Bosanski jezik izvan granica – heretička bugarska sekta pavlićanci svoj jezik je zvala bosanskim

Postoje mnogobrojna rana svjedočenja o

tome da je bosanski jezik kroz historiju u
više navrata bio u upotrebi izvan granica
bosanske države.

Posebno se upotreba bosanskog jezika

odnosila na vjersku, odnosno sakralnu
djelatnost, naročito krstjansku (pripadnici
Crkve bosanske), protestantsku te
katoličku.

Uz navođenje niza primjera, koji dokazuju da je “bosanski jezik neosporna činjenica ne samo
lokalnog, već i međunarodnog karaktera”, historičar Ibrahim Pašić, između ostalog, navodi i podatak
kojeg je prenio od hrvatskog historičara bugarskog porijekla Euzebija Fermendžina da su pavlićani
(heretička kršćanska sekta u Bugarskoj) ponekad svoj jezik definisali kao “di linguaggio bosnense”,
odnosno kao bosanski jezik. Naime, Euzebije Fermendžin pisao je na latinskom “Bosanske naraočito
crkvene isprave sa izvadcima regesta dokumenata objavljenih od 925. do 1752. godine”, tj. “Acta
Bosnae possimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad
annum 1752”

Brojni su spomeni bosanskog jezika i kroz djelovanje bosanskih franjevaca pa je već odavno bosanski
jezik bio priznat u srcu Evrope – u Rimu, a sigurno je da brojne pohvale upućene bosanskom jeziku
koje su stizale izvan bošnjačkog kulturnocivilizacijskog kruga govore i o njegovoj samobitnosti i
vrijednosti.

Jedan od značajnijih spomena bosanskog jezika, izvan granica bosanske države, je i spomen koji se
veže za grad Kotor. Preko bosanskog jezika obrazovana je osmanska administracija u Novom Pazaru i
Nikšiću pa sve do poznatog Osmana ibn Abdurahmana Beograđanina, koji je radeći u osmanskoj
Prevodilačkoj kancelariji u XVIII stoljeću od svih južnoslavenskih naziva za jezik koristio samo termin
“bosanski jezik”.