kao posjed vlastele te ih spominje i Radoslav Lopašić,
kada su još mnoge ruševine bile vidljive.60 Neki su gradovi imali čudnu sudbinu.
Nekoć važna utvrda Steničnjak poslužila je kao izvor građevnoga materĳala u 17.
stoljeću, kada su grofovi Drašković počeli graditi svoj dvorac u Rečici.61 Dubovac
je imao sreću zbog svojega strateškog položaja te je bio pošteđen rušenja. On je bio
glavni štab karlovačkoga generala kada je gradio Karlovac. Nakon propasti Zrinskih
i Frankopana došao je pod upravu zemaljskih sabora donjoaustrĳskih zemalja te su
58
KRUHEK, “Postanak i razvoj”, 103.
59
Zorislav HORVAT – Milan KRUHEK, “Stari gradovi i utvrde u obrani tvrđave i grada Karlovca”, u:
Zatezalo (ur.), Karlovac 1579.–1979., 59.
60
Radoslav LOPAŠIĆ, Oko Kupe i Korane (Zagreb: Naklada Matice hrvatske, 1895).
61
HORVAT – KRUHEK, “Stari gradovi”, 60.
537
se Kranjska i Koruška brinule za njegovo održavanje. Stavljen je u službu karlovačke
tvrđave, u vrĳeme Napoleona ondje je barun Vienney uredio svoju rezidencĳu, a 1837.
kupio ga je grof Laval Nugent i uložio velika sredstva u njegovu obnovu. To je nastavio
njegov rastrošni sin Artur Nugent, koji je skinuo krovište, a obrambene zidove i kule
dao zatvoriti kruništem. Ta je restauracĳa, iako loša, ipak očuvala grad do vremena
kada se o njemu počeo brinuti Konzervatorski zavod Hrvatske.62 Petrovac je sagrađen
kao stražarsko mjesto na Petrovoj gori na ruševinama pavlinskoga samostana. Od
1654. u novoj organizacĳi obrane opet postaje stražarnica nešto niže od staroga grada
pod imenom Veliki Petrovac te je cilj nekih planinara.63 Kamensko, poznati samostan
pavlina, također je neko vrĳeme služio kao vojna stanica iz Karlovca, sve dok Turci nisu
potisnuti prema Bihaću i Uni. Početkom 17. stoljeća Kamensko su ponovno preuzeli
pavlini i u stalnoj borbi s krajiškim vlastima uspĳeva se održati kao župa sv. Jakoba,
a 70-ih godina 20. stoljeća Konzervatorski zavod restaurirao je crkvu.64 Zimić, grad
nadomak Karlovca, gotovo je potpuno propao.65 Budački je pao u ruke Turaka, koji
su ga držali sve do 1686., a austrĳska ga je vojska obnovila i držala u njemu posadu
sve do 1845., kada je porušen kao nepotreban.66 Velemerić je stradao u vremenu
turskih osvajanja i Stier uzalud 1660. predlaže njegovo obnavljanje.67 Ostatke Belaj
grada nedaleko od Velemerića vidio je još Lopašić, ali ih danas nema.68 Godine 1527.
sagrađene su nove utvrde u Pounju: Bihać, Ripač, Sokolac, Drežnik, Tržac, Slunj, Cetin,
Izačić, i one su imale nešto sretnĳu sudbinu od spomenutih starih vojnih objekata.
8.
Sisačka utvrda. Vojna utvrda u Sisku bila je vlasništvo zagrebačkoga Kaptola. Iako
nikada nĳe bila pod vojnim zapovjedništvom ni Slavonske ni Hrvatske vojne krajine,
stari grad u Sisku bio je najistaknutĳa utvrda trokuta Karlovac – Sisak – Zagreb i imala
je odlučujuću ulogu. Procĳenivši dobro stvarnu opasnost od Osmanlĳa, kanonici su
radi obrane svojega posjeda u Pokuplju, ali i radi obrane Zagreba, gdje je bilo sjedište
Zagrebačke biskupĳe, odlučili podići utvrdu u Sisku. Kamen temeljac položen je 21.
travnja 1544. godine. Bila je to mudro osmišljena utvrda, dosta velika za smještaj velikog
broja i posade i zaliha i ratnoga materĳala, iako je carska komisĳa 1563. smatrala da je
grad premalen i da je treba srušiti te na tom mjestu sagraditi veću tvrđavu sa četiri
bastiona. Prava je sreća da do toga nĳe došlo jer je utvrda odigrala važnu ulogu u
prvom porazu Osmanlĳa 1593. godine. Nakon toga više nitko nĳe sumnjao u njezinu
62
HORVAT – KRUHEK, “Stari gradovi”, 62-63.
63
64
65
66
67
68
važnost, pa se njezino održanje poslĳe nĳe dovodilo u pitanje.69 Gradio ju je graditelj

Petar de Mediolanus. Kanonici su točno vodili evidencĳu o troškovima i 1552. tvrđava
je bila završena, a kanonici su opremili i malu rĳečnu flotu koja je krstarila Savom i
Kupom. Utvrda je imala slabu zaštitu na stranama na kojima je nisu štitile Kupa i Sava.
Sisačka utvrda, danas poznata kao Stari grad Sisak, dočekala je i naše dane te se u
njoj održavaju sajmovi cvĳeća, ali i druge manifestacĳe. I ona je prošla pravu kalvarĳu
nakon što je izgubila stratešku važnost. Služila je kao skladište, a tĳekom Prvoga
svjetskog rata trgovac Planer ondje je držao gojilište svinja za potrebe vojske. Poslĳe
su pojedini dĳelovi imali različitu namjenu, a pod upravom Gradskoga muzeja Sisak
započelo je u naše vrĳeme sustavno istraživanje i konzerviranje.70
9.
Velike slavonske tvrđave građene nakon mira u Sremskim Karlovcima 1699.
godine. Povĳest je bila milosrdna prema dĳelovima hrvatskih zemalja jer nisu svi došli
pod osmanlĳsku vlast, iako razvoj osmanlĳskih zahtjeva pokazuje da su i oni znali
vladati.71
Moćni slavonski velikaši u doba ugarskih kraljeva imaju moćne gradove prĳe nego
što je Slavonĳa pala pod Osmanlĳe. Nikola Iločki, koji je proglašen i bosanskim kraljem
nakon što je 1463. smaknut bosanski kralj Stjepan Tomašević, bio je i vranski upravitelj
u doba kada su Hrvatska, Slavonĳa, Dalmacĳa i Bosna činile jedinstvenu cjelinu.
Nikola kuje vlastiti novac i njegov je glavni grad Ilok, a grandiozni dvorac je i utvrda
na Dunavu. Povjesničar Josip Bösendorfer u svojem katalogu naselja iz predturskih
vremena razlikuje kaštele, gradove i sela i spominje 12 gradova u Srĳemskoj županĳi,
33 u Vukovarskoj, 12 u Požeškoj, sedam u Baranjskoj, a u Križevačkoj čak 71. Od tog
ogromnog broja od 128 gradova čak ih je pola istočno od Ilove, dakle u današnjoj
Slavonĳi. Mnogi od njih postali su ruševine u novom vĳeku.72 Nama su danas ostali
vidljivi samo kameni gradovi odnosno utvrde. Drveni su nestali u tami prošlosti i za
njihovo postojanje znamo po temeljima odnosno na osnovi očuvanih nacrta u arhivima,
ali za mnoge još uvĳek ne znamo gdje su se točno nalazili. Na obroncima Krndĳe nalazi
se Stari grad, a prema Orahovici Ružica, koja se održava do pada Virovitice 1552.
godine.73 I Garić-grad kraj Bjelovara propao je kao posljedica osmanlĳskih osvajanja.74
69
Milan KRUHEK, “Stvaranje i utvrđivanje obrambene granice na Kupi u toku XVI. i XVII. stoljeća”, u:
Dragutin Pavličević (ur.), Vojna krajina (Zagreb: Liber – Centar za povĳesne znanosti Sveučilišta, Odjel za
hrvatsku povĳest, 1984), 228-231; KRUHEK, “Izgradnja obrambenog sustava”, 12-14.
70
Sisački godišnjak 8 (2008) i 9 (2009).
71
Nenad MOAČANIN, Slavonĳa i Srĳem u razdoblju osmanske vladavine (Slavonski Brod: Hrvatski institut za
povĳest, Podružnica za povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje, 2001).
72
ANDRIĆ, Povĳest Slavonĳe, 118-121.
73
ANDRIĆ, Povĳest Slavonĳe, 123-126.
74
Željko KARAULA, “Garić-grad u historiografiji”, Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i umjetnički rad
u Bjelovaru 4 (2011), 83-99. Čitav ovaj broj časopisa posvećen je Garić-gradu.
539
Ti su gradovi bili veliki i mogli su primiti stanovništvo u zaštitu, ali način njihove
gradnje učinio ih je neupotrebljivima za obranu protiv Osmanlĳa, čak i ako nisu bili
već napušteni.75 Turci su prekinuli daljnji život mnogih takvih gradova. Zadnja velika
borba protiv Osmanlĳa koju je poveo Ivan Katzianer bila je neuspješna, te je Katzianer
ubĳen 1539., navodno zbog izdaje. I Virovitica je bila utvrđena.76 Nesloga velikaša koji
su morali složno braniti istočnu granicu Ugarskoga Kraljevstva bila je uzrok naglog
napredovanja Osmanlĳa, koji prodiru sve do Budima te zadržavaju to područje do
Velikoga rata za oslobođenje krajem 16. stoljeća, pretvorivši Osĳek i mnoge druge
utvrde u svoje gradove. Austrĳski poslanik Atanazĳe Georgiev 1626. ulazi u turski
Osĳek preko mosta što ga je na Dravi sagradio sultan Sulejman.77
Protjerivanje Osmanlĳa bio je dugotrajni proces i granica dugo nĳe bila stabilizirana.
Požarevačkim mirom, sklopljenim 21. srpnja 1718., koji je trebao trajati 24 godine, a
Habsburškoj Monarhĳi pripao je i onaj dio istočnoga Srĳema koji je prema mirovnim
odredbama Karlovačkoga mira iz 1699. ostao na osmanskoj strani. Granica povučena
na Dunavu išla je od Slankamena do Zemuna, odnosno do ušća Save u Dunav, a prema
Bosni je granica postavljena 6-10 km od desne obale Save, odnosno da granica ne bi bila
previše vĳugava zbog meandra Save, dogovoreno je da ide jedan sat jahanja Savom od
Bĳeljine do Brčkog, a odatle do rĳeke Bosne pola sata jahanja i opet od Bosne do Une
puni sat jahanja.78 No ta se granica nĳe dugo održala, premda je imala dugotrajnih
posljedica. Nakon Beogradskog mira 18. rujna 1739. granica je vraćena na Savu.
Uporaba vatrenoga oružja utjecala je na gradnju tvrđava. Grade se bastioni, revelini,
toparnice, grudobrani, fortifikacĳa postaje jedna od veoma važnih graditeljskih vještina,
pa se talĳansko znanje udružuje s nizozemskim uzorima.
U 18. i početkom 19. stoljeća sve su češće velike frontalne bitke na ratnom polju, a
tvrđava se održava u funkcĳi opskrbe i odmaranja vojnika.
Neke stare utvrde koje Turci nisu srušili u vrĳeme kada su gospodarili većim
dĳelom Hrvatske preuzete su nakon Velikoga rata i dograđene ili prilagođene za
boravak i držanje brojnih vojnika, koji se sada osim u borbu s Turcima upućuju i na
srednjoeuropska ratišta. Drugim rĳečima, Hrvatska postaje veliko taborište, logorište
vojnika u službi Habsburške Monarhĳe. Na te su se tvrđave trošila velika sredstva i
angažirani su najbolji vojni stručnjaci, pa je to zanimljiva tema i za arhitekte koji se
bave povĳešću, ali i za povjesničare koji se bave ratnim tehnikama i načinom života
i ratovanja. Budući da je 1699. mir u Sremskim Karlovcima zacrtao okvir zemlje koju
Habsburška Monarhĳa smatra svojom, najprĳe se počela graditi odnosno dograđivati
75
SZABO, Sredovječni gradovi.
76
Ive MAŽURAN, “Virovitica i njezina okolica za osmanske vladavine (1551–1684)”, u: Andre Mohorovičić
(ur.), Virovitički zbornik 1234–1984 (Virovitica: Jugoslavenska akademĳa znanosti i umjetnosti – Skupština
općine, 1986), 137-141. Na temeljima tvrđave Pejačevići su podignuli svoj dvorac.
77
ANDRIĆ, Povĳest Slavonĳe, 141.
78
Josip KLJAJIĆ, “Zapovjednici brodske tvrđave i načelnici grada Broda u 18. i 19. stoljeću”, Scrinia
Slavonica 2 (2002), 29; Josip KLJAJIĆ, Brodska tvrđava (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povĳest,
Podružnica za povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje, 1998).
540
velika tvrđava u Petrovaradinu kraj Novog Sada, koja je zahvaljujući vojnoj namjeni
sačuvana do danas,79 a zatim je isto provedeno na osječkoj i staroj brodskoj tvrđavi,
koje su upravo zbog vojne funkcĳe ostale dosta dobro sačuvane do današnjih dana.
Najbolji primjer takvih tvrđava ona je u Karlovcu, koja je dograđivana i nakon
1699., ali i nove tvrđave poput osječke, petrovaradinske, brodske i račke.
Brodska utvrda bila je značajna zbog Bosne, koju su Osmanlĳe držali do 1879.
godine. Gradila se tĳekom cĳelog 18. stoljeća, ali je zbog veličine, ali i razornih poplava
i loše izvedenih radova, njezino održavanje bilo skupo, pa su vojne vlasti tražile da
se održavanje obavlja i uz pomoć lokalnih vlasti. Uspostavom komuniteta to je bilo
olakšano jer je Brod stalno rastao dobivajući na značenju i funkcĳi, ali je preseljenje
kuća između tvrđave i franjevačkoga samostana učinjeno 1786., odnosno zadržane
su samo drvene kuće. Brodska je tvrđava završena oko 1775., a zadržala se u bitnim
dĳelovima i danas zahvaljujući tomu što nikada nĳe dobila trgovačku funkcĳu, nego je
zadržala vojnu namjenu i u 19., a dobrim dĳelom i u 20. stoljeću, te je građani nisu mogli
reorganizirati i prenamĳeniti, pa se danas može prići njezinu obnavljanju. Prerano
preminuli povjesničar Josip Kljajić80 u detalje je istražio tvrđavu, a Damir Matanović
vojni komunitet Brod na Savi od sredine 18. do sredine 19. stoljeća, upućujući na
važnu ulogu Broda i otkrivajući nam niz nepoznatih detalja koji su pomogli očuvanju
grada. Građanstvo vojnoga komuniteta moralo je financirati građevinske radove
u vojnom komunitetu, pa se iz očuvanih cjenika i računa može vidjeti da je upravo
zahvaljujući obvezi građana da uzdržavaju utvrdu vojna utvrda i ostala tako dobro
očuvana, imajući i velik broj obrtnika – 1845. bilo je 239 majstora i 213 kalfa; 1857. broj
majstora porastao je na 299, a broj kalfa smanjio se na 62.81 Zahvaljujući upravo potrebi
vojnoga komuniteta u Brod su dolazili obrtnici iz industrĳski razvĳenĳih dĳelova
Monarhĳe, pa ih je 1768. bilo 118, a više (133) imali su samo Zemun i Karlovac. Iz
jednog popisa obrtnika vidi se da se od 1771. do 1781. godine 712 obrtnika doselilo
iz Ugarske, Austrĳe i Češke, a 25 iz provincĳala, tj. Banske Hrvatske.82 Obrtnici Broda
bili su podĳeljeni i u cehovske razrede; peti cehovski odjel činili su građevinski obrti:
stolari, zidari, drvodjelje, tapetari, ličioci, ali njihov relativno mali broj daje zaključiti
da se brodska tvrđava održavala kulukom, tj. radom krajišnika.83 Brod je postao
komunitet 30. sĳečnja 1753., kao i Zemun, Karlovci, Bukovica i Gradiška, ali, za razliku
od drugih, građanstvo nikada nĳe uraslo niti se uselilo u tvrđavu, nego se komunitet
razvĳa kraj tvrđave, uživajući od nje zaštitu i korist, ali i obrnuto. Gradonačelnika
Broda redovito je postavljala generalkomanda, a najviše funkcĳe u komunitetu obično
79
Đorđe ĐURIĆ, “Dve podunavske tvrđave – svedoci sučeljavanja civilizacĳa (Petrovaradin i Beograd)”,
Nastava istorĳe 8/15 (2002), 90-109.
80
KLJAJIĆ, Brodska tvrđava.
81
Damir MATANOVIĆ, Grad na granici. Slobodni vojni komunitet Brod na Savi od sredine 18. do sredine 19.
stoljeća (Slavonski Brod: Hrvatski institut za povĳest, Podružnica za povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje,
2008), 220. Matanović je uspio dokazati da je novovjeka povĳest Broda važna i za europsku povĳest.
82
MATANOVIĆ, Grad na granici, 220-222.
83
541
su obavljali umirovljeni vojni časnici, pa je tako bilo do razvojačenja Vojne krajine 1872.
godine.84 Brođani traže da se rabota, tj. kuluk za radove na brodskoj tvrđavi ukine
još u “Narodnim zahtĳevanjima” 1848., a traže i da im se omogući da i oni umjesto
drvenih kuća grade zidanice.85 Slično su tražili i Osječani, Petrovaradinci i Karlovčani.
Prema normi o uređenju krajiških komuniteta u Zemunu, Brodu i Gradiški iz 1754.,
građani tih mjesta bili su podložni komandantu tvrđave u mnogim stvarima, ali su
imali i velike obveze, koje su i očuvale tvrđavu do 20. stoljeća.86 Uredbom o ponašanju
u vojnim komunitetima iz 1784. ni jedna kuća u Brodu nĳe se mogla sagraditi bez
odobrenja vojnih vlasti, pa niču solidne zidanice.87 U komunitetu Brod postojao je 1842.
cjenik građevinskih radova iz kojeg je vidljivo da su najviše dnevnice imali zidari. Sve
je bilo manje-više regulirano odredbama, pa i kvaliteta građevnoga materĳala.
Brodska se utvrda obnavlja. Njezina je povĳest do danas detaljno obrađena i
druga brodska tvrđava, građena planski, vjerojatno će biti potpuno obnovljena.
Svakako je zanimljivo da su pored nove utvrde Habsburgovci obnavljali i bedeme
stare srednjovjekovne utvrde koja je poznata kao “kaštel Berislavića”, “Vukovac”,
“Stari Šamac”, “Wasserburg”. Preuzeta od Turaka u poprilično ruševnom stanju, ipak
je korištena do početka trećega desetljeća 18. stoljeća. Sasvim je napuštena kada je
dovršena nova barokna tvrđava.88
Nova Gradiška bila je manja tvrđava od brodske i ondje su već u 19. stoljeću
građanski sadržaji počeli ulaziti u vojne nekretnine, osobito nakon ukinuća Vojne
krajine 1872. godine.89 Ostala su sačuvana i neka središta pukovnĳa. Glavna zgrada
Novogradiške pukovnĳe stradala je tĳekom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu,
pa se samo kroz slobodan prostor u središtu i uz vodstvo vodiča može zamisliti kako
je to nekoć izgledalo. Za razliku od toga, stara zgrada pukovnĳe u Staroj Gradiški, koja
je neko vrĳeme bila i svilana, služila je ustašama kao depandansa Jasenovca, a nakon
Drugoga svjetskog rata bila je zloglasna kaznionica za političke zatvorenike. Ostala je
sačuvana, kao i Lepoglava, koja je ugrađena u samostan ukinut 1783. godine.90
Osječka tvrđava. Osĳek je pao u turske ruke 14. kolovoza 1526. i od tada pa sve
do oslobođenja grad se razvĳao u skladu s vojnim i političkim ciljevima Osmanskoga
84
MATANOVIĆ, Grad na granici, 258.
85
86
87
88
Josip KLJAJIĆ, “Brodska utvrda ‘Vukovac’ 1688.–1722.”, Scrinia Slavonica 3 (2003), 121-156.
89
Alexander BUCZYNSKI, “Nova Gradiška u vrtlogu krajiške reorganizacĳe”, u: Dragica Vidmar (ur.),
Nova Gradiška (Nova Gradiška – Koprivnica: Poglavarstvo grada Nova Gradiška – Nakladna kuća “Dr.
Feletar”, 1998).
90
Zlatko TOMIČIĆ, “Zadnji dan života robĳaša Ivana Halužana”, u: Zlatko Tomičić, Krbavski vuk. Pripovĳesti
(Zagreb: Iros – Meditor-prom, 2005), 111-119. Tomičić opisuje starogradiški zatvor kao strašan “pakao”
u močvari na obalama “divlje i crne rĳeke Save”, koja je svake godine prodirala u zgradu čineći život
kažnjenika užasnim.
542
Carstva.91 Odmah nakon povratka iz Mohača Turci su počeli učvršćivati grad jer im je
on bio snažno uporište za daljnja osvajanja. Obnovili su dvor i kaštel baruna Koroga,
a 1529. počeli su graditi drveni kaštel da bi ondje mogli držati oveću vojsku. Već
1536. krenuli su u nova osvajanja, na kojima su porazili carsku vojsku kod Gorjana 9.
listopada 1537. godine. Osmanlĳe su ušli u južni dio Ugarske te 1541. osvojili Budim
i osnovali Budimski pašaluk. Osĳek se tako našao na glavnoj turskoj cesti Budim –
Pečuh – Osĳek – Beograd – Niš – Istanbul. U Osĳeku je bilo sjedište dizdar-age,
odnosno poslĳe kapetana Mehmed-bega, koji je imao i svoj dvor (saraj). Prema opisu
Evlĳe Čelebĳe iz 1663., Osĳek je bio veliki grad. Trgovina i promet odvĳali su se preko
Sulejmanova mosta.
Međutim, 1664. ban Nikola Šubić Zrinski prodro je s vojskom do Osĳeka i zapalio
dio mosta, što je bila najava onoga što će slĳediti. Turska je vojska 12. rujna 1683.
poražena pod Bečom, a 1685. general grof Jakob Lesle došao je iz Virovitice do Osĳeka.
Započeo je dugi rat, a u noći 3./4. listopada 1686. potpuno je spaljen Sulejmanov
most. Velika vojska, u kojoj je sudjelovala i vojska podbana grofa Ivana Draškovića,
osvojila je 14. rujna 1687. Voćin i ušla u napuštene Našice i Valpovo, a 26. rujna i u
Osĳek. Budući da rat s Osmanlĳama nĳe bio dovršen, pod upravom Dvorske komore
pristupilo se jačanju i izgradnji obrambenih zidina, a planirana je i izgradnja posve
nove tvrđave izvan stare srednjovjekovne jezgre, na uzvišenom brežuljku. Međutim,
tvrđava se počela graditi tek odlukom Dvorskoga ratnog savjeta u Beču 18. studenoga
1691., nakon uspješnog oslobađanja Broda, Gradiške i Pakraca početkom jeseni, a u
međuvremenu su se vodile bitke oko Osĳeka i za Osĳek.
Plan izgradnje osječke tvrđave započet je vjerojatno na prĳedlog markgrofa i
vojvode Ludwiga Badenskog. Nova tvrđava sagrađena je nizvodno od Gornjega grada
i na tom području nĳe bilo građanskih kuća. Tvrđava se počela graditi krajem 1691.,
nakon što je stanovništvo koje je živjelo na tom prostoru preseljeno u Gornji grad.
Graditelj Mathias von Kaiserfeld počeo je graditi tri bastiona: sv. Karla, Inocencĳa i
Josipa. Gradnja, u kojoj je sudjelovalo mnogo ljudi, odvĳala se pod krutom vojnom
upravom. Mažuran je u detalje istražio proces same gradnje, koja se odvĳala u teškim
okolnostima, pa nĳe bila gotova ni ujesen 1697., kada je princ Eugen Savojski krenuo
u Bosnu. Tĳekom te gradnje nastao je i Donji grad te se on od 1704., a Gornji grad od
1702. samostalno razvĳaju kao gradske općine. Iako u upotrebi, zidine tvrđave trebalo
je stalno popravljati. Nedostajalo je i cigle i ogrjeva i stočne zaprege, pa je za radove
1707. i 1708. utrošeno 5.067 forinti. Usprkos financĳskim teškoćama, Dvorska je komora
18. svibnja 1709. odlučila da se nastavi s gradnjom tvrđave, pa su utvrđene teške
obveze za stanovništvo Osĳeka i šire okolice. Godine 1710. dopremljeno je mnoštvo
građevnoga materĳala na tvrđavsko gradilište i počelo se raditi po planu inž. Dörcka,
koji je vjerojatno imao za osnovu plan inž. Kaiserfelda. Dörck je tvrđavu oblikovao
91
Cĳelo ovo poglavlje rađeno je na temelju monografije Ive MAŽURAN, Grad i tvrđava Osĳek (Osĳek:
Grafika – Agencĳa za obnovu osječke Tvrđe – Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, 2000), 25-52, 60-94,
99-108, 115-118, 127-130.
543
pod utjecajem francuskoga vojnog graditelja Sébastiena Le Prestre Vaubana. Tvrđava

izvana dobiva zvjezdoliki oblik, ali graditelj nĳe dirao gradsku jezgru tvrđave koja je
već bila profilirana. Radovi su se nastavili pod nekoliko inženjera, a plan inž. Lacroixa iz
1712. predviđa gradnju mostobrana (tvrđave). Izgrađene su i zgrade oružane, barutane
i vojarne, a inž. Friedrich Heisse gradi i unutar tvrđave potrebne objekte (oružanu,
barutanu, vojarne). Postupno je nastao veliki vojni grad. Još 1715. izgrađuju se vanjski
zidovi između pojedinih bastiona, a 1718. stanovnici našičkoga i orahovičkoga okružja
dali su 4486 radnih dana uz nadnice od samo tri groša dnevno, koliko je stajao jedan
kruh. Radovi na tvrđavi bili su konačno završeni 1719., u vrĳeme cara Karla VI.,
kada su postavljene dvĳe ploče kod Vodenih vrata na latinskom i njemačkom jeziku
koje odaju zahvalu generalu podmaršalu Ivanu Stjepanu de Beckersu. U tvrđavu se
ulazilo kroz troja vrata (Valpovačka, Nova i Vodena), i to preko pokretnih mostova.
Zadnje gradnje izvedene su za Josipa II., koji je započeo rat s Osmanskim Carstvom,
te je franjevački samostan tada pretvoren u vojarnu i povezan sa starom oružanom.
Osječka je tvrđava bila silno važna Beču i počela se graditi istodobno kad i brodska.
Do 1715. izgrađeni su bastioni na istočnoj, južnoj i zapadnoj strani te dvoja gradska
vrata: Vodena prema Dravi i Nova prema Novom gradu. Godine 1716. izgrađena su
i Valpovačka vrata prema Gornjem gradu. Izgradnju tvrđave dovršio je inženjerski
pukovnik Friedrich von Heisse.92
Premještajem vojne komande iz Osĳeka u Petrovaradin važnost osječke tvrđave
slabi, a dekretom Josipa II. ujedinjuju se sve tri komorske općine u jedinstveno gradsko
poglavarstvo na čelu s trgovcem Josipom Blažićem. Građani su 1809. kupili diplomu
o proglašenju Osĳeka slobodnim i kraljevskim gradom, pa je i tvrđava postala dio
grada. No taj je dio nastavio živjeti i zbog solidno građenih kuća, a smještaj trĳu
pukovnĳa u vrĳeme francuskih ratova na privremeni boravak s obvezom besplatnog
davanja noćenja opterećivao je grad. Sa svojih sedam bastiona, tvrđavskim rogom, 22
vanjska utvrđenja, osam vojarni, pet barutana, dvĳe oružane i 65 kazamata, tvrđava je
bila najveći vojni objekt u ovom dĳelu Europe i svakako vrĳedan spomenik vojnoga
graditeljstva. Iako je 1869. vojno zapovjedništvo napustilo tvrđavu, vojne su vlasti
počele rušiti Elizabetin i Eugenĳev bastion i sva utvrđenja ispred njih, pa i barutanu.
Unutar tvrđave ruši se stara Židovska vojarna. Od 1883. bilo je moguće graditi i na
brisanom prostoru između tvrđave i Gornjega grada, a 1884. pruga konjskoga tramvaja
prošla je kroz Valpovačka vrata na ulazu i Donjogradska na izlazu, nastavljajući se dakle
do Donjega grada. Time je grad otvoren. Još 1868. stanovnici osječke Tvrđe tražili su
dozvolu za rušenje bedema, ali je car Franjo Josip I. pozivom na “Osnovu ob utvrđenih
mjestah u Austro-Ugarskoj Monarhĳi” odlučio da se osječka tvrđava mora očuvati. To
joj je produžilo život.93 Tvrđava je ostala trgovački izolirana izgradnjom puta prema
Gornjem gradu pokraj tvrđave. No, bila je sreća da nĳe bilo dovoljno sredstava da se
92
Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Svaštice iz staroga Osĳeka (Slavonski Brod – Osĳek: Hrvatski institut za
povĳest, Podružnica za povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje – Društvo za hrvatsku povĳesnicu, 1997), 14.
93
ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Svaštice, 31.
544
nastavi s rušenjem, a uz to su i stalni ratovi prisiljavali Austro-Ugarsku Monarhĳu da

u osječkoj tvrđavi drži kontingent vojnika.
Nakon 1918. carski zakoni Austro-Ugarske Monarhĳe više uglavnom nisu bili
obvezni i Gradsko poglavarstvo Osĳeka votiralo je 1923. kredit za rušenje bedema,
te je iskopano oko 200 000 kubičnih metara zemlje i izvađeno milĳun opeka, koje je
grad prodavao, namirujući time barem dĳelom troškove rušenja bedema. U tri godine
nestala su troja vrata, ostala su samo Vodena ili Carska vrata, koja vode do mosta na
Dravi.94 Bila je prava sreća što je nedostatak financĳskih sredstva sprĳečio rušenje
skladišta utvrde, a rušenje je izbjegla i utvrda na drugoj dravskoj obali.
Vojne vlasti jugoslavenske države donĳele su odluku da se osječka tvrđava poruši
kao nepodesna, a to su podržavale i gradske vlasti jer se tvrđava smatrala djelom
“stranaca”. Od 1923. do 1926. ruše se bedemi i revelin. Od nekadašnjega golemoga
zidanog kompleksa ostali su samo dĳelovi Karlova i Eugenĳeva bastiona uz dravsku
obalu, između njih nĳe porušen vodotoranj, te Vodena vrata, a preostala su troja vrata
srušena. Unutar tvrđave srušene su tri barutane i stara oružana. Srušeni su i veći
dĳelovi Krunske utvrde. Prilikom rušenja tvrđavskoga oziđa pronašli su se i dĳelovi
srednjovjekovne osmanske utvrde. No, moramo reći da je sreća što je današnja znanost
shvatila vrĳednost onoga što je ostalo te da se to nastoji čuvati i konzervirati, a Mažuran
je iznio i razloge potrebe čuvanja onoga što je ostalo. Radi se o povĳesnoj, kulturnoj,
graditeljskoj i urbanoj vrĳednosti. Iako je osječka tvrđava ostala bez većine bedema,
pronađeni nacrti omogućuju svakom posjetiocu da se upozna s njezinom bogatom
povĳešću i vjerujem da se danas osječka Tvrđa smatra značajnim povĳesnim objektom.
Petrovaradinska tvrđava. Ta značajna utvrda na Dunavu danas nĳe u okviru
Hrvatske, ali je u prošlosti pod njezinu vojnu upravu potpadao i veći dio Srĳema kada
je u njega 1784., odlukom cara Josipa II., preseljeno vojno zapovjedništvo iz Osĳeka.
Tvrđava je dominirala Dunavom i već je u predtursko vrĳeme bila značajan vojni objekt.
U osmanlĳske je ruke pala 9. srpnja 1526., nakon što je Sulejman Veličanstveni osvojio
Kamenicu, Ilok, Šarengrad, Vukovar i Erdut. Odmah je počeo s gradnjom mosta, koji je
138 godina Osmanlĳama omogućivao prĳelaz u panonsku ravnicu i odatle napade na
Ugarsku, pa je nakon pada Budima gotovo čitava pala pod osmanlĳsku vlast.
Nakon Velikoga rata i oslobođenja od Osmanlĳa Petrovaradinska tvrđava postala
je čuvar na Dunavu i ondje je sve do 1918., a i poslĳe, bila stacionirana vojska, a 60-
ih godina kompleks je prešao u nadležnost muzeja i centralnoga arhiva Vojvodine.
Pored njega živjelo je i naselje, ali sa znatno izmĳenjenom nacionalnom strukturom
stanovništva. Zbog smještaja nasuprot Novog Sada, koji je izrastao u veliki grad,
nĳe bilo potrebe da se u tvrđu ugrađuju građanski sadržaji, pa je Petrovaradin bio i
ostao, poput Beograda, krajiška tvrđava otvorena za javnost, gdje se djelomice mogu
razgledati i njezini dugi podzemni hodnici.95
94
ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Svaštice, 32.
95
ĐURIĆ, “Dve podunavske tvrđave”, 90-109.
545
10.
Natuknice o utvrdama uz more. Mlečani su kupili Dalmacĳu 1408. za 100.000
dukata te su dobili u posjed brojne gradove, ali i utvrde koje su građene od
davnine. Ostrovicu nedaleko od Bribira knezovi Bribirski predali su 1347. Ludoviku
Anžuvinskom, a dobili su Zrin, koji je bio znamenito sjedište Zrinskih. Njega su 1944.
partizanske jedinice sravnile sa zemljom kao neprĳateljsko uporište. Sinj je također bio
utvrda koja se “čudom” obranila od Osmanlĳa te se u njemu do danas održava Sinjska
alka u znak te pobjede. Knin i Split imali su i obrambenu funkcĳu, a kninska je tvrđava
i danas objekt značajan za hrvatsku povĳest. Srednjovjekovni bedemi Splita dĳelom
su dobro očuvani, a isto možemo ustvrditi i za zadarske bedeme, iako je savezničko
bombardiranje grada uništilo veći dio bedema. O tim gradovima ima dosta literature.
Šibenik je bio grad sa četiri tvrđave koje su okruživale grad s kopna i mora: Sv.
Mihajlo, Sv. Nikola, Sv. Ivan i Šubićevac (prĳe zvan Tegethof po Tegehoffu, pobjedniku
kod Visa 1866.); posljednje dvĳe podignute su 1646. godine. To je osiguralo slobodu –
barem uvjetnu – ovom lĳepom gradu koji je u doba hrvatske narodne dinastĳe bio i
kraljevski. Oko 1640. grad je imao 11 000 stanovnika, ali ih je nakon velike kuge ostalo
samo 1500, pa je nestalo i cĳelo staro plemstvo i građanstvo, a u opustošeni grad počeli
su pristizati Morlaci. Ipak, velebne zidine Šibenika, građene od kamena, nisu mogle
nestati, pa turisti odmah stječu dojam da se radi o starom utvrđenom gradu.
Posebice je značajan Senj sa svojom kulom Nehaj. To područje na granici trĳu
carstava projekt je dr. Drage Roksandića i njegovih suradnika.96 I većina dalmatinskih
gradova (Šibenik, Zadar, Split) ima svoje istraživače i monografije. Dubrovnik nikada
nĳe bio napadan, otklonivši osmanlĳske napade plaćanjem harača, ali su Dubrovčani
utvrđivali svoj grad zidinama koje su ga dobrim dĳelom čuvale od napada s mora i
kopna. Svojom veličinom i silinom dubrovačke zidine podsjećaju na kiklopske zidove.
Ti utvrđeni gradovi nisu predmet ovoga rada jer dalmatinski gradovi imaju svoju
posebnu, zanimljivu i veoma bogatu povĳest.
Pula je dobila veliku važnost kada je Venecĳa 1871. ušla u ujedinjenu Italĳu, pa je i
ratna luka iz Venecĳe nekoliko godina prĳe preseljena u Pulu, koja se počela izgrađivati
kao glavna luka austrĳske ratne mornarice. No nĳe građena zbog Osmanlĳa nego radi
moći Austrĳe na morima i ne pripada u objekcĳu ovoga rada, iako o njoj postoji brojna
literatura.
96
Drago ROKSANDIĆ, “Projekt ‘Triplex confinium’”, Ljetopis Srpskog kulturnog društva “Prosvjeta” 3 (1998),
157-174. Izišlo je i više radova suradnika na tom projektu.
546
11.
Zaključak. Dokinuće krajiških pukovnĳa i sjedinjenje Hrvatsko-slavonske Vojne
krajine trajalo je od 1871. do 1882. godine. Povĳest krajiških tvrđava, utvrda, čardaka i
straža važan je dio hrvatske povĳesti. U njihovu su stvaranju sudjelovali mnogi faktori,
uglavnom vojni, ali se isti proces događao i prilikom njihova napuštanja i razaranja.
Malo nam je toga ostalo i zato bi bilo dobro načiniti poseban atlas odnosno podsjetnik
na to što se danas može vidjeti in situ, a što tek u muzejima, na izloženim vojnim
nacrtima i u izvještajima vojnih stručnjaka 16. – 18. stoljeća. U 19. stoljeću nema više ni
izvještaja. Tvrđave i utvrde predane su gradovima, a oni su se rukovodili interesima
građanstva i tvrđave su samo u iznimnim slučajevima ostale u vojnoj funkcĳi do 20.
stoljeća (Slavonski Brod).
Mislim da bismo trebali sastaviti atlase starih utvrda i gradova, i to za svako stoljeće
posebno, ne samo za informacĳu turistima nego s prikazom povĳesti, očuvanosti i
potrebnih radova s obzirom na stanje objekta, a onda bi se mogle napraviti i turističke
staze za obilazak krajiških utvrda i tvrđava, jer toliko i takvih nema nigdje u Europi.
No Hrvatska nĳe imala svoju državu, pa je svaki novi vlastodržac nastojao uništiti
sve tragove prethodnika. Utvrde uzmiču i nestaju pred dolaskom građanstva i nakon
dvjesto godina nebrige i rušenja malo je toga ostalo što se vidi nad zemljom. Neke imaju
više sreće i nisu došle na udar novoga građanskog društva, koje želi dobiti vrĳedna
zemljišta i građevni materĳal, javna uprava neke dobro građene vojne zgrade koristi
za svoje svrhe, a druge prodaje i one dobivaju neku drugu namjenu. Taj je proces tekao
negdje brže, negdje sporĳe, ali je rĳetko koja utvrda bila pošteđena, pa su čak i one koje
nisu bile razarane ljudskom rukom došle pod udar vremena, koje ih je rušilo. Ipak,
dosta je toga ostalo, i to ponajviše od dobro građenih utvrda Osĳeka, Broda, Karlovca,
Varaždina kao središta Slavonske vojne krajine te Karlovca kao središta Hrvatske vojne
krajine. Zagreb je postao središte za obje krajine.
Nebriga za te nĳeme svjedoke ratne povĳesti devastirala je i ono što se moglo očuvati
malom pažnjom i brigom u pravo vrĳeme. Danas znamo vrĳednost tih spomenika, ali
nas muči vječna boljka Hrvatske – novac, i opet nemamo dovoljno financĳskih sredstava
da ih istražimo i konzerviramo prema njihovoj vrĳednosti, pa je i sada na mnogim
mjestima očuvanje prepušteno lokalnim povĳesnim društvima i zaljubljenicima
u baštinu. Rĳetko gdje je ostala neka kula ili bedem, a odbori za poljepšanje mjesta
početkom 20. stoljeća olako donose odluke o rušenju takvih “teških objekata”. Obnova
je izvanredno skupa, a i nĳe ju moguće obaviti bez kvalitetnih stručnjaka jer se može
nanĳeti mnogo štete. Zato su Đurđevac, Varaždin, Sisak, Karlovac, Senj, Slavonski
Brod, Osĳek i Petrovaradin pravi biseri naše povĳesne baštine, a ovaj je rad samo jedan
slabi glas mnogima koji se zalažu za očuvanje tih svjedoka naše teške borbe za očuvanje
zapadnjačke civilizacĳe.
Širenje Osmanskoga Carstva na zapad trajalo je dugo. Od pada Bosne 1463. pa sve
do sisačkoga boja 1593. ono se neprestano širilo, pa je trebalo graditi utvrde.
547
Od pada bosanskoga kraljevskog grada Ključa 1463. pa do pada Bihaća 1592.

proteklo je 129 godina, a u tom vremenu trebalo je graditi utvrde na crti obrane.
Osmansko osvajanje ostavilo je trajne posljedice u zemljama Balkana, ali i na područjima
sjeverno od Save i zapadno od Une, kao i na etničkoj i vjerskoj strukturi. Na graničnom
području često su se napuštale stare, neupotrebljive utvrde iz vremena srednjega vĳeka,
koje su prepuštene propadanju, osim rĳetkih iznimaka koje su se mogle prilagoditi
novom načinu ratovanja (đurđevačka, sisačka itd.), a iskusni su graditelji gradili nove,
jače utvrde – karlovačka, brodska, osječka i petrovaradinska utvrda primjeri su toga
novog graditeljstva. One su djelomično očuvane do danas zahvaljujući tomu što su
ograničavale nastanjivanje građanskoga stanovništva unutar svojih zidina, ali je na
takvu izolacĳu, dakako, djelovala i mogućnost stvaranja građanskoga središta tĳekom
19. stoljeća. Gdje nĳe postojala mogućnost širenja, građanstvo je pomalo rušilo zidine
starih utvrda, stvarajući tako prostor za gradnju građanskih kuća, trgova, parkova i
skladišta. Zbog raznih situacĳa utvrde su u Hrvatskoj rĳetko dobro očuvane, najbolje
ondje gdje su djelomično i do kraja 20. stoljeća bile u vojnoj uporabi, ali je i tu bilo
velikih promjena, prilagođivanja novim potrebama itd.
Mnogi ratovi, požari, potresi, ali i ljudska ruka, sveli su našu baštinu utvrda i starih
gradova na ostatke. Zahvaljujući fotografijama, konzervatoru Gjuri Szabi, ali i radovima
Emilĳa Laszowskog, te očuvanim nacrtima u domaćim i stranim arhivima kao i novim
istraživanjima arheologa spoznaje o našoj baštini znatno se šire. Rekognisciranje
nalaza sa zemlje i iz zraka mnogo pomaže tom obogaćivanju, ali predstoji još veliki
trud da se očuva i opiše ono najvrednĳe na što nas je upozoravao dr. Kruhek, ali i
Dragutin Feletar, Tomislav Đurić i drugi istraživači Banske Hrvatske i vojnih krajina.
Danas su ljudi svjesni vrĳednosti tih objekata koji pokazuju ulogu Hrvatske u obrani
Europe. Oni su dokaz da je Hrvatska bila na braniku zapada od osmanlĳskih navala
te postoji dobra volja, ali slabe financĳe, da se najvažnĳe utvrde restauriraju i obnove.
Restauracĳu treba obaviti stručno i kvalitetno, a za to je potrebno vrĳeme, ali i novac.
Zanimljivo je da danas narod kroz djelovanje “vitezova” (Čakovec, vitezovi Ružice
grada, Varaždin, Sinjska alka itd.) i prezentiranje borbi čuva uspomene na stoljetne
borbe, koje se sve više uključuju i u turističku ponudu.
Najbolje su prošle masivno građene utvrde od kamena čĳe rušenje nĳe privlačilo
pojedince zbog visokih troškova. Upravo je to očuvalo neke takve spomenike prošlosti,
iako se više puta iskazivala namjera da ih se sruši. No, i u prošlosti je bilo ljudi koji su
cĳenili te svjedoke naše teške prošlosti te su radom, ali i novcem, pomagali u njihovu
očuvanju.
Poput atlasa gradova Hrvatske kako ih je izradila dr. Mirela Slukan Altić za
Bjelovar, Sisak, Varaždin, Koprivnicu i Karlovac, trebalo bi objaviti i atlas utvrda
s detaljnom analizom njihova stanja te sintetizirati podatke iz brojnih lokalnih
monografija. Valorizacĳa i onda restauracĳa i konzerviranje veliki su zadaci koji stoje
548
pred našim stručnjacima iz konzervatorskih zavoda i povĳesnih društava, odnosno

arheolozima srednjega i ranoga novog vĳeka koji su u stanju iz zemlje izvući davno
nestalo i skriveno. Ovaj rad nĳe rezultat istraživanja in situ, pa bi mogli izostati rezultati
najnovĳih istraživanja.
549
Remains of the anti-Ottoman strongholds in Croatia
Summary
It is very likely that there is no other country in Europe with so many historical ruins as
there are in Croatia. Constant raids on Croatian territory of the foreign forces and long lasting
belonging of Croatian lands to the foreign states which governments did not take care for its
historical heritage, has le many ruins as well as the remains of the old cities, strongholds and
other objects from the Antiquity to the present day in very bed condition. Although there is
no integral atlas of the medieval and early modern ruins, nevertheless, the various defensive
constructions used in anti-Ooman wars had invoked up significant aention in the recent years.
Therefore, in limitation of financial possibilities these objects are researched as well as restored
in the recent years as a very important part of the Croatian heritage. Today it is possible to
distinguish several types of these anti-Ooman strongholds. First group are strongholds which
has never been conquered by Oomans, while the second group are strongholds destroyed
during the anti-Ooman wars. Final group are those strongholds constructed by the Viennese
court or by the Estates of Carniola and Styria with the aim of stopping the Ooman advance
further to the West. These strongholds finally managed to stop Ooman advance making thus
these parts of Croatian lands the final reach of the Ooman conquest in the Europe. Finally, the
cordon of these strongholds was created and it vividly depicts the efforts of the nobility and the
local inhabitants in stopping the Ooman advance. The remains of these strongholds are in the
main focus of this paper which is dedicated to the great researcher of these strongholds – Milan
Kruhek.
Key words: Oomans, strongholds, cities, ruins, Croatia, Slavonia
550
DUGO 19. STOLJEĆE
Željko Holjevac
Karlovački generalat 1802. godine: ustrojstvo, naselja i

stanovništvo
Na temelju uvida u popis koji se čuva u Ratnom arhivu u Beču autor donosi
podatke o ustrojstvu, naseljima i stanovništvu Karlovačkoga generalata, dĳela
Hrvatsko-slavonske Vojne krajine u sastavu Habsburške Monarhĳe. Prema
popisu, Karlovački je generalat 1802. imao dva komuniteta (Senj i Karlobag), četiri
pukovnĳe (Ličku, Otočku, Ogulinsku i Slunjsku), 48 satnĳa (12 u svakoj pukovnĳi),
609 naselja (najviše u Slunjskoj pukovnĳi) i 182 148 stanovnika.
Ključne rĳeči: Karlovački generalat, 1802., pukovnĳe, satnĳe, naselja, stanov-
ništvo
Karlovački generalat ili Hrvatska krajina, dio Hrvatsko-slavonske Vojne krajine,

povĳesna je teritorĳalno-organizacĳska jedinica i vojno-upravna cjelina u Kraljevini
Hrvatskoj u sklopu Habsburške Monarhĳe od 16. stoljeća do 1881. godine. Nastao je
na predziđu “ostataka ostataka” hrvatskih zemalja zbog potrebe za obranom krajeva
između Kupe i Jadrana od Osmanlĳa. Dĳelio se na vojnički organizirane kapetanĳe
unutar Hrvatske krajine u užem smislu (od Kupe do Kapele) i Primorske krajine (od
Kapele do Jadrana), a 1712. proširio se na Liku i Krbavu, tj. gorske krajeve koji su 1689.
oslobođeni od Osmanlĳa. Kapetanĳe je dokinuo princ Hildburghausen, povjerenik
Marĳe Terezĳe, koji je između svibnja i kolovoza 1746. preustrojio Karlovački generalat
i podĳelio ga na četiri narodne pješačke pukovnĳe: Ličku (sa središtem u Gospiću),
Otočku, Ogulinsku i Slunjsku (sa središtem najprĳe u Slunju, a zatim u Karlovcu).1
Glavno zapovjedništvo Karlovačkoga generalata, podređeno Dvorskomu ratnom
vĳeću u Beču (od 1848. bečkomu Ministarstvu rata), nalazilo se najprĳe u karlovačkoj
ratnoj tvrđavi, ali je odatle 1786. premješteno u slobodni i kraljevski grad Zagreb na
brdu Griču, a Karlovac je 1777. izdvojen iz Karlovačkoga generalata i poveljom Josipa
1
Ivan JURIŠIĆ, Karlovački generalat u reformama habsburškoga dvorskog apsolutizma. Primjer Hildburghausenovih
reformi (1737–1749.), doktorski rad (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1998).
553
II. 1781. potvrđen kao slobodni kraljevski grad na dodiru civilne Hrvatske i Vojne
krajine.
Karlovački se generalat nalazio u gorskoj Hrvatskoj, gdje su se sastajale četiri
velike geografske cjeline: alpska, dinarska, sredozemna i panonska. Na površini od
ukupno 160 2/3 četvornih milja ili 9237,95 četvornih kilometara smjenjivala su se polja
u kršu i rĳeke sa šumovitim gorama i manjim udolinama među njima. Obalni pojas
na zapadu imao je sredozemnu klimu, oko velikih planina poput Velebita i Kapele
vladala je oštra planinsko-kotlinska klima, a istočni su krajevi bili pod utjecajem
umjerene kontinentalne klime. “Karlovački generalat sada općenito graniči na istoku
s bosanskim Turcima, na jugu s Mlečanima, na zapadu s Jadranskim morem, naime
s priobaljem, a na sjeveru s pokrajinom Kranjskom i Banovinom”, napisao je 1777.
senjski kanonik i otočki župnik Ivan Dominik Vukasović.2 U sastavu Karlovačkoga
generalata bio je i Žumberak, koji je pripadao Slunjskoj pukovnĳi. Granična crta prema
civilnoj ili provincĳalnoj Hrvatskoj pod upravom Hrvatskoga sabora i bana utvrđena
je 1768. i godinu poslĳe obilježena na terenu oznakama u obliku gomilica kamenja
ili drvenih kolaca na zemljišnim humcima. Duž habsburško-osmanske međudržavne
granice, koja je poslĳe Svištovskoga mira 1791. pomaknuta istočno od Plitvičkih jezera,
protezao se krajiški kordon, tj. uzak pojas uz graničnu crtu prema osmanskoj Bosni
s brojnim čardacima ili stražarnicama, kaštelima ili graničnim prĳelazima, carinskim
tridesetnicama i zdravstvenim kontumacima ili lazaretima (karantenama).
Četiri karlovačke pješačke pukovnĳe, koje su 1769. pojačane topnicima i
oštrostrĳelcima ili preciznim strĳelcima, nosile su od 1798. brojeve 1 – 4 u vojnoj
nomenklaturi. Svaka se pukovnĳa nakon preustroja 1746. dĳelila na 16 satnĳa, a
od 1787. sastojala se od 12 satnĳa. One su se nekoliko puta mĳenjale, a ustalile su
se nakon Napoleonovih ratova. Pukovnici i satnici vodili su sve vojne i upravne
poslove. Između 1787. i 1800. zapovjednici pukovnĳa i satnĳa vodili su samo vojne
poslove, a upravni su bili povjereni kantonskim časnicima.3 Poslĳe su pukovnici
i satnici opet preuzeli sve poslove, ali su pri zapovjedništvima pukovnĳa osnovani
ekonomski (nakon Napoleonovih ratova upravni) odjeli za različite civilno-političke
i gospodarske poslove. Neposredni nadzor nad krajiškim pukovnĳama obavljali su
od 1799. ovlašteni predstavnici Glavnoga zapovjedništva – brigadiri. Prva brigada sa
središtem u Gospiću obuhvaćala je Ličku i Otočku pukovnĳu. Ogulinska i Slunjska
pukovnĳa bile su u drugoj brigadi sa središtem u Karlovcu. Senj i Karlobag uređeni su
kao vojni komuniteti (krajiški gradovi) i slobodne luke pod vojnim nadzorom. Pravdu
su dĳelili pukovnĳski sudovi, koji su sudili prema ratnom pravu i spoznaji, a najčešće
su dosuđivali različite tjelesne kazne (batinanja) u lakšim ili izricali smrtne presude u
težim slučajevima. Domaći ljudi u Karlovačkom generalatu govorili su štokavskim,
2
Ivan Dominik VUKASOVIĆ, Zemljopisni i povĳesni novi opis Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj
(1777.), prir. Željko Holjevac (Gospić: Državni arhiv Gospić, 2005), 123.
3
Usp. Alexander BUCZYNSKI, Pa to su samo Hrvati! Građa za povĳest kantonske reorganizacĳe Vojne krajine
1787. godine (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 2011).
554
Željko Holjevac ▪ Karlovački generalat 1802. godine: ustrojstvo, naselja i stanovništvo
čakavskim i kajkavskim narječjem, ali je službeni jezik vojne uprave i sudstva bio
njemački.
O Karlovačkom generalatu ima razmjerno mnogo obavĳesti i ocjena u domaćoj
i inozemnoj znanstvenoj i stručnoj literaturi, osobito u studĳama i raspravama iz
pera Franza (Františeka) Vaničeka, Mirka Valentića, Dragutina Pavličevića, Drage
Roksandića, Milana Kruheka, Karla Kasera, Alexandra Buczynskog, Vojina S. Dabića i
drugih autora ili urednika.4 Od objavljenih zbirki izvora valja u prvom redu upozoriti
na izdanja Radoslava Lopašića, Karla Kasera i njegovih suradnika iz Graza te gospićko-
senjskoga biskupa Mile Bogovića.5 Nezaobilazna su djela pojedinih starih pisaca poput
Ivana Dominika Vukasovića, Johanna Andreasa Demiana, Carla Bernharda Edlena von
Hietzingera, Franza de Paula Juliusa Frasa i Carla Freiherra Pidolla zu Quintenbacha.6
Važni su i tiskani almanasi i shematizmi austrĳske vojske iz 19. stoljeća kao i izvorne
povĳesti pojedinih pukovnĳa, i one u rukopisnim inačicama i one koje su publicirane
u izvornicima ili prevedene na suvremeni hrvatski jezik.7 Sačuvano izvorno gradivo
na njemačkom i drugim jezicima, pisano gotičkim (njemačkim) i drugim pismima,
dostupno je danas u arhivskim i drugim primarnim fondovima i zbirkama u Zagrebu,
Beču, Grazu, Ljubljani, Karlovcu, Senju i drugdje.
4
Alexander BUCZYNSKI, Gradovi Vojne krajine I-II (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 1997); Vojin
S. DABIĆ, Vojna krajina. Karlovački generalat (1530–1746) (Beograd: Sveti arhĳerejski sinod SPC, 2000);
Karl KASER, Slobodan seljak i vojnik I-II (Zagreb: Naprĳed, 1997); Milan KRUHEK, Krajiške utvrde i
obrana Hrvatskog kraljevstva tĳekom 16. stoljeća (Zagreb: Institut za suvremenu povĳest, 1995); Dragutin
PAVLIČEVIĆ (ur.), Vojna krajina. Povĳesni pregled – historiografija – rasprave (Zagreb: Liber – Centar za
povĳesne znanosti Sveučilišta, Odjel za hrvatsku povĳest, 1984); Drago ROKSANDIĆ, Vojna Hrvatska
– La Croatie Militaire. Krajiško društvo u Francuskom Carstvu (1809–1813) I-II (Zagreb: Školska knjiga –
Stvarnost, 1988); Mirko VALENTIĆ, Vojna krajina i pitanje njezina sjedinjenja s Hrvatskom 1849–1881.
(Zagreb: Sveučilište, Centar za povĳesne znanosti, Odjel za hrvatsku povĳest – Institut za historĳu
radničkog pokreta Hrvatske – Školska knjiga, 1981); Franz VANIČEK, Specialgeschichte der Militärgrenze
I-IV (Wien: Hof- und Staatsdr., 1875).
5
Mile BOGOVIĆ, Senjsko-modruška ili Krbavska biskupĳa. Izvješća biskupâ Svetoj Stolici (1602.–1919.) (Zagreb:
Hrvatski državni arhiv – Kršćanska sadašnjost, 2003); Karl KASER – Hannes GRANDITS – Siegfried
GRUBER (prir.), Popis Like i Krbave 1712. godine. Obitelj, zemljišni posjed i etničnost u jugozapadnoj Hrvatskoj
(Zagreb: Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, 2003); Radoslav LOPAŠIĆ (prir.), Spomenici Hrvatske krajine
I-III (Zagreb: na prodaju u Knjižari L. Hartmana, 1885-1889).
6
Johann Andreas DEMIAN, Die Illyrischen Provinzen und ihre Einwohner (Wien: Camesinasche Bchdl.,
1812); Johann Andreas DEMIAN, Statistische Beschreibung der Militär-Gränze I (Wien: Rößl'schen
Buchhandlung, 1806); Johann Andreas DEMIAN, Statistische Darstellung der illyrischen Provinzen I
(Tübingen: in der Coa'schen Buchhandlung, 1810); Carl Bernh. Edlen von HIETZINGER, Statistik der
Militärgrenze des österreichischen Kaiserthums I-II (Wien: Carl Gerold, 1817-1823); Franz de Paula Julius
FRAS, Cjelovita topografija karlovačke Vojne krajine (Gospić: Biblioteka Ličke župe, 1988. – prĳevod djela
Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze, Agram: gedruckt bei Franz Suppan, 1835); Carl
Freiherr PIDOLL ZU QUINTENBACH, Einige Worte über die Wirtscha der Karlstädter Grenzer (Wien: bez
izd., 1844).
7
Franz BACH, Povĳest Otočke pukovnĳe. O nastanku ovoga kraja, njegovim žiteljima i njihovim sudbinama
(Zagreb – Otočac: Hrvatski institut za povĳest – Katedra Čakavskog sabora Pokrajine Gacke, 2010. –
prĳevod djela Otočaner Regiments-Geschichte. Vom Ursprung dieser Gegend, ihrer Bevölkerung und ihrer
Schicksale, Karlstadt: Druck von Johann Nep. Prener, 1855); Paul KUSSAN, Kratka povĳest Treće ogulinske
narodne graničarske pješadĳske regimente (Zagreb: Srpsko kulturno društvo “Prosvjeta”, 2010. – prĳevod
djela Kurzgefaßte Geschichte des Oguliner drien National-Grenz-Infanterie-Regiments, Wien: Gedruckt bei L.
Sommer, 1852).
555
U Ratnom arhivu (Kriegsarchiv) u Beču, u opsežnom fondu “Wiener Horiegsrat” i

tematskoj zbirci “Militärgrenze”, čuva se rukopis Verzeichnis sämmtlicher Regimenter und
Bataillons sowie Komunitäten mit Seelenstand (“Popis svih pukovnĳa i bojni kao i komuniteta
sa stanjem duša”) iz 1802. godine.8 To je koristan izvor za proučavanje ustrojstva, naselja i
stanovništva u Karlovačkom generalatu i ostalim dĳelovima Vojne krajine, koja se nakon
imenovanja nadvojvode Karla ministrom rata i mornarice 1801. našla na prekretnici:
kantonski sustav iz 1787. bio je tek ukinut, a nova regulativna mjera – Krajiški temeljni
zakon (1807.) – još nĳe bila donesena. “Nakon toga uslĳedila je godine 1802. opća objava,
širena od nadleštava i svećenstva po svoj Krajini, koja je svakoga bez razlike izričito
poticala da slobodno piše o manama i nedostacima primĳećenim u uređenju i upravi
Krajine i o njihovu mogućem poboljšanju te da dotične prĳedloge pošalje izravno
nadvojvodi, kako bi se onemogućilo bilo kakvo sprečavanje otvorenog izražavanja”,
zapisao je poslĳe Franjo Julĳe Fras.9 Nĳe nevažno napomenuti da je 1802. bila i godina
velike gladi zbog loše žetve, koja je osobito teško pogodila oskudni Karlovački generalat,
potičući habsburšku vlast uz ostalo i na podizanje općinskih ili seoskih skladišta za žito
da se pomoću većih zaliha u više manjih mjesta ublaži slična nevolja u budućnosti.
U vojnokrajiškoj historiografiji najbolje je poznata podjela na 12 satnĳa unutar svake
krajiške pukovnĳe prema stanju iz vremena nakon Napoleonovih ratova, s obzirom
na to da se nakon toga njihov raspored nĳe bitno mĳenjao do prestanka postojanja
Vojne krajine. Prostorni raspored satnĳa iz vremena prĳe Napoleonovih ratova slabĳe
je poznat, iako je on tĳekom druge polovine 18. i na početku 19. stoljeća bio podložan
većim promjenama. Kasnĳa standardna podjela krajiških pukovnĳa na 12 satnĳa,
umjesto prvobitne na 16, uvedena je 1787. zajedno s kantonskim sustavom, no to su
bile bojne satnĳe, a u vojno-upravnom pogledu teritorĳ pukovnĳe bio je podĳeljen na
manji broj kantonskih satnĳa, od kojih je svaka obuhvaćala nekoliko bojnih satnĳa. Po
ukidanju kantonskoga sustava 1800. i obnovi pukovnĳske nadležnosti nad zapovjednim
dužnostima i upravnim poslovima, čime je prestala potreba za usporednim postojanjem
bojnih i kantonskih satnĳa, događa se nova preraspodjela krajiških satnĳa. Spomenuti
popis iz 1802. odraz je te preraspodjele, no ona je već u vrĳeme provedbe Krajiškoga
temeljnog zakona bila iznova modificirana, stabilizirajući se tek nakon Napoleonovih
ratova u prepoznatljivim obrascima.
Raspoložive podatke iz popisa pukovnĳa i bojni s komunitetima i stanjem duša
iz 1802. dodatno osvjetljuje prvi svezak djela Statistische Beschreibung der Militärgränze
(“Statistički opis Vojne krajine”), koje je u Beču 1806. objavio carsko-kraljevski časnik
Johann Andreas Demian.10 To klasično djelo sadrži brojne uputnice koje se izravno
odnose na 1802., što je komentirano i u vojnokrajiškoj historiografiji,11 no ni ono ne
daje uvĳek najpreciznĳi odgovor na sva pitanja koja se danas mogu postaviti u svezi
8
Kriegsarchiv (dalje: KA), Wien, Zentralstellen, Horiegsrat Sonderreihen, Militärgrenze, Buch 22.
9
10
DEMIAN, Statistische Beschreibung I.
11
Npr. ROKSANDIĆ, Vojna Hrvatska I, 16-95.
556
s lokalnim ustrojstvom, naseljima i stanovništvom. Stoga je ta godina u ovome radu

posebno uzeta u obzir i obrađena kao prilog boljemu poznavanju povĳesti Karlovačkoga
generalata, napose njegova teritorĳalnoga ustrojstva, na početku 19. stoljeća.
Na početku 19. stoljeća Ličkom je pukovnĳom zapovĳedao pukovnik Hermann,
Otočkom pukovnik Zeko, Ogulinskom pukovnik Branovački, a Slunjskom pukovnik
Kazimir.12 Ovlasti pukovnika bile su velike: vodili su i nadzirali sve vojne i upravne
poslove u pukovnĳama, a njihove zapovĳedi provodili su podređeni zapovjedni
i upravni časnici, kao i ovlašteno računarsko, zdravstveno, školsko, opskrbno,
građevinsko, šumarsko i drugo osoblje. Pukovnik, potpukovnik i dva bojnika bili su
stožerni časnici.13 Oni su zapovĳedali prvim četirima satnĳama u pukovnĳi, a ostalim
su satnĳama zapovĳedali satnici. To su pretežno bili domaći ljudi, a uz njih i poneki
stranac. Pukovnĳski stožeri u Gospiću, Otočcu, Ogulinu i Karlovcu potpadali su pod
združeno Glavno zapovjedništvo Karlovačkoga i Varaždinskoga generalata u Zagrebu,
a ono je bilo podčinjeno Dvorskomu ratnom vĳeću u Beču. Godine 1802. popisane su
sve četiri karlovačke pukovnĳe s naseljima i brojem stanovnika u satnĳama:
Tablica 1. Lička pukovnĳa 1802. godine
Red. Zapovjednik Stanovništvo

Satnija Naselja
br. satnije Muško Žensko Ukupno
Kom
Kusac
Zrmanjska
Palanka
pukovnik Popina
1. 1409 1409 2818
Hermann Pribudić
Prljevo
Vrilo
Zrmanja
Bukovac
Jošane
Mutilić
Jošanska
potpukovnik Ondić
2. 2493 2319 4811
Čivić Pećane
Rebić
Udbina
Visuć
Cerje
Svetomihovilska
Kuk
(Lovinačka)
Ričice
prvi bojnik Smokrić
3. 2203 2032 4235
Margetić Sv. Mihovil (Lovinac)
Sv. Rok
Vagan
Vranik
12
Militaer-Almanach für das Jahr 1801 (Wien: Cath. Gräffer, 1801), 38-39.
13
Željko HOLJEVAC, Ogulinska pukovnĳa (1746.–1873.). Polazišta (Ogulin: Matica hrvatska, Ogranak
Ogulin, 2012), 39.
557

Satnija Naselja
Budak
Širokokulska
Kulica
drugi bojnik Mušaluk
4. 1585 1520 3105
Ivanković Ostrvica
Široka Kula
Vukšić
Grab
Gračačka
Gračac
5. satnik Došen Kijani 1785 1632 3417
Štikada
Tomingaj
Svetopetrovska
(Bruvanjska)
Deringaj
Mazin
6. satnik Klein Omsica 1942 1801 3743
Sv. Petar (Bruvno)
Tomingaj
Brušane
Bužim
Cesarica
Čitluk
Debelo Brdo
Dobroselo
Gospić
Kaniža
Konjsko
Kaniška
Kućišta
satnik
7. Ledenik 3688 3616 7304
Radošević
Lipe
Novi
Novo Selo
Oštarija
Oštra
Rizvanuša
Smiljan
Staništa
Trnovac
Žabica
Brotnja
Dugopolje
Kaldrma
Kupirevo
Lukovo
Srbska
Osredke
8. satnik Rukavina 1565 1410 2975
Neteka
Srb
Suhaja
Tiškovac
Zaklopac
Žugarje
558

Satnija Naselja
Barleta
Bilaj
Vrebačka
Mogorić
9. satnik Pezel Pavlovci 2134 1948 4082
Ploča
Vrebac
Zavođe
Čojluk
Komić
Kurjak
Mekinjarska
Mekinjar
10. satnik Buhr Pišać 2572 2296 4868
Podlapac
Srednja Gora
Svračkovo Selo
Tolić
Brezik
Drenovac
Kruškovac
Medačka
satnik Kukljić
11. 1859 1729 3588
Vukasović Medak
Počitelj
Raduč
Ribnik
Boričevac
Dobroselska
Dnopolje
Dobroselo
12. satnik Turina Doljane 1804 1689 3493
Donji Lapac
Gornji Lapac
Orahovac
Izvor: KA, Wien, Zentralstellen, Horiegsrat Sonderreihen, Militärgrenze, Buch 22.
Lička pukovnĳa imala je 104 naselja i 48 439 stanovnika, od čega 25 038 muških i 23
401 žensku osobu. Protezala se od Karlobaga do Une, obuhvaćajući južno Velebitsko
podgorje, najveći dio srednje i južnu Liku te južnu Krbavu i Ličko Pounje. Nakon
bruvanjsko-lovinačke bune 1751. mjesta Bruvno i Lovinac preimenovana su za kaznu u
Sv. Petar (Bruvno) i Sv. Mihovil (Lovinac), prema svecima zaštitnicima mjesnih crkvi.14
Stožerno mjesto Gospić na zapadnom rubu Ličkoga polja nalazilo se u Kaniškoj satnĳi,
a Tomingaj u južnoj Lici bio je podĳeljen između Svetopetrovske i Gračačke satnĳe.
Dobroselska i Srbska satnĳa u Ličkom Pounju ustanovljene su 1800. godine.15 U Ličkoj
su pukovnĳi poslĳe ukinute Jošanska i Vrebačka, a osnovane Smiljanska i Udbinska
satnĳa.
14
Rudolf HORVAT, Lika i Krbava. Povĳesne slike, crtice i bilješke (Zagreb: Matica hrvatska, 1941), 145-146.
15
FRAS, Cjelovita topografija, 129 i 131.
559
Tablica 2. Otočka pukovnĳa 1802. godine

Satnija Naselja
Brlog
Brloška
Dubrave
1. pukovnik Zeko Katoličko Kompolje 1509 1544 3053
Melnice
Vlaško Kompolje16
Biljevine
Jablanac
Klada
Svetojurjevska
Krasno
Lukovo
potpukovnik Prizna
2. 1879 2091 3970
Gramont Senjska Draga
Stolac
Starigrad
Stinica
Sv. Juraj
Volarice
Babin Potok
Vrhovljanska
Dugi Dol
prvi bojnik Rudopolje
3. 1867 1990 3857
Došen Turjanski
Vrhovine
Zalužnica
Bunićka
Bunić
drugi bojnik
4. Debelo Brdo 1251 1320 2571
Domitrović
Šalamunić
Donja Švica
Dubrave
Gornja Švica
Kuterevo
Otočka
Otočac
5. satnik Degoricija 1690 1796 3486
Poljica
Ponore
Prozor
Staro Selo
Šumećica
Kosinjska
Donji Kosinj
Gornji Kosinj
6. satnik Čolić 2205 2121 4326
Lipovo Polje
Mlakva
Donja Korenica
Gornja Korenica
Grabušić
Kaminica
Korenička
Kruge
Međudražje
7. satnik Degoricija 3332 3271 6603
Melinovac
Nebline
Petrovo Selo
Priboj
Skočaj
Zavalje
16
Danas Hrvatsko Polje.
560

Satnija Naselja
Dabar
Škaranska
Doljane
8. satnik Vukasović Glavace 1974 2017 3991
Podum
Škare
Čanke
Čanačka
Kozjan
9. satnik Njegovan Mala Krbavica 1312 1328 2640
Ramljane
Trnavac
Donje Pazarišće
Pazariška
Gornje Pazarišće
Hrušvica
10. satnik Anreitter 1648 1750 3398
Klanac
Vaganac
Vranovine
Lešćarska
Čoviće
11. satnik Holtić Lešće 1580 1663 3243
Sinac
Bukovac
Kaluđerovac
Karaula
Klenovac
Perušićka
Konjsko Brdo
Kvarte
12. satnik Rukavina 1998 2259 4257
Malo Polje
Mezimovac
Perušić
Prvanselo
Studenice
Sv. Marko
Otočka pukovnĳa imala je 83 naselja i 45 395 stanovnika, od toga 22 245 muških

i 23 150 ženskih osoba. Protezala se od Svetog Jurja do Zavalja, no jezgra joj je bila u
Gackoj, zavali u kršu oko istoimene rĳeke ponornice. Čanačka je satnĳa poslĳe ukinuta,
a osnovana je Bjelopoljska satnĳa u Krbavi. Stožerno mjesto Otočac bilo je ujedno
središte Otočke satnĳe.
Tablica 3. Ogulinska pukovnĳa 1802. godine

Satnija Naselja
Begovac
Blata
Jesenička
Janja Gora
pukovnik Jesenica
1. 1291 1381 2672
Branovački Jezero
Lapat
Plaški
Saborski
561

Satnija Naselja
Donja Drežnica
Donje Zagorje
Donji Modruš
Modruška
Gornja Drežnica
potpukovnik Gornje Zagorje
2. 1627 1746 3373
Siegenfeld Gornji Modruš
Munjava
Salopek Selo
Srednja Drežnica
Zagorje
Dobrinić
Erdeljska
Dubrave
Erdelj
3. prvi bojnik Quelf 1324 1254 2578
Generalski Stol
Goričica
Ponikve
Krmpote
Ledenica
Lučanska
drugi bojnik Lučane

4. Freusauf von Mrzli Dol 1982 1980 3962
Neudegg Prokike
Tužević
Vojvoduša
Gomirje
Hreljin
Ogulinska
Jasenak
5. satnik Radočaj Ogulin 1803 1942 3745
Sv. Petar
Vitunj
Vrbovsko
Cerovnik
Janja Gora
Kunić
Plaščanska
Latin
6. satnik Rodić Medveđašće 1494 1478 2972
Plaški
Podhum
Trojvrh
Vajnvrh
Brezovac
Bročanac
Donja Mašvina
Donji Vaganac
Drežnik
Gornji Vaganac
Grabovac
Irinovac
Jamarje
Rakovička
Koranski Lug
7. satnik Mihanović Kršlje 3351 3089 6440
Lipovača
Ljeskovac
Močila
Novo Kršlje
Podmelnica
Rakovica
Rešetar
Sadilovac
Slunjčica
Smoljanac
562

Satnija Naselja
Jelvica
Jezerane
Križevačko Polje17
Jezeranska
Kamenica
satnik
8. Lipica 1641 1709 3350
Draženović
Mali Kut
Razvale
Stajnica
Veliki Kut
Gerovo
Kamenica
Popovo Selo
Tounjska
satnik Potok
9. 1504 1530 3034
Križanović Rebrović Selo
Tounj
Tržić
Zdenac
Brinje
Gostovo Polje
Ivankuša
Brinjska
satnik Turkalj Kamenica

10. 1624 1594 3218
von Türkenthal Letinac
Plašćica
Škalić
Vodotič
Mrežnica
Primišljanska
Mrzlo Polje
Obljajac
11. satnik Vuković Primišlje 1573 1513 3086
Tobolić
Tuk
Zbjeg
Cerovnik
Josipdolska
Josipdol
12. satnik Zergollern Munjava 1757 1774 3531
Oštarija
Otok
17
Ogulinska pukovnĳa imala je 105 naselja i 41 961 stanovnika, od toga 20 971 mušku
i 20 990 ženskih osoba. Protezala se od Povila na vratima Vinodola do Prosičenog
Kamena na Korani. U toj su pukovnĳi poslĳe ukinute četiri satnĳe (Erdeljska, Jesenička,
Josipdolska i Lučanska) i umjesto njih osnovane četiri nove (Drežnička, Dubravska,
Krmpotska i Oštarĳska). Stožerno mjesto Ogulin bilo je ujedno središte Ogulinske
satnĳe. Podmelnica i Slunjčica (danas Slušnica) izdvojene su 1829. iz Ogulinske i
pridružene Slunjskoj pukovnĳi.18
17
Danas Križpolje.
18
563
Tablica 4. Slunjska pukovnĳa 1802. godine

Satnija Naselja
Cetin
Cetinski Varoš
Cintović
Čamerovac
Donji Furjan
Donji Kremen
Donji Lađevac
Donji Popovac
Glinsko Vrelo
Gornja Glina
Gornje Taborište
Gornji Furjan
Lađevačka
Gornji Kremen
pukovnik
1. Gonji Lađevac 2309 2355 4664
Kazimir
Gornji Popovac
Kamenica
Karlovac
Komesarac
Kruškovača
Lumbardenik
Mali Vuković
Marindolsko Brdo
Miljevac
Sastavak
Selišće
Slunj
Videkić Selo
Brezovac
Budinjak
Cerovica
Dane
Drašći Vrh
Glušinja
Gornja Vas
Grabar
Grgetići
Grič
Hartje
Javor
Kalje
Kravljak
Kupčina
Markušići
Žumberačka
Mrzlo Polje
2. potpukovnik Nova Sela
Osredak 1441 1597 3038
Božić
Osunja
Pečno
Petričko Selo
Poklek
Selce
Sičevac
Starigrad
Stojdraga
Stupe
Tisovac
Tomaševci
Veliki Vrh
Višći Vrh
Vranjak
Vukovo Brdo
Željezno
Žumberak
564

Satnija Naselja
Banjsko Selo
Barilović
Belaj
Bošt
Brijeg
Carevo Selo
Gornji Velemerić
Kosirsko Selo
Koranski Brig
Barilovićka
Krijes
prvi bojnik Ladvenjak
3. Živković 1413 1468 2881
Leskovac
Mali Kozinac
Malince
Mrzlo Polje
Novaki
Pečurkovo Brdo
Podvožić
Poljica
Švarča
Varoš
Veliki Kozinac
Begovac
Brusovača
Buhača
Bunjak
Čaperovac
Grikovac
Jagrovac
Johovo
Klokoč
Klupica
Krstenovac
Krstinja
Krstinjska
Kusaja
drugi bojnik
4. Lipovac 2455 2429 4884
Miljanić
Lisine
Miholsko
Mracel
Mračaj
Petrova Poljana
Poljana
Prijesjeka
Radovica
Raić Brdo
Svinica
Široka Rijeka
Štakorovica
Vališ Selo
565

Satnija Naselja
Bandino Selo
Cerovac
Crno Vrelo
Cvijanović Brdo
Donja Glina
Donji Nikšić
Glina
Gornji Nikšić
Blagajska
Grobnik
5. satnik Orešković Hrvatski Blagaj 1690 1541 3231
Lapovac
Pavlovac
Ponorac
Sparenjak
Šljivnjak
Taborišće
Točak
Veljun
Vlaški Blagaj
Brest
Cerovac
Donja Perjasica
Donje Bukovje
Gaćeško Selo
Galović Selo
Gornje Bukovje
Jankovo Selišće
Kejić Selo
Cerovačka
Krstenak
Lučica
6. satnik Lovinčić 1433 1342 2775
Maurović
Mateško Selo
Mihalić Selo
Petrunić Selo
Ponorac
Sabljak
Siča
Srednja Perjasica
Svojičko Selo
Šćulac
Vijenac
Brezova Glava
Bukovica
Donja Trebinja
Gerovac
Gliboki Brod
Gornja Trebinja
Ivanković
Klipino Brdo
Vukmanićka
Knez Gorica
Lipje
7. satnik Rousseau 2074 1976 4050
Manjerović
Mandić
Moravice
Popović Brdo
Ribari
Selnica
Skakavac
Tušilović
Udbinja
Vukmanić
566

Satnija Naselja
Brdo
Gaćeša Selo
Grabovac
Ivošević Selo
Jurga
Kartalija Selo
Ključar
Knežević Kosa
Kokirevo
Kolarić
Krivaja
Kupljensko
Vojnićka
Loskunja
8. satnik Putzinger Malešević Selo 2149 1957 4106
Medvedak
Okić
Pavković Selo
Pod Sedlom
Poljana
Radmanova Poljana
Radonja
Svinjarica
Vojišnica
Vojnić
Vrelo Utinja
Zimić
Živković Kosa
Badovinci
Begovo Brdo
Brašljevica
Dančulovići
Bulići
Cernik
Doljani
Donji Oštrc
Drage
Dragoševci
Goleši
Gornji Oštrc
Jezernice
Jurkovo Selo
Kamenci
Kašt
Oštrčka
Keseri
satnik barun von
9. Kordići 1447 1598 3045
Božić
Kostanjevac
Kuljaji
Kunčani
Lešće
Malinci
Pilatovci
Plavci
Popovići
Radatovići
Radinovo Brdo
Restovo
Samarje
Sekulići
Sopote
Sošice
Tupčina
Visoće
567

Satnija Naselja
Belavić Selo
Cirkveno Selo
Divorišće
Donja Švarča
Duga Resa
Dvorište
Dvorjanci
Galović Selo
Gornja Švarča
Gorice
Gršaki
Kamensko
Marindol
Švarčanska
Mekušje
10. satnik Mihajlović Milić Selo 1643 1622 3265
Mostanje
Mrzlo Polje
Novo Brdo
Pavković Selo
Petrakovo Brdo
Prednji Zvečaj
Rakovac
Šeketino Brdo
Turanj
Udbinja
Vijenac
Zadnji Zvečaj
Zagrad
Zastanje
Bili Klanac
Brebornica
Budački
Burić Selo
Čatrnja
Donji Skrad
Dugi Dol
Dvorište
Gornji Budački
Gornji Skrad
Hrastovac
Jasnić Brdo
Budačka
satnik Keserov Potok

11. 1825 1644 3469
Badovinac Krnjak
Mala Crkovina
Mlakovac
Perić Selo
Podgorje
Ponorac
Rijeka
Suhodol
Trupinjak
Velika Crkovina
Vođević Brdo
Vojnović Brdo
Zagorje
568

Satnija Naselja
Bukovac
Dolinar
Donja Visočka
Donji Poloj
Gornja Visočka
Gornji Poloj
Klanac
Koranska Strana
Marlovačko Selo
Koransko Selo
Kurjevac
Kuzma
Polojska
Mala Kosa
12. satnik Car Miloševac 1655 1475 3130
Mrežnica
Novi Dol
Novo Selo
Orjevac
Perjasica
Podplaninsko Selo
Srednji Poloj
Stirkovac
Raletina
Rudenica
Točak
Tržić
Vrelo Zinojevac
Slunjska pukovnĳa imala je 317 naselja i 42 614 stanovnika, od toga 21 582 muške i
21 032 ženske osobe. Protezala se od Maljevca do Karlovca, u njezinu sastavu bilo je i
žumberačko okružje, a brojem naselja nadmašivala je sve ostale karlovačke pukovnĳe
zajedno. U Slunjskoj je pukovnĳi poslĳe ukinuta jedino Cerovačka i osnovana Vališka
satnĳa sa središtem u Vališ Selu (danas Cetingrad).
Komuniteti Senj i Karlobag nisu pripadali pukovnĳama nego su bili ustrojeni kao
posebne jedinice u sastavu Karlovačkoga generalata. Senj je bio slobodni kraljevski
grad i središte Senjske i Modruške ili Krbavske biskupĳe, a Karlobag lučki gradić
pod Velebitom s kapucinskim samostanom.19 Oba su komuniteta uglavnom bila
oslobođena vojne službe i rabote ili tlake, njihovi stanovnici bavili su se pretežno
obrtom i trgovinom, a komunitetima su upravljali gradski magistrati pod nadzorom
Glavnoga zapovjedništva u Zagrebu.
19
FRAS, Cjelovita topografija, 253-256.
569
Tablica 5. Komuniteti Senj i Karlobag 1802. godine

Stanovništvo
Komunitet
Muško Žensko Ukupno
Senj 1324 1420 2744
Karlobag 488 507 995
Prema analiziranom popisu, Karlovački generalat imao je 1802. dva komuniteta,

četiri pukovnĳe, 48 satnĳa, 609 naselja i 182 148 stanovnika, od toga 91 648 muških
i 90 500 ženskih osoba.20 Najviše stanovnika imala je Lička pukovnĳa, ali je gustoća
naseljenosti bila najveća u Slunjskoj pukovnĳi, koja je površinom bila najmanja.
Budući da se više ljudi rađalo nego umiralo, prevladavalo je mlado stanovništvo, a
muškaraca je bilo nešto više nego žena. Živeći u povojničenom agrarnom društvu i
apsolutističkoj državi, karlovački su krajišnici u isto vrĳeme bili seljaci i vojnici. Bavili
su se ekstenzivnom poljoprivredom, više stočarstvom nego ratarstvom, a samo u manjoj
mjeri obrtom, trgovinom i drugim djelatnostima. Živjeli su patrĳarhalnim životom
u proširenim obiteljima unutar razmjerno malih kućnih zadruga, koje su u prosjeku
imale po desetak članova. Privatne kuće u pretežno seoskim naseljima Karlovačkoga
generalata bile su većinom sirotinjske drvene prizemnice koje su se obično sastojale
samo od sobe i kuhinje s dimnjakom ili otvorenim ognjištem. Krajišnici su se hranili
pretežno kruhom, krumpirom i različitim kašama od žitarica, a ispovĳedali su gotovo
isključivo katoličku ili pravoslavnu vjeru.
Vojna je uprava gradila ceste i mostove, otvarala škole u pukovnĳskim i satnĳskim
središtima, organizirala poštansku službu i zdravstvenu skrb te provodila različite
druge mjere u skladu s vojnim potrebama, ali nĳe poticala neagrarne djelatnosti i
poduzetničke inicĳative u sredini u kojoj nĳe nedostajalo jedino “zdravog zraka i vrlo
oštre prirode koja stvara muževne i hrabre vojnike”, kako se 1777. izrazio svećenik
Vukasović.21 Zbog vojne službe u zemlji i izvan nje muškarci su često izbivali od kuće,
pa je sav teret proizvodnoga rada padao na žene, djecu i starce. Uglavnom nepismeni,
ljudi su imali od rođenja do smrti zadanu ulogu u društvu i malo su mogli učiniti da
je promĳene, iako se do elitnih položaja u vojnoj hĳerarhĳi moglo doći i prema zasluzi.
Prostorna pokretljivost ljudi, uključujući preseljavanja iz jedne satnĳe u drugu, ovisila
je o odobrenju pretpostavljenoga vojnog zapovjedništva. Žene su bile podčinjene
muškarcima, djeca ovisna o roditeljima ili starateljima, a narod privržen običajima koji
su se prenosili s koljena na koljeno.
20
Demian donosi da je Karlovački generalat 1802. imao 182 733 stanovnika, od toga 92 524 muške i 90 209
ženskih osoba (DEMIAN, Statistische Beschreibung, 40-41). Razlikuju se samo podaci za Ličku pukovnĳu,
koja je prema Demianu imala 49 024 stanovnika, od čega 25 395 muških i 23 629 ženskih osoba.
21
VUKASOVIĆ, Zemljopisni i povĳesni novi opis, 170.
570
Željko Holjevac
The Karlovac Generality in 1802: organisation, settlements and population
Summary
Based on a record that is kept in the War Archive (Kriegsarchiv) in Vienna, the author
presents the information on organization, selements and population of the Karlovac Generality,
the part of the Croatian and Slavonian Military Border which was integral part of the Habsburg
Monarchy. According to that record the Karlovac Generality had two communities (Senj and
Karlobag), four regiments (Lička, Otočka, Ogulinska and Slunjska), 48 companies (12 in each
regiment), 609 selements (the most in Slunjska regiment) and population of 182148. Based on
the document named Verzeichnis sämmtlicher Regimenter und Bataillons sowie Komunitäten mit
Seelenstand dated in 1802, in which can be found many information on the structure of regiments,
as well on the surnames of the officers, names of the selements in the particular companies, and
the names of male and female inhabitants, the author repeats so far known information but also
give new information on the Karlovac Generality, especially on its territorial organization in the
beginning of the 19th century.
Key words: Karlovac Generalate, 1802, regiments, companies, selements, population
571
Vlasta Švoger
Slobodni pojedinci u slobodnom narodu

Građanske i političke slobode i prava u hrvatskom
tisku sredinom 19. stoljeća
U radu se prikazuje kako je hrvatska politička elita okupljena oko liberalno

orĳentiranih novina koje su izlazile u Zagrebu na prĳelazu iz četrdesetih u pedesete
godine 19. stoljeća zagovarala uvođenje građanskih i političkih prava i sloboda.
Polazila je od premise da je rĳeč o prirodnim pravima čovjeka i nerazdvojivo je
povezivala slobodu pojedinaca i naroda. Građanske i političke slobode i prava
držala je preduvjetom za nesmetan i slobodan razvoj naroda, ali ih je smatrala
nedostatnima ako zakonom nisu bili zajamčeni sloboda i prava naroda.
Ključne rĳeči: građanske i političke slobode i prava, Hrvatska, sredina 19.
stoljeća, zagrebački liberalni listovi
Prosvjetiteljstvo 18. stoljeća snažno je utjecalo na modernu europsku i hrvatsku

političku kulturu. Ta se tvrdnja osobito odnosi na ideje o primatu prirodnoga prava
u odnosu na do tada dominantno povĳesno-državno pravo, o narodu kao ishodištu
državne vlasti, a slĳedom toga i o pravu naroda na pobunu protiv vlasti kojom nĳe
zadovoljan, zatim na načelo trodiobe vlasti te na ustavnost i parlamentarizam koji se
temelje na spomenutim idejama. Uz te ideje koje su se odnosile na državu, odnosno
narod kao zajednicu pojedinaca, osobito je bilo važno shvaćanje prosvjetitelja da se svi
ljudi rađaju jednaki. Pomicanjem težišta sa zajednice – države ili naroda – na pojedinca
ideja o jednakosti svih ljudi u kombinacĳi s prirodnim pravom postala je ishodištem
shvaćanja o prirodnim pravima čovjeka: pravu na život, slobodu, vlasništvo i traženje
sreće. Iz prirodnih prava kao neotuđivih i univerzalnih izvedena su sva ostala prava
čovjeka, a najvažnĳa među njima su politička i građanska prava i slobode. Američka
Deklaracĳa nezavisnosti iz 1776., službeni dokument u kojem su prvi put izrĳekom
navedena prirodna prava čovjeka, izravno ili neizravno ostvarila je snažan utjecaj
na sve kasnĳe kodifikacĳe političkih i građanskih prava, ponajprĳe preko utjecaja na
Francusku revolucĳu i revolucionarnu kodifikacĳu političkih i građanskih prava u
Deklaracĳi prava čovjeka i građanina iz 1789. godine. Glavna misao vodilja Francuske
573
revolucĳe – bratstvo, jednakost i sloboda – poput divovskoga je vala preplavila

europske zemlje, a nĳe zaobišla ni Hrvatsku.
U radu ću prikazati kako su se građanske i političke slobode i prava iznosili i
shvaćali u listovima Novine dalmatinsko-hèrvatsko-slavonske, Danica horvatska, slavonska i
dalmatinska / Danica ilirska, Agramer Zeitung, Saborske novine, Slavenski Jug, Südslawische
Zeitung i Jugoslavenske novine. Rĳeč je o listovima koji su izlazili u Zagrebu u godinama
prĳe odnosno nakon revolucionarne 1848./49., ali su nadrasli lokalni okvir i ostvarili
snažan utjecaj na javno mišljenje u hrvatskim zemljama. U tom su razdoblju njihova
uredništva zastupala ideje umjerenoga liberalizma i nastojala ih implementirati u
hrvatsku sredinu.1
Krilatica “sloboda, jednakost i bratinstvo” – nesumnjivo najutjecajnĳa politička
krilatica u 19. stoljeću – može se nazvati glavnim motom i polazištem spomenutih
zagrebačkih novina kad se na njihovim stranicama raspravljalo o tada aktualnim
političkim i društvenim pitanjima. Tu glavnu ideju Francuske revolucĳe hrvatska
politička elita okupljena oko tih liberalno orĳentiranih novina povezala je s idejama
prosvjetiteljskih mislilaca i učinila ih svojim temeljnim polazištem u zagovaranju
uvođenja građanskih i političkih prava i sloboda. Polazila je od premise da je rĳeč o
prirodnim pravima čovjeka, koja su neotuđiva, moralna i iznad zakona. Ona su pravo,
a ne čin vladareve milosti. Najčešće ih je nazivala “temeljnim pravima” (Grundrechte)
ili slobodarskim institucĳama Zapada, a iznimno su rĳetko nazivana građanskim
i političkim pravima. Pojam “temeljna prava” prvi je put na njemačkom govornom
području uporabljen 1848., a preko njemačke pravno-političke tradicĳe ušao je u
uporabu u hrvatskoj političkoj kulturi. Temeljna ljudska i građanska prava i slobode
u njemačkim su zemljama ustavom prvi put kodificirani 1848. godine. U ustavu
Njemačkoga Saveza, donesenom 20. prosinca 1848. u Frankfurtu na Majni, govori se
o “temeljnim pravima njemačkoga naroda” (die Grundrechte des deutschen Volkes), a
austrĳski ustav iz iste godine, tzv. Pillersdorfov ustav od 25. travnja 1848., spominje
“državljansko-građanska i politička prava državljana” (staatsbürgerliche und politische
Rechte der Staatseinwohner). Nacrt austrĳskoga ustava što ga je izradila Ustavotvorna
skupština u Kroměřížu krajem prosinca 1848. i početkom sĳečnja 1849. definira
“temeljna prava austrĳskoga naroda” (Grundrechte des Österreichischen Volkes). Taj
ustavni prĳedlog nikada nĳe usvojen jer je Ustavotvorna skupština rastjerana vojnom
silom i vladar je oktroirao ustav 4. ožujka 1849. godine. Austrĳski Oktroirani ustav
uopće ne spominje temeljna građanska prava i slobode, nego je katalog “političkih
prava” objavljen u obliku posebnog patenta, a “temeljna prava” spominju se tek dvĳe
godine poslĳe, u Silvestarskom patentu, kad su ukinuta.2
1
O tim listovima usp. Josip HORVAT, Povĳest novinstva Hrvatske 1771–1939., prir. Mirko Juraj Mataušić
(Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2003), 58-156; Vlasta ŠVOGER, Zagrebačko liberalno novinstvo
1848.–1852. i stvaranje moderne Hrvatske (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 2007).
2
Gerd KLEINHEYER, “Grundrechte, Menschen- und Bürgerrechte, Volksrechte”, u: Oo Brunner,
Werner Conze, Reinhart Koselleck (ur.), Geschichtliche Grundbegriffe, Historisches Lexikon zur politisch-
574
Vlasta Švoger ▪ Slobodni pojedinci u slobodnom narodu. Građanske i političke slobode...
Za sklop građanskih i političkih prava i sloboda osim spomenutih pojmova

“temeljna prava” i slobodarske institucĳe Zapada zagrebački je tisak na prĳelazu iz
četrdesetih u pedesete godine 19. stoljeća rabio i nazive: “prava gradjanska, javna i
narodna” (Novine dalmatinsko-hèrvatsko-slavonske); “slobodne inštitucie, koje su kod
inih slobodnih narodah za spasonosne nadjene” (Saborske novine); “prava čovječja i
gradjanska” (Slavenski Jug); “zapadne političke idee” (Slavenski Jug); “slobode i prava”
(Slavenski Jug); “Märzerrungenscha en” (Südslawische Zeitung).
Za ilustracĳu sadržaja pojma Grundrechte, koji je sredinom 19. stoljeća bio uobičajen
na njemačkom govornom području i u istom se razdoblju često rabio i u Hrvatskoj, a pod
kojim su se podrazumĳevala građanska prava i slobode, donosim njegovu definicĳu
koju je 1849. formulirao njemački povjesničar Theodor Mommsen. Temeljnim pravima
smatraju se prava nužna za utemeljenje slobodne egzistencĳe svakog pojedinog
građanina i za procvat različitih zajednica.3
U zagrebačkim listovima kojima se bavi ovaj rad ne specificira se sasvim precizno što
se podrazumĳeva pod temeljnim pravima, odnosno građanskim pravima i slobodama.
U ta prava i slobode najčešće se ubrajaju osobna sloboda i sloboda vlasništva, sloboda
mišljenja i izražavanja misli u usmenom i pismenom obliku, sloboda tiska, sloboda
učenja i poučavanja, sloboda okupljanja i udruživanja4, jednakost pred zakonom,
vjerska i nacionalna ravnopravnost, pravo njegovanja vlastitoga jezika i narodnosti,
odnosno izgradnje i očuvanja vlastitoga identiteta, osobna sigurnost i sigurnost
vlasništva te samouprava općina. Zanimljivo je da se sva ta prava i slobode ni u
jednom od listova ne spominju sustavno u istom članku, nego se o pojedinima od njih
govori u različitim člancima. Ponekad se općenito nazivaju ožujskim dostignućima
(Märzerrungenschaen) ili slobodarskim institucĳama koje su se na Zapadu pokazale
polugama slobodne države, ili se na temelju sadržaja, stila i argumentacĳe u različitim
člancima može posredno zaključiti da ih uredništvo zagovara. Tako je primjerice
povodom proglašenja Oktroiranoga ustava u Hrvatskoj anonimni autor u Südslawische
Zeitungu ustvrdio da ne mogu postojati stabilne političke institucĳe ako nisu zajamčena
građanska prava i slobode te je izrazio mišljenje da bi Hrvati trebali zatražiti da se
i u Hrvatskoj proglase tzv. Grundrechte, čime je zapravo mislio na katalog političkih
prava proglašen posebnim patentom od 7. ožujka 1849. godine. O važnosti koju je krug
okupljen oko tih listova pridavao ulozi građanskih prava i sloboda u razvitku političke
kulture i građanskoga društva posredno svjedoči i činjenica da su neke novine objavile
popis građanskih prava i sloboda formuliran u nacrtu austrĳskoga ustava potkraj
1848., zatim patent o političkim pravima austrĳskih državljana objavljen 7. ožujka 1849.
sozialen Sprache in Deutschland 2 (Stugart: Kle-Coa, 1975, 1992), 1047-1082, ovdje se referiram na str.
1047 i 1079.
3
Prema: KLEINHEYER, “Grundrechte”, 1078.
4
O zakonskom reguliranju prava na javno okupljanje i njemu komplementarnih prava udruživanja i prava
peticĳe u hrvatskom zakonodavstvu druge polovine 19. stoljeća usp. Dalibor ČEPULO, Prava građana
i moderne institucĳe. Europska i hrvatska pravna tradicĳa (Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
2003), 110-131.
575
te govor češkoga zastupnika u parlamentu Ladislava Riegera u raspravi o temeljnim

pravima, koji je stavio naglasak na suverenost naroda.5 U prvom uvodniku prvoga
broja novopokrenutog lista Saborske novine urednici Eduard (Slavoljub) Vrbančić i
Nikola Krestić, izlažući program lista, kao njegov sastavni dio istaknuli su zalaganje
za uvođenje građanskih i političkih prava i sloboda: “Věrujemo u svemogući duh věka
našega, i zato će mo se boriti za sva ona mněnja, koja će ju tamo směrati, da se na temelju
jednakosti, slobode i bratinstva osnuju družtvena i politična otnošenja domovine naše.
Izpovědamo, da je dèržavni organizam zemaljah naših gnjio i trul, i da trěba životvorne
snage, da se okrěpi i učvèrsti, zato će mo se boriti za sve one slobodne inštitucie, koje su
kod inih slobodnih narodah za spasonosne nadjene. Věrujemo u neograničenu slobodu
tiska, pravo sdruženja, pravo sebe sama vladanja (selfgovernment), kao u jedite poluge
slobode dèržavne. Izpovědamo, da će mo se za ova višestavljenja načela boriti, i sva
moguća učiniti, da ona mejdan odèrže, na věke věkovah.”6
Bez obzira na činjenicu da građanska politička prava i slobode nisu sustavno i
cjelovito izneseni u jednom članku ni u jednom od listova koji su tema ovoga rada,
neosporno je da je dio hrvatske javnosti okupljen oko tih listova građanske slobode
i prava smatrao temeljem slobodnoga i pravednoga društva i napretka na svim
područjima života.
Dio hrvatske javnosti okupljen oko zagrebačkih novina, možemo ga nazvati aktivnom
javnosti (Vesna Lamza-Posavec)7 ili akterima (Walter Lippmann),8 nerazdvojivo je
povezivao slobodu pojedinaca i naroda, odnosno individualna i kolektivna prava i
slobode. Zakonom zajamčene građanske i političke slobode i prava aktivna je javnost u
hrvatskim zemljama držala preduvjetom za nesmetan i slobodan razvoj naroda, ali ih je
smatrala nedostatnima ako zakonom nisu bili zajamčeni sloboda i prava naroda.9 Ideja
5
Usp. “Grundrechte (Constitution) der östr. Staatsbürger”, Südslawische Zeitung (dalje: SZ), 1 (1849), 1
(3. 1. 1849.) i 3 (8. 1. 1849.); patent o uvođenju političkih prava u austrĳskim zemljama koje su imale
predstavnike u parlamentu u Kroměřížu, SZ, 1 (1849), 29 (9. 3. 1849.); uvodnik, SZ, 1 (1849), 89 (7.
7. 1849.); “Unsere Lage”, SZ, 1 (1849), 146 (15. 9. 1849.). Riegerov govor u parlamentu objavljen je u
nekoliko nastavaka: “U Zagrebu 26. Siečnja”, Slavenski Jug (dalje: SJ), 2 (1849), 12 (27. 1. 1849.); “Riegerov
govor o souverenstvu naroda”, SJ, 2 (1849), 13 (30. 1. 1849.), 14 (1. 2. 1849.), 15 (3. 2. 1849.) i 16 (6. 2. 1849.).
Građanska prava i slobode u listovima kojima se bavi ovaj rad razmjerno su cjelovito formulirani u samo
četiri članka: “Věroizpovědanje”, Saborske novine (dalje: SN), 1 (1848), 1 (6. 6. 1848.); “Was ist eigentlich
die Konstitution?”, SZ, 2 (1850), 214 (18. 9. 1850.) i 215 (19. 9. 1850.); “Obćine. I.”, Jugoslavenske novine
(dalje: JN), 1 (1850), 105 (12. 8. 1850.).
6
“Věroizpovědanje”, SN, 1 (1848), 1 (6. 6. 1848.).
7
Pojam “aktivna javnost” odnosi se na ograničenu skupinu politički aktivnih pojedinaca, a neki autori
nazivaju je elitom. Vesna LAMZA-POSAVEC, Javno mnĳenje: teorĳe i istraživanje (Zagreb: Alinea, 1995), 23.
8
Walter LIPPMANN, Javno mnĳenje (Zagreb: Naprĳed, 1995).
9
Sredinom 1849., jačanjem proturevolucionarnih snaga u Habsburškoj Monarhĳi, u hrvatskom su se tisku
pojavili i disonantni tonovi u pogledu zagovaranja građanskih prava i sloboda. U Gajevim Narodnim
novinama, koje su daleko od očĳu javnosti u to vrĳeme postale poluslužbeno glasilo austrĳske vlade,
pojavila se teza da su “institucĳe Zapada” opasnost za razvoj nacĳe u hrvatskom patrĳarhalnom društvu.
Anonimni autor u Südslawische Zeitungu, vjerojatno urednik Josip Praus, argumentirano je odbacio tu
tezu i upitao: “Ta što je nacionalnost bez slobode? Kako se nacĳa bez slobodarskih institucĳa, za koje
zahvaljujemo Zapadu, može odgojiti za slobodu, kako inače može postati sposobna donositi vlastite
odluke i zrela?” Uvodnik bez naslova, SZ, 1 (1849), 89 (7. 7. 1849.).
576
o slobodnom pojedincu kao temelju društva prenesena je na narode i pritom je težište

stavljeno na zaštitu prava i sloboda naroda kao kolektiva sastavljena od slobodnih i
pravno jednakih pojedinaca. Dvojbu o prvenstvu individualnih u odnosu na kolektivna
prava i slobode ili o obrnutom slĳedu u interpretacĳi nositelja građanskih i političkih
prava hrvatski su liberali okupljeni oko zagrebačkih listova rĳešili prema njemačkom
uzoru – ideji pravne države. U toj je koncepcĳi osnovni interes države zaštita i razvoj
zajednice, a ne pojedinaca. Država je tek relativno ograničena subjektivnim javnim
pravima građana, koja su usmjerena prema zadovoljavanju pojedinačnih interesa
građana, a osnovni je interes države zaštita i razvoj zajednice, a ne pojedinaca. Prava
građana nisu pretpostavljena državi nego proizlaze iz nje i zato je jedna od najvažnĳih
funkcĳa države zakonska i stvarna zaštita građanskih i političkih prava pojedinaca.10
Uredništvo i suradnici zagrebačkih liberalnih listova na prĳelazu iz četrdesetih u
pedesete godine 19. stoljeća prihvaćali su ideje Francuske revolucĳe o jednakosti, slobodi
i bratstvu među pojedincima i narodima. Međutim, bili su svjesni da u stvarnosti svi
ljudi nisu doista bili jednaki. Priznavali su postojanje određenih (urođenih) razlika među
ljudima i nisu se zalagali za ostvarenje potpune jednakosti među njima, nego zahtjev
za jednakost svih članova društva koji su iznosili treba interpretirati kao zalaganje za
postupno ukidanje staleških i drugih društvenih privilegĳa te za izjednačivanje pred
zakonom i u plaćanju poreza. Slĳedom toga u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća ne treba
tražiti demokratske ideje o uvođenju općega prava glasa za muškarce. Premda su se
hrvatski liberali zalagali za proširenje prava glasa, ponajprĳe na obrazovano građanstvo,
samo su rĳetki pojedinci zagovarali znatnĳe proširenje prava glasa na šire društvene
slojeve (Mĳat Stojanović i Gustav Dollhopf u Slavenskom Jugu).11 Razlog tomu treba
tražiti u strahu umjerenih liberalnih krugova od velikoga manipulativnog potencĳala u
neobrazovanim nižim društvenim slojevima.12 Krug okupljen oko zagrebačkih listova
10
Oblikovanje ideje pravne države u njemačkoj političko-pravnoj teorĳi i literaturi prikazuje ČEPULO,
Prava građana, 31-36. Ideju pravne države kao podlogu za zakonsko reguliranje prava i sloboda građana
te drugih modernih ustavno-pravnih institucĳa u Hrvatskoj u drugoj polovini 19. stoljeća prihvatili su
hrvatski narodnjaci. O zakonskom uređenju prava građana i modernih pravnih institucĳa u Hrvatskoj
od 1848. do 1918. u usporedbi s odgovarajućom zakonskom regulativom (zapadno)europskih zemalja
usp. ČEPULO, Prava građana, 37-180.
11
Za znatnĳe proširenje izbornoga prava na šire društvene slojeve založili su se Gustav Dollhopf i Mĳat
Stojanović u tekstovima objavljenima u Slavenskom Jugu, ali njihova stajališta nĳe dĳelilo uredništvo
toga lista ni uredništva ostalih listova, djelomice zbog svojega intelektualističkog pristupa (ti su listovi
ponajprĳe bili namĳenjeni obrazovanim društvenim slojevima), vlastite liberalne, a ne radikalno-
demokratske orĳentacĳe, a zacĳelo i zbog straha od moguće manipulacĳe nepismenim seljačkim masama
od strane njihovih političkih protivnika. Usp. Gustav DOLLHOPF, “Narodnost i Demokracia”, SJ, 1
(1848), 16 (10. 9. 1848.); M. STOJANOVIĆ, “O strankah o dèržavi i o pravu izbora starešinah”, SJ, 2 (1849),
46 (19. 4. 1849.).
12
Iako su (umjereni) liberali na temelju prirodnoga prava načelno svima priznavali jednaka prava, njihovo
uživanje uvjetovali su posjedovanjem imetka ili naobrazbe. Nisu podržavali uvođenje općega prava glasa
zbog velike mogućnosti manipuliranja slabo obrazovanim ili nepismenim nižim društvenim slojevima.
Usp. “Liberalizam”, u: Ivan Prpić, Žarko Puhovski, Maja Uzelac (ur.), Leksikon temeljnih pojmova politike.
Abeceda demokracĳe (Zagreb: Školska knjiga, 1990), 29-33; Iskra IVELJIĆ, Pokušaji modernizacĳe u civilnoj
Hrvatskoj i Slavonĳi od 1848. do 1850. godine, magistarski rad (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
1992), 136-139.
577
u međunarodnim se odnosima zalagao za ostvarenje jednakosti, slobode, bratstva i

ravnopravnosti naroda te slogu i mirno rješavanje sukoba, a podržavao je i ideju općega
mira među narodima, premda svjestan brojnih zapreka koje stoje na putu ostvarenja
te ideje.13
Spomenuti je krug i u religĳi zagovarao uvođenje vjerskih sloboda. To se prĳe svega
očitovalo u zalaganju za ostvarenje vjerske ravnopravnosti14 i slobode privatnoga
i javnoga prakticiranja vjere za pripadnike svih vjerskih zajednica u Austrĳi. U tom
kontekstu osobito treba napomenuti zalaganje za dodjeljivanje građanskih i političkih
prava Židovima, uključujući pravo na slobodno prakticiranje vjere.15 Zalagao se
za provođenje modernomu dobu primjerenih reformi unutar Katoličke crkve, tj.
zagovarao je ideje koje se obično nazivaju liberalnim katolicizmom,16 oštro se protivio
privilegiranomu položaju Katoličke crkve u Austrĳi, usprotivio se apsolutnoj vlasti
hĳerarhĳe nad nižim svećenstvom i jačanju njezina utjecaja na školstvo.17
13
“Věroizpovědanje”, SN, 1 (1848), 1 (6. 6. 1848.); Jelačićev govor u Saboru, SN, 1 (1848), 2 (7. 6.
1848.); “Bratinstvo”, SN, 1 (1848), 12 (4. 7. 1848.), 13 (10. 7. 1848.), 14 (18. 7. 1848.); “Zur nationalen
Gleichberechtigungsfrage”, SZ, 1 (1849), 214 (5. 12. 1849.); “Pogled na europejske dogadjaje god. 1848.”,
SJ, 1 (1848), 1 (6. 8. 1848.); SJ, 2 (1849), 3 (6. 1. 1849.); Ognj. OSTROŽINSKI, “Rieč Diplomatom priašnjim i
sadašnjim”, SJ, 1 (1848), 5 (16. 8. 1848.); [Avelin Ćepulić], “Iz Hrelin-grada 21. svib.”, JN, 1 (1850), 44 (31.
5. 1850.); [Avelin Ćepulić], “Iz Hrelin-grada 22. svib.”, JN, 1 (1850), 59 (18. 6. 1850.); [Avelin Ćepulić], “Iz
Hrelin-grada”, JN, 1 (1850), 74 (6. 7. 1850.); “Od Zile”, JN, 1 (1850), 81 (15. 7. 1850.); “Congress prĳateljah
mira”, JN, 1 (1850), 126 (7. 9. 1850.); [Avelin Ćepulić], “Iz Hrelin-grada”, JN, 1 (1850), 142 (26. 9. 1850.).
14
O zakonskom definiranju načela jednakopravnosti vjera u Hrvatskoj nakon 1848. usp. ČEPULO, Prava
građana, 160-180. Zalaganje za vjersku ravnopravnost kao jedan od preduvjeta za ostvarenje ustavne
Austrĳe najeksplicitnĳe je izraženo u dva članka objavljena u Südslawische Zeitungu: sr, “Klagenfurt,
den 5. Juni 1850.”, SZ, 2 (1850), 131 (10. 6. 1850.); A[ndrej]. E[inspieler]., “Der national- und religiös-
indiferente Staat”, SZ, 2 (1850), 120 (27. 5. 1850.) i 121 (28. 5. 1850.).
15
“Věroizpovědanje”, SN, 1 (1848), 1 (6. 6. 1848.); “Bratinstvo”, SN, 1 (1848), 12 (4. 7. 1848.), 13 (10. 7. 1848.),
14 (18. 7. 1848.); “Zagreb 27. ožujka”, Novine dalmatinsko-hèrvatsko-slavonske (dalje: NDHS), 14 (1848),
27 (29. 3. 1848.); “Agram. 28. März”, Agramer Zeitung (dalje: AZ), 23 (1848), 31 (28. 3. 1848.); “Offenes
Sendeschreiben an die Israeliten Kroatiens, insbesondere der Gemeinde zu Warasdin”, AZ, 23 (1848), 51
(13. 5. 1848.); SJ, 2 (1849), 32 (15. 3. 1849.); A. T. B. [Andrĳa Torkvat Brlić], “Iz Zagreba”, SJ, 3 (1850), 20
(24. 1. 1850.).
16
Jedan iz kola mladih svetjenikah, “Iz Zagreba”, NDHS, 14 (1848), 39 (25. 4. 1848.); B[ogoslav].
Š[ulek]., “Cèrkva i naša doba”, NDHS, 14 (1848), 88 (17. 8. 1848.); [Adolfo Weber Tkalčević], “Robstvo
duhovnikah”, NDHS, 14 (1848), 64 (22. 6. 1848.); [Adolfo Weber Tkalčević], “Odgovor na dvanaest lažih
opovèrgnjenih”, NDHS, 14 (1848), 90 (22. 8. 1848.), 91 (25. 8. 1848.). O liberalnom katolicizmu u Hrvatskoj
sredinom 19. stoljeća opširnĳe vidi u: Mirko Juraj MATAUŠIĆ, “Odnos Katoličke crkve prema novim
idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848–1900.”, Bogoslovska smotra LV/1-2 (1985), 196-215; Iskra
IVELJIĆ, “Katolička crkva i civilno društvo u Hrvatskoj 1848. godine”, Časopis za suvremenu povĳest
(dalje: ČSP) 25/2-3 (1993), 19-42; Vlasta ŠVOGER, “Liberalni katolicizam u Hrvatskoj i Strossmayer”,
Zbornik 7. i 8. Strossmayerovih dana (Đakovo: Grad Đakovo, 2011), 77-123.
17
SJ, 2 (1849), 23 (22. 2. 1849.) i 26 (1. 3. 1849.); SZ, 2 (1850), 40 (18. 2. 1850.); A., “Die geistlichen Gerichte”,
SZ, 2 (1850), 102 (3. 5. 1850.); “Die Kirchenfrage”, SZ, 2 (1850), 101 (2. 5. 1850.); “Die Kirchenfrage”, SZ,
2 (1850), 104 (6. 5. 1850.); “Stimmen über die neuesten Regierungsordonanzen in Angelegenheit der
katholischen Kirche”, SZ, 2 (1850), 106 (8. 5. 1850.); [Imbro Ignjatĳević Tkalac], “Politische Rundschau.
III.”, SZ, 1 (1849), 109 (31. 7. 1849.).
578
Od građanskih prava i sloboda hrvatski liberalni tisak sredinom 19. stoljeća

najdetaljnĳe je analizirao slobodu tiska.18 To je razumljivo u okolnostima postojanja
svojevrsnoga pravnog vakuuma nakon ukidanja (preventivne) cenzure i potrebe
zakonskoga reguliranja novonastalog stanja.19 Većina hrvatskih liberalnih publicista
u zagrebačkim listovima zagovarala je slobodu tiska i njezino zakonsko reguliranje
kao preduvjet za osiguranje institucĳa građanskoga društva – građanskih i političkih
prava i sloboda, ustavnosti i parlamentarizma. Sloboda tiska redovito se povezivala
sa slobodom mišljenja, govora i pisanog izražavanja misli i te su se slobode ubrzo
uklopile u sadržaj pojma sloboda tiska, pa su se rĳetko posebno spominjale. Sloboda
tiska povezivala se s načelom javnosti, odnosno fenomenom javnoga mišljenja, koji
su se interpretirali kao zaštitnici liberalnih ustavnih institucĳa i jamci protiv njihovih
zloporaba od strane pojedinaca i državnih organa u smislu narušavanja građanskih i
političkih prava pojedinaca i naroda.20 U tom se kontekstu osobito isticala interpretacĳa
fenomena javnosti u značenju providnosti rada državnih organa – današnjim rječnikom
rečeno transparentnosti – što se smatralo osnovnim preduvjetom za svrhovito i
učinkovito djelovanje državnih organa i drugih društvenih institucĳa.
Sloboda tiska i s njom povezan fenomen javnosti najcjelovitĳe su obrađeni u nizu
od nekoliko članaka u Gajevoj Danici. Nepoznati je autor u dva članka objavljena
u nekoliko uzastopnih brojeva Danice horvatske, slavonske i dalmatinske sustavno i
argumentirano analizirao funkcĳu javnosti, odnosno javnoga mišljenja u političkom
i društvenom životu te slobodu tiska sa svim njezinim pozitivnim i negativnim
aspektima. Autor je očigledno dobro poznavao tada aktualne interpretacĳe slobode
tiska u njemačkim zemljama i Francuskoj jer je vlastita stajališta argumentirao, među
ostalim, i pozivajući se na relevantne francuske i njemačke autore. U svojem je članku
donio i opširne citate iz njihovih djela. Polazna mu je premisa bila da je sloboda tiska
usko povezana sa slobodom mišljenja i izražavanja misli, a te su slobode dio korpusa
neprenosivih i neotuđivih prirodnih prava čovjeka kao pojedinca i člana zajednice.
U tekstu je iznio argumente pro et contra slobode tiska. Analizirao je argumente koje
iznose protivnici slobode tiska u pogledu mogućnosti zlorabljenja tiska, ali ih je
18
Zakonsko reguliranje slobode tiska i s njom povezanih sloboda mišljenja i govora u Hrvatskoj te
porotnoga suđenja u drugoj polovini 19. stoljeća analizira ČEPULO, Prava građana, 131-159.
19
Zahtjev za slobodu tiska u početku je podrazumĳevao ukidanje cenzure i režima privilegĳa, odnosno
ukidanje upravne dozvole za izdavanje tiskovina te uvođenje načelno slobodnoga izdavanja različitih
tiskovina uz ispunjavanje određenih kriterĳa. To je značilo zamjenjivanje preventivnoga nadzora
– cenzure – nadzorom a posteriori u sudskom postupku prema unaprĳed propisanim kriterĳima
odgovornosti. Ubrzo je takvo shvaćanje prošireno, pa se pod slobodom tiska podrazumĳevalo pravo
slobodnoga izražavanja vlastitih misli preko tiska bez prethodnoga odobrenja vlasti te kaznenopravnu
odgovornost pred nadležnim sudom u slučaju kršenja zakona. ČEPULO, Prava građana, 131.
20
O tome kako je krug oko tih listova interpretirao i shvaćao ulogu tiska i javnoga mišljenja usp. Vlasta
ŠVOGER, “Zagrebačko liberalno novinstvo o slobodi tiska i društvenoj ulozi novina od izbĳanja revolucĳe
1848. do uvođenja neoapsolutizma 1851. godine”, Povĳesni prilozi 30 (2006), 204-223. O shvaćanju javnosti
u revolucionarnom razdoblju sredinom 19. stoljeća u Hrvatskoj usp. i Petar KORUNIĆ, “Osnovice
građanskog društva u Hrvatskoj za revolucĳe 1848/49. godine”, Radovi Zavoda za hrvatsku povĳest 32-33
(2001), 69-104, osobito 96-99.
579
argumentirano odbacio ustvrdivši da su koristi od slobode tiska neusporedivo veće

od potencĳalne opasnosti njegova zlorabljenja. Zaključio je da je sloboda tiska jedan
od temelja ustavnih država. Ona je nezamjenjiva u prosvjećivanju naroda i njegovu
uzdizanju na političkom, kulturnom i gospodarskom području, važno je sredstvo
borbe protiv nekvalitetnih zakona i različitih zloporaba od strane državnih službenika
te jedino sredstvo uz pomoć kojega vlada može saznati pravo raspoloženje i potrebe
naroda. Zbog toga se autor založio za potpunu slobodu tiska, odnosno usprotivio
se njezinu ograničavanju posebnim tiskovnim zakonima ili cenzurom i izjasnio se
za reguliranje tiskovnih prĳestupa građanskim i kaznenim zakonima. Također je
upozorio na javnost i usmenost sudskoga postupka i porotu kao važne elemente u
sudbenom postupanju pri tiskarskim prĳestupima, jer jedino takav sudski postupak,
prema njegovu mišljenju, ne ugrožava slobodu tiska.21 Spomenuti je anonimni autor u
članku rabio liberalnu argumentacĳu slobode tiska u koncepcĳskom pogledu, zatim u
međusobnoj komunikacĳi vladara / vladajućih krugova na jednoj i naroda na drugoj
strani te na području zakonske i sudske zaštite slobode tiska.
Zacĳelo isti anonimni autor, sudeći po stilu pisanja i liberalnoj argumentacĳi,
povezao je slobodu tiska te s njom povezane slobode mišljenja i javnoga izražavanja
misli s fenomenom javnosti i nazvao ih najvažnĳim temeljima ustavnih država.
Argumentirano je odbacio zamjerke protivnika javnosti i upozorio na višestruku
korist realizacĳe načela javnosti na svim područjima života društvene i državne
zajednice. Javnost je interpretirao kao javno mišljenje te kao glavno načelo na kojem
se mora zasnivati proces funkcioniranja svih trĳu glavnih segmenata državne vlasti –
zakonodavne, izvršne i sudske – a u tom bismo kontekstu taj pojam mogli poistovjetiti
s nama suvremenim pojmom “transparentnost”.22
Krug okupljen oko zagrebačkih liberalnih listova držao je da je prirodno pravo
pojedinca i naroda izraziti svoje mišljenje usmeno i pismeno, dakle i u novinama.
Slobodu tiska smatrao je neotuđivim pravom naroda, a većina autora članaka
navedenih u bilješci zalagala se za neograničenu slobodu tiska. Međutim, bilo je i
drukčĳih mišljenja. Urednik Slavenskoga Juga Dragutin Kušlan u komentaru uz članak
Ferdinanda Žerjavića u br. 63 izrazio je mišljenje da u građanskom društvu ne može
postojati neograničena sloboda tiska, jednako kao što ne postoji neograničena sloboda
pojedinca, jer je ograničena slobodom drugih ljudi. U članku napisanom neposredno
prĳe objavljivanja Jelačićeva tiskovnoga zakona (početkom svibnja 1849.) Kušlan je
ponovio to mišljenje, ali se usprotivio donošenju posebnoga tiskovnog zakona jer je
smatrao da je sloboda tiska regulirana građanskim i kaznenim zakonima. Posebni
tiskovni zakoni, prema njegovu mišljenju, zapravo ograničavaju slobodu tiska i pod
21
“Sloboda štampe”, Danica horvatska, slavonska i dalmatinska (dalje: DHSD), 14 (1848), 44 (28. 10. 1848.), 45
(4. 11. 1848.), 46 (11. 11. 1848.), 47 (18. 11. 1848.).
22
“Javnost”, DHSD, 14 (1848), 49 (2. 12. 1848.), 50 (9. 12. 1848.), 51 (16. 12. 1848.), 52 (23. 12. 1848.), 53 (30.
12. 1848.). O javnosti i slobodi tiska kao temeljima građanskoga društva pisao je KORUNIĆ, “Osnovice
građanskog društva”, 69-104.
580
novim imenom ponovno uvode cenzuru. Zato se založio za ukidanje svih posebnih
zakona o tisku. Anonimni autor u “Političkim iskricama” također je zagovarao
reguliranje slobode tiska građanskim i kaznenim zakonima. Bogoslav Šulek,
urednik Novina dalmatinsko-hèrvatsko-slavonskih, založio se za zakonom reguliranu
slobodu tiska, ali se usprotivio donošenju posebnog zakona o tisku u proljeće 1849.
u Hrvatskoj jer, prema njegovu mišljenju, još nisu bili stvoreni potrebni preduvjeti
za to. Tiskovne prĳestupe privremeno bi trebalo regulirati postojećim građanskim i
kaznenim zakonima, koje bi trebalo poboljšati. Tek nakon revizĳe spomenutih zakona
i reorganizacĳe sudstva na načelima potpune neovisnosti i javnosti te poboljšanja
kvalitete osnovnoga obrazovanja, uređenja općina i sl. mogao bi se donĳeti kvalitetni
trajni zakon o tisku. Jedini zagrebački list koji se u proljeće 1849. izjasnio za donošenje
posebnoga tiskovnog zakona bio je Agramer Zeitung. U njemu su donošenje tiskovnoga
zakona opravdavali potrebom discipliniranja radikalnoga zagrebačkog tiska,23 a takav
zakon “će istovremeno služiti kao štit i oružje protiv” samovolje odozgo i odozdo.
Uredništva Südslawische Zeitunga i Jugoslavenskih novina tĳekom 1850. zalagala su se za
donošenje kvalitetnog zakona o tisku, koji će prekinuti sa samovoljom u postupcima
službenih organa prema tisku, a to se stajalište nesumnjivo može pripisati pogoršanju
političkih okolnosti i uvjeta djelovanja tiska u Habsburškoj Monarhĳi i Hrvatskoj te
neprimjenjivanju Jelačićeva tiskovnoga zakona (osim odredaba o kaucĳi).24
Iako je hrvatska liberalna elita okupljena oko zagrebačkih listova sredinom 19.
stoljeća priznavala da sloboda tiska potencĳalno ima i negativnu stranu, odnosno da se
može i zlorabiti, različiti su autori težište stavljali na njezine pozitivne učinke. Isticali
su veoma važnu ulogu slobode tiska u prosvjećivanju naroda, razvoju i učvršćivanju
demokratskih modela ponašanja u društvu i prihvaćanju novih institucĳa. Sloboda tiska
i osuda javnoga mišljenja izrĳekom su se isticale kao najučinkovitĳe sredstvo obrane
protiv neodgovarajućih zakona te zloporaba položaja i ovlasti u različitim segmentima
državne uprave. Sloboda tiska prema njihovu je mišljenju jedino sredstvo kojim
se može stvoriti i očuvati odnos povjerenja između vlade i naroda, a slobodni tisak
može u pojedinaca potaknuti ljubav prema domovini i realizacĳu svih drugih ljudskih
23
Konzervativno orĳentirani politički krugovi u Monarhĳi i Hrvatskoj tako su okarakterizirali pisanje
Slavenskoga Juga i Südslawische Zeitunga.
24
A. Z., “Niekoliko riečih o namienjenom nam štamparskom zakonu”, SJ, 1 (1848), 61 (23. 12. 1848.); F.
ŽERJAVIĆ, “Niekoliko riečih o slobodi štampe”, SJ, 1 (1848), 63 (30. 12. 1848.); Poziv na pretplatu na
Südslawische Zeitung od 14. 12. 1848., Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, Zbirka rukopisa i starih
knjiga, R VII.-2º-6; [Avelin Ćepulić], “Iz Hrelin-grada 22. svib.”, JN, 1 (1850), 50 (7. 6. 1850.); uvodnik, JN,
1 (1850), 186 (18. 11. 1850.); “U Zagrebu 22. svibnja”, SJ, 2 (1849), 61 (24. 5. 1849.); A. Z., “Političke iskrice”,
SJ, 1 (1848), 58 (16. 12. 1848.); B[ogoslav]. Š[ulek]., “Najprěčji zakoni”, NDHS, 15 (1849), 56 (10. 5. 1849.);
“Das Preßgesetz”, AZ, 24 (1849), 54 (5. 5. 1849.); Stephan MOYSES, “Agram, 13. Mai”, AZ, 24 (1849), 58
(12. 5. 1849.); “Iz Zagreba”, JN, 1 (1850), 136 (19. 9. 1850.) i uvodnik, SZ, 2 (1850), 33 (9. 2. 1850.). Tiskovni
zakon iz 1849. i s njim povezane zakone o sudskom postupku u tiskovnim prĳestupima donosi Tomislav
MARKUS, “Dokumenti o hrvatskom pokretu iz 1849. godine”, ČSP, 30/3 (1998), 577-595.
581
i građanskih kvaliteta. Isticalo se također da tisak demantĳima i argumentiranom

raspravom može najbolje ublažiti rane koje je sam zadao pojedincima ili ustanovama.25
Kao ilustracĳu tumačenja uloge i važnosti građanskih prava i sloboda u hrvatskom
liberalnom tisku sredinom 19. stoljeća citirat ću rĳeči Dragutina Kušlana, urednika
Slavenskoga Juga: “Kada su se narodi pomalo počeli osvješćivati i skidati okove u koje
ih sapeše pojedini ljudi sa družbom dvorjanika svojĳeh, jedino svoje osobne koristi
radi, onda su se sve pomalo uvadjala prava čovječja i gradjanska, koja idu čovjeku po
naravi, kao što su: sloboda mnjenja i vjerozakona, sloboda govora, štampe,
trgovine, zanata i naučanja, sloboda osobe i imetka i.t.d. Ali vladari, imajući
još ponešto sile u rukuh podkrĳepljeni koje aristokraciom, koje vojničkom silom, otimali
su se koliko moguće za vlast dojakošnju i što su godj davali slobode narodom, to je
išlo sve kap po kap i više s nevolje no s dobre volje. Zato i nĳesu oni izprva narodom
rado davali do jedino onakove slobode, kojima se je nekako osigurala sloboda osobe i
imetka.”26
Liberalno orĳentirani krug okupljen oko listova koji su tema ovoga rada zagovarao
je poštovanje građanskih i političkih prava i sloboda pojedinaca, ali i druge elemente
građanskoga društva.27 Na temelju narodne suverenosti te jednakosti, slobode, bratstva
i ravnopravnosti naroda zalagao se za ostvarenje ustavne monarhĳe na dvĳe razine:
na razini samostalne, teritorĳalno ujedinjene Trojedne Kraljevine te na razini (kon)
federalno preuređene Monarhĳe u saveznu državnu zajednicu ravnopravnih političkih
jedinica utemeljenih na jezično-etničkom načelu. U sklopu ustavne monarhĳe krug oko
tih listova zagovarao je parlamentarizam, trodiobu vlasti s mehanizmima međusobne
kontrole tih trĳu segmenata državne vlasti, višestranački sustav i slobodne izbore,
ali, kako je rečeno, uglavnom se nĳe zalagao za znatnĳe proširenje izbornoga prava.
Zalagao se također za donošenje kvalitetne i novim društvenim i političkim odnosima
primjerene zakonske regulative, za poštovanje zakona i pravnu državu, javnost i
usmenost sudskoga postupka, uvođenje porote kao jamstva za pošteno i nepristrano
suđenje u kaznenim i tiskovnim parnicama, jednakost pred zakonom i ostvarenje
pravde za sve građane.28 Preduvjetima za ostvarivanje ustavne monarhĳe u praksi
25
ŽERJAVIĆ, “Niekoliko riečih o slobodi štampe”; “Od Drave 18. lip.”, JN, 1 (1850), 71 (3. 7. 1850.); “Iz
Pariza 9. sèrp.”, JN, 1 (1850), 84 (18. 7. 1850.).
26
[Dragutin (Dragojlo) Kušlan], “U Zagrebu 22. svibnja.”, SJ, 2 (1849), 61 (24. 5. 1849.).
27
Dosad najiscrpnĳi i najpoticajnĳi prikaz povĳesnoga razvoja pojma “građansko društvo” i njegovih
transformacĳa dao je Manfred RIEDEL, “Gesellscha , bürgerliche”, Gesellschaliche Grundbegriffe 2
(Stugart: Kle-Coa, 1975, 19923), 719-800. Cjeloviti prĳevod te studĳe na hrvatski jezik objavljen je
pod naslovom Manfred RIEDEL, “Društvo, građansko”, u: Građansko društvo i država. Povĳest razlike i
nove rasprave, prir. Zoran Pokrovac (Zagreb: Naprĳed, 1991), 33-132. Usp. i John KEANE, “Despotizam
i demokracĳa. Izvori i razvoj distinkcĳe između građanskog društva i države 1750–1850.”, u: Građansko
društvo i država, 133-169; Nenad ZAKOŠEK, “Iščezavanje pojma ‘građansko društvo’ u diskursu
društvenih znanosti i mogućnosti njegove kritičke obnove”, u: Građansko društvo i država, 204-216. Riedel,
Zakošek i brojni drugi autori koji se spominju u navedenoj knjizi u svojim radovima ističu veliku ulogu
njemačkoga filozofa Georga Wilhelma Friedricha Hegela u oblikovanju modernoga pojma “građansko
društvo”, a Keane Hegelovu ulogu u tome drži precĳenjenom.
28
Detaljnĳe o tome vidi u: ŠVOGER, Zagrebačko liberalno novinstvo.
582
hrvatska liberalna elita okupljena oko analiziranih zagrebačkih listova smatrala je

javnost djelovanja svih državnih institucĳa te individualne i kolektivne slobode i prava:
slobodu tiska, mišljenja i govora, pravo okupljanja i udruživanja, osobnu sigurnost i
sigurnost vlasništva, slobodu učenja i vjere, slobodu i samoupravu općina i dr. Ulogu
države ponajprĳe je vidjela u osiguravanju spomenutih prava i sloboda, ali i u kontroli
njihova ostvarivanja na temelju zakona te u skladu sa slobodom i pravima drugih.29
Krug okupljen oko zagrebačkih liberalnih listova svojim je publicističkim
djelovanjem i ostvarenim utjecajem na javno mišljenje sudjelovao u europskom
liberalnom pokretu i postavio temelje građanskoga društva u Hrvatskoj na teorĳskom
i praktičnom planu.30
29
Ta je načela najjasnĳe formulirao anonimni autor članka “Was ist eigentlich die Konstitution?”, SZ, 2
(1850), 214 (18. 9. 1850.) i 215 (19. 9. 1850.). Krug oko liberalnih listova u praksi, međutim, nĳe uvĳek
dosljedno poštovao osobna prava i slobode, što je najviše došlo do izražaja u odnosu prema Mađarima
tĳekom revolucionarnih godina 1848./49. te u propagandnom ratu koji se tada vodio. Opširnĳe o tome:
ŠVOGER, Zagrebačko liberalno novinstvo, 320-330 i Arĳana KOLAK, “O Mađarima i mađarskoj politici u
javnosti banske Hrvatske 1848./49.”, magistarski rad (Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
2006), 80-93.
30
O tome detaljnĳe piše KORUNIĆ, “Osnovice građanskog društva”, 69-104.
583
Vlasta Švoger
Free individuals in free nation:

Civil and political freedoms and rights in Croatian press in the
middle of 19th century
Summary
Based on the ideas of the Enlightenment as well as on the leading idea of Fren Revolution
(brotherhood, equality and freedom), the Croatian political elites gathered around liberal press
published in Zagreb at the end of the 1840 and in the beginning of the 1850, has uphold the
enforcement of civil and political rights and freedoms. The basic premises was that these rights
were human rights, therefore they named it “basic rights” or “free institutions of the West”, and
argued that these rights are connected with the freedom of the individuals and nation. Although
they argued that civil and political freedoms and rights are precondition for unobstructed and
free development of the nations, they considered them unsufficient if the freedom and rights
of nation is not guaranteed by the law. The most emphasised freedoms and rights were: right
of freedom, equality and happiness; freedom of press, thoughts and expression of thoughts;
freedom of assembling and associations; right of work; right of native language, culture and
identity as well as religious, linguistic and national equality.
Key words: civil and political rights and freedoms, Croatia, middle of the 19th century, liberal
press in Zagreb
584
Stjepan Matković
Anonimni bečki izvor o banskoj Hrvatskoj u doba prve

vladavine Hrvatsko-srpske koalicĳe (1906. – 1907.)
Autor se u članku bavi anonimnim izvještajem o banskoj Hrvatskoj. Taj se izvor,

sastavljen na njemačkom jeziku, odnosi na razdoblje prve vladavine Hrvatsko-
srpske koalicĳe. U njemu se donosi podrobna analiza političkih odnosa, koja u
prvi plan stavlja procjenu snage pojedinih političkih stranaka i skupina u obzorju
pada starih unionista i pojave novih formacĳa. Osobita vrĳednost ovoga izvora
leži u prikazu društvenih segmenata koji su imali odlučujuću ulogu u tadašnjem
životu, pokazujući vitalnost dotadašnjih skupina poput visokoga plemstva i
činovništva, koji su zadržali simpatĳe prema hrvatsko-ugarskom savezništvu u
kontekstu tradicionalnih veza i dualističkoga ustrojstva Monarhĳe.
Ključne rĳeči: banska Hrvatska, društvene strukture, politički odnosi,

Hrvatsko-srpska koalicĳa
U ostavštini Moritza Auffenberg-Komarówa (1852. – 1928.), koja se čuva u bečkom

Ratnom arhivu, nalazi se niz vrĳednih dokumenata koji se bave analizom stanja u
banskoj Hrvatskoj uoči Prvoga svjetskog rata. Među njima je i prilog čĳi je sadržaj
iznimno zanimljiv istraživačima za povĳest ranoga 20. stoljeća, odnosno u vremenu
između završetka dvaju desetljeća autokratske vladavine bana Khuen-Héderváryja
i aneksĳe Bosne i Hercegovine s popratnom krizom širokog intenziteta kojim je
zaokruženo razdoblje ispunjeno znatnim očekivanjima moderne hrvatske nacĳe u
korist ispunjenja njezinih političkih i gospodarskih zahtjeva mimo zacrtanoga okvira
nagodbenoga ugovora između ugarske i hrvatske strane. Radi se zapravo o anonimnom
izvještaju nastalom za potrebe austrĳskih vladajućih krugova, ponajprĳe onih visoke
vojne provenĳencĳe. U njemu se seciraju ključne figure u političkom životu banske
Hrvatske i nudi koncizan uvid u njezinu društvenu strukturu.1
1
Kriegsarchiv, Beč, osobni fond Auffenberg-Komarow, B 677/7.
585
General Moritz Auffenberg-Komarów bio je od 1905. do 1907. zapovjednik

36. pješadĳske divizĳe u Zagrebu.2 Upravo na to razdoblje odnosi se izvor koji je u
središtu zanimanja ovoga članka. Poslĳe je Auffenberg-Komarów obavljao visoke
vojne dužnosti u Sarajevu kao zapovjednik 15. vojnog korpusa, uoči Prvoga svjetskog
rata bio je imenovan najprĳe za ministra rata, zatim glavnim inspektorom vojske, a
tĳekom rata je vrhunac karĳere doživio kao glavni zapovjednik 4. armĳe.3 Iz tako sažeto
iznesenih pojedinosti iz njegova životopisa vidljivo je da je rĳeč o utjecajnom časniku
koji je zahvaljujući osobnim vojničkim sposobnostima, kao i izraženom zanimanju za
politička kretanja u pojedinim dĳelovima crno-žute Monarhĳe, imao određenu ulogu
u stvaranju slike o južnoslavenskom pitanju i posebno o Hrvatima u sklopu te osjetljive
problematike. Tomu u prilog idu i njegovi kontakti s drugim važnim protagonistima u
austrĳskoj i monarhĳskoj politici toga vremena kao što su prĳestolonasljednik Franjo
Ferdinand i drugi visoki časnici koji su imali zavidno mjesto u kreiranju vojne politike
toga vremena.
U vrĳeme zagrebačke epizode Auffenberg-Komarów veoma se prisno povezao
s pojedinim hrvatskim političarima, i to ponajprĳe s istaknutim pravašem Josipom
Frankom, s kojim je do rješavanja državnopravnoga statusa Bosne i Hercegovine
održavao veoma čestu komunikacĳu radi obostranih interesa; sa svoje strane zbog
austrĳskih pogleda na širenje njezinih utjecaja u jugoistočnim dĳelovima Monarhĳe,
a s Frankove zbog nastojanja da se povežu oba interesa i time iskoriste za poboljšanje
hrvatskoga položaja unutar Dvojne Monarhĳe.4 Auffenberg-Komarów je tĳekom
boravka u Zagrebu podupirao u određenoj mjeri hrvatsku političku ideju, smatrajući da
ona zbog svoje povĳesne veze s Monarhĳom i primjerima neosporne povĳesne lojalnosti
prema dinastĳi Habsburga pruža podlogu za izgradnju pouzdanog savezništva. No
poslĳe je, odlaskom iz glavnoga hrvatskog grada na nove dužnosti, promĳenio gledište
i nastojao ga prilagoditi novomu okruženju. Tako je pokušao poticati suradnju sa
srpskom stranom u želji da privuče Srbe i susjednu Kraljevinu Srbĳu uz austrougarsku
orbitu i time snažnĳe naglasi ulogu Austro-Ugarske u balkanskoj politici, čime se
2
O zagrebačkom razdoblju njegova života vidi autobiografski zapis Moritz AUFFENBERG-KOMARÓW,
Aus Österreichs Höhe und Niedergang. Eine Lebensschilderung (München: Drei Masken Verlag, 1921), 97-109.
3
Za sarajevsko razdoblje analiziran je jedan njegov “memoar” s prĳelaza iz 1909. u 1910. godinu. Vidi
Hamdĳa KAPIDŽIĆ, “Dva priloga novĳoj istorĳi Bosne i Hercegovine”, Glasnik Arhivâ i Društva arhivista
Bosne i Hercegovine 2 (1962), knj. 2, 293-307. Također, podrobnĳe o Auffenbergovu boravku u Sarajevu
vidi Dževad JUZBAŠIĆ, “Aneksĳa i stavovi austrougarskih vojnih krugova prema upravljanju Bosnom i
Hercegovinom”, u: Milorad Ekmečić (ur.), Naučni skup posvećen 80. godišnjici aneksĳe Bosne i Hercegovine,
Posebna izdanja 99, Odjeljenje humanističkih nauka, knj. 29 (Sarajevo: Akademĳa nauka i umjetnosti BiH,
1991), 55, 63-65 i Zoran GRĲAK, “Analiza identitetskih odrednica bosanskohercegovačkog pučanstva u
političkim razmatranjima Adalberta von Sheka i Moritza von Auffenberga”, u: Husnĳa Kamberović (ur.),
Identitet Bosne i Hercegovine kroz istorĳu. Identitet Bosne i Hercegovine kroz historĳu: zbornik radova, Posebna
izdanja, knj. 59, sv. 1 (Sarajevo: Institut za istorĳu, 2011), 103-129.
4
Više o toj suradnji vidi u: Marko TROGRLIĆ, “Hrvatska i ‘hrvatsko pitanje’ u korespondencĳi Josipa
Franka i Moritza von Auffenberga-Komarówa (1908.–1910.)”, u: Zlatko Matĳević et al. (ur.), Pravaška
misao i politika. Zbornik radova (Zagreb: Hrvatski institut za povĳest, 2007), 167-180.
586
Stjepan Matković ▪ Anonimni bečki izvor o banskoj Hrvatskoj u doba prve vladavine ...
mĳenjao i odnos prema hrvatskom čimbeniku na šahovskoj ploči Monarhĳe. Na taj su

način i austrokroatističke karte gubile na vrĳednosti.
Kao što i sam naslov priloženog dokumenta govori, radi se o aforizmima, odnosno
kratkom prikazu glavnih osoba i društvenih krugova banske Hrvatske. Na početku
se autor osvrće na bana, a zatim slĳedi analiza drugih sudionika visokoga javnog
života. Iz opisa bana može se odrediti grubi vremenski okvir izvještaja. Naime, opis
odgovara liku bana Teodora Pejačevića i njegove “društveno dominirajuće” supruge
Lille, koja je kao “punokrvna Mađarica” bila više okrenuta sebi bližoj prekodravskoj
aristokracĳi nego hrvatskoj sredini. Slĳedi prikaz vrha zemaljske uprave, koji obuhvaća
odjelne predstojnike vlade i župane velikih županĳa. Oni su nakon odlaska bana
Khuen-Héderváryja na dužnost ugarskoga ministra predsjednika i rasapa unionističke
Narodne stranke dolazili iz redova Hrvatsko-srpske koalicĳe, koja je nakon donošenja
Rĳečke i Zadarske rezolucĳe te saborskih izbora iz 1906. preuzela vodeću ulogu
u hrvatskoj politici, brižno se oslanjajući na nagodbene okolnosti, čime je osigurala
sudjelovanje u zemaljskoj upravi. Uz njih je nepotpisani autor priloga posebno izdvojio
Levina Chavraka, tada bivšega odjelnog predstojnika za bogoštovlje i nastavu i
podbana, u kojemu je očito s pravom vidio dobar potencĳal za upravljanje, kao što će to
pokazati sljedeći događaji, kada je tĳekom banovanja Nikole Tomašića bio postavljen za
predstojnika Odjela za unutrašnje poslove Zemaljske vlade. Analiza Hrvatskoga sabora
podređena je ključnim figurama parlamentarnoga života. Tu su istaknute vodeće osobe
Hrvatsko-srpske koalicĳe iz redova Hrvatske stranke prava (HSP), Napredne stranke
i Srpske samostalne stranke, s napomenom o širenju protuaustrĳskoga raspoloženja
koje je obilježavalo sve pobornike politike “novoga kursa”. Poseban je naglasak stavljen
na Frana Supila, koji je s pravom označen kao glavni graditelj (Hauptfaiseur) Rĳečke
rezolucĳe i korisnik mađarskih financĳskih sredstava koja su iskorištena za njegov
izbor u Hrvatski sabor. Iz potonjega podatka, koji nĳe potkrĳepljen čvršćim dokazima,
nastojala se usmjeriti pozornost na poznatu povezanost između vodstva Hrvatsko-
srpske koalicĳe i mađarskih političkih snaga predvođenih Nezavisnom strankom na
čelu s Ferenczom Kossuthom, koji su se međusobno spojili oko politike iskorištavanja
krize dualizma i stvaranja protuaustrĳskoga bloka. Nadalje, autor izvještaja uočavao je
pukotinu unutar Hrvatsko-srpske koalicĳe koja se pojavila zbog preispitivanja odnosa
između HSP-a i radikalnĳih elemenata koalicĳe pod Supilovim vodstvom. U pozadini
toga sukoba bile su različite kombinacĳe radi pokušaja izrade novoga političkog
reljefa u banskoj Hrvatskoj.5 Taj pokušaj nĳe donio vidnĳe promjene, pa je Hrvatsko-
srpska koalicĳa ostala više-manje netaknuta, a većina HSP-a odana dotadašnjemu tipu
savezništva. S druge strane, ovaj izvor pokazuje da se još nisu na dnevni red postavljala
5
O tome više vidi u: Mirjana GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicĳe 1906–1907 (Beograd: Institut
društvenih nauka, 1960), 216. Iz te se monografije uočava više sukoba unutar Koalicĳe. Jednima su
razlozi u slomu dotadašnjih odnosa prema Mađarima, odnosno istupima pojedinih pravaša poput
Stjepana Zagorca u smjeru promjene političke taktike i zaokreta prema austrĳskoj politici, a drugima
poticaji iz bečkih krugova koji su nastojali otupiti protuaustrĳsko raspoloženje.
587
pitanja o reorganizacĳi Monarhĳe u smislu tzv. velikoaustrĳskih ideja ili trĳalističke

reforme.
U pogledu oporbe izdvojen je primjer “starčevićanaca”, točnĳe rečeno Starčevićeve
hrvatske stranke prava, koja je ušla u proces unutarnjega raskola na dva dĳela. Do
raskola nĳe došlo u vremenu nastanka ovoga izvještaja, nego tek nakon saborskih izbora
u veljači 1908., kada je sukob dĳela vodstva postao neizbježan. Pritom odskače ocjena
da je dio koji je predvodio Mile Starčević bio “velikohrvatski” orĳentiran i “prĳateljski
raspoložen” prema Austrĳi, što je suprotno pretežitim ocjenama u historiografiji, koje su
naglašavale kasnĳe približavanje skupine oko Mile Starčevića politici Hrvatsko-srpske
koalicĳe. No, takvo gledište prema “milinovskim” pravašima zapravo i nĳe netočno
ako se uzme u obzir njihovo pozivanje na pravaški program iz 1894., koji je po svojim
odredbama zrcalio okupljanje svih zemalja u kojima žive Hrvati, a zbog tadašnjega
oslonca na program trĳalizma imao je i pozitivan odnos prema Beču, unatoč tomu što
je njegov kasnĳi pravac išao u drugačĳem smjeru. U sklopu hrvatske oporbe iznio je
anonimni autor još dva primjera iz redova saborskih zastupnika. Jedan se odnosio na
veleposjednika Miroslava Kulmera, a drugi na podmaršala Jurja Tomičića. Obojica su
u prvom razdoblju vladavine Hrvatsko-srpske koalicĳe u dĳelu bečkih novina sklonih
kršćanskim socĳalima i skupini oko “velikoaustrĳske” ideje bila prikazivana kao
koalicĳski pobornici, ali i kao utjecajne osobe koje će raditi na njezinu preusmjeravanju
prema boljim odnosima s dvorom i austrĳskim političarima.6
Kada se pak radi o ulozi svećenika u politici, izvještaj polazi od nekadašnjega
značenja đakovačkoga biskupa Strossmayera, kojega autor prikazuje kao vladaru
vjernu i vojsci prĳateljski sklonu figuru koja je očito ostavila dubok trag u hrvatskom
javnom životu kad je svojom ostavštinom još uvĳek utjecao na društvenu scenu.
Drugi biskupi, poput zagrebačkoga nadbiskupa ili križevačkoga biskupa, nisu više
imali tako snažan autoritet i samim time znatno su slabĳe utjecali na javnost. U
izvještaju je izneseno i mišljenje o zamjetnom udjelu svećenika u pogledu političke
agitacĳe na selu, a istodobno su istaknute njihove mane u privatnom životu, koje
su umanjivale mogućnosti snažnĳega utjecaja na javno mišljenje.7 Spomenuto je i
političko raspoloženje pravoslavnoga svećenstva, koje je ocĳenjeno kao promađarsko
i time sklono politici Hrvatsko-srpske koalicĳe. Prilikom društvene raščlambe autor
6
GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicĳe, 79.
7
Arhivski izvori pokazuju da su seoski svećenici od 1848. do sloma Austro-Ugarske bili veoma aktivni
tĳekom izbornih kampanja u brojnim kotarevima. Općenito o utjecaju katoličkoga svećenstva u
hrvatskoj politici i pojedinim strankama vidi Arnold SUPPAN, Oblikovanje nacĳe u građanskoj Hrvatskoj
(1835–1918.) (Zagreb: Naprĳed, 1999), 147; Iskra IVELJIĆ, “Katolička crkva i civilno društvo u Hrvatskoj
1848. godine”, Časopis za suvremenu povĳest 25/2-3 (1993), 19-42; Jure KRIŠTO, Prešućena povĳest: Katolička
crkva u hrvatskoj politici : 1850.–1918. (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994); Mario STRECHA,
Katoličko hrvatstvo: počeci političkog katolicizma u banskoj Hrvatskoj (1897.–1904.) (Zagreb: Barbat, 1997);
Marjan DIKLIĆ, Don Ivo Prodan: političko djelovanje i parlamentarni rad (Zadar: Matica hrvatska, 2003);
Stipan TROGRLIĆ, Katolička crkva u Istri: nacionalno-političke i idejne podjele (1880.–1914.) (Pula: C. A. S. H.,
2006), kao i više članaka u zborniku radova u: Zlatko MATĲEVIĆ (ur.), Hrvatski katolički pokret (Zagreb:
Kršćanska sadašnjost, 2002).
588
je još ukratko razložio sažete ocjene i o gradonačelniku Zagreba i guverneru Rĳeke,

činovništvu, plemstvu, umirovljenim časnicima, nositeljima vojnih organizacĳa na
području banske Hrvatske, trgovcima, nastavnicima, studentima i ženama. Pritom je
osobito u obzir uzimao političku orĳentacĳu tih skupina, propitujući ponajprĳe kako
se one odnose prema glavnim polugama vlasti. Iz njegova pristupa očituje se stupanj
simpatĳa ili lojalnosti prema ugarskom ili austrĳskom čimbeniku, pri čemu je jasno
da je on određen prema tradicionalnim zasadama ili odredbama nagodbenih zakona,
koji su napose na području uprave uvjetovali prisnĳe veze s mađarskom stranom, a
na području vojske bio je izraženĳi odnos prema Beču. Upada u oči otvorena kritika
koruptivne naravi dobrog dĳela javnih činovnika, koja se čini ponajprĳe shvatljivom
s aspekta hĳerarhiziranih odnosa i potpune ovisnosti o vrhu uprave. Takva ocjena
slĳedi prirodu nagodbenih odnosa i činjenicu da je to činovništvo izravno slĳedilo
pravac političkih vjetrova. Sve do 1906. ono je bilo lojalno dotadašnjoj unionističkoj
vladi, a nakon promjena u ugarskoj politici i promjene vjetrokaza stupilo je na stazu
oportunizma novoga kursa.
Anonimni izvještaj nesumnjivo je koristan prilog cjelovitĳem pogledu na bansku
Hrvatsku, posebice u pogledu slaganja njezina društvenoga mozaika, koji je još uvĳek
nedovoljno istražen, i konstrukcĳe nacionalno-političkih odnosa na početku 20. stoljeća.
Drugim rĳečima, ovaj izvor u svojem prikazu jednog područja Austro-Ugarske uzima
u obzir društveno okruženje kao podlogu za političke ocjene, pri čemu naglasak stavlja
na više slojeve, koji imaju ključnu ulogu u vladajućim strukturama, a istodobno ne
izražava zamjetnĳe zanimanje za niže slojeve poput seljaštva i radništva, što je za
vrednovanje političkih odnosa bilo samorazumljivo s obzirom na striktno ograničeno
pravo glasa i shodno tomu određivanje političkih vrĳednosti pojedinih društvenih
segmenata.
589
Prilog
Aphorismen über markante Persönlichkeiten und Gesellscha skreise in

Kroatien
Anhang zu Kapitel I.
Der Banus.
Nach Verstand, Wissen und Charakter befindet er sich auf einer mileren Linie
und wird daher meist unterschätzt; zumal man den enormen Schwierigkeiten seiner
Stellung wenig Rechnung trägt.
Unter normalen Verhältnissen wahrscheinlich auf seinem Platz, kann er den
gegenwärtigen Anforderungen nicht genügen. Man kann nicht sagen, dass er dies nicht
erkenne, denn er wollte ja ganz bestimmt zurücktreten, als die neue Ära kam und es ist
wirklich der Wille des Allerhöchsten Herrn, der ihn festhällt. Diesem ist er zweifellos
loyal ergeben, und so tantzt er mit mässigem Geschick den politischen Eiertanz weiter.
Gesellscha lich dominiert seine Frau weitaus, die als Vollblut Magyarin krä ig
nach der ungarischen Adelsclique blickt; anderseits aber doch nicht zu weit gehen
möchte.
Beide geniessen im Lande nur eine mässige politische Autorität, begeben auch
ab und zu gesellscha liche Schnitzen, die zum guten Teil in ihrer angeborenen
aristokratischen Präpotenz ihren Grund haben.
Nichts destoweniger wären sie nur schwer zu ersetzen, mangels geeigneter
Nachfolger. Das Land ist dermassen arm an Kapazitäten und an Charakteren.
In kritischen Momenten würde der Banus kaum zu einem Entschluss kommen,
würde aber – so glaube ich – einer ihn verdrängenden von oberster Stelle eingesetzten
Autorität keine Schwierigkeiten beten.
Die Regierung (Sektionschefs) und Obergespäne.
Kamen durch die Koalition in die Höhe, sind aber durchaus keine beissenden Tiger
oder begeisterten Magyarenfreunde. Zweifelsohne dynastich gesinnt, möchten sie am
liebsten, ruhig walten, was ja auch unter normalen Verhältnissen das richtigste wäre.
So aber steuern sie gleich der ganzen Koalition ziemlich direktionslos herum.
Bei einem energischen, notgedrungen nicht ganz verfassungsmässigen Eingriff,
dür e der Vicebanus Nikolics8 und der Justizchef Dr. Badaj9, dann einige Obergespäne
8
Vladimir Nikolić (1853.–1931.), podban.
9
Aleksandar Badaj (1858.–1937.), predstojnik Odjela za pravosuđe Zemaljske vlade.
590
(speziell die bemielten) zurücktreten. Dr. Rojc10 (Kulturchef) und andere Obergespäne
würden bleiben, und hiefür eine Formel finden.
Eine charakteristische Persönlichkeit ist der ehemalige Vicebanus Sektionschef i.
P. Levin Chavrak11. Sehr begabt, glühenden Ergeizes voll, besitzt er zweifelsohne die
nötige Energie und Festigkeit, die in kritischen Momente an den massgebenden Stellen
notwendig wäre. Er fiel mit dem früheren System, dessen Hauptsäule er in den letzten
zwei Jahren war. Er fiel, wie bei uns so mancher, der sich für eine leitende Idee krä igst
einsetzte, die man aber im letzten Momente doch – mangels Courage – fallen liess. Er
ist noch unverbraucht. Auf ihn wäre zu greifen, wenn's wirklich zum Handeln käme.
Er leidet unter finanzielle Schwierigkeiten.
Der Landtag und dessen leitende Persönlichkeiten.
Von ersterem habe ich bereits gesprochen. Von letzteren sind zu erwähnen.
a) Koalitionspartei:
Tuškan12, Harambašić13, Verbanić14, Lorković15, Budisavljević16 als Stimmführer im
Landtags selbst und als Führer der antiösterreichischen Richtung. Der Bischof von
Kreuz Drohobecky17 als ausgesprochenster Magyarone und ehrsüchtiger gefährlicher
Pfaff.
Supilo18! Ein dalmatiner Lehrer aus Ragusa, der wegen der Verbrennung der
österreichischen Fahne anlässlich einer festlichen Gelegenheit eingesperrt und Dienstes
entlassen wurde. Teils Beutelschneiderei, teils Hass gegen Österreich sind nun seine
treibende Motive. Und es ist bezeichnend, dass just dieses Individium zweifelsohne
einer der Hauptfaiseur der Fiumaner Resolution werden konnte. Bei seiner Wahl war
ungarisches Geld massgebend, und es ist mit Sicherheit anzunehmen, dass er auch
jetzt zum guten Teil davon lebt. Dass dies anlässlich eines gerichtlichen Prozesses
rechtlich nicht nachgewiesen werden konnte, besagt nichts, da ja bekanntermassen so
was nicht öffentlich produziert wird. Auch sein Bruder19 ist ein tätiger Agitator und tat
sich besonders anlässlich der Fiumaner Revolte im Monate September hervor.
10
Milan Rojc (1855.–1946.), predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Zemaljske vlade.
11
Levin Chavrak (1852.–1913.), od 1904. do 1906. odjelni predstojnik za bogoštovlje i nastavu.
12
Grga Tuškan (1845.–1923.), političar. U to vrĳeme član Hrvatske stranke prava.
13
August Harambašić (1861.–1911.), političar i pjesnik. U to vrĳeme saborski zastupnik Hrvatske stranke
prava.
14
Fran Vrbanić (1847.–1909.). U to vrĳeme izvanstranački saborski zastupnik koji je podupirao Hrvatsko-
srpsku koalicĳu.
15
Ivan Lorković (1876.–1926.), političar. U to vrĳeme prvo ime Hrvatske napredne stranke.
16
Bude Budisavljević (1872.–1914.). U to vrĳeme saborski zastupnik Srpske samostalne stranke.
17
Josip Drohobecki (Drohobecky) (1853.–1934.), križevački grkokatolički biskup.
18
Frano Supilo (1870.–1917.), političar i urednik utjecajnog Novog lista.
19
Jako Supilo (Dubrovnik, 1886. – Beograd, 1956.), knjigovođa i službenik u Rĳečkom novom listu.
591
Beide wären gleich zu Beginn einer Bewegung zu fassen. Wenn man aber wollte,
entsprechenden Geldlockungen würden sie gewiss nicht widerstehen.
Übrigens dür e in der Koalition bald eine Trennung eintreten, u.[und] zw.[ar]
wird sich die Rechtspartei von den radikaleren Resolutionsschischten voraussichtlich
loslösen.
b) Starčevićpartei:
Auch da machen sich Spaltungsgelüste geltend. U. zw. dür en die beiden dermaligen,
mässig begabten Führer Dr. Frank20 und Mile Starčević21 je einen Flügel an sich reissen.
Letzterer mit ausgesprochenen grosskroatischer, aber österreichfreundlicher Tendenz,
stütz sich auf die hochkroatischen Distrikte. Ersterer scheint auf eine Fusionierung
mit der Rechts(Koalitions)partei zu spekulieren, wodurch diese beiden Parteien die
Majorität im Landtage (Sabor) gewinnen würden.
Als parlamentarische Autorität mit einigem Einflusse ist Graf Miroslav Kulmer22
anzusehen. Wilder, mit ausgesprochen österreichfreundlicher Richtung wäre meiner
Ansicht nach der einzig mögliche Nachfolger des demaligen Banus. Er ist aber geistig
nur mässig begabt.
Als Kuriosum kann der Abgeordnete von Gračac, der Feldmarschalleutnant d. R.
Tomičić23 (Wilder) angesehen werden.
Er siegte nur durch sein Erscheinen als kaiserlicher General und mit oppositionellem
Program. Er dür e bei einem nächsten Wahlgange vielleicht Nachahmer finden. Solche
unter der Hand zu animieren wäre gar nicht ungünstig (Tomičić ist alt und eitel; seine
parlamentarisch Würde – er ist auch Delegat im ung. Magnatenhaus – steigt ihm ein
wenig zu Kopfe. Wenn sie wollten, wäre es den Ungarn nicht schwer den alten Herrn
einzufangen).
Geistlichkeit:
Extrem national, manchmal bis zum Fanatismus! Solange sie durch Strossmayer24
geleitet wurde, vom ehrlichstem Hasse gegen Ungarn beseelt. Leider wurde der
einflussreiche Kirchenfürst von allerhöchster Stelle über Betreiben der ungarischen
Regierung stigmatisiert, wodurch zu dem Magyarenhass auch eine österreichfeindliche
Stimmung erzeugt wurde, die – wie mehrfach erwähnt – auch anhält. Persönlich
20
Josip Frank (Osĳek, 1844. – Zagreb, 1911.), odvjetnik i političar.
21
Mile Starčević (1862.–1917.), odvjetnik i političar. Imao je važnu ulogu u pravaštvu i kao nećak Ante
Starčevića koji se često pozivao na “starčevićansku” izvornu baštinu. Jedan od suosnivača Čiste stranke
prava. Nakon razlaza s Josipom Frankom osnovao je Starčevićevu stranku prava (1908.).
22
Miroslav Kulmer (1860.–1943.), političar i jedan od istaknutĳih privrednika.
23
Podmaršal Juraj Tomičić (1843.–1916.) umirovljen je 1904. i od tada se uključio u politički život banske
Hrvatske.
24
Josip Juraj Strossmayer (1815.–1905.), od 1849. biskup đakovačko-bosanski i srĳemski s istaknutom
ulogom u hrvatskoj politici (tzv. hrvatsko jugoslavenstvo).
592
blieb Strossmayer bis an sein Ende kaisertreu und ausserordentlich armeefreundlich.

Letzteres kann man von den anderen Prälaten teils gar nicht, teils nur im geringem
Masse sagen.
Dermalen dämmert der Clerus politisch ziemlich direktionslos dahin, da das
Oberhaupt der Agramer Diözese Erzbischof Posilović25 geistig und körperlich
verausgabt ist, und der früher erwähnte Kreuzer Bischof Drohobetzky doch noch zu
wenig Autorität besitzt, um seine, der früheren ganz entgegengesetzte Richtung zur
Geltung zu bringen.
Im allgemeinen sind die kroatischen Geistlichen wohl sehr rührige Agitator im
Lande, aber weniger angesehen als irgend woanders, in Folge ihres meist durchaus
nicht einwandfreien Privatlebens.
Die Pfarrersköchin ist hier wirklich schon fast überall zur Pfarrersfrau geworden.
Das Gesagte bezieht sich auf den katolischen Clerus. Bezüglich des orthodoxen sind
mir die Verhältnisse minder bekannt, doch glaube ich, dass dieselbe schon stark unter
magyarischen Einfluss steht.
Beamtenwelt:
Die hohen Beamten sind zumeist loyale, achtbare Männer, die aber gleichwohl
zu gutem Teile dem Magyarismus zum mindesten nicht abgeneigt sind. Manche von
ihnen, so der Finanzlandesdirektor, der Post- und Telegraphendirektor, vor allem aber
die Vorstände der Bahn und der Tabakregie stehen ganz direkt unter magyarischen
Einfluesse.
Von den beiden letztgenannten abgesehen, würden sie alle-gegebenen Falles - weder
einen wesentlichen Eifer, aber noch kaum das Gegenteil davon entwickeln, zumal es
unter ihnen keine ausgesprochenen Charaktere gibt. Einer wirklichen und energischen
Autorität würden sie folgen, d. h. so machen, als ginge es sie alles nichts an. Dass der
Bahndirektor gleich allen Bahnorganen unter militärischer Aufsicht gestellt, eventuell
ganz entfernt werden müssten, wurde schon wiederholt gesagt.
Die mileren und unteren autonomen Beamten teilen die politischen Ansichten der
Bezirke, in denen sie amtieren, stehen aber natürlich auch unter dem Einflusse ihrer
Oberen.
Der letzte Wahlgang hat aber gezeigt, dass man sich in dieser letzteren Richtung
weder in positive, noch in negative Sinne zuviel versprechen darf.
Ein, nicht ganz unbeträchtlicher Teil der Verwaltungsbeamten ist korumpiert;
namentlich solche in entlegenen Stationen und in den westlichen Komitaten.
Bürgermeister Amruš26 und der Gemeinderat in Agram.
25
Juraj Posilović (1834.–1914.), zagrebački nadbiskup.
26
Milan Amruš (1848.–1919.), zagrebački gradonačelnik u dva mandata; politički vezan uz Neodvisnu
narodnu stranku, odnosno nakon njezine fuzĳe sa Strankom prava u Hrvatskoj stranci prava.
593
Typus der Weerfahne, wird mit jeder massgebend gewordenen Partei gehen, bis –
sie aufgehört hat massgebend zu sein.
Gouverner von Fiume Graf Nako.27
Anmassender Aristokrat, Magyar durch und durch. Ein junger, noch nicht
gefestigter Mann, aber immerhin ein solcher mit dem man rechnen müsste; denn er
liesse sich nicht so ohne weiteres zur Seite schieben.
Über seine Stellung in Fiume und über diesen Ort selbst wäre ein eigenes Kapitel
notwendig. Hier würde dies zu weit führen.
Adel.
Im Lande wohl einflussreich, aber lange nicht so wie in Ungarn.

Just dieser Umstand erklärt vieles, speziell die grosse Ungarnfreundlichkeit, die
in den meisten kroatischen Adelsfamilien herrscht! Dieselben haen zu allen Zeiten
Mühe ihre Ständeprivilegien aufrecht zu erhalten, und so stützten sie sich gerne auf
ihre weitaus mächtigeren Kollegen jenseits der Drau. Besonders als Kaiser Josef II. bei
seinen Bestrebungen für die Reichseinheit auch der ständischen Verfassung an den
Leib rücken wollte, schlossen sich die kroatischen Adeligen krä ig an die ungarischen
an, und brachten damals sogar ein inniges Verhältnis zwischen Ungarn und Kroatien
zuwege.
Naturgemäs hae dasselbe keinen Bestand, aber die, durch verwandtscha liche
Rücksichten geförderte Adelssympatie blieb bestehen, wobei aber der reiche,
macehtgierige und rücksichtslosere ungarische Adel immer weitaus der dominierende
war. Genau oder wenigstens formell genommen, gibt es dermalen eigentlich nur einen
ungarischen Adel, nachdem alle Adels-Inaugural-Diplome ungarisch ausgestellt,
und den Betreffenden, z. B. selbst den Offizieren kroatischer Nationalität nur den
“ungarische” Adelstand verliehen wird. Daher auch die vielfachen Magyarisierungen
kroatischer Adelsnaen.
Das Jahr 1848 resp. die gewaltige kroatische Volkserhebung dieses Jahres führte
wohl ein Aristokrat, der aber schon lange Zeit in kaiserlichen Diensten stand, und
dessen Ahnen nahezu sämtlich kaiserliche Generale waren. Der sonstige Adel nahm
an dieser Erhebung keinen hervorragenden Anteil, und bald nach 49, besonders aber
nach 67 begannen die Beziehungen zwischen dem ungarischen und kroatischen Adel
wieder intim zu werden.
Ich glaube nicht fehl zu gehen, wenn ich dermalen nur die Familien Draskovich,
Kulmer, Hellenbach, Normann und Graf Jellačić als unbedingt österreichfreundlich
bezeichne, während dem alle anderen wohl dynastisch gesinnt, mit ihren offenen oder
geheimen Sympathien aber auf ungarischer Seite stehen (Rauch, Mihalovich, Mixich,
Jellačić de Buzim, Erdödi, Eltz, Pejacsevics, Majlath, Pongratz, Cseh, Vraniczany,
27
Alexander Nako (1871.–1923.), guverner Rĳeke.
594
Adamovich, Rubido-Zichy, Janković etc. etc.). Denen schliessen sich auch die im
Lande reich begüterten Juden, die Barone Gumann-Gelse in prononcierter Weise an.
Natürlichen werden sich letztete dorthin wenden, wo Einfluss und Vorteil liegen.
Im allgemeinen muss also gesagt werden, dass auf eine tätige oder initiative
Mitwirkung des kroatischen Indigenatsadels so gut wie gar nicht zu rechnen wäre.
Allerdings wären aber auch revolutionäre Gegenbewegungen nicht zu besorgen.
Militär-Pensionisten: Gendarmerie.
Der Korpskommandant.
Würde als solcher rein militärisch wirken. Ausserhalb dieser Wirkungssphere

glaube ich ihm-dermalen-einen Einfluss nicht vindizieren zu können.
Der Distriktskommandant.
Von seinem militärischen Wirken abgesehen, besitzt er eine grosse Kenntnis

der Landesverhältnisse, und ist auch im Lande wohl bekannt. Er dür e gegebenen
Falles – auch einen tatsächlichen Einfluss nehmen können, den er auch ganz gewiss
aspirieren würde. Ehrgeizig und dabei etwas derb und rücksichtlos veranlagt, wären
Kompetenzkonflikte zwischen ihn und dem Korpskommandanten wahrscheinlich,
daher auch aus diesem Grunde eine höhere Autorität wünschenswert wäre. In's
richtige Geleise gebracht, würde er zweifelsohne sehr gut wirken.
Die Pensionisten.
Im Lande sehr zahlreich vertreten und über das ganze Land, selbst in ganz kleinen
Orten – noch aus der alten Grenzerzeit – zerstreuert, könnte ihre moralische und
sonstige Mitwirkung von nicht zu unterschätzendem Nutzen sein. Leider ist ihre
Stimmung keine all'zu günstige. Und will mann gerecht sein, darf man sich darüber
nicht wundern. Als Landessöhne – und das sind sie fast ausnahmslos – fühlen sie
lebha die Enäuschungen und Zurücksetzungen, die ihr Land so o erfahren, lebha
mit und insoweit sie ehemalige Grenzoffiziere sind, leiden sie durch den Umschwung
des Systems, o direkt bieren Mangel. Unter ganzlich anderen Verhältnissen Offiziere
geworden, konnten sie sich als Linienoffiziere natürlich nicht halten. Da liess man sie
dann gerne und leicht abfallen, wodurch sie aber wieder mit ihren, o zahlreichen
Familien in biere Not gerieten, und auch jetzt noch als alte Männer ein kümmerliches
Dasein führen. Unterstützt, oder sonst für sie gesorgt wurde in keiner Weise, und das
ist um so kränkender als man für die Versorgung der 48er Honveds Millionen flüssig
machte. Darunter auch das Krönungsgeschenk an den König von 100.000 Dukaten.
595
Diese alten, meist vergrämten Offiziere sind unbedingte Verehrer des Banus
Jellačić28, dem sie als den nationalen Helden und Führer getreueste Erinnerung
bewahren. Aber eben darum können sie es auch Wien und der Hof Kamarilla - nie
und nimmer verzeihen, dass sie ihn zum Schlusse doch fallen liessen. Ausgesprochen
antimagyarisch gesinnt, machten sie aus diesen Gesinnungen unter der Ära Khuen-
Hedervary29 auch kein Hehl und wurden daher lebha vexiert. Hirbei wurde der
genannte Würdentrager auch durch den damaligen kommandierenden General
nicht unwesentlich unterstützt, so dass Prozesse jeglicher Art gegen alte pensionierte
Offiziere damals auf der Tagesordnung waren.
Vom Leben zermürbt, würden viele dankbar sein, wenn man für ihre materielle
Existenz etwas täte, und geschähe dies, könnte man auf ihre, nicht einflusslose
Mitwirkung rechnen.
Gendearmerie:
Guter Mielwert und wohl allseits verlässlich. Man könnte auf ihr wertvolles
Mitwirken mit Sicherheit rechnen.
Professoren, Advokaten, Studierende, Sokolisten.
Das Milieu, aus dem sich die Resolutionisten ergänzen. /…/ fast überall ein schwer
lenkbares, ganz unverlässliches rabulistisches Element. Bis vor kurzem (was die
Studierenden und Sokolisten betri) durchaus antimagyarisch gesinnt schon aus
Opposition gegen die als Magyaronen verschrienne Regierungspartei, sind sie es jetzt
au fond eigentlich noch immer, lassen dabei aber den Supilo leben.
“Ti si Magyaron” ist auch jetzt noch eine schimpfliche Bezeichnung, aber im und
vor dem Landtag machen sie doch Krawalle zu Günsten der Resolutionspartei, ohne
aber dabei der Regierung irgendwie ergeben zu sein.
Aus dem lässt sich – glaube ich – folgern, dass eine selbstbewusste und krä ige
Autorität mit diesem Elemente nicht all' zu viel Federlesens zu machen brauchte.
Handelswelt.
Wie allwärts zu gutem Teil jüdisch und liberalisierend, und infolge dessen der
Koalition und auch dem Magyarentum leicht zugeneigt. In kritischen Zeitmomenten
dür en sie sich mehr wenig indifferent verhalten und dann der krä igeren und
siegreichen Richtung anstandslos folgen.
Handel und Industrie nehmen übrigens noch immer keinen besonders breiten Raum,
ein Sozialistische Arbeitervereine existieren dermalen in Agram, Esseg und Fiume;
28
Josip Jelačić (1801.–1859.), hrvatski ban u krucĳalnom razdoblju za održavanje Monarhĳe (1848.–1859.).
29
Dragutin Khuen-Héderváry (1849.–1918.), hrvatski ban i ugarski ministar predsjednik.
596
ihr Einfluss noch kein bedeutender, machten sich bis nun zu in resolutionistischer
Richtung mässig geltend.
Frauen:
Im allgemeinen kroatisch denkend und fühlend, neigen sie – mit wenig Ausnahmen
– nicht zu dem Fanatismus, der z. B. die Magyarinen beseelt, und sie zu einer Stütze
der Unabhängigkeitspartei macht. Im Gegenteil, zuletzteren würden sie also in
hochgehenden Zeitläufen keinen besonderen Faktor spielen, daher auch speziell die
respektiven Gaen von dieser Seite keinen auschlaggebenden Antrieb erhielten.
Im Geselligkeitenkreise der Hauptstadt nimmt – wie schon erwähnt – die Banin
einenn o die Komik streifende präponderante Stellung ein, zumal die gegenwärtig
regierende. Doch wäre auch dies politisch von keinem besonderen Einflusse, weil sich
dies alles mehr auf antiquierte Äusserlichkeiten bezieht.
597
Stjepan Matković
Viennese Report on Banal Croatia during the First Administration of the

Croatian-Serbian Coalition, 1906-1907
Summary
In this paper the author analyses an anonymous report on the situation in Banal Croatia. This
paper is composed in German and it refers to the first period of the Croatian-Serbian Coalition.
In that report, there is given very detail analysis of the political relations and in the focus of the
analysis the estimation of the political influence of the various political parties or groups in the
period of the political decline of the old Unionistic party and the appearance of new political
formations. The special significance of that report is its description of the various social groups
who had crucial role in the contemporary society. This includes the already existent groups,
such as higher nobility and civil servants who had expressed the sympathized to Hungarian
and Croatian coalition in the context of the traditional connections and dualistic constitution of
Habsburg Monarchy.
Key words: Banal Croatia, social structures, political relations, Croatian-Serbian Coalition
598
Mato Artuković
Dvĳe propovĳedi nadrabina dr. Hosee Jacobĳa

Prilog povĳesti hrvatsko-židovskih odnosa
Uz uvodne natuknice o položaju Židova i antisemitskom pokretu u Rusĳi,

Njemačkoj i Ugarskoj, rad upućuje na dvĳe propovĳedi zagrebačkoga nadrabina
dr. Hosee Jacobĳa koje je održao na blagdan Hanuke u studenom 1883. i 14. sĳečnja
1893., povodom 25. obljetnice svoje rabinske službe u Zagrebu. U prvoj skrećemo
pozornost na dojmove koji ga prožimaju kada prvi put u sinagogi propovĳeda
na hrvatskom. U drugoj propovĳedi ističe Hrvatsku kao primjer zemlje u kojoj
Židovi mirno žive i razvĳaju svoje kulturne, gospodarske i vjerske potencĳale, u
kojoj su pošteđeni antisemitskih napada i mržnje kojima su izloženi u mnogim
drugim zemljama. Obje su propovĳedi važne kao izvor za proučavanje hrvatsko-
židovskih odnosa u 19. stoljeću.
Ključne rĳeči: edikti o tolerancĳi, antisemitski pokreti u Rusĳi, Njemačkoj
i Ugarskoj, antižidovski izgredi u Hrvatskoj, nadrabin Hosea Jacobi, židovska
zajednica u Zagrebu krajem 19. stoljeća, hrvatsko-židovski odnosi u 19. stoljeću
Židovi u Hrvatskoj: uvodne natuknice

Patent o tolerancĳi
Patent o tolerancĳi (13. listopada 1781.) nastao je pod utjecajem ideja baruna
Karla Antona von Martinĳa, učitelja Josipa II. i stručnjaka za državno pravo, te
baruna Christiana Augusta von Becka, dvorskoga savjetnika. Patent je protestantima
i pravoslavcima dao pravo privatnoga bogoslužja i stanovita građanska prava, koja
su praktički značila ograničenu građansku ravnopravnost s katolicima. Ako su
nekatolici već imali pravo javnoga bogoslužja, mogli su to zadržati (načelno je samo
Katolička crkva imala pravo na javno bogoslužje). Osim tih dopuštenih religioznih
zajednica nisu se dopuštale sekte, a započela je emancipacĳa Židova usprkos kraljevoj
antipatĳi prema njima: ukinuta je osobna carina za strane Židove (2. sĳečnja 1782.), a
29. ožujka 1788. dokinute su odredbe o odĳevanju u Galicĳi. Židovi su dobili pravo
da izuče obrt, da se, s nekim ograničenjima, bave čak i poljoprivredom, da osnivaju
osnovne škole, pohađaju sveučilišta, otvaraju tvornice, a zabranjeni su izgredi protiv
njih. Patenti su propisivali “da se odsad dopuštaju muška i ženska imena ‘u upotrebi
židovskog naroda’”.1 Uz to Židovi više nisu morali nositi posebne oznake, mogli su
1
Hubert JEDIN, Velika povĳest Crkve V (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1978), 438.
599
čak nositi sablju. U dane katoličkih blagdana nisu morali ostajati u kući do 12 sati niti
se skloniti ako ide procesĳa. Nisu također morali plaćati maltarinu, koja se plaćala za
Židove i za stoku.2 Sve u svemu, edikti o tolerancĳi Josipa II. proglašeni 1781. – 1783.
bili su “golema prekretnica u životu Židova Habsburške monarhĳe iako su većinom
omogućili samo olakšanje raznih ograničenja”.3 Naravno, o građanskoj ravnopravnosti
nĳe bilo ni rĳeči, a režim vjerske netolerancĳe ostao je na snazi. To je jasno istaknuo i
kralj: “Naša najveća želja ni u kom slučaju ne ide u smjeru… da se Židovima iz Beča
daju u vezi izvanjske tolerancĳe još neke povlastice, već će im se i ubuduće zabranjivati
javno bogoslužje ili javna molitva u sinagogi…”4
Pravni položaj Židova u Hrvatskoj bio je jednak onom u drugim dĳelovima
Monarhĳe. Prema članku 19. Hrvatskoga sabora iz 1729. i municipalnom pravu,
Židovima je bilo uskraćeno stalno naseljavanje, osobito “pravo posědovanja negibivog
imetka”, a “jedino pravo tèrgovanja u svakom obziru bilo im je prosto”. Članci 26. i
27. Ugarskoga sabora 1790./91., koje je priznao i Hrvatski sabor, dopuštali su da samo
katolici i pravoslavci mogu posjedovati zemljište i obavljati javne službe, a evangelici i
Židovi bili su isključeni.
Neke odredbe patenata o tolerancĳi nisu se svuda priznavale. Na primjer, pravo
na obrt Židovi su u Ugarskoj dobili člankom 29. Ugarskoga sabora 1840., kada i u
Hrvatskoj dobivaju to pravo, ali su smjeli držati samo židovskoga kalfu, što je, s obzirom
na tek stečeno pravo i mali broj židovskih kalfi, bila velika teškoća u poslovanju. Pravo
posjedovanja nekretnina tim je člankom dopušteno samo onima koji su ih već imali. U
pravilu, 50-ih godina 19. stoljeća u Hrvatskoj pojedincima nĳe bila dopuštena kupnja
kuće. Zemljište za potrebe općinske zgrade, hrama ili groblja moglo se kupiti samo
kraljevim dopuštenjem, koje je npr. zagrebačka židovska općina dobila 1854. za kupnju
općinske kuće.
Austrĳskim ustavom od 26. travnja 1848. te naredbama 1848./49. austrĳskim je
Židovima zajamčena građanska ravnopravnost, pravo posjedovanja nekretnina i
sloboda službe Božje. Ukinute su zasebne židovske takse te su Židovi izjednačeni s
kršćanima u porezu. Oktroiranim ustavom proglašeni su Židovi cĳele Monarhĳe
jednaki s kršćanima u svim građanskim pravima. No, carska odluka od 2. listopada
1853. ponovno je uvela zabranu posjedovanja nekretnina za Židove. Oni koji su ih
kupili između 1848. i 1853. mogli su ih zadržati. Carskim patentom od 18. veljače 1860.
ponovno je Židovima dopušteno posjedovanje nekretnina (i zemlje, ako je obrađuju
sami). To je vrĳedilo za Hrvatsku i Slavonĳu, ali ne i za sve zemlje Carevine.5
2
Melita ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj. Migracĳe i promjene u židovskoj populacĳi (Zagreb: KD Miroslav Šalom
Freiberger – Židovska općina, 1997), 23.
3
Mirjana GROSS, Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavonĳi 1850–1860. (Zagreb:
Globus – Centar za povĳesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu, Odjel za hrvatsku povĳest, 1985), 361.
4
Werner KELLER, Povĳest Židova od biblĳskih vremena do stvaranja Izraela (Zagreb: Naprĳed, 1992), 391.
5
GROSS, Počeci moderne Hrvatske, 361-362.
600
Mato Artuković ▪ Dvĳe propovĳedi nadrabina dr. Hosee Jacobĳa...
Građanska ravnopravnost
Jedna velika povĳesna nepravda prema Židovima u Hrvatskoj ispravljena
je zakonom od 21. listopada 1873. te 28. listopada iste godine, kada je u Saboru
proglašena kraljeva sankcĳa zakonske ravnopravnosti Židova.6 Time je završena
inicĳativa koju je Rauchova vlada započela u Saboru 1868./1871. godine. Na kraju
saborskoga perioda, na 98. sjednici 4. sĳečnja 1871., Vlada je podnĳela osnovu zakona
“kojom se ustanovljuje ravnopravnost Izraelićanah s ostalimi sljedbenici priznatih
vjerozakonah”.7 Osnova je trebala biti stavljena na dnevni red budućega Sabora.
Vladini su joj protivnici predbacivali taktičku funkcĳu, kao preporuke za buduće
izbore. Sabor izabran u sĳečnju 1872., u kojem je većinu izborila Narodna stranka,
bio je raspušten. Mađaroni su na novim izborima i opet pretrpjeli poraz te se novi
Sabor sastao 15. lipnja 1872., ponovno s oporbenom većinom. Na tim izborima, prema
tvrdnjama varaždinskoga zastupnika Dragutina Pusta, Židovi su mahom glasali za
hrvatsku oporbu. Pust je predložio da Sabor na sljedećem zasjedanju uzme u raspravu
osnovu zakona o ravnopravnosti Židova.8 Saborski zakonotvorni odbor, na čĳem je
čelu bio dr. Marĳan Derenčin, predložio je Saboru na raspravu zakonski članak “kojim
se ustanovljuje ravnopravnost Izraelićanah sa sljedbenici ostalih, u kraljevini Hrvatskoj
i Slavonĳi zakonom priznatih vjerozakonah”. Po tom zakonskom prĳedlogu priznaje
se Židovima u Hrvatskoj sloboda prakticiranja vjere te puna politička i građanska
ravnopravnost s građanima drugih zakonom priznatih vjeroispovĳesti (čl. 1). Državi
je ostalo pravo vrhovnoga nadzora u pogledu bogoštovnih poslova, kao što “ostaje
nestegnut njezin zakoniti upliv u nastavne poslove izraelitičke” (čl. 3). Provedba
zakona povjerava se banu (čl. 4).9 U popratnoj rĳeči Derenčin je izrekao važnu istinu:
“Da Izraelićanin, ostajući vjeran vjeri otaca svojih, može biti i vjeran sin domovine
svoje, to se kod nas obćenito misli… Ovim zakonom, mi ćemo, gospodo, izraziti
nazore naroda našega, i kao što imadoh čast već reći, uzakoniti što u našoj zemlji već
biva.”10 Uz samo dva neznatna ispravka osnova je prihvaćena bez rasprave i značila je
“novu eru” za Židove u Hrvatskoj. Od tada su se mogli slobodnĳe naseljavati, razvĳati
gospodarsku i svaku drugu aktivnost, a njihov je utjecaj na svim područjima postajao
sve važnĳi. Osobito je velik njihov doprinos hrvatskomu gospodarskom, prosvjetnom,
kulturnom, političkom i znanstvenom području.
6
Saborski dnevnik kraljevinah Hrvatske, Slavonĳe i Dalmacĳe god. 1872–1875 1 (Zagreb: Narodne novine,
1875), 966. Usp. i Mirjana GROSS – Agneza SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu: razvoj u civilnoj
Hrvatskoj i Slavonĳi šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća (Zagreb: Globus, 1992), 419.
7
Saborski dnevnik kraljevinah Hrvatske, Slavonĳe i Dalmacĳe god. 1868–1871 (Zagreb: Narodne novine, 1871),
1228.
8
Saborski dnevnik 1872–1875, 401-402.
9
Saborski dnevnik 1872–1875, 728.
10
Saborski dnevnik 1872–1875, 641.
601
Statistički pokazatelji
Židovi nisu činili velik postotak hrvatskoga stanovništva. U Ličko-krbavskoj
županĳi u posljednja tri desetljeća 19. stoljeća bilo ih je jedva desetak. Ni u jednom
kotaru te županĳe nĳe ih bilo više od pet. U Modruško-rĳečkoj županĳi bilo ih je
1880. godine 89, 1890. godine 258 i 1900. godine 335. U Varaždinskoj ih je županĳi u
svim kotarevima 1880. bilo 862, a u samom gradu Varaždinu 558. Desetljeće poslĳe
u kotarevima je bilo 955 Židova, a centar županĳe imao je 630 židovska stanovnika.
Na kraju stoljeća kotarevi su imali 886 Židova, a Varaždin 718. Kotarevi Zagrebačke
županĳe 1880. imali su 594 Židova, gradovi Karlovac, Petrinja i Sisak 516, a grad Zagreb
1286. Desetljeće poslĳe u kotarevima ih je bilo 682, u Karlovcu, Petrinji i Sisku 640, a u
Zagrebu 1942. Na kraju 19. stoljeća u kotarevima je bilo 690, u spomenutim gradovima
717, a u Zagrebu 3195 židovskih stanovnika. U Bjelovarsko-križevačkoj županĳi 1880.
bilo ih je 810, a u gradovima (Bjelovar, Koprivnica, Križevci) 653. Godine 1890. županĳa
je imala 1138 Židova, a spomenuti gradovi 857. Desetljeće poslĳe u županĳi je bilo 1349,
a u gradovima 918 židovskih stanovnika. Kotarevi Virovitičke županĳe 1880. imali su
2228, 1890. godine 2880, a na kraju stoljeća 2972 židovska stanovnika. Grad Osĳek imao
je 1880. godine 1493, 1890. godine 1585, a 1900. godine 2027 Židova. Kotarevi Požeške
županĳe imali su 1880. godine 1918, desetljeće poslĳe 1417, a na kraju stoljeća 1674
židovska žitelja. Gradovi Brod i Požega u Požeškoj županĳi imali su 1880. 419 (Brod
263, Požega 156), desetljeće poslĳe 511 (Brod 287, Požega 224), a na kraju stoljeća 700
Židova (Brod 373, Požega 327). U kotarevima Srĳemske županĳe 1880. živjelo je 3515,
1890. godine 2961, a na kraju stoljeća 3017 židovskih žitelja. U gradovima Karlovcima,
Mitrovici i Petrovaradinu 1880. bilo je 118, 1890. godine 136, a na kraju 19. stoljeća
191 Židov. U Zemunu je 1880. bilo 589, 1890. godine 662, a na kraju 19. stoljeća 638
židovskih žitelja. Te nam brojke otkrivaju sljedeće činjenice: broj Židova u Hrvatskoj
nĳe bio znatan. Prema popisu iz 1880., u Banskoj Hrvatskoj bilo je ukupno 1 892 499
stanovnika. Od toga je bilo 14 658 Židova, što je činilo 0,77% stanovništva. Na kraju 19.
stoljeća bilo je 20 776 Židova od 2 400 766 stanovnika, što je iznosilo 0,83% stanovništva
Hrvatske. Prema navikama na kojima su ustrajali, Židovi su činili najinteligentnĳi dio
hrvatskoga žiteljstva. Među njihovom djecom gotovo da nĳe bilo onih koji ne pohađaju
školu, a vlasti su imale silne probleme s hrvatskim i osobito srpskim roditeljima oko
redovitog slanja djece u školu. Broj nepismenih među njima je najmanji – 1880. godine
23,42% muškaraca i 33,94% žena (u isto je vrĳeme nepismenost u cĳeloj Hrvatskoj
i Slavonĳi bila oko 75%).11 Smirenĳi život i sređenĳe imovinske prilike vidljivi su u
svakodnevnoj obiteljskoj praksi Židova. Analiza izvora pokazuje da se u Hrvata i Srba
mladi rano žene, između 15. i 19. godine (u Srba se udaju i sa 14 godina). U većem
postotku stupaju u toj dobi u brak Srbi (3,7% naprema 2,8% Hrvata). Loše posljedice
te prakse često su isticane. U dobi od 20. do 29. godine sklapa se najviše brakova (u
Srba 55,1%, u Hrvata 47,8%). U dobi od 30. do preko 60. godina broj vjenčanih je u
11
GROSS – SZABO, Prema hrvatskome građanskom društvu, 422.
602
Hrvata za 5-6% veći nego u Srba. Pokazatelji su jednostavni: u Srba je više udovaca,
oni postaju udovci prĳe negoli katolici ili pripadnici drugih konfesĳa, napose Židovi.
Usporedimo li te podatke sa životnim prilikama u Židova, vidjet ćemo znatne razlike.
Ponajprĳe, Židovi se kasnĳe žene. Mladića od 20 do 29 godina oženjeno je tek 23,8%, a
u pravoslavaca i katolika taj je postotak znatno veći. Udovaca je u svakoj dobi mnogo
manje nego u dvĳe kršćanske religĳe. U kreativnoj i još uvĳek reproduktivnoj dobi
od 30 do 39 godina Židova je udovaca 0,4%, u zrelim stvaralačkim godinama (40. do
49.) 1,4% naprema 3% katolika odnosno 6% pravoslavaca; 4,4% i 18,6% udovaca od
50. do 60. godine i iznad 60. godine u usporedbi sa 8,2% i 25,6% katolika te 13,3% i
32% pravoslavaca.12 Sve to odaje sređenĳe životne prilike u Židova i napose povoljnĳi
položaj žene u obitelji. Židovi su po zvanju ponajviše poduzetnici, trgovci, ljekarnici,
lĳečnici, novinari, odvjetnici, bankovni činovnici, umjetnici. Najveći ih je broj u trgovini,
u kojoj su ne svojom voljom, zbog stoljetne diskriminacĳe. Ta će ih diskriminacĳa
osposobiti da se poslĳe mnogo lakše priviknu na nove načine privređivanja i prirede
“osvetu” za nepravde koje su pretrpjeli. I drže još jedan hvalevrĳedan rekord. Iz
statistike o kriminalitetu vidimo da su od 100 osoba osuđenih za zločine u Banskoj
Hrvatskoj katolici počinili 56,01% kriminalnih djela, što je znatno ispod njihova udjela
u stanovništvu, da su pak pravoslavci počinili 42,24% kriminalnih djela, što znatno
nadmašuje njihovu brojnost u Hrvatskoj, grkokatolici 0,38%, a Židovi tek 0,37%. Dakle,
relativna kriminalnost najveća je u žitelja pravoslavne vjere, a najmanja u Židova.13
Židovi u Zagrebu
Uz posebnu dozvolu, prvi Židov, Jakov Stiegler, doselio se u Zagreb 1782. godine.
Doseljeni Židovi morali su dobiti dozvolu ili gradskoga magistrata ili biskupa, što
je ovisilo o tome na čĳe se područje jurisdikcĳe naseljavaju: gradsko ili biskupsko
(laškoulično).14
Prva židovska bogoštovna općina u Hrvatskoj osnovana je u Varaždinu nekoliko
godina nakon tolerancĳskoga edikta, a u Zagrebu 1806. godine. Još 1839. predstavnici
zagrebačke i varaždinske židovske općine “u ime ostalih hebrejskih općina (!) u
Hrvatskoj i Slavonĳi” obratili su se Hrvatskomu saboru žaleći se da se mogu baviti
samo trgovinom, a ne i stjecati nekretnine ili baviti se cehovskim zanatima i putovati
bez iznimnih ograničenja i, naravno, da ne mogu slobodno ispovĳedati svoju vjeru. U
drugoj peticĳi (23. travnja 1843.) tražili su: “1. dozvolu da zanat tjeramo i sa kršćanskim
pomoćnicima; 2. da smĳemo djecu svoju dati u zanat kršćanskim majstorima; 3.
sticanje građanskih i selskih dobara sa svim zakonitim pravima i 4. napokon da bismo
mogli zakoniti kano ostali građani zemlje naučiti bez razlike svaku znanost i svako
12
Statistički godišnjak Kraljevina Hrvatske i Slavonĳe 1. 1905. (Zagreb: Kr. zemaljski statistički ured, 1913), 23.
13
Fran VRBANIĆ, “Kriminalitet žiteljstva u Hrvatskoj i Slavonĳi”, Rad JAZU 82 (1885), 196.
14
Gavro SCHWARZ, Povĳest Zagrebačke židovske općine od osnutka do 50-ih godina 19. vĳeka (Zagreb: Gaj,
1939), 9.
603
umjeće, izvršavati ili privredu steći s njima (condiscere, tractare et exercere)”.15 Svakako
je zanimljivo istaknuti da se među 40 potpisnika samo jedan potpisao hebrejskim
slovima. Među zagrebačkim Židovima nĳe bilo nepismenih. Peticĳu je Sabor odbio.
Prosvjedovao je samo protiv odredbe Ugarskoga sabora da se useljavanje Židova
uvjetuje znanjem mađarskoga jezika.16 Istina, Sabor se bavio Židovima 1843. – 1846., ali
je u tom razdoblju ukinuo samo tolerancĳsku taksu.17
Židovske općine morale su se, prema religĳskim propisima, sastojati od najmanje
deset muškaraca starĳih od 13 godina. Nastale su radi organizacĳe bogoštovlja, potpore
siromašnih, udovica i siročadi, osiguranja vjerskih pokopa, osiguranja vjerskih škola i
mesara za ritualna klanja. Na temelju patenta o udruživanju od 26. studenoga 1852. te
su općine morale dobiti odobrena pravila. Nacrt zagrebačke općine izrađen je 1855., a
odobren tek 1859. godine.18
Jedan od razloga koji je prĳečio napredovanje židovskih općina bio je sukob unutar
njih samih. Zagrebačka općina nĳe bila iznimka. Taj se sukob “starovjeraca” (ortodoksa)
i “reformista” zapravo prenio iz Ugarske i od 1792. trajao je sve do 70-ih godina
19. stoljeća, kada je definitivno došlo do stvaranja liberalnih i ortodoksnih općina.19
U zagrebačkoj židovskoj općini spor je buknuo 1841., kada je novi propovjednik,
obrazovani rabin Mavro Goldmann, inicirao neke reforme: “1. njemačke propovĳedi
na stroge blagdane i na svaku četvrtu subotu; 2. bogomoljni red; 3. koralno (zborno)
pjevanje i 4. izostavljanje nekih poetičnih molitava zvanih ‘Pĳutim’.” Predsjedništvo
općine te je reforme poduprlo i tako odgovornost za njih preuzelo na sebe.20 “Moderna
njemačka propovĳed bĳaše za Zagrebčane novost, svjetski naobraženi rabin bĳaše za
njih pojava, o kojoj su čuli i čitali te za njom čeznuli. Velikim ga oduševljenjem izabere
općina malo zatim za propovjednika, vjeroučitelja i nastojnika škole, koja će se naskoro
imati osnovati, rabinom dakako ne, budući da je rabin bio Aron Paloa.”21 Unatoč
velikom oduševljenju, oko rabina Paloe okupili su se nezadovoljnici, konzervativci
koji nisu htjeli nikakve novotarĳe. Između te dvĳe struje, konzervativaca i reformista,
doskora je izbio žestoki sukob, koji je završio razdorom i stvaranjem nove općine
konzervativaca, kojoj je zagrebački biskup, kao “glavar i zaštitnik”, dopustio otvaranje
bogomolje i uz godišnju najamninu od 4 for. 20 novčića prepustio zemljište “Zbirac”
za groblje. Paloa je, doduše, ostao rabinom cĳele općine, ali je u svibnju 1843. umro, a
sukob se nastavio.22
15
SCHWARZ, Povĳest Zagrebačke židovske općine, 24-29.
16
GROSS, Počeci moderne Hrvatske, 363.
17
SCHWARZ, Povĳest Zagrebačke židovske općine, 30.
18
GROSS, Počeci moderne Hrvatske, 366-367.
19
GROSS, Počeci moderne Hrvatske, 367.
20
21
22
604
U prvo vrĳeme zagrebački Židovi nisu imali hram, nego su prostorĳe unajmljenih
kuća prilagođivali bogomolji. Godine 1833. dobila je općina dozvolu za kupnju
zemljišta za gradnju hrama i kuće za rabina. Najprĳe je kupljena kuća u Petrinjskoj
ulici za rabinov stan i provizornu bogomolju. Ta je kuća prodana pa je kupljena nova,
također u Petrinjskoj ulici. U njoj je prostor prilagođen za bogomolju, koja je ondje ostala
do gradnje hrama 1867. godine. Na tom je zemljištu sagrađena općina, u kojoj je bila
četverorazredna osnovna škola, koja se 1898. preselila u novu zgradu u Palmotićevoj
ulici.
Sve poslove oko izgradnje hrama vodio je Josip Siebenschein (1837. – 1908.), ugledni
inženjer i graditelj u Zagrebu, kamo se doselio kao dječak.23
Antižidovski izgredi
Naravno da se ne možemo baviti nabrajanjem pojedinačnih u povĳesti zabilježenih
izgreda protiv Židova u Hrvatskoj, od kojih nĳe bila imuna ni jedna kršćanska zemlja.
Stoljećima se među kršćanima svih provenĳencĳa na Židove gledalo kao na “ubojice
Isusa”. Pritom se pozivalo i na neka mjesta u Novom zavjetu (Iv 8, 44; 1 Sol 2, 15), pa
je kršćanstvo od početne žrtve, nakon što je postalo državna vjera, svoje u početku
obrambene mehanizme u odnosu na Židove često razvĳalo u agresivne doktrine.
Tĳekom vremena tom su se “potkožnom antisemitizmu”, u kojem je vjera igrala glavnu
ulogu, pridružile i ekonomske i društvene komponente, kada se na Židove gleda
kao na lihvare i varalice koji koristeći svoj utjecaj u financĳskom svĳetu i novinstvu
žele zagospodariti svĳetom. Valja istaknuti da je njihova uloga na tim područjima
suvremenoga života samo logična posljedica diskriminacĳe kojoj su u srednjovjekovnim
društvima kroz stoljeća bili svugdje izloženi. Srednjovjekovni antĳudaizam u društvu
19. stoljeća pretvorio se u antisemitizam i postao gotovo međunarodna pojava. U
drugoj polovini 19. stoljeća antisemitski pokreti razvĳeni su u različitim zemljama u
toj mjeri da se održavaju i antižidovski kongresi: prvi je održan 1882. u Dresdenu.
Na njemu su bili delegati iz Njemačke, Austrĳe i Mađarske. Na drugom (1883.) krug
zemalja je proširen, pa su tu bili delegati Njemačke, Austrĳe, Mađarske, Rusĳe, Srbĳe,
Francuske i Rumunjske. Utemeljeno je “Sveopće udruženje za borbu protiv židovstva”.
Katrin Boeckh, istražujući povĳest Židovske općine u Zagrebu od 19. stoljeća do
1941., smatra da “o nekom duboko ukorĳenjenom antisemitizmu u Hrvata nema
ni rĳeči. Hrvati dosta kasno dolaze u dodir sa Židovima, a njihova su nastojanja u
to vrĳeme u prvom redu bila usmjerena na priznanje vlastite nacĳe od Mađarske i
Austrĳe”.24 Ivo Goldstein u svojem prilogu “Antisemitizam u Hrvatskoj: korĳeni, pojava
i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj” drži da “autorica preko vrlo osjetljivih problema
23
24
Katrin BOECKH, “Židovska općina u Zagrebu do 1941. godine”, Časopis za suvremenu povĳest 27/1 (1995),
36.
605
prelazi isuviše olako”.25 Za razdoblje koje je nazvao “tradicionalnim” antisemitizmom

spominje nekoliko događaja protiv pojedinih Židova u Zagrebu i Dubrovniku i nekoliko
protužidovskih invektiva, od kojih je najslavnĳa ona vezana uz tobožnje ubojstvo kralja
Zvonimira, kojega su tobože ubili Hrvati, koji “počeše na Zvonimira upiti kakono
Židove vapiše na Isukrsta”, kako stoji u starom spisu Hrvatska kronika.26 Za razdoblje
koje naziva “modernim” antisemitizmom, koji se razvĳa stvaranjem suvremenih nacĳa
u 18. i 19. stoljeću, Goldstein se kao izvorom pozabavio manje poznatim listovima s
kraja 19. i početka 20. stoljeća (Hrvatski radnički glas, Glas naroda). Listovi su bili pod
utjecajem dr. Grge Tuškana, jedinog ustrajnog antisemita među pravašima, koji je zbog
svojih nazora izazivao podsmĳeh u Saboru. Autor zaključuje da su sve antisemitske
struje i pojedinci u Hrvatskoj u 19. stoljeću (od kršćanskih socĳalista, grupe oko Tuškana
do Stjepana Radića, u kojega u početku djelovanja nalazimo antisemitskih nastupa)
igrali marginalnu ulogu.27 Time autor zapravo potvrđuje osnovnu tezu Katrin Boeckh.
U Hrvatskoj možemo govoriti samo o pojedinačnim izgredima, nikako o sustavnim, a
pogotovo ne doktrinarno objašnjenom i poticanom antisemitizmu.
Jedan od takvih antižidovskih izgreda dogodio se u Zagrebu 27. ožujka 1848. protiv
najprĳe onih Židova koji su bili protjerani iz Varaždina, a onda i zagrebačkih Židova.
Pisac u Narodnim novinama, koji piše o tim izgredima, izražava zgražanje i nevjericu da
mora “u ime čověčanstva, u ime kèrstjanstva glas podignuti” protiv progona Židova.
Za Varaždince koji su protjerali Židove to djelo “jest takova ljaga, koja im čast i poštenje
ocèrnjuje, svako čověčansko i plemenito čuvstvo pogèrdjuje, i koje Varaždinci neće
tako lasno oprati moći”.28 I u Zagrebu 27. ožujka 1848. “zače se množina bezposlicah,
klatežah, kalfah (bĳaše ‘Blaumontag’29) i žalibože pretěranih gradjanah na kaptolu
kupiti, da varaždinske prognanike i odavde protěraju”. Vođa im je bio neki Schenk,
urar, “kojemu je žao što Židovi je inie ure prodaju nego on, ako prem je i sam tudjinac,
koj se ima milosti Zagrebčanah zahvaliti da su ga primili. Njemu se pridruži još několiko
ortakah ‘aus dem Schwabenlande’”. No, kad nisu našli protjerane varaždinske Židove,
počeli su napadati trgovine zagrebačkih Židova. Gomila je vikala “da se svi Žudie za
osam danah iz Zagreba odnašati imadu, inače prěte da će svim vlastnikom kućah, koj bi
poslie ovog roka Žudiu u svojoj kući tèrpili, kuću razvaliti, itd.”. Pisca članka (vjerojatno
Šulek) najviše je ogorčilo što je “na čelu ove lupežke čete” vidio “muža koi bi kao dotični
poglavar sva moguća sredstva upotriebiti bio morao, da se ovaj čopor razidje i utaži”.
“Biaše to g. Maloshegg (čitaj: Malošek), kojeg ovdě napominjemo ne iz kakove mržnje,
niti ga unaprěd odsudjujemo, već jedino s toga, da se pred obćinstvom, koje će glede
25
Ivo GOLDSTEIN, “Antisemitizam u Hrvatskoj: Korĳeni, pojava i razvoj antisemitizma u Hrvatskoj”, u:
Ivo Goldstein et al., Antisemitizam, holokaust, antifašizam (Zagreb: Židovska općina, 1995), 12, bilj. 1.
26
GOLDSTEIN, “Antisemitizam u Hrvatskoj”, 13. Zanimljivo je da u Marulićevu prĳevodu Hrvatske kronike
na latinski nema toga mjesta o Židovima. Usp. Marko MARULIĆ, Hrvatska kronika 547.–1089., prir. Ivan
Mužić (Split: Matica hrvatska Ogranak Split, 1998), 132-134.
27
GOLDSTEIN, “Antisemitizam u Hrvatskoj”, 27.
28
“Dalmacĳa, Horvatska i Slavonĳa. Zagreb 27. ožujka”, Narodne novine, (1848), (29. 3. 1848.), 27.
29
“Plavi” ponedjeljak, kada kalfe i šegrti ne rade do 14 sati: GROSS, Počeci moderne Hrvatske, 363.
606
toga čina veliku odgovornost od njega zahtěvati, čim prie opravda i opere” (Maloshegg
je bio činovnik kaptola). Jedna grupa “lupeža” dođe do “velikog terga (harmice), gdě
je jošte na mostu iz Breslauerovog dućana napis s velikim slavodobitiem i uzhitienjem
skinula i u potok bacila”. Tada se pojave “oboružane gardiste od školske mladeži”, pa
se “sva gomila bez obzira razběgla. I tako imamo jedino djačtvu zahvaliti da se ovaj
harač dalje těrao nĳe. K njima se za kratko vrěme pridruži jedna četica gradjanskih
gardistah, na što se četa nemirnikah razpèrši”.30 Pisac poziva građane da ne ignoriraju
olako taj događaj i ne toleriraju nerede. “Ono bezposleno ljudstvo koje je jučer lupalo i
razbĳalo židovske kuće, biti će pripravno, da prvom prilikom robi, plěni i vaš imetak.
Ono ljudstvo koje je jučer protiv Židovom vikalo, ono će se sutra ili preksutra proti
vam podignuti i vaše imanje grabiti. Dakle ako sami sebe osigurati hoćete, udušite
zlo u postanku, dokle jače oko sebe ne zagrabi i veću stranu neokuži. Ako što imate
proti Židovom, imate vaše poglavarstvo, pritužite se njemu, da se zloupotrěbljenja
dokinu.”31 Pisac apelira na najsvetĳu dužnost kršćanstva: ljubav prema bližnjem. “I
Židov je čověk; i nad njim bdĳe ista Providnost, koja i nad tobom.”32
I u vrĳeme narodnoga pokreta 1883. bilo je mjestimice antižidovskih izgreda. No,
taj pokret, u kojem se čulo i pokoje opasno geslo (“Židovi vun”, “Hajd na Židove”), u
cjelini gledajući nĳe imao nipošto antisemitski značaj. Antisemitski ispadi u Zagorju
i Prigorju “nisu bili organizirani niti su potekli iz nacionalne i vjerske mržnje, nego
su bili uglavnom izraz ogorčenja prema pojedincima kao lihvarima, varalicama i
eksploatatorima”. Protužidovska agitacĳa, prenesena iz Ugarske, nĳe u Hrvatskoj
(osim oko Trakošćana, Ivanca i donekle Zagreba) naišla na ozbiljnĳi odziv.33
Kad su nemiri izbili, kad su se na udaru našli i Židovi, Starčević je odmah istaknuo
da su zapravo uvezeni iz Ugarske. Između ostalih i unutarnjih i vanjskopolitičkih
razloga koji su mađarske vlasti natjerali da “tako nedostojno, podmuklo zagrizu u
Hervate” jest i parnica u Tisza-Eszláru. “Magjari su se osobito parbom Tisa-Eslara
razkrinkali, vide ih i slepci… Dakle, kopercajuć se na žeravi, lahko da su u sdvojenju i
proti volji, odtisnuli iskru u Hervatsku.” Pritom jasno naglašava razliku u odnosu na
demonstracĳe u Ugarskoj: u Hrvatskoj demonstranti nisu pljačkali. “Nezaboravljajmo
da mađarski izaslanici, pače službenici, u Hervatskoj o nemiru rade”, objašnjava
Starčević svoje viđenje uzroka antimađarskoga pokreta 1883. godine.34 I komentator
Slobode, analizirajući tekst iz Wiener Allgemeine Zeitunga u kojem autor članka očekuje
da nakon antisemitskih pokreta u Beču, Pešti i Pragu mora doći na red i Zagreb,
također jasno svjedoči da glasilo Stranke prava odbacuje povezivanje nemira 1883.
s antisemitizmom. Sloboda tekst neimenovanoga autora u bečkom listu komentira:
30
“Dalmacĳa, Horvatska i Slavonĳa. Zagreb 27. ožujka”, 27.
31
32
33
Dragutin PAVLIČEVIĆ, Narodni pokret 1883. u Hrvatskoj (Zagreb: Liber, 1980), 195-196.
34
“Sušak, 22. kolovoza”, Sloboda, (1883), 100 (22. 8. 1883.); “Sušak, 16. rujna”, Sloboda, (1883), 111 (16. 9.
1883.).
607
“Nepresteno je buncao kako iza Beča, Pešte i Praga mora da se i Zagreb antisemitskom
pokretu pridruži. Zaista je čudo da list koji triput na dan izlazi, tako slabe informacĳe
dobiva.”35
O položaju Židova i odnosu prema njima u antimađarskim nemirima dopisnik
Slobode iz Zagreba pisao je: “Iz tih izmješanih grbovah razvilo se nešto, čemu se u
Zagrebu nismo nadali – demonstracĳa proti Židovom.” Za tu neželjenu činjenicu
dopisnik okrivljuje jednoga Židova, trgovca Sachsa, u čĳoj je kući u Gundulićevoj ulici
bio smješten porezni ured pa, naravno, nĳe želio okupljanje mase pred svojom kućom
zbog grbova. Dopisnik kaže da mu se, kao očito zabrinutom čovjeku, spočitava da je
rekao da Hrvatima treba “štrik za vrat” i “bajunet pod nos”, što je ovaj demantirao
u Pozoru. No, dopisnik Slobode iz Zagreba očito nĳe vjerovao u taj demanti. Prema
tom dopisu, svjetina u koju je “ovako… bačena prva iskra antisemitske demonstracĳe
neoprezom i bezobzirnošću samoga Židova” navalila je na Jelačićevu trgu na kuće
židovskih trgovaca Priestera, Baumgärtnera i Wassethala. Činili su je šegrti, kalfe,
radnici, bilo je i maloljetnika, “premda se ne smĳe zatajiti da i u gradjanstvu ima
velik broj antisemita”. Dakle, vidljivo je da Sloboda s oprezom govori, da ne želi da
se antimađarski prosvjedi prošire na Židove. Priznaje: “Nekoji su od Židovah ljudski
zlostavljani… Ovakav postupak može izazvati samo još veću ogorčenost i druge
izgrede.” Dopisnik odbacuje antisemitski značaj događaja u Zagrebu, napose ističe da
u demonstracĳama nitko nĳe pokraden “jer Hrvati u tom ne kopiraju Magjare”.36 U
drugom tekstu u Slobodi dopisnik iznosi neke razloge koji se po Zagrebu spominju
kao objašnjenje otkud napadi kamenjem na kuće Židova (Baumgartner, Priester i dr.).
“Zašto je ona rulja jurišala na te kuće, to se pravo ne zna”, ističe dopisnik. Jedan od
mogućih razloga koji se iznosi jest da kuće Židova zapravo nisu stradale zato što su
pripadale Židovima, nego je svjetina htjela odvratiti pozornost oružnicima da drugi
mogu skinuti sporne dvojezične grbove sa Sachsove kuće, koja je bila iznajmljena
financĳskom uredu. Na taj su način demonstranti htjeli dokazati “kako se ni vojske
g. Ramberga ne boje”. Drugi tumače i prepričavaju da su po Zagrebu i Hrvatskoj išli
i mađarski špĳuni i usmjeravali demonstrante na židovske kuće da bi se antižidovski
prosvjedi iz Ugarske prenĳeli i u Hrvatsku. Treći napokon govore da je sam Sachs
isprovocirao napade jer da je “grdio Hrvate sa svog prozora”, a onda su to platili i drugi
Židovi u gradu. Dopisnik je najsklonĳi prvom objašnjenju. No, ustraje u tome da su
Židovi kolateralna žrtva, ističući da ih u Zagrebu ima mnogo, “a naročito g. Heinbach,
koji su ovdje vrlo obljubljeni i koji se očito iztiču svakom prilikom za narodnu stvar.
Zato nemožemo pomisliti da je ovaj izgred bio proti Židovom”.37 Napose ističe da je laž
kada se govori o razmjerima stradanja Židova u tim demonstracĳama. Prema vĳestima
koje nam priopćuje, polupani su prozori na kućama petorice Židova. Za dopisnika
Slobode nĳe imalo nikakva smisla uspoređivati ono što se zbilo u Zagrebu i Ugarskoj
35
“K demonstracĳam u Zagrebu”, Sloboda, (1883), 101 (24. 8. 1883.).
36
“K položaju”, Sloboda, (1883), 109 (12. 9. 1883.).
37
“Dopisi”, Sloboda, (1883), 109 (12. 9. 1883.).
608
i pisati o njima kao “malte ne o pljačkarih sličnih prekodravskim viteškim tatom”.

Dopisnik ponavlja da je Sachs isprovocirao demonstrante kada je na njemačkom
navodno rekao “dolje s prokletim hrvatskim smećem”. To je nova izjava dodana
onima koje su kružile o povodu izgreda protiv Židova. Drugi zagrebački dopisnik
zamjera Židovima da u Zagrebu, uz rĳetke iznimke, baš oni “sačinjavaju najjači
kontigent švabštine u javnom i privatnom životu”.38 Tom se dojmu nĳe bilo lako oteti
jer su Židovi uglavnom govorili njemački. O karakteru događanja u Zagrebu dopisnik
Slobode zaključuje: “Izazivanje, poteklo od židovske kuće, dovršilo se je na židovskih
kućah. Mi nećemo absolutno tvrditi, da u toj vatri nĳe bilo i koje kapi antisemitičkog
ulja, ali se ne možemo nikako složiti s iztaknutom tvrdnjom, da je to jedino posao
od antisemitičkih agitatorah podmićene ‘dječurlĳe’.” Očito pisac članka smatra da je
i Sachs dao doprinos antižidovskim izgredima u Zagrebu. Zato i upozorava one koji
govore da će tražiti odštetu “da proštĳu čl. 1307 gradjanskog zakonika”.39
Kako je rečeno, Sachs je najprĳe demantirao u Pozoru da je rekao što mu se pripisivalo,
pozvao se na svoj domoljubni i hrvatski osjećaj i tužio one koji su ga okrivili za uvrede.
Na sudu ga je branio i obranio dr. Marĳan Derenčin jer nitko od svjedoka nĳe osobno
čuo ono za što ga se optuživalo.40
Hosea Jacobi
Obitelj Jacobi starinom je iz Poljske (Bialystok). Dugo je živjela u rodnom gradu
Immanuela Kanta, pruskom Königsbergu (danas Kalinjingrad u Rusĳi). Hosea
Hermann Jacobi rođen je u Jacobshagenu (danas u Poljskoj) 13. sĳečnja 1842. godine.
Kao dĳete, nakon očeve smrti došao je u Berlin, gdje je završio gimnazĳu, a potom
je studirao orĳentalnu filologĳu i povĳest. Godine 1865. doktorirao je u Halleu41 iz
filozofije s tezom Die Stellung des Weibes im Judenthum (“Položaj žene u židovstvu”).
Hebrejske studĳe započeo je kod djeda, veoma uglednoga rabina Mosesa Goldberga,
oca njegove majke Sare, a dovršio također u Berlinu.
Na poticaj djeda Goldberga, koji se brinuo o njegovoj duhovnoj i intelektualnoj
formacĳi, i poziv knjižara, tiskara, novinskoga izdavača i suradnika Ljudevita Gaja,
Zagrepčanina Wilima Schwarza, mladi je rabin sa suprugom Huldom Pander (s kojom
je imao sedmero djece) došao u Zagreb. Prĳe samog dolaska postojale su određene
nedoumice. Izazivale su ih u njemu orgulje, koje su bile u novoj sinagogi, a bile su
uzrok svađa i raskola i u samoj Židovskoj općini u Zagrebu, budući da ih ortodoksni
38
“Razvikani antisemitizam”, Sloboda, (1883), 111 (16. 9. 1883.).
39
“Razvikani antisemitizam”, Sloboda, (1883), 111 (16. 9. 1883.). Spomenuti paragraf 1307 predviđao je ovo:
“… Ali ako je tko kriv te je stavio sebe u prolaznu zabunu pameti, tad i šteta prouzročena u tom stanju
pripisuje se njegovoj krivini. To isto valja i za trećega, koji je svojom krivinom ostavio oštetioca u to
stanje…” (Građanski zakonik /Zagreb, 1911.3/), 407.
40
“Novice – Iz Zagreba”, Sloboda, (1883), 113 (21. 9. 1883.).
41
Halle an der Saale, grad u Njemačkoj. U njemu je 1694. osnovano Sveučilište Martin Luther. Danas se
zove Martin-Luther-Universität Halle-Wienberg.
609
dio zajednice nĳe prihvaćao smatrajući ih nežidovskim, kršćanskim instrumentom.

O toj dvojbi mladoga Jacobĳa Lavoslav Šik42 svjedoči: “… nu, odlučio je djed, koji je
proročanski rekao, da će se općina ravnati po njemu, a ne on po općini.”43 Zagrebačka
židovska zajednica pozvala ga je, naime, 1867. za posvetu novosagrađene sinagoge
i probne propovĳedi. Zajednici se toliko svidio da je morao propovĳedati o velike
blagdane.44 Jacobi je došao u Zagreb kao sasvim mlad čovjek i uz poznatoga nadrabina
Hirscha Bär Fassela45 iz Velike Kaniže posvetio je novosagrađenu sinagogu 27. rujna
1867. godine. Obred je na hrvatskom jeziku vodio rabinski namjesnik Eisner46, a Jacobi
je, uz nadrabina Fassela, držao svečanu propovĳed.47 Opis svečanosti blagoslova hrama
donosi onodobni tisak. U Narodnim novinama čitamo kako je zagrebačka sinagoga bila
iskićena “narodnim zastavama i granjem”, a pred njom je bilo veliko mnoštvo svĳeta.
“U taj mah dodje i preuzvišeni gospodin zemaljski zapovjednik, ces. kr. podmaršal
barun Gablenz48, sa povećom svitom. Pošto načelnik gradski49, pozdravljen sa ‘živio’,
42
Lavoslav Šik (Schick), kulturni djelatnik (Beč, 27. XI. 1881. – Jasenovac, 1943.). Odvjetnik, bavio se
publicistikom, bio je aktivan u cionističkom pokretu. Kao istaknuti bibliofil i kolekcionar, sakupio je
najveću judaističku biblioteku u jugoistočnoj Europi (oko 7000 knjiga i časopisa), koja je, očuvana za
Drugoga svjetskog rata, danas u sastavu biblioteke Židovske općine Zagreb. Stradao je u holokaustu:
Hrvatska enciklopedĳa 10 (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2008), 465.
43
Lavoslav ŠIK, “Pojava dra Hozeje Jacobia u povĳesti židovstva u Jugoslavĳi”, Židov, (1925), 17-18 (24. 4.
1925. / 30. nisan 5685.), 3.
44
“Jacobi, Hosea”, Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL) 6 (Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža,
2005), 213-214; Alexander LICHT, “Dr. Hosea Jacobi. Zu seinem 40-jährigen Rabbinerjubiläum”, Židovska
smotra 11/1 (1908), 7-8; “Dr. Hozea Jacobi”, Židov, (1925), 17-18 (24. 4. 1925. / 30. nisan 5685.), 2-4.
45
Hirsch Bär Fassel (1808.–1883.), utjecajni rabin i filozof, pionir reformiranoga judaizma u Austrĳi.
Njegova knjiga Mozene Zedek bila je priručnik za rabine za talmudske odredbe. Surađivao je u raznim
židovskim novinama u Austrĳi (wikipedia: Hirsch Fassel).
46
Jakob Eisner (Kolín, o. 1815. – Zagreb, 13. X. 1882.), podrabin i vjeroučitelj. Zamjenik rabina u Zagrebu
od 1858. do 1867., rabin od 1880. godine. Studirao u Pragu. U Zagrebu je 1859. tiskan njegov prigodni
govor izrečen 24. studenoga iste godine u povodu smrti dobrotvora J. Epsteina. Bio je podrabin židovske
vjerske zajednice te dugo godina vjeroučitelj i upravitelj židovske osnovne škole. Nauk o vjeri predavao
je i u nižim razredima zagrebačkih srednjih škola, a 1875. objavio je udžbenik na njemačkom jeziku.
Naučivši hrvatski jezik, bio je prvi koji je u židovsko bogoslužje uveo hrvatske molitve. Objavio je na
hrvatskom prvi dio Bibličkoga katekizma za izraelite, a drugi je ostao u rukopisu. Glavna su mu djela Der
biere Kelch und die Himmelsblume (Agram, 1859), Leitfaden beim Religionsunterricht der Israeliten (Agram,
1875) i Biblički katekizam za izraelite (Zagreb, 1880). Usp. HBL 4 (1998), 27.
47
“Program za posvetjenje novosagradjene bogomolje izraelitičke bogoštovne obćine u Zagrebu”, Pozor, 33
(1867), 222 (27. 9. 1867.).
48
Karl Wilhelm Ludwig Gablenz (1814.–1874.), konjanički general. Stupio je u carsku austrĳsku vojsku
1833. godine. U činu majora ratovao je u Italĳi i Ugarskoj 1848./49. godine. Za Krimskoga rata 1853.–1856.
promaknut je 1854. u general-majora. U talĳanskom ratu za sjedinjenje zapovĳedao je 1859. austrĳskom
prethodnicom u bitki kraj Magente i divizĳom u bitki kraj Solferina. Istaknuo se u sastavu austrĳskoga
korpusa u Prusko-danskom ratu kao pruski saveznik, a u Prusko-austrĳskom ratu 1866. porazio je
pruske snage kraj Trutnova. Potom je 1867./68. bio zapovĳedajući general u Zagrebu i namjesnik na
Vojnoj granici te od 1868. do umirovljenja 1871. konjanički i zapovĳedajući general u Ugarskoj. Nakon
neuspješnog novčanog ulaganja i bankrota, 1874. počinio je samoubojstvo: HBL 4, 516.
49
Zagrebački načelnik tada je bio Vjekoslav Frigan (1801.–1868.). Rođen je u Velikoj kraj Požege. Gimnazĳu
je završio u Požegi, a Pravoslovnu akademĳu u Zagrebu. Odvjetnički ispit položio je 1824. u Budimpešti.
Godine 1844. Gradsko zastupstvo primilo ga je u zagrebačke građane. Za prevratnoga zbivanja 1848./49.
bio je zapovjednik 1. satnĳe zagrebačke građanske garde, privremeni član Sudbenoga stola Kraljevine
610
od predstojnika obćine predanim mu ključem bĳaše otvorio vrata hrama, nagernu

obćinstvo u nj takovom silom, da su redatelji i panduri imali takovu muku, uzderžati
nekakav slabi red, i propustili u bogomolju samo one, koji su imali pozivnicu. Obred
obavljen je potom u svečano razsvjetljenoj bogomolji po izraelitičkom običaju.
Posliednji kamen utverdio je gospodin načelnik gradski, a ne kako u programu stajaše,
preuzvišeni gospodin namiestnik Levin barun Rauch, koji se jošte bavi u Beču. Osobito
ugodno primile su se slušaocah drugih vieroispoviestih narodne rieči, izuštene preč.
g. rabinskim namjestnikom Eisnerom i predstojnikom obćine, te nam zagrebačka
izraelitička obćina i tom prilikom dade razloga uzdati se, da viera nipošto nĳe na putu
narodnom osiećanju i narodnoj sviesti, koja se i u ovdiešnjoj obćini – neka joj je to na
hvalu – to više uvriežava.”50
Novi Pozor51 popratio je svečanost veoma blagonaklonim rĳečima. Napose je skrenuo
pozornost na činjenicu da se obred održao na hrvatskom jeziku. “Mi se radujemo što
smo prvi puta čuli, da se u izraelitičkoj bogomolji propovĳeda, moli i pjeva u narodnom
jeziku hrvatskom, a radujemo se jer znamo, da se mnogi i mnogi običaj iz crkve prenaša
u obitelj. Nadamo se, da to nĳe učinjeno samo za ‘paradu’, već da će to biti i u buduće;
pa ako se za sada i ne bi narodnim jezikom uviek propoviedalo, da će se bar to učiniti u
velikih blagdanih pa moliti i pjevati, u koliko obred dopušća. Svaki je početak mučan,
ali je i svaki napredak sladak.”52
Dolazak u Zagreb na tu svečanost i propovĳed koju je na njoj održao na njemačkom
jeziku te izbor za rabina zagrebačke židovske općine 14. sĳečnja 1868. za Jacobĳa je
bio početak novoga razdoblja u osobnom životu, ali i početak “nove ere” u povĳesti
zagrebačke židovske općine. Od 1880. do kraja života obnašao je dužnost zagrebačkoga
nadrabina. Više od pola stoljeća neumorno je djelovao na vjerskom, odgojnom,
prosvjetnom, socĳalnom i humanitarnom polju. Sve važnĳe socĳalne, humanitarne,
kulturne ustanove i prosvjetni pothvati njegovo su djelo. Hosea Jacobi reorganizirao
je “Hevru kadišu” (Sveta udruga), utemeljio je 1870. “Hevru gemilut hasadim”
(Milosrdna družba) i “Hahnasat kalu” (Udruga za pomoć mladenki), 1887. potaknuo je
osnivanje “Izraelskoga gospojinskoga dobrotvornog društva Jelene Priester”. Njegova
je omiljena ideja bila utemeljenje sirotišta i kuće za nemoćne. Ta mu se dugo gajena
Hrvatsko-Slavonsko-Dalmatinske i povjerenik za državne poštanske urede. U Gradskom je zastupstvu

1857. predložio da se zapisnici vode na hrvatskom jeziku, što je i prihvaćeno. Zagrebačkim načelnikom
postao je 11. studenoga 1861. i na tom položaju ostao do 27. veljače 1868., kada je vlada bana Raucha
raspustila Gradsko zastupstvo. Frigan je zamĳenio dvojezične njemačko-hrvatske ulične natpise
hrvatskim; u njegovo doba izgrađena je plinara i uvedena ulična plinska rasvjeta. Bio je predsjednik
odbora za novu regulacĳu Zagreba, koji se počinje širiti u Donjem gradu: HBL 4, 468-469.
50
“Trojedna kraljevina”, Narodne novine, 33 (1867) (28. 9. 1867.), 2.
51
Novi Pozor, glasilo Narodne stranke, počeo je izlaziti u Beču 1. rujna 1867., nakon što je Levin Rauch 19.
kolovoza 1867. obustavio Pozor u Zagrebu. Jamčevinu od 10.000 for. za Novi Pozor položio je Strossmayer.
Glavni urednik lista bio je Josip Miškatović, suradnik Ivan Zahar, a odgovorni urednik Franjo Ptačovski,
učiteljski pripravnik iz Moravske, jer je u Beču list mogao potpisivati samo austrĳski državljanin. Usp.
Josip HORVAT, Povĳest novinstva Hrvatske 1771.–1939. (Zagreb: Stvarnost, 1962), 231.
52
“Posvećenje izraelitičke bogomolje”, Novi Pozor, 1 (1867), 31 (10. 10. 1867.), 3-4.
611
želja ostvarila tek kad je, nakon svoje smrti, filantrop Lavoslav Schwarz53 ostavio u
zakladi za osnivanje židovske ubožnice sumu od 400 000 K. Ideju za osnivanje doma
koji bi preuzeo brigu o nemoćnim starcima i staricama židovske općine L. Schwarzu
sugerirao je upravo nadrabin Jacobi.54 Schwarzov Dom nemoćnih osnovan je 1909.
godine.55 Kad je prĳetila opasnost da će prestati s radom židovska pučka škola, jer nĳe
bilo odgovarajuće zgrade, Jacobi je skupio priloge za izgradnju nove pučke škole 1893.
godine. Za srednjoškolce je osnovao “Literarne sastanke izraelske mladeži” (1898.),
kojima je dugi niz godina bio pokrovitelj, te “Hrvatsko-izraelsko literarno društvo”
(1904.). Utemeljio je Talmud-Thora školu da pored propisanoga vjeronaučnog plana
omogući usavršavanje Biblĳe i hebrejskoga jezika. Osnovao je Rabinski savez u
Hrvatskoj i Slavonĳi (1907.), kojemu je bio predsjednik sve do nakon Prvoga svjetskog
rata, kada je osnovan Savez rabina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojemu je
Jacobi izabran začasnim predsjednikom. I podružnica Alliance israélite universelle56
u Zagrebu njegovo je djelo. Prema svjedočenju spomenutoga Lavoslava Šika, dobra
poznavatelja novoga zagrebačkog rabina, ovaj je u građanstvu Zagreba uživao
nepodĳeljeni ugled. Opisujući događaje 80-ih godina 19. stoljeća i zbivanja tĳekom
prvih zbacivanja grbova, Šik je napisao: “Bilo je godine 1880.57 – za vrĳeme Davidovih
dvojezičnih napisa, prvog pokušaja da se uvede u Hrvatskoj mađarski jezik. Velike
demonstracĳe u gornjem gradu, na Jelačićevom trgu. I tad na jednom sasvim bez
ikakvog povoda, povici protiv Židova. Dr. Hozeja Jacobi dočuje za te nemile pojave, pa
se prošeće zajedno sa suprugom kroz redove tih demonstranata: sve ga pozdravlja i ne
čuje se više ni jedan protužidovski poklik.”58
Najveće je zasluge Jacobi stekao kao vjeroučitelj i pisac vjeronaučnih knjiga za
židovsku mladež, napose na hrvatskom jeziku, koje su bile na visini tadašnje pedagoške
53
Lavoslav Schwarz (Zagreb, 1837.–1906.), hrvatski trgovac i dobrotvor židovskoga podrĳetla. Rođen
je u imućnoj zagrebačkoj trgovačkoj obitelji. Za života je potpomagao razne karitativne ustanove,
omogućivao učeničke stipendĳe te osnovao zakladu koja je 1910. osnovala dom za starĳe i nemoćne
osobe u Zagrebu.
54
55
Više o toj karitativnoj ustanovi Paula NOVAK, “Povĳest doma Zaklade Lavoslav Schwarz”, u: Ognjen
Kraus, Dva stoljeća povĳesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj (Zagreb: Židovska općina, 1998), 74-77.
56
Alliance israélite universelle, organizacĳa za pomoć Židovima. Osnovana je u Parizu 1860. (utemeljitelj
Adolph Crémieux). Članovi organizacĳe su Židovi, ali među simpatizerima ima i kršćana. Cilj joj je
kulturno pridizanje Židova u zemljama Bliskoga istoka i njihovo privođenje produktivnim zvanjima. U
programu je organizacĳe emancipacĳa Židova od diskriminacĳskih zakona i njihova obrana u zemljama
gdje su izvrgnuti progonima.
57
Autor je pogrĳešio u datiranju. Provokacĳa s dvojezičnim grbovima bila je 1883. godine. Tim je grbovima
povrĳeđena hrvatska autonomĳa zajamčena Nagodbom, prema kojoj je hrvatski službeni jezik organa
zajedničke vlade na hrvatskom državnom području. Dvojezični grbovi izazvali su narodni pokret i
pobunu u mnogim dĳelovima Hrvatske.
58
ŠIK, “Pojava dra Hozeje Jacobia”, 3.
612
znanosti. Kao učitelj, odgojio je cĳele generacĳe u kojima je znao probuditi ljubav
prema židovstvu i hebrejskom jeziku.59
Kad je Jacobi 1918. slavio 50-godišnji jubilej svoje rabinske službe, “Literarni sastanci
izraelske mladeži”, društvo koje je osnovao, željelo je s osnivačem sastanaka “koje
nam je dalo tolikih i tako lĳepih pobuda u židovskom pregnuću” dostojno proslaviti
jubilej. Članovi društva odlučili su u Herzlovoj šumi u Palestini osnovati gaj od tisuću
maslina na ime slavljenika, Hosee Jacobĳa. Pozvali su sve njegove bivše učenike, a
napose članove “Literarnih sastanaka izraelske mladeži”, kao i sve prĳatelje Židovskoga
narodnog fonda, da se pridruže akcĳi “i da časteći uglednog i zaslužnog svečara
istodobno promiču velike židovske svrhe”.60 Uz tu hvalevrĳednu ideju židovske
mladeži, zagrebačka je bogoštovna židovska općina za 50-godišnji jubilej naručila, a
hrvatski slikar Bela Čikoš Sesĳa izradio, Jacobĳev portret za općinsku vĳećnicu, koji
spada u reprezentativnĳe Čikoševe portrete. Na proslavi te obljetnice utemeljen je i
fond dr. Jacobĳa sa svrhom podupiranja siromašnih židovskih đaka. Na proslavi je za
fond skupljena poveća početna svota.61
Hosea Jacobi bio je povezan sa židovstvom cĳeloga svĳeta. Uživao je najveći ugled
borca za očuvanje židovske samobitnosti u dĳaspori, a opet je s mnogo ljubavi volio
svoju hrvatsku domovinu, koju je s poštovanjem isticao kao primjer zemlje u kojoj su
Židovi, nasuprot mnogim drugim zemljama, pošteđeni neprĳateljstava, što vidimo iz
njegovih dvĳu propovĳedi koje ćemo donĳeti u ovom prilogu. Osobito druga od njih
snažno naglašava upravo tu činjenicu. Zasluge toga velikog rabina, učitelja, duhovnika,
pedagoga, vjerskoga pisca i humanitarnoga poslenika u povĳesnoj znanosti još nisu
temeljitĳe istražene, ali se i na ovoj razini istraženosti može reći da je zaslužan za
očuvanje identiteta židovske dĳaspore u Zagrebu i Hrvatskoj. Njegov doprinos u
stvaranju pozitivnih hrvatsko-židovskih odnosa je znatan. Prvi je u Hrvatskoj držao
propovĳedi na hrvatskom jeziku, koji je 1885. uveo u bogoslužje. Njegova otvorenost
prema hrvatskom jeziku prekoračila je onaj prvi prag koji je dĳelio Židove od njihovih
hrvatskih sugrađana. Velik broj Židova govorio je njemački ili mađarski, što je moralo
iritirati sredinu osjetljivu upravo prema njemačkom i mađarskom kao jezicima
dominirajućih naroda.
59
Njegova su najvažnĳa djela Über die Stellung des Weibes im Judenthum, mit besonderer Berücksichtigung der
Eheschliessung, wie sie uns in den Schrien des Alten Testaments vorliegt (Berlin, 1865); Biblĳska povjestnica.
Za izraelsku mladež pučkih i nižih srednjih škola (Zagreb, 1884) – četiri izdanja do 1927.; Derech hakodeš.
Katekizam Mojsĳeve vjere. Za izraelsku mladež pučkih i srednjih škola (Zagreb, 1887) – četiri izdanja do 1923.;
Hebrejska početnica za školu i za samouke (Zagreb, 11889, 21907); Uputa u nauk Mojsĳeve vjere. Za 1. razred
pučkih škola (Zagreb, 11889, 21904) (vidi LICHT, “Dr. Hosea Jacobi”, 8-11).
60
“Pedesetgodišnji jubilej zagrebačkog nadrabina Dra Hozeja Jacobĳa”, Židov, (1918), 1 (1. 1. 1918.), 4.
U početku su se (od 1908.) u “Herzlovoj šumi” na zemljištu Židovskoga narodnog fonda sadile samo
masline, jer donose veliku korist, a ne zahtĳevaju mnogo njege. Poslĳe se sadilo i drugo drveće. Mladi su
tada skupili 100 K, prinosi su se slali Banci za trgovinu, obrt i industrĳu d.d. Zagreb za konto “Židovski
narodni fond”. List je objavljivao i imena darovatelja, ali autoru ovih redaka nĳe poznato je li ta ideja
privedena sretnom kraju.
61
“50-godišnji jubilej zagrebačkog rabina dra Hozeje Jacobĳa”, Židov, (1918), 3 (1. 2. 1918.), 4.
613
Da shvatimo značenje propovĳedi koju je održao 1883., potrebno je reći nešto

o općim prilikama i položaju Židova u Europi. U to je vrĳeme Rusĳa bila zemlja
najnasilnĳega antisemitizma. Zapadne države, barem u teorĳi, nisu bile antižidovske,
iako je u njima bilo i organizacĳa i stranaka kojima je antisemitizam bio temelj
programa. Rusĳa je imala najmanje takvih organizacĳa jer carske vlasti nisu dopuštale
nikakve grupacĳe. Na Židove se gledalo, kao i na Nĳemce, kao na opasne strance.
Antisemitizam se temeljio na duboko ukorĳenjenim vjerskim predrasudama, ali su
prosvjedi seljaka i gradske sirotinje protiv Židova imali i socĳalnu pozadinu. Najveći
dio židovskoga stanovništva živio je u siromašnim getima, bavio se sitnom trgovinom i
obrtom, ali je bilo razmjerno mnogo velikih trgovaca, obrtnika, bankara, industrĳalaca
te ljudi s intelektualnim zvanjima: pravnika, lĳečnika, arhitekata. Kada je 13. ožujka
1881. skupina atentatora, među kojima je bila i jedna Židovka, ubila cara Aleksandra
II., reakcionarne novine usmjerile su bĳes mase prema Židovima. Tada je stvorena i
prva antisemitska organizacĳa, “Sveta liga”, tajna organizacĳa koju su vrhovi državne
vlasti odobravali. Prve teške antisemitske pogrome, koji su zaredali neposredno nakon
atentata i zahvatili 16-ak ruskih, ukrajinskih i poljskih gradova i sela, vlasti nisu izravno
organizirale niti poticale, ali su stajale po strani i promatrale velike progone i zločine
nad Židovima. Bilanca progona bila je strašna: preko 1500 uništenih židovskih stanova,
dućana i sinagoga. Šteta je iznosila nekoliko milĳuna rubalja. Rĳeke ljudi imale su samo
jedan cilj: pobjeći iz Rusĳe. Započeo je egzodus neslućenih razmjera. Gotovo milĳun
Židova napustilo je Rusĳu do kraja 19. stoljeća. U Austrĳi, Mađarskoj i Njemačkoj nisu
rado viđeni. Ni u drugim europskim zemljama ti stradalnici i prognanici nisu naišli na
sućut. Većina ih je otišla u Sjedinjene Američke Države, Kanadu, Australĳu, a neki u
Englesku.62
Njemačka je bila važna bojišnica između Židova i antisemita. Bila je zemlja u kojoj
je kapitalizam brzo mĳenjao socĳalne strukture, a upravo su Židovi bili najuočljivĳi
među “novim ljudima” koje je stvorio kapitalizam. Iako su upravo u Njemačkoj
Židovi dali najveći doprinos na svim područjima života (gospodarskom, političkom,
kulturnom), iako ih u gotovo svim sredinama u Europi smatraju glavnim nositeljima
germanizacĳe, u Njemačkoj ih čak ni njihovi najbliži prĳatelji nisu smatrali Nĳemcima.
Dalekosežni doprinos toj mržnji dao je veliki skladatelj Richard Wagner, koji se
smatrao posljednjim Nĳemcem “koji je u stanju da se uspravno odupre već svime
ovladavajućem židovstvu”.63 Političku borbu protiv Židova započeo je 1878. u Berlinu
dvorski propovjednik Adolf Stöcker. Neumorno je s propovjedaonice upozoravao na
“prevlast” i “drskost” Židova na svakom području. Godinu poslĳe Wilhelm Marr,
pokršteni sin židovskoga glumca, objavio je spis pod naslovom “Pobjeda židovstva
nad germanstvom”. On je prvi upotrĳebio kovanicu “antisemitizam”, a u Berlinu je
osnovao “Ligu antisemita”, čĳi je cilj bio “spasiti njemačku domovinu od potpunog
požidovljenja”. Krajem 1879. dr. Heinrich Treitschke dodaje zapaljivoj atmosferi i svoje
62
KELLER, Povĳest Židova, 466-471.
63
KELLER, Povĳest Židova, 452.
614
zapaljive članke, koji se mogu svesti na sudbonosnu, dalekosežnu parolu: “Židovi

su naša nesreća.” Tim se nazorima suprotstavljaju liberali (Theodor Mommsen) i
socĳaldemokrati, posljednji zato što ističu da kapitalistički eksploatatori ne pripadaju
samo židovskomu narodu nego su plod građanskoga društva kao takvog. Mnogi
znameniti Nĳemci označili su antisemitizam kao “nacionalnu sramotu”. Antisemitska
agitacĳa izvlačila je čas vjersku, čas privrednu, čas rasnu argumentacĳu.64
U Ugarskoj se antisemitski pokret kao politički pokret organizirao početkom 80-ih
godina 19. stoljeća i bio je koloplet političkih, gospodarskih, vjerskih i etničkih faktora.
Oko 1880. postojalo je 78 antisemitskih ćelĳa, koje je organizirao Győző Istóczy, jedan od
liberalnih zastupnika u Ugarskom parlamentu. Postavljanje “židovskoga pitanja” kao
antisemitskoga političkog programa u znanosti je točno određeno: bilo je to u svibnju/
lipnju 1882. godine. I prĳe je bilo različitih neprilika u kršćansko-židovskim odnosima
u Ugarskoj. U revolucionarnim zbivanjima 1848./49. bilo je antižidovskih izgreda, no
oni su i po karakteru i po kvantiteti bili drugačĳi od onih iz posljednjih desetljeća 19.
stoljeća. Šezdesetih i sedamdesetih godina pojavio se niz antisemitskih spisa. Već 1861.
jedan antisemitski autor traži da se “židovsko pitanje” razmatra ne s vjerskoga nego
prĳe svega s rasnoga stajališta. Ističući “rasno” kao jezgru toga “pitanja”, taj je autor
istaknuo onaj aspekt koji je poslĳe Marr, jedan od vodećih ideologa antisemitizma i
tvorac samoga pojma, postavio u središte antisemitskoga programa i argumentacĳe.65
Kada je 23. svibnja 1882. parlamentarni zastupnik Géza Ónody, poznat kao žestoki
antisemit, prvi put upozorio na tzv. aferu ritualnoga umorstva u Tisza-Eszláru, otvorio
je temu koja je više od godinu dana zaokupljala sav javni život Ugarske, napose
parlamentarni i sudski. U parlamentu, kao i u novinama, stajali su između lipnja 1882.
i prosinca 1883. nacrti zakona i peticĳe koji su pod pritiskom te afere o tobožnjem
ritualnom umorstvu oblikovali “židovsko pitanje”: u lipnju 1882. stajala je za diskusĳu
“Peticĳa Satmarske županĳe”, koja se ticala useljavanja Židova koji su bježali pred
pogromima u Rusĳi. U sĳečnju 1883. podnesena je parlamentu “Topolcaer peticĳa”,
nazadna inicĳativa koja je pravno emancipacĳu Židova vraćala na prĳašnje stanje.
Naposljetku, krajem 1883. u takvim je prilikama došao na dnevni red i predmet oko
kojega se najviše borilo: “Zakonski nacrt koji se tiče braka između Židova i kršćana”.
Antisemiti su u trenu organizirali pokret stvorivši u listopadu 1883. stranku. Tako
se razdoblje od 1882. do 1884. može označiti kao “vrĳeme prvog vala organiziranog
antisemitizma”. Značajno je tomu doprinio jedan nesretni događaj u malom selu Tisza-
Eszlár u Mađarskoj, koji se razvio do misterioznih granica i došao na naslovne stranice
svih europskih, pa i mnogih svjetskih novina. O tom je slučaju prvi put u parlamentu
govorio, kao što rekosmo, antisemitski zastupnik u Ugarskom saboru G. Ónody. Tom
je zgodom iznio neobičnu tezu: progone Židova u Rusĳi, nakon kojih su se mnogi
unesrećenici masovno zgrnuli u Austro-Ugarsku Monarhĳu, inicirale su ruske vlasti da
64
KELLER, Povĳest Židova, 455.
65
Rolf FISCHER, Entwicklungsstufen des Antisemitismus in Ungarn 1867–1939 (München: Südost-Institut,
1988), 42.
615
razore unutarnju snagu Monarhĳe. A onda je u govoru iznio slučaj iz svojega izbornog
kotara iz sela Tisza-Eszlár. Opisao je žrtvu kršćanske djevojčice Eszter Solymosi, koju
je poslužitelj sinagoge navodno domamio u sinagogu, gdje je bila svezana i ubĳena
da bi njezina krv poslužila za pečenje pashalnoga kruha koji je trebao biti podĳeljen
među Židovima. Prolaznici su pred sinagogom čuli zapomaganje, a Moriz Scharf, sin
poslužitelja u sinagogi, koji je bio “krunski svjedok” na sudu, sve je to potvrdio. Ónody
je zaključio s preporukom ministru pravosuđa da se slučaj, u interesu reda i sigurnosti
kršćana od takvih zločina, pomno istraži. Zastupnici u parlamentu popratili su njegovo
izlaganje “burnom veselošću”.66
Kao podloga te jezovite priče poslužila je činjenica da je 1. travnja 1882. iz sela
Tisza-Eszlár doista netragom nestala 14-godišnja Eszter Solymosi. Pravi uzrok toga
nesretnog slučaja nĳe otkriven. Je li nesretna djevojčica počinila samoubojstvo ili se
utopila, ostala je tajna. No sigurno je da nĳe završila onako kako se optužilo nesretne
židovske stanovnike toga sela, naime da su je oni zaklali tobože da bi se njezinom
krvlju ispekli pashalni kruhovi za vjerske potrebe pripadnika židovske zajednice.
Nekoliko mjeseci poslĳe izvučen je leš iz Tise. Kada je istraga počela, stvarni povod
afere – smrt djevojčice i i način kako se to dogodilo – bačen je u pozadinu, a istražni
sudac, mladi neiskusni Joszef Bary, usmjerio je sve zanimanje prema tobožnjim
krivcima i počiniteljima, pripadnicima židovske zajednice u selu i njihovoj tobožnjoj
ritualnoj praksi, koja se u kršćanskom svĳetu još od srednjega vĳeka prepričavala u
neukom puku. Tjednima i mjesecima donosile su ugarske i sve europske novine na
naslovnicama rubriku “Novosti iz Tisza-Eszlára”. O tom događaju punom zapleta,
raspleta, preokreta, koji je donio patnje mnogim nevinim ljudima, moglo se čitati i
u New Yorku. “Prvi internacionalni antižidovski kongres” u Dresdenu u rujnu 1882.
zasjedao je pod slikom Eszter Solymosi.67
Slučaj nesretne djevojčice uvelike je doprinio stvaranju “Antisemitske stranke” 6.
listopada 1883. godine. Stranački program objavljen je u tjedniku 12 röpirat. Zadatak
koji si je stranka postavila jasno je istaknut: “razbĳati moć Židova i neutralizirati njihov
utjecaj na političkom, socĳalnom i gospodarskom području, napose na području
tiska, novčarstva i kredita, trgovine i prometa, industrĳe i posjeda zemljišta.” Kao
potencĳalnim biračima, “Antisemitska stranka” obraćala se u prvom redu malim i
srednjim posjednicima, seljacima i sitnim gradskim obrtnicima. Njezini kandidati
pobĳedili su u 17 izbornih kotareva na parlamentarnim izborima 1884. godine.68
“Veliki proces”, kako je nazivan, započeo je 19. lipnja 1883. na sudu u Nyiregyházi,
a završio 3. kolovoza 1883. oslobađanjem svih optuženih. Optužba, koja je počivala na
spekulacĳama, raspala se sama po sebi kad se dokazalo da su iskazi Moriza Scharfa,
glavnoga svjedoka optužbe, iznuđeni represivnim mjerama. Nakon takva ishoda na
66
FISCHER, Entwicklungsstufen des Antisemitismus, 43-44.
67
FISCHER, Entwicklungsstufen des Antisemitismus, 44.
68
616
sudu antisemitski krugovi pooštrili su svoje napade. Svi ne-antisemiti u njihovim su

napadima predstavljani kao “filo – ili bolje rečeno Trinkgeldsemiti”.69
No, iako je antisemitizam u tom sudskom procesu doživio poraz, značenje te afere
za ugarski antisemitski pokret iznimno je važno. Vođe antisemita manju su važnost
pridavali samoj presudi nego senzacĳi i emocĳama. Győző Istóczy, politički vođa
antisemita toga vremena, ustvrdio je u svojem osvrtu: “Sad je to već očito za svakoga,
da zacĳelo postoji židovsko pitanje, i to u njegovoj najakutnĳoj formi. A kao dokaz toga
bio je nužan ponajviše eslarski proces.”70
Da bismo mogli ocĳeniti značenje propovĳedi dr. Hosee Jacobĳa 1883. i 1893.,
moramo istaknuti i antižidovske izgrede u Hrvatskoj, koji su se dogodili u Zagrebu
i nekim drugim hrvatskim gradovima, Hrvatskom zagorju, bivšoj Banskoj krajini i
drugim krajevima Hrvatske. Pokret koji je izazvala Davidova provokacĳa s dvojezičnim
grbovima u Hrvatskoj trajao je od 11. kolovoza do 28. listopada 1883. godine. U
okviru njega bilo je i antisemitskih izgreda. No, sama činjenica da dr. Jacobi drži prvu
propovĳed nedugo nakon završetka nemira dopušta nam zaključiti da taj pokret nĳe
imao jači antisemitski karakter. Teško da bi se čovjek njegova autoriteta i integriteta
odlučio za takve komplimente hrvatskomu narodu da su pripadnici toga naroda
upravo počinili neka veća kažnjiva djela prema njegovim sunarodnjacima.
U prvoj propovĳedi koju ovdje predstavljamo, “Svjetlost je naša religĳa”,71 koju je
držao u studenom 1883., uz duboku vjersku poruku nadrabin Jacobi donosi i dojmove
vezane uz svoju propovĳed na hrvatskom jeziku. On svoje misli usmjerava Bogu
i svojoj vjerskoj pastvi “u jeziku naroda, koji je uviek Tvoju nauku o slogi i ljubavi
svetom držao; u jeziku naroda, koji se je uviek pravednim i ljubeznim, veledušnim i
plemenitim prama Izraelu pokazao, te mu nikada nĳe priečio, da Tebe počituje i služi”.
On zna što taj trenutak njegove propovĳedi na hrvatskom znači za Hrvate. To je čas
“u kojem ću i ja braći Hrvatom pokazati, da se ćutim vjernim sinom domovine, i da se
radujem njenom napredku”. Iako iskusan i učen, ne ustručava se priznati da stoji pred
vjernicima “prestrašen i plašljiv” i da se boji “da ne zapnem jezikom svojim”.
Drugu propovĳed održao je 14. sĳečnja 1893., na 25-godišnji jubilej svoje rabinske
službe u Zagrebu. Tom je zgodom održao dužu propovĳed na njemačkom i propovĳed
na hrvatskom koja je prevedena na njemački. Sve je to objavljeno u knjižici Predigt zum
25-jährigen Amst-Jubiläum am 14. Januar 1893. gehalten in der Synagoge zu Agram von dr
Hozea Jacobi Ober-Rabbiner. Propovĳed na hrvatskom dragocjena je i kao povĳesni izvor
za hrvatsko-židovske odnose. Dr. Hosea Jacobi sigurno je jedan od najvećih židovskih
autoriteta u Hrvatskoj svojega vremena i njegova ocjena hrvatsko-židovskih odnosa
posebno je vrĳedna. Knjižica je sačuvana samo u jednom primjerku, i to u Gradskoj
knjižnici u Zagrebu. Autor ovoga priloga predao je fotokopĳu knjižice knjižnici
Židovske općine u Zagrebu. Budući da je ona svjedočanstvo bez sumnje jednog
69
70
71
Objavljena je kao brošura u Zagrebu pod naslovom Svjetlost je naša religĳa tiskom Ign. Granitza i dr. 1883.
617
od najznamenitĳih židovskih svjedoka toga vremena, govori i o položaju Židova u

Hrvatskoj i time i o židovsko-hrvatskim odnosima, pa smatram korisnim i širu javnost
upoznati s njezinim sadržajem. Ona je veoma važan izvor za hrvatsku i židovsku
povĳest, tim važnĳi što se do sada u našoj literaturi taj izvor nĳe koristio. Onodobni
tisak (“Izraelićani u Hrvatskoj”, Obzor, 99, 1. 5. 1893.) opširno ju je citirao s velikim
pohvalama.
SVJETLOST JE NAŠA RELIGĲA.

Propovĳed držana na dan subote “Hanuke”72 godine 5643
u zagreb. izrael. hramu
od
nadrabina dr. Hosee Jacobi-a
Svemogući, predobri Bože!

Prvi put stupam na posvećeno ovo mjesto, da Izrael učim tvoju nauku u jeziku naše
premile otačbine; u jeziku naroda, koji je uviek tvoju nauku o slogi i ljubavi svetom
držao; u jeziku naroda, koji se je uviek pravednim i ljubeznim, veledušnim i plemenitim
prama Izraelu pokazao, te mu nikada nĳe priečio, da tebe počituje i služi.
Ah, koli nestrpljivo čekah onaj čas, u kojem ću i ja braći Hrvatom pokazati, da se
ćutim vjernim sinom domovine, i da se radujem njenom napredku. Nu sada pošto se
taj čas približio, stojim prestrašen i plašljiv, bojim se, da ne zapnem jezikom svojim.
Pomozi, o Bože i budi s mojim ustima, da rieč odgovara onomu, što ćutim, te da
čisto i jasno oglasim slavu tvoje nauke. Amen.
El Jahve vajeor lanu73

Gospodar je Bog, on nas je blagoslovio svjetlošću!
Poštovani slušaoci; Kakav je znak ove svetkovine? Koji joj je vanjski biljeg, kojim se
ona razlikuje od drugih dana? Prve večeri upaljujemo u hramu i u kući svjećicu, svake
sliedeće večeri dodajemo još po jednu, dok se napokon osme večeri hram i kuća ne
razsvjetli osmerostrukim svjetlom; svjetlo dakle, uviek se povećavajuće, jest znak ove
72
Hanuka je blagdan svjetla. Slavi se 25. kisleva (sredina prosinca). Helenistički kralj iz obitelji Seleukida,
Antioh IV. Epifan, zabranio je u Hramu židovske obrede i sagradio Zeusov kip te naredio štovanje grčkih
kumira. Zbog toga se razbuktao žestoki otpor. Pod vodstvom junačkoga roda Makabejaca postignut je
uspjeh koji je nadmašio sva očekivanja. Borba za održanje vjere i ethnosa završila je uspostavom državne
nezavisnosti. Nakon Epifanove smrti Hram je očišćen i posvećen. S tim je događajem povezana legenda
o svjetiljci za koju u Hramu nĳe ponestalo ulja, iako ga je bilo samo za jedan dan. Bog je učinio čudo,
pa nĳe ponestalo ulja tĳekom osam dana. Kao uspomenu na to čudo i iz zahvalnosti za Božja čuda
izbavljenja Židovi svake godine pale osmerokrake svĳećnjake, tako da u tjednu Hanuke zapale svaki dan
jednu svĳeću. Nĳe bilo dopušteno svjetlost rabiti za rasvjetu nego je samo gledati radi hvaljenja Boga.
Vidi KELLER, Povĳest Židova, 17; Julĳa KOŠ, Alef bet židovstva (Zagreb: vlastita naklada, 1999.), 174-175.
73
Zahvaljujem vlč. mr. sc. Luki Marĳanoviću za transkripcĳu hebrejskih dĳelova teksta.
618
svetkovine. Ali na što nas sjeća ovo svjetlo? Možda li na ono čudo, od kojeg hagada74
pripovieda i kojeg smo čuli pripoviedati u školi? Da je naime Juda Makabejac75
prigodom iznovične posvete hrama našao posudicu samo s toliko svetoga ulja, koliko
zadostaje jedan dan, nu kad se čudo sbi, da to svjetlo goraše osam dana? Mislite li da
nas svjetlo hanuke na to sjeća? Nemojte to vjerovati! Naša religĳa nikad nĳe važnosti
polagala u čudesa nĳe ih nikada oviekov vječila, te priča hagade nĳe drugo nego
parabola, koja nam drugu jednu uzvišenu misao predočuje. Svjetlo predstavlja našu
religĳu. Ovo svjetlo ugasio je Antioh Epifan,76 a Juda Makabejac oživio ga s nova; sirski
kralj nastojao je, da uništi našu religĳu, Juda Makabejac ju uzdržao. Nu u ono vrieme
obćenitog bezvjerja činilo se, da ne će naša nauka duže trajati od života jedne porodice,
samo tako dugo, dok Juda živi, ali koje čudo! Ona se uzdrži i bude ojačana sa osam
porodica iz kuće Makabejaca.
Gledajte, prĳatelji, to je smisao hagadske priče, a slično objavljuje nam svake godine
svjetlo hanuke. Opominje nas, da je pobjeda naše religĳe nad njezinimi neprĳatelji u
vrieme Makabejaca bila pobjeda svjetlosti nad tminom; opominje nas jošte, da svjetlost,
naše nauke mora rasti i sve veći obzor razsvjetljivati. — Hajde dakle Izraelićani leku
vnelko beor Jahve “da hodamo u svjetlosti Gospodina!” Amen.
Ora, zo torah. “Svjetlost je naša religĳa!” Prva rieč tore77 glasi: Jehi or. “Neka bude
svjetlo” a stoji zato na prvom mjestu, da nam pokaže, da je ona sama puna svjetlosti od
početka do kraja. Kano što je ono prvotno svjetlo bilo odredjeno, da razsvjetljuje dan i
noć, tako je i sveta nauka stavljena na obzor čovječanstva za to, da razsvjetljuje istinom
naš duh, a vjerom naše srce.
Svjetlost, je naša religĳa! jer sve njezine nauke temeljene su na bistroći i razumu.
Osudjuje svako praznovjerje; zahtjeva strogu kaznu za širenje njegovo, časti svagdje
razum kao vodioca čovjeka. Na razum se najprĳe obraća naša religĳa jednostavnom
i jasnom naukom, da mora naime neki nestvoreni početnik sviuh stvorova biti, a taj
mora sve stvorove jednako braniti i ljubiti. Tek nakon što je ovako učila; tek nakon
što je u duhu upalila luč Božje spoznaje, obraća se na srce i zahtjeva od njega, da je po
tom Bogu odano. Samo razsvjetom duha kuša raspiriti sveti plamen u našem srcu, da
74
Hagada je židovska obredna knjiga (kodeks) koja sadrži biblĳske priče, molitve i psalme vezane za
blagdan Pashe. Sarajevska Hagada jedna je od najljepših na svĳetu.
75
Juda Makabejac, sin svećenika Matatĳe, kojega je naslĳedio nakon njegove smrti 166. pr. Kr. Nastavio je
očevu borbu protiv helenističkih Seleukida i 164. pr. Kr. njegove su snage oslobodile Jeruzalem i Hram,
koji je očišćen i posvećen. Tu pobjedu i posvećenje Hrama Židovi i danas slave na blagdan Hanuke.
76
Antioh IV. Epifan (215.–164. pr. Kr.; kralj seleukidskoga kraljevstva 175.–164. pr. Kr.). Provodio je politiku
nasilne helenizacĳe, koja je izazvala pobunu Židova, koju je u krvi ugušio te obeščastio Hram naloživši
da se u njemu štuje Zeus, čĳi je kip podigao. To je izazvalo žestoku pobunu židovskoga naroda pod
vodstvom Jude Makabejca, čĳi je rezultat bio oslobađanje Jeruzalema i stvaranje nezavisne židovske
države. Na putu da povrati izgubljene krajeve Antioh IV. iznenada je umro (prema Biblĳi, tĳelo mu se
raspalo).
77
Tora – sveta knjiga Židova. Petoknjižje koje se sastoji od pet knjiga: Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska,
Levitski zakonik, Knjiga Brojeva i Ponovljeni zakon.
619
kuca za sve što je plemenito i uzvišeno. Put naše religĳe vodi dakle po duhu u srce, po
svjetlosti k toplini, po spoznaji k vjeri!
Svjetlost je naša religĳa! bistre i razumljive su njezine izreke, a ne plaši se svjetlosti
razglabanja. “Upoznaj Vječnoga tvoga Boga” glasi jedna zapovied tore, ona zabacuje
bezuvjetno vjerovanje, zahtjeva promišljanje o biću i svojstvih Boga; ali isto tako
zabacuje bezuvjetnu pokornost, zahtjeva promišljanje o svojih izrekah, jer si je sviestna,
da ćemo ju dragovoljno sliediti, ako promotrimo i spoznamo njezin sadržaj, — sadržaj,
koji najveću mudrost u sebi krĳe, a najširju ljubav uči.
Doduše oporiču to naši protivnici i neprĳatelji i tvrde, da naša religĳa sadržaje
mnogo toga, što se protivi razumu i čovječnosti. A nisu li sve njihove tvrdnje sjajno i
mnogostruko pobĳene bile? Naši protivnici i neprĳatelji uztraju ipak u svojih obtužbah,
— ali mi — mi barem znademo, da su te obtužbe puke izmišljotine zlobe, da nas tim
laglje proganjati mogu; mi barem znademo, da je naša religĳa čista svjetlost. Držimo
dakle čvrsto tu vjeru i ne plašimo se borbe, koja nam radi nje prieti. Borba je ovo
svjetlosti proti tmini te svjetlost mora i pobjediti će.
Ora, zo torah. Svjetlost je naša religĳa! Nu ona ne naliči umanjućem se svjetlu,
već onakovu, koje se sve više i više povećava i sve to veći obzor razsvjetljuje. O tom
mora nas osvjedučiti pogled u prošlost. Jedino na malenom dielu zemlje, na uzkom
komadiću dalekog iztoka bila je ograničena spoznaja Boga — izraelska vjera; nu kao
što sunce u jutro samo vrhove, o podne pako čitavu zemlju obasjava, tako je od Siona
izašla naša nauka, da malo po malo razsvjetli čitavu zemlju. Proputujte Europu duž i
u popriek, prebrodite ocean, prodjite Amerikom, vratite se u Afriku i Azĳu, pa što je
temelj zakonom svih izobraženih naroda? Deset rečenica, koje je Bog objavio našim
praotcem na Sinaju; koju knjigu uče djeca u svih školah? Knjigu knjiga, sveto pismo;
koje se pjesme pjevaju u hramovih svih vjera? Psalmi, koje su izraelitski muževi na čast
našoj religĳi pjevali. A kad ovdje oduševljeni muževi govore drže, čĳimi se izjavami
i naukami služe? Onimi, koje se nalaze u našoj biblĳi. A prema ovim dogodjajem
možemo li dvojiti o konačnoj pobjedi naše religĳe? možemo li dvojiti, da će napokon
ipak biti obćenito priznana?
Prĳatelji, Izraelićani! I samo sunce često je zastrto maglom i oblaci; dolaze dani mutni
i kišoviti, dolaze dani ledeni i studeni. Oni nam se ne svidjaju, ali niti nas ne uplaše.
Znademo bo, da će mutno i studeno vrieme minuti, da će sunce sa svojimi svjetlimi
i toplimi traci opet ogranuti. Tako bje i sunce spasa, koje je ogranulo na Sinaju često
zastrto maglom i oblaci, tako bje i spasonosni učin naše religĳe često koje kakovimi
izvraćaji prepriečen; dolazili su tmurni dani nazadka za čovječanstvo, dolazili su oštri
dani progonstva za Izraelićane, nu ne znademo li iz poviesti, da je ono doba prolazno
bilo, da je naša religĳa novim sjajnĳim svjetlom prosjala. Zašto dakle, da nas onakova
vremena uplaše?
Sigurno sadašnjost je dosta mutna i neprĳazna; tmina kani vladati svietom, zloba i
laž proganjaju našu nauku. Ipak ne smĳemo duhom klonuti. Čujmo i poštujmo ugodni
glas ove svetkovine: Svjetlost je naša religĳa i mora tminu pobjediti; povećajuća se
620
svjetlost je naša religĳa te će se doviti sve veće sjajnosti, dok ne svane dan, kad će se
sveta rieč opetovati: Vajjomer Elohim: jehi or vajehi or. “Kazao je Bog neka bude svjetlo,
pa je bilo i bivalo svjetlo” u umu i u srcu svĳuh naroda, u umu i u srcu svĳuh ljudih —
dok ne svane dan, kad će biti: Jahve ehad, ušemo ehad. “Bog jedini a ime mu jedino”, od
svĳuh upoznan od svĳuh obožavan.
Amen!
PREDIGT
zum
25-jährigen Amst-Jubiläum
am 14. Januar 1893.
gehalten
in der Synagoge zu Agram
von
Dr. HOZEA JACOBI
OBER-RABINER
Štovani slušaoci!
Pregledamo li povjest Izrailja u zadnjih 25 godina, to moramo dubokom žalošću
opaziti, kako su se u to vrieme odnošaji Izrailja na gore promienili. U kojoj zemlji
Evrope bio je Izrailj prĳe 25 godina zapostavljen i progonjen budi radi svoje vjere budi
radi svojega poriekla? U kojoj zemlji Evrope bio je Izrailj prĳe 25 godina povriedjen
u svojih naravnih pravih, uvriedjen u svojoj časti ? Svigdje živio je mirno i sigurno,
mogao je bez zapreke svoje sposobnosti razviti, svoje sile na svakom polju slobodne
radnje upotriebiti, smio je sudjelovati kod svih plemenitih nastojanja ljudstva. Dapače
u velikom iztočnom carstvu sjedio je prĳe 25 godina na priestolju čovjekoljuban
vladar78, koji je Izrailju otvorio do onda zatvorene mu gradove te mu dozvolio slobodno
izvršivanje vjere u svih mjestih. — A od onda? U kojoj zemlji Evrope ostao je položaj
Izrailja isto tako ugodan i sretan ? U kojoj zemlji Evrope nĳe morao podnašati iz nova
uvriede i povriede? Tamo, gdje svaki dan sunce izlazi,79 pojavio se je opet crni duh
vjerske borbe, progoni rasa, koji projuri zatim gotovo čitavu Evropu, te svigdje potrese
78
Jacobi misli na ruskoga cara Aleksandra II. (1855.–1881.), koji je dokinuo kmetstvo. Židovi su tada mogli
studirati, dopušteno im je da se bave pravnim poslovima, mogli su biti i suci. Veze Židova s bankarskim
kućama u Europi potaknule su cara da Židove pridobĳe da sudjeluju u gospodarskom napretku Rusĳe.
Židov Samuel Poljakov, “ruski kralj željeznica”, povezao je željeznicom ruski istok i zapad i za to dobio
i plemićku titulu. Ruski su se Židovi najviše aktivirali u bankarstvu, pravu, arhitekturi, medicini i
industrĳi: KELLER, Povĳest Židova, 468.
79
Dolaskom Aleksandra III. na prĳestolje 1881. ponovno je zavladala reakcĳa, koju su pratili i veliki
progoni Židova. Do kraja stoljeća iz Rusĳe je moralo pobjeći oko milĳun ljudi (KELLER, Povĳest Židova,
469-471). Uz Rusĳu su progoni bili osobito veliki u Rumunjskoj, a neprĳateljstava nisu bili pošteđeni ni
u Mađarskoj, Njemačkoj, Austrĳi i Francuskoj.
621
stanje Izrailja i iz nova isti raztuži. Stari izvračeni izvadci iz naše literature izneseni su
opet na svjetlo, da tobož dokažu naše neprĳateljstvo proti inovjercem; stare lažljive
klevete — babje priče — opet su razširene; i zaveden puk, vjerovav iste, posluži se na
mnogih mjestih silom, da uništi Izrailj. — Istina, nĳe mu uspjelo, ali crni je duh još i danas
vrlo moćan, svetkuje još i danas sad na ovom sad na onom mjestu strašne i žalostne
orgĳe. — Samo u jednu zemlju nĳe mogao ulaza naći, samo u jednoj zemlji poštedjen
je Izrailj od svega zla, i ta je zemlja n a š a m i l a H r v a t s k a! (istaknuto u izvoru,
op. M. A.) Ova, u čĳoj povjesti nigdje ne čujemo o progonjenju Izrailja, sačuvala si je tu
čast i u zadnjih 25 godina; naprotiv u to vrieme provela je ona jednakopravnost Izrailja,
koju je faktično već i prĳe posjedovao, i putem zakona. Veselo i ponosno možemo dakle
danas kao djeca ove zemlje uzkliknuti: Gledajte narodi, koji se ponosite starom svojom
kulturom i naobrazbom, koji prezirno govorite o mladoj kulturi Hrvatske, gledajte,
koliko su pametnĳi i plemenitĳi sinovi ove zemlje, koji se nisu dali zasliepiti riečmi
lažljivih proroka, nisu dali zavesti lažnimi naukami sebičnih usrećitelja! — Zdravoj
ćuti neizraeličanske naše braće, mudroj i pravednoj upravi naše domovine imademo
se zahvaliti neporemećen napredujući razvitak naše obćine u zadnjih 25 godina; ovim
možemo mirne duše i budućnost naše obćine povjeriti, i zato je naša dužnost ne samo
svakoga pojedinca nego i ciele obćine, da u svoje svete zadaće osobito i tu uvrsti, da
radi za napredak i procvat, za čast i slavu mile naše domovine. Da, na ovo dajte da se
sada iznova zajedno zavjerimo! ponovimo drage volje zakletvu ljubavi i odanosti miloj
našoj domovini, zakletvu nepokolebive vjernosti prejasnomu našemu kralju i vladaru,
koji u ljubavi i pravednosti svoje narode vodi. “Za Boga, kralja i domovinu” neka ostaje
i nadalje Tvoja deviza, moja obćino! Pod ovom umnožila Ti se moć i izpunio se na Tebi
blagoslov, kojim su nekoć svećenici Izrailj blagoslovili, i koji i ja sada na Tebe s neba
sazivljem:
Blagoslovio i čuvao te Gospod; obasjao Te Gospod licem svojim i darovao svima dug
život, bujno zdravlje, bezbrižan bitak, i radost nad dobrom djecom; obratio Gospod lice
svoje k Tebi i dao svima mir i slogu: mir u srcu, u obitelji, u družtvu; mir u ovoj kući,
mir u svakoj kući. Amen, Amen.
Molitva.
Svemogući, mili Bože!
Ti koj si izvor sve blagodati i svakoga dobra; Ti, koj si vrelo svakoga blagoslova,
uslišaj sada iskrenu našu molitvu te nadari najobilnĳim darom Tvoga nebeskoga
blagoslova prejasnoga našega kralja i gospodara, Njeg. Veličanstvo:
Franju Josipa I.,
koj milostivom svojom vladavinom usrećuje svoje narode; daj mu, da nadje svu
Tvoju blagodat i sreću u sreći vlastitoj i u onoj prejasne kraljevske obitelji i porodice.
Blagoslovi o Bože njegovoga namjestnika, preuzvišenoga
Bana grofa Khuen-Héderváry-a,
te nagradi mu sva dobročinstva, koja je miloj našoj domovini učinio.
622
Blagoslovi presvjetle predstojnike vlade, poglavare i zastupnike ovoga grada i

podieli im od Tvoje nebeske moći, da uzmognu raditi na dobrobit svĳuh po Tvojoj
svetoj volji.
Občuvaj naš grad kao i cielu našu domovinu i daj po Tvojoj milosti, da bratinska
ljubav i sloga, spas i mir vlada u njoj, da marljivost i blagostanje povisi snagu naroda
te da se oćuti blagoslov dobro uredjene države u svih krajih i stališih našega naroda.
Blagoslovi, o Bože, sve narode zemlje i daj, da skoro osvane doba, koje proroci
prorekoše, da neće dizati mača narod nad narod, neće se učiti boja, da će svi narodi u
miru u slozi živjeti, sjedinjeni spoznajem Tvoga imena.
Tako budi nebeska Tvoja volja! Amen, Amen!
Zaključak
Uz uvodne natuknice o položaju Židova i antisemitskom pokretu u nekim zemljama
(Rusĳi, Njemačkoj, Ugarskoj) rad donosi dvĳe propovĳedi zagrebačkoga nadrabina
dr. Hosee Jacobĳa kao povĳesne izvore. Prva od njih njegova je prva propovĳed na
hrvatskom jeziku, što je prva propovĳed na hrvatskom u židovskom hramu u Hrvatskoj
uopće. Obraća se Bogu i izražava ljubav prema domovini Hrvatskoj i poštovanje prema
hrvatskom narodu, “koji se je uviek pravednim i ljubeznim, veledušnim i plemenitim
prama Izraelu pokazao, te mu nikad nĳe priečio, da Tebe počituje i služi”.
U drugoj propovĳedi Jacobi žali zbog rastućega antisemitizma općenito u svĳetu,
što promatra kroz 25 godina svoje rabinske službe, i ujedno izražava duboko
poštovanje Hrvatskoj, u kojoj antisemitizma nema. “Samo u jednu zemlju nĳe mogao
ulaza naći, samo u jednoj zemlji poštedjen je Izrailj od svega zla, i ta je zemlja n a š a
m i l a H r v a t s k a ”, ističe Jacobi posljednje rĳeči. Zagrebački nadrabin hvali kulturu
hrvatskoga naroda, koja upravo po svojoj tolerancĳi nadvisuje kulturu mnogo većih
naroda. Ističe stoga dužnost svojih suvjernika, “ne samo svakoga pojedinca nego i ciele
obćine, da u svoje svete zadaće osobito i tu uvrsti da radi za napredak i procvat, za čast
i slavu mile naše domovine”.
Nadrabin Hosea Jacobi općenito je smatran najuglednĳim predstavnikom
židovskoga naroda ne samo u Zagrebu nego i u cĳeloj Hrvatskoj. Ove rĳeči stoga nipošto
ne treba shvatiti kao ispraznu kurtoazĳu, nego pravu ocjenu hrvatsko-židovskih odnosa
jednoga razdoblja. Zbog toga je njegova rĳeč i ova propovĳed dragocjen povĳesni izvor
za proučavanje tih odnosa.
623
Hosea Jacobi
624
Mato Artuković
Two Sermons of Chief Rabbi Dr. Hosea Jacobi

A Contribution to the History of Croato-Jewish Relations
Summary
Besides the introductory notes on the position of the Jews and anti-Semitism in Russia,
Germany and Hungary, the article deals with two sermons delivered by the Chief Rabbi of
Zagreb, Dr Hosea Jacobi, on the celebration of Hanukah in November 1883 and on the occasion of
the twenty-fi h anniversary of his rabbinic ministry in Zagreb on 14 January 1893. Regarding the
first sermon, particularly interesting are the impressions overwhelming him while, for the first
time, preaching in the synagogue in Croatian language. In the second sermon, he emphasized
that Croatia is an example of a country in which Jews live peacefully and may develop their
cultural, economic and religious potentials, in which they are spared of anti-Semitic assaults
and hatred, to which they are exposed in many other countries. Both sermons are important as
sources for the research of Croato-Jewish relations in the nineteenth century.
Key words: toleration edicts, anti-Semitic movements in Russia, Germany and Hungary,
anti-Jewish excesses in Croatia, Chief Rabbi Hosea Jacobi, the late nineteenth-century Jewish
community of Zagreb, the nineteenth-century Croato-Jewish relation
625
20. STOLJEĆE
Nikica Barić
Javno djelovanje Saveza komunista – Pokreta za

Jugoslavĳu u Hrvatskoj tĳekom 1991. godine
Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu (SK-PJ) osnovan je krajem 1990., na-

kon raspada Saveza komunista Jugoslavĳe početkom iste godine i u okolnostima
održavanja višestranačkih izbora u jugoslavenskim republikama. Imao je snažnu
potporu vodstva Jugoslavenske narodne armĳe, štoviše stranka je i osnovana na
inicĳativu njezinih visokih oficira. U radu je prikazana javna djelatnost SK-PJ-a u
Hrvatskoj. Stranka je bila oštar kritičar novih hrvatskih vlasti, odnosno vladaju-
će Hrvatske demokratske zajednice, koja je pobĳedila na prvim višestranačkim
izborima. Nakon hrvatskoga proglašenja samostalnosti i širenja ratnih sukoba u
Hrvatskoj u ljeto 1991. javna djelatnost SK-PJ-a zamire na području pod nadzorom
hrvatskih vlasti, iako je stranka nastavila djelovati na nekim područjima koja su
nadzirali pobunjeni hrvatski Srbi.
Ključne rĳeči: Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu, Savez komunista Ju-
goslavĳe, Jugoslavenska narodna armĳa, Mirjana Jakelić, Narodni front Jugosla-
vĳe – Vĳeće za Hrvatsku
Na 14. izvanrednom kongresu Saveza komunista Jugoslavĳe (SKJ), održanom u

Beogradu u sĳečnju 1990., dogodio se konačni raskol u stranci koja je do tada vladala
Jugoslavĳom. Pred pritiscima komunista iz Srbĳe, na čelu sa Slobodanom Miloševićem,
delegacĳe saveza komunista Slovenĳe i Hrvatske napustile su kongres. Do kraja iste
godine vodstvo Jugoslavenske narodne armĳe (JNA) na čelu sa saveznim sekretarom
za narodnu obranu general-pukovnikom Veljkom Kadĳevićem odlučilo je osnovati
novu jugoslavensku komunističku stranku: Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu
(SK-PJ). Njezina promocĳa održana je u Beogradu 19. studenoga 1990. godine. Na čelu
stranke bio je Jugoslavenski odbor u Beogradu, a SK-PJ trebao je biti organiziran po
općinama, gradovima-regĳama, kao i po jugoslavenskim republikama i pokrajinama.
Organizacĳa SKJ u JNA prestala je djelovati 17. prosinca 1990., a njezini dotadašnji
članovi trebali su pristupiti SK-PJ-u. Znatan dio profesionalnoga sastava JNA to je i
629
učinio, iako su pritisci da pristupe toj stranci naišli i na otpor dĳela oficira JNA.1 Ipak,
predstavnici SK-PJ-a tvrdili su da profesionalni sastav JNA ne čini većinu članstva
njihove stranke, čime su se odbacivale tvrdnje onih koji su stranku etiketirali kao
“vojničku”.2
Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu upisan je 27. studenoga 1990. pri Saveznom
sekretarĳatu za pravosuđe i upravu u Beogradu u registar političkih organizacĳa. Prva
konferencĳa SK-PJ-a održana je 24. prosinca 1990. u Beogradu i na njoj su usvojeni
njezini temeljni dokumenti – Politička platforma i Statut. Također je izabran njezin
Jugoslavenski odbor, čĳi je predsjednik bio Dragan Atanasovski. Predstavnici stranke
isticali su da će biti organizirana na temeljima “moderne evropske ljevice”, kao
stranka “demokratskoga socĳalizma” koja se bori za očuvanje Jugoslavĳe i priznaje
ravnopravnost svih oblika vlasništva i tržišno gospodarstvo. Iako SK-PJ preuzima
pozitivne vrĳednosti jugoslavenskoga radničkog i komunističkog pokreta, ipak neće
počivati na načinu rada SKJ, odnosno neće biti “dogmatska” nego “kreativna”, a
njezina će organizacĳa biti bez “megalomanskoga aparata” kojim je raspolagao SKJ.3
U međuvremenu se žarište jugoslavenske krize prenĳelo u Hrvatsku. Ubrzo nakon
prvih višestranačkih izbora, održanih u travnju i svibnju 1990., na kojima je pobĳedila
Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) pod vodstvom Franje Tuđmana, u njoj je izbila
oružana pobuna dĳela srpskoga stanovništva kojoj je Beograd pružao potporu. Pobunu
je predvodila Srpska demokratska stranka (SDS) sa stajalištem da se Hrvatskoj neće
dopustiti eventualno osamostaljenje u granicama koje je imala kao dio jugoslavenske
federacĳe, nego će u tom slučaju područja većinski ili znatnim dĳelom naseljena
Srbima ostati u zajedničkoj državi sa Srbĳom. Do kraja 1990. u općinama u središnjim
dĳelovima Hrvatske u kojima je većinski živjelo srpsko stanovništvo proglašena je
Srpska autonomna oblast (SAO) Krajina, sa središtem u Kninu, a tĳekom 1991. srpske
autonomne oblasti uspostavljene su i u zapadnoj i istočnoj Slavonĳi.4
O djelatnosti SK-PJ-a u Hrvatskoj dosta podataka daju članci objavljeni u
zagrebačkom tjedniku Novi forum. Njegov prvi broj pojavio se krajem rujna 1990.
godine. Tjednik je od početka kritički pisao o novim hrvatskim vlastima, a odmah je
pozdravio osnivanje SK-PJ-a, kao i intervju koji je general-pukovnik Kadĳević početkom
prosinca 1990. dao zagrebačkom tjedniku Danas. U tom intervjuu, objavljenom pod
naslovom “Jugoslavĳa neće biti Libanon”, Kadĳević je izjavio da će biti razoružane
oružane formacĳe osnovane izvan jugoslavenskim ustavom određenih oružanih
1
Opširnĳe o tome vidi u: Davor MARĲAN, Slom Titove armĳe. Jugoslavenska narodna armĳa i raspad
Jugoslavĳe 1987.–1992. (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga – Hrvatski institut za povĳest, 2008),
127-133.
2
“Dosje: Zašto je zabranjena promocĳa Saveza komunista – pokreta za Jugoslavĳu u Zagrebu – Komunisti
na udaru hrvatske Obznane”, Novi forum, br. 21 (11. 3. 1991.), 24-28.
3
4
Nikica BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990.–1995. (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2005),
25-120.
630
Nikica Barić ▪ Javno djelovanje Saveza komunista – Pokreta za Jugoslavĳu u Hrvatskoj...
snaga, a oni koji su ih osnovali odgovarat će po zakonu.5 U vezi s time urednik Novoga
foruma Milenko Predragović u svojem je komentaru napisao da su osnivanje SK-PJ-a
i istup generala Kadĳevića uznemirili hrvatsku vlast, koja se želi predstaviti kao
“stradalnica podmuklih beogradskih zavjera”. To pokazuje da se HDZ ponaša kao i
bivša komunistička “birokratska” vlast, odnosno kada se nisu mogli ponuditi odgovori
na probleme, pribjegavalo se “proizvodnji neprĳatelja”. No, zaključio je Predragović,
ako Tuđman vodi jedan “totalitarni, militantni populistički pokret”, zašto onda i oficiri
JNA ne bi mogli voditi novi savez komunista utemeljen na “matrici industrĳskog
društva i socĳalnom projektu svĳeta rada”. Isto je tako Zagreb uplašila Kadĳevićeva
izjava da će biti razoružane sve “poluvojne formacĳe”, jer se upravo u Hrvatskoj stvara
“nacionalna armĳa”.6
U vezi sa 1. konferencĳom SK-PJ-a, održanom 24. prosinca 1990. u Beogradu,
novinarka Novoga foruma optimistično je izvĳestila da je ta stranka odgovor na
nastup “desnih, konzervativnih snaga” koje su pobĳedile na izborima u većem dĳelu
jugoslavenskih republika. Te snage žele razbiti Jugoslavĳu i stvoriti “nacionalne
državice” s “desnim klerikalno-nacionalističkim i konzervativnim režimima”. No,
razbĳanje Jugoslavĳe ne znači ulazak u Europu, nego u “tunel beznađa, neslobode,
gubitak nezavisnosti i kolonĳalnih odnosa s razvĳenim svĳetom”. Zato SK-PJ poziva
“progresivne snage” da mu se pridruže u borbi za opstanak Jugoslavĳe. Novinarka
Novoga foruma zaključila je da je SK-PJ “pomrsio” račune “nacionalista i separatista” jer
će okupiti “snage ljevice” koje su se našle u rasulu zbog “izdaje” birokratskih vrhuški
republičkih rukovodstava SKJ. U sastav SK-PJ-a ušla je i Organizacĳa SKJ u JNA i
Socĳalistička partĳa Hrvatske – Partĳa jugoslavenske orĳentacĳe (SPH-PJO). Također
je najavljeno da će Savez komunista Crne Gore kolektivno pristupiti u SK-PJ, pa će ta
stranka biti ozbiljna politička snaga. No, ona nĳe stranka “sĳedih generala” niti se zalaže
za ono što je povĳesno prevladano. Njezini članovi nisu “pregažene ličnosti” koje se
bore za privilegĳe, nego “komunisti u duši” koji neće dopustiti uništenje Jugoslavĳe.7
Kada je rĳeč o spomenutom SPH-PJO-u, on je osnovan 25. kolovoza 1990. u Petrinji.
Predsjednik mu je bio Borislav Mikelić, generalni direktor petrinjskoga poduzeća
“Gavrilović”.8 Za razliku od te stranke, crnogorski komunisti nisu kolektivno pristupili
u SK-PJ.9
U međuvremenu je u studenom 1990. održana konvencĳa Saveza komunista
Hrvatske – Stranke demokratskih promjena. Na njoj je odlučeno da se stranka preimenuje
u Stranku demokratskih promjena (SDP).10 Ubrzo je SDP u Novom forumu izložen
5
MARĲAN, Slom Titove armĳe, 233.
6
Milenko PREDRAGOVIĆ, “General od straha”, Novi forum, br. 11 (10. 12. 1990.), 3.
7
Jasna TKALEC, “Povratak otpisanih”, Novi forum, br. 13 (7. 1. 1991.), 8.
8
BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj, 56-57.
9
Nada ŠARANOVIĆ, “Miroslav Ivanović, predsjednik Odbora za obnovu SKJ: Zašto nismo uspjeli?”,
Novi forum, br. 16 (28. 1. 1991.), 23.
10
Nikica MIHALJEVIĆ, “Suton dogmatskog komunizma”, Novi forum, br. 7 (9. 11. 1990.), 4.
631
kritikama. Za njega se govorilo da je još tĳekom predizborne kampanje 1990. imao

“crvenu nit”, zalagao se za opstanak Jugoslavĳe, pozivao se na narodnooslobodilačku
borbu i Tita, kao i na “radničku klasu”. No, hrvatski glasači, zasićeni “birokratskim
mentalitetom” hrvatskih komunista, na izborima su glasali za HDZ, točnĳe za tu je
stranku glasalo nešto više od trećine birača. To je prema izbornom sustavu bilo dovoljno
da HDZ pobĳedi. U novom sazivu Sabora reformirani su komunisti zakazali, pa “lĳevi
blok” uglavnom “šuti, pa i klima glavom”. To se pokazalo i prilikom donošenja novoga
hrvatskog ustava krajem 1990. godine. Time SDP gubi identitet, a njegovo se članstvo
osipa. Oko 300 osnovnih organizacĳa SDP-a s Banĳe i Korduna prešlo je u sastav SPH-
PJO-a, odnosno u SK-PJ, a slično je stanje i u Lici. Kaže se i da organizacĳe SDP-a u
Puli i Rĳeci nemaju isto mišljenje kao vodstvo SDP-a u Zagrebu, za koje je “rak-rana”
ipak stanje njezinih organizacĳa u Dalmacĳi. Tako komunisti u Makarskoj navodno
“razmišljaju” da kolektivno pristupe Dalmatinskoj akcĳi ili SK-PJ-u.11
Prema podacima predstavnika SK-PJ-a iz ožujka 1991., osnivanje te stranke
u Hrvatskoj započelo je organiziranjem njezinih inicĳativnih odbora u većini
općina i regĳa. Sredinom sĳečnja te godine osnovan je i njezin Republički, odnosno
Koordinacioni odbor za Hrvatsku i Gradski odbor za grad Zagreb. Savez komunista
– Pokret za Jugoslavĳu nadležnim je hrvatskim vlastima 29. sĳečnja 1991. podnio i
prĳavu za registracĳu stranke u Hrvatskoj.12
Početkom veljače 1991. u Novom forumu objavljen je intervju s Mirjanom Jakelić.
Predstavljena je kao dugogodišnji “društveni i javni radnik” iz Zagreba, a preuzela je
dužnost predsjednice Koordinacionoga odbora SK-PJ-a za Hrvatsku. Jakelić je izjavila
da se raspao “birokratski, partĳsko-etatistički sistem”, nakon čega su na scenu stupile
“retrogradne” nacionalističke snage. U takvim okolnostima ona se opredĳelila za
novo okupljanje ljevice jer komunistička ideja i dalje ima “prođu”. Rekla je da hrvatski
medĳi i političari napadaju SK-PJ, iako ta stranka želi djelovati na demokratski način,
dodajući da SK-PJ ima svoje organizacĳe u gotovo svim hrvatskim općinama, štoviše
po broju članova posve je sigurno druga po snazi politička stranka u Hrvatskoj. I ona
je demantirala da je SK-PJ “vojnička” stranka, dodajući da, uostalom, i pripadnici JNA
imaju pravo na političko opredjeljenje i organiziranje. Također je izjavila da su “svi
ljevičari” u Hrvatskoj trenutačno izloženi različitim neugodnostima, od “anonimnih
telefonskih poziva i prĳetnji do ozbiljnĳih ispada”. Jakelić je zaključila da je baština SK-
PJ-a ono što je stvoreno narodnooslobodilačkom borbom i socĳalističkom revolucĳom,
kao i jugoslavensko radničko samoupravljanje, unatoč svim kasnĳim greškama u tom
sustavu. Rekla je da je stasala u generacĳi u kojoj je postojalo uvjerenje da je Jugoslavĳa
okvir u kojem svaka njezina republika može doći do izražaja.13
11
Adela KRAŠOVAC, “Crvotočina u SDP-u”, Novi forum, br. 17 (4. 2. 1991.), 15.
12
13
Jasna TKALEC, “Razgovor s Mirjanom Jakelić, predsjednicom Koordinacionog odbora Saveza komunista
– Pokreta za Jugoslavĳu za Hrvatsku, Treba okupiti ljevicu”, Novi forum, br. 17 (4. 2. 1991.), 16.
632
Koordinacioni odbor SK-PJ-a za Hrvatsku uputio je 15. veljače 1991. “Proglas o

zajedničkom življenju Hrvata i Srba u Hrvatskoj”. U njemu stoji da razni “politikanti”
trenutačno raspiruju raskol između hrvatskoga i srpskoga naroda. Zato na hrvatskom
narodu leži “povĳesna odgovornost” da se suprotstavi međunacionalnoj mržnji, jer tko
neće “brata za brata”, dobit će “tuđina za gospodara”. Srbima u Hrvatskoj poručeno
je da im je sudbina živjeti u “slobodnoj i demokratskoj” Hrvatskoj i da ne vjeruju
onima koji raspiruju mržnju prema Hrvatima. I žene i mladi u Hrvatskoj pozvani su
da ne dopuste podvajanja u koje ih odvode “nacionalistički slĳepci” ni “nacionalističku
zatucanost i provincĳalnu ograničenost”. Svi građani Hrvatske pozvani su da se bore
za “slobodnu, suverenu i demokratsku Hrvatsku” u istoj takvoj Jugoslavĳi.14 Ubrzo se
na spomenuti proglas u svojem komentaru osvrnula Hrvatska informativna novinska
agencĳa. U komentaru stoji da je ta agencĳa proglas SK-PJ-a primila s telefaksa
Komande 5. vojne oblasti JNA u Zagrebu. Zaključeno je da adresa s koje je proglas
primljen govori sama za sebe. Zatim je u komentaru oštro osuđen SK-PJ jer se ta stranka
svrstava uz “velikodržavnu srbĳansku falangu” i služi kao političko pokriće za JNA i
njezinu eventualnu primjenu sile protiv Hrvatske.15
Nedugo potom Koordinacioni odbor SK-PJ-a za Hrvatsku, odnosno odbor stranke
za grad Zagreb organizirali su promocĳu stranke koja se trebala održati 2. ožujka 1991.
u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani “Vatroslav Lisinski”.16 No promocĳa, kojoj je trebao
prisustvovati i predsjednik Jugoslavenskoga odbora SK-PJ-a Dragan Atanasovski, na
kraju nĳe održana. Kako je poslĳe tvrdio SK-PJ, predstavnici “Lisinskog” izjavili su
im tĳekom 1. i 2. ožujka da im ne mogu ustupiti dvoranu, a tako je odlučeno pod
“političkim pritiskom”. U ranim poslĳepodnevnim satima 2. ožujka zagrebačka
policĳa i uprava Koncertne dvorane ipak su odobrili promocĳu SK-PJ-a. No nedugo
prĳe njezina održavanja policĳa je skup ipak zabranila pod obrazloženjem da postoje
upozorenja da je u dvorani postavljena bomba, a policĳski pirotehničari nisu imali
vremena pregledati dvoranu. Nakon toga su okupljeni članovi i pristaše SK-PJ-a
održali kraći skup ispred “Lisinskog”.17
U vezi sa zabranom zagrebačke promocĳe njezine stranke Mirjana Jakelić uputila je
otvoreno pismu hrvatskomu ministru unutarnjih poslova Josipu Boljkovcu. U pismu
stoji da je SK-PJ za Hrvatsku još 29. sĳečnja 1991. nadležnim hrvatskim vlastima podnio
prĳavu za svoje osnivanje i djelovanje, ali na to nĳe primljen nikakav odgovor, što
je suprotno Zakonu o političkim organizacĳama. Ipak se SK-PJ u Hrvatskoj smatra
legalnom strankom koja ne želi prihvatiti “progone i zabrane”. Isto je tako SK-PJ
na vrĳeme prĳavio svoju promocĳu u “Lisinskom”, a zatim je došlo do spomenutih
događaja. Jakelić je rekla i da se u blizini dvorane navodno nalazio i veći broj pripadnika
14
“‘Sretni u komunizmu’”, Večernji list (16. 2. 1991.), 7.
15
(HINA), “Licemjerje SK-Pokreta za Jugoslavĳu”, Večernji list (16. 2. 1991.), 7.
16
Poziv na promocĳu objavljen je u: Novi forum, br. 20 (25. 2. 1991.), 17.
17
633
Specĳalne policĳe, pa je Boljkovcu postavila pitanje je li možda postojala namjera da

policĳa napadne okupljene članove i pristaše SK-PJ-a, kojih je, kako je izjavila Jakelić,
bilo 3000. No, zaključila je, upravo ih je policĳska zabrana uvjerila u to da se nalaze
na pravom putu. O zabrani promocĳe SK-PJ-a u Zagrebu u Novom forumu objavljen
je komentar u kojem stoji da se HDZ “dere” da je vlast osvojio “mukom i borbom”,
iako je to zapravo ostvareno “novcem izvana” i uz pomoć “propovjedaonica katoličkih
crkava”. Vladajući HDZ širi protukomunističku i protujugoslavensku “histerĳu”,
a logična posljedica toga je i zabrana zagrebačke promocĳe SK-PJ-a. Hrvatska vlast
napada komuniste jer se oni zalažu za suživot svih “naroda i narodnosti” u Hrvatskoj
i Jugoslavĳi. Ako hrvatske vlasti komuniste žele potisnuti u ilegalu, onda bi se trebale
zapitati što će to značiti za njezin vlastiti opstanak. Jer ako je HDZ dobio izbore, nĳe za
sebe dobio cĳeli hrvatski narod, a još manje pripadnike drugih naroda i narodnosti koji
žive u Hrvatskoj. I dok Europa ulazi u razdoblje “post-državnosti”, trenutačna hrvatska
vlast uzgaja “najgore cvĳeće etatizma”, koji eskalira u obnovi “birokratsko-totalitarnog
društva”, no ovaj put ne sa socĳalističkim nego s nacionalističkim predznakom.18
Poslĳe je Mirjana Jakelić u otvorenom pismu optužila i Ivicu Račana da su on i drugi
dužnosnici SDP-a imali ulogu u zabrani promocĳe SK-PJ-a u “Lisinskom”. Optužila je
Račana da je SDP postao “sestrinska stranka” HDZ-a, a istovremeno SDP onemogućuje
djelovanje “lĳevim i istinskim demokratskim snagama”. Račan je na to pismo
odgovorio odbacujući spomenute optužbe i zaključujući da je točka razmimoilaženja
između SDP-a i SK-PJ-a u tome što SK-PJ smatra da je i “najgori socĳalizam” bolji
od “najboljega građanskog društva”, kao i da je socĳalistička federacĳa bolja od
“najbolje konfederacĳe”. Račan je izjavio da SK-PJ ima pravo braniti tu svoju “dogmu”,
izražavajući nadanje da će to činiti demokratski.19
U Novom forumu objavljeni su i govori koji su trebali biti pročitani na promocĳi SK-
PJ-a u “Lisinskom”. Mirjana Jakelić u uvodnom je pozdravnom govoru među ostalim
izrazila uvjerenje da “antifašističko srce Zagreba i Hrvatske snažno kuca i danas” jer je
rĳeč o gradu koji je bio središte “naprednog radničkog pokreta” i “lĳeve inteligencĳe”.
Umirovljeni general JNA Zorko Čanadi u svojem je govoru izjavio da SKJ nĳe bio na
razini “historĳskog zadatka” jer je bio birokratiziran i podĳeljen po republikama. Zato
je došlo do jačanja “nacionalističkih snaga” koje su odnĳele pobjedu na izborima u
Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Makedonĳi i Slovenĳi. Tako se događa da Hrvatska
stranka prava nudi proglašenje Nezavisne Države Hrvatske i slavi Antu Pavelića, a u
Srbĳi pristaše Vojislava Šešelja javno ističu četničke simbole. No, svi koji pokušavaju
“umanjivati” zločine ustaša i četnika ne brane hrvatske ili srpske interese nego “ideje
fašizma”. Nasuprot tomu, SK-PJ zalaže se za moderni “demokratski socĳalizam” i
Jugoslavĳu kao reformiranu zajednicu ravnopravnih republika. Savez komunista –
Pokret za Jugoslavĳu oslobodio se prethodnih pogrešaka SKJ, ali mu se ipak neprestano
18
19
“Je li Račan politički denuncĳant?”, Novi forum, br. 22 (25. 3. 1991.), 22.
634
“lĳepe etikete” da je to “boljševička, staljinistička, vojnička i ne znam kakova sve

partĳa”. Čanadi je također osudio “teritorĳalne pretenzĳe čelnika nekih stranaka u
Hrvatskoj” prema drugim republikama, posebno prema Bosni i Hercegovini, a poručio
je i onima koji po “ne znam čĳim sve planovima” dolaze u Hrvatsku s krilaticama da
je “ovo Srbĳa” da to nikada neće biti Srbĳa, nego Hrvatska kao republika u sastavu
Jugoslavĳe i domovina hrvatskoga i srpskoga naroda koji u njoj žive. Ljubo Lalić,
predstavnik SK-PJ-a iz Dalmacĳe, u svojem je govoru rekao da je Jugoslavĳa “naša
sudbina”. Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu ne pripada ni Slobodanu Miloševiću
ni generalima JNA. No, ta će stranka biti uz JNA, nasuprot onima koji žele oživjeti
ustaštvo i četništvo. Lalić je zaključio da se “mi” u Dalmacĳi ne bojimo ni “rafala mlade
hrvatske demokracĳe”. Dmitar Obradović, predsjednik Skupštine općine Vrginmost,
u svojem je govoru rekao da Srbi i Hrvati Korduna i “cĳele Krajine” dobro znaju
cĳenu međunacionalnih podjela, znaju posljedice vremena u kojem je vladao zakon
“noža, malja i strojnice”, pri čemu je mislio na događaje iz Drugoga svjetskog rata.
Obradović se požalio da jedni govore o obrani hrvatske granice na rĳeci Drini, drugi
govore da će granice Srbĳe biti do grada Rĳeke, a nitko više i ne spominje Jugoslavĳu,
pri čemu “nas obične građane nitko ništa ne pita”. No, zaključio je da će upravo SK-
PJ sprĳečiti takav razvoj događaja pozvavši na slogu između Srba i Hrvata. U svojem
završnom govoru Mirjana Jakelić izjavila je da nakon Titove smrti “nesposobne i
vlastoljubive socĳalističke birokracĳe” nisu bile na razini svojega zadatka, a njih su
nakon višestranačkih izbora zamĳenile “nacionalne oligarhĳe” koje su se ukopale u
“nacionalističko-šovinističke i kvazi liberalno-demokratske rovove”. Tako trenutačna
hrvatska vlast vlastiti narod plaši s JNA, ali će za tu vlast najveća opasnost biti upravo
njezin narod, koji će shvatiti da je “prevaren i izigran”. Hrvatske vlasti također plaše
hrvatski narod velikosrpstvom, ali nĳe točno da srpski narod isključivo teži da “zbriše
hrvatski narod”. Isto tako hrvatski narod ne želi da “poništava srpski narod”. Kako
je zaključila Jakelić, narodi sami po sebi nisu isključivi, nego su to samo njihova
rukovodstva vođena “liderskim ambicĳama”.20
Ipak je SK-PJ nedugo potom, 16. ožujka, na zagrebačkom Trgu Francuske revolucĳe
održao miting kojem je prisustvovalo oko tisuću ljudi. Na mitingu su, među ostalima,
govorili Mirjana Jakelić, Ivo Družĳanić kao predsjednik zagrebačke organizacĳe SK-
PJ-a i Dmitar Obradović.21 Jakelić je u govoru izjavila da odlučno odbacuje optužbe
da je njezina stranka za “centralističku, unitarističku Jugoslavĳu pod kapom
velikosrpskih hegemonističko-ekspanzionističkih tendencĳa”, za što je optužuju
“hrvatski nacionalisti”.22
Nešto poslĳe, 31. ožujka, u Nacionalnom parku Plitvička jezera hrvatska policĳa
sukobila se s krajinskim Srbima, koji su nedugo prĳe preuzeli upravu nad tom
20
21
Z. DUKA, “‘I komunisti su ljudi’”, Večernji list (17. 3. 1991.), 4.
22
Mirjana JAKELIĆ, “Za nacionalnu slobodu i prava naroda”, Novi forum, br. 22 (25. 3. 1991.), 24-25.
635
ustanovom. U sukobu su poginuli hrvatski policajac i krajinski Srbin.23 U vezi s tim

događajima oglasio se Izvršni odbor SK-PJ-a iz Beograda, koji je zaključio da su
ugrožavanje srpskoga naroda u Hrvatskoj, zatim širenje međunacionalne mržnje
od “jednonacionalnih srpskih i hrvatskih partĳa”, kao i sila koju upotrebljavaju
hrvatske vlasti doveli do tog oružanog sukoba. Zaključeno je da je osnutak SAO
Krajine posljedica krize koju je izazvao HDZ.24 Oglasio se i Republički odbor SK-
PJ-a za Hrvatsku, izjavljujući da se svi sporovi moraju rješavati mirno. U priopćenju
je izraženo opredjeljenje za ravnopravnost svih naroda i narodnosti, za suverenitet i
teritorĳalnu cjelovitost Hrvatske te za integritet Jugoslavĳe. Također je rečeno da je
SK-PJ upozoravao da će “nacionalistička isključivost” eskalirati u “bratoubilački rat”.
Republički odbor SK-PJ-a za Hrvatsku izjavio je da se nema namjeru svrstati uz bilo
koju od sukobljenih strana, ali je ipak izražena zgranutost načinom na koji hrvatske
vlasti opravdavaju svoje postupke, uz zaključak da događaji na Plitvičkim jezerima
pokazuju “besperspektivnost i hrvatske i srpske oficĳelne politike”.25
Kao što je rečeno, general Kadĳević još je krajem 1990. izjavio da će JNA razoružati
“paravojne formacĳe”. U sĳečnju 1991. Predsjedništvo Jugoslavĳe izdalo je naredbu o
razoružanju tih snaga, što je otvaralo mogućnost intervencĳe JNA u Hrvatskoj, koja je
nabavila oružje za članove HDZ-a, odnosno svoju policĳu. Iako JNA nĳe intervenirala,
uhitila je skupinu osoba povezanih s uvozom oružja za Hrvatsku. Vojno tužilaštvo
u Zagrebu protiv njih je, kao i protiv hrvatskoga ministra obrane Martina Špegelja,
podignulo optužnicu. Suđenje pred Vojnim sudom u Zagrebu započelo je početkom
travnja 1991., a bilo je popraćeno demonstracĳama i napadom na zgradu suda.26 Upravo
je zato Republički odbor SK-PJ-a za Hrvatsku objavio “Apel za prava djeteta”. U njemu
stoji da se u Hrvatskoj djeca zloupotrebljavaju u političke svrhe. Hrvatska demokratska
zajednica u obrazovnom sustavu provodi “propagandu”, pa se učenici koji nisu Hrvati
počinju osjećati suvišnima. Na dan kada je započelo suđenje Špegelju i ostalima
optuženim zbog uvoza oružja, učenici zagrebačkih srednjih škola pridružili su se
demonstracĳama pred zgradom Vojnoga suda. No, među zagrebačkim srednjoškolcima
ima i djece vojnih osoba, zatim dopisnika listova iz drugih dĳelova Jugoslavĳe te djece
srpske, crnogorske i drugih nacionalnosti. Njihovi roditelji nisu pristaše HDZ-a. Oni su
taj dan poslali svoju djecu u školu, a ne da sudjeluju u demonstracĳama tĳekom kojih
je “vandalizam” poprimio “neslućene razmjere”.27 Nakon što su branitelji ministra
Špegelja i drugih optuženih pred Vojnim sudom u Zagrebu zatražili podatke jesu li
članovi sudskoga vĳeća članovi SK-PJ-a ili Miloševićeve Socĳalističke partĳe Srbĳe,
Republički odbor SK-PJ-a za Hrvatsku izdao je novo priopćenje. U njemu je spomenuti
zahtjev odvjetnika optuženih označen “zlonamjernim”. Ocĳenjeno je da svaki građanin
23
BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj, 116-117.; MARĲAN, Slom Titove armĳe, 247-248.
24
“Događaji bez kontrole”, Novi forum, br. 23 (8. 4. 1991.), 16-17.
25
“Hladnokrvni cinizam vlasti”, Novi forum, br. 23 (8. 4. 1991.), 22.
26
MARĲAN, Slom Titove armĳe, 231-241.
27
“Tko su sĳači straha i bĳede”, Novi forum, br. 24 (29. 4. 1991.), 16.
636
ima pravo sudjelovati u političkom životu. Osim toga, JNA je u vlastitim redovima
provela “dosljednu i potpunu” depolitizacĳu. Tako se suđenje zloupotrebljava,
skreće se pozornost s optuženih, koji su pripremali oružanu pobunu, a želi se povesti
“političko suđenje” protiv svih koji ne prihvaćaju politiku HDZ-a.28
Krajem travnja 1991. održana je izborna konferencĳa SK-PJ-a za grad Zagreb,
s koje je javnosti upućena poruka da je Jugoslavĳa podĳeljena među međusobno
suprotstavljenim “naciokratĳama” koje imaju “nelegalne, paravojne, stranačke
borbene formacĳe”. Savezne vlasti na sve to reagiraju apelima koji u “neprĳatelja
Jugoslavĳe” izazivaju “cinični podsmĳeh”, a u “jugoslavenskih građana ogorčenje”.
Tako “nacionalšovinistički separatizam” uvlači Jugoslavĳu u “bratoubilački rat”,
a sukob na Plitvičkim jezerima i drugi incidenti u Hrvatskoj posljedica su opisanog
stanja. Hrvatska demokratska zajednica zloupotrĳebila je izbornu pobjedu da u novom
hrvatskom ustavu izbaci odrednice koje su srpskomu narodu u Hrvatskoj jamčile prava
koja je on izborio sudjelujući u partizanskom pokretu. “Nezadovoljstvo i opravdan
strah” srpskoga naroda zloupotrebljavaju i “nacionalšovinisti” na srpskoj strani, pa su
odnosi između Hrvata i Srba na razini na kojoj su bili 1941., nakon “okupacĳe i razdiobe
Jugoslavĳe od strane fašističkih sila”. Hrvatski narod mora zaustaviti “separatiste
u svojim redovima” jer su upravo oni doveli do razbĳanja teritorĳalnoga integriteta
Hrvatske, pri čemu se mislilo na osnivanje srpskih autonomnih oblasti na hrvatskom
teritorĳu. Isto tako, srpski narod u Hrvatskoj mora odbaciti one koji “opravdane
zahtjeve” srpskoga naroda zloupotrebljavaju za sĳanje “šovinističke mržnje” protiv
Hrvata. Najodgovornĳi predstavnici saveznih vlasti pokazali su nesposobnost u
suprotstavljanju “snagama mržnje i šovinizma”. Ako oni nisu u stanju ispuniti svoje
obveze, o tome bi trebali obavĳestiti građane Jugoslavĳe. Zato je od Saveznoga izvršnog
vĳeća zatraženo da se ponaša kao izvršna vlast na cĳelom državnom teritorĳu, a i JNA
treba “zaštititi miran život i rad svih građana”. “Golema većina” građana Jugoslavĳe
nezadovoljna je djelovanjem republičkih i saveznih vlasti i posljednji je trenutak za
“otrežnjenje”, jer u suprotnom prĳeti “bratoubilački rat”. Oni koji vode politiku u tom
smjeru trebali bi odstupiti s vlasti i narod će im biti “zahvalan”.29
Povodom prvomajskih praznika organizacĳa SK-PJ-a za grad Zagreb uputila je
proglas njegovim građanima. U njemu stoji da u Hrvatskoj i posebno Zagrebu ima
sve više egzistencĳalno ugroženih, čime hrvatska vlast “manipulira” i za postojeće
gospodarske teškoće okrivljuje prethodni komunistički sustav. To je “nemoralno” jer
ta vlast vlastitu neučinkovitost “nagrađuje visokim plaćama” i “raskošnim slavljima”.
Osuđeni su i sastanci predsjednika jugoslavenskih republika o razrješenju državne krize
jer su “mnogi” među njima već učinili sve da razbĳu Jugoslavĳu. Zato su Zagrepčani
pozvani da se ujedine u borbi za “očuvanje antifašističkih tekovina i tradicĳa, stečenog
ugleda u svĳetu, općeg progresa” u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj i Jugoslavĳi.
Zagrepčani su pozvani na proslavu međunarodnoga praznika rada koja se trebala
28
“Nezakonitost kao uzor”, Novi forum, br. 24 (29. 4. 1991.), 26.
29
“Sulude nakane”, Novi forum, br. 24 (29. 4. 1991.), 35.
637
održati na Bundeku.30 Na skupu na Bundeku Mirjana Jakelić pozvala je građane da ne

izlaze na referendum o budućem položaju Hrvatske koji su hrvatske vlasti zakazale za
19. svibnja. Zatražila je da buduće uređenje Jugoslavĳe bude određeno na referendumu
koji će raspisati Savezna skupština i koji će se istoga dana održati u cĳeloj državi.31
Upravo su prvi dani svibnja 1991. doveli do nove eskalacĳe sukoba. Hrvatski su
policajci 2. svibnja u Borovu Selu upali u zasjedu srpskih pobunjenika. Poginulo je 12
policajaca, a još ih je više ranjeno.32 U Splitu su 6. svibnja održani prosvjedi građana
pred zgradom Komande Vojnopomorske oblasti JNA. Prosvjedi su održani zbog stanja
u Kĳevu, selu naseljenom hrvatskim stanovništvom koje su blokirali krajinski Srbi.
Tĳekom tih prosvjeda poginuo je Saša Gešovski, vojnik JNA, a ranjeno je nekoliko
vojnika koji su osiguravali zgradu Komande Vojnopomorske oblasti.33 U vezi s
pogibĳom Gešovskog oglasio se Republički odbor SK-PJ-a za Hrvatsku, izjavljujući
da je njegova smrt zločin nad “nevinom žrtvom”. Zato postoje temelji za pokretanje
kaznenoga postupka protiv hrvatskih dužnosnika koji su za to odgovorni, među
ostalima i protiv Franje Tuđmana.34 Zbog te je tvrdnje Općinsko javno tužiteljstvo u
Zagrebu 10. svibnja pokrenulo kazneni postupak protiv Mirjane Jakelić jer je namjerno
širila lažne tvrdnje o odgovornosti hrvatskih dužnosnika za pogibĳu Gešovskog. Javno
tužiteljstvo također je izjavilo da SK-PJ u Hrvatskoj nĳe registrirana politička stranka.35
U takvim napetim okolnostima Novi forum, kao tjednik u kojem su se opširno
iznosila stajališta SK-PJ-a, više nĳe mogao računati na vlastitu sigurnost. Tĳekom
prve polovine svibnja kamenovane su prostorĳe njegova uredništva u Galovićevoj
ulici 8 u Zagrebu, a na istoj je adresi djelovao i Republički odbor SK-PJ-a za Hrvatsku.
Kako je objavljeno u Novom forumu 13. svibnja, napad se dogodio nakon velikog broja
“anonimnih prĳetnji upućenih redakcĳi lista”. U vezi s tim priopćeno je da je Novi forum
jedini “opozicioni list” u Hrvatskoj, koji ne prihvaća politiku HDZ-a. Upravo su zato
njegovi novinari izloženi “telefonskim prĳetnjama”, a hrvatske vlasti ne žele nikakvu
suradnju s tim listom iako njegovi novinari imaju uredne novinarske akreditacĳe.
Zato se i “podrazumĳeva” tko je naručio kamenovanje prostorĳe Novoga foruma.36
Čini se da je spomenuti broj Novoga foruma ujedno bio i posljednji. Pretpostavljam
da su u opisanim okolnostima, neposredno prĳe izbĳanja općega rata u Hrvatskoj,
njegovi novinari zaključili da više nema uvjeta za njegovo daljnje izlaženje. Upravo
je u posljednjem broju od 13. svibnja objavljen i opširan članak Stevana Mirkovića,
umirovljenoga generala JNA koji se uključio u djelovanje SK-PJ-a. U njemu je Mirković
30
“Prvomajski proglas”, Novi forum, br. 24 (29. 4. 1991.), 34-35.
31
(R. K.), “Zagreb: Poziv SK PJ na bojkot”, Večernji list (2. 5. 1991.), 4.
32
Davor MARĲAN, Bitka za Vukovar (Zagreb – Slavonski Brod: Hrvatski institut za povĳest – Podružnica
za povĳest Slavonĳe, Srĳema i Baranje, 2004), 50-53.
33
34
“Tražimo pojedinačnu odgovornost!”, Novi forum, br. 26 (13. 5. 1991.), 37.
35
(H), “Krivični postupak protiv M. Jakelić”, Večernji list (12. 5. 1991.), 4.
36
“Kamenovana redakcĳa ‘Novog foruma’”, Novi forum, br. 26 (13. 5. 1991.), 5.
638
samouvjereno izjavio da je SK-PJ najmasovnĳa i najbolje organizirana stranka u cĳeloj

Jugoslavĳi. Ona ipak nĳe najutjecajnĳa, iako ima mogućnosti da to postane. Zato SK-PJ
mora razvĳati vrĳednosti na temelju kojih je do tada privukao 250 000 članova i brojne
simpatizere, a to su “kritički i samokritički duh” i posebno samoinicĳativa članova i
mjesnih odbora stranke.37
U Hrvatskoj je 19. svibnja 1991. održan referendum o njezinu budućem položaju.
Na njemu se velika većina građana izjasnila za hrvatsku samostalnost.38 U vezi s
održavanjem referenduma Republički odbor SK-PJ-a za Hrvatsku uputio je “Proglas
protiv referenduma obmane u Hrvatskoj za referendum građana Jugoslavĳe”. U njemu
stoji da socĳalistička Jugoslavĳa nikada nĳe bila “tamnica naroda”. Referendum koji će
provesti hrvatske vlasti zapravo poziva građane da se izjasne o “svojoj propasti”. No,
ako Jugoslavĳu neće njezini političari, hoće je njezini narod. S aluzĳom na razdoblje
Drugoga svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske, u proglasu je rečeno da se
hrvatski narod i prĳe 50 godina mamilo da uđe u “novi europski poredak”, Hrvatima se
i tada obećavala sloboda i državnost, a zapravo su odvedeni u “bratoubilački rat”, zbog
čega su poslĳe morali trpjeti “osudu i mržnju” zbog zločina koje su počinili hrvatski
“izrodi”, odnosno ustaše. Oni koji vode Hrvatsku tjeraju hrvatski narod od njegove
braće i odvode ga u Europu, “na prodaju”, da bi vlastodršcima “cvjetalo blagostanje”.
Zato je hrvatski narod pozvan da se “otrĳezni” jer “antifašistička Hrvatska” nĳe i nikada
neće biti “bačena na koljena”. Proglas se zatim obratio i srpskomu narodu u Hrvatskoj,
s porukom da njegov “opravdani strah i ogorčeni gnjev” razumĳe svaki “istinoljubiv
Hrvat”. Zato je srpski narod pozvan da ne vjeruje ni srpskim ni hrvatskim “huškačima”.
Za Srbe u Hrvatskoj, kao i za Hrvatsku, jedino je rješenje ostanak u Jugoslavĳi. Zbog
svega toga trebalo je bojkotirati referendum koji će se održati 19. svibnja.39
Reakcĳa novinara bliskih SK-PJ-u na rezultate referenduma o budućem položaju
Hrvatske, kao i na cjelokupni razvoj stanja u Hrvatskoj tĳekom svibnja 1991., bila
je krajnje negativna. Tako je Jasna Tkalec u jednom komentaru izjavila da su “priče
za malu djecu” da iza “vrhovništva i svih njegovih odluka stoje mase” jer je dobro
poznato da se izbori i referendumi namještaju. Rekla je i da u Hrvatskoj traje pljačka i
uništavanje imovine u srpskom vlasništvu jer je “zavladala fašizacĳa masa neslućenih
razmjera”. Na mnogim zgradama po Zagrebu može se vidjeti ispisano slovo “U”,
“šahovnice” su istaknute čak i na “javne nužnike”, a s posla se otpuštaju “posljednji
komunisti i Srbi”. Za novoosnovani Zbor narodne garde Tkalec kaže da ima “izgled
i okus fašizma”. Tako Tuđman raspolaže “plaćenom soldateskom unovačenom među
albanskom i hercegovačkom sirotinjom” uz koje su i kažnjenici koji su, umjesto u
zatvor, upućeni da služe u “hrvatskoj vojnici”. Hrvatske vlasti i tisak napadaju SK-
37
Stevan MIRKOVIĆ, “Pokret s narodom a ne mimo njega”, Novi forum, br. 26 (13. 5. 1991.), 46-47.
38
Anđelko MILARDOVIĆ (prir.), Dokumenti o državnosti Republike Hrvatske (Od prvih višestranačkih izbora
1990. do međunarodnog priznanja 15. sĳečnja 1992) (Zagreb: Alinea, 1992), 80-83.
39
Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu, Proglas protiv referenduma obmane u Hrvatskoj za referendum
građana Jugoslavĳe, Novi forum, br. 26 (13. 5. 1991.), 36.
639
PJ, nazivajući ga “topčiderskom, opasačkom Miloševićevom partĳom”. Tuđman

naređuje svojim “uhodama” da uhite Mirjanu Jakelić zbog širenja lažnih vĳesti. No,
po tim bi optužbama, zaključila je Tkalec, upravo hrvatsko vodstvo trebalo kazniti s
“bar stotinu godina robĳe”. Ipak, SK-PJ poručuje “ustaštvu i ustašama” da neće proći
jer je Hrvatska dio Europe “svojim antifašizmom”, a ne “klerikalnom zatucanošću
nekih provincĳalnih zloćudnih i sramotnih budala”. Nažalost, vjeruje se onima koji
dižu “galamu”, pa “evropska desnica” vjeruje da je Tuđman “demokrat”, a Milošević
“nacionalist”:
Milošević u svakom slučaju, pa bio on što bio, nĳe ogovarao svoju zemlju po bĳelom
svĳetu, nĳe moljakao ni pare, ni pomoć, a kamoli vojnu intervencĳu, ni od Amerike, ni
od Engleske, ni od pape, ni od boga, ni od vraga.40
Tkalec je zaključila da se “hrvatska demokracĳa u ustaškom ruhu” svojim “kreštavim

glasom” stalno “dodvorava” Sjedinjenim Američkim Državama da bi dobila potporu
za hrvatsku nezavisnost. Amerikanci su “gospodari svĳeta” koji svima žele nametnuti
svoj “model”, ali će to u Jugoslavĳi biti teže nego u drugim zemljama istočne Europe.
“Stručnjaci raznih zapadnih službi” zaboravili su da se Jugoslavĳa sama oslobodila od
“nacističke nemani”, kao što je poslĳe odbila Staljina, jer se za svoj put u socĳalizam
izborila vlastitim snagama, pa i američka administracĳa treba znati da će Jugoslavĳa
naći “vlastiti put”.41
Nakon što je Hrvatska krajem lipnja 1991. proglasila samostalnost, doći će do
širenja ratnih sukoba na njezinu teritorĳu, koji će do kraja godine prerasti u opći rat u
kojem se JNA stavila na stranu krajinskih Srba. U ljeto 1991. bivši savezni sekretar za
narodnu obranu umirovljeni admiral Branko Mamula i drugi predstavnici SK-PJ-a dali
su inicĳativu za stvaranje “Narodnog fronta Jugoslavĳe”, čĳi bi cilj bio oružana obrana
Jugoslavĳe i osuda hrvatsko-srpskoga sukoba kao obnove “ustaštva i četništva”.42
Tĳekom listopada 1991., u vrĳeme žestokih ratnih sukoba u Hrvatskoj, Narodni front
Jugoslavĳe – Vĳeće za Hrvatsku objavio je letak u kojem se obratio građanima Hrvatske,
Hrvatima i Srbima. U njemu stoji da je “naša Hrvatska” nadomak katastrofe zbog ratnih
žrtava i razaranja. Do toga nĳe moralo doći da se slušao “glas razuma”, ali su na kraju
prevladali “ratni huškači”. U letku stoji da i nĳe “najpogodnĳi trenutak” za raspravu
tko je kriv za rat, ali se ipak zaključuje da je za rat odgovoran “povratak ustaštva”,
odnosno Franjo Tuđman i Ivica Račan odveli su “našu domovinu pravo u pakao”.
Hrvatska demokratska zajednica tvrdi da je hrvatskomu narodu donĳela slobodu, ali
se postavlja pitanje kakva je to sloboda u kojoj gine “jedna cĳela generacĳa”, a i “zatire
se identitet” Srba u Hrvatskoj, zbog čega su oni i podigli ustanak. Ne može se govoriti
40
Jasna TKALEC, “Jugoslavĳa će znati naći vlastiti put”, Nokat – Novi karlovački tjednik, br. 15 (3. 6. 1991.),
3.
41
TKALEC, “Jugoslavĳa će znati naći vlastiti put”, 3.
42
BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj, 234.
640
da u Hrvatskoj postoji demokracĳa kada se “zatire sve što je antifašističko”. Trenutačna

hrvatska vlast bit će srušena jer je samu sebe porazila i “pred narodom i pred licem
historĳe”. Zato su građani Hrvatske pozvani da se okupe oko nadstranačkoga Narodnog
fronta Jugoslavĳe, odnosno njegova Vĳeća za Hrvatsku.43 Prema nekim podacima,
na čelu toga vĳeća bio je pisac Goran Babić, a ono je krajem 1991. razvilo određene
aktivnosti na području pod nadzorom krajinskih Srba. No, organizacĳa Narodnoga
fronta Jugoslavĳe neće imati bitnu ulogu u budućim političkim događajima.44
Završna razmatranja
Ne raspolažem točnim podacima o broju i nacionalnoj strukturi članova SK-PJ-a
u Hrvatskoj. Sami predstavnici stranke tvrdili su da u cĳeloj Jugoslavĳi ima 250 000
članova. Neki podaci ipak pokazuju da joj nĳe pristupilo mnogo Hrvata te da su
znatan dio njezinih članova činile starĳe osobe. Umirovljeni general Stevan Mirković
izjavio je sredinom svibnja 1991. u vezi s članstvom SK-PJ-a da nĳe učinjeno dovoljno
da i po nacionalnom sastavu postane uistinu jugoslavenska stranka, pa je u njezinim
redovima malo Albanaca, Hrvata, Mađara i Slovenaca. U vezi sa zlonamjernim
tvrdnjama da je SK-PJ “partĳa starĳih ljudi” Mirković je to potvrdio u smislu da su
joj pristupili stari partizanski borci i umirovljenici koji su cĳeli život bili povezani s
komunističkom idejom. Unatoč tomu, SK-PJ je zapravo stranka “srednje generacĳe”,
koja je u socĳalističkom razdoblju “dala ali i dobila najviše”. Mirković je priznao da
je najveći problem što SK-PJ-u ne pristupa dovoljno mladih ni radnika.45 Neki drugi
funkcionari SK-PJ-a izjavljivali su u vezi s članstvom stranke u Hrvatskoj da među
njima ima pripadnika svih “naroda i narodnosti”, iako bez iznošenja točnih podataka,
dodajući da ipak prevladavaju osobe srednje i starĳe generacĳe.46
Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu zalagao se za “reformirani” komunizam i
federativnu Jugoslavĳu, a glavnim protivnicima smatrala su se nova “nacionalistička”
vodstva u Hrvatskoj i drugim republikama. Za razliku od toga, Slobodan Milošević
i njegova politika nisu bili izloženi kritici, štoviše prema njemu su se iskazivale
i simpatĳe. Isto tako, SK-PJ kritizirao je bivša komunistička rukovodstva koja su
“predala vlast nacionalistima”. Ta rukovodstva, primjerice ono bivših hrvatskih
komunista, iz perspektive SK-PJ-a bila su “birokratizirana”. To je svakako znakovito
ako se uzme u obzir da je Milošević svoju moć stekao krajem 1980-ih provodeći upravo
“antibirokratsku revolucĳu”. Iako je SK-PJ kritizirao pojedine nove srpske političke
stranke i osuđivao pojavu “četništva”, u Miloševićevoj politici očito nĳe prepoznavao
43
Hrvatski memorĳalno-dokumentacĳski centar Domovinskog rata, Zagreb, Zbirka političke stranke i
pokreti u RSK, 1990.-1995., kut. 9, Narodni front Jugoslavĳe, Vĳeće za Hrvatsku, listopad 1991. godine,
“Građanima Hrvatske, Hrvatima i Srbima i svima ostalima!”.
44
BARIĆ, Srpska pobuna u Hrvatskoj, 235.
45
MIRKOVIĆ, “Pokret s narodom”, 46-47.
46
641
srpski nacionalizam. U vezi s tim znakovit je i članak objavljen u Novom forumu u kojem
se opisivalo stanje u Bosni i Hercegovini nakon višestranačkih izbora, na kojima su vlast
podĳelile nacionalne stranke, HDZ BiH, SDS i Stranka demokratske akcĳe. U članku
se kritiziralo vodstvo bivših bosanskohercegovačkih komunista, koji su se preustrojili
u novu Socĳalističku demokratsku partĳu. Rečeno je da se njezin predsjednik Nĳaz
Duraković preobratio u suradnika hrvatskih i muslimanskih nacionalnih stranaka.
Duraković istovremeno kritizira SK-PJ kao “staljinističku” stranku koja ima “prosrpsku
orĳentacĳu”. Tako se u spomenutom članku zaključuje da SDS u Bosni i Hercegovini
mnogo više nastupa kao ideološki lĳevo usmjerena stranka koja se zalaže za federativnu
Jugoslavĳu nego što to čine reformirani bosanskohercegovački komunisti.47 I iz toga
je proizlazilo da su “glavni problem” nesrpske nacionalne stranke i bivša republička
komunistička rukovodstva koja su im “prepustila” vlast, a stranka poput SDS-a
smatrala se “pozitivnom” zbog zalaganja “za Jugoslavĳu”.
Iako se SK-PJ formalno nĳe zalagao za unitarni preustroj Jugoslavĳe, već tĳekom
prve polovine 1991. došlo je do neslaganja između Jugoslavenskoga odbora i
republičkih rukovodstava SK-PJ-a jer su ova druga smatrala da ih Jugoslavenski odbor
želi marginalizirati, u čemu su vidjeli unitarizam.48 I Republički odbor SK-PJ-a za
Hrvatsku na svojoj sjednici održanoj 15. travnja 1991. iznio je i prĳedlog o promjeni
Statuta SK-PJ-a, što se obrazložilo time da postojeći Statut ne omogućuje organizacĳu
stranke na razini jugoslavenskih republika i pokrajina, odnosno trenutačni republički
i pokrajinski odbori imaju isključivo ulogu koordinatora djelatnosti nižih tĳela stranke
u skladu s odlukama Jugoslavenskoga odbora. Zaključeno je da protivljenje stvaranju
organa i foruma SK-PJ-a na razini republika zbog straha od “federalizacĳe” nĳe
argumentirano. Kada se kao argument za to protivljenje spominje slučaj SKJ, koji se na
kraju raspao na republičke partĳe, ocĳenjeno je da to nema temelja jer SK-PJ počiva na
“sasvim drukčĳim” temeljima od SKJ.49 Umirovljeni general Stevan Mirković izjavit će
u vezi s tim nešto kasnĳe da ima prĳedloga da se osnuju “nacionalne” organizacĳe SK-
PJ-a, budući da se i Jugoslavĳa sastoji od “nacionalnih država”. Time bi se protivnicima
SK-PJ-a izbio argument da su njegovi članovi “anacionalni elementi”. Mirković je to
uzeo u obzir, ali je također ocĳenio da postoji opasnost da se republički odbori SK-
PJ-a pretvore u “organe”, što bi moglo dovesti i do “deformacĳa” koje su bile značajke
SKJ, koji je bio podĳeljen na republičke saveze komunista. U tom smislu Mirković nĳe
poricao ulogu republičkih i pokrajinskih odbora, ali je ipak ocĳenio da naglasak u
djelovanju SK-PJ-a treba staviti na regionalne odbore.50
47
Branislav RIBAR, “Ljevica u prokletoj avlĳi”, Novi forum, br. 23 (8. 4. 1991.), 14.
48
49
Državni arhiv u Sisku, Sabirni arhivski centar Petrinja (dalje: DASK-SACP), Razni spisi “Republike
Srpske Krajine”, Republički odbor SK-PJ, Zagreb, Galovićeva br. 8, Dnevni red za sastanak odbora, dne
15. 04. 1991.
50
MIRKOVIĆ, “Pokret s narodom”, 46-47.
642
Iako je SK-PJ za Hrvatsku težište svoje kritike imao prema “šovinističkoj” i

“separatističkoj” hrvatskoj vlasti, ipak su se u nekim slučajevima kritizirali i potezi
krajinskih Srba. Tako je primjerice sredinom travnja 1991. Republički odbor SK-PJ-a
ocjenjivao da je, u okolnostima u kojima još postoji Jugoslavĳa i Hrvatska u njezinu
sastavu, “neprihvatljiva” odluka o osnivanju SAO Krajine, kao i ona o njezinu
priključenju u sastav Republike Srbĳe.51 Ipak je SK-PJ sve više klizio prema srpskom
nacionalizmu, koji se jednim dĳelom također koristio krilaticama potrebe “obrane
Jugoslavĳe”, što je uostalom vrĳedilo i za samu JNA, iz čĳih je redova i potekla
inicĳativa za osnivanje novoga jugoslavenskog saveza komunista. No, Slobodan
Milošević zapravo više i nĳe računao na opstanak Jugoslavĳe u granicama u kojima je
postojala u vrĳeme socĳalizma, nego je “nova Jugoslavĳa” trebala biti država koja će
omogućiti da “svi Srbi žive u jednoj državi”.
U Hrvatskoj je javnosti tĳekom 1991. očito postojalo znatno nezadovoljstvo i
nesnošljivost prema djelatnosti SK-PJ-a, koji se smatrao još jednim eksponentom
beogradskih pritisaka na Hrvatsku. Pritom s hrvatske strane očito nĳe bilo previše
interesa da se uoče određene razlike u pogledima između srpskih nacionalista i
protukomunista i predstavnika SK-PJ-a, koji su ostali vjerni komunizmu i zalagali
se za opstanak Jugoslavĳe. Ipak će ta nesnošljivost doći do izražaja poslĳe, tĳekom
postojanja Republike Srpske Krajine. Tako će 1992. u atentatu biti ubĳen Dmitar
Obradović, predsjednik Skupštine općine Vrginmost i istaknuti funkcionar SK-PJ-a, a
za krajinske srpske nacionaliste SK-PJ će označivati komunizam i jugoslavenstvo koje
treba odbaciti.
51
DASK-SACP, Razni spisi “Republike Srpske Krajine”, Republički odbor SK-PJ, Zagreb, Galovićeva br. 8,
Dnevni red za sastanak odbora, dne 15. 04. 1991.
643
Nikica Barić
Public activities of Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju

in Croatia during the year 1991
Summary
Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu (“League of Communists - Movement for Yugoslavia”,

SK-PJ) was established in the end of 1990. This happened a er the disintegration of the Savez
komunista Jugoslavĳe (“The Communist League of Yugoslavia”, SKJ) in the beginning of the
1990 during the changed political circumstances which included the free and multi-party
elections in all republics of former Yugoslavia. SK-PJ had strong support of the leadership of
Jugoslavenska Narodna Armĳa (Jugoslav National Army, JNA), hence his political party was
founded by the indicative of the highest officers of JNA. In this paper the public activities of SK-
PJ are depicted. This political party was strong opposition and criticisms of the newly elected
Croatian government, especially Hrvatska demokratska zajednica (Croatian democratic association,
HDZ), the political party that had won on the first free and multi-party elections which were
hold in 1990. The leaders of SK-PJ considered HDZ to be “chauvinist” and “separatist” party
whose political goal was disintegration of Yugoslavia. A er the proclamation of independence
of Croatia and the escalation of the war in Croatia in the middle of 1991 the public activities SK-
PJ were diminished in the areas under the control of Croatian government. Nevertheless, this
party continued its activities in the areas occupied by Croatian Serbs. Although, there are no
exact data, it is easy to argue that considerably less Croats or non-Serbs joined SK-PJ that Serbs
themselves. Even more, among the members of SK-PJ there were more elderly people, mostly
veterans form the partisan’s units from the period of the Second World War. It is also worth to
be mentioned that the leaders of JNA had put a pressure on professional soldiers of JNA to join
the SK-PJ, what most of them they had done. In spite of the fact that SK-JP was basically against
Serbian nationalism and extremism, nevertheless during the “crisis in Yugoslavia” the SK-PJ
was on the side of the Serbian nationalism. One have to have in mind that Serbian nationalism
was commonly hidden behind the moto of “defending the Yugoslavia”. Hence, the SK-JP had
never seriously criticized the politics of Serbian president Slobodan Milošević. In the meantime,
Milošević has aborted the policy of preserving Yugoslavia as heavily centralised state under
Serbian domination, and introduced new policy of disintegration of Yugoslavia in order to
secure that all areas inhabited by Serbs in Croatia and Bosnia and Hercegovina should join the
new Serbian state, by force if necessary. Finally, it has to be mentioned that in spite of the fact that
Serbian nationalists as well as the supporters and members of SK-PJ were united in their hostility
towards new government in Croatia, even among those two groups there were conflicts, because
Serbian nationalists argued that the communism and Yugoslav unity had to be dismissed.
Key words: Savez komunista – Pokret za Jugoslavĳu (“League of Communists - Movement for
Yugoslavia”, Savez komunista Jugoslavĳe (“The Communist League of Yugoslavia”), Jugoslavenska
Narodna Armĳa (Jugoslav National Army), Mirjana Jakelić, Narodni front Jugoslavĳe - Vĳeće za
Hrvatsku (“People’s front of Yugoslavia – Council for Croatia”)
644
Jakša Raguž
Prilog poznavanju rušenja katoličke župne crkve sv. Ivana

Nepomuka u Glini
Na osnovi arhivskih materĳala katoličke i srpsko-okupacĳske provenĳencĳe

autor prikazuje okolnosti i tĳek uništenja katoličke crkve sv. Ivana Nepomuka u
Glini koje su od 1991. do kraja 1994. godine počinile srpske oružane postrojbe i
okupacĳska općinska vlast Gline.
Ključne rĳeči: Katolička crkva, crkva sv. Ivana Nepomuka, Glina, Domovinski
rat, Republika Srpska Krajina
Ratna stradanja Hrvata Banovine u Domovinskom ratu bila su posebice velika. U

uništavanju svega što je pripadalo hrvatskomu narodu velikosrpski agresor posebice
se okomio na katoličke sakralne spomenike, koje je doživljavao kao središnje simbole
hrvatskoga identiteta. Palile su se, minirale i na druge načine uništavale crkve, njihov
pokretni i nepokretni inventar, bogoslužni predmeti, biblioteke, arhivi i ostali predmeti
katoličke materĳalne i duhovne kulture. Štete su tek u manjem broju slučajeva nastale
u izravnim oružanim sukobima. Gotovo se redovito radi o namjernom uništavanju
topništvom, miniranjem, paljenjem ili rušenjem teškom mehanizacĳom. Rezultat je da je
95% katoličkih sakralnih građevina Banovine uništeno, što je pokazatelj da je razaranje
sakralne arhitektonske baštine dio planirane strategĳe sustavno provođene tĳekom rata.1
Posebice velike štete nastale su u Glinskom dekanatu i glinskoj općini, gdje je tĳekom
agresĳe i četverogodišnje okupacĳe svih 36 katoličkih objekta, koliko ih je bilo, uništeno
ili teško oštećeno. Katoličko sakralno graditeljstvo tu je posve nestalo.2 Među srušenim
1
Zorislav HORVAT, “Stanje katoličkih sakralnih građevina – spomenika kulture na Banovini nakon
‘Oluje’ – kratki pregled”, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske 24-25 (1998-1999), 57-75.
2
Granice Glinskoga dekanata i Općine Glina ne poklapaju se. U dekanatu se nalaze i župe u sastavu
tadašnjih općina Petrinja i Vrginmost, a župe sv. Antuna Padovanskog u Bučici i sv. Marte djevice u
Šišincu, koje obuhvaćaju sela na sjeveru Općine Glina, nalaze se u Pokupskom dekanatu. U te je dvĳe
župe do Domovinskoga rata bilo devet crkava i kapela. Glinski dekanat obuhvaća osam župa: sv. Ivana
Nepomuka u Glini, sv. Ilĳe u Maji, Ranjenog Isusa u Maloj Solini i sv. Franje Ksaverskog u Viduševcu
u Općini Glina, sv. Antuna Padovanskog u Hrvatskom Čuntiću, Uznesenja BDM u Gori i sv. Bartula
u Hrastovici u Općini Petrinja, te Sv. Marĳe od Pohoda u Topuskom u tadašnjoj Općini Vrginmost.
U njima je do rata bilo 27 crkava i kapela. Usp. Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslavĳi (Zagreb:
Biskupska Konferencĳa Jugoslavĳe, 1975), 75-76, 111-112; Mĳo DUKIĆ, Glina i okolica (Glina: Hrvatsko
književno društvo sv. Ćirila i Metoda, 1980), 263-285 – dodatak pretisku knjige iz druge polovine 90-ih
645
objektima posebice tragičnu sudbinu ima župna crkva sv. Ivana Nepomuka u Glini,
spomenik kulture 1. kategorĳe od kojega nakon rušenja nisu ostali nikakvi materĳalni
tragovi. O općim okolnostima njezina uništenja do danas se dosta pisalo.3 Međutim, za
cjelovitu sliku potrebno je proučiti izvore katoličke i srpske provenĳencĳe koji govore o
rušenju crkve, i to iz dva arhiva. U Hrvatskom memorĳalno-dokumentacĳskom centru
Domovinskoga rata u Zagrebu čuva se fond “Republika Srpska Krajina”, koji sadrži
dokumente srpskih okupacĳskih vlasti 1990. – 1995., među njima i srpskih vojnih,
općinskih i policĳskih organa okupacĳske vlasti glinskoga područja. U Nadbiskupskom
arhivu u Zagrebu, u fondu Nadbiskupskoga duhovnog stola, nalaze se materĳali o
glinskoj župi. Oba sadrže dokumente koji govore o tragičnoj sudbini ovoga vrĳednog
spomenika kulture i vjere Hrvata katolika Banovine.
Ilustracĳa 1. Većina katoličkih objekata Glinskoga dekanata uništena je po prestanku borbi.

Primjer je kapela sv. Antuna Padovanskog u pokupskom selu Gračanica, srušena doslovce pred
očima vojnika Hrvatske vojske, koji su u listopadu 1992. to nemoćno promatrali s lĳeve strane Kupe.
*
SVA MORH, GSHV, Herb. Izvješća COR od 13. X. do 25. X. Ev. br. 545. Dnevno izvješće Centra za
motrenje i obavješćivanje Općine Sisak od 24. X. 1992. Kl: 811-02/91-01/01. Urbr: 2176-09-04-93-3835.
i Katja MATKOVIĆ MIKULČIĆ, Crkve i kapele Odranskog i Pokupskog dekanata (Velika Gorica: Narodno
sveučilište, Centar za kulturu, 1998), 107-139.
3
Filip ŠKILJAN, Kulturno-historĳski spomenici Banĳe (Zagreb: Srpsko narodno vĳeće, 2008), 52; Ilĳa
ŽIVKOVIĆ (ur.), Ranjena crkva u Hrvatskoj – uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991.–1995.) (Zagreb:
Hrvatska biskupska konferencĳa – Hrvatski informativni centar – Hrvatska matica iseljenika – Državna
uprava za zaštitu kulturne i prirodne baštine Hrvatske, 1996), 333; DUKIĆ, Glina i okolica (pretisak), 263-
285; HORVAT, “Stanje katoličkih sakralnih građevina”, 58.
646
Jakša Raguž ▪ Prilog poznavanju rušenja katoličke župne crkve sv. Ivana Nepomuka u Glini
Župa Glina
Povĳesne korĳene Župa sv. Ivana Nepomuka u Glini vuče iz srednjovjekovne župe
Sračica, iz koje je nastala 1800. godine.4 Do 1824. u Glini je postojala kapela sv. Ivana
Nepomuka (sagrađena 1769.), kada počinje gradnja župne crkve, koja je dovršena
1827. i svečano posvećena istom svecu 1830., nakon čega je stara kapela srušena.
Crkvu je u kasnobarokno-klasicističkom stilu izgradio Bartol Felbinger (Nikola
Bartholomeus Fölbinger, 1785. – 1871.), tada vodeći zagrebački graditelj rodom iz
Češke, koji se već iskazao nizom uspješnih gradnji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.5
Dužina crkve bila je 29 m, a širina 13,6 m. Od unutarnjega inventara vrĳednošću se
isticao glavni veliki mramorni oltar, rađen 1720. za zagrebačku katedralu, odakle
je nakon potresa (1880.) prevezen u Glinu 1883., zatim orgulje iz 1829., škropionica
blagoslovljene vode – dar Radovana Preradovića, sina Petra Preradovića, kip sv.
Ivana Nepomuka iz 18. stoljeća te drveni križni put iz 1940. godine. U crkvi su bila
dva pobočna oltara posvećena Majci Božjoj (1890.) i sv. Antunu Padovanskom (1875.),
a imala je i tri zvona iz prve polovine 20. stoljeća. S tim inventarom crkva je bila
važan spomenik kulture Banovine i stoga zaštićeni spomenik kulture u evidencĳi
Regionalnoga zavoda za zaštitu spomenika kulture u Zagrebu.6 Generalno uređenje
vanjštine (toranj, zidovi i krov) provedeno je 1988., pa je pred Domovinski rat crkva
bila u dobrom stanju.7 U župi je bilo šest kapela, u selima Jukinac, Joševica, Skela,
Glinsko Novo Selo i Prekopa.8 Vjernika je 1974. u župi bilo 2100,9 a 1989. na prostoru
župe bilo je 6777 stanovnika, od čega 1716 vjernika. Kao što je vidljivo, župa Glina
bila je u stalnom opadanju jer “vjernici iseljavaju trajno, a doseljavaju pravoslavci iz
obližnjih mjesta”, kako stoji u Zapisniku o kanonskom pohodu župi iz te godine.10
Od 1985. župnik je bio Ivica Filipčić. U rujnu 1990. župnikom je imenovan Vladimir
Bogdan, do tada kapelan u Marĳi Bistrici. Preuzeo je i upravu susjednom župom
Maja, koja nĳe imala župnika.11
4
Milan KRUHEK, Stari glinski gradovi i utvrde (Zagreb: bez nakl., 1987), 12-17.
5
Đurđica CVITANOVIĆ, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja – Gorički i Gorsko – Dubički arhiđakonat 1
(Zagreb: Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, 1985), 206, 276-277, 339; Lelja DOBRONIĆ, Bartol
Felbinger i zagrebački graditelji njegovog doba (Zagreb, Društvo historičara umjetnosti Hrvatske, 1971), 90-
91.
6
DUKIĆ, Glina i okolica, 127-154.
7
Nadbiskupski arhiv u Zagrebu (dalje: NAZ), Fond Nadbiskupski duhovni stol (dalje: NDS), br.: III.
– Glina 1955-1995., fasc. 1. Dopis Nadbiskupskog duhovnog stola, Zagreb, Župnom uredu Glina s
primjedbama na Zapisnik o kanonskom pohodu župe Glina obavljenom 9. VII. 1989. Br.: 1473/1989., od
6. IX. 1989.
8
DUKIĆ, Glina i okolica, 117-189.
9
Opći šematizam Katoličke crkve, 76.
10
NAZ, NDS, br.: III – Glina 1955-1995., fasc. 1. Dopis NDS Zagreb, Župnom uredu Glina s primjedbama
na Zapisnik o kanonskom pohodu župi Glina 9. VII. 1989. Br.: 1473/1989., od 6. IX. 1989.
11
NAZ, NDS, br.: III. – Glina 1955-1995., fasc. 1. Zapisnik o primopredaji župe Glina od 3. IX. 1990. Br.:
2108/1990.
647
Ilustracĳa 2. Tlocrt crkve sv. Ivana Nepomuka.
*
Institut za povĳest umjetnosti, Zagreb
Ilustracĳa 3. Župna crkva sv. Ivana Nepomuka

1. Vanjština – total; snimljeno prĳe 1945. g.;
inv. br.: 31673; neg.: II-15396
2. Unutrašnjost – pogled na pjevalište;

snimio Fotoarhiv JAZU 30-ih godina 20. st.,
presnimljeno 1992. g.; inv. br.: 17010; neg.:
II-15393
648
3. Unutrašnjost – pogled na svetište; snimio 4. Unutrašnjost – oltar sv. Ivana Nepomuka

Fotoarhiv JAZU 30-ih godina 20. st., iz zagrebačke katedrale (rađen 1720.), dar
presnimljeno 1991. g.; inv. br.: 17009; neg.: kanonika Antuna Zdlučeja. Oltar je posvećen
II-15392 1795. godine. Kraljevi: sv. Vladimir i sv.
Kazimir i Bogorodica; snimio Fotoarhiv JAZU
30-ih godina 20. st.; inv. br.: 17006; neg.: II-
15391
*
MK, UZKM, F
Velikosrpska pobuna i agresĳa

Krajem rujna 1990. velikosrpska pobuna proširila se iz Dalmacĳe i Like na
Banovinu. U noći 27./28. rujna napadnute su policĳske stanice u Glini, Petrinji i Dvoru
na Uni, iz kojih je odneseno oružje, streljivo i eksploziv, poslĳe korišteni u oružanim
napadima. Kao reakcĳa na napade na policĳske stanice, u Petrinji i Dvoru intervenirala
je policĳska jedinica za posebne namjene “Lučko” te skršila pobunu, a pobunjenici u
Glini, od bojazni pred specĳalcima, sami su se smirili.12 Od tada u glinskoj općini nĳe
bilo mira, pri čemu je meta često bila Katolička crkva. Pokretač velikosrpske pobune u
Hrvatskoj, predsjednik Srpske demokratske stranke (SDS) dr. Jovan Rašković, 1990. i
1991. često je u Glini održavao mitinge potičući međunacionalnu nesnošljivost. Novi
gornjokarlovački episkop Nikanor Bogunović na svoj zahtjev u Glini 14. sĳečnja 1991.
12
“Na svim ratištima Hrvatske”, Halo 92 – glasilo MUP RH, (1992), 10 (29. 11. 1992.), 16.
649
služi prvu arhĳerejsku liturgĳu, ujedno svoje prvo bogosluženje na novoj dužnosti.
Propovĳed koju je održao, polazeći od stradanja glinskih Srba 1941., bila je militantna,
ratnohuškačka. Od lokalnih se dužnosnika u toj aktivnosti isticao saborski zastupnik
iz Gline, ujedno sekretar Općinskoga komiteta Saveza komunista, Milivoj Vojnović,
koji je u istupima Katoličku crkvu povezivao s ustaštvom. Nakon što je prema odluci
hrvatskih biskupa 3. studenoga 1990. u cĳeloj Hrvatskoj, pa i u glinskoj crkvi, služena
misa za sve žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća, kao reakcĳa na to početkom
studenoga 1990. srušeno je nekoliko raspela na relacĳi Prekopa – Gora u župi Glina.13
Bio je to uvod u uništavanje objekata glinskih katolika – Hrvata, što postaje masovna
pojava nakon 1. svibnja 1991. godine. U noći 21./22. lipnja pri miniranju kuće Hrvata
Đure Podnara oštećena je i glinska crkva.14 U ranim jutarnjim satima 26. lipnja 1991.
počeo je napad pobunjenih Srba na Glinu. Više stotina pobunjenika, koje su činili
specĳalci iz Knina i lokalni pobunjeni Srbi, napali su najprĳe policĳsku patrolu, a
potom zgradu Policĳske stanice Glina, koju je branilo oko 15 policajaca. U borbi je
poginuo hrvatski policajac Tomislav Rom, a ostali su policajci zarobljeni. Nedugo po
njihovu zarobljavanju u Glinu je iz Zagreba stigla specĳalna policĳa “Lučko”, koja je
vratila policĳsku stanicu i potisnula napadače. Tada u Glinu iz petrinjskoga garnizona
dolazi tenkovska postrojba Jugoslavenske narodne armĳe (JNA), koja uspostavlja
tampon-zonu, blokira policĳsku stanicu i omogućuje pobunjenim Srbima da se vrate
i zauzmu gotovo cĳeli grad. Hrvatske su snage držale policĳsku stanicu i dio grada
oko nje te predgrađe Jukinac do 26. srpnja 1991., kada su se pred združenim napadom
pobunjenih Srba i JNA morale povući iz Gline i Jukinca. Nova crta obrane prenesena
je na područje sjeverno od rĳeke Gline. Dana 30. rujna 1991. napadnut je sjeverni dio
općine. Nakon trodnevnih borbi slabĳe hrvatske snage potisnute su sjeverno od Kupe.
S njima je u egzodus otišlo šest tisuća Hrvata koji su živjeli u sjevernom dĳelu općine.
Time je cĳela općina okupirana i etnički očišćena.15 U pobuni i agresĳi ubĳeno je 387
glinskih Hrvata i razorena su 33 hrvatska sela.16
U crkvi sv. Ivana Nepomuka zadnja misa služena je 25. lipnja 1991. u 19 sati.17 Već
prvoga dana borbi crkva je bila lakše oštećena jer su pobunjeni Srbi provalili u nju
razbivši vanjska vrata sakristĳe te sa zvonika pucali po policĳskoj stanici.18 Nakon
što je u Glini zavladalo zatišje župnik Bogdan obišao je crkvu. Primĳetio je da su na
sakristĳi provaljena vrata. Došao je do njih, ali nĳe ulazio u crkvu. Naknadno, kada
13
NAZ, NDS, br.: III., omot 6. Izvješće Karla Lipaka br. 4. o stanju u Općini Glina u razdoblju od 27. X. 1990.
do 9. II. 1991. upućeno preč. Josipu Klariću, od 9. II. 1991.
14
NAZ. Juraj JERNEIĆ, Ratna spomenica župâ Sv. Ivana Nepomuka Glina, Sv. Franje Ksaverskog Viduševac, Sv.
Ilĳe Maja, Ranjenog Isusa Mala Solina, od 1991. do 1998. (Zagreb: vlast. naklada, 2005), 58-60.
15
Marko SREMIĆ, “Glina u razdoblju od godine 1990. do 1997.”, Državnost – časopis za politiku, znanost,
kulturu i gospodarstvo 1/3 (1997).
16
“Traganje za kulturnim identitetom”, Matica glinska (1998), 2 (prosinac 1998.), 3.
17
NAZ, NDS, br. 24. Skraćeno izvješće crkvenog odbornika K. Lipaka o stanju župne crkve u Glini od 31.
III. 1994.
18
NAZ. JERNEIĆ, Ratna spomenica, 63, 272-276.
650
su ga pobunjenici ispitivali, iz njihova pitanja zašto nĳe ulazio u crkvu shvatio je da

je u njoj bilo naoružanih pobunjenika koji su ga očekivali i da je ulazak mogao biti
koban. Vratio se u župni dvor i iduća tri tjedna nĳe mogao izići.19 Od 26. lipnja 1991.
pred crkvom, koja je bila usred tampon-zone, bio je kordon tenkova, čĳe su cĳevi bile
usmjerene i k crkvi. I ispred župnoga dvora povremeno su bili tenkovi. Vjerojatno
zahvaljujući baš tampon-zoni crkva je do pada Gline 26. srpnja bila u ispravnom stanju.
To potvrđuje i župnik Bogdan, koji je bio u Glini do 14. srpnja 1991., kada je zbog
zlostavljanja i prĳetnji smrću morao otići.20
Pljačka crkve
Prva veća oštećenja na crkvi nastala su 26. srpnja tĳekom napada pobunjenih Srba
i JNA na policĳske stanice Glina, Jukinac i Viduševac. Crkvu su zaposjeli pobunjenici
i iz nje snajperima tukli položaje hrvatske policĳe u policĳskoj stanici i Jukincu. O tom
svjedoči izvješće Nikole Simića, komandira jednog od vodova Jedinice za specĳalne
namjene milicĳe Srpske autonomne oblasti (SAO) Krajine komandira kapetana
Dragana Vasiljkovića, koja je bila glavna udarna sila pobunjenika u napadu: “… Iz
štaba sam išao da udarim na stanicu MUP-a sa leđa. Trebalo je da prođem pored parka
nedaleko od vojske iz katoličke crkve su me tukli sa snajperima. Hteo sam je srušiti ali
je moju namjeru vojska zaustavila i rekla da to ne smĳem da radim. Rekao mi je da je u
crkvi naši snajperisti. Ali povrh svega u nju su uletile ove zolje. Nakon kraćeg vremena
zauzeo sam položaj nedaleko od stanice (100 m)…”21 Srpski snajperisti iz crkve su
vjerojatno greškom pucali na Simićev vod, zamĳenivši ga s hrvatskom policĳom, na
što je vod ispalio više projektila Zolje u crkvu.
Oštećena glinska crkva postala je jedna od prvih oštećenih katoličkih sakralnih
građevina u Hrvatskoj. Prvi katolički objekt koji su uništili srpski pobunjenici bila je
neogotička kapelica sv. Josipa u Pakracu, minirana 15. ožujka 1991., a sa sustavnim
uništavanjem katoličkih objekata počelo se u srpnju 1991., i to upravo na Banovini.22
Zatočen u tampon-zoni, župnik nĳe mogao otići do crkve i spasiti makar dio
inventara. I sam je, zatočen u župnom dvoru, bio u velikoj opasnosti te je odlazeći
ostavio sve u njemu. Stoga je pobunjenim Srbima u ruke pala cjelokupna pokretna
i nepokretna imovina župe Glina.23 Po okupacĳi grada uslĳedila je pljačka crkve, iz
19 “
Župnik prognanik iz Gline”, intervju s V. Bogdanom, Dugoselska kronika (veljača 1992.).
20
III. 1994.
21
Hrvatski memorĳalno-dokumentacĳski centar Domovinskog rata (dalje: HMDCDR), Fond “Republika
Srpska Krajina” (dalje: RSK), Reg 5010. Izvještaj komandanta Jedinice za specĳalne namjene SAO Krajine
Nikole Simića o napadu na Viduševac i Glinu od 26. VII. 1991.
22
Vladimir UKRAINČIK – Božidar URŠIĆ, “Ratne štete na spomenicima kulture”, Godišnjak zaštite
spomenika kulture Hrvatske 24-25 (1998-1999), 7.
23
“Spašeno ili pronađeno”, Glinski glasnik, (1995), 2 (11. 9. 1995), 11.
651
koje je odnesena glavnina inventara, a dio je uništen.24 Pripadnici Francuske bojne

UNPROFOR-a spasili su dio inventara glinske crkve prevezavši ga 1994. na slobodni
teritorĳ, u petrinjsko selo Mala Gorica. Donĳeli su drugo po veličini zvono, ručno
(četverozvono) zvonce za misu, kip maloga Isusa koji je do okupacĳe bio u župnom
dvoru (oštećena ruka), više misnih knjiga, obrednika i stare slike križnoga puta koje
su uklonjene iz crkve 1940. po postavljanju novih. Donĳeli su i veći broj predmeta
iz župne crkve u Maji.25 Te aktivnosti nisu promaknule obavještajcima 39. banĳskog
korpusa Srpske vojske Krajine (SVK). Prisluškujući radĳske veze, doznali su da je deset
francuskih vojnika sa svojim vojnim kapelanom 23. travnja 1994. bilo na misi u crkvi
u Maloj Gorici te da se Stjepan Levanić, svećenik iz Male Gorice, povezao s vojnim
kapelanom Francuske bojne u Glini, koji je pristao “da prenese neke ‘stvari’ iz Gline
koje treba dati župniku Levaniću. Kasnĳe će od Levanića to preuzeti biskup Jezerinac
iz Zagreba”.26
Po oslobođenju Gline 6. kolovoza 1995. dio crkvenoga inventara nađen je u gradu i
okolnim selima, najviše u Majskim Poljanama.27 Najveće od tri crkvena zvona (iskovano
1932. u Zagrebu) uzeo je Svetozar Đukić, poštar iz Jukinca, a nakon oslobođenja nađeno
je u njegovu dvorištu. Treće, najmanje crkveno zvono nađeno je, na dojavu lokalne
mještanke, 1997. u selu Majski Trtnik, skriveno u vapnenici na gospodarstvu Đure
Prusca. U Glini, u kući Anđelka Hotĳa, pripadnika zloglasne postrojbe za specĳalne
namjene “Šiltovi”, nakon oslobođenja nađeni su uklopni sat za crkveno zvono,
oltarnik i jedna neznatno oštećena postaja križnoga puta. Glede umjetnina, mramorni
kipovi trĳu anđela visoki 1,5 m s glavnoga oltara, dĳelom oštećenih krila, te dĳelovi
svetohraništa odneseni su u Majske Poljane, gdje su nakon oslobođenja nađeni u staji
vlasnika Zlonoge. Kameno postolje za svetohranište nađeno je u zaselku Kuštreba u
selu Gornje Jame. Tu je pronađen i dio crkvene ograde od gusa te razderana ljubičasta
misnica. U selu Brnjeuška nađena su tri anđela, a u Glini crkveni harmonĳ i elektronske
orgulje. U kontejneru kraj škole nađen je kalež koji je iz crkve odnĳela Marica Džakula,
a u kući Dušana Milobratovića u Glini nađeni su jedna crkvena posuda i ciborĳ. Dio
pokretnoga crkvenog inventara, slika i kipova je uništen. Tako je uništen kip sv. Ivana
Nepomuka, stoljeće starĳi od crkve. Prema kazivanju očevica koji je poslĳe došao na
slobodni teritorĳ iz okupirane Gline, dio postaja križnoga puta “sasječen” je rafalima
iz kalašnjikova. U kući glinskoga Srbina Zlonoge pronađene su oštećene i rasparene
figure križnoga puta. Do kraja 1995. u Glini je pronađeno pet od 14 postaja križnoga
puta (uglavnom u dĳelovima). U gradu je nađeno i nekoliko kaleža, toliko oštećenih
da nisu bili uporabljivi, te patena, pozlaćeni tanjurić za hostĳu, koju su pobunjenici
koristili kao pepeljaru. U Donjem Selištu, kod Dušana Mrđenovića, nađen je propucani
24
“Izgled nove crkve sv. Ivana Nepomuka”, Večernji list (30. 7. 1997.).
25
NAZ, NDS, br. 26. Drugo skraćeno izvješće crkvenog odbornika K. Lipaka o stanju župne crkve, od 17.
II. 1995. i “Među prognanim Glinjanima uskrsnula Glinska Gospa”, Sisački tjednik (11. 8. 1994.).
26
HMDCDR, RSK, kut. 1033/4. Obaveštajni dnevnik 39. K. SVK, pod 25. i 26. IV. i 21. V. 1994.
27
“Uništene sve crkve”, Glasnik Turopolja (kolovoz 1995), 16.
652
kalež, a u Glini dvĳe teško oštećene pokaznice. Dio crkvenoga inventara uspjelo se
spasiti. Jednu sliku iz crkve spasio je Hrvat iz Gline te je nakon rata predao župniku
Jerneiću. Župniku se javila i osoba iz Ogulina do koje je dospjela jedna slika iz glinske
crkve. Srbin iz Gline Đuro Baždar predao je 1995. župniku u Glini sačuvanu oltarnu
sliku sv. Antuna, a 2005. original Spomenice župe Glina od 1800. do 1915., koja je
odnesena u Srbĳu tĳekom “Oluje”.28 U Glini, u kući istaknutoga pobunjenog Srbina
Hotĳa Limana, nađen je oltarni kip Isusa na križu s Marĳom i Ivanom odnesen iz
uništene kapele Sv. Križa u Jukincu.29 U Glini i okolnim selima po oslobođenju je nađen
inventar i iz drugih župnih crkava. U kući Branka Jovića, općinskoga tajnika Gline i
općinskoga prvaka Šešeljeve Radikalne stranke, nađene su crkvene knjige iz crkve sv.
Ante u Bučici. Kod Stanka Divjakinje, zapovjednika srpske Teritorĳalne obrane 1991.,
nađeno je crkveno zvono s izbrušenim natpisom, a kod Mirka Jednaka Baće u Donjem
Selištu dva crkvena zvona iz Male Soline. Drugdje su pronađeni misal iz 1907., Matica
krštenih iz 1839., Knjiga zaručenih župe Bučica itd. Najčudnĳi je slučaj zvona crkve
u Viduševcu. Srbi su po okupacĳi odnĳeli zvono u selo Bosanska Bojna. Ondje su ga
zarobili vojnici 5. korpusa Armĳe Bosne i Hercegovine 1992. godine. Raspoznavši da
je zvono katoličko, predali su ga Hrvatskomu vĳeću obrane, koje ga je otpremilo u
hrvatsko selo Šmrekovac kod Velike Kladuše.30
Razaranje crkve 1991. godine

Nakon pljačke u kolovozu 1991. počelo je uništavanje glinske crkve. Najprĳe je
granatirana, a zatim postupno minirana i paljena.31 Prema dostupnim podacima, toranj
je granatiran projektilima velike razorne moći. Iako znatno oštećen, ipak se održao.
Od pogodaka u krovnu konstrukcĳu glavnina crĳepa srušena je s krovišta, osim
bakrenoga lima na krovu iznad svetišta. Nekoliko je projektila pogodilo bokove crkve,
ali se objekt kao cjelina “odupirao” rušenju. Rĳetki preostali Hrvati, koji su naknadno
izbjegli iz Gline, izjavili su da su čuli zasebne eksplozĳe iz unutrašnjosti. Jedan od
njih je 1992. imao priliku ući u crkvu te je izjavio da je, prema njegovoj ocjeni, veća
količina eksploziva stavljena na kor u unutrašnjosti crkve. Isto je tako pri miniranju
oštećen glavni oltar, s kojega su tada pali kipovi i drugi ukrasni detalji. Srušen je i
28
NAZ, NDS, br.: III. – Glina 1996-2001., fasc. 2. Imovnik župa Viduševac, M. Solina, Glina, Maja. Br.:
174/98., od 10. VIII. 1998., br. 24. Skraćeno izvješće odbornika K. Lipaka o stanju crkve u Glini od 31. III.
1994.; JERNEIĆ, Ratna spomenica, 147; “Uništene sve crkve”, 16; “Spašeno ili pronađeno”, 11; “Četnici
su ostacima glinske crkve nasipali ceste”, Panorama (11. 10. 1995.); “Pronađeno veliko crkveno blago”,
Sisački tjednik (12. 10. 1995.), 5; “Opet će zvoniti”, Večernji list (13. 10. 1997.).
29
NAZ, NDS, br.: III. – Glina 1996-2001., fasc. 2. Imovnik župa Viduševac, M. Solina, Glina i Maja. Br.:
174/98., od 10. VIII. 1998.
30
“Četnici su ostacima glinske crkve nasipali ceste”; “Pronađeno zvono viduševačke crkve”, Sisački tjednik
(2. 11. 1995.).
31
NAZ, NDS, br. 26. Drugo skraćeno izvješće crkvenog odbornika K. Lipaka o stanju župne crkve u Glini
od 17. II. 1995.
653
dio sakristĳe.32 U sumarnom popisu spaljenih i uništenih objekata u Glini koji su u

krajem studenoga 1991. načinile srpske vlasti stoji da je “katolička crkva minama dosta
oštećena”.33 Osim projektilima i eksplozivom crkva je uništavana i vatrom – zapaljeni
su oštećeno krovište i toranj. Poslĳeratni župnik Gline Juraj Jerneić izjavio je da je
poznata osoba koja je na crkveni toranj nosila gume i benzin da bi podmetnula požar.34
Crkveni odbornik Karlo Lipak rekao je da je Ferhad Muhamedagić u toranj nosio na u
i automobilske gume i palio.35
Međutim, 1991. nĳe došlo do miniranja cĳeloga objekta i potpunog uništenja.
Razlog tomu je što su uz crkvu bile kuće u vlasništvu Srba, koje bi velika eksplozĳa
oštetila. Stoga se razaranju crkve pristupilo u više faza, u više navrata, i to na različite
načine.36 Nakon prve faze razaranja, iz crkve se periodično odvozila drvena građa i dio
drvenoga inventara, koji se koristio za ogrjev i druge namjene.37
U vrĳeme pljačke i uništavanja crkve gradom i općinom vladalo je Ratno
predsjedništvo Skupštine općine (SO) Glina na čelu s dr. Dušanom Jovićem. Do 16.
rujna 1991. komandant Štaba Teritorĳalne obrane Općine Glina bio je Stanko Divjakinja,
kada ga mĳenja potpukovnik Đuro Peškir.38 Na njima leži odgovornost za pljačku i
razaranje crkve.
Zanimljivo je da se početak uništavanja katoličke crkve vremenski poklapa s
uništavanjem glinske pravoslavne crkve (kolovoz 1941.), ali ne i načinom. Pravoslavna
je crkva uništena miniranjem, a katolička je granatirana i zapaljena. Vjerojatni razlog
leži u govoru koji je 1990. u Glini održao Jovan Rašković, u kojem je pogrešno ustvrdio
da je pravoslavna crkva zapaljena. Glinjanin Karlo Lipak, koji je kao dječak promatrao
rušenje pravoslavne crkve od kolovoza 1941. nadalje, o tome je ostavio memoarski
zapis.39 Nĳe to jedini slučaj da su se aktivnosti pobunjenih Srba u Glini vremenski
32
NAZ, NDS, br. 24. Skraćeno izvješće odbornika K. Lipaka o stanju crkve u Glini od 31. III. 1994.
33
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 2. Izvještaj protivpožarne zaštite MZ Glina o spaljenim i uništenim
kućama u Glini za vrĳeme i poslĳe rata, od 5. XII. 1991.
34
“Uništene sve crkve”, 16.
35
NAZ, NDS, br. 27. Pismo zahvale s prilozima K. Lipaka upućeno Josipu Klariću od 31. I. 1997.
36
NAZ, NDS, br.: III. – Glina 1996-2001., fasc. 2. Imovnik župa Viduševac, M. Solina, Glina i Maja. Br.:
174/98., od 10. VIII. 1998.
37
NAZ, NDS, br. 26. Drugo skraćeno izvješće crkvenog odbornika K. Lipaka o stanju župne crkve u Glini
od 17. II. 1995.
38
HMDCDR, RSK, kut. 1077/3. Izvještaj Ratnog predsjedništva SO Glina o radu u periodu od 15. VIII. 1991.
do 29. XII. 1991.
39
“… Kad se govori o rušenju crkve… tu ima mala pomutnja. Nĳe zapaljena crkva, kako je to i nedavno
u Glini govorio Rašković (SDS), nego su zapaljene mine. Nisu to bile neke mine nego onaj okrugli
eksploziv kao za kamenolom koji se stavlja u izbušenu rupu i zapali fitilj ili korda. Gledao sam kako je
crkva etapno rušena. Najprĳe drvena konstrukcĳa iznad zidanog dĳela tornja, zatim zidani dio tornja
sve do kora. Zatim su minirane bolte (svod) i tako su ostali slobodni zidovi. Kako se odvozio materĳal
tako se je nastavljalo s rušenjem. Zadnji su rušeni zidovi dio po dio. Neki sa sela odvozili su ciglu i
razni drugi materĳal. Tako ostaše dugo samo temelji… Ovdje sam se malo udaljio od osnovne teme, ali
eto, opisao sam rušenje crkve kako se ne bi mislilo da je izgorjela u plamenu kako to neki misle. Crkva
je rušena u kolovozu 1941. ali je rušenje potrajalo još iduću godinu…”, NAZ, NDS. Karlo LIPAK, Naša
Glina 1941.–1945. – posljedice ratnog vihora, Glina, lipanj/srpanj 1990., 10.
654
povezivale s događanjima iz 1941. godine. Tako je Ratno predsjedništvo SO Glina

nakon završnoga napada na Policĳsku postaju Glina 26. srpnja 1991. objavilo javni
proglas da je za taj napad odabran datum kada su ustaše 1941. poubĳali Srbe u glinskoj
crkvi te da je napad bio i komemoracĳa tim žrtvama.40
Stanje objekta 1992. godine

Prema dostupnim izvorima, tĳekom iduće tri godine crkva nĳe dodatno razarana
nego je prepuštena propadanju. U kakvu je stanju bila nakon jednogodišnje okupacĳe
Gline može se detaljno doznati iz “Mišljenja o stepenu oštećenosti katoličke crkve u
Glini” koje je 6. srpnja 1992. izradila Stručna grupa za procjenu stepena oštećenosti
katoličke crkve na čelu s inž. Dušanom Košutićem. Naime, Ratno izvršno vĳeće SO
Glina donĳelo je 22. lipnja 1992. rješenje o imenovanju posebne stručne skupine koja
će dati mišljenje o stupnju oštećenja crkve i opasnosti od ruševine za okolinu.41 Prema
“Mišljenju”, toranj je bio posve srušen, krovna konstrukcĳa na zapadnoj strani objekta
uništena, na istočnoj strani upotrebljiva, a crĳep je uglavnom bio uništen. Svodovi na
zapadnoj strani (dva polja) bili su srušeni, a ostali su nad oltarom i sakristĳom ispucali.
Polukružni lukovi do zvonika bili su uništeni, u sredini raspona oštećeni, a nad oltarom
djelomično oštećeni. Nosivi zidovi i stupovi uglavnom su bili uništeni – na zapadnom
dĳelu crkve bili su srušeni do polovice objekta, a na istočnom dĳelu nosivi je zid teško
ispucao vertikalnim pukotinama. Ukupno gledajući, bio je “uništen dobar dio nosive
konstrukcĳe objekta, oko 60 % (nosivi zidovi, stupovi, svodovi, polukružni lukovi)”.
Interĳer crkve bio je zatrpan gomilama srušenih zidova, drvenom građom, crĳepom
i ostalim građevnim materĳalom, crkveni namještaj razbacan i slomljen, a glavni
oltar dĳelom uništen. Ulazna vrata u sakristĳu bila su skinuta, namještaj oštećen, a
ulična ograda srušena. Glede daljnjega postupanja Stručna grupa dala je mišljenje da
crkvu “nĳe potrebno rušiti” jer “ne predstavlja opasnost po okolinu, susjedne objekte
i promet. Potrebno je poduzeti mjere da se zabrani pristup nepozvanih lica u objekt,
te da se sprĳeči otuđivanje preostalog crkvenog inventara sa lica mjesta. Predlaže se
da se postojeći crkveni inventar pohrani u skladišni prostor /ormari, svjećnjaci, portal,
stolovi, stalak, molitvenik i sl./ te da se unutarnji prostor crkve raskrči od opeke i građe
i drugog građevinskog materĳala kao i dvorište objekta”, predlažući čak i poduzimanje
nekih zaštitnih radnji na objektu da bi se sprĳečilo daljnje propadanje.42 Na osnovi
“Mišljenja” Izvršno vĳeće SO Glina donĳelo je 28. srpnja 1992. službeni zaključak da
oštećena crkva “ne predstavlja opasnost po okolinu, susjedne objekte i promet te stoga
nĳe potrebno poduzimati nikakve radnje u cilju uklanjanja ostataka objekta”. Samo je
40
Saopštenje za javnost informativne službe Predsjedništva SO Glina u: “Pedeset godina od zločina kakav
ne pamti svet”, Politika (Beograd), (1. 8. 1991.), 9.
41
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 2. Odgovori na zastupnička pitanja Stručne službe SO Glina, od 2. VI.
1993.
42
Mišljenje Stručna grupa za procjenu stepena oštećenosti katoličke crkve u Glini od 6. VII. 1992. Faksimil
u: JERNEIĆ, Ratna spomenica.
655
glinskomu javnom komunalnom poduzeću “Glikom” određeno da ogradi crkvu da se

netko od građana ne bi ozlĳedio.43
I nakon donošenja toga zaključka bilo je težnji da se crkva razori. Na sjednici SO
Glina 2. lipnja 1993. predsjednik Skupštine Republike Srpske Krajine Mile Paspalj
zatražio je uklanjanje ostataka crkve. Kao odgovor na taj upit-zahtjev Stručna služba
SO Glina dala mu je odgovor da je stručna komisĳa prethodne godine dala mišljenje da
crkva nĳe opasna za okolinu te da je ne treba uklanjati.44
Cĳelo to vrĳeme prognani glinski Hrvati nastojali su doznati, između ostalog, u
kakvu je stanju župna crkva. Crkveni odbornik Karlo Lipak prikupljao je kazivanja
očevidaca koji su naknadno bivali prognani iz Gline na slobodni teritorĳ. Ta su
kazivanja često bila kontradiktorna. Tako je 1992. dobio podatak da je srušen gornji
dio tornja, koji je i u donjem dĳelu jako oštećen. Poslĳe je dobio podatak da je toranj
posve srušen i da je svojom visinom pao čak do polovine parka koji se nalazi preko
puta crkve. Iz Jukinca je 20. prosinca 1993. na slobodni teritorĳ došao prognanik čĳe
je kazivanje Lipak ocĳenio vjerodostojnim jer je bio dugogodišnji svirač na crkvenim
orguljama i crkveni odbornik. Po okupacĳi je ostao u svojoj kući te je gotovo svaki
tjedan prolazio uz ruševine crkve noseći na glinsku tržnicu povrće na prodaju, od
čega je preživljavao. Pritom je nastojao proučiti stanje crkve. Prema njegovu kazivanju,
toranj crkve bio je srušen u cĳeloj svojoj visini i konstrukcĳi, ispod kora je bila velika
hrpa materĳala od strušenoga tornja koji je zatvarao ulaz u crkvu. Vidio je jedno zvono
u crkvenom dvorištu. Ulaz je bio jako oštećen, a krovne konstrukcĳe nĳe bilo jer se
srušila u unutrašnjost. Okolni vanjski zidovi još su stajali, ali su bili jako popucali
od siline granatiranja i miniranja. Kroz pukotine na ulazu nazirale su se konture
mramornoga oltara, na kojem nĳe zamĳetio ni jedan kip. Pretpostavio je da su od siline
eksplozĳa popadali s oltara. Što se tiče materĳala od ruševine, očevidac je izjavio da je
bio odvezen samo onaj dio koji je bio ispred ulaza, koji je zahvatio cestu i pločnik od
ruševine tornja, a drugi se materĳal nĳe masovnĳe odvozio.45
Rušenje crkve 1994. godine

U tom je stanju crkva bila sve do jeseni 1994., kada je općinska vlast Gline usprkos
ranĳemu “Mišljenju” i “Zaključku” odlučila uništiti i te ostatke. Predsjednik SO Glina
tada je bio Ljubomir Madžarac, sekretar SO Olgica Pađen, načelnik općinske uprave
Branko Jović, predsjednik Izvršnoga savjeta Dušan Lukač, sekretar Izvršnoga savjeta
Kuzman Radulović, a članovi Izvršnoga savjeta Mira Žarković i Petar Kralj.46
43
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 2. Zaključak IS SO Glina. Br.: 01a-1368/1., od 28. VII. 1992.
44
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 2. Odgovori na zastupnička pitanja Stručne službe SO Glina, od 2. VI.
1993.
45
III. 1994.
46
HMDCDR, RSK, kut. 1036/3. Skraćeni zapisnik – informacĳa o izvršenju zaključaka sa 4. sjednice SO
Glina održane 15. IX. 1994. Br.: 01-559/94.
656
Temelje odluke činili su sastanci Izvršnoga savjeta SO Glina održani 3. lipnja, na

kojem je usvojen Program minimuma održavanja komunalne higĳene i estetskog
uređenja grada u drugoj polovici 1994. godine,47 te 2. kolovoza, na kojem se razmatralo
rušenje crkve, i to u paketu s popravkom i nasipanjem putova u Općini Glina.48
Naime, ceste između rĳeka Gline i Kupe bile su u jako lošem stanju, pa je SVK otežano
opskrbljivao postrojbe na tom prostoru i tražio je od Općine Glina da ih popravi.49
Zbog nedostupnosti cjelokupne općinske dokumentacĳe nĳe jasno na osnovi čega
je poništen zaključak iz 1992. da crkva nĳe opasna za okolicu. Što god bio razlog,
na sjednici Izvršnoga savjeta 2. kolovoza 1994. pod predsjedanjem Dušana Lukača
donesena je odluka o rušenju ostataka crkve, i to na osnovi prĳedloga općinskoga
Odjeljenja za privredu i komunalnu djelatnost. Taj je prĳedlog činio Program popravka
i nasipanja putova na području Općine Glina, kao i uređenje i nasipanje putova koji
su od prioritetnog značenja za potrebe 24. glinske brigade SVK-a, u sklopu čega bi se
rĳešilo i pitanje crkve. Odlučeno je da se u sklopu popravka ceste ista mehanizacĳa
iskoristi i za rušenje crkve. Za provedbu odluke zadužen je Ranko Birač iz Gline. U
izvješću o rušenju crkve općinski referent Dušan Baltić piše: “Izvršenju ovog radnog
zadatka pristupilo se prioritetno, s tim da se odmah poruši crkva, te da se porušeni
materĳal odveze na deponĳu, u staro korito rĳeke Gline, kao i da se uredi prostor na
mjestu gdje je bila crkva.” Za rušenje crkve Ranku Biraču omogućeno je da na račun
Izvršnoga savjeta na glinskoj benzinskoj crpki uzme 5000 l goriva D2.50
Zanimljivo je da su općinski rukovodioci dali rušitelju tako veliku količinu goriva
premda je u cĳeloj Republici Srpskoj Krajini godinama vladala velika oskudica goriva.
Osnovna škola u Glini stalno je od UNHCR-a molila za pomoć u gorivu za školske
autobuse i grĳanje škole i vrtića,51 a Dušan Lukač, koji je odobrio tako veliku količinu
goriva za rušenje crkve, u godišnjem izvještaju o radu svojega Izvršnog savjeta tužio
se na kronični nedostatak goriva za glinske poljoprivrednike, kritizirajući “Na nu
industrĳu Krajine” za dopremu nedovoljnih količina.52 Da je to bila istina vidljivo je i
iz toga što je “Na na industrĳa Krajine” za gospodarstvo Općine Glina od kolovoza
47
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 2. Saziv IS SO Glina na 6. sjednicu IS SO-a. Br.: 01a-266/94., od 30. V.
1994.
48
HMDCDR, RSK, kut. 298. Informacĳa o nasipanju puteva i rušenju crkve Odjeljenja za privredu i
komunalne djelatnosti Opštinske uprave Opštine Glina. Br.: 04-738/1-94., od 8. XII. 1994.
49
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 1. Zahtev Komande 24. pbr. SVK za održavanje puteva upućen SO
Glina. Br.: 01-86-1., od 1. XII. 1992., kut. 1077/1, Zahtjev SO Glina Komandi 39. K. za uslugu inžinjerĳskog
bataljona. Br.: 10-SL/94., od 30. V. 1994.
50
komunalne djelatnosti Opštinske uprave Opštine Glina. Br.: 04-738/1-94., od 8. XII. 1994. Vidi i “Ovlašteni
izvođač radova nagrađen s 5000 l na e za rušenje glinske crkve”, Panorama (20. 3. 1996.), 50.
51
HMDCDR, Fond 2, kut. 1078/1. Molba OŠ “Nikola Demonja” Glina UNHCR-u za osiguranje goriva za
grĳanje škola i vrtića, dizel goriva za autobuse te humanitarnu pomoć. Br.: 01-283/1-93., od 15. XI. 1993.
52
HMDCDR, Fond 2, kut. 1078/1. Izvještaj o radu IS SO Glina za period od 17. II. do 30. XI. 1994. godine.
Br.: 01a-741/94., od 12. XII. 1994.
657
1993. do srpnja 1994. dobila samo 24 000 l goriva.53 Zbog toga je i vojnim postrojbama
kvota goriva znatno smanjena.54 Stoga je Komanda 24. glinske brigade zbog “umanjene
količine goriva za redovne potrebe te vrlo teškog daljeg snabdevanja istim” morala
ograničiti potrošnju svojih postrojbi na minimum, samo za najnužnĳe redovne
aktivnosti. Čak je pomoćnik komandanta brigade za logistiku major Rade Padežanin
sastavio listu koliko se litara za koju aktivnost smĳe potrošiti. Tako je npr. cĳela brigada
u studenom 1994. smjela potrošiti samo 6200 l (5150 l D-2 i 1050 l M-B),55 dakle neznatno
više no što je dodĳeljeno za rušenje crkve. Iz toga je jasno što je bio prioritet.
Ranko Birač, zadužen za rušenje crkve, bio je glinski općinski vĳećnik iz redova
SDS-a Krajine i član Izvršnoga savjeta (općinske vlade), a privatno je bio poduzetnik
(autoprĳevoznik).56 Prĳe je bio pripadnik 1. bataljona 24. glinske brigade. Iz dostupnih
se dokumenata vidi da je bio problematičnog ponašanja. Zbog izostanka s položaja
čak 103 dana Zapovjedništvo 39. korpusa SVK-a osudilo ga je na kaznu zatvora od 60
dana.57
Već na početku rušenja nastali su problemi i nesporazumi oko načina korištenja
goriva te načina rušenja i odvoza građevnoga materĳala na deponĳ. Stoga je Izvršni
savjet 11. kolovoza donio nove zaključke, kojima je uspostavljena stroža kontrola
uporabe goriva te određeno da izvođač radova mora voditi građevinski dnevnik, koji
će svakodnevno kontrolirati referent općinskoga organa uprave Dušan Baltić. Materĳal
nastao rušenjem crkve obvezno se moralo odvoziti u staro korito rĳeke Gline, a na
druge ga se lokacĳe moglo odvoziti samo uz odobrenje Izvršnoga savjeta.58 No i nakon
toga posao se nĳe odvĳao kako je Savjet htio.59 Ranko Birač i dalje je odugovlačio s
rušenjem crkve, pravdajući se da nema mehanizacĳe. Zbog toga je Izvršni savjet 29.
kolovoza donio dodatnu odluku da se “za uklanjanje štetnih objekata opasnih po
okolinu… uključi i angažira građevinska mehanizacĳa 24. glinske brigade”, a Biraču,
koji se pokazao nesavjesnim u obavljanju povjerenoga posla, postavio kao nadzornika
radova građevinskoga tehničara Dušana Samardžĳu. Izvršno se vĳeće obvezalo na
daljnju opskrbu gorivom te plaćanje realnih troškova nastalih pri “rušenju štetnih
objekata”. Na kraju zaključka Izvršni savjet apelirao je na Birača, Baltića i Samardžĳu da
53
HMDCDR, RSK, kut. 1077/3. Snabdĳevanje Gline energentima. Br.: 01-288/1., od 8. VII. 1994.
54
HMDCDR, RSK, kut. 1036/4. Naredba VP 9136 o izdavanju goriva jedinicama u prolazu. Pov. br.: 40-69.,
od 2. X. 1994.
55
HMDCDR, RSK, kut. 1036/1. Odluka pomoćnika komandanta 24. pbr. SVK Glina za pozadinu o
rasporedu goriva po jedinicama za novembar 1994. Pov. br.: 4-224., od 31. X. 1994.
56
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 3. Zapisnik sa 9. sjednice SO Glina 15. VI. 1995., kut. SO Glina br.
2. Popis odbornika SO Glina, od 16. XI. 1994. i kut. 1036/3. Skraćeni zapisnik – informacĳa o izvršenju
zaključaka sa 4. sjednice SO Glina održane 15. IX. 1994. Br.: 01-559/94.
57
HMDCDR, RSK, kut. 1034/4. Naredba Komande 39. K. o izricanju disciplinske kazne zatvora Ranku
Biraču zbog izostanka sa položaja matične jedinice. Pov. br.: 2393-41., od 4. IX. 1993.
58
59
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 2. Saziv IS SO Glina na 11. sjednicu IS SO-a. Br.: 01a-489/94., od 12.
VIII. 1994.
658
“s obzirom da povoljne vremenske prilike polako ističu… što prĳe pristupe izvršenju
navedenih zadataka, koji su od posebnog društvenog interesa za stanovništvo naše
opštine…”.60
Analiza fotografija UNPROFOR-a

Ilustracĳa 4. Fotografije pripadnika UNPROFOR-a o posljednjoj fazi rušenja crkve ujesen
1994. godine
*
JERNEIĆ, Ratna spomenica, 58.
Usprkos zaključcima i apelu, rušenje se odvĳalo sporo te je krajem rujna veći dio
crkve i dalje stajao. Vidljivo je to iz dvĳu fotografija crkve, od kojih je bar jedna nastala
26. rujna 1994. godine. Toga su dana dva pripadnika Ukrajinske bojne UNPROFOR-a
iz automobila tajno fotografirali crkvu. Srpska policĳa u Glini to je doznala te je od
Zapovjedništva UNPROFOR-a u Topuskom zatraženo da te vojnike nađe, a “film
koji je korišten za snimanje osvĳetli, te na taj način da ga uništi” jer su “snimali
rušenje crkve i ostale srušene kuće pored upozorenja da je to zabranjeno. Inače svi
pripadnici UNPROFOR-a su upoznati da snimanje ruševina i značajnĳih objekata
nĳe dozvoljeno”.61 Dvĳe od tih fotografija dospjele su na hrvatsku stranu i vrĳedan
su dokument o završnoj fazi rušenja crkve. Ako se proanaliziraju, iz njih se jasno vidi
da je čelni zid (zajedno s korom i tornjem, koji su uništeni još 1991.) posve srušen,
da je otvor ulaza proširen sve do bočnih zidova. Posve je uništen i zid začelja koji se
nalazio iza glavnoga oltara (polukružni zid svetišta). Glede bočnih zidova, s prve
se slike vidi da lĳevi još uvĳek stoji gotovo cĳelom dužinom od mjesta kora pa do
sakristĳe, koje više nema. No zato je skraćen u visini, te je visina ostatka zida malo
iznad polukružnih prozora. Sva tri lĳeva prozora vide se na slici, kao i lĳeva pomoćna
vrata. Na mjestu nekada stojeće propovjedaonice vidi se otvor. To su bila vrata za izlaz
60
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 2. Zaključak IS SO Glina. Br.: 01a-489/3., od 29. VIII. 1994.
61
HMDCDR, RSK, kut. 292. Spis 42. Sl. zabilješka Odelenja za suzbĳanje kriminaliteta SUP-a Glina o inf.
razgovoru s potpukovnikom UN-a Krarupom od 28. IX. 1994.
659
na propovjedaonicu koja su bila (po uklanjanju propovjedaonice) zazidana, a otvorila

su se za rušenja crkve. U gornjem dĳelu zida (iznad prozora) vidi se dio od kojega se
odvojio nadvoj crkvenoga svoda.
Na slici se vidi da desnoga bočnog zida gotovo više i nema, stoji samo njegov maleni
dio, od oltarića sv. Ivana Nepomuka i dio iza njega od zida svetišta. Visina desnoga
bočnog zida u visini je lĳevoga bočnog zida, tj. nešto iznad visine polukružnih prozora,
kojih na ovom zidu više nema, a prozor u svetohraništu na slici je zaklonjen. Ako se
bolje pogleda ovaj dio zida, onda se pri gornjem desnom vrhu može zapaziti dio otvora
trećega prozora (mali polukružni ostatak). Lĳevo i desno vide se kuće u ulici iza crkve.
Analizom slika stječe se dojam da je druga slika, koja prikazuje prostor svetišta,
nastala nešto kasnĳe od prve, jer se na njoj zamjećuje nastavak rušenja lĳevoga bočnog
zida, koji je na prvoj slici gotovo čitav. Materĳal od ruševine (crĳep i drvena građa
krovišta, cigle tornja) koji se spominjao u izvješću iz 1992. i kazivanjima svjedoka ne
vidi se, raščišćen je cĳelom sredinom crkvene dužine i napravljen je prolaz kroz crkvu,
vjerojatno za mehanizacĳu koja je trebala srušiti ostatak crkve. Samo se sa strane vide
ostaci ruševnoga materĳala koji je uz ostatke još nesrušenog zida. Ne vidi se ni trag
glavnoga oltara kao ni bilo kojeg drugog unutarnjeg inventara. Tĳekom višegodišnje
izloženosti elementarnim nepogodama, posebice kiši, a uslĳed nepostojanja krova,
došlo je do “ispiranja” dĳelova zidnih površina, pa se na slikama da zamĳetiti
nekadašnje slikarĳe (crkva je bila oslikana 1873., a te su slike prekrečene 1934. godine).
“Informacĳa o nasipanju puteva i rušenju crkve”

Tĳekom listopada i studenoga 1994. posao na rušenju postupno je napredovao.
Zbog opasnosti za okolne objekte crkva nĳe minirana odjednom nego su zidovi vučeni
debelim čeličnim sajlama privezanima za vozila, uz aktiviranje mina manje snage.62
Navodno je bar u jednoj prilici sajlu vukao i tenk.63 Kao osoba koja je izravno radila
na rušenju spominje se Ferhad Muhamedagić iz sela Todorovo kod Velike Kladuše,
nastanjen u Glini. Hrvatska ga je vlast po oslobođenju zatekla u Glini. Krajem 1996.
uhićen je i protiv njega je provedena istraga jer je kao pripadnik SVK-a srušio crkvu, i
to tako što je čeličnom sajlom vezao gredu po gredu i kamionom je vukao rušeći dio po
dio crkve, a potom ostatak zapalio. Za to su ga optuživali Srbi koji su stanovali nedaleko
od crkve.64 Ostatke crkve kamionima su odvozili Svetozar Janus, Milan Gavrilović,
Ljubomir Joka, Aleksa Simić i Mikan Martić iz Gline. Od srušene crkve dobiveno je
2800 m³ građevnoga materĳala. Njime su nasipane ceste u selima Brnjeuška, Dragotina,
Brubanj i Donji Klasnić, u “naselju Veljko Vlahović” (tzv. Boračkom naselju) i uz glinski
nasip, poljski put iz Ulice Nikole Tesle iza pogona tvornice “Pliva”, privatna dvorišta
62
“Uništene sve crkve”, 16.
63
“Banovina poslĳe ‘Oluje’”, Naša ognjišta (Tomislavgrad), (listopad 1996.), 10-11.
64
NAZ, NDS, br. 27. Pismo zahvale s raznim prilozima K. Lipaka upućeno Josipu Klariću od 31. I. 1997. i
“Srušio crkvu uz pomoć kamiona”, Večernji list (11. 11. 1996.).
660
Ilustracĳa 5. Izvještaj SO Glina o rušenju crkve
*
HMDCDR, Fond “RSK”
661
pojedinih glinskih Srba, dvorišta Šumarĳe u Glini i Doma zdravlja u Vojniću. Ostacima
crkve nasipane su šumske ceste “od prioriteta za vojsku” od Hađera do Gornjih Jama.
Dosta je materĳala kao šuta bačeno u staro korito rĳeke Gline. Ondje je završio veći dio
glavnoga oltara. Za te je “radove” Ranko Birač potrošio 4140 l goriva i 10.100 “jugo-
dinara”, od čega je za “reprezentacĳu”, dakle čašćenja rušitelja crkve, potrošeno tisuću
dinara. Uime 24. glinske brigade SVK-a potrošnju goriva pravdala je Marĳa Arbutina.65
Ilustracĳa 6. Mjesto na kojemu je nekada bila crkva sv. Ivana Nepomuka
Referent općinskoga organa uprave Dušan Baltić u izvješću “Informacĳa o

nasipanju puteva i rušenju crkve” datiranom sa 8. prosinca 1994. iznosi da je crkva
posve srušena, a teren na kojem se nalazila poravnat građevinskim strojevima. Baltić je
u izvješću pun kritike prema “izvođaču radova” Biraču, kojega optužuje da “materĳal
od srušene katoličke crkve nĳe nasipao u staro korito rĳeke Gline, već je nasipao ulice
i ceste po selima, a i dvorišta nekih privatnih osoba, po principu ‘ti meni – ja tebi’”, a
ne po planu i potrebama. Međutim, konstatira Baltić, rušenje katoličke crkve potpuno
je izvršeno, nasipani su putovi od interesa za vojsku.66 S druge strane, Ranko Birač nĳe
65
komunalne djelatnosti Opštinske uprave Opštine Glina. Br.: 04-738/1-94., od 8. XII. 1994.; NAZ, NDS, br.:
III. – Glina 1996-2001., fasc. 2. Imovnik župa Viduševac, Mala Solina, Glina i Maja. Br.: 174/98., od 10. VIII.
1998.
66
662
bio zadovoljan financĳskim ishodom rušenja crkve, o čemu je kao općinski vĳećnik
govorio na sjednici SO Glina 15. lipnja 1995. godine. Na toj se sjednici raspravljalo
o stanju cesta te se kritiziralo izvođače radova. Birač, koji se osjetio prozvanim, tada
je održao izlaganje o svojim poslovima – “rušenju starih objekata” i nasipanju cesta.
Ustvrdio je da je rušenje financirao svojim novcem, koji mu Općina Glina još nĳe posve
refundirala, izgovarajući se da nĳe posao obavio “po planu i programu, pa nisam ja
išao u gradnju, nego u rušenje”. Dragan Roksandić, vĳećnik SDS-a Srpskih zemalja,
na istoj je sjednici rekao Biraču “kao građanin koristim priliku da vam se zahvalim za
sve što ste učinili za ovu opštinu”, a načelnik općinske uprave Branko Jović optužio
je Birača da je na rušenju crkve dobro zaradio, ispostavivši Općini račun od 10.000
njemačkih maraka, te da je lažnim prikazom potrošnje zadržao većinu goriva.67
Usprkos sporu o tome koliko se zaradilo i izgubilo na rušenju crkve, Dušan Lukač
pohvalio se u Izvještaju o aktivnostima Izvršnog savjeta za 1994. “rušenjem opasnih i
štetnih objekata” te da “u ovaj dio posla utrošeno je oko 4100 litara na e što je plaćeno
iz budžeta Skupštine opštine, dok su strojevi za izvršenje ovih poslova bili angažirani
od vojske i privatnih lica…”.68
Po završetku “radova” na mjestu crkve ostali su samo temelji, deformirana
konstrukcĳa nosača crkvenih zvona s jarmovima i jedno krilo ulaznih crkvenih vrata.
Drugo je krilo bilo odbačeno u obližnji gradski park. Bili su to jedini znakovi da je
ondje nekada stajala crkva.69 Nakon što je obavljeno raščišćavanje postojali su planovi
da se na tom mjestu uredi gradska tržnica. Međutim, operacĳa “Oluja” omela je te
namjere.70 Uništene su i sve kapele u obližnjim selima koja su pripadala župi Glina.71
Treba reći da je istu sudbinu doživjela i petrinjska župna crkva sv. Lovre, čĳi su
ostaci iskorišteni za “kaldrmisanje” seoskih putova prema Bačugi i Luščanima.72
Nakon oslobođenja Gline, polazeći od svjedočanstava osoba koje su u Glini
živjele za okupacĳe o tome da su u starom koritu rĳeke Gline vidjeli dĳelove oltara
koji su mehanizacĳom bili prekriveni drugim materĳalom, panjevima i smećem,
te nađenih srpskih dokumenata o uništenju crkve, skupina župljana glinske župe
počela je u proljeće 1996. u starom rĳečnom koritu u glinskom “Boračkom naselju”, u
“bajeru”, ručno prekapati šutu i iskapati ostatke oltara. Radove je nadzirao arheolog-
konzervator Državne uprave za zaštitu prirodne i kulturne baštine Amalio Vekić. U
okolnom šipražju pronašli su oštećeni kip kralja s glavnoga oltara. Do polovine travnja
uspjeli su iskopali dio razbĳenih dĳelova glavnoga oltara (glavu anđela i dr.), oltar-
67
HMDCDR, RSK, kut. SO Glina br. 3. Zapisnik sa 9. sjednice SO Glina 15. VI. 1995.
68
HMDCDR, Fond 2, kut. 1078/1. Izvještaj o radu IS SO Glina za period od 17. II. do 30. XI. 1994. godine.
Br.: 01a-741/94., od 12. XII. 1994.
69
NAZ, NDS, br.: III. – Glina 1996-2001., fasc. 2. Imovnik župa Viduševac, Mala Solina, Glina i Maja. Br.:
174/98., od 10. VIII. 1998.
70
“Svjedočenje glinskih zvona”, Glas koncila (27. 10. 1996.).
71
NAZ, NDS, br.: III. – Glina 1955-1995., fasc. 1. Zapisnik o primopredaji župa Sv. Ivana Nepomuka u Glini
i Sv. Ilĳe u Maji od 18. VIII. 1995. Br.: 2687/1995.
72
“Ostatke crkve za kaldrmu”, Vjesnik (26. 6. 1993.).
663
stola, svetohraništa i ostalih oltara. Ostaci oltara pronađeni su i u trećem desnom

odvojku nekadašnje Šakićeve ulice kod starog korita Maje, kod pogona “Plive” te na
šumskom putu u Gornjim Jamama. Uspjelo se pronaći 2/3 dĳelova skulptura i kamene
arhitektonske plastike glavnoga oltara sv. Ivana Nepomuka. Dio pronađenih dĳelova
oltara tada je izvučen, ali veći dio zbog težine nisu mogli ručno utovariti te su ostali na
mjestu nalaza, uglavnom kod pogona “Plive”.73 Pločice s crkvenoga poda nađene su
nakon oslobođenja u više kuća u Glini.74
Od prikupljenog preostalog inventara crkava Glinskoga dekanata glinski župnik
vlč. Jerneić organizirao je 1996. izložbu pod nazivom “Sitnice koje su nam ostale”.75
Nova glinska župna crkva sv. Ivana Nepomuka izgrađena je 2002. s druge strane
gradskoga parka,76 nasuprot mjestu gdje je nekada stajala stara, vrĳedna i lĳepa crkva,
čĳe je 170 godina dugo postojanje, od kamena temeljca postavljenog 1824., završilo
rušilačkim aktivnostima okončanim 1994. godine.
Kratice
HMDCDR – Hrvatski memorĳalno-dokumentacĳski centar Domovinskog rata
MK, UZKM, F – Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Fototeka
NAZ – Nadbiskupski arhiv u Zagrebu
NDS – Nadbiskupski duhovni stol
RSK – Republika Srpska Krajina
SAO – Srpska autonomna oblast
SO – Skupština općine
SVA MORH, GSHV – Središnji vojni arhiv Ministarstva obrane Republike Hrvatske,
Fond Glavni stožer Hrvatske vojske
SVK – Srpska vojska Krajine
TO – Teritorĳalna obrana
UNHCR – United Nations High Commissioner for Refugees
UNPROFOR – United Nations Protection Force
73
NAZ, NDS, br.: III. – Glina 1996-2001., fasc. 2. Imovnik župa Viduševac, Mala Solina, Glina i Maja.
Br.: 174/98., od 10. VIII. 1998.; JERNEIĆ, Ratna spomenica, 154; HORVAT, “Stanje katoličkih sakralnih
građevina”, 58; “Katedralnim oltarom nasipali bajer, ceste i dvorišta”, Sisački tjednik (18. 4. 1996.).
74
“Spašeno ili pronađeno”, 11.
75
“Sitnice koje su nam ostale”, Večernji list (23. 12. 1996.).
76
“Posvećena jubilejska crkva Sv. Ivana Nepomuka”, Matica glinska 11 (2003), 5.
664
Jakša Raguž
A Contribution to the Research of the Demolition of Catholic Parish Church of St. John
of Nepomuk in Glina
Summary
Based on the archival materials of Catholic Church and those of Serbian occupation forces,
the author presents circumstances and sequence of the demolition of the Catholic church of St.
John of Nepomuk in Glina, performed by the Serbian military forces and Serbian occupation
civil authorities of Glina from 1991 to the end of 1994.
Key words: Catholic church, church of St. John of Nepomuk, Glina, Croatian War of
Independence, Republic of Serb Krajina
665
Šimun Penava
Bibliografija radova o Karlovcu u Domovinskom ratu
Karlovac je strateški važan grad koji 1991. ima najveću koncentracĳu Jugosla-
venske narodne armĳe, a brani ga u početku policĳa, a poslĳe brigade Hrvatske
vojske. Karlovac i Karlovačka županĳa imat će velike žrtve i štete, prehranit će i
zaštititi veliki broj prognanika i izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, ali će se uspjeti
obraniti i obnoviti. O svim tim događanjima od 1991. do 1996. napisano je oko 150
bibliografskih jedinica, koje su predmet ovoga rada.
Ključne rĳeči: Karlovac, Karlovačka županĳa, Logorište, Domovinski rat,
Krizni štab, brigade Zbora narodne garde, Jugoslavenska narodna armĳa, ratne
štete, ratne žrtve, bibliografija
Karlovac je dočekao Domovinski rat kao jedan od hrvatskih gradova s najvećom

koncentracĳom vojske Jugoslavenske narodne armĳe (JNA) – bio je grad s najviše vo-
jarni JNA i najviše skladišta oružja u gradu i okolici. Do početka srpnja 1991. osnovicu
obrane grada i okolice činili su policajci iz Policĳske uprave Karlovac – pripadnici te-
meljne i pričuvne policĳe te Specĳalne jedinice “Grom”. Poslĳe su se obrani pridružile
dvĳe karlovačke brigade: 110. i 129. brigada Zbora narodne garde (ZNG) Republike
Hrvatske te brojne druge postrojbe, poput 6. topničko-raketnog diviziona Karlovac, te
dvĳe brigade susjednih općina: 137. dugoreška i 140. jastrebarska. Kako je grad Kar-
lovac dočekao napad, kako se branio, kako se uspio obraniti, prehraniti stanovništvo,
zbrinuti prognanike i izbjeglice, protjerati napadače, obnoviti grad i nastaviti živjeti
u miru? O ovoj je temi napisano stotinjak radova, a u ovom će radu biti prikazani ili
bibliografski pobrojeni najznačajnĳi od njih. Uvršteni su radovi objavljeni u Republici
Hrvatskoj.
Bibliografiju donosim abecedno poredanu po prezimenu autora ili prvoj rĳeči iz
naslova. Sve sam radove pregledao i uvrstio u Bibliografiju radova o hrvatskom Do-
movinskom ratu.
Dnevni i tjedni tisak objavljivao je zanimljive feljtone na temu Domovinskoga rata u
Karlovcu. U ovu ih bibliografiju nisam uvrstio (možda u nekom posebnom izdanju), a
većinu sam ih pregledao. Tako je mr. Mĳo Laić objavio feljton “Obranjen Karlovac – obra-
njena Hrvatska” u 23 nastavka u Večernjem listu od 26. sĳečnja do 18. veljače 1999. godine.
667
Kronika o ratu u Karlovcu i okolici od srpnja 1991. do svibnja 1992. izišla je u srpnju
1992., a napisala ju je novinarka Željka Pulez. Knjigu čine novinski članci objavljivani
u Karlovačkom tjedniku i ilustrirani dobrim fotografijama Dinka Neskusila. Knjizi je do-
dano nekoliko reportaža, od napada na Topusko 18. kolovoza 1991. pa do svjedočenja
logoraša o tome što su sve proživjeli u srpskim koncentracĳskim logorima. Naklada od
3000 primjeraka je planula, što svjedoči koliko su Karlovčani bili željni istine o obrani
svojega grada. U predgovoru Berislav Vidmar jasno kaže: “Hvala Bogu što Karlovac,
naš hrvatski, slobodan kraljevski i ilirski, zahvaljujući svojim braniteljima 110., 129.,
137. i 140. brigade nikada neće biti Kordunovac.”1
Gradski muzej Karlovac cĳeli je svoj Zbornik za 1994. posvetio Domovinskom ratu
u Karlovcu od 1991. do 1994. godine. U njemu su svoje radove objavili sljedeći autori:
Danko Plevnik, Milan Kruhek, Dražen Cukina, Marinko Marinović, Božidar Kovače-
vić, Nino Šikić, Željka Pulez, Josip Zaborski, Marĳan Radanović, Josip Benić, Draženka
Polović, Mĳo Laić, Vladimir Peršin, Jana Mihalić, Lazo Čučković i Marinka Mužar.
Zbornik je uspio informirati o tome što se dogodilo u Karlovcu od najteže ratne 1991. pa
do saniranja šteta 1994., kada se još nĳe nazirao kraj rata. Obrađene su teme: povĳesni
uzroci rata, geostrateški položaj grada Karlovca, popis stanovništva 1991., obrana gra-
da, posljedice rata na gospodarstvo, rad sanitetske službe, ratne bolnice, prognanici,
izbjeglice, djelovanje Katoličke crkve i Caritasa, humanitarna pomoć, rad komunalnih
poduzeća, kulturna zbivanja u ratu, ratna razaranja spomenika kulture i obnova.2
Najbolju i najopširnĳu monografiju o djelovanju jednoga kriznog štaba u Hrvatskoj
dobio je Karlovac, znamenitoga naslova Obranjen Karlovac – obranjena Hrvatska. Autor
je mr. Mĳo Laić, predsjednik Kriznoga štaba općine Karlovac od osnivanja do njegova
raspuštanja. Knjiga se sastoji od tri dĳela. Prvi čine originalni zapisnici sjednica Krizno-
ga štaba, koje je pedantno vodio mr. Mĳo Laić; u drugom je dnevnik autora s cĳelom
istinom o teškim pregovorima s pripadnicima JNA do uvjeravanja svjetskih promatra-
ča u to što su od Karlovca učinili JNA i srpski pobunjenici. Treći dio donosi originalne
dokumente iz kojih se može doznati kako je i zašto razaran Karlovac, popise ubĳenih,
ali i popise onih koji su grad razarali te onih koji nisu htjeli braniti svoj grad. Uz obilje
fotografija i opširnih objašnjenja, ta je tvrdo ukoričena knjiga svojevrsni udžbenik o
obrani jednoga hrvatskog grada koji je doslovce obranio i Zagreb i Hrvatsku. Knjigu je
priredio, uredio i prĳelom napravio Šimun Penava, tada voditelj Centra za dokumen-
tacĳu o Domovinskom ratu u Zagrebu. Centar je uz Maticu hrvatsku Karlovac bio i
nakladnik.3
1
Željka PULEZ, Ratna kronika 1991/1992. (Karlovac: Karlovački tjednik, 1992).
2
Domovinski rat u Karlovcu 1991.–1994., Zbornik 3 (1994).
3
Mĳo LAIĆ, Obranjen Karlovac – obranjena Hrvatska : djelovanje Kriznog štaba općine Karlovca 1991.–1992.
(Zagreb – Karlovac: Hrvatski informativni centar – Centar za dokumentacĳu o Domovinskom ratu –
Matica hrvatska Karlovac, 1999).
668
Šimun Penava ▪ Bibliografija radova o Karlovcu u Domovinskom ratu
O obrani Karlovca i okolice napisano je više radova. O onima koji su branili svoj
dom lovačkim puškama, pa i oružjem kućne izrade, do onih ustrojenih u ozbiljne i slav-
ne postrojbe Hrvatske vojske u zadnjih nekoliko godina napisano je više monografija.4
Autor s najviše radova o karlovačkim postrojbama brigadir je u mirovini Dubravko
Halovanić. Taj “časni časnik hrvatske vojske”, kako ga je nazvao dr. sc. Milan Kruhek,
upornim je radom stvorio Ratni muzej na otvorenom u Turnju kod Karlovca, a osnovao
je i počasnu postrojbu koja je proistekla iz Zbora narodne garde iz 1991. godine. Tu
je povĳesnu postrojbu nazvao “Karlovački počasni vod ZNG-’91.”. Knjigu o njezinu
nastanku i djelovanju Znanje je naše oružje posvetio je “svim malodobnim braniteljima
koji su čvrsto i hrabro podnosili nalete zla, bez velikog vojnog znanja i vojničkog isku-
stva, podnĳevši žrtvu za svoju hrvatsku domovinu, onda kad je to trebalo”. Knjiga je
tiskana usporedno na hrvatskom i engleskom, pa neka svĳet uči o hrabrim hrvatskim
vojnicima.
Neke teme o ratnim zbivanjima dugo će biti izvor polemika i istraživanja. Tako je
slučaj Logorište izazvao žučnu raspravu o tome tko je kriv za proboj JNA od 4. do 6.
studenoga 1991. iz vojarne Logorište, što se u zapovjednim strukturama JNA smatralo
(i smatra) jednim od najvećih uspjeha JNA u ratu u Hrvatskoj 1991. godine. O akcĳi
“Logorište” prvi je pisao Nedjeljko Katušin još 1992., tiskajući u vlastitoj nakladi knji-
žicu pod naslovom Prilog rasvjetljavanju ratnih zbivanja na području općine Duga Resa:
“Slučaj Logorište”. Knjiga je navodno tiskana u pet tisuća primjeraka, ali je Nacionalna
i sveučilišna knjižnica u Zagrebu ne posjeduje, pa je nedostupna istraživačima novi-
je povĳesti. Autor gorko konstatira “… ali, na nju nĳe bilo nikakvih vojno stručnih
osvrta”.5
Do sada najstručnĳi rad napisao je Davor Marĳan, koji u sažetku rada konstatira:
“Proboj je odmah izazvao kontroverze i osim velikih ljudskih i materĳalnih gubitaka
imao je za posljedicu i smjenu zapovjednika 137. brigade HV-a. Kontroverze i nedou-
mice ostale su jake i danas, a ovo je pokušaj da se rasvĳetle na temelju izvornih doku-
menata i sjećanja sudionika. Primarni su izvori relativno rĳetki, uglavnom nedorečeni,
i postavljaju mnogo više pitanja no što daju odgovora.”6
Treba posebno istaknuti knjigu svjedočenja o ratu na ovim prostorima koju je u tri
toma napisao Stjepan Kaurić pod nazivom Živa sjećanja.7
Nadam se da će biti još knjiga svjedočenja. Znam da ima onih koje su izišle u vla-
stitoj nakladi, a teško im je ući u trag jer obvezni primjerci nisu predani Hrvatskoj
nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
4
Stodeseta brigada ZNG-HV u obrani jedine domovine (Karlovac: Udruga pripadnika 110. brigade ZNG-HV,
2007-2009).
5
Nedjeljko KATUŠIN, “Prilog proučavanju borbene akcĳe ‘Logorište’”, Svjetlo (2008), 1/2, 124.
6
Davor MARĲAN, “‘Slučaj’ Logorište”, Časopis za suvremenu povĳest 43/2 (2011), 453-480.
7
Stjepan KAURIĆ, Živa sjećanja [1] (Duga Resa: Gradsko poglavarstvo, 2001); Stjepan KAURIĆ, Živa
sjećanja 2 (Duga Resa: Srednja škola Duga Resa, 2005); Stjepan KAURIĆ, Živa sjećanja 3 (Duga Resa: Grad
Duga Resa, 2006).
669
U stručnim medicinskim časopisima objavljeni su znanstveni i stručni radovi o

stradanju civila i vojnika, o radu medicinskih ustanova i ratnih bolnica. Spomenut ću
i primjer magistarskoga rada o posljedicama rata na život na karlovačkom području.8
Prva knjiga o ratu bila je knjiga stihova Zapisi iz podruma u izdanju jednoga karlo-
vačkoga župnog ureda.9
Zanimljivo je da su neke udruge proistekle iz Domovinskoga rata u Karlovcu osno-
vale i izdavale vlastite novine, npr. Nevini stradalnici : list Udruge civilnih žrtava Domo-
vinskog rata Karlovačke županĳe. List je izlazio od 1997. do 2000. godine.
Za kraj ovoga uvoda o radovima na temu Karlovac u Domovinskom ratu evo
ulomka iz predgovora knjige Znanje je naše oružje, koju je napisao dr. sc. Milan Kruhek i
posvetio brigadiru u mirovini Dubravku Halovaniću: “Na kraju ovih nekoliko napisa-
nih misli o ovoj knjižici, treba iskreno i sa zahvalnošću izreći zahvalnost časnom časni-
ku hrvatske vojske za njegov neuništivi stvaralački nemir i iskreno cĳeniti jedinstvenu
originalnost njegove osobnosti. Hvala mu posebno u ime svih mladih ljudi koji su od
njega i svojih sudrugova naučili toliko lĳepih stvari, a u zajedništvu s drugima, u po-
strojbi ‘Halovanićevih Zengi’, doživjeli toliko neponovljivih ljudskih susreta i akcĳa.”
Hrvatski Domovinski rat u Karlovcu i dalje je tema koja će se istraživati, osobito
kada se otvore arhivi onih koji su grad razarali.
Popis radova o Karlovcu u Domovinskom ratu 1991. – 2013.
1. BANIĆ, Petar i sur., “Obrana Topuskog i pogibĳa viteza Damira Pintara”, Svjetlo
(2008), 3/4, 170-174
2. BARIĆ, Martin, “Izravni demografski gubici Karlovačke županĳe u Domovinskom
ratu”, u: Izravni demografski gubici Karlovačke županĳe u Domovinskom ratu (prilozi za
istraživanje demografskih gubitaka Karlovačke županĳe, koji su posljedica ratnog djelovanja
od 1991. do 1995. godine) (Zagreb – Karlovac: Hrvatski memorĳalno-dokumentacĳ-
ski centar Domovinskog rata – Društvo za promicanje istine o Domovinskom ratu,
2009), 45-78
3. BARIĆ, Martin, Ratni dnevnici komšĳa (stradavanje Hrvata na prostoru Vĳeća Mjesnih
odbora Skakavac tĳekom okupacĳe Srpskih paravojnih formacĳa i snaga JNA od listopada
1991. do kolovoza 1995.) (Karlovac: Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić”, 2009)
4. BARIĆ, Martin, “Žrtve rata: demografski gubici Karlovačke županĳe u Domovin-
skom ratu 1991. – 1995.”, Svjetlo (2008) 3/4, 135-162
5. BASTĲANČIĆ, Marĳan, “Ustrojavanje podstožernih topničkih postrojbi pri 4. OZ
Karlovac HV (1. dio)”, Svjetlo (2011), 1/2, 79-94
8
Hrvoje CVITANOVIĆ, Etiopatogenetski čimbenici u razvoju karcinoma kože na karlovačkom području s osvrtom
na razdoblje Domovinskog rata, magistarski rad (Sveučilište u Zagrebu, 2004).
9
Josip ZIDARIĆ, Podrumski ratni zapisi : onako usput (Karlovac: Župni ured presvetog Srca Isusova, 1991).
670
6. BENIĆ, Josip, “Funkcioniranje Javnog poduzeća komunalnih djelatnosti u vrĳeme

agresĳe na Karlovac 1991.”, Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3 (1994), 139-146
7. BENYOVSKY, Lucĳa, Društvo “Hrvatska žena” u Karlovcu [1921 – 1945, 1991 – 1996]
(Karlovac: Društvo “Hrvatska žena”, 1996)
8. BORČIĆ, Boris, “Bojni otrovi – opasnost upotrebe u Karlovcu u ovome ratu”, Svjetlo
(1992), 1/2, 32-33
9. BOROVČEK, Andrĳa, Karlovačka anti fotomonografija (Karlovac: vlast. nakl., 2012)
10. BRLEČIĆ, Rudolf Mihael, “Maslenička vojna operacĳa”, Svjetlo (2008), 1/2, 89-101
11. BRLEČIĆ, Rudolf Mihael, “Priznanje i poruka braniteljima povodom 10. obljetnice
Oluje”, Svjetlo (2005), 1/2, 16-19
12. CUKINA, Dražen, “Karlovac u svjetlu statističkog popisa 1991.”, Zbornik Gradskog
muzeja Karlovac 3 (1994), 43-60
13. CVITANOVIĆ, Hrvoje, Etiopatogenetski čimbenici u razvoju karcinoma kože na karlo-
vačkom području s osvrtom na razdoblje Domovinskog rata, magistarski rad (Sveučilište
u Zagrebu, 2004)
14. CVITANOVIĆ, Hrvoje, “Ratno zdravstvo u Karlovcu za vrĳeme Domovinskog rata
1991. – 1995.”, Acta medico-historica Adriatica 1 (2010), 119-134
15. CVITANOVIĆ, Hrvoje, “Ustrojstvo ratnog zdravstva na karlovačkom području”,
Svjetlo (2009), 1/2, 150-157
16. CVITANOVIĆ, Hrvoje, “Vojni lĳečnici u Karlovcu s posebnim osvrtom na Domo-
vinski rat”, Svjetlo (1998), 3/4, 159-163
17. CVITANOVIĆ, Vladimir, “Destruction of the Karlovac Medical Center during war
against Croatia”, Croatian medical journal 33 (1992), war suppl. 2, 153-157
18. CVITANOVIĆ, Vladimir, “Ratna razaranja Medicinskog centra Karlovac u 1991.
godini”, Svjetlo (1992), 1-2, 29-31
19. CVITANOVIĆ, Vladimir, “Spomen hrvatskim vitezovima 8. studenoga 2008. u
Draganiću”, Svjetlo (2009), 1/2, 194-206
20. ČUČKOVIĆ, Lazo, “Karlovačka arheologĳa: 1991 – 1994”, Zbornik Gradskog muzeja
Karlovac 3 (1994), 187-200
21. ĆAPIN, Ljubomir, “Razminiranje u Karlovačkoj županĳi”, Svjetlo (1999), 1/2, 96-131
22. Domovinski rat u Karlovcu 1991. – 1994. Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3 (1994) [fo-
tografije: Dinko Neskusil; uredništvo: Daniel Butala i dr.], zastupljeni autori: Danko
Plevnik, Milan Kruhek, Dražen Cukina, Marinko Marinović, Božidar Kovačević,
Nino Šikić, Željka Pulez, Josip Zaborski, Marĳan Radanović, Josip Benić, Draženka
Polović, Mĳo Laić, Vladimir Peršin, Jana Mihalić, Lazo Čučković, Marinka Mužar
23. DUGI, Hrvoje, “Ratno zdravstvo na karlovačkom području 1991. godine”, Svjetlo
(2011), 3/4, 66-72
24. GEROVAC, Goran, “Marĳa Hržan vodila je dnevnik o 1300 dana okupacĳe Breža-
na”, Svjetlo (1996), 1/2, 19-20
25. GEROVAC, Goran, Pajo ti si Srbin (Zagreb: Pop & Pop, 2002)
671
26. GRKOVSKI, Trajko, Novinari – svjedoci vremena : (zapisi Trajka Grkovskog: Plitvice –
Karlovac 1991. – 1996.) ([Zagreb]: Stega tisak, 2007)
27. HALOVANIĆ, Dubravko, “Borbena akcĳa ‘Logorište’”, Svjetlo (2005), 3/4, 142-158
28. HALOVANIĆ, Dubravko, “Borbena akcĳa ‘Logorište’, 2. dio”, Svjetlo (2009), 3/4,
282-296
29. HALOVANIĆ, Dubravko, “Karlovačka županĳa u Domovinskom ratu”, Svjetlo
(2007), 1/2, 133-163
30. HALOVANIĆ, Dubravko, Kronologĳa Župe sv. Franje Ksaverskog – Švarča: povodom
40. obljetnice župe (Karlovac: Župa sv. Franje Ksaverskoga – Švarča, 2005)
31. HALOVANIĆ, Dubravko, “Muzejska zbirka naoružanja Domovinskog rata na Tur-
nju”, Svjetlo (2006), 1/2, 201-212
32. HALOVANIĆ, Dubravko, Muzejska zbirka naoružanja Domovinskog rata na Turnju
(Karlovac: Povĳesna postrojba “Karlovački počasni vod ZNG-’91.”, 2009)
33. HALOVANIĆ, Dubravko, “Srcem za slobodu (Uz 10. obljetnicu ‘Oluje’)”, Svjetlo
(2005), 1/2, 7-15
34. HALOVANIĆ, Dubravko, Svetišta žive = Sanctuaria vivunt = I santuari vivono = San-
ctuaries live = Kultstaeen leben [prĳevod: Zvonimir Čizmar, Ljiljana Albaneže, Ivan
Jeren; fotografije: Dubravko Halovanić] (Karlovac: Tiskara Pečarić & Radočaj, 2000)
35. HALOVANIĆ, Dubravko, “Uvod” (pregled procesa raspada SFRJ i srpske agresĳe
na RH, te oslobađanje okupiranih dĳelova RH, s posebnim osvrtom na Karlovačku
županĳu), u: Izravni demografski gubici Karlovačke županĳe u Domovinskom ratu (prilozi
za istraživanje demografskih gubitaka Karlovačke županĳe, koji su posljedica ratnog djelo-
vanja od 1991. do 1995. godine) (Zagreb – Karlovac: Hrvatski memorĳalno-dokumen-
tacĳski centar Domovinskog rata – Društvo za promicanje istine o Domovinskom
ratu, 2009), 9-44
36. Izravni demografski gubici Karlovačke županĳe u Domovinskom ratu: (prilozi za istraživa-
nje demografskih gubitaka Karlovačke županĳe, koji su posljedica ratnog djelovanja od 1991.
do 1995. godine) (Zagreb – Karlovac: Hrvatski memorĳalno-dokumentacĳski centar
Domovinskog rata – Društvo za promicanje istine o Domovinskom ratu, 2009)
37. JOVANOVIĆ, Nebojša, Idemo na Zagreb : dnevnik sa srpskim rezervistima (Zagreb: Na-
klada Pavičić, 2002)
38. JURČEVIĆ, Janko – DUGI, Hrvoje, “Sjećanje na ratne dane u Herceg-Bosni 1995.
godine”, Svjetlo (2008), 3/4, 175-183
39. Karlovac u Domovinskom ratu: Izložbeni prostor poslovne zgrade Podravke, studeni-prosi-
nac, 1996. [autorica kataloga: Marinka Mužar; autori fotografija: Dinko Neskusil i
dr.] (Koprivnica: Podravka, 1996)
40. KATUŠIN, Nedjeljko, “137. brigada ZNG HV Duga Resa”, Svjetlo (2007), 1/2, 126-
133
41. KATUŠIN, Nedjeljko, Prilog rasvjetljavanju ratnih zbivanja na području općine Duga
Resa: “Slučaj Logorište” (Duga Resa: vlast. nakl., 1992)
672
42. KATUŠIN, Nedjeljko, “Prinos proučavanju borbene akcĳe ‘Logorište’”, Svjetlo

(2008), 1/2, 102-138
43. KATUŠIN, Nedjeljko, “Reagiranje na članak D. Halovanića ‘Borbena akcĳa Logori-
šte 2. dio’”, Svjetlo (2010), 1/2, 227-231
44. KAURIĆ, Stjepan, Živa sjećanja [1] (Duga Resa: Gradsko poglavarstvo, 2001)
45. KAURIĆ, Stjepan, Živa sjećanja 2 (Duga Resa: Srednja škola Duga Resa, 2005)
46. KAURIĆ, Stjepan, Živa sjećanja 3 (Duga Resa: Grad Duga Resa, 2006)
47. KOVAČEVIĆ, Božidar, “Ratne bilance karlovačkog gospodarstva”, Zbornik Grad-
skog muzeja Karlovac 3 (1994), 77-92
48. KRUHEK, Milan, “Geostrateški položaj grada Karlovca i Karlovačkog pokuplja”,
Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3 (1994), 25-41
49. KRUHEK, Milan, “Povĳesno-pravni okviri gospodarskog razvoja grada Karlovca”,
Svjetlo (1991), 4, 15-17
50. LAIĆ, Mĳo, Obranjen Karlovac – obranjena Hrvatska : djelovanje Kriznog štaba općine
Karlovca 1991. – 1992. (Zagreb – Karlovac: Hrvatski informativni centar – Centar za
dokumentacĳu o Domovinskom ratu – Matica hrvatska Karlovac, 1999)
51. LAIĆ, Mĳo, “Rat je počinjao i u Karlovcu: da li smo bili spremni?”, Svjetlo (2005),
3/4, 135-141
52. LAIĆ, Mĳo, “Ulomci iz ratnog dnevnika”, Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3 (1994),
157-170
53. LUKŠIĆ, Irena, “Zapisi o već viđenom”, Svjetlo (1994), 1/2, 11-16
54. MALEŠ, Milan, “Borbena akcĳa Logorište 1991. godine na Karlovačko-kordun-
skom bojištu”, Svjetlo (2011), 3/4, 50-65
55. MALEŠ, Milan, “Kronologĳa zbivanja na Karlovačko-kordunskom bojištu u Domo-
vinskom ratu godine 1990 – 1996.”, Svjetlo (2009), 3/4, 124-253
56. MARĲAN, Davor, “‘Slučaj’ Logorište”, Časopis za suvremenu povĳest 43/2 (2011),
453-480
57. MARINOVIĆ, Marinko, “Karlovac: branjen i obranjen grad”, Zbornik Gradskog mu-
zeja Karlovac 3 (1994), 61-76
58. MARINOVIĆ, Marinko, “Karlovac u Domovinskom ratu”, u: Nikola Albaneže i dr.,
Karlovac (Karlovac: Gradski muzej Karlovac – Poglavarstvo grada Karlovca, 1998),
199-225
59. MATOŠEVIĆ, Ivica, “Vjesnici zločina i smrti”, Svjetlo (2008), 3/4, 68-72
60. MIHALIĆ, Jana, “Tradicĳska kultura i rat”, Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3
(1994), 177-186
61. MIKŠIĆ, Berislav, “Socĳalna situacĳa u Karlovcu od listopada 1991. do prosinca
1993.”, Svjetlo (2011), 3/4, 73-76
62. MUIĆ, Mladen, U srcu Hrvatske Karlovac (Karlovac: Karolina, 1994)
63. MUŽAR, Marinka, “Karlovac – ranjeni grad”, Svjetlo (1993), 3/4, 12-13
64. MUŽAR, Marinka, “Karlovac: ranjeni grad = Karlovac: a wounded city”, Radovi
Instituta za povĳest umjetnosti 17/1 (1993), 80-85
673
65. MUŽAR, Marinka, “Ratna razaranja na spomenicima kulture grada Karlovca – ne

ponovilo se”, Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3 (1994), 201-226
66. MUŽAR, Marinka, “Stradanja i obnova graditeljske baštine na području djelova-
nja Konzervatorskog odjela u Karlovcu”, Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske
24/25 (1998/1999), 135-149
67. NESKUSIL, Dinko, Godine za sjećanje : Karlovac 1991. – 1995. (Karlovac: D. Neskusil,
2008)
68. Nevini stradalnici : list Udruge civilnih žrtava Domovinskog rata Karlovačke županĳe
[uredništvo: M. Mikšić, A. Protulipac], 1/1 (1997) – 4/6 (2000)
69. OGOREC, Marinko, “Geostrateški i vojno-politički položaj Karlovca u Domovin-
skom ratu”, Svjetlo (2009), 1/2, 128-138
70. OPAČIĆ, Vukosava, “Obnova i izgradnja novog Tušilovića”, Ljetopis Srpskog kultur-
nog društva “Prosvjeta” 16 (2011), 52-101
71. PAVIĆ, Radovan, “Geostrategĳa karlovačkih vrata”, Svjetlo (1993), 1/2, 1-6
72. PERKOVIĆ Pepo, Josip, Šport u Domovinskom ratu (Karlovac: Poglavarstvo Karlo-
vačke županĳe – Savez športova Karlovačke županĳe – Karlovačka športska zajed-
nica – Učenički dom, 1999)
73. PERŠIN, Vladimir, “Osvrt na ratna razaranja prirodnog i kulturnog naslĳeđa Kar-
lovca i njegove okolice”, Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3 (1994), 171-176
74. PERŠIN, Vladimir, Škola Turanj svjedok svog vremena : jubilej školstva na Turnju (Kar-
lovac: Osnovna škola Turanj, 2006)
75. PLEVNIK, Danko, “Povĳesni uzroci i egzistencĳalne posljedice rata za Karlovac”,
76. PLEVNIK, Danko, “Skica za razumĳevanje međunacionalnih odnosa u Karlovcu
od stvaranja Jugoslavĳe do danas”, Svjetlo (1990), 6, 6-10
77. POLOVIĆ, Draženka, “Kultura u ratu”, Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3 (1994),
147-156
78. PULEZ, Željka, Jedno srce za slobodu (Karlovac: Tiskara Pečarić & Radočaj, 1997)
79. PULEZ, Željka, Ratna kronika 1991/1992. [fotografije: Dinko Neskusil, Željka Pulez;
crteži: Danĳel Butola, Igor Cikuša; prĳevod: Bonnie Adamson i Davorka Marinić]
(Karlovac: Karlovački tjednik, 1992)
80. PULEZ, Željka, “Ratna kronika Karlovca : (1991 – 1994)”, Zbornik Gradskog muzeja
Karlovac 3 (1994), 101-116
81. PULEZ, Željka, “Ratna stradanja na području Karlovačke županĳe”, u: Hrvatski žr-
tvoslov : zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog kongresa, Zagreb, 19. do 21. lipnja
1998. 1 (Zagreb: Hrvatsko žrtvoslovno društvo, 1998), 97-101
82. PULEZ, Željka, “Ratni zločin na Kamenskom”, Svjetlo (2008), 3/4, 163-169
83. RADANOVIĆ, Marĳan, “Crkva u Karlovcu u ratnim godinama 1991. – 1994.”,
84. RAPIĆ, Mirica, “Karlovački lĳečnici opće medicine u Domovinskom ratu”, Svjetlo
(2009), 1/2, 150-157
674
85. RAPIĆ, Mirica, “Zdravstveno stanje zatočenika iz logora Trnopolje (BiH) u Prihvat-
nom centru u Karlovcu”, Medicina familiaris Croatica 1/2 (1993), 83-88
86. Ratne štete na muzejima i galerĳama u Hrvatskoj 1991./1992. godine = The destruction of
museums and galleries in Croatia during the 1991/1992 war, prir. Ljerka Metež – Bran-
ka Šulc – Jadranka Vinterhalter [prĳevod: Darja Jurčić, Zdenka Ungar], Informatica
museologica *(1991), 1-4, 45-81
87. SEČEN, Ivica, “Crtice o ljudima i događajima”, Svjetlo (2010), 3/4, 157-170
88. SEČEN, Ivica, I mi smo bili tamo: povodom 150. obljetnice lurdskog ukazanja, 50. jubilar-
nog hodočašća vojski svĳeta i 16. hodočašća Hrvatske vojske i policĳe (Karlovac: Hrvatski
časnički zbor grada Karlovca, 2010)
89. SEČEN, Ivica, “Sličice iz 110. karlovačke brigade”, Svjetlo (1999), 1/2, 132-140
90. STIŠĆAK, Mario, “Sudjelovanje 3. bojne 2. gardĳske brigade u borbenoj akcĳi ‘Lo-
gorište’”, Svjetlo (2010), 1/2, 195-204
91. STJEPANOVIĆ, Ružica, Zbirka oružja Domovinskog rata = Collection of weapons from
the Homeland War / Zbirka odora i vojne opreme Domovinskog rata = Collection of uni-
forms and military equipment from the Homeland War (Karlovac: Gradski muzej, 2010)
92. Stodeseta brigada ZNG-HV u obrani jedine domovine, gl. ur. Josip Tomačić, 2 sv. (Karlo-
vac: Udruga pripadnika 110. brigade ZNG-HV, 2007-2009)
93. SVILIČIĆ, Josip – BENIĆ, Ivo, “O napisu borbena akcĳa Logorište 2. dio”, Svjetlo
(2010), 1/2, 232-240
94. ŠIKIĆ, Nino, “Razvoj vojne sanitetske službe”, Zbornik Gradskog muzeja Karlovac 3
(1994), 93-100
95. ŠIKIĆ, Nino, “War abdominal trauma : usefulness of penetrating abdominal trau-
ma index, injury severity score and number of injured abdominal organs as predic-
tive factors”, Acta medica Carolostadii 1/1 (2002), 13-17
96. ŠUT, Josip, “Obična priča običnih ljudi”, Svjetlo (2010), 1/2, 192-194
97. TOMAČIĆ, Josip, “Interventna satnĳa Zbornog područja Karlovac 110. brigade HV
na Kapeli”, Svjetlo (2009), 1/2, 139-149
98. TURK, Ivo, “Promjene u narodnosnom sastavu stanovništva Karlovačke županĳe :
(1991. – 2001.)”, u: Dražen Živić – Ivana Žebec (ur.), Demografski kontekst i socio-kul-
turne posljedice hrvatskoga Domovinskog rata (Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo
Pilar, 2009), 79-94
99. TURK, Ivo, “Ruralno-urbana polarizacĳa Karlovačke županĳe temeljena na dina-
mici stanovništva (1971. – 2001.)”, Pilar 5/2 (10) (2010), 45-69
100. TURK, Ivo, “Ukratko o suvremenoj demografskoj slici Karlovačke županĳe”, u:
Izravni demografski gubici Karlovačke županĳe u Domovinskom ratu (prilozi za istraži-
vanje demografskih gubitaka Karlovačke županĳe, koji su posljedica ratnog djelovanja od
1991. do 1995. godine) (Zagreb – Karlovac: Hrvatski memorĳalno-dokumentacĳski
centar Domovinskog rata – Društvo za promicanje istine o Domovinskom ratu,
2009), 79-81
675
101. Vojno redarstvena operacĳa “Oluja” : uloga i značaj ZP Karlovac, Miljenko Crnjac (ur.)
(Karlovac: Karlovačka županĳa, 2010)
102. VRANIĆ, Goran, Portreti branitelja : Muzej za umjetnost i obrt, Zagreb, 20. 10. – 8. 11.
1992., Zorin dom, Karlovac, 30. 11. – 9. 12. 1992. [uvodni tekst: Vladimir Maleković]
(Zagreb: Muzej za umjetnost i obrt, 1992)
103. ZABORSKI, Josip, “Prognanici, izbjeglice i humanitarna pomoć”, Zbornik Gradskog
muzeja Karlovac 3 (1994), 117-124
104. Zapisi s ratišta Ozaljske postrojbe 129. i 110. brigade HV. Narodno sveučilište, Zavičajni
muzej, Ozalj, svibanj-lipanj 1992. [fotografije: Željko Mavretić] (Ozalj: Narodno sveu-
čilište – Zavičajni muzej, 1992)
105. ZIDARIĆ, Josip, Podrumski ratni zapisi : onako usput [likovna oprema: Marko Bunčić]
(Karlovac: Župni ured presvetog Srca Isusova, 1991)
106. ŽUPANČIĆ, Ana, Neispričane priče hrvatskih branitelja Karlovačke županĳe (Karlovac:
Karlovačka županĳa, 2013)
107. ŽUPANIĆ, Zvonimir, “Karlovačka 129. brigada ZNG Republike Hrvatske”, Svjetlo
(2007), 3/4, 144-153
Zaključak
Karlovac je 1991. bio grad s najvećom koncentracĳom agresorske Jugoslavenske

narodne armĳe i najviše skladišta oružja. Grad i okolicu branili su i uspjeli – uz velike
žrtve i štete – obraniti policajci kojima se pridružuje nekoliko brigada Zbora narodne
garde Republike Hrvatske. Zahvaljujući dobroj organizacĳi Kriznoga štaba uspjelo se
prehraniti stanovništvo, zbrinuti prognanike i izbjeglice, protjerati napadače i obno-
viti grad. O ovoj je temi do sada napisano oko 150 radova, a ovdje su prikazani ili
bibliografski pobrojeni najznačajnĳi od njih. Uvršteni su radovi objavljeni u Republici
Hrvatskoj. Karlovački tjednik objavljivao je članke o ratu u Karlovcu i okolici od srpnja
1991., a izbor tih članaka do svibnja 1992. objavljen je u srpnju 1992. u knjizi Ratna
kronika 1991/1992., tiskanoj u 3000 primjeraka. Drugi veći rad zbornik je Domovinski
rat u Karlovcu 1991. – 1994. Gradskoga muzeja Karlovac, objavljen 1994. s prilozima 16
autora koji su informativno i stručno obradili što se dogodilo u Karlovcu od najteže
ratne 1991. pa do saniranja šteta 1994. godine. Najbolju i najopširnĳu monografiju o
djelovanju jednoga kriznog štaba u Hrvatskoj dobio je Karlovac pod naslovom Obra-
njen Karlovac – obranjena Hrvatska, u kojoj su popisi ubĳenih, onih koji su grad razara-
li, ali i onih koji nisu htjeli braniti svoj grad. O obrani Karlovca i okolice napisano je
više radova, a u zadnjih nekoliko godina i više monografija. Autor s najviše radova o
karlovačkim postrojbama brigadir je u mirovini Dubravko Halovanić. Veliki je izvor
polemika i istraživanja akcĳa “Logorište”, o kojoj se pisalo još 1992. (Nedjeljko Katu-
šin), a stručno je obrađena 2011. (Davor Marĳan). U stručnim medicinskim časopisima
676
objavljeni su znanstveni i stručni radovi o stradanju civila i vojnika, o radu medicinskih

ustanova i ratnih bolnica.
Hrvatski Domovinski rat u Karlovcu i dalje je tema koja će se istraživati, osobito
kada budu pristupačni arhivi onih koji su grad razarali.
677
Šimun Penava
Bibliography on Karlovac in the period of the Homeland war
Summary
Strategically Karlovac was very important city in 1991 and there was the greatest concentration
of Jugoslav National Army (JNA) in it. In the beginning the city was defended by the police, and
later on by the several brigades of the Croatian Army. The city of Karlovac, as well as the Karlovac
County had the highest amount of human casualties and material damages. Moreover, the great
number of the displaced persons and refugees from Bosnia and Hercegovina had taken shelter
in Karlovac. In spite of these circumstances Karlovac was defended and eventually rebuilt. On all
these events that happened in the period between 1991 and 1996 and so far there are more than
150 bibliographic units.
Key words: Karlovac, Karlovac County, Logorište, Homeland War, civil and military
headquarter, brigades of ZNG, JNA, war damages, war casualties, bibliography
678

Ascendere Historiam PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ascendere Historiam PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ascendere historiam

Zbornik u čast Milana Kruheka

Ascendere historiam - Zbornik u čast Milana Kruheka

Cijena: 130,00 kn + PDV

Hrvatski institut za povijest

Prĳevod sažetaka na engleski

Nakladnik i urednici Zbornika ne odgovaraju za navode i gledišta iznesena u pojedinim

Zahvaljujemo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske na novčanoj

Hrvatski institut za povĳest

Tabula gratulatoria ................................................................................................................ 10

Povjesničar Milan Kruhek (Ivan Majnarić)........................................................................ 11

Bibliograﬁja Milana Kruheka (Hrvoje Kekez – Ivan Majnarić) .....................................15

Ivan Botica – Tomislav Galović

Mario Kevo – Ana Novak

RANI NOVI VĲEK

Zlata Živaković Kerže

Lovorka Čoralić – Maja Katušić

Maja Matasović – Tamara Tvrtković

Vĳoleta Herman Kaurić

DUGO 19. STOLJEĆE

urednik u Karlovačkom leksikonu (Zagreb, 2008.). Štoviše, za trajno unapređivanje

Stručno i znanstveno djelovanje Milana Kruheka i izniman opus ponajprĳe je

Uredničke i priređivačke monograﬁje

Gvozdansko. Kaštel zrinskoga srebra (Split: Muzej hrvatskih arheoloških spomenika,

Znanstveni članci u periodici i zbornicima

“Sigurnost u muzejima. Izdanje ICCOM, Paris, 1977.”, Godišnjak zaštite spomenika

“Stvaranje i utvrđivanje obrambene granice na Kupi u toku XVI i XVII stoljeća”, u:

“Vinodol od knezova Krčkih do Zrinsko-Frankopanske urote”, u: Jasna Tomičić (ur.),

“Srednjovjekovni utvrđeni gradovi i posjedi u Moslavini”, u: Dragutin Pasarić (ur.),

“Topusko – cistercitski samostan u protuturskim obrambenim ratovima tĳekom 16. i

Štovanje Bl. Djevice Marĳe na području Gospićko-senjske biskupĳe (Zagreb: Kršćanska

Ivan Majnarić i Hrvoje Kekez

Rad želi potaknuti razmišljanja, a možda i realizacĳu regionalnoga (tzv.

i biskupski dvor na Udbini.3 Bila je također ishodište važnih i moćnih knezova

Hrvatska historiograﬁja i publiciranje diplomatičkoga gradiva

redu zaprimanja jedinstveni DL broj (Diplomatikai Levéltár).24 Do listopada 2009., otkada

utjecalo ne samo na priređivače hrvatskoga diplomatičkog gradiva nego i na razvoj

i hrvatskim jezikom na latinici i glagoljici. U ovoj su zbirci tiskani i Hrvatski urbari –

Valjalo bi se okrenuti izradi regionalnih zbornika diplomatičkoga i drugoga gradiva

Codex Corbaviensis – prĳedlog

plemićkih obitelji, Középkori magyar genealógia, objavljeno 2001. i na CD ROM-u.48 Na

Ivan Botica - Tomislav Galović

Podjela kastruma i vlastelinstva Greben krajem 14.

Na temelju pisanih izvora i uvidom na terenu autori rekonstruiraju dio

Tvrdi grad (castrum) Greben, odnosno današnja ruševina srednjovjekovnoga

je objavio konzervator Gjuro Szabo, a kraći rad naslovljen “Vlastelinstvo Greben” u

obdarenika, a nĳe se odnosilo samo na novodarovane posjede nego i na posjede koji

kastrum.25 Dakle, iz same je isprave očito da ne sadrži cjelovitu reambulacĳu svih

se želio okružiti snažnim pristašama, ali i da im je pomagao da se dodatno uzdignu

potvrdnica vezana uz gradnju utvrde, izdana Grebenskima neposredno nakon što su

nakon pohoda na Podravinu i Hrvatsku, gdje je pretrpio poraz od Nelipčića, ponovno

za vjernu službu u prekomorskim pothvatima.81 Na Petrov zahtjev, kralj je istovjetnom

zagrebačkim su Kaptolom malodobni Pavao Herk te Petar i Lorand Grebenski sklopili

sinove).104 Najprĳe se pristupilo podjeli kastruma, i to na dva jednaka i pravilna dĳela

1399. 1415. 1780. 2013.

1399. 1415. 1780. 2013.

Naposljetku treba reći nekoliko rĳeči i o gradnji tvrdoga grada. Nedvojbeno je da

Do izvjesnoga zastoja u razvoju vlastelinstva dolazi u drugoj četvrtini 14.

Mario Kevo – Ana Novak

Pripadnici plemićke zajednice iz Klokoča na

Rad analizira pojavu sitnih plemića iz Klokoča na zagrebačkom Gradecu u 15.

2. Klokoč i njegova plemićka zajednica u srednjem vĳeku

3. Prozopograﬁja Klokočana na Gradecu