daša&anna

~1~
Knjigoteka
 daša&anna

Hedwig
Courths - Mahler

Prezrena

~2~
Knjigoteka
 daša&anna

1
Zvukovi glazbe iz plesne su dvorane dopirali na prostranu terasu
otmjenog kairskog hotela. Iz hotela izađe neki mladić koji se počeo
ogledavati uokolo. Opazi vitak ženski lik naslonjen na ogradu terase.
Mlada djevojka udisala je svjež zrak promatrajući tamno nebo obasuto
tisućama zvijezda. Mladić joj brzo priđe.
- Helga, zašto ste pobjegli od mene? - zapita je tihim glasom.
Djevojka se preplašeno trgne okrenuvši se prema njemu.
- To ste vi! - prijeđe joj tiho preko usana.
- Nemojte bježati od mene. Morate me saslušati, shvatiti da vas
ljubim.
Privuče je k sebi, osjetivši da je zadrhtala. Pogleda je pobjedonosno, a
Helgu obuzme istog trenutka neka čudna bezvoljnost. Dopusti mu da
pritisne usne na njezine.
Pričini joj se kao da je utonula u neko slatko pijanstvo.
Helga i Harald upoznali su se prije nekoliko tjedana. Stanovali su u
Kairu u istom slavnom hotelu punom otmjenog međunarodnog drušva.
Mlada je djevojka očarala Haralda svojom dražesnom pojavom i
predivnom kosom. Imala je prelijepe plave oči i očaravajući smiješak.
Helga Wieck boravila je u hotelu zajedno sa svojom majkom, a Harald
je doputovao u društvu svog brata Corneliusa. Harald se namjeravo
odmoriti od napornog doktorskog ispita, a Corneliusu je uspjelo nekoliko
tjedana biti otsutan iz svoje velike tvornice lakova.
Braća su se vrlo voljela pa su se rijetko kada razdvajala.
Cornelius je po očevoj smrti postao vlasnik velike obiteljske tvornice,
a Harald je studirao kemiju kako bi mu kasnije mogao pomoći u radu.
Iako su se braća iskreno voljela, ipak su njihove naravi bile posve
različite. Cornelius bijaše onaj ozbiljniji, dok je Harald volio bezbrižan
život i zabave. Bio je u društvu mnogo obljubljeniji od svog ozbiljnog
brata. Prihvaćao je sklonost ljudi kao nešto razumljivo samo po sebi.
Helga Wieck je odmah prepoznala u Corneliusu vrednijeg od braće.
Divila mu se, ali se nije usudila povjerovati da bi mogla pobuditi njegovo
zanimanje.
Isprva ju je sretao s velikom ljubaznošću, ali što su se dulje poznavali,
postajao je sve suzdržaniji prema njoj.
Harald Dietrich joj je zapravo bio drag uglavnom stoga što je bio
Corneliusov brat. Željela je proboraviti što je moguće više vremena u
Corneliusovoj blizini pa je pristajala i na druženje s Haraldom.

~3~
Knjigoteka
 daša&anna

Ali Harald joj je počeo sve žešće udvarati pa je svojom ljubaznošću i

privlačnošću uspio osvojiti njezino srce tako da je napokon povjerovala da
ga doista ljubi.
Harald je imao sve veći utjecaj na nju, tim više što ju je Cornelius
počeo izbjegavati. Kad su braća boravila u društvu Helge i njezine majke,
gospođe Wieck, Cornelius je svu svoju pažnju povećivao majci, dok se
Harald nije micao od Helge.
Odlazili su zajedno na izlete do Heluana, do piramida i sela felaha. Pri
tom je Harald neprekidno boravio uz Helgu.
Mlada djevojka bijaše čvrsto uvjerena da je Corneliusu potpuno
ravnodušna. Harald je pak neprekidno nastojao dokazati koliko je ljubi.
Malo prije, u plesnoj dvorani, ponovno joj je došapnuo koliko njegovo
srce žudi za njom.
Helga se toga zapravo uplašila. Pogled joj je odlutao do Corneliusa,
kao da od njega očekuje odgovor na pitanje što joj je činiti.
Odmah zatim izletjela je na terasu, kao da nije smjela dalje slušati što
joj Harald govori. A sad ju je ipak poljubio.
- Mila moja, napokon si pristala postati mojom zaručnicom! - govorio
je Harald nježnim, toplim glasom, zadivljeno je promatrajući.
Helga pomisli da je ovo što se dogodilo zapravo dobro. Napokon će
njezina majka biti zadovoljna s njom. Znala je da je Harald bogat, a majka
je zahtijevala od nje da se uda za nekoga tko raspolaže velikim imetkom.
Bijaše dobro što je ona iskreno ljubila Haralda, jer da ju je majka prisilila
udati se za neljubljena čovjeka... ne, u tom bi slučaju radije umrla. Bijaše
dobro što se sve to odigralo na takav način.
Helga je bila vrlo mlada. Tek joj je bilo devetnaest godina. U srcu je
bila još uvijek neiskusno dijete koje nije poznavalo ni samo sebe.
Dopustila je da je Harald ljubi i toplo grli. Uzvraćala mu je poljupce i
čvrsto se privinula u njegov zagrljaj.
Neko su vrijeme ostali stajati zagrljeni, prepustivši se toplim
osjećajima, ali tad se Helga iznenada trgne.
- Haralde, moram ti nešto reći - izjavi tihim glasom. On je zaljubljeno
pogleda:
- Slatka moja Helgo, što mi to želiš reći? Helga ga ozbiljno pogleda.
- Haralde, moraš znati da sam ja siromašna djevojka. Oduvijek sam
vjerovala da smo majka i ja vrlo bogate. Ali to nije tako. Majka mi je sve
priznala tek prije kratkog vremena.
Harald se nasmiješi, ali je zatim pogleda pomalo iznenađeno:
- Zar tvoja majka nije bogata?

~4~
Knjigoteka
 daša&anna

- Nije, Haralde! - kimne Helga. - Ona ne posjeduje ništa osim svoje

mirovine. Dakako i dragocjeni nakit, ali ne želi se rastati od njega. Reci mi,
smeta li ti što nisam bogata? Je li to vrlo loše?
Harald upita samog sebe kako je bilo moguće da gospođa Wieck
polazi na tako skupocjena putovanja, kao što je bilo ovo u Egipat, ako je
siromašna, kako je tvrdila Helga. Ali to mu doista nije bilo važno. Stoga je
nježno poljubi.
- Mila moja, neka te to ne plaši! Imam dovoljno novaca za nas oboje.
Helga odahne čuvši njegove riječi.
- U tom je slučaju sve u redu, zar ne, Haralde? Za sreću novac ionako
nije potreban.
To je izrekla tako naivnim glasom da ju je Harald morao zaljubljeno
pogledati i ponovno je početi toplo ljubiti. Kad je napokon maknuo usne s
njezinih, upozori je:
- Nije baš tako lako biti sretan, ako nemaš novaca. Ali nije potrebno da
zbog toga razbijaš svoju lijepu glavicu.
Pogledao ju je tako da je to natjeralo Helgu da ga brzo upozori:
- Haralde, sada se doista moramo vratiti u hotel. Majka neće znati gdje
sam.
Harald bezbrižno slegne ramenima:
- Pa što onda? Misliš li doista da bi se tvoja majka mogla protiviti da
postanem njezin zet?
Lagana sjena preleti Helginim licem.
- Oh, Haralde!
Harald je iznenađeno pogleda.
- Helga, što se dogodilo? Bojiš li se doista da bi nam tvoja majka mogla
uskratiti pristanak? Vjerujem da će biti zadovoljna zbog toga.
Rumenilo iznenada oboji Helgine obraze, a pogled joj odluta u daljinu.
Tog se trenutka bojala da bi njezina majka mogla s prevelikim
oduševljenjem pristati na njihove zaruke. Naime u hotelu su svi znali da su
braća Dietrich milijuneri i vlasnici ogromne tvornice. Stoga će je majka
zacijelo, kao već toliko puta dosad, upozoriti da se bezuvjetno mora
bogato udati i ne smije ni pod koju cijenu odabrati siromaha za muža.
Bijaše prava sreća što se njezino srce priklonilo Haraldu Dietrichu.
Rado će pristati postati njegovom ženom. Nije htjela dulje razmišljati o
onome o čemu ju je majka neprekidno uvjeravala.
Hvala Bogu, njoj bijaše posve svejedno je li Harald bogat ili nije.
Ljubila ga je i bila neizmjerno sretna što ju je želio učiniti svojom ženom.

~5~
Knjigoteka
 daša&anna

Cornelius Dietrich postat će joj brat. Njezin predivan stariji brat. Kako
će to biti lijepo! Pitala se hoće li biti dobrodošla u obitelji.
- Mila moja, zašto šutiš? - upita je Harald. Helga se trgne nasmiješivši
se.
- Haralde, razmišljala sam o tome kako će se majka radovati.
Vjerojatno si opazio da ste joj ti i tvoj brat vrlo dragi?
Harald veselo kimne.
- Dakako da sam to opazio i to me doista raduje. Osobito stoga, što
sam se od prvog trenutka kad sam te ugledao zaljubio u tebe.
Nešto u zvuku njegova glasa, više nego u onom što je rekao, nije se
Helgi sviđalo. Njezinim lijepim licem pređe lagani trzaj, a ona mu položi na
usta svoju lijepu, malu ruku.
On joj poljubi dlan.
- Nešto se dogodilo, mila?
Helga kimne.
- Mislim da je zaljubljivanje nešto vrlo površno. Ne bi trebao biti
zaljubljen u mene, već bi me trebao iskreno ljubiti - upozori ga.
Harald joj poljubi usne i oči.
- Kad ne bi bila tako draga, čovjek bi se mogao uplašiti tvoje
ozbiljnosti. Ali doista nije potrebno da mi prigovaraš. Misliš li da bih se
odrekao svoje lijepe slobode ako ne bih bio zaljubljen u tebe? Ako te ne
bih ljubio, kako ti to govoriš. Možeš čestitati samoj sebi što ti je uspjelo
ukrotiti divlju zvijer.
- Je li ti zbog toga žao? - zapita ga Helga vragoljastim glasom.
Harald je privine čvršće uza se.
- Draga moja, tako si mila i lijepa da za mene ne postoji ni najmanji
trag oklijevanja. Uhvatila si me. I to je predivno. Ali sada bismo doista
trebali ući, jer je glazba prestala svirati pa će se pitati gdje smo. Otkrit će
našu tajnu. Sutra ću razgovarati s tvojom majkom i zaprositi te, a već ću
večeras priznati bratu da smo se zaručili.
Helga ga upitno pogleda.
- Što će tvoj brat reći na to? Hoće li nam dati svoj pristanak kad sazna
da sam siromašna? - Zapitala je to uzbuđenim glasom.
Posve sam siguran da će to učiniti, jer mu se vrlo sviđaš.
Helgino srce poče iznenada brže kucati.
- Je li to istina?
- Dakako da je istina. Iako sa mnom nije razgovarao o tome, ipak ga
poznam dovoljno dobro kako bih vidio da te vrlo cijeni. To mi je drago. Jer,

~6~
Knjigoteka
 daša&anna

iako sam slobodan čovjek, ipak nikada ne bih učinio nešto što mom bratu
ne bi bilo drago. Gledam u njemu glavu obitelji i svog šefa u poslu. Uz to ga
doista volim pa ga ni u kom slučaju ne bih želio ražalostiti.
Helgine oči zasjaše.
- Kako je lijepo da na taj način govoriš o svom bratu! On je doista
predivan čovjek.
Harald nije opazio da je to izrekla s velikim oduševljenjem. Samo je
kimnuo i držao se ozbiljnije nego inače. Kad se radilo o njegovom bratu, to
je uvijek bilo nešto važno za njega.
- Da, on je to doista - potvrdi Harald. - Moramo se slagati s njim kako
bismo mogli biti potpuno sretni. Moj mi je brat najdraži čovjek na svijetu.
Helga veselo kimne.
- Učinit ću sve da on bude zadovoljan.
Harald je opet poljubi, a zatim joj poče govoriti nestašnim glasom:
- Najradije te ne bih pustio natrag u dvoranu. Tamo toliko muških
očiju promatra moju predivnu djevojku. A onaj gospodin Relin opasno ti
udvara. Helga, nemoj me činiti ljubomornim.
Lagano je potegne za uho.
- Doduše prema drugim muškarcima ponašaš se poput prave male
ledene djevice. Odaj mi, nije li to možda zato što ih želiš izazvati?
Helga ga prestrašeno pogleda.
- Haralde, ne smiješ tako razgovarati sa mnom! On joj veselo poljubi
oko.
- Mala moja, ne shvaćaš li da se šalim? Ne gledaj baš na sve tako
ozbiljno.
Mlada djevojka tiho uzdahne.
- Da, moja je narav pomalo teška. Majka se često zbog toga ljuti na
mene. Ne mogu olako prelaziti preko stvari, već se moram udubiti baš u
sve.
- To bi mogla činiti zajedno s mojim bratom. I on je odveć temeljit i
ozbiljan. Ali sa mnom se moraš smijati, mila moja!
- A ako mi to baš uvijek ne uspije? Hoćeš li me tada voljeti manje?
Djelovala je tako dražesno u svojoj naglašenoj ozbiljnosti da joj je
poljubio usne i ruku.
- Srce moje, ne boj se! Sve dok si tako dražesna i mila nikada te neću
prestati ljubiti.
- A kad jednom ostarim? Harald se nestašno nasmije.

~7~
Knjigoteka
 daša&anna

- Tada ću i ja već biti star pa ćemo oboje biti puni razumijevanja jedno
za drugo.
Sada se i Helga morala nasmijati. Oboje krenuše natrag u plesnu
dvoranu.
Kad su ušli ugledali su Corneliusa Dietricha koji je već bio opazio da ih
nema.
Naslonio se na stup blizu ulaza i ozbiljnim pogledom promatrao
šareno mnoštvo.
Ugledavši oboje mladih ljudi lica sjajnih od sreće, Cornelius se trgne.
Lagano je problijedio i čvrsto stisnuo zube.
Ipak se brzo opet sabrao.
Slutio je da će njegov brat i Helga Wieck jednog dana pripadati jedno
drugome, jer Harald doista nije znao skrivati svoje osjaćaje. A i Helga je
rado boravila u njegovom društvu. Bio je već davno uvjeren da je
njegovom bratu uspjelo osvojiti srce mlade djevojke.
Ta ona je osvajala sva srca!
Inače mu zbog toga nikada nije bio zavidan, ali ovog to puta nije bilo
tako. Cornelius Dietrich se naime zaljubio u lijepu Helgu.
Već idućeg dana, nakon što ju je upoznao, njegovo je srce obuzela
topla sreća.
Ali prije nego je ozbiljni Cornelius postao svjestan svojih osjećaja,
Helga je već zarobila srce njegova brata. Počeo joj je žestoko udvarati. A
ona mu se smiješila pa se činilo kao da je i on očarao nju. Harald je lako
uspijevao osvajati ljude pa se to dogodilo i ovog puta. Cornelius, pak,
povukao se u sebe ne odajući svoje osjećaje.
Kad je Harald zaljubljeno maštao o prelijepoj Helgi, Cornelius bi se
samo smješkao. Harald, kao ni Helga, nisu slutili što se zbiva u njegovoj
duši. Jer je on vrlo volio svog brata i nije mu htio zadati bol.
Nagonski je osjećao, promatrajući dolazak to dvoje mladih u plesnu
dvoranu, da je odluka pala.
Nitko nije mogao slutiti što se zbiva u njemu dok je mirna lica
promatrao ljude u dvorani.
Samo se na trenutak pojavila bol u njegovim očima - tada kad mu se
pogled sreo s Helginim. Mlada se djevojka trgnula zbog tog čudnog
pogleda.
Nije znala što znači taj izraz u njegovim očima, ali je ipak nagonski
osjetila da Cornelius pati zbog nečega.

~8~
Knjigoteka
 daša&anna

Prije nego što ga je uspjela bolje pogledati, Cornelius se okrenuo i

pošao u drugu manju dvoranu. Želio je ostati sam, napustiti to bučno,
veselo društvo. Te prodorne, radosne glasove.
Kad je ušao u susjednu prostoriju iznenada se pojavila neka otmjeno
odjevena žena. Moglo joj je biti oko četrdeset godina i bila je još uvijek
vrlo lijepa i mladenački vitka. Oko vrata i na rukama nosila je skupocjene
dragulje, a to je njezinom izgledu davalo poseban sjaj.
Bila je to gospođa Wieck, Helgina majka.
- Samo trenutak, gospodine Dietrichu! - doviknula je Corneliusu.
On okrene prema njoj svoje blijedo lice.
- Gospođo Wieck, što mogu učiniti za vas? Ona je teško disala.
- Imate li nekoliko trenutaka za mene? - zapita ga uzbuđenim glasom.
Cornelius je doduše želio biti sam, ali odmah je odgovorio pristojnim
glasom:
- Gospođo Wieck, raspolažite mojim vremenom! Gospođa Wieck
pokaže na dvije stolice i sjedne, a Cornelius se lagano nakloni pa učini isto.
Gospođa Wieck je nemirno disala i napokon procijedila:
- Gospodine Dietrich, zatekla sam se u neopisivo neugodnom
položaju. Novci, koje sam očekivala sa sigurnošću, nisu stigli, a nisam
dobila ni obavijest zašto se to dogodilo i kada mogu očekivati novac. Na
nesreću, u očekivanju novca, upustila sam se u kupovinu nekog prilično
skupocjenog nakita. Nisam željela da ta kupovina propadne. Na taj način
sam ovog trenutka potrošila više novaca nego li sam smjela. Iznenada sam
se našla u vrlo neugodnom položaju. Kao što možete zamisliti, potpuno
sam bespomoćna. Kako imam potpuno povjerenje u vas, usuđujem se
zamoliti da mi posudite na kratko vrijeme nekoliko tisuća maraka. Dakako
da vam, kao zalog, stavljam na raspolaganje nešto od svojih dragulja. Čim
mi novac stigne, iskupit ću ga.
Cornelius nije ni trenutak posumnjao u riječi gospođe Wieck. Pogled
na njezin skupocjeni nakit uvjerio ga je kako se radi samo o trenutnim
poteškoćama. Cijeli nastup majke i kćeri Wieck nije dopuštao sumnju da
one žive u vrlo dobrim prilikama.
Pristojno se naklonio.
- Cijenjena gospođo, drago mi je što vam mogu pomoći. Molim vas, ne
spominjite davanje nakita u zalog. To doista nije potrebno.
Gospođa Wieck odahne u sebi. Cornelius izvadi čekovnu knjižicu.
- Koliko vam je novaca potrebno? - zapita. Gospođa Wieck se
očigledno uspjela smiriti. Razmišljala je trenutak da bi zatim brzo
odgovorila:

~9~
Knjigoteka
 daša&anna

- Vrlo ste ljubazni, gospodine Dietrich! Smijem li vas zamoliti za pet

tisuća maraka? Ukoliko novac ne stigne još neko vrijeme ponovno bih
mogla zapasti u poteškoće.
Cornelius se nakloni pa brzo ispuni ček. Pruži ga gospođi Wieck.
Ona ga dohvati, a pri tom joj ruka lagano zadrhta.
- Vrlo sam vam zahvalna, gospodine Dietrichu. Doista ne želite da vam
dadnem nakit u zalog? - nasmiješi se Corneliusu.
- Molim vas, cijenjena gospođo, nemojte me vrijeđati s takvim
prijedlozima! - odgovori Cornelius.
Gospođa Wieck mu pruži ruku, a on je poljubi.
- To doista ne bih željela. Dakle još jednom, zahvaljujem vam od srca!
Spasili ste me iz velike neprilike. Novac ću vam vratiti istog trenutka čim
stigne moj.
- Ne žurite se, cijenjena gospođo Wieck! Gospođa Wieck ustane.
- Upravo je započeo koncert. Vratit ću se u dvoranu. Hoćete li doći i
vi?
- Molim vas, ispričajte me! Boli me glava pa bih radije još neko
vrijeme ostao ovdje.
- U tom slučaju, opraštam se od vas!
Rekavši to gospođa Wieck lagano kimne pa napusti sobu. Tek što je
izašla u nju je ušao neki visok, snažan muškarac. Bijaše to
zemljoposjednik, četrdesetogodišnji neženja, koji je vodio prilično
razuzdan i veseo život.
Nekoliko zimskih mjeseci, kad nije bilo posla na njegovom imanju,
provodio je u poznatim kupališnim mjestima. Njegovo ime bilo je
gospodin plemeniti Schliessen, a bijaše dobar prijatelj braće Dietrich. I to
još od vremena kad su zajedno polazili gimnaziju. U ono vrijeme je otac
gospodina Schliessena bio u poslovnim vezama s ocem braće Dietrich.
- Nebesa, u plesnoj je dvorani nesnosno vruće! I k tome još ta glasna
glazba! To nitko ne može izdržati. Dragi Comeliuse, vidim da si pobjegao i
ti - govorio je.
Cornelius mu se nasmiješi.
- Ovdje je doista mnogo ugodnije nego u dvorani. Glazba se i ovdje
čuje posve dobro.
- Ali ipak ne preglasno - kimne gospodin Schliessen. - Svaka čast
orkestru u dvorani, a i pjevačici, ali zašto su morali doći baš u Kairo i time
me osuditi na slušanje? Ovdje možemo barem u miru razgovarati. Već sam
neko vrijeme gledao čeznutljivo prema tebi, ali se nisam uspio izvući iz

~ 10 ~
Knjigoteka
 daša&anna

gomile. Ovdje je mnogo ugodnije. A sada ćemo naručiti još i neko hladno
piće. Slažeš li se s time?
Cornelius kimne.
- Vrlo rado!
Nekoliko minuta kasnije konobar je donio naručeno. Zatim su oba
gospodina opet ostala sama.
Schliessen iznenada pogleda upitno svog prijatelja.
- Dragi moj, otkrij mijesi li već morao platiti taj kratak odmor
proveden u miru?
Cornelius ga iznenađeno pogleda.
- Kako to misliš?
- Vjerojatno ćeš pomisliti da sam znatiželjan. Ali ne bih poznavao
svijet i ljude, ako ne bih bio čvrsto uvjeren da si upravo potrošio dosta
veliku svotu novaca. Zacijelo ga je lijepa gospođa Wieck uspjela izmusti od
tebe. Dakle, koliko si platio za tu zabavu?
Cornelius se namršti pa iznenađeno pogleda svog starog prijatelja.
- Čudnim se riječima izražavaš o gospođi Wieck - primijeti.
Schliessen se lagano nasmiješi.
- Nemoj slučajno početi izigravati viteza te gospođe! Bože moj,
Corneliuse, jesi li doista tako naivan? To ne bih nikada povjerovao. Čini se
da te moram ozbiljno upozoriti. Vjerojatno sam to trebao učiniti već i
ranije, ali bio sam siguran da ćeš se i sam dosjetiti. Nažalost, sprijateljio si
se s tim damama pa se sada čak i bojim da sam zakasnio sačuvati te od
gubitka. Zasigurno te to stajalo lijepih novaca. Gospođa Wieck se naime ne
zadovoljava malim svotama.
Cornelius poskoči.
Schliessen dobrodušno položi svoju ruku na Corneliusovu i povuče ga
natrag na stolac.
- Dragi prijatelju, ne uzbuđuj se! Nije potrebno da oni u dvorani
zapaze kako vodimo pomalo žestok razgovor. Neće biti potrebno da me
izazoveš na dvoboj. Siguran sam da ćemo se sporazumjeti u miru. Dakle, ti
još uvijek ne slutiš o čemu se zapravo radi. Čak niti nakon napada na tvoju
čekovnu knjižicu? U tom slučaju ti doista moram otvoriti oči. To sam
dužan učiniti kao tvoj prijatelj. Dakle: oprez prilikom susreta s damama
Wieck! Imam dobrih razloga pretpostavljati da su pustolovke. U svakom
slučaju majka je to zasigurno, ali nisam još tako siguran je li to i kćerka.
- Što to govoriš? - zavikne uzbuđeno Cornelius.
- Smiri se, prijatelju! Hoćeš li da ti reknem što je gospođa Wieck uprvo
tražila od tebe? Mislim da ti to mogu ponoviti, kao da sam bio prisutan
~ 11 ~
Knjigoteka
 daša&anna

vašem razgovoru. Pričala ti je da se našla u neugodnom položaju, jer

nekim neobjašnjivim načinom nije stigao novac koji očekuje, a ona je
upravo kupila neki zgodan nakit. Uvjeravala te kako ima povjerenje u tebe
i zamolila te da joj pomogneš u toj neugodnoj situaciji. Na kraju ti je kao
zalog ponudila dio svog nakita. Na to si kao pravi kavalir odgovorio da to
nije potrebno. Izvadio si čekovnu knjižicu i zapitao je koliko joj je novaca
potrebno. A sada mi reci, jesam li pogodio?
Cornelius je promatrao svog prijatelja kao da to ne može vjerovati.
- Jesi li prisluškivao naš razgovor? Schliessen se ljutito nasmije.
- Dakle, pogodio sam! To sam mogao i misliti. Ne, nisam prisluškivao,
ali iz daljine sam vidio da si izvukao čekovnu knjižicu. Sve ostalo mi je
dobro poznato. Nisi jedini koga je gospođa Wieck počastila svojim
povjerenjem. I ja sam jedan od njih. Mene je to stajalo dvije tisuće maraka.
Ali to se odigralo već prije dosta dugo vremena. I drugi su morali
žrtvovati, neki više, a neki manje, ali s manje od tisuću maraka se nitko
nije izvukao. Gospođa Wieck je mudra žena pa dobro prouči svoje žrtve,
kako bi saznala koliko bi joj novaca dragovoljno dali, a da pri tom ne
prihvate njezinu ponudu što se tiče zaloga nakita. Vrlo vješto koristi
viteške porive gospode koja se kreću u njezinom društvu. Nisi li opazio da
uvijek zaboravlja svoju lisnicu kad treba nešto platiti.
- Razumljivo je samo po sebi da gospodin plaća kad se nalazi u
društvu žene.
- Tako je. Ali gospođa Wieck to više nego obilno koristi. Pa dobro,
neću to ni spomenuti, jer je to sitnica koju čovjek sa smislom za šalu može
lagano previdjeti. Ali ovo drugo je nešto ozbiljnije, dragi moj Corneliuse!
Tvrdim da gospođa Wieck i njezina kći žive isključivo od toga što
posuđuju od gospode u čijem se društvu kreću. Dakako da uvijek
zaboravljaju da taj novac treba jednom i vratiti.
- Govoriš strašne stvari - procijedi uzbuđenim glasom Cornelius.
Schliessen slegne ramenima.
- Smatraš li me čovjekom koji bi izmislio nešto slično? - upita
ozbiljnim glasom.
- Ali to je nevjerojatno!
- Tamo preko u dvorani - nastavi Schliessen - nalazi se još nekoliko
gospode koji će potvrditi moje riječi. I kod njih je gospođa Wieck
primijenila svoj lukav trik. Poznam tu ženu već godinama. Slučajno sam
uvijek ponovno naletio na nju. Prvi sam je put sreo u Monte Carlu - za
kockarskim stolom. Uočio sam je i počeo promatrati. Nije kockala iz
strasti, već je to smatrala nekom vrsti posla. I tamo je već znala govoriti o
tome da je zaboravila lisnicu, kad je s društvom dolazila u kockarnicu.

~ 12 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Dopustila je da njezine gubitke plaćaju gospoda oko nje. U ono vrijeme kći
nije bila s njom. Čuo sam da je boravila u internatu. Već tada sam shvatio
da gospođa Wieck nema stalnih prihoda, već da je ovisna o novcu do kojeg
je dolazila na taj način. Pomoću zajmova i sličnih poslova. U ono sam joj
vrijeme posudio dvije tisuće maraka koje mi nije vratila, kao što novac
nikada nije vraćala ni drugima. Ma gdje bih je kasnije sreo, uvijek je
koristila istu nečasnu rabotu. Promatrao sam je, a da to ona nije zapažala.
Sve me to vrlo zanimalo. Moguće je da kći nema veze s onim što radi
njezina majka, barem djeluje nekako nevino pa je ne bih želio bezrazložno
optuživati. Ali ona je ipak kći svoje majke, a ja sam zapazio da joj tvoj brat
prilično žestoko udvara. Stoga sam vjerovao da ti moram razotkriti svoja
iskustva s gospođom Wieck. Posve sam siguran da je pustolovka.
Cornelius je problijedio.
- To je nemoguće, vjerojatno se varaš! - procijedi napokon.
- Ali baš je tako. Nije li upravo malo prije ta žena izmamila novac od
tebe na isti način?
- Pa što? Zar nije mogla stvarno upasti u neprilike? - zapita Cornelius,
kao da želi opravdati samog sebe.
- Da se to dogodilo jednom sve bi bilo u redu - uporno je tvrdio
gospodin Schliessen. - Ali gospođa Wieck to redovno čini. Dakako da sam
se raspitao i za njezin raniji život, nakon što sam počeo sumnjati u nju. Već
je osam godina udovica, a njezin joj muž nije ostavio ništa do vrlo male
mirovine s kojom može osigurati samo najskromniji život. A ona se
ponaša poput bogate žene, putuje po poznatim kupališnim mjestima,
stanuje u prvorazrednim hotelima, odijeva se otmjeno, a to čini i njezina
kći. Za to je potrebno mnogo novaca. Majka i kćerka nemaju ni stalan dom.
Vode pravi nomadski život i uvijek se kreću u najotmjenijim društvenim
krugovima. Znam da gospođa Wieck dolazi do potrebnog novca izvlačeći
ga iz lisnica drugih ljudi. U tome je stekla veliku vještinu. Do sada me to
zabavljalo. Znaš i sam da takve pustolovne ličnosti unose živost u inače
dosadan društveni život. Svi smo mi pomalo otupjeli. Gospođa Wieck, pak,
nevjerojatno je pametna i zabavna žena. Zna vrlo dobro što hoće. Njezin
konačni cilj je da dobro uda svoju kćer. Lijepa je Helga odgojena baš za to.
Čini se da je vrlo izbirljiva pa je podijelila već dosta košarica. Dovoljno je
lijepa i dražesna da zaludi sve muškarce. Opazio sam da se u posljednje
vrijeme ne ponaša baš odbojno prema tvom bratu. Napokon, on je u
svakom pogledu sjajna partija. Majka i kći vjerojatno mu nemaju što
prigovoriti. Ne mogu dopustiti da to dulje potraje. Poznavao sam tvog oca
i vrlo sam ga cijenio. Bio je velikodušan i otmjen čovjek. Ti me pomalo
podsjećaš na njega. Ne mogu u miru promatrati kako neka pustolovka ili

~ 13 ~
Knjigoteka
 daša&anna

zapravo kći te pustolovke zavode njegovog mlađeg sina. Stoga sam te želio
upozoriti na to prije nego li bude prekasno.
Pričuvaj se i razgovaraj o svemu sa svojim bratom. Otvori mu oči, to je
tvoja dužnost.
Cornelius je zurio pred sebe. Sada je uznemireno pogledao
Schliessena.
- Je li to moguće? Ne varaš li se možda? Gospođa Wieck doista ostavlja
dojam dobrostojeće žene. Pa već njezin nakit predstavlja pravi imetak.
Gospodin Schliessen se podrugljivo nasmije.
- Nakit? Među nama govoreći, dragi moj, on je lažan. Doduše to je
sjajna imitacija. Gospođa Wieck nabavila ga je u ono vrijeme kad smo
zajedno boravili u Monte Carlu. Morala je platiti za njega nekoliko tisuća
maraka, ali je dobro znala da će joj taj nakit pomoći zasuti pijesak u oči
onih od kojih je namjeravala posuditi novac. Dakle isplatilo se uložiti taj
mali kapital koji je tada posjedovala.
Cornelius pređe rukom preko očiju.
- Nevjerojatno, nevjerojatno! - promuca. Schliessen kimne.
- To je isto govorio i moj prijatelj Karsten. Prije nekoliko tjedana
upozorio sam ga da se pričuva gospođe Wieck. Poslušao je moje
upozorenje do te mjere da je doista prihvatio ponudu gospođe Wieck da
mu dadne komad nakita u zalog. Ona je, pomalo iznenađeno, skinula s
ruke dijamantnu narukvicu. Karsten ju je drugog dana odnio draguljaru.
Taj je ustanovio da su to lažni dijamanti. A Karsten je jedini koji je dobio
natrag svoj novac. Gospođa Wieck mu je već istog dana vratila ono što je
posudila, iskupivši na taj način narukvicu. Bijaše joj dakako neugodno što
mu je morala dati lažni nakit pa se bojala da će je razotkriti. Gospodin
Karsten moći će ti potvrditi moje riječi.
Cornelius je neko vrijeme šuteći sjedio zureći pred sebe. Po mirnim
crtama njegova lica nitko nije mogao naslutiti što se zbiva u njemu. Nakon
nekog vremena progovorio je promuklim glasom:
- Znam da si častan čovjek. Ipak te moram zapitati: možeš li mi dati
svoju časnu riječ da je istina sve ono što si mi upravo ispričao?
Schliessen ga ozbiljno pogleda.
- Mogu dobro zamisliti da se u tebi sve buni protiv toga da prihvatiš
takvu gadost. Dajem ti svoju časnu riječ, ako to želiš, a mogu ti dovesti i
svjedoke koji će potvrditi sve što sam ti rekao.
Brzom kretnjom Cornelius pređe rukom preko čela.
- Možda ću te i to zamoliti. Ali tek nakon što porazgovaram s bratom.
Možeš zamisliti da su me tvoje riječi vrlo uzbudile. Dakako ne zbog pet

~ 14 ~
Knjigoteka
 daša&anna

tisuća maraka koje sam posudio toj gospođi. Njih ću lako preboljeti. Ali
moram ti iskreno priznati da se moj brat doista zanima za gospođicu
Wieck. Ovo saznanje će ga bolno pogoditi. Doduše ne mogu vjerovati da
gospođica Wieck sluti čime se bavi njezina majka. Djeluje mi poput
poštene i časne djevojke. Ali kći pustolovke, makar ona sama bila čista i
nevina, ne može postati ženom mog brata. Hvala ti što si mi ispričao sve
to! Nadajmo se da nije prekasno. Još ću večeras razgovarati o tome sa
svojim bratom pa te stoga molim da o tome obavijestiš gospodu koja to
mogu posvjedočiti. Možda bismo se mogli s njima sastati već večeras,
nakon koncerta.
Schliessen ustane.
- Neka bude tako! Sastat ćemo se kraj hotelskog bara, recimo u
dvanaest sati.
- Hvala ti!
Gospoda pružiše ruke jedan drugome, a Schliessen se vrati u dvoranu.
Cornelius ga je pratio ukočenim pogledom.

~ 15 ~
Knjigoteka
 daša&anna

2
Gospođa Wieck je pomalo zabrinuto opazila da je Schliessen ušao u
salon u kojem je boravio Cornelius Dietrich. Neopazice je
promatrala dvojicu gospode i odahnula kad su se napokon razišli.
Pomisli kako bijaše nešto nalik sudbini što je tako često susretala
Schliessena na najrazličitijim mjestima. Pri tom ju je uvijek promatrao
čudnim pogledom pa se bojala da o njoj zna više nego li je bilo dobro za
nju. Ipak nije imao dokaza ni za što osim što mu je dugovala dvije tisuće
maraka. Međutim on je bio pristojan čovjek i zasigurno to neće nigdje
spominjati. Požali što je morala Corneliusa Dietricha zamoliti da joj posudi
novac. Možda to baš i nije bilo najpametnije. Ali nije mogla pomoći samoj
sebi na neki drugi način. Ako se željela još neko vrijeme zadržati u Kairu
novac joj je bio nužno potreban, a nije ga mogla posuditi ni od koga
drugoga. Ona i njezina kći svakako su morale ostati, jer se Helga napokon
urazumila i prihvaćala Haraldovo udvaranje. Neka joj Bog pomogne da se
napokon uspije zaručiti!
Tako je gospođa Wieck govorila samoj sebi. Pri tom je tobože živahno
sudjelovala u razgovoru nekoliko gospode i gospođa.
Helga je, nakon što je ušla u plesnu dvoranu, počela tražiti pogledom
svoju majku. Ugledavši je, prišla joj je i sjela uz nju. Bila je vrlo nemirna.
Neprekidno je promatrala Corneliusa Dietricha pitajući se zašto je tako
blijed i ozbiljan.
Zatim je njezin pogled sreo Haraldov. Gledao je tako sretno u nju da
se morala potajno nasmiješiti.
Pomisli da će njoj i Haraldu zacijelo uspjeti oraspoložiti Corneliusa
budu li mogli boraviti uz njega.
Pomalo se bojala trenutka kad će morati objaviti majci svoje zaruke s
Haraldom. Znala je da će majka prihvatiti tu novost na način koji joj neće
biti drag. Zapravo nikada nije bila vrlo bliska s majkom. Između njih kao
da je postajala nevidljiva ograda koja nije dopuštala veću prisnost.
Nakon očeve smrti majka je Helgu poslala u internat. Tamo je ostala
do svoje sedamnaeste godine. Njezina majka odrekla se stalnog doma,
prodala je pokućstvo i počela putovati svijetom. Stoga Helga i nije mogla
boraviti uz nju. Tek kad je, kao mlada djevojka, napustila internat, počela
je dijeliti majčin nomadski život. To se zbivalo već dvije godine. Isprva je
Helga uživala u tome da putuje iz mjesta u mjesto. Njezin živahni duh
upijao je svu ljepotu prirode i veseli društveni život. Ali nakon što je
nekoliko mjeseci proživjela na taj način, ovaj je život izgubio za nju sav
čar. Žudjela je za pravim domom i to najradije u njezinoj domovini.
Ponekad je pitala majku neće li se napokon negdje smjestiti za stalno.

~ 16 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Tad bi je majka pogledala čudnim pogledom.

- Kad se jednog dana dobro udaš, moći ćeš urediti udoban dom za
sebe - govorila je majka. - A budem li se tada mogla tamo odmoriti i ja,
smatrat ću to velikom srećom. Stoga nikada ne smiješ zaboraviti da se
moraš udati za bogatog čovjeka. Nažalost, nisam u mogućnosti pružiti ti
udoban dom. Za to je potrebno više novaca nego li ga posjedujem.
- Ali i za ovakav nomadski život potrebno je dosta novaca - govorila je
Helga. - Vjerojatno više nego kad bismo tiho i mirno živjele u nekom
skromnom domu.
Majka bi se tada samo nervozno nasmijala.
- Vrlo si razmažena, dijete moje! - opomenula bi Helgu. - Ukoliko se
želimo osjećati udobno, naš dom ne smije biti odveć skroman. U takvom
domu ti bi teško upoznala nekog bogatog muškarca. Potrebno je živjeti u
velikom svijetu, ako se to želi postići. Na sreću, dovoljno si lijepa da se
dobro udaš. Svrha mog života je da ti to omogućim. Sve dok se ne udaš za
bogatog čovjeka morat ćemo nastaviti živjeti na ovakav način. Pobrini se
za to da nam ubrzo omogućiš steći udoban dom. Sve sada leži u tvojim
rukama.
Helga ju je uplašeno slušala. Majka ju je stalno upozoravala na to da se
mora bogato udati. To je Helgu neizmjerno mučilo. Prije kratkog vremena
opet je upozorila majku da se neće prodati i neka je ne sili na to. Radije će
se pomiriti sa skromnim životom.
Majka joj je na to odgovorila:
- I za najskromniji život potreban je novac, a mi ga uskoro više
nećemo imati. Siromašne smo, užasno siromašne!
- Majko, imaš toliko dragocjenog nakita. On predstavlja pravo
bogatstvo - upozorila ju je Helga. - Kad bi ga prodala riješile bismo se briga
i mogle bismo živjeti u skromnom domu.
Žarko je rumenilo oblilo obraze Helgine majke.
- Moj nakit? Ne, ne mogu se rastati od njega! Volim ga svim svojim
srcem.
Rekavši to majka je brzo napustila sobu.
Helga je tužno gledala za njom. Kako je netko mogao toliko voljeti to
hladno kamenje?
I opet je pomislila koliko se razlikuje od svoje majke. To je osjećala i
ovog trenutka, znajući da će majka posve drugim očima gledati na njezine
zaruke nego li je to činila ona.

~ 17 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Dok je tiho sjedila uz majku i ponekad je pogledavala sa strane, opazi

da se majčino lice namrštilo na trenutak kao da ju je obuzela bol.
Prestrašeno dohvati majčinu ruku.
- Majko, zar se ne osjećaš dobro?
Gospođa Wieck pređe rukom preko očiju. Proći će, Helga, ne obraćaj
pažnju na to!
Gospođa Wieck bolovala je na srcu, a to joj je često znalo prouzročiti
velike bolove. Ali nije joj bilo drago, kad bi to netko zapazio. Liječnici su joj
savjetovali da živi mirnim životom bez uzbuđivanja.
Ovaj lagani napadaj brzo je prošao. Zaista se uzbudila jer je morala
Corneliusa zamoliti za novac. Ali nije bilo drugog izlaza, a ona se ipak nije
mogla riješiti nejasna osjećaja da je time počinila veliku grešku.
Kad će napokon doći kraj tom nesigurnom, bijednom životu? Helga
nije mogla čeznuti snažnije za mirnom lukom od nje same. Kad bi je
Harald Dietrich napokon zaprosio! Ovog ga puta Helga zasigurno neće
odbiti. A to i nije bilo čudo jer je bio zaista zgodan čovjek. Kakva sreća, ako
se Helga uda za njega! U tom bi slučaju sve bilo u najvećem redu. Kad bi
Schliessen barem šutio! Nije ju smio odati, jer bi time sve uništio.
Schliessen bijaše čovjek koga se plašila. Prečesto ga je susretala, odviše je
znao o njoj i činilo se kao da joj govori: »Znam sve o vama!«
Kad bi ga barem mogla učiniti neškodljivim!
Iznenada se nečeg prisjetila. Sada je posjedovala nešto novaca. Što bi
bilo, ako bi Schliessenu vratila njegove dvije tisuće? U tom slučaju joj više
ne bi mogao biti opasan.
Dok je tako razmišljala, opazila je da je Harald ustao i pošao do svog
brata. Istovremeno je čula kako je Helga duboko uzdahnula.
Okrenula se prema kćeri i zapazila čudan, nepoznat sjaj u očima svog
djeteta.
Zgrabi Helgu za ruku.
- Helga, kakvi su tvoji odnosi s Haraldom? - šapne. Obrazi mlade
djevojke porumenješe.
- Majko, zaručili smo se! Harald će sutra razgovarati s tobom - odvrati
šapćući majci.
Gospođa Wieck se nasmiješi, a Helga pomisli da još nikada nije vidjela
tako sretan izraz na licu svoje majke.
- Mila moja, sretna sam što možeš sluštati glas svog srca! - reče majka.
- To je velika sreća za siromašnu djevojku. Ali sada tiho! Razgovarat ćemo
kasnije o tome, kad budemo same.

~ 18 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Helga osjeti ogromno olakšanje. Poče pričati s nekom gospođom koja

je sjedila uz nju. Ova joj ispriča da sutra namjerava sa svojim društvom
poći na plovidbu Nilom.
Nakon nekog vremena Helga i njezina majka povukle su se u svoju
sobu. Nije više vidjela Haralda, iako ga je tražila pogledom. Kao da je
nekuda nestao! Helga ugleda u daljini samo njegovog brata Corneliusa koji
ju je promatrao čudno bolnim pogledom.

* * *

Harald je krenuo u salon k bratu.

- Corneliuse, zašto si se udaljio iz društva? Djeluješ nekako
neraspoloženo. Ne osjećaš li se dobro?
Cornelius ga nemirno pogleda.
- Haralde, drago mi je što možemo porazgovarati u miru. Možda ćemo
morati otputovati već sutra ujutro.
- Otputovati? Sutra? - prestraši se Harald. - To neće biti moguće. Sutra
ću zaprositi Helgu Wieck od njezine majke.
Cornelius ustane i uplašeno pogleda brata.
- Dakle ipak! Slutio sam to.
- Vidiš sada i sam da ne mogu otputovati.
- Haralde, možda ćemo ipak putovati. Možda baš zato.
- Što to znači? Nadam se da odobravaš moj izbor? Znam da vrlo cijeniš
Helgu.
Cornelius namršti čelo.
- Pa ipak ne mogu odobriti tvoj izbor. Harald se trgne.
- A zašto ne? Znao si da je ljubim, da joj udvaram, a nisi se tome
protivio ni jednom jedinom riječju. Morao sam pretpostavljati da
odobravaš ono što činim.
- Tako je i bilo, sve do malo prije. Ali tad sam saznao nešto što me
tjera upozoriti te da ne odobravam tvoj izbor.
- Corneliuse, što se dogodilo?
Cornelius pogleda u dvoranu, a njegove se oči zaustaviše na Helgi.
Trgne se opazivši sretan izraz njezinog lica. Pričini se samom sebi kao
krvnik. Bio je naime čvrsto uvjeren da je Helga nedužna. A ipak sve to nije
smio prešutjeti svom bratu. Harald je sam morao donijeti odluku pa je
stoga morao sve saznati.
Gurne ruku pod bratovu pa ga povuče za sobom na terasu.
~ 19 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Dođi, Haralde, ovdje nas vidi previše ljudi, a nitko ne treba vidjeti da
su te moje riječi prestrašile.
Harald bezvoljno krene za njim. Na terasi je zastao pred bratom.
- Govori napokon, ne muči me! Što se dogodilo? Zašto ne odobravaš
moju vezu s Helgom?
Cornelius dohvati njegovu ruku.
- Upravo sam od gospodina Schliessena saznao da je gospođa Wieck
obična pustolovka. Pretpostavljam da Helga ne zna što čini njezina majka.
Morao bih posumnjati u svoje poznavanje ljudi, ako bih pomislio da ona
nije nevina i čista. Ali ne može se izbjeći činjenica da je ona kći pustolovke.
Harald se prestrašeno trgne.
- Kako možeš povjerovati u to?
Lice Corneliusa Dietricha se zgrči na trenutak,
- Nisam to htio vjerovati ni sam, ali je tako. Poslušaj me, sve ću ti
ispričati.
Rekao je bratu o čemu je razgovarao s gospođom Wieck i što mu je
malo kasnije ispričao Schliesser.
Harald ga je slušao kao da ne može povjerovati. Smrtno je problijedio.
Kad je brat završio sa svojim izvješćem, grčevito mu stegne ruku.
- Može li to biti istina? Pa to je strašno!
- Schliessen mi je to potvrdio svojom časnom riječju. Kasnije ćemo se
kraj bara sastati s njim i s nekim drugim svjedocima.
Harald je ostao stajati kao ukopan. Teško je disao i napokon
procijedio kroz zube:
- Corneliuse, možeš li to shvatiti? To lijepo i otmjeno stvorenje da je
pustolovka? Poput glupog dječarca uletio sam u njezinu mrežu.
Corneliusovo srce zadrhta čuvši riječi svog brata. Kako je brzo slomio
štap nad djevojkom koju ljubi!
- Ni ja to ne mogu povjerovati. Ali nemoj se prenagliti. Vjerujem da
Helga ne sluti ništa o tome.
- Ipak me uhvatila jer sam bogat - izjavi Harald. Njegova je taština bila
duboko povrijeđena.
Corneliusa obuzme duboka tuga zbog Helge.
- Ne čini nepravdu u svojoj boli! Još uvijek vjerujem da je Helga
poštena djevojka. Ali njezina je majka pustolovka. To se ne može
zanemariti. Mislim da to neće uspjeti ni tebi. Lako se zagriješ kad se radi o
lijepoj ženi, ali se i prebrzo ohladiš. Koliko te znam, ne bi uspio prijeći
preko toga, kad bi nestalo žarke zaljubljenosti. Razmišljao bi o tome da

~ 20 ~
Knjigoteka
 daša&anna

tvoja žena ne potječe iz poštene obitelji. Na sreću, zaruke još nisu

objavljene pa se možeš povući obzirom na okolnosti za koje si saznao
istom sada.
Harald je neko vrijeme stajao zadubljen u misli. Ono što je doznao od
brata i saznanje da je Helga pristala na njegovo udvaranje samo zato jer je
bogat, borili su se sa strastvenim osjećajima koji su ga obuzeli. Nakon
nekog vremena podigne glavu:
- Ne, Corneliuse, nikada to ne bih mogao zaboraviti. U našoj kući
vladaju poštene prilike. Nebesa, ljubio sam Helgu koliko je samo moguće
ljubiti ženu! Ali tvoje riječi ohladile su moje osjećaje poput ledenog tuša.
Ne bih mogao prijeći preko toga čak ni da me Helga iskreno ljubi, u što
donekle počinjem sumnjati. Imaš pravo, otputovat ćemo. Ne mogu učiniti
ništa drugo, ako ona gospoda potvrde Schliesserove riječi. Najbolje je
prekinuti sve to što prije.
Cornelius je gledao pred sebe. Pitao se što bi učinio na bratovom
mjestu. Bi li imao dovoljno snage rastati se s Helgom?
- Corneliuse, povući ću se u svoju sobu, jer ne bih želio još jednom
sresti majku i kćer. Dođi po mene kad kreneš u bar na sastanak sa
Schliesserom i onom gospodom.
Cornelius kimne.
- U redu, Haralde! Vratit ću se na trenutak u dvoranu kako se ljudi ne
bi pitali što se dogodilo.
Harald požuri preko terase do jednog od ulaza u hotel, a Cornelius se
polagano vrati u dvoranu. Pogledom potraži Helgu. Sjedila je uz majku, a
oči su joj sretno sjale. Njezino dražesno lice učini mu se ljepšim nego
ikada.
Pomisli da ona zacijelo ne snosi nikakvu krivicu. Vjerojatno će biti
očajna kad jednog dana sazna čime se bavi njezina majka. Kako bi joj
mogao pomoći? Tako bi to rado učinio.
Neprekidno ju je promatrao kao da želi upiti u sebe lijepe crte njezina
lica. Kao da ih nikada ne želi zaboraviti.

~ 21 ~
Knjigoteka
 daša&anna

3
Oba su se brata srela s gospodinom Schliessenom i još nekim drugim
gostima hotela uz barski pult. Svi su oni bili žrtve gospođe Wieck pa
to i potvrdiše braći. Dodali su tome još neke pojedinosti.
Harald je sve to saslušao osjećajući se kao da je i sam ponižen i
obeščašćen. Njegova ljubav prema Helgi bijaše pomiješana s osjećajem
ogorčenja. Nije se mogao riješiti pomisli da u svemu tome igra vrlo
smiješnu ulogu. Ta mu je misao pomogla da sve preboli brže nego što je to
Cornelius smatrao mogućim.
I tako su se oba brata još iste večeri oprostila od prijatelja. Govorili su
da ih kod kuće čekaju važni poslovi. Gospoda su dakako znala da oni žele
otputovati što je brže moguće kako se ne bi još jednom sreli s majkom i
kćerkom. Međutim, pretvarali su se da im vjeruju.
Samo je Schliessen tiho rekao Corneliusu:
- Vrlo je pametno od vas što odvodite brata odavde. Zaljubljeni su
skloni ludostima. Nadam se da će vaš brat sve to uspjeti zaboraviti, jer je
još vrlo mlad.
Cornelius kimne. Pri tom pomisli:
»Nitko ne osjeća sućut prema Helgi. A zapravo će ona biti najviše
povrijeđena.«
Ali to nije izgovorio. Pružio je ruku Schliessenu, a ovaj je srdačno
stisne.
- Nadam se da ćemo se ponovo sresti. Ukoliko dopustite posjetit ću
vas na putu kući. Želio bih razgledati vašu tvornicu.
- Vrlo se radujem što ćemo vas moći pozdraviti kod nas - reče
Cornelius.
- Dakle, do viđenja! I nemojte se ljutiti na mene zbog svega što se
dogodilo.
- Baš naprotiv, mi vam moramo biti zahvalni.
- Pritom sam mislio na vašeg oca. Zbog njega sam vas upozorio.
Braća se počeše odmah pripremati za putovanje. Istom kad su se
rastali te noći, Cornelius primijeti:
- Krenut ćemo odavde u sedam sati.
- U redu, Corneliuse! Molim te, dogovori sve potrebno. Ja to sada
nisam u stanju učiniti.
- Sve ću srediti. Ali jedno moraš učiniti sam. Harald ga upitno pogleda.
- Što to?

~ 22 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Moraš napisati nekoliko riječi gospođici Wieck i objasniti joj zašto

odlaziš i raskidaš zaruke.
Harald se namršti.
- Što bih joj pisao? Valjda ne istinu? Bilo bi okrutno objasniti joj što
radi njezina majka, ako to ona ne sluti.
- Dakako da to ne možeš učiniti. To bi je užasno pogodilo, iako bi bilo
dobro, ako progleda što prije. Tek kad se to dogodi, možda će se moći
spasiti. Ipak joj ne možemo razotkriti kakvu opasnu igru igra njezina
majka.
- Što bih naveo kao razlog za raskid naših zaruka? Cornelius promisli.
Kako da najobzirnije obavijesti Helgu o tome?
Nakon nekog vremena on se uspravi.
- Javi joj da se ja, kao glava obitelji, ne slažem s vašom vezom.
Harald se namršti. Sve to što se događalo bijaše prokleto neugodno.
- Rekao sam joj doduše da sam slobodan čovjek, ali joj nisam zatajio
da mi je tvoj pristanak vrlo važan. Dakle, napisat ću joj to tako. Što onda,
ako je svojoj majci već rekla da smo se zaručili? Neće li me gospođa Wieck
nastojati podsjetiti na dato obećanje?
- To neće biti moguće. Stoga bi bilo dobro da u pismu natukneš nešto
što će razumjeti samo njezina majka. Možda da sam tu odluku donio
nakon što sam večeras razgovarao s gospođom Wieck.
- Da, napisat ću nešto slično. U tom će slučaju njezina majka shvatiti
da smo nešto naslutili pa će moći svojoj kćeri reći što smatra potrebnim. U
svakom ću slučaju kao razlog navesti tvoje odbijanje davanja pristanka.
Cornelius uzdahne.
- Zbog toga će me Helga mrziti - izjavi promuklim glasom. - Ipak će joj
zadati manju bol to što te od nje tjera tuđa volja. Gore bi bilo da si se
svojevoljno rastao od nje.
Harald je ostavio pismo za Helgu. Konobar ga je trebao odnijeti u
njezinu sobu.
Ne sluteći ništa, Helga je mirno provela tu noć. Navečer, prije
spavanja, još je jednom razgovarala s majkom o svojim zarukama.
Majka je rekla:
- Uvijek sam se bojala da će se tvoje srce poigrati s tobom. Odbijala si
da se udaš za bogatog čovjeka. Na sreću, poklonila si srce vrlo bogatom.
Vodit ćeš sjajan, bezbrižan život. Stoga moja žrtva nije bila uzaludna.
Hvala Bogu! Ne možeš zamisliti kako sam sretna zbog tvog izbora. Uskoro
ćeš imati dom za kojim si čeznula, a i ja ću se napokon smiriti uz tebe.

~ 23 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Polagala sam sve svoje nade u tebe. Vrijeme je da se riješim mučnih briga,
jer se često osjećam vrlo loše. I ja čeznem za mirnim životom.
- Naći ćeš ga, majko! Harald je vrlo plemenit čovjek. A ja sam mu već
objasnila da smo siromašne.
Gospođa Wieck je upitno pogleda.
- To si mu rekla?
- Da!
- Kako je to prihvatio?
- Isprva je bio iznenađen. Ali zatim se nasmijao i rekao da ima
dovoljno novaca za nas oboje.
Gospođa Wieck odahne. Sada više nije trebala pred bracom izigravati
bogatu ženu. Nije trebala skrivati svoje siromaštvo. I ono s pozajmnicom
od pet tisuća maraka lako će srediti. Sve će ostati u obitelji.
Helga krene u svoju malu sobu smještenu uz majčinu. Opazila je kroz
odškrinuta vrata da je u majčinoj sobi još dugo ostalo gorjeti svjetlo.
Gospođa Wieck sjedila je za malim pisaćim stolom a na stolcu je stajala
velika, kožnata kutija za nakit. Iz nje je izvadila dvije knjižice. Jedna bijaše
njezin dnevnik, a druga je sadržavala pažljivo sastavljen popis ljudi kojima
je nešto dugovala zajedno sa svotom. Danas je upisala ime Corneliusa
Dietricha uz svotu od pet tisuća maraka.
- To će mu morati vratiti njegov brat - šapne, lagano se nasmiješivši.
Zatim je dohvatila dnevnik koga je vodila od smrti svog muža. Našavši
se u bezizlaznom položaju i ostavši posve sama nije imala nikoga kome se
mogla povjeriti i reći što je muči. Stoga je sve to povjerila svom dnevniku.
Danas je zapisala:
»Nebo je saslušalo moje molbe. Helga se zaručila s bogatim čovjekom.
Harald Dietrich posjeduje veliki imetak. On je zemljoposjednik i vlasnik
tvornice boja.
Dakle sve ono što sam činila nije bilo uzalud. Omogućilo nam je život
u otmjenom društvu.
Da sam ostala u malom gradiću izdržavajući se ručnim radom i
davanjem poduka kako bih nadopunila svoju bijednu mirovinu, imala bih
samo toliko da Helgu mogu sačuvati od gladi. Helga bi brzo ocvala i nikada
joj se ne bi pružila prilika da se bogato uda. To sam dobro znala pa sam
stoga donijela odluku da živim drukčije. Čekala me teška borba.
Prokletstvo siromaštva pritišće čovjeka, osobito kad treba glumiti
bezbrižnost. Hvala ti Bože, što si sve tako divno sredio! Prošle su godine
muka. Sutra će moja Helga postati zaručnica Haralda Dietricha i sve će
moje brige nestati. Neću više morati prestrašeno moliti nekoga za zajam,

~ 24 ~
Knjigoteka
 daša&anna

neću više morati u očima onih kojima dugujem, gledati mučnu sumnju.
Nadam se da sam danas po posljednji put bila podvrgnuta takvoj muci.
Cornelius Dietrich mi je to vrlo olakšao. Njegova plemenita dobrota
predstavljala je pravo dobročinstvo za mene. Ali baš pred njim sam se
najviše stidjela. Samo najveća potreba mogla me natjerati na to da mu se
obratim. Nadam se da time nisam učinila grešku, koja se neće moći
ispraviti. Ali ne, ne, Helga je sada zaručnica njegovog brata. Sve je u redu, a
i moje ubogo bolesno srce moći će se smiriti. Jedva je moglo podnositi
muke posljednjih godina.
Možda će mi se ubrzo pružiti prilika vratiti novac koji sam posudila
pod lažnim pretpostavkama.
Schliessenu ću već sutra vratiti dvije tisuće maraka, kako ne bi mogao
izazvati nesreću svojim pričanjem. Užasno sam se prestrašila kad sam
vidjela da je večeras prišao Corneliusu Dietrichu. Ali to bijaše nepotrebno.
Da mu je želio nešto otkriti, ne bi to učinio za vrijeme koncerta. Za to
čovjek traži neko mirnije mjesto. Ali do toga ne smije doći. Stoga ću mu
odmah sutra vratiti njegov novac. Na taj način prekrižit ću s popisa svojih
zajmodavaca prvo ime, a nadam se da će mi uskoro uspjeti križati i ostala.
Bože, hvala ti, i nemoj me kazniti za ono što sam učinila! Učini da moje
dijete bude sretno uz Haralda Dietricha i pokloni mi mir!«
Tim je riječima gospođa Wieck zaključila pisanje. Pažljivo je obje
knjižice ponovo spremila u kožnatu kutiju, a nju je zaključala u svoj
kovčeg.
Te je noći i ona konačno mogla mirno spavati.
Drugog jutra kad su majka i kćerka sjele na terasu kako bi
doručkovale, konobar je donio pismo za Helgu.
Ona pocrveni pa sjajnim očima pogleda svoju majku.
- Pismo je od Haralda! Zasigurno pita kad može doći k tebi - reče, a
konobar se udalji.
Nasmiješivši se sretno, Helga otvori pismo a majka ju je zadovoljno
promatrala.
Majčin smiješak iznenada nestane jer je opazila sve snažnije rumenilo
na obrazima svoje kćeri dok je čitala.
»Cijenjena gospođice, žao mi je što vam moram javiti da ću otputovati.
Jučer navečer razgovarao sam sa svojim bratom, nakon što je on prije toga
govorio s vašom majkom i s gospodinom Schliessenom. Moj brat ne
odobrava moju vezu s vama iz određenih razloga koje vam ne mogu odati.
Ne mogu se oduprijeti tim razlozima pa se moram pokoriti njegovoj volji.
Kad primite ovo pismo, neće me više biti u hotelu. Brat i ja otputovat ćemo

~ 25 ~
Knjigoteka
 daša&anna

rano ujutro. Oprostite mi što sam unio nemir u vaš život! Vrlo mi je žao što
sam prisiljen na taj rastanak. Pozdravljam vas, vaš odani Harald Dietrich«.
Helga je uzbuđeno gledala u pismo. Hladne, odbojne riječi pogodile su
je poput udarca po obrazu. Nije mogla shvatiti kako je čovjek, koji ju je
sinoć grlio i toplo ljubio, mogao napisati te hladne riječi. Ništa nije
razumjela, a drhtaji su joj prolazili tijelom.
- Helga, što se dogodilo? - procijedi njezina majka promuklim glasom.
Helga joj dršćućom rukom pruži pismo.
- Pročitaj sama! Ništa ne razumijem - promuca.
Sada je i gospođa Wieck pročitala pismo. I ona kao da se ukočila. Ali
ipak je razumjela o čemu se radi. To su joj odavale Haraldove riječi:
»...nakon što je on prije toga govorio s vašom majkom i s gospodinom
Schliessenom.«
Helga nije obraćala pažnju na te riječi, ali gospođa Wieck je shvatila
da se u tim riječima nalazi objašnjenje Haraldova postupka. Znala je
napokon posve sigurno da je gospodin Schliessen upozorio Comeliusa
Dietricha neka je se čuva. Stoga Cornelius i nije htio pristati na zaruke
svog brata, jer je u njoj gledao pustolovku.
Pustolovku!
Gospođa Wieck se trgne, kao da joj je netko zavikao te riječi u uho.
Užasno uzbuđenje zbog propasti veze kojoj se toliko radovala izazvalo je
kod nje snažan srčani napad.
Helga nije imala vremena prepustiti se svojoj boli. Majka se
onesvijestila, razboljevši se opasno. Morali su je odnijeti u sobu, a Helga
bijaše potpuno zaokupljena njezinim njegovanjem.
Zapravo je za nju bila prava blagodat što je ta njega bila toliko
naporna. Na taj način se nije mogla prepustiti svojim mučnim mislima. Ali
kad bi majka ponekad utonula u kratak san, Helga bi ostala sjediti uz
njezin krevet umorna i tužna. Po tko zna koji put ponovno bi čitala
Haraldovo pismo. Pitala se neprekidno zašto Cornelius nije želio dati svoj
pristanak za njihove zaruke.
Helga je saznala i to da su braća doista otputovala tog jutra. U njoj se
rodi gorak osjećaj razočaranja. Koliko se Corneliusu žurilo da razdvoji
Haralda od nje. I to baš njemu, kojemu se toliko divila. Koga je smatrala
najboljim i najplemenitijim čovjekom. Kako je mogao biti tako okrutan? A
tek Harald? Nije li bilo bijedno od njega da se pokori bez borbe? Da se na
tako okrutan i nesmiljen način rastao od nje?
- Zašto - zašto je to učinio? Što je učinila da je toliko ponizi?

~ 26 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Neprekidno je razmišljala o tome, ali se ničeg nije mogla sjetiti.

Napokon je pomislila da je Harald vjerojatno upozorio Corneliusa na
njezino siromaštvo.
Zar ju je odbacio zbog toga? Da li njegov ponosni brat nije želio
pristati na zaruke sa siromašnom djevojkom? Je li Cornelius mogao biti
tako uskogrudan, tako okrutan? Je li bilo moguće da se toliko prevarila u
njemu? Vjerovala je da je plemenit, velikodušan čovjek, koji je druge ljude
cijenio po njihovim unutarnjim vrijednostima, a ne po tome jesu li bogati
ili siromašni. Zar je on, i sam tako bogat, računao na miraz koji je njegov
brat trebao dobiti? Je li ga to tjeralo da razdovoji nju i Haralda? Ništa
drugo nije bilo moguće. Jer prvo im je svojim ponašanjem davao do znanja
da se slaže s bratovim udvaranjem, a sada je iznenada promijenio
mišljenje. Ništa se u međuvremenu nije dogodilo, osim što je priznala
Haraldu da je siromašna. Dakle, jedino je to mogao biti uzrok daju je
Harald napustio. Saznavši za njezino siromaštvo braća su se povukla
hladnim, ispraznim riječima.
Helginu dušu obuzme gorko razočaranje. Pitala se da li je Harald
uopće ljubio. Kako ju je mogao napustiti na takav način, nakon onoga što
se zbilo među njima? Prisjetila se koliko joj je slatkih, nježnih riječi rekao.
Sada je povjerovala da je sve to bilo samo površno ljubakanje. Nikada nije
osjećao za nju duboku, pravu ljubav. Inače joj ne bi mogao nanijeti ono što
joj je tako okrutno nanio, čak ni u slučaju da je to njegov brat zahtijevao od
njega.
Proživljavala je sve muke izdane i prevarene ljubavi. Pričini joj se kao
da su joj nanijeli duboku, gorku uvredu. A k tome još i majčina bolest?
Činilo se da ju je taj udarac pogodio još snažnije nego li njezinu kćerku.
Prošli su dani prije nego se gospođa Wieck toliko oporavila da je
mogla ustati i na nekoliko sati napustiti krevet.
Činilo se kao da je iznenada ostarjela. Ali tek što joj je ponovno
uspjelo ovladati svojim tijelom, počela je kovati nove planove.
Tih je dana zapisala u svoj dnevnik:
»Prerano sam se obradovala. Mjera moje boli još nije puna, a nestalo
je i lijepog sna o slobodi. Helgina se sreća slomila, a ona ne sluti zašto se to
dogodilo. Ja to dobro znam. To mi je objasnila primjedba koju je Harald
napisao u oproštajnom pismu. Ta je primjedba tobože nevažna, ali ona je
namijenjena meni. Schliessen me odao, a za Corneliusa i Haralda postale
smo obične pustolovke pa se stoga Helga ne može udati za poštena
čovjeka. Je li tako zlo što sam učinila? Nije li me na to natjerala gorka
bijeda? Jesam li imala drugog izbora, ako nisam željela patiti u bijedi
zajedno sa svojim djetetom? Uboga Helga, odbacili su je, jer joj je majka
pustolovka. Uništilo bi je, ako bi to saznala. Tako je osjećajna, a to je loše u
~ 27 ~
Knjigoteka
 daša&anna

njezinom položaju. Neizmjerno je ponizuje što je Harald napisao tako

hladno oproštajno pismo. Vjeruje da ju je napustio jer smo siromašne. Ne,
njezino siromaštvo nije predstavljalo zapreku! Schliessen je odao
Corneliusu da sam pustolovka, a on je stoga na brzinu odveo brata odavde.
Helga ne smije slutiti zašto je prezrena. Neizmjerno je žalim, a ja patim još
deset puta više od nje. Ali ne smijem dopustiti da me poraze, moram
visoko uspraviti glavu. Svim silama se moram potruditi da nađem drugog
muža za Helgu. Moramo otići odavde, u drugu okolinu. Na sreću imam još
nešto novaca. Schliessenu sada ne mogu vratiti dvije tisuće mraka, taj bi
mi novac nedostajao. Oh, kakav užasan život!«
Čim to bude moguće napustit ćemo Kairo i krenuti na Rivijeru. Možda
će nam tamo sreća biti sklona. Tamo se nalazi gospodin Raimund.
Upoznao je Helgu u St. Moritzu i bio bi je zaprosio da to ona nije spriječila.
Napisao mi je da ne može zaboraviti Helgu i pitao me nije li mu možda
sada malo sklonija. Nosio bi je na rukama i ispunio svaku želju. Odgovorila
sam mu da ćemo doći u Nicu i da se nadam kako će Helga pristati na
njegovu prošnju. To se mora dogoditi. Objasnit ću Helgi da za nas ne
postoji drugi izlaz. Da smo pred propašću, ukoliko se ne odluči udati za
njega. On je doduše dvadeset godina stariji od nje, ali bogat je, a sada je to
za nas najvažnije. Nadam se da se nakon iskustva s Haraldom, više neće
opirati.«
Istog dana je gospođa Wieck porazgovarala sa svojom kćeri o tome.
Majka i kći sjedile su na balkonu svoje sobe i promatrale suncem obasjanu
okolicu. Iza vrta hotela, na ulici, odvijao se šaren, bučan život.
Gospođa Wieck odvrati pogled pa uzdahne:
- Helga, znaš li od koga sam primila pismo?
Mlada djevojka okrene prema majci svoje tužno, blijedo lice.
- Od koga, majko?
- Od tvog najvjernijeg obožavatelja, gospodina Raimunda. Evo, možeš
ga pročitati.
Helga nezainteresirano pročita pismo pa ga ponovno vrati majsi.
- Nije li njegova vjerna ljubav upravo dirljiva? Nećeš li uz tog
dobrodušnog, dragog čovjeka potražiti utjehu svoje boli? Obožavao bi te i
nosio te na rukama. Priznaj i sama da je zgodan čovjek. Reci mi, hoćeš li
napokon pristati na njegovu ponudu?
Helga iznenađeno pogleda majku. Na licu joj se pojavi izraz boli.
- Majko, ne misliš to valjda ozbiljno?
- Da, dijete moje, vrlo ozbiljno! - upozori je gospođa Wieck. - Prihvati
ruku koja ti se pruža. Nećeš valjda dulje žaliti zbog onoga što ti se
dogodilo?
~ 28 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Helga brzo ustane.

- Majko, nisu prošla još ni dva tjedna otkako je Harald otputovao. Još
sam uvijek tužna i vrlo ranjiva. Vjeruješ li doista da bih se mogla odlučiti
pristati na prošnju nekog drugog čovjeka? Nikada više neću imati
povjerenja ni u jednog drugog muškarca.
- Ne budi luda! - zgrozi se majka. - Raimund ne zahtijeva od tebe
žarku ljubav. Bit će zadovoljan time da mu dopustiš razmaziti te.
Helginim licem prijeđe izraz duboke boli.
- Majko, molim te, ne spominji mi to! Neizmjerno me mučiš. Ne mogu
govoriti o tome.
U njezinim riječima krila se tolika bol da je majka odustala od daljnjeg
navaljivanja.
A kad ju je Helga zamolila neka joj dopusti prošetati se pola sata
vrtom, ona je pristala.
Helga je prolazila kroz park hotela. U to je vrijeme bio posve prazan.
Pronašla je kamenu klupu na osami i klonula na nju.
Tu je ostala sjediti udubljena u misli, gledajući suznih očiju u daljinu.
Gospodin Schliessen je slučajno prolazio onuda. Ugledavši Helgu
uplašio se zbog promjene koja se dogodila s njom. Upitnim je pogledom
prešao preko njezinih tužnih, lijepih crta lica.
Obuze ga duboka sućut za ovo mlado biće. Tog je trenutka spoznao da
Helga nije slutila što radi njezina majka.
Ostao je neodlučno stajati, jer nije znao bi li je nagovorio ili bi nijemo
prošao pokraj nje.
Tog je trenutka Helga podigla pogled i okrenula lice prema njemu. On
je pozdravi i priđe joj.
- Oprostite što vam smetam, gospođice Wieck? - poče govoriti pomalo
zbunjeno.
Helgino lice oblije rumenilo. Bijaše joj neugodno razgovarati s nekim
iz svog društva. Znala je da je Schliessen sprijateljen s bradom Dietrich.
- Ne smetate mi - odgovori pristojno.
Schliessen je pun nelagode promatrao njezine prelijepe, tužne oči.
Pomisli da bi možda bilo najpametnije ne miješati se u sve to.
Djevojka je zasigurno bila nedužna i možda bi bila postala sjajna gospođa
Dietrich. Ali, dakako, tu je bila njezina majka...
Tako je razmišljao, a glasno je izjavio:
- Cijenjena gospođice, već se dugo nismo sreli. Helga ga mirno
pogleda.

~ 29 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Gospodine Schliessen, moja je majka bila teško bolesna.

- Čuo sam. Osjeća li se bolje?
- Hvala vam, bolje joj je!
- Hoćete li još dugo ostati u Kairu? Helga je gledala pred sebe.
- Čim će majka moći putovati, napustit ćemo Kairo. Schliessen se
osjećao sve nelagodnije.
- I ja putujem već sutra. Vraćam se u Sleziju. Moram nekoliko mjeseci
proboraviti na svom imanju. Tako ću se odmah oprostiti od vas.
- Želim vam sretan put! - reče mirno Helga. Schliessen se nakloni. Nije
mogao odvratiti pogled od njezinih tužnih očiju.
- Mogu li možda učiniti nešto za vas? - zapita. -
Možda vam je nešto potrebno. Osobito zato jer je vaša majka bolesna.
Helga odmahne glavom.
- Ne, hvala vam!
On se ponovno nakloni.
- U tom slučaju opraštam se od vas.
- Zbogom, gospodine Schliessenu!
- Pozdravite svoju majku - procijedi Schliessen prije nego je otišao.
Pomisli da je zapravo bio neka vrsta krvnika. Helga je djelovala tako
nevino da je to čovjeku moglo slomiti srce.
Ali tad brzo stavi na glavu slamnati šešir.
Doista se nije trebao mučiti takvim mislima. Nije mogao dopustiti da
mladi Dietrich počini tu glupost. Djevojka je vjerojatno bila nevina, ali
njezina je majka bila pustolovka. Bijaše teško odvojiti majku od kćeri.
Takvim se mislima pokušavao smiriti.
Helga se vratila majci i izručila joj pozdrave gospodina Schliessena.
Gospođa Wieck osjeti olakšanje zbog njegova odlaska. Pomisli gorko u
sebi kako bi bilo najbolje da Schliessen nikada i nije došao ovamo.
Ipak je za nju predstavljalo olakšanje što će on nekoliko idućih
mjeseci proboraviti na svom imanju tako da se neće sretati s njim. Čvrsto
je odlučila da se Helga kroz to vrijeme mora udati.
Dva dana kasnije su majka i kći otputovale iz Kaira. Gospođa Wieck
doista još nije potpuno ozdravila, ali nije mogla dulje izdržati ovdje.
Tijekom plovidbe njezino se stanje pogoršalo. Majka i kći morale su se
iskrcati u Genovi, namjeravajući proboraviti ovdje neko vrijeme.
Gospođa Wieck smjestila se u malom pansionu, gdje je bilo jeftinije
nego u hotelima. Potajno je pisala gospodinu Raimundu da će ostati

~ 30 ~
Knjigoteka
 daša&anna

nekoliko dana u Genovi prije nego krenu u Nicu. Neka ih čeka tamo.
Pobudila je u njemu nadu da će Helga napokon pristati postati mu ženom.
Ukoliko ne stignu za četrnaest dana u Nicu, neka ih on potraži u Genovi.
Stanje gospođe Wieck sve se više pogoršavalo. Imala je jake srčane
napadaje, a Helga nije imala vremena za tužne misli. Morala je dan i noć
njegovati majku.
Unutarnji nemir gospođe Wieck pogoršavao je njezino zdravstveno
stanje. Morala je ozdraviti i pobrinuti se za Helgu. Preklinjala ju je neka
pristane na brak s gospodinom Raimundom, ukoliko se slučajno sretne s
njim.
Helga nije bila žena koja bi pristala na takvu vezu, ali bojala se za
majku pa ju je smirivala govoreći da će razmisliti o tome.
Čuvši to gospođa Wieck je odahnula. Bila je puna nade jer Helga više
nije tako oštro odbijala taj prijedlog. Na večer toga dana kao da joj se
zdravstveno stanje popravilo. Bolovi su popustili i mogla je laganije disati.
Nadala se da će moći spavati. Helga je legla na sofu kako bi se i ona uspjela
odmoriti nekoliko sati.
Ubrzo je zaspala umorna od napora protekih dana. Ali mirovala je
jedva jedan sat, kad se iznenada trgnula. S majčina kreveta dopiralo je do
nje hroptanje. Poskočila je, jer je znala da majka ima novi napadaj.
Upalila je svjetlo i podigla gornji dio majčina tijela. Majka je pogleda
bolnim pogledom, podigne se i duboko uzdahnuvši pade natrag na
jastuke. Njezino se tijelo čudno ispružilo, a pogled se slomio. Gospođa
Wieck bijaše mrtva.
Helgu obuzme neizmjeran strah. U kući bijaše vrlo tiho. Ostala je
potpuno sama s majkom. Prestrašeno je promatrala njezino ukočeno lice.
Iznenada shvati što se dogodilo.
Zajauknuvši padne na koljena, a zatim zatvori pokojnici oči.
- Majko, draga majko, ne čuješ li me? - jecala je tužno. Iako majka i kći
nisu bile osobito bliske, ipak je Helga tog trenutka osjetila koliko joj majka
nedostaje. Ona ju je ljubila i njezin ju je gubitak teško pogodio. Ostala je
posve sama na svijetu.
Brzo pozvoni, a u kući se probudiše. Vlasnica pansiona bijaše prva
koja je stigla u sobu.
- Molim vas, brzo liječnika! Moja majka... ona umire... brzo liječnika!
Poslali su po njega. Kad se pojavio nakon pola sata mogao je samo
ustanoviti smrt gospođe Wieck.

~ 31 ~
Knjigoteka
 daša&anna

4
Helga je u dubokoj tuzi provela dane do pokopa. Kad je prošlo i to,
navališe na nju silne poteškoće. Trebala je donijeti odluke o mnogo
čemu.
Prije svega je morala platiti račun pansiona. Vlasnica je zahtijevala da
joj kupi i novi krevet.
- Inače neću moći iznajmiti sobu u kojoj je netko umro - žalila se žena.
Helga je uvidjela da je taj zahtjev opravdan. Isplatila je vlasnici
traženu svotu.
Ostalo joj je još samo vrlo malo novaca. Oko dvije stotine maraka. Ali
zbog toga nije bila zabrinuta. Znala je da majka posjeduje vrijedan nakit.
Ključ kutije s nakitom morala je majci skinuti s vrata. Uvijek ga je nosila
uza se. Helga još nikada nije otvorila tu kutiju.
Iako se majka za života nije željela rastati od svog nakita, Helga je to
mogla učiniti mirne duše kako bi izbjegla sve svoje brige. Majci nakit više
nije bio potreban. Nije slutila koliko on vrijedi pa će ga morati dati
procijeniti. Vjerojatno će prodajom steći mali imetak, dovoljno da živi u
skromnim prilikama. Zasad je željela samo to da proda nakit i vrati se u
Njemačku. Kamo će tada poći to još nije znala.
Dakle, prvo će dati procijeniti nakit kako bi znala s koliko novaca
može raspolagati.
Dan nakon majčinog sprovoda otišla je u blagovaonicu pansiona.
Tu se uz Helgu zatekla još neka stara gospođa koju je ona već ranije
upoznala. Bijaše to njemačka grofica Rodenberg. Imala je oštro lice
prodornih očiju i tankih usana.
Uz to je imala neugodnu naviku promatrati ljude kroz lornjon. Glas joj
bijaše tvrd i prodoran. A karakteristično za nju bijaše neprekidno loše
raspoloženje. Nije djelovala otmjeno i njezina odjeća odavala je da je ili
vrlo štedljiva ili pak vrlo siromašna.
Ali vlasnica pansiona ispričala je Helgi da je grofica Rodenberg vrlo
bogata žena i da posjeduje dvorac u Saskoj. Samo ju je škrtost tjerala na to
da bude pretjerano štedljiva. Već je nekoliko puta dolazila u taj pansion za
vrijeme svog boravka u Genovi. Primali su je samo stoga što je njezin
boravak mogao doprinjeti dobrom glasu pansiona.
Ona je naime bila vrlo neugodan gost. Podizala bi buru zbog svakog
novčića. I ovog je puta boravila ovdje već nekoliko tjedana u potrazi za
družbenicom. Dosadašnja je jednostavno pobjegla. I ranije družbenice
jednoglasno su tvrdile da nije moguće dulje izdržati uz groficu.
Helga nije obraćala pažnju na brbljanje vlasnice pansiona. Sve je to
nije zanimalo.

~ 32 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Dok je doručkovala pitala je vlasnicu pansiona zna li nekog

pouzdanog draguljara. Gospođa joj je dala adresu i odmah zatim napustila
sobu.
Neugodna njemačka grofica podigne pogled s novina koje je upravo
čitala pa pogleda Helgu.
- Namjeravate kupiti neki nakit? - zapita je.
- Ne, htjela bih ga prodati. Grofica odmahne glavom.
- Prodati? Čula sam da je vaša majka umrla u ovoj kući. Moja sućut!
Vjerojatno ste se zbog toga našli u poteškoćama pa morate prodati nakit.
Nije li tako?
Helgi bijaše to znatiželjno ispitivanje vrlo neugodno. Ali nije željela
biti nepristojna.
- Tako je, gospođo grofice. - kimne.
- U tom slučaju nemojte poći draguljaru čiju ste adresu upravo dobili.
Zasigurno bi vas prevario. Dobro poznam Genovu pa vam mogu dati bolju
adresu. Ali morate paziti da vas ne prevare. Ovdje svi varaju strance. Mladi
ste i neiskusni, a čini se da baš i niste odveć samostalni.
Helga duboko uzdahne.
- Doista nisam naviknuta biti sama. Osamljena sam zbog iznenadne
majčine smrti - govorila je osjećajući da je blagodat što može razgovarati s
nekim iz svoje domovine.
- Nešto bih vam predložila - reče grofica. - Dosadno mi je, jer sam
morala otpustiti družbenicu. Bila je lakomisleno stvorenje. Tražila sam
novu družbenicu pa moram ostati ovdje dok ne pronađem nekoga, jer ne
bih željela putovati sama. Ponekad me obuzme slabost pa netko mora biti
uza me. Kako bih izbjegla dosadu otpratit ću vas do draguljara. U mom
prisustvu vas nitko neće prevariti. Uz to dobro govorim talijanski.
Helga je oklijevajući promatrala ružno grofičino lice prodornih očiju.
- Ne znam smijem li to tražiti od vas - izjavi. Grofica slegne ramenima.
- Upozorila sam vas da vam to predlažem samo stoga što mi je
dosadno.
- U tom ću slučaju rado prihvatiti vašu ponudu. Neiskusna sam pa ne
znam ni otprilike koliko vrijedi majčin nakit. Ostavila mi je mnogo toga, ali
ništa gotovine. Mirovina od koje smo živjele gasi se nakon njezine smrti.
Tako sam ostala gotovo posve bez novaca pa bih željela prodati dio nakita.
Moja se majka nije htjela rastati od njega čak ni onda kad smo upali u
neprilike. Moram saznati koliko taj nakit vrijedi, kako bih znala s kakvim
sredstvima mogu računati. Stoga bih htjela da draguljar procijeni nakit.
Grofica se čudno nasmiješila.

~ 33 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Budite sretni što ste to rekli ženi koja ima poštene namjere prema
vama. Inače bi takvo vaše povjerenje moglo postati vrlo opasno po vas. Ne
smijete tako otvoreno govoriti da nosite sa sobom skupocjeni nakit. Ima
mnogo zlih ljudi koji bi to mogli iskoristiti. Doista se čini da ste vrlo
neiskusni.
Helga zbunjeno makne uvojak s čela.
- Sada vidim i sama da sam neoprezna. Ali vi ste Njemica i otmjena
žena. Stoga moje ponašanje i nije tako glupo.
Grofica je podrugljivo pogleda.
- A tko vam jamči da sam prava grofica? Mnoge se pustolovke kreću
svijetom.
Helga je prestrašeno pogleda, ali stara se gospođa nasmiješi:
- Ne bojte se! U ovom slučaju niste pogriješili. Ali neka vam u buduće
ono što ste saznali od mene bude dobra pouka.
Helga je bila iskreno zahvalna grofici. Dogovorile su se da će za jedan
sat zajedno napustiti pansion. Grofica je savjetovala Helgi da nakit stavi u
jednostavnu putnu torbu.
Obje su se žene sastale u točno dogovoreno vrijeme u predvorju
pansiona.
Helga je gurnula kutiju s nakitom u smeđu putnu torbu, kakvu često
upotrebljavaju na putovanjima. Izgledala je potpuno nenapadno, a grofica
zadovoljno kimne.
Helga je željela pozvati taksi, no grofica to nije dopustila.
- Zašto taksi? Takva je vožnja skupa. Možete prištedjeti taj novac.
Morat ćemo pješačiti samo nekoliko minuta. Ili vam je možda torba
preteška?
Helga odmahne glavom.
- Nije! Nisam znala čeka li nas dugi put pa vas nisam željela izložiti
naporu.
- Mala šetnja će mi koristiti.
Polagano su krenule dalje, grofica se naslonila na Helginu ruku.
Ponekad bi zastala pred nekim izlogom kritizirajući sve što je bilo izloženo
u njemu.
Helga je strpljivo zastajkivala pokraj nje. Napokon su stigle do
draguljarnice.
Vlasnik ljubazno pozdravi groficu. Prepoznao je u njoj starog kupca,
jer je ona kupila od njega već dosta toga. Iako je grofica Rodenberg bila
vrlo škrta kad se radilo o sitnim iznosima, znala je trošiti velike svote
novaca za ono što joj se sviđalo i što je imalo trajnu vrijednost.
~ 34 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Grofica se obrati draguljaru i upozori ga pomalo podrugljivo:

- Danas nisam došla kupovati, već pratim ovu mladu damu koja bi
vam željela prodati nešto od svog nakita.
Draguljar je pozdravio Helgu nešto malo manje ljubazno, uvjeravajući
je da će je moći što se toga tiče dobro uslužiti. Odveo ih je u malu
pokrajnju prostoriju i primakao stolice stolu.
Helga je otvorila svoju torbu i izvukla veliku kutiju za nakit. U
pansionu ju je prije dolaska otvorila po prvi put. Uz nakit tu je ugledala
dnevnik svoje majke i jednu manju bilježnicu. Kako joj se žurilo nije ih
uspjela pregledati, već je sve spremila u svoj kovčeg s rubljem.
Sada je otvorila i kutiju s nakitom. Prvo je izvadila ogrlicu od
briljanata i rubina. Oduvijek joj se najmanje sviđala pa je ogrlicu željela
prvo prodati.
Grofica se nagnula kako bi je pažljivo pogledala. No prije nego joj je to
uspjelo, draguljar je već dohvatio nakit.
- Koliko biste mi dali za tu ogrlicu? - zapita Helga lošim talijanskim
jezikom.
Draguljar je pažljivo promatrao ogrlicu. Iznenada se trgne, još je
jednom bolje pogleda, a zatim odmahne glavom.
Stavi nakit natrag na stol i pogleda Helgu čudnim izrazom lica.
- Vrlo vješta imitacija, gospođice! Pariški rad. Ali ja ne kupujem
imitacije.
Helga ga prestrašeno pogleda.
To je zacijelo zabuna! Nakit nije lažan - procijedi uzbuđeno.
Grofica znatiželjno dohvati ogrlicu, pogleda je pa se zatim na
njemačkom jeziku obrati Helgi:
- Čovjek ima pravo, to je imitacija!
Helga problijedi. Zurila je u groficu kao da ne razumije sve to.
- Nemoguće! Majka mi je često govorila da je to pravi nakit.
Grofica je znatiželjno promatrala mladu djevojku.
- Gospođice, draguljar se zasigurno ne vara. Nije moguće sumnjati u
njega. Možda je ta imitacija na neki način dospjela među originalan nakit
vaše majke. U svakom slučaju ogrlica je bezvrijedna. Morate se odlučiti
prodati nešto drugo.
Osjećajući se kao da je guši neka ledena ruka, Helga iz kutije izvadi
dijamantni dijadem s biserima. Pruži ga draguljaru.
I taj je dijadem po ocjeni draguljara i grofice bio lažan.

~ 35 ~
Knjigoteka
 daša&anna

U Helgi se iznenada rodi sumnja. Nije li možda grofica bila varalica

koja se udružila s draguljarom kako bi izmamili nakit od nje?
Grofica, koja ju je oštro promatrala, kao da je pročitala njezine misli.
Nasmiješivši se stavi ruku na Helginu.
- Ovog se puta varate, dijete moje! Ovaj čovjek i ja pošteni smo ljudi.
Možete biti sigurni da je taj nakit lažan. Ali možete poći i drugom
draguljaru koji će vam to potvrditi.
Pokažite mirno ostatak onoga što se nalazi u kutiji. Vjerojatno ipak
neće baš sve biti imitacija.
Helga je posramljeno sjedila spustivši glavu. Poče vaditi nakit iz
kutije. Komad po komad. Draguljar je sve pomno pregledao, ali nije
pronašao ni jedan jedini originalan komad. Svi su dragulji bili lažni.
Želeći je uvjeriti u svoju tvrdnju položio je pred nju na stol nešto
pravog nakita, tako da se i sama mogla uvjeriti u razliku.
Ni jedan komad iz kutije nije bio pravi, osim malog zlatnog broša
ukrašenog sitnim biserom. Draguljar je ponudio Helgi da će ga otkupiti za
malu svotu novaca.
Helga se sva izgubljena naslonila na naslon stolice, gledajući u dvoje
ljudi ispred sebe.
- To nije moguće! To ne može biti - ponavljala je neprekidno.
Draguljar je sućutno pogleda.
- Žalim vas ako ste ovisni o prodaji tog nakita. Lažni je nakit doduše
lijep, ali ako ga želite prodati ne vrijedi baš mnogo. Mogao bih vam dati
adresu draguljara koji će ga zasigurno otkupiti.
Helga je dršćućim prstima spremila nakit natrag u kutiju i spremila
novac koji joj je draguljar dao za zlatni broš. Ono što je upravo saznala
potpuno ju je uništilo.
Kad je u društvu grofice napustila draguljarnicu, bespomoćno ju je
pogledala.
- Ne bih vas željela dulje mučiti, ali moram potražiti još i nekog
drugog draguljara. Ne mogu vjerovati da je majčin nakit lažan. Toliko ga je
voljela i nije se željela rastati od njega. Kad smo ostale bez novaca, a ja je
preklinjala neka nešto od nakita proda, ona je to uvijek odlučno odbijala.
- Možda se vaša majka nije željela rastati od nakita jer je znala da je
bezvrijedan - primijeti grofica.
Helgu obuzme osjećaj nelagode. Pogleda uznemireno staru gospođu.
Grofica Rodenberg opazila je da Helga očajava. Iako inače nije
suosjećala s nevoljama drugih ljudi, ovog se puta ipak sažalila nad mladom
djevojkom.
~ 36 ~
Knjigoteka
 daša&anna

To je međutim nije spriječilo da pomisli kako bi mogla iskoristiti

Helgin bijedan položaj. U sebi poče stvarati planove o tome što bi moglo
biti najpovoljnije za nju samu. Ipak zasad još nije željela razgovarati o
tome.
Helga se odlučno uspravi.
- U svakom slučaju željela bih se uvjeriti da i drugi draguljar tvrdi to
isto.
Grofica kimne. I ona bijaše vrlo znatiželjna pa je željela vidjeti kako će
se stvari odvijati dalje.
- Pratit ću vas! - izjavi odlučno. Helga uzdahne.
- Ne mogu tražiti od vas da još jednom prisustvujete tako neugodnom
prizoru.
- Glupost, nije mi bilo ni najmanje neugodno. Ali vama bi to moglo biti,
ako biste sami pošli draguljaru nudeći mu na prodaju lažni nakit.
- Dakako da ga ne bih ponudila na prodaju sada kad znam za
mogućnost da je lažan. Zamolit ću ga samo za njegovu procjenu.
- Ne uzbuđujte se zbog mojih riječi - upozori je grofica. - Nisu bile loše
mišljene. Ne želim vas ostaviti samu. A sada ćemo ipak uzeti taksi i odvesti
se od jednog draguljara do drugoga.
Tako se i dogodilo. Helga je pristala bez prigovaranja. Ali i drugi i treći
draguljar tvrdili su isto kao i prvi.
Napokon je morala uvidjeti da je nakit njezine majke bio lažan.
Potpuno zbunjena i utučena vratila se u društvu stare grofice u
pansion.
Ova ju je zabrinuto promatrala, razmišljajući o svom planu. Željela je
iskoristiti Helgine neprilike. Dovoljno je dobro poznavala ljude, a da ne bi
opazila kako je Helga iskreno očajna i iznenađena. Bila je posve sigurna da
je Helgina majka znala kako je nakit lažan i da ga je koristila u svrhu
dobivanja zajmova.
Helga joj se vrlo sviđala. Zasigurno je bila nevino i neiskusno mlado
stvorenje koje se našlo u bezizlaznom položaju jer je ostalo bez novaca.
A baš to je grofica namjeravala iskoristiti.
Helga je bila obuzeta strahom zbog neizvjesne budućnosti koja ju je
čekala. Kako je nakit bio lažan, ostala je potpuno bez sredstava. Što će biti
s njom?
- Pokušajte se smiriti i pogledati činjenicama u oči - ohrabrivala ju je
grofica. - Kad se smirite posjetite me u mojoj sobi. Razmislit ću u
međuvremenu kako bih vam mogla pomoći.
Helga joj iskreno zahvali:
~ 37 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Hvala vam na pomoći! Imate pravo, prvo se moram smiriti. Užasava

me ne samo to što sam ostala bez sredstava za život, već i to da je moja
majka nosila lažan nakit.
- To čine mnogi ljudi. Nose nakit koji je lažan, a što se ne vidi na
njemu. Dakle, kad se smirite, dođite k meni!
Nakon toga su se rastale.
Helga je krenula u svoju sobu i stavila na stol kutiju s nakitom.
Klonula je na stolac gledajući uplašenim pogledom pred sebe.
Dugo je sjedila obuzeta očajem. Pokušavala je razmišljati, ali to joj nije
uspijevalo.
Napokon je ustala, skinula kaput i šešir pa je iz torbe izvadila kutiju za
nakit. Dopustila je da joj nakit klizi kroz prste. U mislima se vratila u
prošlost. Kako je divno izgledala njezina majka kad bi navečer, ukrašena
tim nakitom, izlazila u društvo.
Majka je morala znati da je nakit lažan. Ta ju je misao najviše mučila.
Zajecavši stavi kutiju natrag u kovčeg. Iznenada se sjetila onih dviju
bilježnica. Brzo pođe po njih. Poče prelistavati deblju bilježnicu. To bijaše
dnevnik njezine majke.
Promatrala ga je neodlučno. Je li smjela pročitati što je majka
napisala? Poče ga oklijevajući prelistavati. Iznenada joj se pogled zaustavi
na riječima:
»U dnevniku ću zapisati sve što sam doživjela i pretrpjela. Moja
kćerka će to jednog dana pročitati. Vidjet će da me na sve to natjerala
briga za njezinu budućnost. Saznat će što sam sve morala učiniti da ne
upadnemo u bijedu.«
To je smirilo Helgu. smjela je dakle pročitati dnevnik. Željela je to
odmah učiniti.
Dršćućim koljenima spusti se na stolicu pa poče čitati.
Pri tom nije osjetila olakšanje oko srca. Prestrašenim pogledom zurila
je u riječi koje je majka napisala. S užasom je shvatila kakav je prividan
život majka vodila nakon očeve smrti. Kako je zbog beznadnog položaja
njezin život krenuo potpuno krivim tijekom.
Helgu je boljelo srce jer je majka patila. Iznova joj se crvenilo srama
popelo na obraze kad je čitala na kakav je način njezina majka dolazila do
novaca. Dršćući od uzbuđenja Helga nastavi čitati, iako joj je pri tom srce
postajalo sve teže, tako da bi najradije kriknula od boli.
Pričini joj se kao da je neizmjerno osramoćena, jer je živjela životom
omogućenim novcem stečenim na prevaru.

~ 38 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Napokon je stigla do posljednje stranice bilježnice. Do onoga što je

majka napisala kad je saznala da se Helga zaručila s Haraldom Dietrichom.
Jauk joj se vine iz grudi. Žarkim je pogledom čitala sve do onog mjesta
na kojem je pisalo da Cornelius nije dao svoj pristanak za zaruke svog
brata. Shvati da se nitko nije odviše obazirao na osjećaje kćeri jedne
pustolovke.
Helgu obuzme dubok, neizmjeran stid. Tjerao ju je u očajanje.
Bolnim krikom baci ruke na stol i sakrije lice u njima. Cornelius je
doista imao pravo uskratiti svoj pristanak, a Harald je imao pravo
napustiti je! Kćeri pustolovke nije bilo mjesta u poštenoj obitelji. Ona
bijaše odbačena i osramoćena, a da to sve dosad nije znala ni sama.
U mislima je Corneliusa krivo optužila vjerujući da je on kriv za
njezinu nesreću jer je bila siromašna! Učinio je to zato jer je to zahtijevala
čast njegove kuće.
Dugo je sjedila, zarobljena vlastitim očajem. Nije se mogla pomaknuti
ili se boriti protiv boli koja je razdirala njezino srce. Saznanje što se doista
zbilo pogodilo ju je neočekivano. Tako je sjedila još i nakon jednog sata,
dok nije začula kucanje na vratima. Trgnula se i počela ogledavati, poput
progonjene zvijeri.
Još se jednom začu kucanje.
- Tko je? - zapita Helga promuklim glasom.
Bila je to sobarica. Grofica Rodenberg pitala je neće li gospođica doći
do nje.
Helga stisne zube. Nije se mogla odlučiti otvoriti vrata.
- Boli me glava pa sam legla. Recite gospođi grofici da ću joj se javiti
sutra ujutro - procijedi tiho kroz zube.
Sobarica se udaljila.
Helga je opet klonula na divan gledajući pred sebe kao da je poludjela.
Tako je ležala ostatak dana, a da ništa nije pojela. Te noći nije mogla
usnuti.
Kad je svanula zora, ustala je i počela hodati po sobi nalik zvijeri u
kavezu. Noge su joj pri tom drhtale.
Umalo da nije zaboravila svoj očajni položaj jer je mučio neizmjeran
osjećaj stida što je u očima Corneliusa i Haralda Dietricha bila kći obične
pustolovke.
Nisu li braća morala vjerovati da je i ona sukrivac, da je znala za
nečasnu rabotu svoje majke?
Priđe stolu na kojem je još uvijek ležao majčin dnevnik. Uz njega
ugleda bilježnicu u koju je majka zapisivala kome je što ostala dužna.
~ 39 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Helga čvrsto stisne usne. Poče je prelistavati. Ponekad bi joj rumenilo

stida oblilo obraze kad bi pročitala neka imena.
Zar je njezina majka dugovala novac svim tim ljudima? Kako je
užasno što nije mogla vratiti taj dug! Nikada to ni neće moći. Majka je
zapisala i ime Corneliusa Dietricha i svotu od pet tisuća maraka. Kad bi
barem mogla vratiti taj novac! To je ovog trenutka bila njezina najveća
želja.
Iz dnevnika je pročitala da je njezina majka polagala posljednju nadu
u gospodina Raimunda. On je u Nici očekivao nju i njezinu majku. Morala
mu je samo javiti da pristaje na brak s njim. U tom slučaju riješila bi se
svih briga i mogla bi vratiti dugove svoje majke.
Ali na to je pomislila samo na trenutak. Ma kako zavodljiva bila ta
misao, odmah ju je odbacila. Ne, nije se mogla udati za nekoga koga ne
ljubi! A nije smjela postati ni ženom poštena čovjeka. Prije toga morala bi
mu priznati što je pročitala u majčinom dnevniku. Tako joj nešto ne bi
uspjelo prijeći preko usana. Ne, radije će teškim radom zarađivati svoj
kruh. To je bilo moguće. U internatu je naučila mnogo toga. Bog će joj
pomoći da će moći zaraditi za život. Ako se to ne dogodi, radije neće dulje
živjeti.
Kako bi zasad imala nešto sredstava za život, morat će prodati lažni
nakit. Možda je među majčinim stvarima mogla pronaći još nešto što bi
mogla prodati.
Njezine haljine ipak neće prodavati, jer zasigurno dugo vremena neće
biti u mogućnosti nabaviti novu odjeću. Na sreću bila je vrlo spretna pa je
često prepravljala majčine i svoje haljine. Nitko to nije slutio u društvu u
kojem su se kretale. Helga pomisli ne bi li možda mogla iskoristiti to
znanje i tako zarađivati za život. Razgovarat će s groficom Rodenberg, jer
joj je možda mogla dati neki dobar savjet.
Spremila je sve natrag u kovčeg pa se počela odijevati. Brzo je završila
s time, jer je posjedovala samo dvije crne haljine i nije trebala dugo
odabirati. Zastala je neko vrijeme ispred zrcala promatrajući svoje blijedo
lice.
U nju je gledala posve drukčija Helga Wieck. Nije bila nalik onoj koju
je ranije poznavala. Na tom blijedom, neispavanom licu pojavile su se
duboke bore brige i srama. Nije to više bilo ono bezbrižno djevojačko lice,
već lice mlade žene koja je morala krenuti u borbu za život.

~ 40 ~
Knjigoteka
 daša&anna

5
Nakon što je Helga doručkovala, najavila se grofici Rodenberg. Ova ju
je odmah primila. Sjedila je zlovoljna izraza lica u udobnom
naslonjaču uz prozor svoje sobe.
Pošta joj ponovno nije donijela ni jednu ponudu za posao družbenice.
Nitko se nije javio na njezine ponovljene oglase.
Kad je Helga ušla, grofica je pažljivo pogleda i odgovori na njezin
pozdrav ne baš odveć ljubazno.
- Gospođice Wieck, očekivala sam vas jučer - prigovori joj pa pokaza
na stolicu.
Helga sjedne.
- Ispričavam se što nisam došla, ali bila sam tako očajna da bih vam
zasigurno dosađivala svojim tužnim raspoloženjem.
Činilo se kao da su te riječi ublažile grofičinu srdžbu tako da je
odgovorila više iskreno nego pristojno:
- Doista izgledate užasno. Helginim usnama pređe trzaj.
- Cijelu noć nisam uspjela zaspati. Iz majčina sam dnevnika saznala da
se ona nakon očeve smrti našla u užasnom položaju. Vjerojatno zato da to
prikrije i da je ljudi ne žale, nosila je lažan nakit.
To je izgovorila oklijevajući. Nije željela, a niti mogla, odati grofici svu
tu užasnu tajnu. Grofica kimne.
- Nešto slično pomislila sam i ja. Za vas je to dakako vrlo teško. Ne
raspolažete više s mnogo sredstava za život, zar ne?
- Ne, imam još samo majčinu i svoju garderobu i te bezvrijedne
imitacije. U gotovu imam dvije stotine i trideset maraka. Od toga moram
platiti dva dana boravka u pansionu. Dakako da moram prodati lažni nakit
i možda još neke sitnice, ali neću za to dobiti više od nekoliko stotina
maraka. I to bi bilo sve. Neće dugo potrajati. Stoga sam uvidjela da ću
ubuduće morati zarađivati za život. Prije svega moram što je prije moguće
napustiti ovaj skupi pansion, a zatim pokušati negdje se zaposliti.
Usuđujem se zamoliti vas da mi pomognete pri tom. Bila bih vam vrlo
zahvalna, ako biste me preporučili svojim znancima. Na nesreću ne
posjedujem nikakve svjedodžbe, a niti preporuke. Mislim da će biti vrlo
teško zaposliti se bez toga.
- Da, to će biti teško. Što biste zapravo mogli raditi? Helga poče
razmišljati.
- Stekla sam dobar odgoj u djevojačkom internatu u Ženevi. Govorim
francuski i engleski, dobro sviram glasovir i posve pristojno pjevam. Imam

~ 41 ~
Knjigoteka
 daša&anna

spretne ruke u prepravljanju haljina i šešira. Dosta sam iskusna što se tiče
putovanja pa bih bila vrlo dobra pratilja.
Dok je to Helga nabrajala dršćućim glasom, postajalo joj je sve jasnije
da zapravo ne raspolaže nekim praktičnim znanjem.
Grofica slegne ramenima.
- Ovo što ste upravo naveli je mnogo, ali ujedno i vrlo malo. S tim
znanjem mogli biste obavljati posao družbenice. Premladi ste za pratilju
na putovanjima. To bi bilo moguće jedino u pratnji neke starije gospođe. A
kako ja ovog trenutka i sama tražim družbenicu, koja bi me dakako morala
pratiti i na putovanjima, možda bih mogla pristati na to da pokušam s
vama. Morali biste pristati da me njegujete za vrijeme bolesti. Sve moje
družbenice pomagale su mi prilikom putovanja i pri odijevanju. To biste
trebali činiti i vi. Kad se jednom vratimo kući tamo će to biti posao moje
stare domaćice, koja me poslužuje i njeguje za vrijeme bolesti. Što mislite
o mom prijedlogu?
Helga se pobojala u sebi. Isprva joj bijaše vrlo neugodna pomisao da
će morati uvijek boraviti u blizini te nesimpatične, ružne žene. Čak joj
pomagati pri odijevanju i njegovati je za vrijeme bolesti. Obuzme je osjećaj
užasa, kad se sjetila kakav bi to život bio. Dosad je mogla odabirati svoje
društvo, susretati se samo s ljudima koji su joj bili dragi. A sada bi bila
prisiljena provoditi sat za satom, dan za danom u društvu te ružne,
neljubazne žene! Već je htjela odbiti njezinu ponudu, ali tad brzo stisne
zube. Ne, doista nije smjela biti izbirljiva. Bijaše lijepo od stare gospođe
što joj je ponudila taj posao, nakon onog neugodnog iskustva s lažnim
nakitom. Mogla je početi sumnjati u nju, jer nije bilo sigurno da i Helga nije
bila umiješana u tu prevaru. Napokon, bijaše znak povjerenja što joj je
ponudila taj posao, iako se zapravo i sama našla u neprilici ostavši bez
družbenice.
Helga je dakle oklijevala samo trenutak, a zatim je odlučno izjavila:
- Ne moram vam reći da smatram pravom srećom što sam tako brzo
našla zaposlenje. Ukoliko želite pokušati sa mnom, pripravna sam
prihvatiti vašu ponudu. Nastojat ću steći vaše povjerenje.
U prodornim grofičinim očima pojavi se izraz zadovoljstva.
- Dobro, dobro! Vidjet ćemo hoćete li to smatrati ozbiljnim poslom. Ne
mogu vam dakako davati visoku plaću, ali dobit ćete stan i hranu. Posao
ćete nastupiti odmah pa nećete morati trošiti svoj novac. Ono što ćete
steći prodajom možete spremiti, ako vam to ikada bude potrebno.
Helga odahne. To joj je dakako bilo vrlo drago.

~ 42 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Stara je gospođa bila vrlo zadovoljna što je na taj način stekla

skromnu družbenicu. Rekla joj je koliku će plaću primati, a ta bijaše više
nego skromna.
- Najveći dio godine provodim u svom dvorcu u Saskoj. Tamo će vam
se zasigurno sviđati - nastavi grofica. - Ali nekoliko mjeseci godišnje
putujem uokolo. Morat ćete me pratiti. Pretpostavljam da nećete stavljati
velike zahtjeve i da ćete se složiti s vašim podređenim položajem.
Helga kimne.
- Nadam se da ćete biti zadovoljni sa mnom. Slažem se sa svime.
- Dobro, na taj način pomogle smo jedna drugoj. Imam novu
družbenicu, a vi zaposlenje. Danas ste slobodni kako biste mogli srediti
svoje stvari. Sutra ćete nastupiti na posao, a prekosutra napustit ćemo
Genovu i otputovati prvo na nekoliko tjedana u Švicarsku. Početkom ljeta
otići ćemo u Partenkirchen, gdje ću se sastati s prijateljicom. I tamo ćemo
se zadržati nekoliko tjedana, sve dok se ne vratimo na moje imanje.
Govorim vam to kako biste znali spremiti svoje stvari. Ono što vam neće
biti potrebno možemo poštom poslati na imanje Alteichen.
- Obavit ću sve po vašoj želji - kimne Helga. Nakon što se Helga
oprostila od stare gospođe krenula je odmah do trgovine u kojoj je
namjeravala prodati lažni majčin nakit i još neke sitnice.
Novac koji je dobila, po grofičinom je savjetu doznačila na banku u
Njemačkoj, u grad Gothu, jer je taj bio najbliži imanju.
Onamo je Helga poslala i sve svoje nepotrebne stvari. Zadržala je kod
sebe samo ono što joj je bilo potrebno do kraja lipnja.
Drugog je jutra nastupila na posao kod grofice. Učinila je to ne baš
laka srca.
A dan zatim njih su dvije napustile Genovu.
Nisu slutile da je nekoliko sati nakon njihovog odlaska u pansion
stigao gospodin Raimund, raspitujući se za gospođu Wieck. Na svoj je užas
saznao da je umrla, a da je njezina kći otputovala kao družbenica grofice
Rodenberg.
Gospodin Raimund je odlučio odmah pisati Helgi i u pismu joj
ponuditi svoju ruku i srce.

~ 43 ~
Knjigoteka
 daša&anna

6
Helga je primila pismo gospodina Raimunda dok je boravila u
švicarskom hotelu. Pa iako je sada već znala da će njezin posao kod
grofice Rodenberg predstavljati pravu muku za nju, ona ipak nije
mogla prihvatiti tu ponudu.
Čekala su je teška vremena. Grofica je stavljala velike zahtjeve. Ujutro
joj je morala pomagati prilikom odijevanja, što je Helgi bilo vrlo neugodno.
Zatim je čitala i obavljala dopisivanje za nju. Zajedno su šetale, a Helga je
neprekidno morala biti uz staru gospođu. Ukoliko bi se dogodilo da grofici
nije bila potrebna nekoliko sati, morala je svašta šivati za nju. Navečer joj
je pomagala pri razodijevanju, a vrlo je često proboravila noć na divanu u
grofičinoj sobi, jer se ona loše osjećala.
Kad su njih dvije napokon stigle u Partenkirchen, gdje se grofica
susrela sa svojom prijateljicom, Helga je imala nešto više slobodnog
vremena.
Ali grofica nije željela bacati njezinu plaću kroz prozor pa je Helga
zato morala popravljati i stvari njezine prijateljice koja je rado koristila
usluge spretne mlade djevojke.
I tako je Helga obavljala ne samo poslove družbenice, već i one
sobarice. Često je prilikom društvenih susreta u hotelu morala svirati
glasovir i pjevati. Na taj je način grofica skupljala pohvale drugih gostiju.
Stoga je Helga bila sretna kad se grofica napokon odlučila otputovati
kući. Vjerovala je da život na imanju neće biti tako naporan.
Stigavši onamo, Helga je ustanovila da imanje leži daleko od grada, na
velikoj osami. Do nje nisu dopirale vijesti iz svijeta, a ona je bila
zadovoljna time, jer je bila i odveć zaokupljena svojom nesrećom.
Povjerovala je da joj se nikada više neće dogoditi nešto dobro i lijepo.
Usprkos njezinoj velikoj hrabrosti, činilo joj se da je svijet postao siv i
silno tužan.
Nisu se ispunile njezine nade da će život na imanju biti malo vedriji i
lakši. Ipak se divila prelijepom dvorcu i divnoj okolici. Barem je u tome
mogla uživati. Olakšanje je predstavljalo i to da je sada stara domaćica
preuzela brigu oko odijevanja i njegovanja grofice za vrijeme bolesti. Tako
se Helga riješila barem te neugodne dužnosti.
Umjesto toga grofica joj je davala bezbroj novih zaduženja. Helga je
trebala šivati sve grofičine haljine, a stare prepravljati. Uz to je izrađivala
za nju i umjetničke vezove.
Stoga Helga nije ni ovdje imala trenutak slobodna vremena. Da nije
morala pratiti groficu na šetnjama ili obilascima okolice, ne bi uspjela
udahnuti svjež zrak.

~ 44 ~
Knjigoteka
 daša&anna

To doista nije bio ugodan život. Ali Helga je sve podnosila mirno i
strpljivo. Samo u osami svoje sobe ponekad bi se predala očajanju.
Osobito ako ju je grofica prije toga mučila svojim lošim raspoloženjem ili
izljevima bijesa.
Možda bi se pobrinula i za neko drugo zaposlenje, ali ovdje na imanju
bijaše udaljena od svega pa joj se nije ni pružala prilika za to.
Uz to je sve manje žena imalo dovoljno sredstava za zapošljavanje
družbenice pa je morala biti zadovoljna s onim što ima.
Dakako da se Helga često prisjećala prošlosti. Iza nje je ležalo kao u
snu vrijeme kad je bila obožavana ljubimica visokog društva. Prisjećala se
i braće Dietrich. Pitala se gdje se oni sada nalaze.
I tako je prolazio dan za danom.
Na sreću, grofici Rodenberg često su dolazili u posjet njezini rođaci
nadajući se naslijediti njezin imetak. Među njima bijaše i dosta mladih
ljudi koji su unosili živost u tišinu starog dvorca.
Svi su ti ljudi bili vrlo pristojni i ljubazni prema Helgi.
Gospođa Lena Schwarzenberg, grofičina nećakinja, osobito je toplo
prihvatila mladu djevojku. Ona je često dolazila na imanje, jer je njezin
muž boravio poslovno u inozemstvu. Osjećala se vrlo osamljenom, ali se
ipak silila biti vedra i dobro raspoložena.
Što je bolje poznavala Helgu, to se više zbližila s njom.
Prolazile su godine, ali to se u dvorcu Alteichen i nije osobito
zapažalo. Grofica Rodenberg je u posljednje vrijeme sve rjeđe odlazila na
putovanja, a Helga je zapravo bila sretna zbog toga. S užasom se prisjećala
da je prilikom takvih putovanja morala obavljati i poslove sobarice, te
njegovateljice stare gospođe.
Ponovo je jednom gospođa Schwarzenberg došla u posjet. Jednog
dana, kad se grofica povukla na poslijepodnevni odmor, pridružila se
Helgi u njezinoj sobi. Mlada je djevojka nešto šivala za groficu.
- Gospođice, možemo li razgovarati? - zapita je veselo. Helga se brzo
uspravi.
- Znate i sami da me uvijek raduje kad mogu popričati s vama.
Gospođa Schwarzenberg sjedne.
- Uboga djevojko, opet vas čeka košara puna rublja za krpanje. Ne
budite tako užasno marljivi! Prekinite s radom i malo se odmorite.
- Ali ovo moram dovršiti do sutra.
Gospođa Schwarzenberg vragoljasto odmahne glavom.
- Svijet neće propasti ne budete li to učinili.
- Ali grofica će se naljutiti. Za to joj nikada ne nedostaje razloga.
~ 45 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Ljutit će se i ako obavite posao - nasmiješi se lagano gospođa

Schwarzenberg.
- Dakako, u svakom će me slučaju prekoriti.
- Zašto ne izvučete pouku iz toga? Odmorite se, jer imate pravo na to.
Osobito kad tetka spava ili nije prisutna. Radite za troje, a niste plaćeni ni
desetinu onoga što biste trebali dobiti za svoj rad. Nikada još nisam srela
tako strpljivo stvorenje kao što ste to vi. Ne mogu više mirno promatrati
kako vas tetka iskorištava i muči.
Jednostavno oduzme Helgi posao iz ruke.
- Ne bih željela pružiti grofici priliku da bude nezadovoljna sa mnom -
usprotivi se Helga.
- Ubogo malo nevino janje! Niti ne slutite kako je zadovoljna s vama.
Samo što to ne pokazuje, jer se boji da biste mogli zahtijevati veću plaću.
Budite pametni! Najvažnije je da tetka ima svakodnevnu priliku za srdžbu,
a vi joj činite uslugu time ako joj pružite razlog. U tom se slučaju ne mora
truditi da ga sama nađe. Doista vas silno žalim. Tetka je tako mušičava i
zato vas silno izrabljuje. Svi smo mi dakako sretni što ste tako dugo
izdržali uz nju. Još se nikada nije dogodilo da bi neka družbenica ostala
kod nje dulje od tri do četiri mjeseca. A vi ste ovdje već godinama i sve je u
najboljem redu. Svi se divimo vašem strpljenju, ali ja se ne mogu pomiriti s
time. Pokušat ću vam pomoći i učiniti vam život malko snošljivijim.
Helgine se oči navlažiše.
- To činite već time što ste ponekad ovdje i prihvaćate me tako
ljubazno.
Gospođa Schwarzenberg pogleda mladu djevojku s divljenjem, ali i
sućutno.
- Doista ste neizmjerno skromna djevojka.
Helga uzdahne.
- Ništa mi drugo ne preostaje.
- Vjerojatno više nemate rođaka? - zapita sućutno gospođa
Schwarzenberg,
- Ne, posve sam sama na svijetu.
- Čini mi se da ste proživjeli već mnogo teških trenutaka?
Helga namršti čelo kao da ju je nešto zaboljelo.
- U jednom se danu sve srušilo oko mene. Ranije sam poznavala samo
lijepe strane života, ali ne bih željela govoriti o tome.
- Oprostite, nisam se htjela nametati. Helga prestrašeno odmahne.

~ 46 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Nisam to ni pomislila. Čuvam se da ne probudim sjećanja u sebi, jer

tad osjećam dvostruko snažno kako se sve promijenilo. Zahvaljujem vam
na vašem razumijevanju, to mi doista neizmjerno godi.
Gospođa Schwarzenberg stisne Helginu ruku.
- Možda ćemo vam jednog dana moći učiniti protuuslugu za to što
djelujete poput gromobrana tetkinog raspoloženja, a sada ćemo prestati
pričati o ozbiljnim stvarima i malko se zabaviti. Danas sam primila pismo
od svog muža u kojem mi javlja da će najkasnije za Božić doći na dopust.
Stoga sam tako dobro raspoložena pa bih željela da to budete i vi.
Živahno su razgovarale, a Helga je doista prekinula za neko vrijeme s
radom.
Gospođa Schwarzenberg namjeravala je ostati na imanju Alteichen do
početka zime, no iznenada je primila vijest da se njezin muž vraća ranije
nego je isprva mislio.

* * *

Te je zime grofica Rodenberg postajala sve nesnosnija. Ljutila se što je

postala prestara za putovanja i dosađivala se u osami svog imanja. Osobito
zato što je te godine imanje bilo potpuno odsječeno od svijeta zbog obilja
snijega.
Helga je uz nju proživljavala teške trenutke. Uz to je grofica počela
pobolijevati pa je često morala ostajati u krevetu.
Njezini su rođaci i sada dolazili u posjete. Nakon Božića najavila je
svoj dolazak i gospođa Schwarzenberg sa svojim mužem. Željala je tijekom
veljače ostati nekoliko tjedana uz svoju bolesnu tetku.
Zdravstveno stanje grofice Rodenberg postajalo je sve više
zabrinjavajuće, ali ona ni na trenutak nije pomišljala na smrt. Nitko tu riječ
nije smio izgovoriti u njezinoj blizini.
Kad su gospodin i gospođa Schwarzenberg stigli, cijelo je imanje još
uvijek bilo prekriveno debelim slojem snijega. Duboki je mir vladao
šumom i poljima..
I opet je grofica sasula svoj bijes na Helgu. Mlada djevojka stajala je
plačući uz prozor u predvorju. Uto joj priđe gospođa Schwarzenberg.
Sućutno položi ruku oko Helginih ramena.
- Uboga djevojko! Kako možete izdržati taj bijedni život?
- Moram ga izdržati!
- A zašto morate?
- Jer moram zarađivati za život.
~ 47 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Postoje i ugodnija zaposlenja. Na primjer, ja bih vam lako mogla

pronaći novo mjesto. Moja prijateljica iz internata, rođena barunica
Reinsberg, pisala mi je da bi rado namjestila simptičnu mladu djevojku
kao svoju družbenicu. Ona je dvije godine udata, ali je pri porodu izgubila
prvo dijete. Upala je u depresiju pa bi njezinom mužu bilo drago, kad bi uz
nju boravila neka mlada družbenica. Njezin je muž toliko zaposlen da je
moja prijateljica sama preko dana. Čim se vrtimo iz Alteichena ona če doći
i provesti neko vrijeme kod mene. Nakon toga želi pronaći družbenicu. To
bi bilo nešto za vas. Ondje bi vam bilo vrlo ugodno raditi. Ali dok je tetka
bolesna ne smijem vas preporučiti drugome. Kad prizdravi, učinit ću to
bez grižnje savjesti. Doista vas je dovoljno dugo mučila da ste zavrijedili
dobiti ugodniji posao. Tad će letka moći svoje nezadovoljstvo iskaljivati na
nekom tko nije tako vrijedan čovjek kao što ste to vi.
Helga zahvalno pogleda mladu ženu.
- Tako ste dobri prema meni!
- Bože moj, ne mogu više mirno gledati kako vas muči. Moj me muž
već pitao možemo li to dopustiti. Dakle, pokušat ću nagovoriti prijateljicu
neka pričeka dok budete slobodni. Nemojte me odati tetki, jer bih to skupo
platila.
- Neću, zasigurno neću! I još vam se jednom srdačno zahvaljujem na
vašoj dobroti!
Gospođa Schwarzenberg poljubi Helgin obraz.
- Pravi je zločin što takva ljepota i dražest venu na osami, među
starim ljudima. Bog zasigurno nije stvorio tako lijepo ljudsko biće zbog
toga. Ovdje se vama ne raduje nitko osim mene. A to je premalo - primijeti
veselo.
Helga je naglo porumenila.
Gospođca Schwrzenberg joj kimne i ode.
Grofičino zdravstveno stanje sve se više pogoršavalo.
Schwarzenbergovi su otputovali, a njih zamijeniše drugi rođaci.
Grofica Rodenberg umrla je krajem ožujka, nakon što se nekoliko
dana bolje osjećala. Smrt je došla iznenada. Usred noći, dok je bila sama sa
svojom starom domaćicom.

~ 48 ~
Knjigoteka
 daša&anna

7
Helga je iznenada bila lišena svih muka. ali s velikim je strahom
gledala u budućnost. Što će biti s njom, kamo će je odvesti sudbina.
Gospođa Schwarzenberg se već neko vrijeme nije javljala. Hoće li joj
doista uspjeti nagovoriti prijateljicu da primi Helgu?
Helga nije bila čovjek koji se zna boriti. Njezina se snaga sastojala u
trpljenju. Toliko je toga pretrpjela da se bojala sada poduzeti nešto na
svoju ruku.
Ali gospođa Schwarzenberg je nije zaboravila. Odmah nakon grofičina
sprovoda odvela ju je na stranu:
- Gospođice Helga, sada ste napokon slobodni. - Rekla je toplim
glasom. - Mogu vas bez grižnje savjesti preporučiti svojoj prijateljici. Nešto
sam vam već pričala o njoj, a i njoj o vama. Dolazak moje prijateljice malko
se odgodio, ali očekujem je prekosutra. Odmah ću razgovarati s njom pa
ću vam se javiti.
Helga odahne.
- Neizmjeno sam vam zahvalna. Iako je moj posao kod grofice
ponekad bio težak, ipak sam u Alteichenu stekla dom. Otkako sam
napustila internat, ovo je bio moj prvi stalan dom. Prije toga vodila sam
nemiran život pun putovanja u društvu svoje majke. Užasna mi je pomisao
da bih sada morala ponovno putovati iz mjesta u mjesto. Bila bih vrlo
nesretna, ako bih trebala krenuti u nepoznato. Stoga bih vam bila vrlo
zahvalna, ako biste se založili za mene.
Gospođa Schwarzenberg kimne.
- Posve ću to sigurno učiniti. Sve će biti u najboljem redu. Boravit ćete
u ugodnoj, veseloj okolini. A tko zna, možda ćete u kući moje prijateljice
sresti svoju sreću. Cesto ćete boraviti u društvu gospode, divit će vam se
pa ćete se možda dobro udati.
Helga se umorno nasmiješi.
- Nikada se neću udati. Siromašna djevojka ima malo izgleda za to. Bit
ću već vrlo zadovoljna time budem li dobila dobar posao.
Gospođa Schwarzenberg se nasmiješi pa pogleda lijepo Helgino lice.
Ono se za vrijeme tihog života u Alteichenu još proljepšalo. Fine crte tog
lica postale su produhovljene, a da zbog toga nisu izgubile svježinu.
S dvadeset i četiri godine Helga bijaše predivno, očaravajuće biće,
koje je zasigurno moglo osvojiti muškarce.
Gospođa Schwarzenberg dakako nije slutila kakva je tužna iskustva
Helga proživjela.

~ 49 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Međutim, ona joj nije željela samo pribaviti dobro zaposlenje, već je
odlučila da će danas, prilikom otvaranja oporuke, razgovarati sa svojim
rođacima. Možda je bilo moguće mladoj družbenici odrediti izvjesnu svotu
novca iz grofičine ostavštine.
Doista je o tome govorila s rođacima tako uvjerljivo i toplo,
podsjećajući ih koliko moraju biti zahvalni Helgi za sve što je učinila za
njihovu tetku, da su ovi nakon dulje rasprave pristali isplatiti mladoj
djevojci deset tisuća maraka.
Nije moguće opisati osjećaje s kojima je Helga prihvatila taj novac,
koji je za nju predstavljao pravo bogatstvo. Obuzela ju je ogromna radost.
Prisjetila se majčine bilježnice i toga da je sada Corneliusu Dietrichu
mogla vratiti njegov novac.
Kad se vratila u svoju sobu poče razmišljati kome bi osim Corneliusu
Dietrichu još vratila novac. Izabrala je gospodina Schliessena i konzula
Dreyfussa. Na sreću znala je adrese te dvojice gospode. Schliessenu će
vratiti dvije tisuće maraka, a Dreyfussu tri tisuće. Sad je mogla odahnuti.
Bijaše prava sreća što će moći Corneliusu Dietrichu vratiti njegov novac.
Neće je više mučiti osjećaj krivnje. Sve te godine patila je zbog toga što taj
novac vjerojatno nikada više neće moći vratiti. Sada joj je napokon dobar
usud udijelio potreban novac. Topla se molitva vine prema nebu.
Ne razmišljajući dugo drugog je dana uzela dopust pa se s bračnim
parom Schwarzenberg odvezla u Gothu i tamo pošla na banku.
Izdala je nalog kome treba poslati novac i to u ime njezine majke, a za
podmirenje duga. Namjeravala je Schliessenu i Drcyfussu napisati još
nekoliko redaka objašnjenja. Corneliusu nije mogla pisati. Bijaše dovoljno
da sazna kako je majčin dug podmiren.
Nije mogla misliti ni na što drugo nego na kakav će način Cornelius
prihvatiti taj novac. Vidjela ga je pred sobom tako jasno kao da ga je srela
tek prije nekoliko dana.
Bijaše čudno, slika Haralda Dietricha je potpuno nestala iz njezinih
misli. Ali odlučan lik njegova brata ostao je čvrsto urezan u njezina
sjećanja.
Nije razmišljala ni o tome što će Harald reći kad sazna da je vraćen
dug od pet tisuća maraka. Međutim neprekidno ju je zaokupljala misao
kako će to Cornelius prihvatiti. Hoće li sada imati barem malo bolje
mišljenje o njoj i njezinoj majci?
Tko zna što je s njime? Ništa nije čula o njemu kroz sve te godine.
Iznenada joj strah stegne srce. Tko zna je li još uopće bio na životu?
Zadrhta, a ledeni joj trzaj prođe tijelom.

~ 50 ~
Knjigoteka
 daša&anna

8
Cornelius Dietrich i njegov brat marljivo su se brinuli za tvornicu
boja. I ovdje ponekad poslovi nisu tekli najbolje, kao ni drugdje u
svijetu. Ali braća su napokon, zahvaljujući svojoj marljivosti i
sposobnosti, uspjeli srediti sve na najbolji mogući način, tako da je
tvornica procvjetala.
Ulagali su sve svoje snage u pogon pa je njihova tvornica postajala sve
značajnija i donosila veliku dobit.
Harald Dietrich se prije dvije godine oženio barunicom Reinsberg.
Njih dvoje stanovali su u novo sagrađenoj vili koja se uzdizala usred
prostranog parka u blizini tvornice. Cornelius Dietrich, pak, ostao je u
roditeljskoj kući koja nije bila daleko od bratove.
Vrlo je često dolazio svom bratu i uglavnom se tamo i hranio.
Još se uvijek nije oženio.
Harald je već odavno zaboravio Helgu. Ona bijaše samo epizoda u
njegovom životu. Kasnije je poklonio svoje srce još i mnogim drugim
djevojkama, sve dok lijepa barunica Reinsberg nije napokon zarobila
njegovo srce.
Cornelius je postao još tiši i zatvoreniji u sebe. Ni jedna mu žena nije
mogla postati opasna. Naporan posao mu ionako nije pružao mnogo
slobodnog vremena.
Ali u rijetkim trenucima odmora pred njegovim očima uvijek bi se
ponovno pojavljivala lijepa, fina djevojačka glava. Posve je jasno vidio
pred sobom Helgu Wieck. Onaj njezin sladak, dražestan smiješak koji je
obigravao oko rumenih djevojačkih usana.
Zadržao je Helgu u sjećanju, a njezin bi se lik pojavljivao i nepozvan u
rijetkim trenucima odmora.
Nikada je nije uspio zaboraviti, iako to nije bio slučaj i s njegovim
bratom. Često se nemirno pitao što se moglo dogoditi s njom.
Gospodin Schliessen ga je posjetio nakon svog povratka iz Kaira.
Ispričao mu je kakav je utisak ostavila Helga na njega prilikom kratkog
susreta u parku hotela. Priznao je da ga je čak pomalo i mučila savjest što
je Corneliusu ispričao sve to i upozorio ga da se čuva gospođe Wieck.
- Mala bi inače postala žena vašeg brata - govorio je Schliessen. - Sada
sam posve siguran da je potpuno nevina i da ne sluti čime se bavi njezina
majka.
I Harald je bio prisutan tom razgovoru. Slegnuo je prilično mirno
ramenima. On se već uspio utješiti novom ljubavlju, pa je počeo uvjeravati
Schliessena kako mu je zahvalan za ono što je učinio.

~ 51 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Corneliusa, pak, Schliessenove su riječi pogodile do dubine duše.

Mučilo ga je što je mladu djevojku prepustio njezinoj sudbini, niti ne
pokušavajući pobrinuti se za to da joj pomogne na neki način.
Međutim, kako poslovi u tvornici nisu više bili uspješni kao ranije,
nije imao vremena dulje razmišljati o tome. Teška vremena zahtijevala su
svu njegovu snagu i sposobnost. Ipak nije potpuno zaboravio Helgu. Još i
danas dao bi mnogo za to da sazna što se dogodilo s njom.
Bijaše topao sunčan dan. Nedjelja. Cornelius je sjedio u radnoj sobi
svoje vile. Prozor bijaše širom otvoren, a u sobu je prodirao čist proljetni
zrak. Vani bijaše sve tiho. Jedino što se čulo bijaše pjev ptica koje kao da su
svijetu objašnjavale da je nastupilo proljeće.
Cornelius je pročitao novine, a tad se nagnuo nad svoje poslovne
knjige i papire.
Među ostalim tu je ugledao i bankovnu uplatnicu.
Cornelius je pažljivo pregleda, trgnuvši se iznenada.
»Obavještavamo vas da smo na vaš račun u Banci Gotha prenijeli pet
tisuća maraka po nalogu gospođe Selme Wieck.«
Cornelius se trgne. Dohvati još jednom papir pa ga pažljivo pročita.
Činilo se da ne može vjerovati svojim očima.
Nikada nije računao da će mu gospođa Wieck vratiti onih pet tisuća
maraka. A sada, nakon pet godina, to se iznanada dogodilo! Poslala mu je
novac koji mu je dugovala.
Je li se možda našla u boljem položaju pa je bila u mogućnosti vratiti
dugove? Možda se njezina kći napokon ipak bogato udala tako da je
uspjela vratiti novac koji je majka dugovala?
Cornelius položi papir na stol zureći zamišljeno u njega. Zbog te
vijesti ponovno se probudi bol u njegovom srcu. Poče tugovati za Helgom.
Helga! Helga Wieck! Gdje si? Kakva je bila tvoja sudbina? Osjeti
neizmjernu bol u duši.
I opet je u mislima ugledao njezinu čistu, dražesnu ljepotu. Sirila je
oko sebe sladak čar, kakav je moglo širiti samo čisto srce. A taj je čar
djelovao na njega još i sada, nakon pet godina!
Zar je prošlo već toliko?
Helga!
Ovaj ozbiljan, tihi čovjek nježno je šapnuo njezino ime.
Nepomično je ostao sjediti neko vrijeme uronjenu misli.
Uto se otvoriše vrata njegove sobe, a Harald uđe.

~ 52 ~
Knjigoteka
 daša&anna

I on se jedva nešto promijenio u tih pet godina. Postao je nešto širi i

muževniji, a njegove plave oči gledale su ozbiljnije nego ranije. Nikakvog
drugog traga vrijeme nije ostavilo na njemu.
- Corneliuse, smetam li ti? - zapita Harald dobro raspoložen.
Cornelius pogleda lijepo lice svog brata, kao da se upravo trgnuo iz
sna.
- Ne smetaš mi. Što te dovodi k meni?
- Htio sam ti javiti da sam završio s poslom. Boravio sam nekoliko sati
u laboratoriju. Pokus s novom bojom je uspio. Tako ćemo manje ovisiti o
inozemstvu. Za boju ćemo moći koristiti domaći materijal.
Cornelius poče ponovno razmišljati samo o poslu. Pruži bratu ruku.
- Haralde, želim tebi, a i svima nama, mnogo sreće! Na taj smo se
način riješili velike brige i uštedjet ćemo mnogo novaca.
- Hvala Bogu! Znao sam da ću te time obradovati. Stoga sam odmah
dojurio do tebe. Ti dakako imaš mnogo posla kao i uvijek, zar ne?
- Da, moram obaviti još dosta toga.
- U tom te slučaju neću dulje zadržavati. Proslavit ću danas svoj
uspjeh i posvetiti se nekoliko sati Elleni.
- Učini to! Kako se Ellena osjeća?
- Postala je malko živahnija. Upravo se sprema na putovanje. Nadam
se da će je zabaviti posjet prijateljici. Gospođa Schwarzenberg je vrlo
draga i zabavna mlada žena. Bio bih joj zahvalan, ako bi joj uspjelo navesti
Ellenu na druge misli. Nikako ne može zaboraviti da je naše dijete umrlo.
Cornelius ga upitno pogleda.
- A ti, Haralde? Brat slegne ramenima.
- Meni bi dakako također bilo milije da je mala djevojčica ostala na
životu. Ali ne koristi neprekidno tugovati. Pa sve se može popraviti. Ako
Bog dadne, imat ćemo za godinu dana zdravog sina. Prije toga Ellena mora
potpuno ozdraviti i ponovno steći radost. Doista je ponekad teško živjeti s
njom.
- Haralde, moraš biti strpljiv! Ellena je, na žalost, prečesto sama pa
mnogo razmišlja. Vrlo je dobro što je odlučila namjestiti mladu
družbenicu.
Harald kinine.
- Da, i ja vjerujem da je to dobro. Gospođa Schwarzenberg joj je pisala
da je družbenica njezine pokojne tetke sada slobodna. Tvrdi da je to sjajna
mlada djevojka. Ellena će je vjerojatno dovesti sa sobom kad se vrati kući.
Nadam se da je to doista ugodna osoba. Neće mi biti žao bude li u našoj

~ 53 ~
Knjigoteka
 daša&anna

kući nešto veselije. Dakle, sada ću te ostaviti. Vidjet ćemo se kasnije na

objedu kod nas.
- Da, Haralde!
- Moram se preodjenuti. Još sam uvijek u radnoj odjeći. Žurio sam se
javiti ti veliku novost. Jer ti si uzor svima nama u tvornici. Radnici te
obožavaju i znaju da se mogu pouzdati u tebe. Djeluješ svojim primjerom,
a ne riječima. Vrlo sam ponosan na tebe.
To je Harald izgovorio toplim i srdačnim riječima. Svjedočile su o
tome da je njegovo srce ispunjeno ljubavlju prema bratu.
Cornelius veselo kimne.
- Brate, i ja tako osjećam spram tebe! Ali prije nego odeš, pričekaj
trenutak. Moram ti reći još nešto. Upravo sam primio čudnu obavijest iz
banke. Sjećaš li se da sam tada u Kairu posudio gospođi Wieck pet tisuća
maraka?
Harld se trgne. Nabra čelo.
- Ne volim se prisjećati tog vremena. Tim više što sam to zatajio pred
Ellenom. Nije potrebno da sazna nešto o tome. Dakle, molim te, nemoj u
njezinom prisustvu govoriti nešto o tome.
- Dakako da to neću učiniti.
- Ali kako si se iznenada sjetio toga?
- Pogledaj! Gospođa Wieck mi je posredstvom Banke Gotha uputila
pet tisuća maraka.
- Nebesa! - iznenadi se Harald. - Imaš sreću! Pretpostavljao sam da će
zaboraviti vratiti ti taj novac.
- To sam i ja mislio. Doista sam vrlo iznenađen - kimne Cornelius.
- U svakom slučaju to je znak da majka i kći dobro žive. Lijepa Helga
se vjerojatno bogato udala. Moram priznati da bi mi to bilo drago.
Cornelius pogleda upitno svog brata.
- Je li to sve što si osjetio kad si saznao tu novost? Harald se lagano
nasmiješi.
- Dragi moj, to se dogodilo tako davno. Uistinu sam potpuno
zaboravio da ta žena uopće postoji. Glava mi je puna drugih briga. Uz to
čovjek rado zaboravlja takvu mladenačku ludost. Jer, moram priznati, bio
sam zaista glup što sam upao u mrežu te lijepe Helge.
Čudan trzaj prijeđe Corneliusovim usnama.
- Ipak ne možeš sumnjati u to da te ta djevojka iskreno ljubila. A uz to
sam siguran da je bila potpuno nevina. Nije znala čime se bavi njezina
majka - primijeti ozbiljnim glasom.

~ 54 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Dobro, to je i moglo biti tako. Ipak nas je gospodin Schliessen na

sreću pravovremeno upozorio. Sve je to moglo postati vrlo neugodno. Ne
zbog Helge, već zbog njezine majke koja je bila prava pustolovka. Zaista mi
takva punica nije bila potrebna. Što bi ljudi mislili o nama? Ali dosta toga.
Sve su to stare priče. Corneliuse, budi sretan što si ponovno došao do svog
novca. Do viđenja, na objedu!
- Do viđenja!
Harald je otišao, a Cornelius osta sjediti zureći mračno pred sebe.
- Njemu sve to i nije bilo važno, ali Helgi je zacijelo krvarilo srce -
šapne tiho.
Posveti se ponovno svom poslu. Pokušavao je sve to zaboraviti.
Sjećanje na Helgu Wieck mučilo ga je danas više nego ikada ranije.
Sat kasnije prolazio je kroz park odlazeći do kuće svog brata.
Bratova žena Ellena dočekala ga je u salonu. Bijaše to vitka, lijepa
žena plave kose i tužnih očiju.
Corneliusa je pozdravila na svoj otmjen način pa ga je toplo pogledala.
- Ellena, kako si? - zapita je on sućutno. Ona ga pogleda pomalo
umornim smiješkom.
- Tako dobro kako je to zasad moguće. Tjelesno se bolje osjaćam i
mnogo svježije.
- To me raduje. Izgledaš sjajno. A sada se moraš ponovno raspoložiti.
Želim ti to, a želim to i Haraldu! Vjeruj mi, i on pati zbog tvog tužnog
raspoloženja.
Ellena uzdahne.
- Je li ti se Harald požalio?
- Ne zbog tebe, već stoga što si tako žalosna.
- Ne mogu se smijati i biti dobro raspoložena nakon onoga što se
dogodilo - uzdahne mlada žena.
Cornelius joj pogladi ruku kao da je želi umiriti.
- To nitko i ne traži od tebe. Želimo jedino, i to baš zbog tebe, da opet
živneš. Sjeti se toga da se Harald trudi biti kod kuće što je više moguće.
Ellena se nasmiješi pa dohvati njegovu ruku.
- Tako si dobar prema meni, dragi Corneliuse! Znam da mi želiš
dobro. A to čini i Harald. Ponekad se stidim što nisam hrabrija. Možda se
to popravi, kad više neću biti toliko sama. Ne podnosim osamu nakon
onog užasnog dana kad je moje dijete umrlo. Nešto me tada tjera po kući i
puna sam nemira. To će zacijelo biti drukčije, ako se uz mene nađe mlada
družbenica. U tom slučaju više neću imati toliko vremena za razmišljanje,
a ona će odvratiti moje misli.
~ 55 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- To će me radovati. Nadajmo se da će ti odgovarati mlada djevojka

koju ti je gospođa Schwarzenberg preporučila.
- Po riječima moje prijateljice ona je pravo savršenstvo. Oduševljeno
mi ju je opisala. Boravila je pet godina kao družbenica kod grofice
Rodenberg. A to je bila vrlo nesimpatična dama. Kad smo bile djevojčice
uvijek smo je se grozile. Ponekad sam u društvu svoje prijateljice boravila
nekoliko dana na imanju Alteichen. To je doista predivan posjed, a meni bi
se tamo sviđalo puno više da nije bilo te grofice s velikim nosom,
prodornim glasom i crveno obrubljenim očima.
Ellena je postala nešto živahnija dok je to pričala Corneliusu.
Ovaj ju je smiješeći se slušao.
- Dakle, ako je ta grofica doista bila tako neugodna, tad ćeš ti biti
odlična zamjena za nju. Uz to se nadam da će gospođa Schwarzenberg
uspjeti u tome da te malko razvedri. Kako dugo namjeravaš ostati kod nje?
- Harald mi je odobrio četrnaest dana dopusta - lagano se nasmiješi
Ellena.
- U tom slučaju se nadam da ćeš se vesela i oporavljena vratiti kuću u
pratnji tog bisera od djevojke.
Ellena kimne.
- Ne govori tako podrugljivim glasom! Ako je ta mlada djevojka
izdržala pet godina kod grofice, a da se nije žalila, morala je doista biti
pravi biser. Osobito zato što je grofica ranije mijenjala šest do osam
družbenica godišnje.
Tog je trenutka Harald ušao u sobu. Poljubi ruku svojoj ženi i
pozdravi brata.
- O kakvom to biseru govorite? - zapita.
- O Elleninoj novoj družbenici - odgovori mu veselo Cornelius.
- Nadam se da će biti ugodan čovjek. Ellena, možemo li krenuti na
objed?
- Čekali smo samo tebe.
Krenuše u blagovaonicu, a Ellena bijaše doista nešto živahnija nego
inače. Čak se jednom i nasmijala, kad je Harald ispričao neku šalu. On joj
obradovano poljubi ruku.
- Hvala Bogu, opet si se jednom nasmijala! Čini mi se da tvoja nova
družbenica djeluje već unaprijed na tebe - govorio je dobro raspoloženo.
Ni on, a ni njegov brat nisu mogli slutiti tko će biti nova družbenica.
Drugog jutra Ellena je otputovala do svoje prijteljice u Gothu.

~ 56 ~
Knjigoteka
 daša&anna

9
Gospođa Schwarzenberg sjedila je s prijateljicom Ellenom na terasi
svoje lijepe vile. Veselo su pričale o zgodama u internatu. Ellena
Dietrich je doista kroz tih nekoliko dana, dok je boravila kod
prijateljice, postala mnogo živahnija.
Tijekom razgovora gospođa Schwarzenberg spomene:
- Dakle danas ćeš upoznati gospođicu Wieck. Nisam željela da dođe
ovamo već prvih dana tvog boravka kod mene. Morala si se prvo malko
oporaviti. Poslala sam automobil u Alteichen po nju. Uskoro će stići
ovamo.
- Zaista me zanima kako će mi se dopasti. Prijateljice počeše
razgovarati o drugim stvarima sve dok se automobil nije zaustavio pred
kućom.
Nekoliko minuta kasnije Helga se našla pred njima.
Bila je pomalo uplašena pa u svojoj zbunjenosti nije obraćala pažnju
prezimenu gospođe Ellene. Znala je dakle samo to da je Ellena bila rođena
grofica Reinsberg.
Gospođa Ellena je neko vrijeme pažljivo promatrala Helgu koja ju je
svojim divnim očima gledala kao da je moli neka joj se smiluje. Smiješak se
pojavi na Elleninom licu. Pruži ruku Helgi.
- Dragi ste mi, gospođice Wieck! Moja prijateljica nije pretjerala.
Jedino mi nije odala da ste tako lijepi. A ja oduvijek volim lijepe ljude.
Drago mi je što sam pronašla tako zgodnu družbenicu. Nadam se da ćete
prihvatiti posao kod mene i poći sa mnom mojoj kući.
Helga osjeti toplinu oko srca začuvši te ljubazne riječi.
- Od srca rado, ukoliko me doista želite zaposliti.
- Kako bi bilo da prvo sjednemo? - predloži Ellena. - Nije potrebno da
se odmah sada dogovorimo o svemu. Prvo ćemo popiti šalicu čaja.
- Hvala vam! - odvrati Helga pa sjedne.
Ellena je zadovoljno promatrala lijepu djevojku odjevenu u
jednostavnu, ali dobro skrojenu plavu haljinu. Djelovala je vrlo otmjeno.
Ellena se u sebi divila krasnoj Helginoj kosi i čistom tenu.
Njih su tri neko vrijeme razgovarale i pile čaj koji je donijela sobarica.
Tek nakon nekog vremena Lena Schwarzenberg primijeti veselo:
- Tako, sad ste se vas dvije pomalo upoznale. Dozvolit ću vam da
zaključite ugovor.
Ellena se nasmiješi Helgi.
- Slažete li se?

~ 57 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Dakako!
- To me raduje. Sklopit ćemo ugovor na dvije godine. Je li to u redu?
- Slažem se!
- Pričekajte! U ugovoru mora biti navedeno da ga se može raskinuti i
prije isteka dvije godine, ako se gospođica Wieck uda - zahtijevala je
veselo gospođa Schwarzenberg.
Ellena je preplašeno pogleda.
- Moram li to očekivati?
Helga odmahne glavom, nasmiješivši se dražesno.
- Gospođa Schwarzenberg se šali. Odričem se toga pa ću rado ostati
kod vas koliko god dugo to budete htjeli.
- Pa dobro, sklopimo u tom slučaju ugovor na tri godine. Ne bih rado
mijenjala družbenicu, a bez nje se osjećam vrlo osamljeno. Moj muž cijele
dane provodi u laboratoriju. Lena, molim te, neka mi netko donese papir i
nalivpero! Odmah ću napisati ugovor.
Tako se i dogodilo.
Gospođa Ellena ga je sastavila.
»Obvezujem se proboraviti tri godine u kući gospođe Ellene Dietrich,
kao njezina družbenica i smatram se vezanom tim ugovorom.«
Gospođa Ellena gurne ugovor pred Helgu.
- Dakle, gospođice Wieck, potpišite ovo pa možete na posao odmah
nastupiti. Nadam se da ćete me pratiti pri povratku kući.
Helga se nakloni,
- Kako god želite! - odgovori. Ne pročitavši ugovor ona ga potpiše.
Grofica Rodenberg bi u takvom slučaju Helgu zacijelo upozorila da je
to vrlo neoprezno i da nikada ne treba potpisivati nešto što čovjek nije
prvo pročitao.
Ali nije bilo nikoga tko bi Helgu upozorio na to. I tako je potpisala
ugovor ne sluteći da se Ellena preziva Dietrich.
- Gospođice Wieck, krenut ćemo odavde za osam dana. Hoćete li se
moći do tada spremiti?
- Dakako, zapravo sam već sve sredila. Moram samo staviti stvari u
kovčege.
- Molim vas, budite spremni već večer uoči našeg odlaska. Poslat ću
automobil po vas u Alteichen. Prenoćit ćete ovdje kod nas, jer vlak polazi
rano ujutro - opomene je gospođa Schwarzenberg.
Helga je bila sporazumna s time.

~ 58 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Gospođa Ellena dogovorila je s njom i pitanje plaće. Helga porumeni

od radosti kad joj je ponudila četverostruko plaću od one koju je primala
od grofice Rodenberg.
Helga je ostala s obje prijateljice još neko vrijeme na terasi, sve dok se
gospodin Schwarzenberg nije vratio kući. Tad se Helga oprostila.
Bila je oduševljena svojom novom poslodavkom. Gospođi
Schwarzenberg zahvalila je srdačno na njezinoj velikoj pomoći.
Ova je to veselo odbila.
- To bijaše najmanje što sam mogla učiniti za vas. Doista ste zavrijedili
da živite malo lakše i ugodnije. Gotovo pet godina živjeli ste u Alteichenu
poput Trnoružice, među samim starim ljudima.
Poljubila je Helgu u obraz i još joj jednom ljubazno kimnula.
I tako se Helga sva radosna vratila u Alteichen. Na putu se prisjetila
da uopće ne zna prezime svoje poslodavke. Znala je jedino da je ona
rođena grofica Reinsberg.
Iduće je dane provela spremajući svoje stvari i sređujući još neke
pojedinosti. Prošetala je predivnim perivojem dvora Alteichen opraštajući
se od tog lijepog kutka zemlje.

~ 59 ~
Knjigoteka
 daša&anna

10
Srdačno se oprostivši od gospođe Schwarzenberg, Helga se
odvezla u društvu svoje nove poslodavke. Obje su žene
putovale prvim razredom, dijeleći odjeljak s još dvije gospođe.
Gospođa Ellena je veselo pričala s Helgom. Imale su o čemu
razgovarati. I gospođa Ellena je ranije mnogo putovala pa je poznavala
mnoga mjesta koja je Helga posjetila u društvu svoje majke.
I tako je vrijeme brzo prolazilo.
Kad se vlak napokon zaustavio, Helga još uvijek nije znala kako se
preziva gospođa Ellena. Lagana zbunjenost zbog njezine nepažnje
sprečavala ju je da je to zapita.
Nakon što je vlak stao neki je sluga požurio do njih želeći ponijeti
ručnu prtljagu koju mu je Helga pružala kroz prozor.
Nije mogla obratiti pažnju na to da su gospođu Ellenu čekala dvojica
gospode.
Tek kad je izašla iz vlaka Helga ih je ugledala. Trgnula se i zastala kao
ukopana.
Užasnuto je promatrala Corneliusa i Haralda Dietricha. Smrtno je
problijedila.
Osta stajati silno zbunjeno, a Cornelius se iznenada okrene prema
njoj. Odmah ju je prepoznao. Njih su se dvoje trenutak gledali. Užasno su
se uplašili.
Cornelius je problijedio, jer nije očekivao taj susret. Još uvijek nije
slutio da je Helga nova Ellenina družbenica.
Na sreću Ellena je bila zaokupljena pozdravljanjem svog muža. Stoga
nije opazila koliko se Helga uplašila, a niti to da je Cornelius iznenada
postao vrlo blijed.
Cornelius iznenada shvati da Helga nagonski namjerava pobjeći i
vratiti se u vlak. Zacijelo bi to i učinila u svom užasu, da vlak nije krenuo
tog trenutka.
Ostala je bespomoćno stajati, nastojeći se svladati teškom mukom.
A sada se Ellena obrati dvojici gospode:
- Napokon ću vam predstaviti svoju novu družbenicu, gospođicu
Wieck govorila je, potraživši pogledom mladu djevojku.
Cornelius se uplašio kad je Ellena krenula prema Helgi. Istom je tog
trenutka shvatio što se događa. Brzo je zgrabio Haraldovu ruku.
- Pazi, Haralde! Smiri se! - šapne.
Trenutak zatim gospođa Ellena povuče Helgu prema braći.

~ 60 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Moj muž i moj djever - a ovo je gospođica Wieck, moja nova

družbenica.
Harald je zbunjeno zurio u Helgu. Tek se teškom mukom uspio
svladati. Cornelius je sada uzeo sve u svoje ruke.
- Ellena, kakvo iznanađenje! Poznajemo gospođicu Wieck, Jednom
smo boravili zajedno u Kairu - govorio je prilično čvrstim glasom. Znao je
da mora učiniti nešto kako bi iz neprilike spasio Helgu i svog brata.
Gospođa Ellena ga iznenađeno pogleda. Isprva nije obraćala pažnju na
svog muža. Tako se Haraldu uspjelo smiriti.
- Poznate mog muža i djevera? Niste mi to spomenuli - primjeti
Ellena, obrativši se Helgi.
- Oprostite, nisam manje iznenađena od gospode! Kad me gospođa
Schwarzenberg upoznala s vama nisam dobro čula vaše prezime, a niste
ga ni kasnije spominjali. Znala sam samo da ste rođena grofica Reinsberg,
a tek sam ovog trenutka saznala da ste gospođa Dietrich - govorila je
Helga blijedim usnama.
Ellena se nasmije ne sluteći baš ništa.
- Kako zabavno! Kako se već poznate mogu vam samo predstaviti
Haralda kao svog muža, a Corneliusa kao djevera.
Braća potajno izmijeniše poglede. Haraldu dakako nije bilo drago što
je Helga postala Ellenina družbenica. To je doista bila lijepa priča!
Cornelius, pak, shvatio je koliko je Helgi sve to moralo biti neugodno.
Vidio je da se očajnički bori sačuvati mir. Sućut obuzme njegovo srce.
Zacijelo je silno patila pri tom nenadanom susretu. S kakvim će osjećajima
nastupiti na posao?
Kako bi joj dao vremena da se sabere, želeći odvratiti Elleninu pažnju,
rekao je pristojno:
- Nakon onog susreta u Kairu nismo se više sreli. Kako je vaša majka?
Helga ga je pogledala tako da ga je to duboko potreslo. Pričini mu se
kao da je on njezin jedini oslonac. Nastojeći govoriti mirnim glasom, Helga
izjavi:
- Moja je majka mrtva već godinama.
- Već godinama? - zapita iznenađeno Cornelius.
- Da, razboljela se u ono vrijeme u Kairu i nije se više oporavila. Na
povratku se njezino zdravstveno stanje pogoršalo i ona je ubrzo umrla u
Genovi.
- Bili ste s njom? - upita sućutno Cornelius. Helgi su godile njegove
tople riječi.

~ 61 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Da, bila sam s njom. Nakon njezine smrti ostala sam sama na svijetu.
U ono sam se vrijeme zaposlila kod grofice Rodenberg kao njezina
družbenica. Ona je stanovala u istom pansionu u kojem je moja majka
umrla.
- Uboga djevojko! - reče gospođa Ellena. - Dakle zato ste bili tako
bespomoćni pa ste morali prihvatiti posao kod grofice Rodenberg,
Sudbina se doista okrutno poigrala s vama.
Helga uzdahne. Sudbina se upravo sada poigrala s njom još mnogo
okrutnije.
- Ništa mi drugo nije preostalo. Morala sam početi zarađivati. Majka
me ostavila potpuno bez sredstava, a ja sam grofici bila zahvalna što me
uposlila. Usprkos svemu drugome ostala sam joj zauvijek zahvalna na
tome.
- I izdržali ste te užasne godine uz nju? Uboga gospođice Wieck, ta
stara vještica zacijelo vas je neizmjerno mučila.
- Grofica se često loše osjećala. To vjerojatno bijaše razlog njezine
zlovolje.
- Od toga ćete se oporaviti kod nas. Ali sada ćemo se prvo odvesti
kući.
Harald ponudi ruku svojoj ženi. Još nije progovorio ni riječi s Helgom.
Cornelius je krenuo za bračnim parom prateći Helgu. Namjerno je
hodao vrlo polagano kako bi povećao razmak među njima. Zgrada
kolodvora bijaše velika pa je trebalo proći kroz nekoliko dvorana prije
nego što su stigli do izlaza, Cornelius je iskoristio to vrijeme da bi Helgi
tiho rekao:
- Gospođice Helga, Ellena dakako ne zna što se dogodilo u Kairu.
Molim vas da joj to ne odate. To će biti u korist svih nas.
Helga ga pogleda očajnim pogledom.
- Ne morate me to moliti. Bože, da barem nikada nisam došla ovamo!
Cornelius je sućutno promatrao njezino blijedo lice.
- Znam kako se sada osjećate - reče toplim glasom. - Nažalost, ne
mogu vam pomoći! Molim vas, pokušajte se smiriti! Pomirite se s onim što
se zasad ne može promijeniti. Haraldova je žena bila dugo bolesna tako da
smo se čak bojali da će se duševno razboljeti. Gubitak djeteta duboko ju je
potresao. Treba je čuvati i ne smije se uzbuđivati.
- Razumijem i šutjet ću.
- Hvala vam! Možete u svakom pogledu računati na moju pomoć. Prije
svega ću se pobrinuti da se što je manje moguće susrećete s mojim
bratom. Ipak bih vam želio postaviti još jedno pitanje.

~ 62 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Izvolite, pitajte me!

- Prije kratkog vremena dobio sam na svoj račun u banci svotu od pet
tisuća maraka, koje mi je poslala vaša majka. A vi ste mi rekli da je mrtva
već godinama.
Tamno rumenilo oblije Hegline obraze.
- Novac sam uplatila u ime moje majke. Morate oprostiti što to nisam
učinila već ranije. Ali moja je plaća bila vrlo mala pa novac nisam mogla
vratiti. Sretan slučaj donio mi je svom od deset tisuća maraka. Nasljednici
grofice Rodenberg dali su mi taj novac kao priznanje za moju brigu oko
bolesne grofice. Bila sam vrlo sretna zbog toga, jer sam tim novcem mogla
vratiti barem dio majčinih dugova.
Cornelius je pogleda s čudnim sjajem u očima.
- To ste učinili? Umjesto da ste taj novac sačuvali za sebe? Potrošili ste
ga u tu svrhu, iako bi vam možda jednog dana dobro došao.
Gorki smiješak obigra oko njezinih usana.
- Žalosno je što to ne smatrate razumljivim samim po sebi.
- Gospođice Wieck, u vašem položaju to je pravo junačko djelo. A baš
ste meni poslali taj novac?
Helga je uzbuđeno disala.
- Ni to ne možete razumjeti, zar ne? Ne možete slutiti koliko me
boljelo što je majka posudila novac baš od vas. Umalo što nisam umrla od
stida kad sam to saznala.
Ove posljednje riječi prešle su poput jauka njezinim usnama.
Cornelius ju je žalio od srca.
- Zašto? Zašto biste se stidjeli baš zbog toga? Helga grčevito stisne
ruke.
- Zašto se stidim? Zato jer sam sve saznala. Dnevnik moje majke sve
mi je objasnio. Na taj sam način saznala nešto što ranije nisam mogla
razumjeti. Zašto ste vi i vaš brat otputovali onako naglo. Isprva sam
vjerovala da ste me odbacili jer sam siromašna. Istom sam iz dnevnika
svoje majke saznala pravi razlog. Umalo što nisam poginula od stida.
Cornelius je pogleda duboko potresen njezinim riječima.
- Uboga djevojko! - reče tiho.
- Hvala vam na tim riječima! - Helga ga pogleda očima vlažnim od
suza. - To mi dokazuje da mi vjerujete i da me ne osuđujete. Nisam slutila
u što je majka upala zbog svog nesretnog položaja. To saznanje me silno
zaboljelo i dovelo me do ruba očaja. Znam da ste u meni gledali kćer
pustolovke. Možda ste čak vjerovali da sam i ja takva.
- Ne, nikada! Ali moj je brat ipak morao odustati od braka s vama.
~ 63 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Znam, shvatila sam sve kad sam pročitala majčin dnevnik. A sada
sam stigla u ovu kuću. Moja je sudbina doista nesmiljena - procijedi Helga.
- Smirite se, gospođice! Zasad ne možete poduzeti baš ništa, a da to ne
bi izazvalo skandal, što ne smijemo dopustiti zbog Ellene i vas.
Za vrijeme tog razgovora stigli su i do ulaza u zgradu kolodvora. Tu ih
je čekao veliki automobil. Harald pomogne svojoj ženi ući pa se okrene
prema bratu i Helgi.
Cornelius pomogne brzo Helgi, a zatim sjedoše i braća.
Za vrijeme vožnje gospođa Ellena veselo je pričala, a braća su se
trudila odgovarati joj na isti način. Nitko nije opazio da je Helga šutjela -
barem to nije opazila gospođa Ellena.
Kad su stigli do kuće mladog para, Ellena naredi da Helgu odvedu u
njezinu sobu.
- Za jedan sat naći ćemo se za stolom. Imate dakle dovoljno vremena
osvježiti se - govorila je Helgi.
Helga joj zahvali pa krene za sobaricom do svoje sobe. Zapravo su to
bile dvije sobe. Spavaća i dnevna, povezane među sobom i namještene
lijepim suvremenim pokućstvom.
Helga nije vidjela ništa od toga. Znala je da neće moći dugo ostati
ovdje.
Sva slomljena sjedne na stolac utonuvši u bolne misli.

~ 64 ~
Knjigoteka
 daša&anna

11
I gospođa Ellena se povukla, želeći se odmoriti i preodjenuti.
Brada su ostala sama. Povukli su se u Haraldovu radnu sobu.
Harald je uzbuđeno zastao ispred svog brata.
- To je doista lijepo iznenađenje! - reče. Cornelius kimne.
- Da, razumijem te što si uzbuđen. Prava je sreća što Ellena nije ništa
zamijetila.
- Da, to je sreća! A ona to nikada ni ne smije saznati.
- Dakako da ne smije.
Ali što će biti ako gospođica Wieck nešto izbrblja?
- Neće to učiniti. Zamolio sam je da šuti o svemu što se dogodilo, a ona
mi je to obećala.
- Hvala Bogu, to me barem malko umirilo. Ali što će biti dalje? Ne
mogu godinama živjeti s njom pod istim krovom.
- Koliko je poznam, njezina je najveća želja da ode odavde.
Harald se nervozno nasmije.
- Sve je to zamršenije nego ti pretpostavljaš. Ellena mi je vrlo
zadovoljno ispričala da je gospođicu Wieck ugovorom vezala na tri godine.
Neće joj lako dopustiti otići, čak kad bi gospođica Wieck i pristala na to.
Cornelius se namršti.
- Ovo dakako sve dodatno otežava. Ali pronaći ćemo neki izlaz. Zasad
ne možemo ništa poduzeti, tim više što gospođica Wieck neće moći tako
brzo naći novo zaposlenje.
Moraš se dakle u prvo vrijeme pomiriti s neizbježnim. Ionako nećeš
često boraviti u njezinom društvu. Svim ću ti to silama nastojati olakšati.
Harald odahne, a njegova lakomislena narav ugasi neraspoloženje
koje se rodilo u njemu. Sad se čak lagano nasmiješio sjetivši se svoje
zbunjenosti pri susretu s Helgom.
- Jesi li opazio da je postala još ljepša? - upita svog brata. - Čini se da
nije naslijedila pustolovnu krv svoje majke, inače ne bi izdržala godinama
takvo mučenje. Čini se da je grofica Rodenberg bila pravi zmaj. Ellena mi
je ispričala mnogo toga. Grofica je mučila Helgu, a ova joj se mirno
pokoravala. Dakle, ubogo stvorenje nije imalo lagan život. Doista mi je žao
što je i ovdje upala u takvu nepriliku.
Corneliusove oči zasjaše.
- O njezinom poštenju svjedoči i nešto drugo - reče pa ispriča bratu na
što je Helga potrošila nasljeđenih deset tisuća maraka.
Harald se iskreno iznenadio.

~ 65 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Nebesa! To joj doista treba upisati u dobro.

- Haralde, drago mi je što to priznaješ. Osjećam veliku sućut za tu
ubogu djevojku. Trebao si je čuti kad mi je ispričala što je osjetila nakon
što je iz dnevnika svoje pokojne majke saznala čime se ova bavila. A sada
se sudbina ponovno poigrala s njom. Očajna je zbog toga.
- Čovjek se doista mora sažaliti nad njom. Prava je nesreća što nije
slutila u čiju će kuću doći. Inače zasigurno ne bi prihvatila taj posao.
- Ni u kom slučaju! Nas dvojica moramo zaista pokušati učiniti sve
kako bismo joj olakšali njezin neugodan položaj. Važno je da je susrećemo
što je prirodnije moguće i da postupamo s njom kao s nekadašnjom
znanicom. Nadam se da je nadvladala osjećaje koje je u ono vrijeme gajila
za tebe.
Harald odmahne rukom.
- Corneliuse, nismo se vidjeli kroz sve te godine i nismo čuli jedno za
drugo. Kakvi bi osjećaji još mogli postojati među nama?
Cornelius pogleda brata čudnim pogledom.
- Kod tebe zasigurno ne, Haralde! Ali postoje ljudi koji se vežu dublje
za takve osjećaje.
Harald odmahne glavom.
- Ne, ne, pogledala me posve ravnodušno. Čovjek osjeća nešto takvo.
Zasigurno je već odavno preboljela sve to. Tko zna je li me doista ljubila!
Vjerojatno je u meni prije svega gledala bogatog muža.
Cornelius odlučno odmahne glavom.
- Ne! Posve sam siguran da se već davno mogla bogato udati, ako joj je
bilo do novaca. Prisjeti se koliko su joj udvarali.
- Da, to je moguće! Zaista je lijepa, danas još više nego u ono vrijeme.
Lice joj je poprimilo zanimljiv izraz.
- Koji je vjerojatno ucrtala bol.
- Moguće, ali to je tako, a ona je time samo dobila na ljepoti.
Cornelius zabrinuto pogleda brata.
- Haralde, valjda neće još jednom postati opasna za tebe?
Harald se veselo nasmije.
- Neće, možeš biti posve miran! Ne zaljubljujem se dva puta u istu
ženu. Uz to oženjen sam i zaljubljen u svoju ženu. Kad je Ellena dobro
raspoložena, doista je dražesna. Zasigurno neću učiniti neku glupost.
- To mi je drago. Nadam se da ćeš u svom braku ponovno naći sreću.
Čini se da je Ellena napokon savladala svoju bol.

~ 66 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Da, postala je živahnija i bolje raspoložena nego ranije. Sad će opet

sve biti u redu.
Braća su razgovarala još neko vrijeme, dok nisu krenuli u
blagovaonicu.
Kad su ušli, ubrzo se pojavila i Eliena, te Helga.
Helga se u međuvremenu uspjela smiriti. Bila je doduše još uvijek vrlo
blijeda, ali i prekrasna.
Objed je protekao bez ikakvih smetnji.
Helga i braca trudili su se djelovati mirno pa su marljivo pričali, kako
ne bi nastala stanka u njihovom razgovoru. Eliena stoga ništa nije mogla
naslutiti.
Nakon objeda braća su krenula na posao. Eliena i Helga razgovarale
su još neko vrijeme, a zatim je mlada žena predložila:
- A sada ću vas poslati u vašu sobu kako biste izvadili stvari iz
kovčega i smjestili se. Kad budete gotovi javite mi se pa možemo prošetati
po parku. Moram vam sve pokazati kako biste se osjećali kao kod svoje
kuće. Trebat ćete upoznati i tvornicu, to je vrlo zanimljivo, Jedan od braće
će vas povesti uokolo i sve vam objasniti.
Helga ustane,
- Požurit ću, kako bih se što prije mogla vratiti k vama. Eliena se
vragoljasto nasmiješi.
- Nemojte žuriti, gospođice Helga! Nisam vještica koja vas tjera. Neću
vas mučiti onako kako je to činila grofica Rodenberg.
Helga se pitala kako bi se gospođa Eliena ponašala kad bi saznala što
se nekoć zbivalo između njezina muža i nje. Pomisli za sebe da je
neiskrena i nepoštena. Ali zasad nije mogla učiniti baš ništa.
Brzo se povukla u svoju sobu.
Stigavši onamo neodlučno pogleda svoje kovčege. Bi li izvadila stvari
iz njih? Nije mogla ostati ovdje. Ali onaj je ugovor neoprezno potpisala.
Vezao ju je godinama. Što je mogla učiniti da se makne odavde? Gospođa
Eliena nije smjela ništa saznati pa je to zato bilo vrlo teško izvedivo.
A čak da i nije bilo onog ugovora, kamo bi otišla na brzinu? Bi li
potražila novo zaposlenje? To nije bilo tako lako. Možda se mogla obratiti
za pomoć gospođi Schwarzenberg, ali kako joj objasniti da ne želi ostati
ovdje?
Pomisao na Comeliusa pomalo ju je smirila. Znao je točno što se
dogodilo pa će joj zbog svog brata i njegove žene pomoći otići odavde. Čim
bude mogla nesmetano razgovarati s njim, zamolit će ga to.

~ 67 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Helga se sjeti razgovora s njim. Pogledao ju je tako sućutno i toplo.

Prisjeti se njegovih riječi punih razumijevanja. Srce joj poče brže kucati.
Ma koliko željela otići odavde, znala je da će to predstavljati novu bol za
njezino srce.
Zašto? Zašto ju je zaboljela pomisao na rastanak? Zašto joj bijaše stalo
do njegovog mišljenja, više nego do mišljenja drugih ljudi. Zašto je kroz
sve te godine mislila samo na njega?
Gledala je pred sebe pa iznenada sakrije lice u rukama.
- To je stoga sto ga ljubim! - pomisli. - Bože moj, ljubim ga! Zato me
više boljelo kad me on odbacio, nego kad je to učinio njegov brat.
Dosad ni sama nije slutila što se zbiva u njezinom srcu, ali sad je to
znala. Ljubila je Corneliusa!
Pomisli da njezin život više nije tako bezvrijedan. Saznala je da i ona
može ljubiti. Uz to je shvatila da Cornelius vjeruje u njezinu nevinost i da
je žali. Usprkos svemu to je predstavljalo za nju neku vrstu tihe sreće, iako
povezane s gorkom boli.
Ustala je pomislivši smireno da je njezina sudbina u dobrim rukama i
da će joj Cornelius nastojati pomoći. Poče vaditi stvari iz kovčega. Ne bude
li to učinila, netko bi mogao nešto primijetiti. Naposljetku mogla je sve to
brzo opet spremiti, kad jednom bude slobodna.
Pošto je završila s tim poslom sišla je do gospođe Ellene. Krenuše u
šetnju prekrasnim parkom, a Helgi je uspjelo djelovati veselo i opušteno,
dok je razgovarala s mladom ženom.
Gospođa Ellena bivala je sve bolje raspoložena. Reče, položivši ruku
na Helginu:
- Tako sam sretna - što ste uz mene. Dragi ste mi i simpatični. U vašem
prisustvu me više neće mučiti tužne misli. Zasigurno ću potpuno ozdraviti.
Helga hrabro primijeti:
- Ozdravit ćete, čvrsto sam uvjerena u to. Mladi ste, bogati i sretno
udani. Trebalo bi vam zavidjeti na vašoj sudbini.
Oči gospođe Ellene zasjaše.
- Da, imate pravo! Zapravo se stidim pred vama. Tako hrabro snosite
svoju tešku sudbinu.
Helga se čudno nasmiješi.
- Hrabro? Ne, nisam baš hrabra. Bojim se svih mogućih nevolja.
Preostaje mi samo jedno, a to je trpjeti.
- Pobunila sam se protiv sudbine. Pritom sam zaboravila koliko toga
dobroga mi preostaje. Sada to opet znam i bit ću zahvalna sudbini, A i vi
ćete kod nas opet postati radosni i mirni.

~ 68 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Helgu su te riječi duboko potresle.

- Vrlo ste dobri prema meni. Zahvaljujem vam od srca! Tako su njih
dvije neko vrijeme razgovarale, a Helga pomisli kako bi divno moglo biti
za nju, da postoji mogućnost ostati ovdje.
Ali sudbina joj nije bila toliko naklonjena.
Kad su se braća te večeri pridružila damama, među njima je zavladalo
dobro raspoloženje. Gospođa Ellena je za vrijeme večere veselo brbljala,
pričajući braći o čudnim zahtjevima grofice Rodenberg. Ona je brojila
svaku šibicu koju je posluga potrošila, a jednom je otkazala nekom sluzi
jer je spalio hrpu starih novina, umjesto da ih je prodao kao stari papir.
I Helga je morala ispričati neke dogodovštine iz svog života kod
grofice.
Harald se već oporavio od prvog straha koji je osjetio prilikom prvog
susreta s Helgom, Bio je dobro raspoložen jer je to bila i njegova žena.
Cornelius, pak, često bi zamišljeno promatrao Helgu. Njihovi su se
pogledi nekoliko puta sreli. Tad bi uvijek ponovno opazio kako se lagano
rumenilo penje na njezine obraze.

~ 69 ~
Knjigoteka
 daša&anna

12
Helga je već tri tjedna boravila u kući Dietrichovih. Nije joj se
pružila prilika da nasamu razgovara s Corneliusom. On je
doduše svakodnevno dolazio u kuću svog brata i tamo jeo, a
ponekad bi i pričao s damama, ali nikada se nije zatekao nasamu s
Helgom. A ona je jedva mogla dočekati taj razgovor. Prije nekoliko dana
priredili su veliku kućnu zabavu. Helga joj je morala prisustvovati. Bijaše
pozvano više gospode nego dama, među njima nekoliko poslovnih
prijatelja braće Dietrich. Boravili su nekoliko dana u tvornici, želeći
upoznati nove boje koje je Harald izumio. Ta su gospoda već nekoliko puta
bila pozvana na objed u kući Dietrichovih. Nisu znali kome bi se više divili,
domaćici ili prelijepoj družbenici.
Na zabavi su pozvana gospoda zadivljeno okružila gospođu Ellenu i
Helgu. Tako se ni te večeri Helgi nije pružila prilika za nesmetan razgovor
s Corneliusom.
Nakon zabave poslovni su prijatelji opet otputovali, a braća su sada
imala nešto više slobodnog vremena.
Gospođa Eliena je jednog dana za vrijeme doručka, kad je ostala
nasamu sa svojim mužem, rekla:
- Ti ili Cornelius mogli biste jednom provesti gospođicu Wieck po
tvornici. Obećala sam joj, a čini se da je to vrlo zanima.
Helga je izražavala zanimanje za obilazak tvornice uglavnom jer se
nadala na taj način ostati nasamu s Corneliusom. Vjerovala je da je samo
po sebi razumljivo da je po tvornici neće voditi Harald.
Ovaj je odmah odgovorio svojoj ženi;
- Neka to učini Cornelius! Moći će joj sve objasniti mnogo bolje od
mene. Moje je područje laboratorij.
- Pa dobro, zamolit ću Corneliusa - kimne gospođa Ellena.
Spomenula je i Helgi da će joj Cornelius jednog od idućih dana
pokazati tvornicu. Dosad to nije bilo moguće, jer su u tvornici boravili oni
poslovni prijatelji.
Helga je to nestrpljivo čekala. Gospođa Ellena ponašala se sve
srdačnije prema njoj, naglašavajući kako je sretna što Helga boravi uz nju.
Helga pomisli da će biti tim teže otići, što će dulje boraviti u kući
Dietrichovih. Patila je zbog svog neugodnog položaja, žudeći za tim da ode,
iako se bojala nesigurne budućnosti koja ju je čekala.
Uz to je bila svjesna koliko će je boljeti rastanak s Corneliusom. Nije
slutila da je njezin dolazak bacio Corneliusa u tešku duševnu borbu.
Osjećao je da je ljubi. Još snažnije nego pri njihovom prvom susretu. Činila
mu se dražesnijom i milijom nego ranije. Sazorila je, a crte lica postale su
~ 70 ~
Knjigoteka
 daša&anna

joj produhovljene. Smiješak ljubak, ali pomalo tužan, budio je u njegovom

srcu slatku, tužnu melodiju.
Znao je da nikada neće uspjeti odagnati tu ljubav iz svog srca. Počeo je
razmišljati o tome, je li osuđen odreći se Helge bez borbe. Nije znao smije
li je pokušati osvojiti za sebe.
Postajao je sve nemirniji opazivši da bi Helga porumenila svaki put
kad bi srela njegov pogled. Nije želio dopustiti da se u njemu rodi nada da
bi ga Helga mogla zavoljeti. Silno se bojao razočaranja. A ipak je nemirno
promatrao te male znakove.
Bojao se trenutka kad će Helga ponovno otići.
Čitao je u njezinim očima pitanje zašto joj ne pomaže.
Nije se mogao odlučiti da joj omogući raskidanje ugovora. Čak ni u
slučaju, ako bi se sjetio dobrog izgovora.
Jedne večeri, kad je stajao osamljen uz prozor svoje vile i gledao u
Helgine prozore, zapitao se;
»Što onda, ako me ona ljubi? Što bih učinio u tom slučaju? Bih li imao
dovoljno hrabrosti zadržati je uza se usprkos svemu? Usprkos tome što je
ona kći pustolovke?«
Odlučno pomisli da bi je zadržao uza se usprkos svemu. Ona je bila
nevina i čista, a njezina ljubav učinila bi ga najsretnijim čovjekom na
svijetu. Samo u njoj bi pronašao ostvarenje samog sebe.
Od te večeri čvrsto je odlučio ne dopustiti Helgi da ode. Svakako ne
prije nego sazna ljubi li ga ili ne.
Iduće jutro, kad se našao u svom uredu. Cornelius ugleda poštu na
svom pisaćem stolu.
Poče pregledavati pisma, a među njima pronađe i pismo gospodina
Schliessena. Ovaj mu je pisao:
»Dragi gospodine Dietrichu, već se dugo nismo sreli. Posljednji put
bilo je to u Lileu, kad smo putovali po Francuskoj. Otada su prošle dvije
godine.
Možda Vam ne bih pisao ni danas, jer ne volim dopisivanjem
dosađivati prijateljima, ali dogodilo se nešto čudno što bi i Vas moglo
zanimati.
Zacijelo se sjećate Helge Wieck, čija se majka pojavljivala u prilično
pustolovnom svjetlu. Od te Helge Wieck primio sam ovih dana dvije tisuće
maraka, koje sam posudio njezinoj majci. Uz to mi je napisala i pismo.
Javlja mi u njemu da je njezina majka mrtva već nekoliko godina i da
je iz papira koje je ostavila saznala za to da sam joj posudio dvije tisuće
maraka. Nažalost, dosad joj se nije pružila prilika da mi ih vrati, jer je

~ 71 ~
Knjigoteka
 daša&anna

zarađivala premalo radeći kao družbenica. Sada je, pak, sretnim slučajem
dobila deset tisuća maraka pa želi vratiti dio dugova svoje majke. Moli me
da se ne ljutim i da oprostim njezinoj majci koja se našla u užasnom
položaju.
To dražesno pismo mlade djevojke me osvojilo. Čak sada
predbacujem samom sebi što sam u ono vrijeme želio odigrati ulogu
sudbine. Da sam mogao slutiti kako će njezina majka brzo umrijeti, ne bih
to bio učinio. Zamislite, ta hrabra djevojka iskoristila je deset tisuća
maraka koje je dobila za to da podmiri dugove svoje majke. Iako bi joj taj
novac zacijelo i samoj bio potreban. Pisala je da time želi izbrisati ljagu s
imena svoje majke. Rijetko tko bi to učinio! Doista me dirnula pa žurim da
to javim i Vama. U ono vrijeme okrivio sam gospođu Wieck, a sada žurim
izbrisati ljagu s imena njezine kćeri. To je sjajna djevojka! Nažalost, nije mi
napisala svoju adresu. Možda ću je saznati posredstvom banke koja mi je
uputila novac. Napisat ću joj da joj se divim i zapitat ću je mogu li joj
pomoći na neki način.
Tako, sada sam olakšao svoju savjest. Molim Vas, ispričajte to i svom
bratu i srdačno ga pozdravite od mene. Preporučam se i njegovoj ženi,
iako je ne poznam. Nadam se da će mi uspjeti posjetiti Vas jednog dana.
Uz srdačan stisak ruke,
Vaš Heinrich Schliessen«
Cornelius je oduševljeno pročitao pismo. Topao smiješak obigra mu
oko usana.
Pomisli da je Helga doista bila vrlo hrabra i poštena djevojka.
Kad je ubrzo zatim u sobu ušao njegov brat, on mu pruži pismo.
Harald ga pročita i položi ga na stol.
- Možda smo u ono vrijeme doista prestrogo sudili o gospođi Wieck -
primijeti Harald. - Možda ju je na to doista natjerao samo užasan položaj u
kojem se našla. To ju je prisililo posuditi novac. Napokon, to čine i drugi
ljudi, a njima se oprašta. Kad ne bih trebao biti oprezan zbog svoje žene,
doista se ne bih protivio tome da gospođica Wieck i nadalje ostane u našoj
kući. Uostalom, upravo sam se sjetio da me Eliena zamolila da gospođici
Wieck pokažemo tvornicu. Dakako da ne bih želio tako dugo ostati
nasamu s njom pa sam te došao zamoliti da joj ti budeš vodič. Preuzet ćeš
to, zar ne?
Cornelius kimne.
- Hoću, a ponudit ću joj to već danas za vrijeme objeda.
- Hvala ti!
Toga je dana Cornelius spomenuo da bi želio provesti Helgu kroz
tvornicu. Opazi da su joj oči veselo zasjale.
~ 72 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Vrlo sam vam zahvalna i rado prihvaćam vašu ponudu. Kada bih
trebala biti spremna za obilazak? - zapita.
- Recimo sutra u deset sati. Helga se okrene prema Elleni.
- Dopuštate li mi da odem? Eliena kimne.
- Dakako! Trebali ste već odavno razgledati tvornicu. Zamolila sam to
svog muža. Ali on vjeruje da je Cornelius bolji vodič od njega.
- To je istina. I nemojte misliti da sam nepristojan što sam taj posao
prepustio svom bratu - reče Harald, kao da se ispričava.
Helga ga mirno pogleda.
- Zasigurno vam to neću zamjeriti - odgovori. Cornelius pomisli
uzbuđeno da Helga ne bi mogla biti tako mirna, da je još uvijek osjećala
nešto za njegovog brata.
Kad je Helga pocrvenjela opazivši da je Cornelius pažljivo promatra, u
njemu se rodi žarka radost.

~ 73 ~
Knjigoteka
 daša&anna

13
Drugog jutra Cornelius je uzbuđeno očekivao Helgin dolazak.
Trebala je u deset sati doći u njegov ured. Znao je da će dugo biti
nasamo s njom i u to je polagao mnogo nade. Njegovo uzbuđenje
bijaše još više podstaknuto pismom koje je tog jutra primio njegov brat i
odmah mu ga donio.
- Corneliuse, upravo sam primio čudno pismo - govorio je.
- Kakvo pismo? Od koga? - zapita Cornelius odsutan duhom.
- Od nekog gospodina Raimunda. Ovo mi se pismo čini vrlo važnim,
jer nam pruža izvjesnu mogućnost. Možda bismo ga mogli iskoristiti za
nenapadan odlazak gospođice Wieck.
Te riječi probudiše Corneliusovo zanimanje,
- Kakve veze ima to pismo s gospođicom Wieck? - zapita.
- Vrlo velike. Pročitaj!
Cornelius dohvati pismo i poče ga čitati.
»Cijenjeni gospodine, molim Vas, oprostite što ću iskoristiti Vaše vrijeme
u osobnoj stvari.
Prije nekog sam vremena saznao da je umrla grofica Rodenberg.
Kasnije sam saznao da se njezina družbenica sada zaposlila kod Vaše žene.
Otputovao sam u dvorac Alteichen želeći razgovarati s gospođicom Wieck.
Uputili su me na gospođu Schwarzenberg, a ona mi je odala gdje se
gospođica Wieck sada nalazi.
Nažalost, ovog sam trenutka spriječen posjetiti gospođicu Wieck, ali ne
bih želio da potraje dulje nego je potrebno da joj podastrem svoju ponudu.
Molim Vas, budite tako dobri pa predajte gospođici Wieck pismo koje
prilažem. Dakako, ako se ona nalazi u Vašoj kući. Samo u jednom slučaju
Vas molim da mi pismo vratite. Naime, ako je gospođica Wieck možda
zaručena.
Kako biste sve shvatili, objasnit ću Vam da u priloženom pismu nudim
gospođici Wieck svoju ruku. To nije prvi put. Kratko nakon smrti njezine
majke, dok je radila kod grofice Rodenberg, zaprosio sam je. Upoznao sam je
pola godine ranije, a ona je ostavila dubok dojam na mene. Međutim,
ponašala se tako da se nisam usudio zaprositi je. Kratko prije svoje smrti
njezina majka mi je dala nadu da će njezina kći ipak prihvatiti moju
ponudu. Stoga sam joj pisao i zaprosio je. Ona me odbila uz objašnjenje da
me ne ljubi i da se ne može udati bez ljubavi.
U međuvremenu je pet godina starija pa je možda promijenila mišljenje.
Možda će nakon tih godina ovisnosti, ipak radije postati mojom ženom.
Mogu joj pružiti sjajnu sudbinu, jer sam bogat i neovisan, a ono što
posjedujem jednog će dana pripasti njoj. Sve sam to napisao i u pismu
~ 74 ~
Knjigoteka
 daša&anna

namijenjenom gospođici Wieck. Ukoliko nije vezana za nekog drugoga,

molim Vas i Vašu ženu da poduprete moju molbu. Bio bih vrlo sretan, ako
bih primio povoljan odgovor.
S poštovanjem,

Karl Raimund«

Cornelius pogladi čelo nakon što je pročitao pismo. Harald se nasmije.

- Čudan prosac, zar ne? Ali možda gospođica Wieck danas više i nije
toliko nesklona prihvatiti njegovu ponudu. U ono vrijeme vjerojatno još
nije slutila kako je teško biti ovisan o nekome.
Cornelius je teško disao. Zatim se uspravi.
- Molim te, daj mi to pismo namijenjeno gospođici Wieck. Ja ću joj ga
predati.
Harald iznenađeno pogleda bratovo blijedo lice.
- Što je s tobom? Problijedio si, a izgledaš tako kao da ti se nešto
neugodno dogodilo.
Cornelius poče uzbuđeno hodati po sobi. Zastane pred bratom i
ozbiljno ga pogleda.
- Reći ću to što me muči. Trebaš to napokon saznati. Ljubim Helgu, i to
već od onog vremena u Kairu. Nisam je mogao zaboraviti sve te godine,
iako sam se povukao bolna srca jer je ona ljubila tebe. A sada, kad sam je
ponovno sreo, taj je osjećaj postao još snažniji.
Harald uplašeno zgrabi bratovu ruku.
- Nisam to slutio! Cornelius se čudno nasmiješi.
- To nisi ni smio! Nisam to želio priznati čak ni samom sebi. Zbog tebe
sam u ono vrijeme potisnuo svoje osjećaje. Ponašao sam se suzdržano i
hladno. A zatim smo saznali ono o njezinoj majci i brzo smo otputovali.
Prisilio sam se razmišljati mirno. Ali nisam je uspio zaboraviti. Kad sam je
ponovno ugledao, sve ono što sam ranije osjećao za nju, pojavilo se još
snažnije. Sada više ništa ne stoji između nje i mene. Ti je ne ljubiš, a i
ponašanje njezine majke ne čini mi se više tako užasnim. Ali čak kad bi i
bilo drukčije, ne bih više obraćao pažnju na ono što je činila Helgina
majka, ako bih mogao zadobiti njezinu ljubav. Moja je ljubav dovoljno
snažna da prevlada sve to. Ali ti? Što bi ti rekao na to, ako bih zaprosio
Helgu?
Harald je neko vrijeme zamišljeno promatrao svog brata. Opazio je
koliko je Cornelius bio uzbuđen. Još ga nikada nije vidio u takvom stanju.
Iznenađeno je spoznao koliko su snažni bratovi osjećaji.

~ 75 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Nakon nekog vremena položi ruku na bratovo rame.

- Imaš pravo, sve to doista nije tako važno. Duboko me dirnulo tvoje
priznanje. I ja ne mogu odbaciti pomisao da je Helga patila nevina. Ona je
dragocjen čovjek. Ukoliko uspiješ osvojiti njezinu ljubav i ona pristane na
tvoju ponudu, rado ću je prihvatiti u našoj obitelji. Ne bi bilo moguće
pronaći bolje rješenje.
Cornelius čvrsto stisne bratovu ruku.
- Hvala ti!
Harald odmahne glavom.
- Nemaš mi što zahvaljivati. Mnogo više zahvalnosti dugujem ja tebi!
Jedino čemu se nadam jest da će ti Helga pokloniti svoje srce.
Cornelius duboko uzdahne.
- Nadam se da bi se to moglo dogoditi. Ponekad sam ovih dana
pročitao nešto u njezinom pogledu što mi daje nadu. Ovo pismo gospodina
Raimunda pružit će mi izvjesnost. Neka ga pročita. Ukoliko prihvati
njegovu ponudu, moje su nade bile uzaludne. Odbije li ga, bit će to dobar
znak pa ću je zapitati ljubi li me.
Harald stisne bratovu ruku.
- Prate te moje najbolje želje. Cornelius pogleda na sat.
- A sada moraš otići, jer će Helga u deset sati stići ovamo.
- Dakle, do viđenja! Mnogo sreće, Corneliuse! Braća se rastadoše.
Cornelius je uzbuđeno hodao po sobi, sve dok mu njegova tajnica nije
javila da ga želi vidjeti gospođica Wieck. Zamolio ju je neka uđe.
Bio je to topao svibanjski dan pa je Helga odjenula jednostavnu plavu
lanenu haljinu. Cornelius pogleda njezine obraze oblivene laganim
rumenilom pa mu krv poče brže kolati žilama.
Nastojeći se smiriti, nasmiješi joj se:
- Vrlo ste točni, gospođice Wieck! Ona ga pažljivo pogleda.
- Jedva sam mogla dočekati ovaj trenutak. Otkako sam ovdje, čeznula
sam za tim da mogu porazgovarati nasamu s vama. Napokon se to
dogodilo, zahvaljujući vašoj ljubaznoj ponudi. Zahvaljujem vam, i molim
vas da me saslušate!
Cornelius je upitno pogleda:
- Izvolite sjesti! Što mi želite reći? Povede je do stolca, a ona sjedne.
Helga se pokuša smiriti, jer ju je Corneliusov pogled uznemiravao.
Napokon poče, obrativši mu se svojim ugodnim glasom:
- Htjela sam vas zamoliti da mi pomognete otići odavde. Znate da sam
došla ovamo, ne sluteći u čiju kuću dolazim. Bila sam tako neoprezna da

~ 76 ~
Knjigoteka
 daša&anna

sam potpisala ugovor, a da ga prije nisam pročitala. Bila sam sretna što mi
jamči zaposlenje kroz iduće tri godine, a znate i sami da nije lako naći
posao. Osobito ne, kad nisi stručan ni u čemu. Sada sam vezana tri godine i
ne znam kako bih mogla prekinuti ugovor. Užasno mi je neugodno živjeti
u kući vašeg brata. Pretvarati se pred gospođom Ellenom, koja je tako
dobra prema meni. Da nisam trebala biti obzirna prema njoj otputovala
bih istog dana kad sam došla ovamo. Ali kakav izgovor naći? Stidim se što
pred njom moram nešto tajiti, a ipak znam da ne smijem govoriti. Sama se
neću uspjeti spasiti iz tog neugodnog položaja. Jedino mi vi možete
pomoći. Preklinjem vas, učinite to!
Cornelius je pažljivo promatrao Helgino uzbuđeno lice.
Teško mu je uspjelo svladavati se čuvši njezinu toplu molbu. Ipak joj
je napokon mirno odgovorio:
- Od samog sam početka shvatio da je to nesnosan položaj za vas. Da
ne možete ostati u tim okolnostima. Razmišljao sam o tome kako vam
pomoći. Ali prije nego počnemo razgovarati o tome, pročitajte prvo ovo
pismo. Stiglo je jutros, a bilo je priloženo pismu upućenom mom bratu.
Možda je njegov sadržaj važan za vas.
- Hvala vam! Ali njegov sadržaj neće biti bitan za mene. Hoćemo li
nastaviti razgovarati o onome što me doista muči?
Cornelius je upitno pogleda.
- Je li to pismo doista tako beznačajno za vas?
- Dakako! Zašto pitate?
- Jer znam što piše u njemu. Žarko rumenilo oblije Helgine obraze.
- Kako je to moguće?
Cornelius joj pruži pismo koje je gospodin Raimund uputio njegovom
bratu.
- Molim vas, pročitajte ovo!
Helga to učini, a kad je pročitala pismo reče tihim glasom:
- Vaš se brat vjerojatno nadao da bih mogla prihvatiti ženidbenu
ponudu gospodina Raimunda. Time bi mi se pružila prilika otići odavde.
Zacijelo i vi vjerujete da je za siromašnu djevojku, kakva sam ja, prava
sreća ako je zaprosi tako bogat čovjek. Već sam jednom odbila gospodina
Raimunda i to kad sam bila u očajnom položaju. Ne ljubim ga, a kad bih ga
i ljubila ne bih mogla prihvatiti njegovu ponudu. Nikada se ne bih mogla
udati za nekoga, a da mu prije toga ne priznam krivnju svoje majke.
Morala bih mu sve reći, a to mi ne bi bilo moguće. Užasno bih patila, ako
bih se morala toliko poniziti. Usprkos svemu preostalo mi je još nešto
ponosa, a to je zapravo i sve što imam.

~ 77 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Cornelius brzo dohvati njezinu ruku.

- Zašto želite uništiti samu sebe? - upita je mekanim glasom.
Helgine oči zasjaše vlažnim sjajem. Plaho izvuče ruku iz njegove.
- Ne možete slutiti koliko sam patila zbog krivnje svoje majke. Ne
mogu joj to oprostiti ma koliko željela. Ali ne smijem je ni osuditi, jer je
griješila zbog mene. Ne želim vam dosađivati svojim izljevima osjećaja.
Jedino što vam još želim reći jest to da sam se kroz sve te godine htjela
opravdati pred vama. Najviše me mučilo to da ste u meni gledali
pustolovku, jednako kao i u majci. Baš vi to ne biste trebali misliti.
- Zašto baš ja? - zapita je tiho Cornelius.
Helga se uplašeno trgne. U svom žaru umalo što se nije odala. Pogleda
nesigurno Corneliusa.
- Ne znam, vjerojatno jer sam vas uvijek poštivala kao časna čovjeka.
Čak i u vrijeme kad sam vjerovala da ljubim vašeg brata. Činilo mi se da
ste dobar i pošten čovjek pa nisam htjela da me prezirete. Baš vi ne! Za
mene je predstavljalo pravo olakšanje, kad ste mi na dan mog dolaska
ovamo rekli da vjerujete u moju nevinost.
Helga uzbuđeno stisnu ruke, a Cornelius bi je najradije zagrlio.
- Nikada nisam vjerovao u vašu krivnju - izjavi odlučnim glasom.
Helgine oči zasjaše. Nije mu odgovorila, već ga je samo zahvalno
promatrala.
Cornelius joj je želio pružiti priliku da se smiri pa je rekao što je
mirnije mogao:
- Spomenuli ste da ste samo vjerovali kako ljubite mog brata. Kad ste
postali svjesni te zablude?
Mlada djevojka pređe rukom preko čela.
- Nejasno sam to osjećala već one večeri kad mi je izjavio ljubav.
Nekako mi se činio odveć površan. Nešto mi je nedostajalo na njemu.
Nisam znala što. Kad me napustio napisavši mi samo nekoliko okrutnih
riječi, umrlo je u meni sve što sam smatrala ljubavlju. Da me vaš brat
iskreno ljubio, ne bi me napustio na takav način. Kad sam kasnije, iz
majčinog dnevnika, saznala zašto me ostavio, govorila sam samoj sebi
kako mi je trebao vjerovati, makar svi drugi sumnjali u mene.
Cornelius iznenada zgrabi njezinu ruku.
- Dakle, rastanak od njega nije vas suviše bolio? Helga ga pogleda
umornim smiješkom.
- Ne, samo što mi se pričinilo da se slomilo nešto u meni. I to kad sam
pročitala da ste obojica otputovali. Bila sam užasno ponižena i nesretna.
Nisam znala što me tako neizmjerno muči. A nisam ni imala vremena

~ 78 ~
Knjigoteka
 daša&anna

razmišljati o tome. Majku je užasno pogodilo što me vaš brat napustio. Bila
sam vrlo zabrinuta za nju. Nagovarala me neka se udam za gospodina
Raimunda. Nisam pristala na to. U Genovi se majka razboljela, a želeći je
umiriti obećala sam joj da ću razmisliti o njegovoj ponudi. Obećala sam to,
odlučivši čvrsto da to nikada neću učiniti. Kad me zaprosio nakon majčine
smrti, odgovorila sam mu da se ne mogu odlučiti udati se za njega.
- Iako ste u to vrijeme već znali da ne ljubite mog brata? Iako ste upali
u velike poteškoće! Pa vaše je srce bilo slobodno.
Helgini obrazi porumeniše još jače.
- Ne, nisam mogla. A uz to sam već dobila zaposlenje kao družbenica
gospođe Rodenberg. Izvukla sam se iz najveće bijede. A posjedovala sam i
nešto novaca. Prodala sam lažni nakit svoje majke, za koji sam vjerovala
da je pravi.
- A on to nije bio? - zapita Cornelius.
Helga mu ispriča koliko je nade polagala u prodaju tog nakita i kako je
u pratnji grofice Rodenberg obilazila draguljare.
Zatim mu je ispričala i nešto o svom teškom životu kod stare grofice.
- Ipak bih radije umrla, nego se udala za Raimunda - govorila je Helga.
- I sada to ne bih mogla učiniti. On je drag, dobar čovjek i pružio bi mi lijep
život. Ali nikada ne bih mogla pristati na takav brak. Radije ću se do kraja
života susretati s nevoljama i brigama i živjeti kao slobodan čovjek. Neću
prodavati dušu ni za sva bogatstva svijeta.
- Zbog toga vam se treba diviti - primijeti Cornelius tihim glasom.
- Dvadeset i pet mi je godina, a posljednjih pet kao da su brojili
dvostruko. Ali nemojmo više govoriti o tome! U svakom slučaju moram
gospodinu Raimundu napisati da ni sada ne mogu prihvatiti njegovu
ponudu. Ipak sam se nešto sjetila. Mogla bih to pismo pokazati gospođi
Elleni i objasniti joj da prihvaćam ponudu gospodina Raimunda. To bi bila
laž i stidjela bih se, ali ipak bi tebalo iskoristiti tu mogućnost. Ako bih se
željela udati, gospođa Eliena bi zasigurno pristala na raskid ugovora. Ne
mislite li i vi da bih to mogla učiniti i na taj način osloboditi se iz ovog
neugodnog, mučnog položaja?
Pogleda ga s puno povjerenja u očima. Cornelius duboko uroni pogled
u njezin. Progovori glasom hrapavim od uzbuđenja:
- Ukoliko vam neće preostati ni jedan drugi izlaz osim ovoga, možete
to učiniti. Možda ipak ne biste trebali lagati. Znao bih drugu mogućnost za
vas.
- Molim vas, govorite! - zatraži uzbuđeno Helga. Cornelius se sagne i
pogleda je žarkim pogledom.
- Helga, je li vaše srce slobodno?
~ 79 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Helga se trgne i nasloni na naslon stolice, kao da se željela odmaknuti

što je dalje moguće od njega.
- Zašto me to pitate?
Njegov je pogled počivao na njoj.
- Jer me to silno zanima.
Helga se iznanada uspravi, kao da se željela obraniti od njega.
- Neću vam to odati - procijedi.
On uhvati njezinu ruku i čvrsto je stisne.
- Htio bih vam nešto priznati - reče. - U Kairu sam bio vrlo nesretan.
Znate li zašto?
Helga odmahne glavom, a Cornelius duboko uzdahne.
- Odat ću vam: Zato jer ste svoje srce poklonili mom lijepom, sjajnom
bratu. Suspregao sam svoje osjećaje, jer sam vidio da i on vas ljubi.
Ponekad je to bilo vrlo, vrlo teško. Kad ste se one posljednje večeri vratili
u dvoranu u društvu mog brata, osjetio sam da sam vas izgubio. Bijaše mi
teško ne zavidjeti Haraldu na njegovoj sreći za kojom sam tako žarko
čeznuo i sam.
Helginim tijelom prođe drhtaj. Smrtno je problijedila i zatvorila oči,
kao da ih želi zaštiti od blješčućeg svjetla.
- Zašto mi to govorite? - zapita tiho.
- Jer moramo objasniti sve među nama. Kad sam one večeri od
gospodina Schliessena čuo što radi vaša majka, morao sam Haralda
upozoriti na to. On vas se odrekao. Da sam bio na njegovom mjestu ne bih
to učinio. Usprkos svemu i svakome ostao bih uz vas. Ali moj je brat
drukčiji. Otputovali smo, a mene je to više boljelo od njega. Helga, nikada
vas nisam uspio zaboraviti. Otkako sam vas ponovno sreo moja je ljubav
postala još snažnija. Činilo mi se da me promatrate toplije od drugih ljudi.
Jesam li se možda prevario?
Helga istrgne ruke iz njegovih pa sakrije lice.
- Ne mučite me, ne mučite me tako užasno!
- Mučim li vas svojom ljubavlju? - zapita Cornelius uzbuđeno.
Helga zajeca.
- Čovjek poput vas ne može oženiti kćer pustolovke! Želite li me
poniziti svojom ljubavlju?
Cornelius poskoči i pogleda je sav sretan.
- Helga, ljubim te! Nije važno što je činila tvoja majka. Ljubim tebe!
Sačuvaj Bože, da te želim poniziti! Želim te štititi i čuvati - ako me ljubiš?
Helga, pogledaj me!

~ 80 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Helga vlažnim očima pogleda u njegove oči pune žarke strasti.

- Ljubim te više od svog života! Ljubila sam te već tada u Kairu, ali
sam te tražila u tvom bratu. I to zato što si se držao podalje od mene.
Nisam u ono vrijeme poznavala samu sebe, bila sam još ludo dijete. Mili
moj, smijem li biti tako neizmjerno sretna?
Cornelius joj toplim poljupcem zatvori usne. Helga je dršćući ležala u
njegovom zagrljaju, osjećajući jedino to da je nakon dugog lutanja
napokon našla svoj dom.
Dugo su se grlili, a između poljubaca trebali su toliko toga reći jedno
drugome.
Helga se još uvijek nije usudila vjerovati u svoju sreću.
- Je li to moguće? Tvoj me se brat odrekao, jer vam je gospodin
Schliessen otvorio oči. Ne vrijedi li za tebe ono isto što je vrijedilo i za
njega? Smiješ li me povesti u svoju poštenu kuću? Nećeš mi nikada
spočitnuti moju prošlost?
Lagani se smiješak pojavi na Comeliusovom licu.
- Ono što vrijedi za mog brata, ne vrijedi za mene. Njegova ljubav nije
bila dovoljno snažna. Ali moja jest. Ne boj se, mila moja! Nikada nas ništa
neće razdvojiti.
- Ali tvoj brat? Hoće li me htjeti prihvatiti kao tvoju ženu?
- Zna da te ljubim. Rekao sam mu to malo prije. Mislim da je sretan što
će se sve to tako dobro riješiti. Ipak ga muči lagani osjećaj krivnje zbog
tebe. U svakom slučaju poželio mi je sreću. Znaš li, koliko me tvoja ljubav
čini sretnim?
Helga se privine uza nj.
- Sve mi se to čini nalik čudu! - uzdahne. - Ali što će Eliena reći na to?
Cornelius se vragoljasto nasmiješi.
- Neću valjda dopustiti da izvršavaš uvjete iz tog ugovora. Uostalom,
možeš mimo postati moja žena i nadalje se družiti s njom. Drag je i dobar
čovjek i bit će zadovoljna zbog naše sreće. Uskoro ćete postati dobre
prijateljice.
- Što se mene tiče, to će se dogoditi odmah. Zar ne, više me ne mora
gristi savjest što nešto tajim pred njom?
Cornelius je nježno pogladi po kosi.
- Ne, više ne moraš brinuti zbog toga. Zatajili smo to Elleni samo zato
da je ne bismo nepotrebno uzbuđivali. Sretni smo što je opet vedrija i
bolje raspoložena, a ne misli neprekidno na smrt svog djeteta. Harald je
zadovoljan, jer je ljubi. Toliko koliko on može. Odsad će sve biti dobro,
mila moja!

~ 81 ~
Knjigoteka
 daša&anna

Helga položi obraz na njegov.

- Kako je divan postao moj život! Tako iznenada! Dok su kasnije
prolazili tvornicom Helgi se pričini kao da lebdi na oblacima.
Radnici su je veselo promatrali. Sirila je oko sebe nešto što je
zagrijavalo srca.
Na kraju obilaska stigli su i do laboratorija. Zatekli su Haralda na
poslu.
Nešto zasja u njegovim očima. Tad je po prvi put pogledao Helgi u oči.
- Helga, hoćeš li mi pružiti ruku? Htio bih ti poželjeti sreću.
Istovremeno te molim da zaboraviš prošlost. Ne ljutiš se više na mene?
Helga mu se nasmiješi.
- Odveć sam sretna, a da bih se mogla ljutiti. Harald joj poljubi ruku.
- Sreća mog brata je u tvojim rukama. Zauvijek ću ti biti zahvalan
usrećiš li ga jer ga neizmjerno volim.
Cornelius položi ruku oko Helgina struka.
- A sada ću odvesti svoju zaručnicu Elleni. Što misliš, hoće li pristati
na razvrgnuće ugovora?
Harald se glasno nasmije.
- Iskušaj svoju sreću!
Poveo je Helgu kroz laboratorij i objasnio joj sve što je željela znati.
Zatim se oprosti od zaručnika.
- Poruči Elleni neka stavi šampanjac na led - upozori veselo
Corneliusa.
Njih dvoje krenuše do Ellene. Ova ih dočeka sa smiješkom na licu.
- Hvala Bogu što ste došli! Helga, čeznula sam za vašim društvom.
Nedostajali ste mi.
- Oprostite, nije me dugo bilo! - izjavi zbunjeno Helga.
- Corneliuse, jesi li bio dobar vodič? - zanimala se Ellena.
- Mislim da sam obavio svoj posao na zadovoljavajući način.
Gospođica Wieck me bogato nagradila.
Ellena ga upitno pogleda.
- Djeluješ sretno. Kao da si se pomladio deset godina.
- Tome je uzrok sreća. Pogledaj gospođicu Wieck! Ne djeluje li i ona
sretno?
Ellena pogleda Helgu čiji su se obrazi zažarili.
- Tako je! - ustanovi iznenađeno.
Uto Cornelius zagrli Helgu i poljubi je.

~ 82 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Eliena, što misliš o tome? - zapita. Eliena ga pogleda nizmjerno

iznenađeno.
- Draga Eliena, tebi mogu zahvaliti svoju sreću - objasni joj Cornelius.
- Ti si je dovela ovamo. Helga je moja zaručnica.
- Je li to istina? - zavikne Eliena. - Uspjela je osvojiti tako brzo čovjeka
koji do sada nije želio ništa znati o ženama?
- Ne, to i nije bilo tako brzo. Moje je srce pripalo Helgi već prije pet
godina. U Kairu! U ono sam vrijeme propustio svoju sreću, nesporazum
nas je razdvojio. Izgubio sam Helgu iz vida. Ti si mi je ponovno dovela.
Morat ću brzo raskinuti onaj trogodišnji ugovor, jer će Helga postati moja
žena. I tako smo već propustili odveć toga.
Gospođa Eliena zagrli Helgu.
- Draga moja, koliko se radujem zbog vas! I zbog Corneliusa! Dakako
da raskidam ugovor. Družbenica mi ionako više nije potrebna, jer ćeš mi ti
biti draga prijateljica.
- Od srca rado! Zahvalna sam ti što si me dovela ovamo. Nisam slutila
kamo dolazim. Prestrašila sam se kad sam na kolodvoru ugledala
Corneliusa. Najradije bih bila pobjegla, jer nisam znala da i on ljubi mene.
Ali sada sam to saznala i neizmjerno sam sretna.
Obje se žene toplo poljubiše.
- Harald poručuje da staviš šampanjac na led - veselo je upozori
Cornelius.
- Odmah ću to učiniti. Srdačno vam čestitam! Želim vam dugu,
istinsku sreću!
Za vrijeme objeda nazdravili su zaručnicima.
Tog istog dana Eliena je napisala pismo gospođi Schwarzenberg:
»Najdraža moja! Moja družbenica raskinula je danas ugovor sa mnom.
Imala si pravo što si tražila da u ugovor unesemo onu točku o vjenčanju.
Helga se zaručila s mojim djeverom Comeliusom Dietrichom«.
Zatim je opširno opisala sve što je saznala, a njezina je prijateljica
brzojavno čestitala mladom paru.
Helga je dva mjeseca kasnije postala Corneliusovom ženom. Među
gostima na vjenčanju bili su i bračni par Schwarzenberg. A došao je i
gospodin Schliessen, koji se iskreno radovao sreći mladog para.
Nakon što su napustili goste, Cornelius je poveo svoju mladu ženu
kroz park do kuće koju je dao nanovo urediti.
- Sad sam napokon našla dom! Vječno ću ti biti zahvalna na tome -
govorila je toplo Helga.
Cornelius je privine u zagrljaj.
~ 83 ~
Knjigoteka
 daša&anna

- Zahvali mi to svojom ljubavlju i time da budeš sretna u svom novom

domu. Jer tvoja je sreća i moja sreća.
Njihove se usne nađoše u dugom, toplom poljupcu.

~ 84 ~
Knjigoteka