Teorija nastave hrvatskoga jezika 1

Stjepko Težak
KRO: zimski semestar 2011./2012.
(skripta)

BIT I NAZIV PREDMETA

Hrvatski jezik – sastavnice predmeta: načini poučavanja, hrvatski jezik kao prvi standardni
idiom, učenici osnovnih i srednjih škola. Načini poučavanja ovise o gradivu i učeniku.

Učiti = učiti sebe (stjecati znanje i vještine na različite načine), učiti drugoga (prenositi
vlastito znanje i vještine na drugoga).

Nastava = organizirano poučavanje u školi, izlaganje udžbenoga gradiva u školskoj ustanovi.

Školovanje = institucionalizirani odgoj ili stjecanje naobrazbe u školskim ustanovama.

Nazivi nastave hrvatskoga jezika do sada: poučavanje hrvatskoga jezika, nastava hrvatskoga
jezika, znanost o poučavanju hrvatskog jezika, teorija nastave hrvatskoga jezika (teorija i
praksa nastave hrvatskoga jezika), metodologija nastave hrvatskoga jezika, metodika nastave
hrvatskoga jezika, didaktika hrvatskoga jezika.
Ime hrvatskoga jezika spominje se: Bašćanska ploča, Zakon vinodolski, Razvod istarski, Misal
hrvacki, Judita (Marulić), Elektra (Zlatarić) …

Raslojavanje didaktike: didaktika hrvatskoga jezika u užem smislu (lingvistika), didaktika

književnosti, didaktika filma, didaktika scenskih umjetnosti, didaktika hrvatske gramatike,
didaktika usmenog izražavanja (retorika), didaktika pismenog izražavanja, didaktika fonetike i
fonologije, didaktika morfologije i rječotvorbe, didaktika sintakse, didaktika leksikologije,
didaktika lingvističke stilistike, didaktika usmenog izražavanja (ars dicendi), didaktika
pismenog izražavanja (ars scribendi).

Pitanja: što? (bit i naziv predmeta) zašto? (svrha poučavanja i učenja hrvatskoga jezika)
gdje? (u školi, obitelji, samostalno) kada? (od najranijeg djetinjstva) koliko? (za najosnovnije
potrebe ili dublje poznavanje biti i funkcije hrvatskoga jezika) tko? (poučavaju roditelji,
učitelji, nastavnici, profesori) kako? (načela, sustavi, vrste…)

1
Tri razine:
1. razina znanstvenoga teoretskog proučavanja,
2. razina stručne primjene teoretskih spoznaja (izrada projekata, planova, programa,
didaktičkih uzoraka, metodičkih uputa, udžbenika i drugih nastavnih sredstava),
3. razina praktičnog proučavanja (izvođenje svih vrsta nastavnih djelatnosti).
 Prve dvije razine pripadaju didaktici, a druga i treća metodici.

POUČAVANJE HRVATSKOGA JEZIKA:

 TEORIJA: bit i naziv; svrha, ciljevi i zadaće; temelji predmeta; putovi do svrhe; načela;
preispitivanje teoretskih polazišta.
 STRUČNA PRIMJENA: sustavi; pristupi; projekti, planovi i programi; izvori i vrste; oblici i
metode; preispitivanje pretpostavaka stručne primjene.
 PRAKSA: priprava; nacrt, scenarij nastavne jedinice; izvedba nastavne jedinice; provjera
stečenog znanja učenika; preispitivanje izvedbenih postupaka.

TEORIJA I PRAKSA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA: didaktika, metodika.

SVRHA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA

NA OPĆOJ NAOBRAZBENOJ RAZINI

Svrha – cilj – zadaća – zadatak.

Svrha = najviši, konačni vrh poučavanja hrvatskoga jezika. Ostvaruje se (ili ne ostvaruje) tek
na kraju osnovnoga ili srednjega obrazovanja.
Ciljeve postavljamo za svaki predmet u pojedinim obrazovnim odsječcima (razredima,
tečajevima) i vrstama nastave (obvezni, izborni, fakultativni, slobodni programi). Zadaće
raslojavaju cilj na ostvarenja dosežna u tijeku jedne nastavne ili tečajne jedinice (npr.
odgojne, naobrazbene, komunikacijske i psihofunkcijske zadaće nastavnog sata). Zadaci se
utvrđuju za svaki nastavni korak u nastavnom procesu. Tri skupine zadataka: zadaci
ponavljanja, zadaci spoznavanja, zadaci provjere i vježbanja. Npr. nastavna jedinica o
morfemu mogla bi obuhvaćati zadatke motivacije (ponavljanje znanja), zadatke upoznavanja
morfema (npr. zapažanje najmanje značenjske jedinice u riječi, određenje i imenovanje
leksičkog i gramatičkog morfema, otkrivanje prefiksalnog morfema, određenje i imenovanje

2
rječotvornih i oblikotvornih morfema ili morfemskih varijanata ili alomorfa ili korijenskog i
spojnog morfema, zapažanje glasovnih promjena u prefiksalnoj ili sufiksalnoj tvorbi, sinteza
stečenih spoznaja o morfemu), zadatke provjere i vježbe.

Bit predmeta i svjetonazor: Svrha nastave svakoga pojedinog predmeta izvodi se iz biti
samoga predmeta i iz opće svrhe odgoja i obrazovanja. Osnovno je svrhovno polazište
usklađivanje školstva s potrebama i mogućnostima pojedinca i naroda, prilagodba
optimalnom razvoju i napretku pojedinca i zajednice, ostvarivanje odgoja na načelima
humanizma.

O (ne)skladu odgojnih čimbenika: Škola nije jedini odgojni čimbenik (suradnja svih
čimbenika). Hrvatski jezik, po svom lingvističkom ustroju, povijesti i po ulozi u životu naroda
kojem pripada, ima sasvim osebujan položaj u odgoju. Hrvatski je jezik istodobno i nastavni
predmet i nastavni jezik. Po svojim funkcijama je izrazito odgojni predmet.

Osebujnost hrvatskoga jezika: Hrvatski jezi je jezični standard i supstandard, dijalekt i

žargon. Nazivi za jezik: ilirski, slavjanski, slovjenski, slovinski, slavonski, bosanski, dubrovački,
dalmatinski, arvacki, hrvatskosrpski, srpskohrvatski, južnoslavenski, srpski, materinski,
materinji, našijenski, naški, narodni…

Svrha nastave hrvatskoga jezika: spoznaja o biti, osnovama i značajkama hrvatskoga jezika;
svijest o potrebi učenja i njegovanja hrvatskoga jezika; pravilna uporaba književnoga, tj.
standardnoga hrvatskoga jezika u govorenju i pisanju.

Prožimanje četiriju razina:

1. Naobrazbena razina: postiže se stjecanjem znanja o jeziku uopće (posebno o hrvatskom).
Nužne osnove opće lingvistike, osnove znanosti o hrvatskom jeziku (fonetika, fonologija,
morfologija, tvorba riječi, sintaksa, leksik, stilistika, pravopis, pravogovor, dijalekti i
povijest hrvatskoga jezika), poznavanje temeljnih zaklada hrvatske riječi u književnosti
(umjetnička, znanstvena, publicistička riječ u kazališnom, filmskom, televizijskom ili
radijskom jeziku).
2. Odgojna razina: ostvaruje se pokretanjem volje za učenje i njegovanje hrvatskoga jezika i
poticanje osjećajnoj odnosa prema hrvatskom jeziku. Opći odgojni ciljevi hrvatske škole,

3
 ljubav prema hrvatskom jeziku i narodu (želja za spoznavanjem, učenjem i što boljom
uporabom tog jezika), pozitivni osjećajni odnos prema nestandardnim inačicama
hrvatskoga jezika (jezična snošljivost, kulturan odnos prema drugim jezicima).
3. Psihofunkcijska razina: razvoj psihofizičkih funkcija – promatranja tekstova u pismenom
ili usmenom obliku, zapažanje jezičnih činjenica i njihovih obilježja; logično zaključivanje i
apstraktno mišljenje (spoznaja jezičnih zakona i pravila), maštanje i zamišljanje.
4. Komunikacijska razina: svi oblici usmenog i pismenog priopćavanja (razvijene
psihofizičke funkcije, stečeno znanje i umijeće), jezično stvaralaštvo (umijeće stvaranja
novih vrijednosti hrvatskoga jezika).

Temelji nastave hrvatskoga jezika: učenik, jezik, učitelj i okolnosti u kojima se nastava
izvodi. Uzajamno su povezani, o njima ovisi uspjeh u nastavi.

UČENIK
Učenik = os oko koje se vrti nastava; nastava mora biti po mjeri učenika. Učitelj mora
poznavati i pojedinca i razrednu zajednicu. Učenik = subjekt (aktivan subjekt, učenik koji pita,
raspravlja, istražuje, zahtijeva, problematizira, surađuje s učiteljem rješavajući zadane i
stvarne probleme).
„Dijete je kao pergamena gusto ispisana sitnim hijeroglifima,
od kojih ti možeš samo dio odgonetnuti,
od kojih možeš neke izbrisati ili precrtati,
a pomoću nekih ispuniti sadržaj.“ Janusz Korczak

NASTAVNO GRADIVO HRVATSKOGA JEZIKA:

Komunikacijska slojevitost jezičnog priopćavanja: govorenje, slušanje, pisanje i čitanje.

 Govorenje: izravno = živa riječ (privatna i javna; dijaloška i monološka); simultani
prijenos (telefon, videofon, radio, televizija u živo); neizravni prijenos (gramofon,
magnetofon, kazetofon, film, snimke, diskete).
 Slušanje: živa riječ u izravnom dodiru; simultano prenesena riječ (telefon, videofon,
emisije u živo); nesimultano prenesena riječ (gramofon, film, magnetofonske vrpce).

4
  Pisanje: rukopisno i pismoslikarsko (pisma, plakati, natpisi, oglasi); strojopisno i
tiskovno (poslovna pisma, novine, časopisi, stripovi, knjige); elektronsko (televizija,
video, film, računalo).
 Čitanje: rukopis (pisma, plakati, natpisi, različiti tekstovi); strojopis i tisak (knjige,
stripovi, novine, leci, brzojavi, poslovni dopisi); natpisi na zaslonu/ ekranu (tv, video,
film, računalo).
Didaktička slojevitost:
1. slušanje, 2. razumijevanje, 3. govorenje, 4. čitanje, 5. pisanje.

Jezične komunikacije: egocentrični govor (jezik-igračka), socijalizirani dječji govor (igra,

neobavezno brbljanje), usmjereni razgovor (nastavni, poslovni), opisivanje, pripovijedanje,
raspravljanje. Razine spoznavanja jezika: gramatička, rječnička, pravopisno-pravogovorna i
tekstološka.
Gramatika/Slovnica: imanentna (intuitivna) gramatika, didaktička (školska) gramatika,
znanstvena (analitička) gramatika. Prednost u nastavi ima didaktička gramatika – ona je
temelj jezičnog učenja; svrha joj je učenje jezika.

TRADICIONALNA I MODERNA NASTAVA GRAMATIKE:

Tradicionalna nastava gramatike: usredotočena je na spoznajni objekt (gramatiku), na

udžbeno gradivo; učenik se mora prilagoditi gramatici. Objektivna je, u žarištu je predmet
učenja. Okrenuta je prema kolektivnim vrijednostima (kolektivni nastavni oblici – frontalni
rad i katehetička dijaloška metoda). Pojmovna je, cilj su joj pojmovi jezičnog sustava
(ovladavanje pojmovima = ovladavanje jezičnom komunikacijom). Analitička je, raščlanjuje
jezični sustav i jezične strukture. Apstraktna je, bavi se sustavom, strukturama i njihovim
elementima. Dedukcija. Formalna nastava. Vezana je za statičnu prošlost, preuzima norme
prošloga trenutka. Okrenuta k prošlosti, razvija jezični dogmatizam – jezična norma je čvrsta,
nepromjenjiva, neupitna zakonitost, a nastavnik zna što je pravilo, a što ne. U središtu je
učenje norme. Autoritarnost – jezični autoriteti su nepovredivi. Pojam univerzalnoga – ono
što je zajedničko u jeziku. Osjećaj za apsolutne vrijednosti koje traju u prostoru i vremenu.
Usredotočena na esencijalno, bitno u jeziku, zanemaruje nebitne, pomoćne činjenice.

5
Jezično reproduciranje (dobro poznavanje jezičnog sustava, ali neosposobljenost za jezično
stvaralaštvo).
 SAŽETAK: Tradicionalna je nastava usredotočena na spoznajni objekt. Ona je objektivna,
kolektivna, formalna, pojmovna, analitička, apstraktna, usmjerena prema svrsi vezanoj za
statičnu prošlost. Razvija dogmatizam, osjećaj autoriteta, pojam transcendencije i
apsolutnosti, osjećaj univerzalnosti i esencijalnosti. Osposobljava za jezičnu reprodukciju.
Moderna nastava gramatike: usredotočena je na spoznajni subjekt (učenik); okrenuta je k
učeniku i udžbeno gradivo prilagođava njegovim potrebama i mogućnostima. Subjektivna je,
u žarištu je učenik.Individualna je, okrenuta pojedincu. Načelo individualizacije (metode
pisanja – ankete, sastavci). Životna je, život je u pozadini svakog djelovanja. Globalna je,
cjelinska nastava, polazi od jezika kao sustava sustava. Konkretna realizacija (konkretno
govorno ostvarenje, pojam, pravilo, paradigma, jezična zakonitost). Indukcija. Intuitivna
nastava (intuitivna, imanentna gramatika). Vezana je za dinamičnu budućnost učenika (jezik
u kretanju, rastu, mijenama). Razvija skepticizam, preispituje norme, provjerava ih, mijenja i
prilagođuje. U središtu je spoznavanje jezika koje omogućuje shvaćanje i poštivanje norme.
Jezična sloboda – elastična stabilnost / stabilna elastičnost. Osjećaj posebnosti – brine o
posebnostima, slučajnostima, neponovljivostima. Stilogenost - osjetljivost za vrijednosti
pojedinačnih ostvaraja u jeziku. Svijest za relativnost jezičnih promjena (životne posebnosti,
kontekstualne i situacijske različitosti). Svijest o egzistencijalno važnim vrijednostima –
prednost jezičnim činjenicama koje su važne za učenikovu egzistenciju (životna praksa).
Jezično stvaralaštvo (intuicija i znanje primjereno životnim potrebama).
 SAŽETAK: Moderna je nastava usredotočena na spoznajni subjekt. Ona je subjektivna,
individualna, intuitivna, vitalna, globalna, konkretna, usmjerena k ishodištu zbog boljeg
osiguranja dinamične budućnosti. Razvija skepticizam, osjećaj slobode, pojam imanentnosti i
relativnosti, osjećaj sposobnosti i egzistencijalnosti. Osposobljava za jezično stvaralaštvo.
PRAVOPIS: Pravopisni priručnici obuhvaćaju: grafijska pravila (pismo, slovni znakovi), pravila
koja razrješavaju odnos pisanja prema izgovoru (fonološko-morfonološka načela), pravila
koja su u prvom redu gramatička (fonetsko-fonološka i morfološka), pravila koja poboljšavaju
obavijesnost teksta.
PRAVOGOVOR: obuhvaća izgovor glasova, naglašivanje riječi (akcentuacija), intonaciju
rečenice. Jasnoća, razgovijetnost i pravilnost glasova.
USMENO I PISMENO IZRAŽAVANJE:

6
Učenici se postupno osposobljavaju za komuniciranje književnim jezikom. No, mogu
komunicirati i na dijalektu, žargonu (ako je glavni cilj iznošenje određenog sadržaja). Svrha:
oslobađanje učenika za javu i privatnu uporabu govorene i pisane riječi u svim životnim
situacijama; razvijanje učeničkih sposobnosti pravogovornih i pravopisnih navika u skladu s
književnojezičnom normom; razvijanje učeničkih sposobnosti za usmeno i pismeno
komuniciranje na svim jezičnim, stilskim i tekstovnim razinama standardnog jezika;
upoznavanje učenika s osnovnim značajkama najčešćih tekstovnih vrsta i funkcionalnih
stilova te s osnovama tekstovne lingvistike i stilistike (stvaralačka proizvodnja tekstova). To
se ostvaruje na posebnim satima nastave usmenog i pismenog izražavanja, u nastavi
gramatike povezano s određenim gradivom, u nastavi književnosti, u nastavi filmske i
scenske umjetnosti, u cjelokupnoj nastavi hrvatskoga jezika iskorištavanjem različitih oblika
govorenja i pisanja u metodičke svrhe.
SLUŠANJE: Zadaća svih učitelja: naučiti učenika slušati. Vježbe slušanja treba organizirati radi
osposobljavanja za usredotočenost na usmeno izlaganje; privikavanje na kontinuirano, trajno
praćenje; razumijevanje sadržaja; razlikovanje bitnog i nebitnog, općeg i posebnog,
središnjeg i rubnog; zapažanje jezičnih obilježja; zapamćivanje sadržaja; ponavljanje i
oponašanje bilo sadržajnih bilo izgovornih sastavnica usmenog izlaganja. Izvori slušanja:
učiteljevo / učenikovo govorenje i čitanje, govorenje gosta u nastavi (glumac, književnik),
govorenje ili čitanje na radiju / filmu i televiziji / snimljeno na gramofonskoj ploči,
magnetskoj ili kasetofonskoj vrpci.
Nastavno područje usmenog i pismenog izražavanja dijeli se na: početno čitanje i pisanje,
čitanje, govorenje i pisanje.
POČETNO ČITANJE I PISANJE = prvi korak djeteta u civilizaciju pisane riječi. S početnim
čitanjem i pisanjem ne treba preuraniti. Tempo, ritam i red ovladavanja cijelom abecedom
treba uskladiti s prirodom jezika i mogućnostima razreda i pojedinca. Metode: globalna,
glasovna analitičko-sintektička, pojmovna ili fonetička, tekstovna, fonografička, metoda
slogovanja, sricanja, glasanja, usporednog čitanja i pisanja, normalnih rečenica, normalnih
riječi, uskličnika… U izboru metoda treba imati na umu ove kriterije: narav standardnog
jezika i posebnosti učenikove imanentne gramatike, kulturološko okružje i kulturne navike
učenika (radio, strip, tv...)
Važna je elastičnost, prilagodljivost. Prilagođavanje problemima koje izaziva odnos učeničkih
govornih navika prema pojedinim glasovima.
ČITANJE:

7
 Čitač (tko?) može biti pojedinac, par, skup, zbor, učenik, učitelj, glumac, stručni djelatnik
s radija, televizije, filma…Može biti učenikovo, nastavnikovo, glumčevo, čitanje po
ulogama. Po kriteriju čitača, čitanje se dijeli na: individualno (pojedinačno, samostalno),
zborno (kolektivno, skupno, grupno), nastavnikovo, učenikovo, glumačko, recitatorsko,
čitanje po ulogama. Plus: čitanje u paru (naizmjenično, tandemsko), čitanje posredstvom
auditivnih i audiovizualnih sredstava (spikersko, gramofonsko, kasetofonsko, radijsko,
televizijsko...)

 Tekst (što) je predmet čitanja. Po kriteriju teksta, čitanje se dijeli na čitanje rukopisnih,
strojopisnih, tiskovnih i magentskih / elektronskih zapisa (pisma, dopisi, novine, knjige,
plakati, reklame, pisani tekstovi na tv-u, računalu, radiju; beletristički, novinski,
znanstveni, poetski, popularni tekstovi…)

 Mjesto (gdje?) čitanja u nastavi najčešće je škola, učionica, čitaonica i obiteljski dom; ali i
ulica, crkva, trgovine, javna mjesta… Po kriteriju mjesta, čitanje se dijeli na razredno i
izvanrazredno čitanje. Školski prostori: učionica, čitaonica, knjižnica, hodnici i drugi
školski prostori (panoi, plakati, zidne novine, oglasi). Izvanškolski prostori: kuća, stan,
ulica (natpisi, reklame, oglasi), crkva, trgovina, radionice, muzeji, kino, kazalište,
kolodvori…

 Svrha (zašto?) čitanja je jasno i točno primanje napisane obavijesti. Dijeli se s obzirom na
potrebe primatelja obavijesti i karakter poruke. Logičko čitanje / čitanje s
razumijevanjem – cilj: razumijevanje poruke; spoznajna razina. Izražajno čitanje – cilj:
doživljaj teksta ili pobuditi određeni doživljaj teksta kod čitatelja; doživljajna razina. S
obzirom na čitalačke mogućnosti, čitanje može biti: interpretativno čitanje (učenika,
učitelja ili znanstvenika – čitač nastoji glasovno interpretirati svoj doživljaj i razumijevanje
teksta); stvaralačko čitanje (recitatorsko, glumačko, umjetničko – čitač s većim ili manjim
umjetničkim ambicijama i umijećem spoznajno-doživljajnim slojevima autorova teksta
ostvaruje svoju interpretaciju teksta i svoj osjećajni naboj); usmjereno čitanje (dublje i
šire poniranje u tekst; može biti analitičko čitanje – raščlanjivanjem se zapažaju,
promatraju i vrednuju pojedinosti u tekstu ili kritičko čitanje – prosuđuju se tvrdnje i

8
 pitanja u tekstu, čitač im suprotstavlja svoja pitanja i tvrdnje), čitanje s komentarom
(čitač komentira pročitano).

 Način (kako?) – dva kriterija: glasnoća i nazočnost/izočnost čitača. Razlikuje se čitanje na

glas (glasno; govorna realizacija) i čitanje bez glasa (neglasno, u sebi; negovorna
realizacija). Glasno čitanje može biti neposredno čitanje (ostvaruje se izravnim dodirom
čitača u slušača; na istom su mjestu) i posredno čitanje (obavlja ga čitač na radiju,
televiziji, zvučno je snimljeno na kasetofonu, gramofonu). Glasno čitanje može biti i
spontano i usmjereno.
GOVORENJE:

Usmene vježbe prema glavnom cilju vježbanja mogu biti:

1. Gramatičko-pravogovorne:
a) fonološke
b) morfološke
c) sintaktičke
d) leksičke: obuhvaćaju leksičkogramatičke, leksičkosemantičke i leksičkostilističke
vježbe
e) pravogovorne/ortoepske – mogu biti artikulacijske (izgovor glasova),
akcenatske (naglašivanje riječi), intonacijske (rečenična melodija, tempo,
stanka, silina, boja glasa) i pravogovorno-pravopisne vježbe (povezivanje
pravogovora s pravopisom).

2. Stilsko-kompozicijske: razgovaranje, opisivanje, pripovijedanje, tumačenje,

raspravljanje, upućivanje. Stilsko-kompozicijske vježbe mogu biti dijaloške
(razgovorne igre, telefonski razgovor, rekreativni razgovor, usmena dramatizacija,
intervju, poslovni razgovor) i monološke (opisivanje/deskripcija,
pripovijedanje/naracija, tumačenje/eksplikacija: analitičko i sintetičko izlaganje,
raspravljanje/diskusija, upućivanje/instrukcija, mješoviti oblici).

Usmene vježbe prema stupnju izvornosti mogu biti:

1. Na tuđim tekstovima: čitanje, recitiranje, govorenje na pamet, usmeni diktati.

9
 2. Na vlastitim tekstovima: odgovaranje na pitanja, izlaganje vlastitih sadržaja.

Teme usmenih vježbi moraju biti u skladu s potrebama, mogućnostima i interesima učenika.
Učenici trebaju govoriti o onome što znaju, što im je blisko, što ih zanima i što im koristi.
Načela praktičnosti, sadržajne kompetencije, životnosti i zavičajnosti.
PISANJE:

Razlike između pismenog i usmenog izražavanja:

Pisati / čitati: na početku školovanja javlja se nulta situacija; monološka, jednostrana akcija
bez izravnog partnerstva (vremenski razmak do recepcije); povratna obavijest nakon pisanja
nije moguća ili kasni (odgađanje komunikacije); prostorna odvojenost i različitost situacije pri
pisanju i čitanju; vrijeme za planiranje, prosuđivanje, oblikovanje i ponovno započinjanje
(vremenski tjesnac = nedorađena kompozicija i pogreške); vremenski razmak između
mišljenja i pisanja/čitanja (kod pisanja je djelomično moguće pretplaniranje i
predoblikovanje; gubitak misli; nove ideje; tehnika i brzina pisanja uzrokuje nedostatnu
koncentraciju na pravilnost); prevođenje znakova u prostornost, istodobnost i trajnost
pisma; logika i stil; intenzivniji obuhvat sadržaja i situacije, veća točnost i iscrpnost;
neverbalni oslonci: raščlamba, odjeljci, naslovi, različiti tipovi tiska, podcrtavanje, pravopis);
izdiferenciranost i složenost – umanjuju životnost i neposrednost; težnja prema
standardizaciji jezičnih i predstavljačkih oblika; jezik – svrha sam jezik!

Govoriti / slušati: sposobnost komuniciranja postoji na početku školovanja; dijaloška

interakcija (neposredno obraćanje sugovorniku; nema vremenskog odmaka); trajna povratna
obavijest i povratno djelovanje (metakomunikacija, ispravak); jednakost govorne situacije
(situacijski kontekst); potreba neprekidnoga govorenja (koncentracija); istodobnost mišljenja
i govorenja (govorni proces, tijek misli); akustički znakovi ovise o zakonitosti situacije i
vremenskoga tijeka (sjećanje, ponavljanje); komunikacijski oslonci: geste, mimika, gibanje
tijela, odjeća, moduliranje glasa, ritam; spontanost (umanjuje preciznost i pouzdanost); jezik
kao sredstvo komuniakcije.

Pismene se vježbe mogu podijeliti na:

10
 1. gramatičko-pravopisne (fonološke, morfološke, sintaktičke, leksičke,
pravopisne/ortografske)
2. stilsko-kompozicijske (razgovaranje, opisivanje, pripovijedanje, tumačenje,
raspravljanje, upućivanje).
PRAVOPISNE VJEŽBE: grafijske (pisanje slova, velika i mala slova, strane riječi), glasovne
(pisanje glasova i glasovnih skupova), interpunkcijske (interpunkcije i ostali pravopisni
znakovi), leksičke (sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi).

Pismene vježbe prema stupnju izvornosti dijele se na:

11
 1. prepisivanje
2. odgovori na pitanja
3. dopunjavanje i proširivanje rečenice
4. ispravljanje (pogrešaka, deformiranih rečenica)
5. diktati
6. sastavljanje (dužih i kraćih tekstova)

Osnovno izvorište tema: učenik i svijet koji ga okružuje (dom, škola, zavičaj, svijet –
stvarnost i mašta, tvarni i duhovni svijet.

Različite pismene vježbe: vježbe čitljivoga, lijepoga i urednoga pisanja; vježbe stvaranja
pravopisnih navika; gramatičke vježbe; stilske vježbe; leksičke vježbe; sastavljačke vježbe
(sastavljanje pripovjednih, opisnih, raspravljačkih, pjesničkih, poslovnih i drugih tekstova).
ISPRAVLJANJE:

1. POVREMENO ISPRAVLJANJE pojedinačnih pogrešaka na bilo kojem stupnju nastavnog

procesa u bilo kojem tipu nastavnog sata. Npr. kada učenik, govoreći o pjesmi, filmu ili
bilo čemu, na satu hrvatskoga jezika prekrši književnojezičnu normu – učenika treba
upozoriti na pogrešku (primjerice na nestandardni naglasak, oblik ili riječ). Kada učenik
pišući napiše nešto pogrešno, nastavnik to treba ispraviti. No, nastavnik mora paziti da
ispravljanjem jezičnih pogrešaka ne dekoncentrira učenike kad je težište nastave npr. na
književnoj temi. Mora paziti da učeniku ne odvrati pozornost od problema koji rješava ili
s teme koju obrađuje.

2. REDOVITI PREGLED I ISPRAVAK svega što učenici pišu u nastavne svrhe bilo u školi bilo
kod kuće. To se odnosi na bilježnice (školski rad, domaća zadaća, lektira, radnja
bilježnica).
3. REDOVITI ISPRAVAK u nastavi usmenog i pismenog izražavanja koje obuhvaća vježbe
čitanja, govorenja i pisanja.
a) Vježbe čitanja – otklanjanje pravogovornih pogrešaka koje su rezultat učenikove
imanentne gramatike; treba vježbati izgovor glasova na koje učenik nije navikao,
naglasne vježbe…

12
 b) Govorne i pisane vježbe – tijek: uvod (motivacija i najava zadaće), izvedba
(priprema, izražavanje, analiza i prosudba – ispravak), zaključak (ocjena vježbe,
povezivanje s budućim vježbanjem). Jezične pogreške mogu biti:
 Stilske (nefunkcionalna uporaba: arhaizmi, neologizmi, dijalektizmi,
žargonizmi, tuđice, frazemi, perifraze, sinonimi, glagolski oblici, padeži,
rečenične konstrukcije)
 Pravogovorne (usmene vježbe; to su artikulacija, akcentuacija i intonacija)
 Pravopisne (pismene vježbe; to su veliko početno slovo, sastavljeno i
rastavljeno pisanje riječi, pravopisni znakovi i interpunckija)
 Gramatičke (fonološke, morfološke i sintaktičke)
Analiza: zapažanje pogreške, objašnjavanje vrste pogreške i upućivanje na pravilo
koje je prekršeno, otklanjanje pogreške.
4. POSEBNE VJEŽBE u ispravljanju. Vježbe u kojima će se učenici osposobljavati da zapaze,
objasne i otklone pogrešku u govoru ili pismu.

Izvori lingvodidaktičkih predložaka za ispravak mogu biti: standardnojezični učenički usmeni

ili pismeni tekstovi u kojima ima otklona od književne norme; nastavnikovi usmeni ili pismeni
tekstovi s otklonima od norme; usmeni tekstovi s otklonima od norme na radiju, televiziji i sl;
pisani tekstovi u novinama, na filmu, televiziji, računalu.

Ispravljačke vježbe moraju imati osmišljen tijek: motivacija s pripremom (najava i

objašnjenje zadaće), ispravljanje, sažimanje stečenih spoznaja.

NASTAVNIK

Nastavnik = svatko tko izvodi nastavu na bilo kojem školskom stupnju, u bilo kojoj vrsti škole
i bez obzira na postignutu diplomu i zakonom određeno zvanje.

Nastavnik kao čovjek snažne osobnosti (nastavnik koji je NETKO, učen i odgojen). Pravi
nastavnik mora omogućiti učenicima da misle svojom glavom.

Nastavnik = prijatelj – učitelj mora voljeti učenika (uvijek!). Motivacija za učenje.

13
Nastavnik = stručnjak (pedagoška, psihološka, sociološka i didaktička naobrazba; poznavanje
učenika).

Stručna kompetencija nastavnika: potpuna teoretsko-praktična ovladanost sadržajima

uvrštenima u školski predmet, šira kultura, obaviještenost i ostalim znanstvenim i
umjetničkim područjima (npr. kazalište, glazba, povijest, slikarstvo).

Nastavnik stvaralac: znanje, umijeće, nadahnuće. Nastavnik će izabrati pravu metodu,

postupak, riječ u pravom času samo ako poznaje nastavne metode i postupke te ako
suvereno vlada hrvatskom riječju i rečenicom. Potpuna suživljenost s predmetom, učenikom
i aktualnim okolnostima.

OKOLNOSTI

Sve okolnosti po kojima odgojna djelatnost može biti (ne)uspješna.

 Jezične okolnosti: mjesni govor, žargon učenika, učenici dvojezičnici, višejezična sredina,
jezično susjedstvo s drugim etničkim skupinama, razlikovna gramatika, razlikovni rječnici.

 Zemljopisne okolnosti: u kakvom se kraju nalazi škola (ravnica, brda, planine, primorje,
otok)… To se odražava na rječnik. Prilagođavanje nastave zemljopisnim osebujnostima
zavičaja, seoske, gradske i mješovite sredine, toponimija, ekonimija, etnici, ktetici.

 Povijesno-političke okolnosti: totalitarni i demokratski režimi; unitarne, federativne i

konfederativne države; nacionalno čiste i slobodne državne zajednice; nacionalno
mješoviti i slobodni (demokratski) i neslobodni (nedemokratski) uvjeti. Dijaspora;
dvojezični učenici; jezična baština. Povezanost s hrvatskom jezičnom u književnom
baštinom, zaokreti u društvenom sustavu i društvenom poretku, ratne situacije.

 Društveno-gospodarske okolnosti: grad, selo; industrijski, turistički i poljoprivredni kraj;

bogato i siromašno naselje… Arhitektura školskih prostora (prostranost, dvorane…),

14
 didaktička opremljenost škole (knjižnica, elektronska učionica, labaratorij…).
(Ne)imućnost općine, škole, obitelji u vezi s nabavom knjiga, računala…

 Kulturološke okolnosti: poznavanje kulture i kulturnih navika u nekom kraju; kultura

zavičaja, obitelji i učenika, navike i svjetonazor povezan s tom kulturom, udio zavičajne
kulturne baštine u općoj hrvatskoj kulturi.

NAČELA NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA

U OSNOVNOJ I SREDNJOJ ŠKOLI

1. NAČELO OPĆE NAOBRAZBE I STRUČNE USMJERENOSTI: Nastava hrvatskoga jezika u

osnovnoj i srednjoj školi izvodi se na razini opće naobrazbe. Učenici se osposobljavaju za
one sadržaje i načine uporabe hrvatskoga jezika koji su korisni svima u svakoj situaciji. U
srednjim strukovnim školama: usmjeravanje prema potrebama izabrane struke (npr.
izučavanje stručnog nazivlja, vježbe usmjerene na potrebe budućeg zanimanja i sl). Izbor
i vrednovanje gradiva, organizacijskih oblika i metodičkih postupaka.
2. NAČELO ZNANSTVENOSTI: Nastava hrvatskoga jezika temelji se na znanstvenim
postignućima nauka o hrvatskom jeziku i svih znanstvenih grana važnih za ovu nastavu:
logika, komunikologija, informatika, lingvistika, psihologija, sociologija, pedagogija,
povijest, zemljopis… Čvrsto oslanjanje na utvrđene i opće prihvaćene znanstvene
spoznaje i metode primjenjive na određenom naobrazbenom stupnju. Nastavnikov
pokušaj da apstraktno gradivo što više približi učeniku može rezultirati izdaju znanstvene
istine zbog prejednostavnosti. U prihvaćanju jezikoslovnih novosti mjerilom nam moraju
biti učeničke mogućnosti i potrebe, a ne treba pretjerivati sa znanstvenom ažurnošću i
modernošću. Ovo načelo zahtijeva neprestanu provjeru starih i novih spoznaja te odabir
onoga što je najbolje za učenika.
3. NAČELO ODGOJNOSTI: Nastava hrvatskoga jezika mora biti mnogostruko odgojna. Jezični
odgoj. Učenik mora steći ljubav prema jeziku koji uči, svijest o potrebi jezične kulture te
navike jezične snošljivosti (poštivanje tuđih jezika, narječja, idioma). Odgoj duha i
karaktera. Učenik treba izgraditi svoj način mišljenja i ponašanja te svoj svjetonazor
preko oblikujući svoje govorne navike, proučavajući jezik kao sredstvo mišljenja i
komuniciranja te shvaćajući uzajamnu vezu između jezika i stvarnosti koju jezik

15
 preslikava. Odgojnost se ostvaruje osobnim stavom i ponašanjem nastavnika; izborom
tekstova, lingvodidaktičkih predložaka s pozitivnim utjecajima; izborom načina, metoda i
metodičkih postupaka koji pozitivni angažiraju učenike; povezivanjem nastave hrvatskog
jezika s kulturnim domašajima Hrvatske, Europe… Suodnos odgojnih i obrazovnih ciljeva,
ni jedan se ne smije ostvarivati na štetu drugoga!
4. NAČELO STVARALAŠTVA: Nastava hrvatskoga jezika mora biti stvaralačka kako za
učenika tako i za nastavnika. Učenik bi trebao sam istraživati i otkrivati jezične pojave i
zakonitosti, a nastavnik bi ga trebao uvoditi u jezično stvaralaštvo. Svojim stvaralačkim
postupcima učitelj je poticaj i uzor učenicima u njihovim stvaralačkim pokušajima. Npr.
preoblikujući zavičajni u standardnojezični tekst, učenici mogu učiti padeže i otkrivati
nastavke za pojedine padeže. U jezičnom stvaralaštvu učenika razlikujemo:
a) Stupanj reprodukcije: zapažanje, shvaćanje u uopćavanje gramatičke pojave
te praktična primjena na razini reprodukcije.
b) Stupanj produkcije: postavljanje problema koji zahtijeva korak u nepoznato,
maštanje, stvaralačko traženje i pronalaženje novoga.
c) Stupanj stvaralačke primjene jezičnog otkrića.
5. NAČELO KNJIŽEVNOG JEZIKA: Temelj je školskog predmeta zajednički jezik svih Hrvata –
književni / standardni hrvatski jezik. Učenici se postupno osposobljavaju za
komuniciranje književnim jezikom učeći gramatiku, pravopis, stilistiku i rječnik hrvatskoga
književnog jezika te vježbajući usmeno i pismeno izražavanje na tom jeziku. Osnovne
spoznaje o svim oblicima hrvatskoga jezika na sinkronijskoj razini i dijakronijskoj osi.
6. NAČELO ZAVIČAJNOSTI: Načelo zavičajnosti je dopuna načelu književnog jezika. U
nastavi hrvatskoga jezika treba se iskoristiti učenička imanentna gramatika (jezični /
gramatički osjećaj) = gramatički sustav zavičajnog narječja koji se više ili manje ne
podudara sa sustavom književnoga jezika. Osjećaj za gramatiku, neposredna (intuitivna)
svijest. Naviknutost na određeni jezični sustav koja je spontano stečena u obiteljskom i
zavičajnom krugu. Imanentna gramatika zahtijeva različite pristupe u poučavanju
hrvatskoga književnog jezika zbog svoje različitosti. Uporaba zavičajnog idioma –
kontrastivna analiza standardnog i dijalektnog jezika. Razlikovna gramatika i razlikovni
rječnik.
7. NAČELO MEĐUOVISNOSTI NASTAVNIH PODRUČJA: Nastavni predmet hrvatski jezik
obuhvaća u različitom opsegu više različitih područja (gramatiku, pravopis, pravogovor,

16
 rječnik, stilistiku, književnost, film, kazalište …). Hrvatska je riječ bitna sastavnica svih
nastavnih područja hrvatskoga jezika, ona ih povezuje i čini integralnim dijelovima istoga
predmeta. Moraju postojati zasebni sati gramatike, književnosti, govornih i pismenih
vježba, ali i oni u kojima se ta područja povezuju, preklapaju i isprepliću.
8. NAČELO RAZLIKOVANJA I POVEZIVANJA JEZIČNIH RAZINA: Jezičnom analizom treba
omogućiti učeniku razlikovanje jezičnih razina. On treba zapaziti njihovu međuovisnost i
uzajamnu povezanost u jezičnom komuniciranju. Učenik treba steći osnovne spoznaje o
jeziku koje će ga osposobiti za razinsko promišljanje o jeziku. Provođenje ovog načela
počinje u 5.razredu osnovne škole (morfološka, derivacijska, fonološka, semantička i
sintaktička razina).
9. NAČELO OBAVIJESNE I ESTETSKE FUNKCIONALNOSTI (načelo cjelovitosti, načelo
jedinstva gramatike i stilistike):Jezične činjenice treba spoznavati u njihovu obavijesnom i
estetskom funkcioniraju – svaka se jezična pojava promatra i na planu sadržaja i na planu
izraza. Promatranje u uzajamnošću razina, u njihovu funkcioniranju i konkretnom
govorenom ili pisanom tekstu. Nastavnik treba zasnivati nastavu gramatike na cjelovitim
tekstovima ili govornim situacijama. Povezivanje gramatike i stilistike. Otkrivanje estetske
funkcije riječi. Martinet – jezik kao instrument koji omogućuje postizanje određenih
rezultata. Ako učenika pripremamo za uspješnu uporabu instrumenta kojima komunicira
sa svojom okolinom, moramo ga upoznati i s načinom funkcioniranja toga instrumenta.
10. NAČELO TEKSTA: Nastava hrvatskog jezika polazi od teksta i tekstu se vraća, svrha joj je
stvaranje uspješnih govorenih i pisanih tekstova. Svaka jezična činjenica mora se zapažati
u svom funkcioniranju i to preko teksta. Tekst je lingvodidaktička osnovica za razmišljanje
o jeziku, za proučavanje jezika te za stvaralačku primjenu jezičnoga znanja. Tekst =
govoreni ili pisani iskaz koji je u nizu svojih jezičnih jedinica obilježen njihovom
uzajamnom povezanošću (koherencija) i potpunošću (kompletnost). Tekst koji nam služi
za potrebe nastave hrvatskog jezika nazivamo lingvodidaktički (lingvometodički)
predložak. Izvor lingvodidaktičkih predložaka može biti sve što učenik sluša, čita, govori i
piše. Učitelj ga nalazi u udžbenicima, priručnicima, vježbenicama za učenike; u
priručnicima za nastavnike; u (ne)obvezatnoj lektiri; u novinama, časopisima; u
učeničkim, školskim listovima; u učeničkim sastavcima; u javnim natpisima; u radio i tv
emisijama…Nastavnik može i sam sastavljati lingvodidaktičke predloške. Prema ciljnoj
usmjerenosti, lingvodidaktički predlošci mogu biti:

17
 a) Polazni tekstovi – tekstovi na kojima se prvi put zapažaju i proučavaju jezične
činjenice.
b) Vježbeni tekstovi – tekstovi na kojima se utvrđuje i uvježbava primjena
stečenoga znanja.
c) Provjerbeni tekstovi – tekstovi na kojima se provjerava stečeno znanje.
Lingvodidaktički predlošci trebaju biti: cjeloviti, zasićeni činjenicama koje se uče,
prilagođeni učenicima i zadaćama, prirodni (normalni, logični, gramatički, pravopisno i
stilski pravilni) i kratki. Ova pravila dopuštaju iznimke!
11. NAČELO SADRŽAJNE, TEKSTOVNE I STILSKE RAZNOVRSNOSTI: Učenik mora upoznavati
hrvatski jezik na raznovrsnim sadržajima, tekstovima i funkcionalnim stilovima.
Književno-umjetnički tekstovi mogu imati prednost, ali ne i potpunu prevlast! Treba
izabrati tekstove koji su učeniku bliski i sadrže ono potrebno. Biranje jezičnih izvora s
raznovrsnim sadržajima bitno je radi stjecanja raznovrsnijeg jezičnog blaga i bogaćenja
učenikova rječnika na (gotovo) svim područjima koja ulaze u krug učenikovih potreba te
radi djelotvornijeg poticanja i podržavanja učeničkih interesa za hrvatski jezik, jezičnu
naobrazbu i nastavu. Sadržaji u različitim tekstovnim varijantama: opisnima,
pripovjednima, izlagačkima, raspravljačkima, upućivačkima, mješovitima. Učenici se
moraju iskušati u književnim (crtice, anegdote, priče, dijalog, esej, pjesma) i novinskim
vrstama (vijest, izvješće, članak, intervju). Vježbe za svakodnevni život (molbe, potvrde,
zapisnik, poslovni dopis, pismo, čestitka, brzojav, pozdravni govor). Različiti stilovi:
književnoumjetnički, popularnoznanstveni, znanstveni, upravno-psolovni… Izvori
hrvatskoga jezika: izvorna i prevedena djela; znanstveni, popularnoznanstveni, upravni,
poslovni, novinski i drugi tekstovi; zvučne snimke hrvatske riječi (ulomci iz kazališta,
ulomci razgovora); učeničke i nastavničke sastavnice; stripovi i filmovi; radijske i
televizijske emisije.
12. NAČELO SADRŽAJNE KOMPETENCIJE: Učenici bi se trebali okušavati u govorenju i pisanju
standardnim hrvatskim jezikom na sadržajima koji su im poznati, bliski, zanimljivi i
korisni. Ako treba učenika potaknuti da govori ili piše o sadržajima njemu nepoznatima ili
manje poznatima, treba ga za to najprije motivirati i pripraviti. Nastava se zasniva na
životnoj praksi učenika, na stvarnim učenikovim potrebama, na potrebama učenikove
svakodnevice.

18
13. NAČELO PROSUDBE: Učenike treba osposobiti za vrijednosnu prosudbu svakoga teksta
(na obavijesnoj, misaonoj, osjećajnoj, estetskoj, gramatičkoj, stilskoj i pravopisnoj razini).
Učitelj treba biti uzorom (pri interpretaciji). Prosudbe nastavnika ne smiju biti
jednostrane (zasnovane samo na negativnim ili pozitivnim primjedbama). Treba
izbjegavati uopćene, neargumentirane prosudbene primjedbe (dobro, loše, osrednje).
Dokazi, konkretni primjeri, obrazloženje.
14. NAČELO DEMOKRATIČNOSTI: Svakom pojedinom učeniku treba dati jednaku priliku da
nauči hrvatski književni jezik, da ga spozna te da njime praktički ovlada. Nastavnik ne
smije zanemariti niti one slabije, niti darovite! Treba uravnotežiti odnose među
krajnostima i rasporediti raspoloživo vrijeme u korist svima. Promišljeno iskorištavanje
nastavnik oblika (individualan, tandemski, grupni i frontalni rad) i metodičkih postupaka.
15. NAČELO SUSTAVNOSTI I NESUSTAVNOSTI: Nastava hrvatskoga jezika izvodi se s
jezikoslovnog stajališta sustavno i nesustavno. Didaktička sustavnost. Neki se jezični
sadržaji uče prema sustavu dotičnoga jezičnoga gradiva, a drugi nesustavno (ali sustavno
prema didaktičkim načelima). Npr. oš – sustavno se uči morfologija, a nesustavno
fonologija. Sustavnost pretpostavlja bitne sastavnice jezičnih struktura bez kojih bi sustav
bio okrnjen ili ne bi funkcionirao kao sustav. U srednjoj se školi sve gramatičko gradivo
uči sustavno. U osnovnoj školi učenik lingvistički nesustavno (metodički sustavno) uči
gramatiku u nastavi usmenog i pismenog izražavanja (nepodudaranje svoga iskaza s
književnom normom); u nastavi gramatike (sustavno učeći o jednim pojavama zapaža i
druge); u nastavi pravopisa (pravopisnu normu uči uz pomoć gramatičkog termina koji se
još nije učio u nastavi gramatike); u nastavi filmske kulture (nepodudaranje izgovorene
riječi s normom standardnog jezika); u nastavi književnosti (stilske funkcije nekih
gramatičkih činjenica koje će se poslije obrađivati u gramatici)…
16. NAČELO EKONOMIČNOSTI I SELEKTIVNOSTI: Treba ekonomično iskoristiti raspoloživo
vrijeme da bi se ciljevi gramatičke nastave ostvarili optimalno, u skladu s teoretskom i
praktičnom važnošću gradiva propisanog nastavnim programom. Metodičar treba
probrati gradivo u skladu s mogućnostima i potrebama učenika te važnijim jezičnim
činjenicama odrediti više vremena i drugačije metodičke postupke, manje važnima manje
vremena, a nevažne treba izostaviti. Svrhovitiji rad. Nastavnik treba tragati za
pogodnijom organizacijom nastavnog procesa i metodičkim postupcima koji učenicima

19
 omogućuju da u što kraćem vremenu što točnije i što potpunije spoznaju određene
jezične pojave.
17. NAČELO INDUKCIJE I DEDUKCIJE: Indukcija = put od zapažanja konkretnih pojava do
uopćavanja, od konkretnoga do apstraktnoga: promatranje tekstovne cjeline – zapažanje
određene jezične pojave u njoj – utvrđivanje njezina sastava i značenja (izraza i sadržaja)
– uopćavanje – provjeravanje – primjena. Dedukcija = put od pravila prema primjeru
(npr. učenik zapamti pravilo te pomoću njega regulira vlastitu govorenu djelatnost).
Deduktivni put – ako ima uvjeta za njega: mogućnost motivacije učenika za takav rad i
njegova sposobnost da razumije ishodišnu definiciju, pravilo ili tezu. Za indukciju i
dedukciju najbolji kriterij jest dob, umna razvijenost učenika i karakter gradiva. Prednosti
indukcije: učenik ne mora vjerovati autoritetu onoga tko postavlja tezu (pravilo,
definiciju) jer je sam otkriva na nizu primjera te se osposobljuje za istraživački rad.
18. NAČELO PRIMJERENOSTI I AKCELERACIJE: Nastava gramatike mora biti prilagođena
svakom učeniku s obzirom na njegovu dob, jezičnu i socijalnu pripadnost, vrijeme i kraj u
kojem živi, znanje, umnu razvijenost i specifične sposobnosti. Načelo individualizacije.
Programirana nastava – prinos pojedinca grupnoj, kolektivnoj sposobnosti u zajedničkom
radu. Ispreplitanje individualnog i kolektivnog rada. Kod primjerenosti, treba imati na
umu razine usvojenosti znanja. Neko gradivo se mora usvojiti na svim razinama, a neko
se može usvojiti na razini prepoznavanja, a kasnije na razini reprodukcije i preoblike.
Načelo akceleracije ili anticipacije = učenje na visokoj razini težine – učeniku se daju i teži
zadaci koji će aktivirati unutarnje skrivene snage i pospješiti njegovo sazrijevanje.
Nastavnik mora dobro poznavati svakoga učenika (i gramatiku i nastavni program).
19. NAČELO ANALIZE I SINTEZE: Učenici spoznaje o hrvatskom jeziku stječu analitičkim i
sintetičkim postupcima. U prednosti su sintaktičko-analitički pristupi: sintaktičko
promatranje tekstovne cjeline; raščlanjivanje cjeline na strukturne sastavnice; otkrivanje
značenja i funkcija odabranih jezičnih činjenica; sintetičko uopćavanje analizom stečenih
spoznaja. Ovo se načelo prvenstveno odnosi na prvo spoznavanje određenih jezičnih
pojava. U teoriji – sinteza; u vježbi – analiza. Sintetični pregledi: predavana, čitanja,
sintetički znanstveni ili popularno-znanstveni članci… (povijest hrvatskog jezika, dijalekti,
znanstvene struje, teorija). Lingvostilistička analiza rezultira sažetom prosudbenom
sintezom. Učenici moraju biti osposobljeni za analizu i sintezu.

20
20. NAČELO ZORNOSTI: Nastava hrvatskoga jezika mora biti zorna. Načelo zornosti obuhvaća
vizualnu i auditivnu stvarnost. Jezik se ostvaruje na dvjema razinama: pisani jezik na
vidljivoj, a govoreni jezik na slušnoj razini. Zreti = vidjeti. Promatranje konkretnih
predmeta, eksperimenata, slika, modela, grafikona (učenje na samim predmetima),
slušanje govorenog jezika ili jezika prenošenog elektronskim, radijskim, televizijskim
putem. Načelo očiglednosti = načelo jezičnog osjećaja (imanentne gramatike).
21. NAČELO ZANIMLJIVOSTI: Za učenje gramatike učenika treba motivirati. Da bi se to
postiglo, gramatičku nastavu treba učiniti zanimljivom. Gramatika je apstraktna i
racionalna. Zanimljivost gramatičke nastave može se postići različitim načinima i
sredstvima: izborom zanimljivog lingvometodičkog predloša (aktualni i učeniku bliski
tekstovi); pronalaženjem aktualnih jezičnih ili jeziku bliskih pitanja zbog motivacije za
obradu određenog gradiva; umješnim kombiniranjem različitih metodičkih postupaka
(metoda, oblika, pristupa, vrsta vježbi..); izbjegavanjem metodičke stereotipije
(metodička šablona); iskorištavanjem likovnog i grafičkog didaktičnog materijala;
upotrebom različitih audiovizualnih sredstava (televizije, radija, magnetofonske ili
gramofonske vrpce…); organizacijom jezičnih natjecanja i igara (zagonetke, gramatički
domino, kviz…). Potreban je osjećaj za mjeru. Nastavnik treba u učeniku probuditi ljubav
za jezik, jezične probleme te probuditi svijest o potrebi jezične kulture.

SUSTAVI I PRISTUPI U NASTAVI HRVATSKOGA JEZIKA

Nastavna, didaktička, obrazovna, odgojno-obrazovna strategija = slijed načina i

organizacijskih oblika kojima se svrha ostvaruje. U didaktici se kao nastavni sustavi navode:
katehetska, majeutička, predavačka, heuristička, programirana, timska, egzemplarna,
problemska nastava. U nastavi hrvatskoga jezika ističu se 2 sustava: gramatičko-književni i
integracijsko-korelacijski. Sustavi nastave hrvatskoga jezika:

1. Gramatičko-književni sustav: jezična se kultura stječe učenjem gramatike i književnosti.

Ako učenik nauči pravila književnoga jezika te ako pročita dovoljno djela dobrih pisaca i
iskoristi sve prilike koje mu nastava gramatike i književnosti pruža za govorenje i pisanje,
osposobit će se za uspješno komuniciranje na hrvatskom književnom jeziku. Prevladao je
u tradicionalnoj srednjoj školi.

21
2. Integracijsko-korelacijski sustav: ideja o sjedinjavanju i povezivanju nastavnih sadržaja.
Jezično-umjetničko područje: hrvatski jezik, likovna i glazbena struktura, strani jezik i
jezik narodnosti. Korelacija = suodnos, uzajamna zavisnost, vremensko i prostorno
povezivanje različitih dijelova. Korelacija je povezivanje po nekoj srodnosti, radi neke
svrhe, pri čemu ne dolazi do bitnih promjena povezanih jedinica. Integracija = obnova,
ponovno udruživanje nekoć netaknutih, a potom razdvojenih cjelina. Integracija je
čitavost, cijelost, jedinstvo. To je proces čvrstog prožimanja različitih dijelova u novu
jedinstvenu cjelinu – sjedinjavanje. Koordinacija = usklađivanje programskih sadržaja.
Integracijsko-korelacijski sustav zasniva s na sjedinjavanju, povezivanju i usklađivanju
programskih sadržaja. Koordinaciju (usklađivanje), korelaciju (povezivanje) i integraciju
(sjedinjavanje) možemo imati na razini predmetnog područja (jezik + književnost,
književnost + film), na razini programskih cjelina (fonetika + morfologija). Uzorci
povezivanja ili sjedinjavanja: jezik kao jezgra, književnost kao jezgra, izražavanje kao
jezgra, film kao jezgra, scenska umjetnost kao jezgra… Primjer srodnih sastavnica: tema,
fabula, osnovni ton, ideja, likovi, vrijeme, mjesto.

3. Dogmatsko-reproduktivni sustav: Nastavnik prosuđuje, ispravlja i klasificira jezičnu

proizvodnju učenika prema formalnim gramatičkim pravilima. Nastavnik postavlja jezične
dogme koje se moraju naučiti i primjenjivati u govorenju i pisanju. Preferira se dedukcija;
zapamćivanje definicija, pravila i paradigma; metode diktiranja, učenja na pamet i
katehetičkog razgovora.

4. Analitičko-eksplikativni sustav: Učenika se potiče da proučavanjem teksta analitički

otkriva gramatičke pojave na razini književne norme. Heuristički razgovor, indukcija,
samostalno izvođenje definicija, pravila i paradigma, tekstovna analiza. Književnojezična
forma, učenikova govorna praksa (žargonska, dijalekatska, književnojezična).

5. Problemsko-stvaralački sustav: temelji se na načelu stvaralaštva. Učenik je u ulozi

istraživača pred kojeg se postavlja određeni jezični problem (dilema, pitanje, poteškoća).

22
Samostalno istraživanje i pronicanje – uspoređivanje činjenica, analiza, ocjena posebnih
obilježja, uopćavanje i sinteza spoznatih istina.
Najčešći oblici gramatičke problemske nastave:
a) Promatranje pojedinih gramatičkih činjenica: učenici se osposobljavaju za
samostalnu analizu jezičnog materijala kako bi mogli zapaziti jednu činjenicu među
drugima, razlikovati je od drugih – nove spoznaje, nove jezične zakonitosti. Npr.
promatrajući tekst, učenik može zapaziti da za izricanje prošlih radnji, uz već poznati
perfekt, postoje i drugi glagolski oblici (aorist).
b) Rješavanje gramatičkih zadaća: razvija se gramatičko mišljenje učenika. Različitim
operacijama učenici otkrivaju pojedina svojstva neke gramatičke činjenice,
razvrstavaju istorodne, srodne i raznorodne pojave, preoblikuju zadane gramatičke
predloške… Npr. u tekstu traže umanjenice, razvrstava ih prema sufiksima te
utvrđuje razliku u značenju tih sufiksa.
c) Ispravljanje jezičnih pogrešaka: osposobljavanje učenika da razlikuju
književnojezične od neknjiževnojezičnih, usustavljene od neusustavljenih gramatičkih
pojava te da mogu identificirati jezičnu koherentnost teksta. Npr. rješavanje jezičnih
nesporazuma; ispravljanje nestandardnih, zavičajnih i dijalektalnih tekstova.
d) Školski jezični pokus: samostalna istraživačka djelatnost; usmjeruje učenika na
jezične probleme te razvija sposobnosti lingvističkog mišljenja i zamišljanja.
Didaktički jezični pokus može obuhvatiti:
 Proširivanje i produbljivanje znanja o nekom gramatičkom pitanju prilikom
ponavljanja u višim razredima.
 Potvrđivanje i provjera pretpostavaka koje se odnose na neka obilježja
izabranih gramatičkih činjenica.
 Eksperimentalno utvrđivanje semantičko-stilističkih funkcija gramatičkih
oblika.
 Otkrivanje funkcioniranja riječi kao sjecišta različitih razina.
 Utvrđivanje odnosa učeničkoga zavičajnoga govora prema književnom jeziku.
 Otkrivanje srodnosti i različitosti prema drugim jezicima (jezici učenikove
okoline, strani jezici…)
 Otkrivanje stilističkih mogućnosti i posebnosti u različitim medijima.
 Povezivanje nastave jezika s nastavom književnosti, izražavanja i stvaranja.

23
 Jezični pokusi – Hans Glinz:
1. Pokusi zvučnosti: ispituje se kako i koliko zvučna komponenta utječe na
sadržaj obavijesti te kako se fonacijsko-auditivni jezik prenosi u grafičko-
vizualni. Slušajući govoreni tekst učenici ustanovljuju završnost silazne i
nezavršenost uzlazne intonacije, funkciju stanke, tempa, naglaska…
2. Pokusi premještanja: ispituje se koliko se poredak pojedinih znakova ili
znakovnih skupova može promijeniti, a da se ne promijeni sadržaj, tj.
koliko utječe na značenje takvo premještanje fonema ili slogova u riječi,
riječi u rečenici, rečeničnih članova u rečenici, zavisnih i nezavisnih
rečenica u složenim i mnogostruko složenim rečenicama, odjeljaka u
tekstovima.
3. Pokusi zamjene: ispituje se da li se može pojedini znak ili znakovni skup
zamijeniti drugim, a da se ne mijenja značenje te koliko se značenje
takvom zamjenom mijenja. Npr. zamjena fonema (med, red, rad, rat).
4. Pokusi preoblike: ispituje se odnos sintaktičkih mogućnosti i sadržaja.
Postoje:
 Pokusi preoblike kojom se ne mijenjaju sintaktički odnosi, nego samo
značenje (preoblike pitanjem, usklikom, nijekanjem i zahtjevom).
 Pokusi preoblike koji u biti ne mijenjaju značenje, ali mijenjaju sintaktičke
odnose (preoblike poimeničenjem, atribucijom, nizanjem, obezličenjem,
infinitizacijom, pasivom, spajanjem, slaganje, uvrštavanjem,
orečeničenjem…)
e) Stvaranje tekstovnih jedinica prema zadanom gramatičkom uzorku: na osnovi
proučene gramatičke građe učenici izravni povezuju svoju jezičnu teoriju i praksu
stavljajući se u položaj pisca ili govornika koji svoje teoretsko gramatičko znanje
iskorištava u jezičnom stvaralaštvu. Prema proučenom uzorku učenici sastavljaju
rečenicu, iskaz ili veću tekstovnu cjelinu. Stvaralačke zadaće koje treba čitati i
analizirati – lingvostilistička analiza. Npr. ispričaj svoj doživljaj izričući prošle radnje
perfektom, prezentom, aoristom, pluskvamperfektom, imperfektom i kondicionalom.

6. Lingvističko-komunikacijski sustav: nastoji uskladiti lingvističku naobrazbu s učeničkim

komunikacijskim potrebama. Učenici se upoznaju s jezičnim znanostima i teorijom

24
 komuniciranja. Osposobljavanje za usmeno i pismeno priopćavanje prema učeničkim
aktualnim i skorašnjim potrebama. Gramatičko, pravopisno, rječničko i stilističko gradivo
povezuje se, isprepliće i prožima s teorijom sastavljanja te praktičnim usmenim i
pismenim vježbama.

PROGRAMSKE VRSTE NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA

1. OBVEZNA NASTAVA: projektira se za obvezne školske stupnjeve i za osnovne programe

različitih srednjih škola. U osnovnoj školi temelj obveznoga programa čine sadržaji koji
osposobljavaju učenika za uspješnu komunikaciju na hrvatskom književnom jeziku u
nastavi i u drugim životnim okolnostima gdje se od učenika zahtijeva uporaba književnog
jezika. Jezikoslovni sadržaji ulaze u obvezni školski program toliko koliko je nužno za
uspješno ovladavanje usmenom i pismenom književnojezičnom komunikacijom, za
osnovno znanje o biti i funkciji jezika na obavijesnoj i umjetničkoj razini. U srednjim
školama svrha nastave je glavni kriterij za izbor temeljnih obvezatnih sadržaja: programi
gimnazija moraju obuhvatiti sadržaje iz jezika i književnosti koji pružaju visok stupanj
jezične kulture na praktičnoj i teoretskoj razini te poznavanje hrvatske jezične baštine u
skladu s potrebama studija; programi strukovnih škola moraju usavršiti jezičnu
naobrazbu stečenu u osnovnoj školi i dopuniti je sadržajima specifičnima za jezičnu
komunikaciju u strukovnim djelatnostima.

2. DOPUNSKA NASTAVA: učenici koji zbog lošijeg predznanja i slabijih psihofizičkih

sposobnosti ne mogu uspješno pratiti nastavu primjerenu prosječnim učenicima.
Program za dopunsku nastavu izgrađuje nastavnik prema potrebama pojedinca. Načelo
individualizacije. Npr. dopunska nastava čitanja, pisanja, govorenja, gramatike.

3. IZBORNA NASTAVA: škola na svakom stupnju može ponuditi više različitih programskih
sadržaja između kojih učenik obvezno bira jedan ili više njih (ovisi kako je program škole
propisao). Kada ga odabere, izborni predmet postaje obvezatan za cijelu školsku godinu.

4. SLOBODNA NASTAVA: Ako škola ima za to uvjete, učenik može birati jedan ili više
predmeta koji nisu propisani školskim programom. Darovitiji i ambiciozniji učenici biraju

25
 predmet prema svojim sklonostima i sposobnostima. Npr. uče se samo žargoni, stilistika,
retorika ili glagoljica. Izborni program može se suziti i na posebne teme, npr. naglasci u
hrvatskom jeziku, glagolski oblici u hrv. jeziku.
Izborna i slobodna nastava mogu se organizirati kao redovita nastava u okviru normalne
školske satnice ili kao tečajna nastava s različitim trajanjem (tjedan, mjesec). Posebna je
vrsta tečajne nastave radionički rad – praktično stvaralaštvo. Jezične sadržaje obuhvaća
književna radionica (kako pisati pjesme, priče, igrokaze), stilistička radionica (kako pisati
funkcionalnim stilovima hrvatskoga jezika), akcentološka radionica (kako slušati, bilježiti i
izgovoriti različite hrvatske naglaske), dijalektološka radionica (kako istraživati određeni
dijalekt), leksikografska radionica (kako prikupljati riječi, kako ih bilježiti, kako sastavljati
rječnike), prevoditeljska radionica (kako prevoditi s hrvatskog na strani jezik i obrnuto),
kazališna radionica (kako glumiti, režirati, postaviti scenografiju), filmska radionica ili
videoradionica (kako snimiti film).

5. UČENIČKE SLOBODNE (IZVANNASTAVNE) AKTIVNOSTI: Učenik slobodno bira aktivnost

kojom će se u školi ili izvan nje baviti. Jezikoslovna ili filološka družina: proučavanje jezika
književnih djela, mjesnog govora, lektoriranje i korigiranje učeničkih školskih listova,
prevođenje, jezične igre… Književna (literarna) družina: proučavanje književnosti, vlastito
književno stvaralaštvo. Novinarska družina: proučavanje jezika i stilu u novinarstvu,
lektura i korektura tekstova koje objavljuju, pisanje o jeziku. Recitatorska i dramska
družina: proučavanje govornih vrednota; npr. artikulacija glasova, akcentuacija,
intonacija. Filmska, televizijska i radio družina: proučavanje riječi.

NASTAVNI OBLICI

Nastavni oblici: frontalni rad, grupni (skupinski) rad, individualni rad.

FRONTALNI RAD: prevladava, ekonomičniji je i jeftiniji. Prednosti:

 Učenici u frontalnoj nastavi nastupaju kao veći kolektiv i stječu prve navike ponašanja
u zajedničkom radu.
 Učenicima je omogućeno da stječu isto znanje, na istoj razini, na iste načine.

26
  Frontalna nastava pruža nastavniku više mogućnosti za izmjenu različitih metodičkih
postupaka. Nastavnikova kreativnost.
 Pojedinci lakše spoznaju svoje domete i sposobnosti kada se mogu usporediti s
drugima.
 Lakše se razvija kolektivni natjecateljski duh.
 Učitelj komunicira s cijelim razredom te tako snažnije djeluje na učenički zajednicu.
 Heuristički razgovor – pojedinac komunicira s velikim brojem različitih sugovornika
(diskusija, polemika), i to preko: dogovora, spora, obrane vlastitoga mišljenja,
modifikacije vlastitih stavova…
 Metoda usmenog izlaganja

GRUPNI (SKUPINSKI) RAD: Dječja sklonost za udruživanjem (kulminacija: 11. i 12. godina).
Nedostatak: sporost rada pojedinih skupina, opasnost da se izvještaji voditelja skupine,
rasprava o njima i zaključci ne stignu obraditi. Zato je skupinski rad prikladan za rješavanje
jednostavnijih zadaća. Tandemski oblik rada = rad u parovima. Npr. jedna skupina parova
rješava zadaću metodom podcrtavanja, druga metodom zamjene, treća metodom
ispisivanja, četvrta metodom upisivanja (dopuni), peta metodom preoblike…

INDIVIDUALNI RAD: uklanja učenički pasivizam, pomaže da se mladi razvijaju kao stvaralačke
ličnosti. Treba motivirati i osposobiti učenika za aktivnost. Više nastavnikova rada,
suvremeno opremljenog prostora, nastavnih sredstava i didaktičkih materijala. Problemsko-
stvaralačka nastava. Treba procijeniti primjerenost samostalnog rada, motivirati učenike i
dobro ih uputiti na rad, dozirati gradivo za svakog pojedinca prema njegovim mogućnostima.
Različiti tipovi individualnog rada: rad s udžbenikom, rad s nastavnim listićima, ispunjavanje
anketnih upitnika, rješavanje zadataka objektivnog tipa responderom i bez njega, rješavanje
tkestva, algoritmizacija, programirana nastava… Različiti tipovi individualnog rada:
 SAMOSTALNI RAD S UDŽBENIKOM:
a) Djelomično: Učenik se služi samo polaznim tekstom i metodičkim postupkom
promatranja jezične pojave, otkrivanja njezina obilježja i uopćavanja. Učenik
iskorištava iz udžbenika samo zadatke i vježbe.
b) Potpuno: Na nastavnom satu – učenik cijelu udžbeničku jedinicu samostalno
obrađuje, a nastavnik na kraju u frontalnom (razgovor, usmeno ispitivanje) ili

27
 individualnom radu (nastavni listić, niz zadataka objektivnog tipa) provjerava
koliko je gradivo usvojeno. Izvan nastavnog sata – kod kuće ili u školi učenik
samostalno proučava udžbeničku jedinicu i rješava zadatke, a na nastavnom satu
zajednički provjeravaju i utvrđuju znanje čitajući i analizirajući svoje rezultate,
vježbajući na novim primjerima…
 NASTAVNI LISTIĆI: metodički element iskoristiv u pojedinim odsječcima nastavnog
procesa. Npr. pri učenju prijedloga, nakon uvodnog razgovora o pticama, nastavnik će
podijeliti listiće s crtežima ptice i krletke (u krletki, na krletki, nad krletkom).
 ALGORITAM = skup gramatičkih simbola i postupaka potrebnih za rješavanje bilo kojeg
gramatičkog zadatka ili problema pomoću određenih gramatičkih operacija točno
utvrđenim redom. Misaone operacije: analiza, argumentacija, dedukcija, eliminacija,
generalizacija, indukcija, komparacija, kontrastiranje, sinteza, supstitucija,
transformacija. Razvijanje mišljenja. Npr. pitanja da-ne.
 PROGRAMIRANA NASTAVA: Da bi koristila učenika, on mora imati razvijene navike
intelektualnog rada, mora biti motiviran za rad i upućen u tehniku rada s programiranim
sekvencijama. Prednost ima dedukcija. Brojna nastavna sredstva, npr. magnetofonske
vrpce, dijapozitivi, prozirnice, gramofonske ploče). Elektronska učionica.
IZVORI NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA

Bitni je izvor nastave hrvatskoga jezika sam hrvatski jezik u svim svojim pojavnostima i
funkcijama. Jedini izvori nastave bilo kojeg jezika su tekstovi stvoreni na tom jeziku.

Izvori prema tekstovnim nositeljima:

1. živa riječ učitelja, učenika i svih neposrednih činitelja u nastavi
2. usmena riječ prenesena bilo kojim sredstvom (zvučnikom, telefonom, gramofonom,
magnetofonom, kazetofonom, radijem, televizijom, filmom…)
3. pisana riječ predstavljena različitim načinima (knjigom, novinama, nastavnim listom,
plakatom, ekranom…)

 Nastavni izvor = svaki ostvaraj hrvatskog jezika u svim njegovim usmenim i pismenim
pojavnostima – tekst u najširem lingvističkom značenju te riječi. Npr. Bašćanska ploča.

28
 Nastavno sredstvo = prijenosnik teksta, sredstvo kojim se tekst učeniku predstavlja,
predočuje. Npr. fotografija, zvučni film.
 Nastavno pomagalo = naprava, aparat ili stroj potreban za pokazivanje tekstova
naročitim tehnikama, najčešće različitim projekcijama. Npr. grafoskop, televizor.

Tri vrste tekstova u službi nastavnog izvora:

1. tekstovi dani neposrednom živom riječju
2. tekstovi dani prijenosom žive riječi
3. tekstovi dani pismom

1. TEKSTOVI DANI NEPOSREDNOM ŽIVOM RIJEČJU: Učitelj je prvi izvor u nastavi

hrvatskoga jezika. On mora pružiti primjer te biti najpozvaniji i najpouzdaniji nositelj i
tumač hrvatskih tekstova. učenik, aktivno sudjelujući u nastavi, postaje nositelj
hrvatskoga teksta, npr. kao uzor dobra izgovora naglasaka, pravilne uporabe padeža…
Suradnici nastavnika, gosti: glumci, recitatori, vrsni čitači, književnici, novinari,
znanstvenici… Obitelj može biti koristan pomagač u nastavi hrvatskoga jezika (npr. slušati
izgovor č i ć).

2. TEKSTOVI DANI PRIJENOSOM ŽIVE RIJEČI: Razlikujemo: prijenos zvučnikom,

radioprijenos, audiosnimku, zvučni film, televizijski prijenos, videosnimku, zvučnu
računalnu disketu.

3. TEKSTOVI DANI PISMOM: Pisana riječ u nastavi može biti: rukopisna (učiteljevo i
učeničko pisanje, rukopisne isprave, pisma), strojopisna (nastavni listiću, službeni dopisi),
tiskana (letak, plakat, novine, časopis, knjiga), elektronska (na videu, filmu, računalu).

IZVORI: auditivni (čujni) izvori, vizualni (vidni) izvori, audiovizualni izvori.

AUDITIVNI (čujni) IZVORI:

a) Živa riječ nastavnika, učenika i drugih sudionika u nastavi: Učiteljeva živa riječ kao
najvažniji izvor novih spoznaja. Učitelj mora izgraditi vlastitu govornu i razgovornu

29
 stilistiku, nastavnu retoriku koja će biti sugestivna, privlačna, uvjerljiva. Osnovni zahtjevi
za učitelja: ovladanost književnim jezikom (a i glavnim narječjima), sposobnost
sintaktičko-rječničke prilagodbe učeničkom auditoriju, dikcijsko umijeće (ugodna boja
glasa). Učenici mogu izgovarati dijalektne, žargonske ili književnojezične tekstove;
iznositi, tumačiti, objašnjavati i obrazlagati svoje spoznaje o jeziku i sadržajima vezanima
za nastavu jezika; pripovijedati, opisivati, razlagati, raspravljati, upućivati usmeno izlažući
svoja stvaralačka jezična postignuća; izvoditi dio nastavnog procesa kao predavači ili
voditelji rasprave o kojem jezičnom problemu. Npr. učeći o dativu i lokativu učenici
zamjenjuju književnojezične rečenice svojim zavičajnima te utvrđuju razlike u
nastavcima.

b) Radioprijenos, radiosnimke i druge audiosnimke: radioemisije. Sastavljanje jezičnog

dijela programa za školsku ili mjesnu radiopostaju, suradnja u jezičnim emisijama
radiopostaja na širem području. Suvremeni je radioaparat iskoristiv gotovo u svakom
mjestu i vremenu, u najrazličitijim životnim okolnostima. Kao izvor znanja, radio se
pojavljuje u tri vida:
 Kao obrazovni program, manje ili više prilagođen konkretnim nastavnim
planovima i programima (npr. radio u školi).
 Kao obrazovni program namijenjen neškolskom općinstvu (npr. prosvjetni i
kulturni programi).
 Kao opći program, usmjeren prema različitim temama, namjenama i
slušateljima (npr. popularnoznanstvene, političke, zabavne emisije).
Npr. učenici mogu slušati emisiju na radiju te zabilježiti riječi koje ne razumiju ili mogu
slušati kako izvođači naglašavaju pojedine riječi…
Neke od emisija u 60. i 70.godinama: „Jezični savjetnik“, „Jezik i stil“, „Kako govorimo“,
„Naš jezik“, „Razgovor o našem jeziku“…
Danas: „Govorimo hrvatski“, „Hrvatski naš svagdašnji“, „Riječi, riječi, riječi“.
Treba izbjegavati: pretrpanost činjenicama, podacima, pojmovima i brojkama; prebrzo
govorenje; nepotrebno ili pak nedovoljno obraćanje slušateljima; preduge, višestruko
složene rečenice; neumjerena i neprimjerena uporaba zamjenica; pretjerana uporaba
tuđica i nepotrebnog međunarodnog nazivlja; intelektualistički stil opterećen

30
 apstrakcijama i spekulacijama teško dostupnima učenicima; unošenje i objašnjavanje
pojmova koji se riječima teško mogu predstaviti bez slike ili gestikulacije i mimike.
Audiosnimke: snimke govornih tekstova kao lingvodidaktički predlošci; govorne i
glazbene snimke kao poticajno sredstvo ili rekreativni radni predah (npr. kajkavska
popijevka kada se obrađuje kajkavsko narječje); radionastavna jedinica didaktički
oblikovana za izravnu vezu s učenicima: motivacija, upute za rad, metodičko izlaganje
gradiva, vježbe i zadaće.
Radiovijest kao slobodni diktat u nastavi izražavanja: učenici slušaju radio te zapisuju ono
što smatraju bitnim. Npr. bilježenje radioemisije – najvažnije vijesti pišu hvatajući bitne
činjenice, a ne najsitnije pojedinosti.

VIZUALNI (vidni) IZVORI

Tri osnovne skupine:
 pisani tekstovi (tekstovi predstavljeni različitim grafičkim načinima)
 tekstovi prikazani ekranom
 crteži, slike, fotografija, skulpture, modeli, (ne)živa priroda.

1. PISANI TEKSTOVI (tekstovi predstavljeni različitim grafičkim načinima): Pisana je riječ

pogodna za promatranje, raščlanjivanje, prosuđivanje.
Tri glavne skupine:

a) RUKOPISNI TEKSTOVI mogu biti različita podrijetla: nastavnički, učenički, izvanškolski

(pisma, dopisi, spisi), arhivski (rukopisi starih pisaca, pretisci ili izvornici starih spisa i
knjiga). Mogu biti predstavljeni kao: izvornici (pisma, dopisi), zapisi na školskoj ploči,
zapisi u učeničkim bilježnicama, različite kopije (fotokopije, grafofolije).
 Tekstovi na školskoj ploči: prednosti – brzo brisanje pogrešnog ili nepotrebnog
teksta, dobar pregled cjeline za cijeli razred, mogućnost kombiniranja s drugim
sredstvima i pomagalima.
 Učeničke bilježnice: Uobičajene su bilježnice koje učenicima služe za školski rad
(bilješke prema nastavnikovu tumačenju, vježbe, rješavanje različitih zadataka),
domaći rad (domaće zadaće), obvezatne školske zadaće (kojima se povremeno
provjerava dosegnuti stupanj pismenosti), školsku lektiru (dnevnik čitanja).

31
 Nedostaci: učenici mnogo pišu, a nastavnik to rijetko pregledava i popravlja;
školska bilježnica služi kao podsjetnik i vježbenica, a ne kao stvaranje drugog
udžbenika! Učenik u svoju školsku bilježnicu zapisuje: nadnevak i naslov školskog
rada; sažetke nastavnikova izlaganja ili učeničkih zaključaka kojih nema u
udžbeniku; grafičke prikaze i crteže kojih nema u udžbeniku; vježbe koje učitelj
zadaje; zadatke za domaću zadaću, upute.

b) STROJOPISNI TEKSTOVI: umnoženi, fotokopirani ili prvi primjerci. Mogu biti učenički,
nastavnički, izvanškolski i arhivski ako su namijenjeni stjecanju znanja o hrvatskom
jeziku ili utvrđivanju i provjeri toga znanja.
c) TISKANI TEKSTOVI: najčešći. To su:

 UDŽBENIČKA LITERATURA: obuhvaća lingvističke tekstove didaktički usmjerene

na učenje izabranih jezičnih sadržaja na određenom naobrazbenom stupnju. U
nastavi hrvatskoga jezika to su:
 Temeljni udžbenik: sadrži osnovno gradivo propisano nastavnim programom
za određeni razred, a katkad i za više razreda ili za kraće razdoblje (npr. jedno
tromjesečje, jedno polugodište).
 Jezična vježbenica ili radna bilježnica: sadrži različite zadatke za vježbanje i
provjeravanje znanja izloženoga u temeljnom udžbeniku.
 Hrestomatija ili zbirka tekstova za nastavne svrhe = čitanka: namijenjena je u
prvom redu nastavi književnosti, ali je treba iskorištavati i u nastavi gramatike,
pravopisa i ostalih jezičnih sadržaja te u nastavi usmenog i pismenog
izražavanja.

UDŽBENIK hrvatskoga jezika: uz učitelja, najdostupniji i najcrpljeniji izvor znanja.

Udžbenik je knjiga za učenika. Postoji nekoliko podjela udžbenika:
 S obzirom na sadržaj: udžbenik samo s jezičnim gradivom; udžbenik s
gradivom za nastavu jezika te usmenog i pismenog izražavanja; udžbenik s
gradivom iz svih područja nastave hrvatskoga jezika (književnost, gramatika,
pravopis, usmeni i pismeno izražavanje, scenska i filmska kulutra).

32
 S obzirom na cilju usmjerenost i tehničku oblikovanost : knjiga namijenjena
samo učeniku; namijenjena učeniku i učitelju; razgranati udžbenik (udžbenik
namijenjen učeniku; vježbenica ili radna bilježnica namijenjena učeniku;
priručnik koji dosljedno prati svaku udžbeničku jedinicu namijenjen
nastavniku).
 Po načinu uporabe, udžbenik može biti namijenjen: samostalnom učenju
(udžbenik za samouke); za učenje s nastavnikom u razredu; za učenje kod
kuće nakon nastavnikove obrade u školi; za učenje s nastavnikom i
samostalno utvrđivanje kod kuće.
 Po didaktičkoj koncepciji, udžbenik može biti zasnovan: na induktivnoj
metodi (na osnovi teksta i zapaženih jezičnih činjenica u njemu, iznose se
definicije, paradigme i pravila), na deduktivnoj metodi (izlažu se definicije,
pravila i paradigme što se potom oprimjeruje odgovarajućim potvrdama), na
induktivno-deduktivnoj metodi (iz polaznog se teksta izdvajaju primjeri na
kojima se tumače jezične zakonitosti, a te se nove spoznaje iskorištavaju za
pronalažanje i stvaranje novih primjera), na dijaloškoj metodi (s induktivnom,
deduktivnom ili induktivno-deduktivnom usmjerenošću); na popularno
znanstvenom ili esejističkom monološkom diskursu; na načelima
programirane nastave; na načelima izvornosti; na isključivo verbalnom
tumačenju; na verbalnom tumačenju više ili manje potpomognutom grafičkim
prikazima, crtežima, fotografijama, slikama.
 Udžbenik služi i nastavniku da bi učenika naučio učiti, da ga iskoristi u
nastavnom procesu kao izvor znanja, da bi učeniku mogao dati zadaću za
samostalan rad kod kuće.
 Jezični se udžbenik u samoj nastavi može iskoristiti u cjelini (na nastavnom se
satu iskoristi i udžbenički tekst i metodički pristup kako ga je autor ponudio),
djelomice (samo po koji dio udžbeničke jedinice, npr. samo polazni tekst ili
samo definicije i pravila), samo zadaci koje će učenici riješiti kod kuće
(nastavnik na satu daje samo kratke upute).
 Ako učenici imaju udžbenik, nastavnik im mora omogućiti da ga korisno na
satu i upotrijebe.

33
  Samostalna uporaba udžbenika: rješavanje problema; zadaci za različite
preoblike udžbeničkog teksta ili dijela toga teksta; izrada shematskih prikaza;
izrada tabličnih pregleda; postavljanje novih pitanja i problema koje učeniku
nameće udžbenička jedinica, a u udžbeniku nema odgovora za takva pitanja.
Npr. učenici čitaju udžbeničku jedinicu te sami formuliraju pitanja na koja
odgovaraju pojedini dijelovi u tekstu.
 Slobodni diktati: učenik ne piše sve što mu nastavnik diktira, nego samo ono
bitno. Zadaće s nastavnim listićima s tekstom u kojem učenici podcrtavaju
bitno ili ispisuju dijelove teksta prema zadanom kriteriju (bitno, značajno,
poetično, humoristično).
 PRIRUČNIČKA LITERATURA: različiti priručnici namijenjeni učenicima ili učiteljima.
Razvrstava se:
 Priručnici čvrsto vezani za određeni udžbenik
 Priručnici s metodičkim i lingvističkim temama prema nastavnom programu
pojedinih školskih stupnjeva:
a) za učenike
b) za nastavnike
c) rječnici, gramatike, pravopisi, pravogovorni i stilistički priručnici, jezične
rasprave i studije s temama i problemima koji se dodiruju i u nastavnim
osnovama.
Učenicima su korisni priručnici sa zanimljivo obrađenim dijelovima gradiva, npr.
č-ć-dž-đ ; ije/je/e/i ; naglasci …
Tri najvažnija jezična priručnika: rječnik, gramatika, pravopis.

 POMOĆNA DIDAKTIČKA LITERATURA

 ZNANSTVENA, POPULARNOZNANSTVENA, STRUČNA LITERATURA O JEZIKU

NAMIJENJENA U DRUGE SVRHE, ALI ISKORISTIVA

2. TEKSTOVI PRIKAZANI EKRANOM (dijapozitivi, dijafilmovi, nijemi filmovi, teletekstovi,

videotekstovi, računalni tekstovi): tekstovi na grafoprozirnicama –grafoskop; tekstovi iz

34
tiskovina (letaka, plakata, novina, časopisa, knjiga) – episkop, projektor; tekstovi
snimljeni na dijapozitive – dijaprojektor; tekstovi s disketa – računalni ekrani.

 Pomoću grafoskopa, nastavnik svoje poučavanje aktualizira, prilagođuje danoj

situaciji i trenutku, dopunjava udžbenik, primjenjuje nove didaktičke i jezikoslovne
spoznaje. Grafoprozirnica može sadržavati: lingvodidaktički predložak; grafički prikaz
kojim se pravilo, definicija ili jezični opis svodi na lako zapamtljive bitne sastavnice;
crtež kojim se metodički uspješnije objašnjava jezični pojam; pravilo, definicija, opis,
paradigma; zadatak…

 Računalni ekran, računalo može vizualnoj, grafičkoj poruci pridružiti i auditivnu

obavijest. Mogućnosti: učenje pomoću različitih didaktički igara; učenje dijelova
nastavne jedinice po načelu programirane nastave; računalni udžbenik (računalni
program koji obuhvaća sve jezično gradivo propisano za određeni razred); računalni
školski priručnici enciklopedijskoga, leksikonskoga ili drugačijega tipa… Vrijednosti
kompjutorske nastave: visoka razina metodičnosti (sadržaji prilagođeni suvremenoj
tehnologiji, pomno odabrani, sustavno sređeni i zorno prikazani); uspješnije usvajanje
nastavnih sadržaja (posebne metode i oblici rada – veća usredotočenost i intenzivnija
djelatnost); mogućnost dvosmjerne komunikacije s učenikom ili nastavnikom
(povratna obavijest); specifična radna atmosfera (snažna angažiranost učenika,
smanjena selektivnost pozornosti); visok stupanj zanimljivosti nastave; pojačana
motivacija učenika. Načelo individualizacije. Načela za izradu programa: odabir onih
sadržaja koji bi se na drugi način teško obradili ili se uz pomoć računala mogu obraditi
uspješnije; jasno određenje odgojno-obrazovnih ciljeva i zadataka; odabir ključnih
tema iz nastavnog područja; dobro poznavanje učenika, njihovih sposobnosti ili
interesa za gradivo koje im se namjenjuje; izbjegavanje prečeste uporabe računala;
poznavanje funkcionalnih mogućnosti računala; izbor adekvatnog modela interakcije
unutar programa (nastavna strategija).
 Dijafilmovi: stripovana priča (projicirajući sličicu po sličicu nastavnik dopunjava
verbalni dio), izdvojeni crteži (na kojima se zapaža njihova uloga u priči i riječ kojom
se označava predmet ili biće prikazano crtežom), grafički prikazi i sheme (na kojima se
uopćavaju gramatičke spoznaje)

35
  Element-film: pratio je didaktički letak s podacima o autoru, uredništvu i proizvodnji
te s metodičkim uputama prema shemi vidljivoj u tekstu. Cilj, tema, metodičke upute
(uvod, prikazivanje element-filma, provjera razumijevanja sadržaja, utvrđivanje
znanja, proširivanje znanja). Primjeri element-filma: S.Težak: „Slog“ i „Riječ“; R.
Ivančević: „Početak i kraj rečenice“ te „Jednina i množina“.

3. CRTEŽI, SLIKE, FOTOGRAFIJE, SKULPTURE, MODELI, ŽIVA I NEŽIVA PRIRODA (s tekstom

ili bez teksta): crteži i slike u udžbenicima, vježbenicama, priručnicima i različitim
didaktičkim pomoćnim tekstovima. Crtež ili slika može se iskoristiti i samostalno, bez
teksta, kao ishodište za stvaranje riječi, rečenice, opisa, priče… No, češće se pojavljuje
udružen s tekstom, pitanjem potpisom, bilo kakvom dopunom…
U nastavi jezika crtež može biti:
a) Predstavljanje pravila personificiranom riječju. Npr. slika na kojoj se nominativ i
akuzativ drže za ruke te govore da su jednaki samo kad akuzativ znači stvar, biljku ili
pojavu.
b) Grafički prikaz proučavanih jezičnih činjenica. Npr. crtež knjige – na jednoj strani su
prijedlozi koji idu uz dativ, a na drugoj oni koji idu uz lokativ.
c) Grafički prikaz značenjskih i drugih jezičnih osobina. Npr. gdje, kuda, kamo (tramvaj).
d) Crtež uključen u lingvodidaktički predložak. Npr. imamo rečenicu i crtež koji
zamjenjuje određenu riječ u toj rečenici, pa to treba nadopuniti.
e) Crtež kao stripovni lingvodidaktički predložak. Npr. strip.
f) Crtež: presjek govornih organa i njihovih dijelova.
g) Crtane zagonetke: rebusi, križaljke, dopunjaljke, ispunjaljke.

AUDIOVIZUALNI (čujno-vidni) IZVORI

Svi auditivni izvori kojima je vidljivi okoliš važan čimbenik u pošiljanju i primanju jezične
poruke.

ČUJNA RIJEČ U VIDLJIVU OKRUŽJU: povezivanje izgovorene riječi s nejezičnim elementima

stvarnosti (s kretnjom, mimikom, događajem, vidljivim i čujnim sastavnicama prostora u

36
kojem se nalaze sudionici jezičnog priopćavanja). Za nastavne jedinice treba iskoristiti
spontane ili isprovocirane govorne situacije, razgovorne ulomke, riječi koje u danoj situaciji
nose potpunu obavijest. Npr. Naprijed! (nakon kucanja). Govorne situacije pogodne za
obradu pojmova: govorna situacija, smetnje u kanalu, zalihost (redundancija), članovi
rečeničnog ustrojstva neoglagoljena rečenica. Ovakvi se izvori češće upotrebljavaju u
izbornoj nastavi. Npr. učenici odu na dječje igralište, promatraju djecu i slušaju kako ona
govore. Učenici mogu proučavati riječ u govornoj situaciji: na tržnici, utakmicama, radnim
akcijama, javim priredbama, poljodjelskim poslovima, izletima i putovanjima …

ZVUČNI FILM: Može se pojaviti i bez riječi – tada se može iskoristiti kao lingvodidaktički
predložak za usmenu ili pismenu vježbu (npr.pripovijedanje, opisivanje, tumačenje). Ako u
njemu ima pisanog teksta, može se proučavati pisana riječ. Izvori: domaći filmovi. Zvučni se
film prema nastavnoj svrsi upotrebljava:
1. kao lingvodidaktički predložak u nastavi jezika:
a) u nastavi usmenog i pismenog izražavanja
b) u nastavi gramatike, pravopisa, pravogovora, stilistike i rječotvorja.
Po didaktičkoj usmjerenosti, takav predložak može poslužiti za jezično stvaralaštvo
(opisivanje, prepričavanje, mijenjanje fabule); za oponašanje pravilnoga izgovora
(naglasak, intonacija); za otkrivanje pravogovornih pogrešaka u izgovoru (gramatičkih,
rječničkih); za otkrivanje stilske vrijednosti riječi u filmskom dijalogu…
2. kao filmodidaktički predložak u nastavi filma: interpretacija filma; prosudba funkcije
riječi u konkretnom filmskom djelu.
Filmovi: Tko pjeva zlo ne misli; Vlakom prema jugu
3. kao nastavni film: npr. Abecedna zavjera (Disney).
TELEVIZIJA: kao nastavna televizijska emisija, kao lingvodidaktički predložak, kao predložak
za proučavanje jezika kao jednog od televizijskih izražajnih sredstava. Jezične televizijske
emisije: Mala gramatika, Jezični savjetnik, Jezik i stil, Povijest hrvatskoga jezika, Jezik i
književno djelo.
Učenici pogledaju emisiju, a zatim nastavnik s njima raspravlja o svemu što su naučili.

VIDEO: Npr. nastavnik i učenici sami izrade scenarij za nastavni sat obrade jezičnoga gradiva
– videokamera. Učenici mogu snimiti razgovore sa sumještanima, kulturne priredbe i slično.

37
Snimanja su korisna u nastavi o dijalektu i žargonu; u nastavi stilistike i leksikologije; u
nastavi pravopisa i pravogovora.

RAČUNALO SA ZVUČNIM PROGRAMOM: Kombinacija govornih riječi, pisane, animirane

riječi, riječi s filmom (dokumentarnim, igranim, crtanim, lutkarskim)…

NASTAVNE METODE

 Prema stupnju sudjelovanja ljudskih osjetila u percipiranju : vizualne, auditivne, manualne

i intelektualne metode.

 Prema misaonim djelatnostima: metode analize, sinteze, indukcije, dedukcije,

uspoređivanja, poistovjećivanja, razlikovanja, suprotstavljanja…

 Prema odnosu među učenikovim i nastavnim djelatnostima : nastavnikovo izlaganje,

razgovor nastavnika i učenika, samostalan učenički rad.

 Operacionalne lingvističke metode: zvučni pokusi, pokusi premještanja, pokusi zamjene i

pokusi preoblike.

 Prema komunikaciji: verbalne, vizualne i prakseološke metode.

 Rosandić: metode asociranja, diferenciranja, razgovora, pokazivanja, dopunjavanja,

ispisivanja, prestilizacije, višestrukog izbora, izgovora, izostavljanja, navođenja,
objašnjavanja, podcrtavanja, rada s tekstom, rada s tablicama, rada s udžbenikom,
samostalnog pismenog rada, supstitucije…

 Nastavne metode = svrsishodni načini zajedničkog rada nastavnika i učenika u toku

nastavnog procesa. Pomoću njih učenici stječu znanja, vještine i navike te razvijaju
sposobnosti. Zajedništvo nastavnika i učenika; osobitosti znanja, vještina i navika; svrhu,

38
izvore i okolnosti nastavne djelatnosti. U određivanju i razvrstavanju nastavnih metoda treba
izbjeći: preklapanje kriterija, kombinaciju mnoštva kriterija u određivanju jedne metode,
zanemarivanje naravi nastavnog predmeta.
Postoje:
1. osnovne vrste metoda
2. podvrste osnovnih metoda

OSNOVNE VRSTE METODA:

1. metode usmenog izlaganja (monološke metode)
2. metode razgovora (dijaloške metode)
3. metode čitanja (tekstovne metode)
4. metode pisanja (grafijske metode)
5. metode crtanja (likovne metode)
6. metode pokazivanja (demonstracijske metode)
7. metode fizičkog rada (prakseološke metode)

Ovdje se još mogu dodati i metode promatranja, slušanja, razmišljanja i maštanja. Metoda
usmenog izlaganja i razgovora nije moguća bez slušanja; metode čitanja, pisanja, crtanja i
pokazivanja ne mogu se odvajati od promatranja.
SLUŠANJE: npr. slušati kasetofonsku snimku dijalektalnoga teksta da biste utvrdili
umjetničku vrijednost teksta, njegovu dijalektalnu pripadnost i osnovne jezične, posebice
fonološke osobine.
PROMATRANJE: npr. promatrajte sliku (predmet, krajolik) da biste zapazili karakteristične
pojedinosti i pronašli najtočnije riječi kojima ćete ih imenovati.
MAŠTANJE: npr. sjetite se kojeg svog doživljaj u prošlosti koji nam nije bio ugodan, zamislite
mu ugodniji tijek i ljepši završetak.
RAZMIŠLJANJE: npr. razmislite o poteškoćama koje pred vas stavlja nastava hrvatskoga
jezika, pokušajte naći rješenja da se poteškoće izbjegnu ili bar umanje.

NASTAVNI / METODIČKI POSTUPAK = kombinacija više osnovnih metoda ili njihovih

podvrsta. Npr. razgovor a zapisivanjem, razgovor s čitanjem, čitanje s podcrtavanjem,
slušanje s pisanjem, promatranje s usmenim izlaganjem…

39
Kriteriji za razdiobu osnovnih metodskih vrsta na metodičke podvrste: način, tehnika, oblik
izvođenja i vrsta učinka, upotreba izvor i pomagala.
Zajedništvo nastavnika i učenika: npr. metode usmenog izlaganja (učenik izlaže – nastavnik
sluša; učenik sluša – nastavnik izlaže), metode razgovora (učenik pita – nastavnik odgovara,
obrnuto), metode čitanja (učenik čita – nastavnik sluša, upućuje, pita, obrnuto), metode
pisanja (učenik piše – nastavnik čita, upućuje, pita; obrnuto), metode crtanja (učenik crta,
slika – nastavnik promatra, upućuje, pita; obrnuto), metode pokazivanja (učenik pokazuje –
nastavnik promatra, pita; obrnuto); metode fizičkog rada (učenik izvodi – nastavnik
promatra, upućuje, piše; obrnuto).

METODE USMENOG IZLAGANJA (monološke metode)

Učenik / nastavnik u svakom svom izlaganju ili opisuje, ili pripovijeda, ili tumači – stvara
usmeni (govoreni) tekst. To su monološke metode koje omogućuju različite kombinacije
unutar vlastitog tipa i s drugim tipovima (npr. izlaganje i pokazivanje, izlaganje i zapisivanje,
izlaganje i crtanje). Vrste metoda usmenog izlaganja:

1. METODA OPISIVANJA (DESKRIPCIJE): zapažanje pojava i promjena u prostoru. Podvrste:

opisivanje po promatranju, po sjećanju i po mašti; objektivno i subjektivno;
reproduktivno i produktivno…

2. METODA PRIPOVIJEDANJA (NARACIJE): zapažanje pojava i promjena u vremenu.

Podvrste: pričanje, prepričavanje, izvještavanje.

3. METODA ANALITIČKOG / SINTEKTIČKOG TUMAČENJA (IZLAGANJA, EKSPOZICIJE):

razumijevanje pojava glede njihove složenosti ili razloženosti. Podvrste: objašnjavanje,
definiranje, sažimanje, rašlanjivanje…

4. METODA DOKAZIVANJA (ARGUMENTACIJE, RASPRAVLJANJA): prosuđivanje pojava i

odnosa među njima. Podvrste: obrazlaganje, raspravljanje, polemiziranje, ocjenjivanje…

40
5. METODA UPUĆIVANJA (INSTRUKCIJE, ZAHTIJEVANJA): planiranje budućeg vlastitog ili
tuđeg ponašanja. Podvrste: upozorenje, naređivanje, odlučivanje, davanje stručnih
upita…

+ Glinzov zvučni pokus: jedan informant govori tekst, a učenici ustanovljuju gdje može biti
stanka ili intonacijski svršetak, a da se ne promijeni smisao.

METODE RAZGOVORA (dijaloške metode)

Prema stupnju učeničke samostalnosti u razgovoru:

1. vezani razgovor: katehetički, reproduktivni
2. usmjereni razgovor: heuristički, poslovni, debatni, intervju…
3. slobodni razgovor: učenici slobodno razgovaraju, bez nametanja teme i smjera.
Prema metodičkoj namjeni:
1. motivacijski razgovor: nastavnik pokreće pitanja kojima postupno učenike motivira za
rad, za temu, za nastavne oblike i metode.
2. heuristički razgovor: nastavnik postavlja pitanja kojima učenika postupno, korak po
korak, vodi do nove spoznaje, i to tako da učenik prateći njegova pitanja sam zaključuje
te novu spoznaju prima kao svoju vlastitu.
3. raspravljački ili akademski razgovor: nastavnik, ali i učenik, daje poticaj za razgovor koji
se vodi ravnopravno, provodna nit ne mora biti u rukama nastavnika.
4. reproduktivni razgovor: na postavljeno pitanje očekuje se unaprijed određeni odgovor,
pri čemu učenik ima ograničenu slobodu samo u stilizaciji svog odgovora. Varijanta
reproduktivnog razgovora je katehetički razgovor: ne dopušta se niti najmanja, pa ni
stilska izmjena!
Prema praktičnoj usmjerenosti:
1. razgovorne igre: korisne su u predškolsko i rano osnovnoškolsko doba radi bogaćenja
rječnika, razvijanja komunikacijskih sposobnosti,
2. telefonski razgovor: svojevrsna razgovorna igra, učenici vode fingirane telefonske
razgovore u svojoj učionici.
3. poslovni ili službeni razgovor: npr. ugovaranje sportskih natjecanja, dogovaranje
zajedničkih izleta, posjeta drugim školama…

41
4. rekreativni razgovor: učenici razgovaraju o zanimljivim, aktualnim temama radi
osposobljavanja za društvenu konverzaciju.
5. usmena dramatizacija: učenici pretaču nedijaloške odsječke književnog djela u dijaloške
radi usavršavanja usmenog ili pismenog razgovornog izraza.
6. intervju: stvarni ili zamišljeni, kao osobita govorna ili pismena vježba.

METODE ČITANJA (TEKSTOVNE METODE)

Metoda rada na tekstu ili s tekstom = kombinacija čitanja s drugim metodama, nastavni
postupak, npr. čitanje s podcrtavanjem, čitanje s pribilješkama, čitanje s promatranjem,
čitanje s usmenim izlaganjem…

Po kriteriju glasnosti:
1. čitanje na glas – može biti:
a) pojedinačno (učenik ili nastavnik čita pred svima),
b) naizmjenično (čitanje po ulogama) i
c) zborno (zajedničko izgovaranje pojedinih glasova, riječi, rečenica, zborno
recitiranje).
2. čitanje u sebi.
Prema doživljajno-spoznajnim zadacima:
1. metoda logičkog čitanja
2. metoda usmjerenog čitanja:
a) analitičko čitanje (svrha: raščlanjivanje struktura)
b) kritičko čitanje (svrha: procjenjivanje i zauzimanje stava)
3. metoda interpretativnog čitanja
4. metoda stvaralačkog čitanja

U svim navedenim metodama može se varirati čitanje u sebi, čitanje na glas, pojedinačno i
zborno čitanje te čitanje po ulogama.

METODE PISANJA

42
Prema stupnju izvornosti učeničke pismene djelatnosti:

1. METODA ODGOVORA NA PITANJA: zadaci objektivnog tipa, ankete, upitnici… Metoda

anketiranja osobito je korisna za postavljanje problema čije rješenje zahtijeva
proučavanje određene gramatičke činjenice. Npr. učenik dobije nekoliko varijanta iste
rečenice te mora izabrati koja je njemu najbliža, zašto …
2. METODA DIKTIRANJA: udžbeni, vježbeni i provjerbeni diktati.
a) Udžbeni diktat: zamjenjuje udžbenik. Nastavnici diktiraju gradivo, učenici zapisuju i
moraju to naučiti. Ratno vrijeme. Danas je to diktat iz nužde. Učenicima treba
diktirati:
 Vlastiti lingvodidaktički predložak
 Formulaciju definicije koja je točna kao i ona u udžbeniku, ali stilski bliža
učeniku.
 Jezičnu pouku potrebnu zbog govornih navika učenika.
 Zanimljiv i koristan jezični podatak.
b) Istraživački (sondažni) diktat: istraživanje razine pravopisne pismenosti učenika.
Istražit će odnos svakog pojedinog učenika prema najčešćim pravopisnim
poteškoćama, npr. veliko početno slovo, interpunkcije, sastavljeno i rastavljeno
pisanje riječi, riječi sa č/ć, dž/đ, ije/je/e/i. Najčešće se provodi na početku nove
školske godine ili novog naobrazbenog razdoblja (tromjesečja).
c) Nadzorni (kontrolni) diktat: Poučavajući učenik o pravopisu, nastavnik stalno nadzire
domete njihovih spoznaja i sposobnost da nove spoznaje praktično primjene. Za ove
diktate nisu poželjni dugi tekstovi. Npr. nakon što učenici obrade s nastavnikom
određeno gradivo (pisanje slivenika u umanjenicama), on će im diktirati test zasićen
imenicama na -čić, -čica, -če.
d) Izborni diktat: Učenici ne pišu sve što nastavnik diktira, nego samo izabiru ono što
ima nastavnik zada, npr. riječi sa č i ć, riječi u futuru…
e) Stvaralački diktat: nastavnik nešto diktira, a učenici nadopunjuju određenim riječima.
Npr. nastavnik čita rečenice i onda kaže glagol u infinitivu, a učenici ga moraju staviti
u određeni glagolski oblik koji odgovara u tekstu. Npr. čitanje teksta na ekavici
(učenici trebaju pisati jekavski), čitanje teksta u prezentu (treba ga pisati u perfektu),
čitanje teksta s fonološkim, morfološkim ili sintaktičkim pogreškama (treba ga

43
 napisati pravilno). Varijante: diktat po ključnim (tematskim, zadanim, poticajnim)
riječima i diktat po slici.
f) Samodiktat (autodiktat): učenik diktira sam sebi, piše na pamet naučene tekstove
(stihove, prozne ulomke, citate). Ova je vježba korisna za veliko slovo, rečenične i
pravopisne znakove, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi...
g) Diktat sa sprečavanjem pogrešaka: cilj: izbjegavanje pogreške u primjeni određenog
pravila. Nastavnik s učenicima ponovi pravilo, upozori ih na moguće probleme, a
onda pročita tekst.
h) Proučeni diktat: učenici prije diktiranja prouče cijeli diktatni tekst. Npr. tekst koji je
na prethodnom satu pročitan i interpretira kao književno štivo ili tekst koji su učenici
proučavali kod kuće.
i) Objašnjeni diktat: piše se nakon vježbe u kojoj se objašnjavaju svi oni pravopisni
problemi na kojima će biti težište diktata. U tekstu koji će se diktirati neće biti isti,
nego slični primjeri.
j) Diktat s obrazloženjem: učenik obrazlaže zašto je u diktatu nešto napisao ovako, a
ne drugačije.
k) Slobodni diktat: nastavnik čita tekst, a učenici ne zapisuju sve, nego samo bitno.
Razvija apstraktno mišljenje (odvajanje nebitnog i nevažnog od bitnog i važnog),
sposobnost prestilizacije teksta (sažimanje, preoblikovanje više rečenica u jednu,
zamjena duljeg izraza kraćim…)
3. METODA SASTAVLJANJA: pismeno opisivanje, pričanje, izvještavanje, tumačenje,
raspravljanje i upućivanje. Velik broj tekstovnih oblika: opis, prikaz, osvrt, priča, pjesma,
vijest, oglas, izvješće, reportaža, ocjena, kritika, esej…
4. METODA ISPRAVLJANJA: korekture (lekture) tekstova.
5. METODA PREOBLIKOVANJA: sažimanje, zamjena dijelova, premještanje dijelova,
proširivanje…
6. METODA PREPISIVANJA: s dopunama, izostavljanjem, označivanjem…
7. METODA OZNAČIVANJA: slovom, riječju, grafičkim simbolom.
8. METODA UPISIVANJA: u tablicu, križaljku…

METODE CRTANJA
Prema vrsti crteža i stupnju crtačke slobode:

44
1. metoda slobodnog crtanja: crta se slobodno s obzirom na temu i tehniku. Crtež se
potom upotrebljava za gramatičku nastavu.
2. metoda usmjerenog crtanja: zadana je tema, tehnika ili vrsta crteža koji će se upotrijebiti
za gramatičku nastavu.
3. metoda geometrijskog crtanja: crtaju se tablice, grafovi, sheme za gramatičku nastavu.

METODE POKAZIVANJA (DEMONSTRACIJE)

Prema načinu percipiranja:
1. vizualna metoda: predmet, slika, model, naprava, dijapozitiv, dijafilm.
2. auditivna metoda: zvukovi demonstrirani magnetofon, kazetofon, radijom…
3. taktilna metoda: opipom se ustanovljuju osobine predmeta te zaključuju kojim vrstama
riječi su se najviše služili. Npr. hladan, tup, oštar…
4. olfaktivna metoda: riječi za mirise; na osnovi mirisanja – npr. cvijeća.
5. gustativna metoda: riječi za okus; na osnovi kušanja – npr. voća.

METODE FIZIČKOG (PRAKTIČNOG) RADA

Temelje se na fizičkim radnjama koje nisu pretpostavka za dosad navedene metode. Prema
načinu i vrsti fizičkog rada:
1. metoda ručnog rada 
2. metoda strojnog rada (npr. računalo)
3. metoda tjelesnih pokreta (gestikulacija, mimika, hodanje, igranje, ples…)

ZAKLJUČAK O METODAMA:
Najpogodnije metode za nastavu gramatike: metoda analitičkog ili sintektičnkog izlaganja
(tumačenje), dokazivanja (raspravljanja), usmjerenog razgovora i čitanja, zvučnog pokusa,
diktata, sastavljanja, ispravljanja, označavanja, preoblikovanja, prepisivanja, audiovizualnog
pokazivanja. Uzajamno ispreplitanje i kombiniranje metoda. Za nastavu izražavanja: metode
pisanja (sastavljanje, preoblikovanje, ispravljanje), usmenog izlaganja (opisivanje,
pripovijedanje, tumačenje, raspravljanje), čitanja (interpretativno čitanje) i diktiranje.

PROJEKTIRANJE NASTAVE HRVATSKOGA JEZIKA

45
NASTAVNI PLAN = školski dokument u kojem se u obliku tablice propisuju odgojno-
obrazovna područja, tj. nastavni predmeti koji će se proučavati u određenoj školi; redoslijed
proučavanja tih područja ili predmeta po razredima ili semestrima; tjedni broj sati za
pojedino područje ili predmet.

NASTAVNI PROGRAM = školski dokument kojim se propisuje opseg, dubina i redoslijed

nastavnih sadržaja u pojedinom nastavnom predmetu.

KURIKULUM = plan sastavljanja i odvijanja nastavnih jedinica. Mora sadržavati iskaze o

ciljevima učenja, organizaciji i kontroli učenja te ostvarivanja učenja. Tri međusobno ovisna
procesa: planiranje, organizacija i kontrola učenja.

Planiranje i programiranje obuhvaća više planova i programa:

1. na razini škole (za svu nastavnu djelatnost)
2. na razini predmeta (za svaki pojedini razred)
3. na razini razrednog odjela (godišnji plan i plan nastavnog sata / plan obrade jedne
nastavne jedinice).
Planiranje + programiranje = projektiranje.

Tvorci kurikuluma moraju imati u vidu:

1. svrhu nastave hrvatskoga jezika u cjelini i posebice na svakom pojedinom obrazovnom
stupnju,
2. osebujnosti hrvatskoga jezika i njihov odraz na govornu komunikaciju kako u pojedinim
krajevima tako i u pojedinim strukama, i
3. mogućnosti učenika s obzirom na dob i govorne navike.

Učeničke sposobnosti:
1. učenikova jezična kompetencija (stupanj ovladanosti jezičnom komunikacijom)
2. stupanj razvijenosti učenikova apstraktnoga mišljenja.

Projektiranje nastave hrvatskoga jezika obuhvaća bar dva projekta:

46
1. plan i program hrvatskoga jezika u osnovnoj školi
2. plan i program hrvatskoga jezika u srednjoj školi.

Više projekata i za osnovu i za srednju školu:

1. obvezni nastavni plan i program (namijenjen svim učenicima u redovitoj nastavi – za
obvezatne i izborne sadržaje),
2. dopunski plan i program (namijenjen učenicima kojima treba više pomoći za svladavanje
obveznih sadržaja iz nastave hrvatskoga jezika), i
3. dodatni nastavni plan i program (namijenjen darovitim učenicima i svima koji žele učiti o
sadržajima neobuhvaćenima obveznim nastavnim planom i programom).

PLANIRANJE OBVEZATNIH SADRŽAJA HRVATSKOG JEZIKA

U OSNOVNOJ ŠKOLI:

PLAN = nacrt, program, namjera, osnova, tlocrt, projekt, zamisao, crtež, red, poredak,
raspored, pojela, ravnina, shema, kadar. Nastavnikovo raspoređivanje gradiva propisanog
već postojećim nastavnim programom. Nastavnik izrađuje svoje nastavne planove:
1. godišnji plan nastave hrvatskoga jezika za svaki razred i svaki razredni odjel,
2. plan nastave za obradu svake nastavne jedinice (za nastavni sat, nastavni dvosat ili neku
vremensku cjelinu).

Tematsko planiranje: Prema kriterijima znanstvenih disciplina, predmet se sastoji od teorije

književnosti, gramatike, stilistike, tekstovne lingvistike, filmske teorije – srednja škola. Kriterij
tematizacije: opće odgojni problemi!

Plan mora sadržavati: nastavna jedinica, naobrazbena zadaća, odgojna zadaća, metode,
izvori (sredstva).

PLANIRANJE OBVEZATNIH SADRŽAJA HRVATSKOG JEZIKA

U SREDNJOJ ŠKOLI:

47
Teme se određuju za svako nastavno područje po kriterijima dotičnih struka. Sadržaji se
raspoređuju po tematskim krugovima, temama i nastavnim jedinicama.

Npr. jezik  tematski krug: stilistika padeža; tema: vokativ; nastavna jedinica: stilska
obilježja vokativnih nastavaka u muškom i ženskom rodu jednine.
Npr. književnost  tematski krug: književnost 16.st; tema: Marin Držić; nastavne jedinice:
1. Život i djelo, 2. Komedije, 3. Dundo Maroje + zaključak.

Načelo koordinacije ili usklađivanja nastavnih sadržaja književnosti, jezika i izražavanja.

Godišnji se planovi izrađuju i za izbornu nastavu te za slobodne aktivnosti.

USTROJ NASTAVNE JEDINICE

NASTAVNA JEDINICA obuhvaća proces kojim se stječu programom predviđene spoznaje o

određenoj jezičnoj činjenici ili određeni stupanj sposobnosti uporabe neke jezične činjenice.
Nastavna jedinica može obuhvatiti jedan od triju naobrazbenih stupnjeva:
1. stjecanje novih spoznaja o jezičnoj činjenici (obrada novog gradiva),
2. utvrđivanje stečenih spoznaja ili ponavljanja znanja o već naučenom gradivu, ili
3. provjera stečenih spoznaja i sposobnost njihove primjene u praksi.

Tri razine učeničkog znanja:

1. razina prepoznavanja
2. razina reprodukcije
3. razina primjene.

RAZINA PREPOZNAVANJA: Da bi učenik prepoznao neku jezičnu činjenicu, mora shvatiti

osnovno značenje te činjenice te naučiti definiciju. Učenik može prepoznavati jezičnu
činjenicu ili reproducirati spoznaje o njoj:
1. prema njezinu semantičkom obilježju
2. prema njezinu semantičkom i sintaktičkom obilježju
3. prema njezinom semantičkom, sintaktičkom i morfološkom obilježju

48
4. prema njezinom semantičkom, sintaktičkom, morfološkom i fonološkom obilježju.

RAZINA REPRODUKCIJE = učenikova sposobnost da stečenu spoznaju verbalno (govoreći ili

pišući) reproducira – da samostalno formulira definiciju, pravilo, paradigmu. Mana:
mehaničko ponavljanje, bez razumijevanja.

RAZINA PRIMJENE:
1. reproduktivna (razina umijeća): učenik rješava jezične zadatke oslanjajući se na
proučene uzorke (npr. promjena značenja riječi zamjenom fonema).
2. produktivna (razina preoblike): učenikova sposobnost da preoblikujući rečenicu stvara
izvorni tekst, izgrađuje vlastiti sadržaj izabirući jezičnu činjenicu koja najbolje izražava
sadržaj poruke.
USTROJ NASTAVNOG PROCESA u obradi jedne nastavne jedinice:
1. priprava
2. istraživanje jezične činjenice
3. provjera stečenih spoznaja.

Nastavna jedinica temelji se na nastavnojezičnoj temi, koja se može (ali i ne mora) razložiti u
više nastavnih jedinica, koje se mogu (ali i ne moraju) ostvariti na jednom nastavnom satu.
Mjerilo za određivanje nastavne jedinice i nastavnog sata: sposobnosti učenika i konkretni
radni uvjeti. Nastavna se jedinica ne mora preklapati sa udžbeničkom jedinicom. Nastavnik
mora poštivati načelo ekonomičnosti.

Model stupnjevanja logikom predmeta i radnim ritom (Heinz Bach):

1. Pokretanje: Poticajna usredotočenost na sadržaj postiže se na različite načine:

povezivanje s prethodnom nastavom, osjećajna prilagodba, buđenje interesa, osobni
izvor, buđenje znatiželje, uspostavljanje odnosa sa svakodnevicom…
2. Priprava: postupno uvodu u rad pobližim upoznavanjem sadržaja. Napetost,
promatranje, učenici slobodno iznose svoja iskustva i predlažu prve pokušaje rješenja,
radne upute – radni ugođaj i radna tehnika.

49
3. Uvođenje u rad: omogućuje učenicima pun radni i doživljajni intenzitet. Svladavaju se
raznovrsne zadaće. Rješavaju se problemi, izvlače se zaključci...
4. Produbljivanje: vrhunac radnog procesa; intenzivno poniranje u sadržaj; ostvaruje se
pregled, red; razbistrava se cjelokupni odnos, pojedinosti; ispituju se rezultati; stečene se
spoznaje proširuju, produbljuju i diferenciraju.
5. Utvrđivanje: popuštanje snage; ponavljanje; stečene se spoznaje uvrštavaju u veću
cjelinu; naučeno se uspoređuje, iskušava te iskorištava za prvu primjenu.
6. Oblikovanje: opadanje radnog intenziteta; stečenom se znanju daje čvrst, trajan oblik –
jezgrovita jezična formulacija, predstavljanje (crtačko, plastično, glazbeno, scensko);
uvježbavanje stečenih vještina – promatranje, provjera, preispitivanje.
7. Oslobađanje: razgovor, svečani ugođaj; glazbene izvedbe, likovne izložbe…
8. Opuštanje: razrada stečenog znanja, skupljanje novih snaga, primjeren odmor.

Didaktičko-integracijski ustrojstveni model:

1. Planiranje i priprava (nulta faza): obilje predradnji i vremena; ovisi o složenosti gradiva i
nastavnim okolnostima. Tri faze:
a) Određivanje sadržaja (izbor nastavne teme)
b) Operacionalizacija (formulacija operacionaliziranih sadržaja)
c) Snimka stanja (utvrđivanje nastavnih pretpostavaka).
2. Nuđenje sadržaja: prva faza – priprava medija i metoda, buđenje interesa za sadržaj,
globalno predstavljanje sadržaja.
3. Objašnjavanje sadržajnih sastavnica: priprava medija i metoda, buđenje interesa za
sadržajne sastavnice, predstavljanje sadržajnih sastavnica.
4. Tumačenje sadržajnih funkcijskih odnosa: priprava medija i metoda, buđenje interesa za
funkcijske odnose, obrada funkcijskih odnosa.
5. Obrada sadržaja: priprava medija i metoda, buđenje interesa za primjenu, pokazivanje
mogućnosti primjene.
6. Primjena u smislu promišljanja: priprava medija metoda, buđenje interesa za primjenu,
ostvarivanje promišljanja.
7. Kritičko zauzimanje stava prema promišljanju: priprava medija i metoda, buđenje
interesa za kritički stav, artikulacija stava.

50
8. Provjera rezultata i nastavak: priprava medija i metoda, buđenje interesa za
preispitivanje, provedba preispitivanja.
9. Priopćaj provjerenih rezultata: priprava medija i metoda, buđenje interesa za ispravke u
znanju, tumačenje udžbenih rezultata.
10. Pogled na nove sadržaje: priprava medija i metoda, buđenje interesa za dalje učenje,
izlaganje novih vidika.

Faze problemske nastave (D. Rosandić):

1. stvaranje uvjeta za nastajanje problemske situacije,
2. formuliranje problema,
3. traženje načina za rješavanje problema,
4. formuliranje različitih hipoteza,
5. kolektivno ili individualno rješavanje problema, provjeravanje i ispravljanje pogrešaka,
6. rješavanje glavnog problema.

USTROJSTVO NASTAVNE JEDINICE – jezikoslovni, gramatički sadržaji:

1. priprava
a) motivacija
b) osvježivanje potrebnog predznanja
c) najava naobrazbene zadaće
d) priprava polaznoga teksta
2. čitanje i kratka interpretacija polaznoga teksta
3. zapažanje novih jezičnih činjenica na osnovi obilježja po kojima se najlakše raspoznaju
među poznatima i srodnima.
4. otkrivanje ostalih važnih jezičnih obilježja na nizu primjera
5. uopćavanje (definiranje, uspostavljanje paradigme, izvođenje pravila, sažimanje stečenih
spoznaja)
6. provjera stečenih spoznaja na novim primjerima
7. utvrđivanje znanja teoretskim ponavljanjem i praktičnim vježbama
8. davanje uputa za učenje i domaću zadaću (koja može i izostati).

USTROJSTVO NASTAVNE JEDINICE U PISMENIM I USMENIM VJEŽBAMA:

51
1. priprava
a) motivacija
b) najava vježbe
c) upute za rad
2. izvedba
a) učenička priprava za govorenje ili pisanje (nacrt, podsjetnik, razmišljanje, čitanje)
b) pisanje ili govorenje
c) čitanje uratka (ako je pismena vježba)
d) rasprava o napisanom ili govorenom tekstu (sadržaj, kompozicija, gramatika, stil,
pravopis, urednost/čitljivost – pravogovor, držanje/ponašanje u govornoj vježbi)
3. zaključak
a) ocjena uspjelosti vježbe
b) sažimanje spoznaja stečenih tijekom vježbe
c) najava sljedeće vježbe i upute o potrebnom pripravnom radu.

MOTIVACIJA
Motivacija = pokretanje učeničke volje i energije da bi se ostvarile zadaće nastavne jedinice.
Taktična motivacija određena kraćim nastavnim vremenom (nastavnim satom) i karakterom
gradiva (opsegom, težinom, jasnom praktičnom usmjerenošću). Treba se razviti svijest o
potrebi jezične kulture i iskrena želja da se ta kultura stekne.

Četiri motivacije:
1. sadržajna motivacija: treba usmjeriti učenički interes i pozornost prema jezičnom
sadržaju,
2. radna motivacija: treba pokrenuti volju za rad,
3. komunikacijska motivacija: odabrati način komunikacije, i
4. metodička motivacija: odabrati metodičke postupke.

Nastavnik mora poznavati domete suvremene psihologije i pedagogije na području motiva.

Korist za svagdašnji život, povezivanje jezične nastave s potrebama svagdašnje govorne

52
prakse. Težnja za istinom, osjećaj za lijepo. Nagon stvaranja (učenik stvara riječi, rečenice
tekstove te na njima samostalno, stvaralački otkriva jezične zakonitosti). Igra (npr. gramatički
domino, gramatičke utrke, gramatičke bitke, gramatički put po svemiru), računalne igre.
Radost pustolovine (npr. filološke šetnje, jezikoslovni izleti, putovanja, logorovanje). Osjećaj
uspjeha kao poticaj (npr. individualni rad, zadaci objektivnog tipa, algoritmi, kompjutorski
obrazovni programi). Osjećaj ponosa i časti (različita natjecanja). Radost iznenađenja, novi
doživljaj, nagrada, odgovornost prema zajednici, moralni pritisak.

Uklanjanje protumotiva (protumotiv je svaki postupak, svako ponašanje koje učenika bilo
kako isključuje iz nastave ili mu oslabljuje sudjelovanje u nastavnom procesu) – učenika
može demotivirati: neudobnost, metodička jednoličnost, nastavna stereotipija, metode
prisile, ironičan nastavnikov odnos, povišen glas, ravnodušnost, srdžba, govorna monotonija,
neprimjerena kazna, nepravda…

Praksom potvrđeni motivacijski postupci:

1. zapažanje jezične osobine (pozitivne ili negativne) u govoru ili pisanju kojega učenika.
Nastavnik treba upozoriti na učenikove vrline ili nedostatke (analiza učenikova sastavka
ili govornog nastupa). Heuristički razgovor.
2. zapažanje pogreške u školskom listu, dječjem časopisu, dnevnim novinama.
3. rješavanje jezične dileme: npr. proučavanje tvorbe genitiva množine u novinskim
tekstovima (izložbi-izložaba-izložba).
4. zapažanje stilske funkcije neke gramatičke pojave: npr. učenici uočavaju u tekstu koji se
glagolski oblik najčešće koristi.
5. uspoređivanje književnog i zavičajnog oblika riječi: npr. razlika u infinitivu.
6. zanimljiva lingvistička obavijest: npr. da Nijemci za strica, ujaka i tetka imaju samo jednu
riječ.
7. tekst koji poremećenim pravopisnim ili gramatičkih odnosom upozorava na važnost
gramatičke ili pravopisne norme.
8. jezična anegdota;
9. anegdota iz života književnika ili jezikoslovca koja zasijeca u jezičnu problematiku. Npr.
I.G.Kovačić skupljao riječi te ih pisao na listiće i vješao na ploču iznad radnog stola.

53
10. citat iz književnog ili kojeg drugog značajnog djela gdje se govori o kakvom jezičnom
problemu.
11. đačka šala: Učiteljica „Koje je glagolsko vrijeme u rečenici Ja sam mlada?“ Učenik:
„Davno prošlo, nastavnice“.
12. crtež koji ismijava jezična pogreška: npr. crtež dječaka raširenih ruku koji leti paralelno s
avionom – Ivica je doletio s avionom.
13. prizor is filma ili televizijske emisije

NAJAVA NAOBRAZBENE ZADAĆE: Nadovezuje se na motivaciju. Korisno je da učenici znaju

kakva im nastava predstoji. Nekada se ostvaruje na kraju, u sažetku; ili u sredini nastavnog
sata. Da bi se što bolje usvojilo novo, katkad treba osvježiti staro znanje. U tradicionalnoj
školi, uvodni se dio sata obično svodi na ponavljanje. Neće biti potrebe za ponavljanjem
znanja prije prelaska na otkrivanje novih jezičnih činjenica ako se nastava gramatike
funkcionalno povezuje s nastavom ostalih područja i cjelokupnom govornom djelatnošću
učenika.
UPUTE ZA RAD: Upute kako će se izvršiti neke radnje (npr. riješiti zadatke, ispuniti upitnike,
nastavne listiće). Nerijetko će takve upute biti suvišne. Mogući su i nastavni satovi bez
uvoda, u kojima se odmah prelazi na novu jezičnu pojavu. Učenici mogu sami sastavljati
polazni tekst.
INTERPRETACIJA POLAZNOG TEKSTA: sadržajno jednostavniji tekstovi ili tekstovi obrađeni
na satu književnosti / usmenog ili pismenog izražavanja. Načelo ekonomičnosti.
ZAPAŽANJE NOVE JEZIČNE ČINJENICE: Do zapažanja nove jezične činjenice, nastavnik
učenike dovodi heurističkim razgovorom ili stvaranjem problemske situacije. Npr. ima li u
tekstu glagolski oblik koji još niste učili? Nakon što pronađu novu jezičnu činjenicu, učenici
istražuju njezina osnovna obilježja, ostale njezine značajke… Mogućnosti: otkrivanje svih
obilježja redom učeničkih zapažanja ili redom koji nastavnik uspostavi vođenim razgovorom;
učenici otkrivaju samo neka obilježja, a druga, koja su teže uočljiva, pokazuje i objašnjava
nastavnik; učenici se angažiraju u grupnom radu tako da svaka grupa otkrije po jedno
obilježje; učenici samostalno i postupno, pomoću nastavnih listića, otkrivaju jedno po jedno
obilježje promatrane pojave. Na temelju tih otkrića, učenici oblikuju pravilo, definiciju,
paradigmu, zaključak, sažetak, sistematizaciju, ovisno o naravi gradiva i naobrazbenoj zadaći.
Samostalno izveden zaključak uspoređuju s onim u udžbeniku. Zapažanje i uopćavanje.

54
Provjera stupnja ovladanosti stečenim spoznajama: nastavnik kratko ispituje o bitnim
dijelovima odgovarajućega gradiva (zadaci objektivnog tipa). Utvrđivanje znanja: primjena
znanja u praksi. Načini utvrđivanja znanja: lingvostilistička analiza književnog teksta (stilska
funkcionalnost neke gramatičke činjenice. Osvježavanje i utvrđivanje znanja o toj
gramatičkoj činjenici); lingvostilistička analiza učeničkih pismenih sastavaka i usmenog
izlaganja; različiti zadaci prepoznavanja, zamjene, preoblike; zadaci objektivnog tipa;
verbalna pismena ili usmena reprodukcija pravila i definicija; usustavljenje; ispravljanje
usmenih i pismenih tekstova; vježbe u izgovoru; pismeni sastavci ili usmena izlaganja s
gramatičkim zadatkom; jezične igre i natjecanja; jezične križaljke, dopunjalke … Završnica
nastavnog procesa može biti davanje domaćih zadaća. Dedukcija i nastavni proces: poticaj,
nastavnikova obavijest o jezičnoj pojavi, nastavnikova potkrepa teoretskog iskaza
primjerima, učeničko traženje odgovarajućih primjera na tekstu, učeničko sažimanje
teoretskog znanja, utvrđivanje stečenog znanja, provjera stečenog znanja.
PRIPRAVA ZA OBRADU JEZIČNE NASTAVNE JEDINICE:
Počinje izradom godišnjeg plana – broj nastavnih jedinica, broj nastavnih sati, nastavne
zadaće i izvori.
Neposredno pred izvedbu nastavne jedinice, treba utvrditi: jesu li (kako i s kojim rezultatom)
obrađene prethodne jedinice važne za spoznavanje novih jezičnih činjenica; je li potreban
prethodni sat utvrđivanja određenoga gradiva; jesu li svi razredni odjeli u kojima će se
jedinica obrađivati jednako pripravni za prihvaćanje novog gradiva; može li se nastavna
jedinica obraditi u jednom nastavnom satu ili je treba proširiti na više sati; kakva se struktura
sata smatra najpogodnijom; koje oblike, metode, metodičke postupke i izvore koristiti; kako
zadovoljiti individualne potrebe učenika; što učiniti da nastavni sat bude zanimljiv?
Nakon toga nastavnik piše pismeni nacrt nastavne jedinice (iskusni nastavnici) ili pismenu
pripravu ili scenarij nastavnog sata (za početnike).

PISMENA PRIPRAVA treba sadržavati: razred, nastavno područje, nastavnu temu, nastavnu
jedinicu, nastavne zadaće, nastavni sustav, nastavne oblike, nastavne metode, nastavne
izvore, literaturu, nastavni tijek:
1. priprava: motivacija, najava teme, kratko ponavljanje

55
 2. istraživanje: čitanje polaznog teksta, prvo problemsko pitanje, tandemsko rješavanje
problema, objava rezultata, drugo problemsko pitanje, treće problemsko pitanje,
četvrto problemsko pitanje, sažetak stečenih spoznaja.
3. provjera: prepoznavanje na novom primjeru, primjena znanja u govorenju i pisanju,
reprodukcija stečenih spoznaja, domaća zadaća – upute.

LINGVODIDAKTIČKI PREDLOŠCI: polazni tekst, provjerbeni tekst.

NACRT NASTAVNE JEDINICE:

1. nastavna jedinica i razred
2. jezične naobrazbene i komunikacijske zadaće
3. nastavni izvori
4. tijek nastavnog sata.

56