8: POČETAK I ZAVRŠETAK MEĐUNARODNOG ORUŽANOG SUKOBA.

PRAVNE
POSLJEDICE RATNOG STANJA

Do 1919.godine smatralo se da je pravo na otpočinjanje rata izraz suvereniteta svake države. Prema Trećoj Haškoj
konvenciji o otpočinjanju neprijateljstava iz 1907.godine, neprijateljstva između stranaka Konvencije ne smiju početi bez
prethodnog nedvosmislenog upozorenja koje će imati oblik obrazložene objave rata ili ultimatuma uz uvjetnu objavu rata.
Međutim, nakon pravne zabrane rata Brajan-Kelogovim paktom iz 1928.godine i Nirberškog suđenja za zločine protiv
mira u II sv.ratu, više nema primjera objavljivanja rata. Danas bi se i ultimatum drugoj državi smatrao prijetnjom
upotrebom sile, što je suprotno Povelji UN.
Pravne posljedice ratnog stanja sastoje se u slijedećem:
- 1. po pravilu dolazi do prekida diplomatskih odnosa između zaraćenih strana;
- 2. poništavaju se dvostrani ugovori zaraćenih strana o vojnom ili političkom savezu ili saradnji. Ako se ti ugovori
i dalje izvršavaju, može se izvesti zaključak o namjeri stranaka da ne priznaju postojanje ratnog stanja između njih;
- 3. svaka zaraćena strana slobodna je suspendirati izvršenje dvostranih ugovora o trgovini, prometu, ekstradiciji i
drugim oblicima saradnje;
- 4. s druge strane, u ratnom stanju se tek počinju primjenjivati određeni ugovori (Ženevske konvencije i Protokol I);
- 5.oružani sukob nema učinka na važenje ugovora o granicama i onih ugovora koji ustanovljavaju objektivne režime;
- 6.izbijanje neprijateljstava ima značajne posljedice na trgovinske i druge slične odnose između zaraćenih strana i
njihovih pravnih i fizičkih osoba – prekida se trgovina i svako ugovaranje, a sklapanje kontrakata samo po sebi
postaje kažnjivo. Osim toga, sve zaraćene strane vršile su pljenidbu neprijateljske javne imovine i na svojoj i na
privremeno zauzetoj teritoriji.
Prestanak međunarodnog oružanog sukoba moguć je na neki od sljedećih načina:

a) Prostim prestankom neprijateljstava, bez posebnog ugovora – ovaj način nije pogodan za savremene uvjete u
kojima treba ugovoriti repatrijaciju izbjeglica i ratnih zarobljenika, pitanja sukcesije država itd;

b) Kapitulacijom (debelacija, subjugacija) – radi se o osvajanju cjelokupne teritorije druge zaraćene strane. Slijedi
aneksija, pod uslovom da prestane svaki otpor u zemlji i inostranstvu, te da svaka vlast osvojene države nestane, čak i
u izbjeglištvu. Anektirana država prestaje postojati kao subjekat međunarodnog prava. Ovakav način prestanka rata
nije moguć, imajući u vidu sadašnje propise međunarodnog prava;

c) Mirovnim ugovorom – ovaj način se smatra normalnim načinom okončanja ratnog stanja. Tim se ugovorom uređuju
sva pitanja koja proizilaze iz rata i promjena koje su se u ratu desile. U nedostatku drugačijih propisa u mirovnom
ugovoru, primjenjuje se načelo postliminium. To znači da se za osobe koje su se zatekle bilo u neprijateljskoj državi
ili na okupiranoj teritoriji, ponovo uspostavljaju sva prava kakva su postojala i prije rata. Ovo načelo se može odnositi
samo na posljedice akata koje je okupator preduzeo u prekoračenju ili kršenju svojih ovlaštenja.

d) Sporazumom o primirju – sklapa se sa namjerom okončanja neprijateljstava u očekivanju konačnog mirovnog

ugovora. Ako ugovor izostane, a izostane i obbnova neprijateljstava, sporazum o primirju se stvarno primjenjuje kao
ugovor o prestanku ratnog stanja;

e) Jednostranom izjavom – na ovaj način pobjednička država okončava ratno stanje sa pobijeđenom državom ako
primirje nije na vidiku. Ova praksa nastala je nakon II sv.rata u odnosu na Njemačku, Austriju i Japan.
Okončanje neprijateljstava moguće je i prije okončanja ratnog stanja. Postoje 4 načina okončanja neprijateljstava:
WWW.STUDOMAT.BA 1
- 1.primirje obustavlja ratne operacije uzajamnim sporazumom. Može biti opće i lokalno.

- 2.opća bezuvjetna kapitulacija je jednostran čin poražene države praćen sporazumom o predaji svih vojnih jedinica
i dokidanjem svih civilnih vlasti u toj državi.

- 3.prekid neprijateljstava ili “primirje” po nalogu ili preporuci Vijeća sigurnosti UN. Cilj takve odluke je
apsolutni prestanak neprijateljstava na vremenski rok predviđen rezolucijom. U tom roku bi trebalo postići trajniji
politički sporazum, redovno uz posredovanje organa UN.

- 4.ostale vrste ugovora o prekidu ili suspenziji neprijateljstava – do takvih ugovora dolazilo je na diplomatskim
konferencijama, uz posredovanje trećih država ili organa UN.

9: Osnovna pravna pravila o ratovanju i neprijateljstvima

Pod “zakonima rata” podrazumijevaju se ograničenja propisana međunarodnim pravom, u okviru kojih se smije
primijeniti sila potrebna da se savlada neprijatelj. Ograničenja ratovanja se mogu podijeliti na ograničenja;1. ratione loci,
2. ratione instrumenti i
3. ratione personae.
1.Ograničenja ratione loci. U ratovima se razlikuje ratište od područja ratnih operacija. Pod ratištem se podrazumijeva
sav prostor u kome zaraćene strane mogu pripremati i voditi neprijateljstva (teritorija država – kopno, voda, zrak; te
područje otvorenog mora). Ratište ne obuhvata teritoriju neutralnih država i područja koja su neutralizirana
međunarodnim ugovorima (npr.Suecki i Panamski kanal, Antarktik itd).
Područje ratnih operacija je prostor na kome se neprijateljstva, tj.oružana borba stvarno vodi.
2. Ograničenja ratione instrumenti. Radi se o ograničenjima s obzirom na metode i sredstva ratovanja, s obzirom na
objekte, te s obzirom na pojedine vrste oružja.
3.Ograničenja ratione personae. U svim oružanim sukobima trebalo bi poštivati temeljno razlikovanje između ratnika
(boraca) i civilnog stanovništva. Osnovno načelo je da civilno stanovništvo ne bi smjelo učestvovati u neprijateljstvima, a
zauzvrat bi moralo biti pošteđeno od posljedica ratnih operacija koliko god je to moguće. Zaštita civila u međunarodnim
oružanim sukobima kodificirana je u Protokolu I iz 1977.godine.
Borci su osobe koje učestvuju u neprijateljstvima, a ako padnu pod vlast neprijatelja imaju status ratnih zarobljenika.
Ovaj status imaju i neki neborci, a to su osobe koje neposredno prate oružane snage, a nisu njihovi pripadnici, kao što su
npr.civilni članovi posade vojnog zrakoplova, ratni dopisnici, pripadnici radnih jedinica i sl.
Borci se mogu podijeliti na “regularne” i “neregularne”. Regularni borci su pripadnici oružanih snaga strane u sukobu,
kao i pripadnici milicija i dobrovoljačkih odreda koji ulaze u sastav tih oružanih snaga. Prema Trećoj Ženevskoj
konvenciji iz 1949, neregularni borci mogu imati status ratnih zarobljenika ako kumulativno ispunjavaju 4 uslova:
1. da im je na čelu osoba odgovorna za svoje potčinjene;
2. da imaju određen znak raspoznavanja uočljiv na daljinu;
3. da otvoreno nose oružje;
4. da se pridržavaju zakona i običaja rata.
Narodni ustanak. Stanovnici neokupiranog područja koje se prilikom približavanja neprijatelja spontano late oružja da bi
se oduprli napadu, nemajući vremena da se organiziraju kao regularne oružane snage, imaće status boraca ako otvoreno
nose oružje i ako se pridržavaju zakona i običaja rata.

WWW.STUDOMAT.BA 2
Pripadnici sanitetskog i vjerskog osoblja (vojnog i civilnog) strana u sukobu se ne smatraju ratnim zarobljenicima ako
padnu pod vlast neprijatelja. Oni uživaju poseban i povlašten položaj. To osoblje može biti zadržano pod vlašću
neprijatelja samo ako to zahtijeva zdravstveno stanje, duhovne potrebe i broj ratnih zarobljenika. Ostalo osoblje se prvom
prilikom vraća strani kojoj pripada.
Navedeno osoblje ne uživa posebnu zaštitu ako se upotrijebi za vršenje akata štetnih za neprijatelja, a izvan svojih
humanitarnih zadataka. Ta zaštita prestaje tek nakon prethodnog upozorenja koje je “u razumnom roku“ ostalo bez
odgovora.

ZAŠTITA RATNIH ZAROBLJENIKA, RANJENIKA, BOLESNIKA I BRODOLOMACA

Položaj ratnih zarobljenika propisan je Trećom Ženevskom konvencijom o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz
1949, te nekim propisima Protokola I iz 1977.
Svi ratni zarobljenici su pod vlašću neprijateljske države, a ne pojedinaca ili vojnih jedinica koje su ih zarobile, što znači
da je država pod čijom su vlašću međunarodno odgovorna za njihovu sudbinu.
Pri ispitivanju ratni zarobljenici su dužni navesti samo prezime i ime, čin, datum rođenja i matični (registarski) broj. Ne
smiju se prisiljavati da daju druge podatke. Smiju zadržati sve lične stvari osim oružja, konja, vojne opreme i vojnih
dokumenata. Od vojne opreme koja im se oduzima izuzeti su odjeća i namirnice.
Ratni zarobljenici mogu biti internirani, ali se ne smiju držati u zatvoru osim kad prekrše disciplinske ili krivične propise.
Prije svake osude imaju pravo na odbranu.
Država u čijoj su vlasti je dužna zarobljenicima osigurati besplatnu ishranu, odjeću i uvjete smještaja koji ne smiju biti
lošiji od onih za vlastite jedinice, kao i zdravstvenu zaštitu. Mogu biti prisiljeni na rad (osim oficira), ali im se ne smiju
nametnuti radovi vojnog karaktera niti radovi koji su opasni i štetni po zdravlje. Mora im se omogućiti kontakt sa
porodicom, kao i sa MKCK. U svakom zarobljeničkom logoru mora biti istaknut tekst III Ženevske konvencije na jeziku
zarobljenika, kako bi se oni u svako doba mogli upoznati sa svojim pravima i dužnostima.
Zbrinjavanje ranjenika, bolesnika i brodolomaca uređeni su Prvom i Drugom Ženevskom konvencijom. Protokol I iz
1977.godine je pojam zaštićenih osoba proširio i na civilne ranjenike, bolesnike i brodolomce. Sve te osobe moraju biti
poštovane i zaštićene, bez obzira na stranu kojoj pripadaju. Jednaka pomoć i medicinska zaštita se moraju ukazivati
vlastitim i neprijateljskim vojnicima i civilima, a jedini kriterij za određivanje priroriteta je njihovo zdravstveno stanje.

10:INVAZIJA I RATNA OKUPACIJA. ZAŠTITA CIVILNOG STANOVNIŠTVA

Ratna okupacija je stanje u kome okupator drži okupiranu teritoriju pod svojom kontrolom u mjeri da je prestao svaki
organizirani oružani otpor i da je okupator u mogućnosti uspostaviti svoju upravu. Radi se o privremenom stanju, u kome
se suverenost zaposjednute teritorije nije (ili još nije) promijenila.
Svo vrijeme trajanja okupacije, okupator ima brojne dužnosti po međunarodnom pravu. Mora poštivati prava pojedinaca,
privatno vlasništvo, vjerska uvjerenja itd. Ima pravo namiriti troškove svoje uprave i potreba vojske koju drži na
okupiranoj teritoriji, ali ne smije ubirati veća sredstva koja bi mu poslužila za ratovanje na drugim područjima. Novčane
kontribucije moraju biti koliko god je to moguće u skladu sa ranijim propisima o razrezivanju poreza.
Načelo nedodirljivosti privatnog vlasništva na okupiranoj teritoriji ima važan izuzetak. Naime, sva sredstva namijenjena
za prenos vijesti (komunikaciju), prevozna sredstva, skladišta oružja ili municije i sl, mogu se zaplijeniti čak i ako
pripadaju privatnicima. Ali kad nastupi mir, ona se privatnicima moraju vratiti i mora se urediti odšteta.

WWW.STUDOMAT.BA 3
Sudbina državne imovine koju okupator zatekne na okupiranoj teritoriji zavisi od toga da li se radi o pokretnoj ili
nepokretnoj imovini. Pokretna imovina se po ratnom pravu smatra ratnim plijenom. Nekretnine se ne smiju plijeniti niti
prodavati trećim osobama, a okupacijska država se smatra plodouživaocem javnih nekretnina što podrazumijeva
postupanje u skladu sa pravilima plodouživanja. Izuzetak od navedenog su dobra namijenjena za vjerske svrhe,
dobrovorne svrhe, prosvjetu, nauku i umjetnost. Ta imovina je nedodirljiva, bez obzira da li je pokretna ili nepokretna.
Četvrta Ženevska konvencija iz 1949. se primjenjuje na sve civile koji ne učestvuju u neprijateljstvima, a ne uživaju
zaštitu prvih triju konvencija. Na okupiranom području civilno stanovništvo mora nastaviti da živi normalno, koliko god
je to moguće. Okupator ima dužnost održavanja javnog poretka. Općenito su zabranjeni deportacija ili premještanje
stanovništva, uključujući i naseljavanje vlastitog stanovništva na okupirana područja. Svako uzimanje civila za prisilan
rad je takođe podložno strogim ograničenjima.
Krivično zakonodavstvo na okupiranoj teritoriji ostaje na snazi, ali okupator može dokinuti ili suspendirati određene
dijelove koji predstavljaju prijetnju njegovoj sigurnosti ili ga sprečavaju u primjeni IV Konvencije. Ako okupator donese
svoje krivične zakone, oni stupaju na snagu tek nakon što se propisno objave i nemaju retroaktivno dejstvo.
Ako razlozi sigurnosti ne zahtijevaju suprotno, civilima bi trebalo omogućiti napuštanje neprijateljske države. Iz
imperativnih razloga vlastite sigurnosti okupator može internirati neke osobe ili im odrediti prinudni boravak.
Sve osobe zaštićene IV Konvencijom imaju pravo da se slobodno obraćaju Sili zaštitnici, MKCK, te nacionalnom društvu
Crvenog križa države u kojoj se nalaze. Predstavnici tih institucija imaju pravo da ih posjećuju.
Mjesta i zone pod posebnom zaštitom. IV konvencija predviđa mogućnost ustanovljavanja sanitetskih i sigurnosnih
zona i mjesta, kao i neutraliziranih zona. Protokol I predviđa mogućnost proglašenja nebranjenih mjesta i
demilitariziranih zona.
Sanitetske i sigurnosne zone i mjesta morale bi se nalaziti na značajnoj udaljenosti od bojišta, a protivnik bi ih morao
priznati, i to ako je moguće na osnovu izričitog sporazuma. Ustanovljavanje ovih zona dosad nije primijenjeno u praksi.
Neutralizirane zone se mogu ustanoviti kao privremene na području ratnih operacija sa namjerom da se u njih smjeste
ranjeni i bolesni sa obje strane. Za njihovo uspostavljanje potreban je pisani sporazum zaraćenih strana.

Nebranjenim mjestom se može proglasiti svako naseljeno mjesto koje postaje protivniku otvoreno da ga bez otpora
okupira. Uslovi za proglašenje nebranjenog mjesta su slijedeći:
a) Svi borci, pokretno oružje i vojna oprema se moraju evakuirati iz tog mjesta;
b) Nepokretne vojne instalacije se ne smiju koristiti u neprijateljstvima;
c) Vlasti ili stanovništvo ne smiju preduzimati nikakve neprijateljske radnje niti akcije za podršku vojnim
operacijama.
Demilitarizirane zone se takođe proglašavaju sporazumom strana. Protokol I potvrđuje pravilo po kome je stranama u
sukobu zabranjeno proširivanje vojnih operacija na takve zone.

13: Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju

ustanovljen je Rezolucijom Vijeća sigurnosti br.827 od 25.05.1993.godine. To je prvi tribunal koji je osnovan
rezolucijom na osnovu Poglavlja VII Povelje UN. Time Statut Tribunala pravno obavezuje sve članice UN. Tribunal je
počeo sa radom 18.11.1993. u Hagu. Sud se sastoji od 11 sudija, koje bira Generalna skupština UN sa liste od 22-33
kandidata koje predlaže Vijeće sigurnosti. Mandat sudija je 4 godine, uz mogućnost ponovnog izbora. Sud čine 2
WWW.STUDOMAT.BA 4
prvostepena vijeća od po 3 člana, te Apelaciono (žalbeno) vijeće od 5 sudija. Po Statutu, Tribunal je nadležan za
kažnjavanje 4 vrste međunarodnih zločina: (1) teške povrede Ženevskih konvencija, (2) kršenja zakona i običaja rata, (3)
genocid i (4) zločini protiv čovječnosti. Može izreći samo vremenske kazne.

14: Stalni međunarodni krivični sud.

Na diplomatskoj konferenciji u Rimu 17.07.1998.godine potpisan je Rimski statut Međunarodnog krivičnog suda sa
sjedištem u Hagu. Za Statut je glasala 121 država, uz 21 uzdržanu i 6 država protiv (SAD, Izrael, Irak, Kina, Sudan,
Libija). Sud će biti nadležan za kažnjavanje pojedinaca zbog zločina protiv čovječnosti, ratnih zločina, genocida i
agresije. Postupak će moći pokretati države, samostalni tužilac i Vijeće sigurnosti UN. Najveća kazna koju će sud moći da
izrekne je doživotni zatvor.
Na početku svoje djelatnosti sud će se sastojati od 18 sudija izabranih na rok od 9 godina. Radni jezici suda biće engleski
i francuski, finansiraće se iz doprinosa država stranaka Statuta, doprinosa iz budžeta UN, te dobrovoljnih priloga. Da bi
Statut stupio na snagu potrebna je ratifikacija 60 država.

POJAM NEUTRALNOSTI,NEZARAĆENOSTI I NEUTRALIZMA

Svaka je država mogla nekoj, drugoj obajviti rat i svaka se treća država mogla priključiti nekoj od zaraćenih
strana, bilo kada. Ali sve dok to ne učine, treće su države bile u pranoj obavezi primjenjivati pravila o
neutralnosti i njihovoj ukupnosti, a ona nisu štitila neutralne dražave u ratu nego su im nametala i znatne
obaveze i ograničenja u ponašanju. Od prava na ratbile su izuzetak trajno neutralne države poput Švicarske,
Belgije i Luxemburga. One su se putem ugovora obavezale da će u svim ratovima biti neutralne. Opće dužnosti
neutralne države:
- 1. Uzdržavanje - ne smije pomagati oružanim postrojbama,davati zajmove,ili pružati zaklon na
svom području
- 2. Prevencija - na svom području dužna je spriječiti novačenje vojnika,obavljanje priprema
djelatnosti
- 3. Trpljenje,
- 4. Nezaraćenost i nesvrstanost
Dobijanje sudjelovanja u hladnom ratu,ali su i o svakom pitanju zadržavale slobodu donošenja odluka.
Neutralnost i sustav
Ukoliko vijeće sigurnosti u povodu nekog sukoba poduzme akciju,neutralnost svih država članica postaje
neodrživom sem švicarske i Naurua.

Trajana neutralnost
Austrija je postala članicom UN nakon stjecanja tog položaja izgubila je neutralnost, dok Švicarska se zbog
svoje trajne neutralnosti nije priključila UN

DEFINIRANJE HUMANITARNE INTERVENCIJE

Humanitarna intervencija je prijetnja ili upotreba sile od strane jedne držžave, grupa država ili međunarodne
organizacije u svrhu zaštite građana u kojoj se itervenira od masovnih kršenja međunaroodno priznatih ljudskih
prava. Da bi se radilo o intervenciji, suverenitat države u kojoj se intervenira mora biti povijeđen, uz ili bez

WWW.STUDOMAT.BA 5
suglasnosti države u pitanju. Da bi intervneicija bila humanitarna, njen cilj mora biti sprečavanje humanitarne
katastrofe koja se manifestuje u osobito teškim i masovnim kršenjima međunarodno priznatih ljudskih prava i
sloboda.
Valjan pravni ostov (iustus titulus) za humanitanru inervenciju jeste akt- preciznije rezolucija Vijeća sigurnosti
UM-a koja bi trebala konstatirati da je situacija u jednoj državi takva da predstavlja prijetnju međunarodom
miru i sigurnosti. Suverenitet države prema Povelji UN-a konzumira pravo svake države da svoje unutarnje
poslove obavlja i vrši bez vanjskog mišljenja.

Da bi se radiolo o PRAVEDNOM RATU moraju se ispuniti sljedeći ujeti:

1. Pojava masovnih kršenja ljudskih prava odnosno da se radi o situaciji „najviše humanitarne
hitnosti”(supeme humanitarian emergency)
2. Da za tu pojavau postoje dokazi
3. Da država u pitanu ne želi ili nije sposobna poduzeti korektivne mjere
4. Sila mora biti korištena isključivo kao posljedne sredstvo (ultima ratio)
5. Razlog humanitarne intervencije mora biti jasno objašljen domaćoj i međunarodnoj javnosti
6. Intervencija mora biti ograničena na zaustavljanje kršenja ljduskih prava
7. Odredbe međunarodog ratog prava moraju biti poštivane za sve vrijeme intervencije
8. Moraju postojati velike šanse za uspjeh intervenicije
9. Mora biti pripemljen plan tranzicije u fazu post-kongliktne igradnje mira.

MEĐUNARODNO PRAVO I HUMANITARNA INTERVENCIJA

Ljudska prava su takva prava koja su predmetom međunarodne skrbi i izvan su unutarnje juristidkcije pojedinih
država. Takva njihova pravna snaga data im je međunarodnih insttumenima za saštitu ljudskih prava. S tim u
vezi ravila se i posebna grana prava u okviru međunaodnog (javnog ) prava koja se naziva MEĐUNAODNO
LJUDSKO PRAVO. Hijerarhija pravih akata svake države počinje odozgo Ustavom, pa nastvlja Zakonima i
podzakonosih pravim aktima, te zavšava Pojedinačnim prvnim aktima.
Međunaodna ljudska prava – UNIVERZALNA (svjetska), REGIONALNA (npr. Europska) imaju višu pravnu
snagu i od nacionalnih ustava država. Neovisno o tome da li su pojedine države potpistnice određnog
univerzalnog ili regionalnog instrumenta za zaštitu ljudkih prava ili ne, ova prava se štite kao
UNIVERZALNA LJUDSKE VRIJEDNOSTI I predmet su međunarodne skrbi.
Tradicionalno Međunaordno Pravo ljudskih prava reguliralo je zaštitu robova, manjina, domorodaca, stranaca
dok MODERNO Međunarodno Pravo ljuskih prava štiti prava individue ne kao državljanina države nego kao
pojedinca, pripadnika globalne, „svetske zajdnice”.

WWW.STUDOMAT.BA 6
 UNILATERALNA INTERVENCIJA

Jeste prijetnja ili upotreba sile koja se odnosi na vojnu intervenciju bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti UN-a. Radi
se o neovlaštenoj, nezakonitoj prijetnji ili upotrebi sile. Upotreba sile radi zaštite ljudskih prava je konzistentn
svrsi Povelje UN-a, no budući da je Vijeće sigurnosti UN-a ovalšteno utvrditi da masovna kršenja ljudskih
prava prijete međunarodnom miru i sigurnosti, svaka upotreba sile bez ispunjavanja ovih uvjeta – utvrđivanje
prijetnje mirau i sigurnosti i formalna autorizacija Vijeća sigurnosti, spadala bi u kategoriju neovlaštene
(nezaonite) intervencije.

GENOCID
Potupno ili djelimično istrebljenje neke nacionalne, etničkem rasne ili vjerske grupe ljudi. Pojam je prvi put
upotrebljen u Generalnoj skupšini UN prilikom formulacije Nirnberških principa 1946, a preciznije je definisan
u smislu fizičkog i biološkog istrebljenja Konvecijom o genocidu iz decembra 1948 godine proglašen je
međunarodim zločinom. Zločin koji može imati formu sljedećih akta, bilo da su izvršeni u toku mira ili rata, sa
namjerm uništavanja, u cjelosti ili djelom, naiconalne, etničke, rasne ili religiske grupe:
a) ubijanje član ova grupe
b) nanošenje teških tjelesnih ili mentalnih oštećenja pripadnicima grupe
c) organiziranim nametanjem grupi uvjeta života sračuntih da izazovu fizičko uništenje u
cijelosti ili dijelom
d) nametanje mjera usmjereneih da spriječe rađanje u okviru grupe
e) nasilnim premještanjem djece iz jedne grupe u drugu grupu.

Genocid uključuje prešućivanje o izvođenju genocida, direktno ili javno stimulisanje u pravcu izvršenja
genocida, pokušaj izvođenja genocida i saučesništvo u genocidu. Ako je izveden tokom rata genocid je ratni
zločin.

WWW.STUDOMAT.BA 7