Biomehanička Ergonomija - 2004

BIOMEHANIČKA ERGONOMIJA 11
1. BIOMEHANIKA I ERGONOMIJA
1.1 UVOD
Raspravljati o ergonomiji danas, a pogotovo u zajedništvu s

biomehanikom nije isto kao i prije trideset godina, kada se je u nas jedna
skupina entuzijatsta, koja se je pretežno bavila biomehanikom, udružila i
utemeljila prvo hrvatsko ergonomijsko društvo. Naime, onda u to doba je bilo
najvažnije, da se ergonomija uključi u život u nas, i to u sve pore kako znanosti,
tako i proizvodnje, a naravno i u obrazovanje. Danas je ergonomija stekla svoj
jasan položaj, i gotovo da nema više suvremenih zbivanja koja ne sadrže u sebi i
kakvu takvu ergonomijsku potporu, koja je pretežno vezana uz biomehaniku..
Među brojnim djelatnostima svakako i zaseban položaj ima i u proizvodnji a
time i u sigurnosti u radu, u kojima je ergonomija, može se reći utkana pa čak i
onda kada se očevidno i ne zamjećuje.
U naporima za oživljavanje proizvodnje, koja je u nas prije rata dosegla

razinu s kojom i onda nismo bili zadovoljni, sada treba činiti još značajnijim
nastojanja, da se uz poboljšanja znanstvene organizacije rada učini i dodatno
nastojanje, da se veoma aktivno na svim mjestima gdje je to potrebno poboljša
tehnološka razina proizvodnje i to posebice kroz izravnu primjenu ergonomije.
Naime, poznato je da su na svjetskoj razini stanja znanstvene organizacije,
pretežno iscrpljene mogućnosti povećanja proizvodnje samo pravilnim
projektiranjem tehnoloških procesa, dok to nije slučaj sa studijem rada i
ergonomijom. Drugim riječima, kada bi radnik pravilno i svrsishodno trošio
svoju energiju, smanjio bi se njegov zamor, a time bi se olakšao njegov rad a
odavde bi proistekla mogućnost promjena vremena izrade nekog predmeta, a
time posljedično i smanjenje cijena itd.
Između ostalih i jedan je od ključeva rješenja za poboljšanje rada u

studiranju i poznavanju ljudskih pokreta pri radu te njegovih izravnih ili
posrednih odnosa s okolišem, strojevima ili bili kakvim predmetima koje on
rabi. U onim primjerima nepoznavanja znanosti o radu i učinaka koji proisteču
iz toga, kao prvo se pojavljuju zastarjela shvaćanja o normizaciji rada, koja
mogu biti upravo pogubna. Ovdje je zanimljivo istaknuti, da unatoč svojoj
zastari ova shvaćanja su još uvijek vrlo nazočna. Naime, na normu rada se ne
smije gledati samo kao na sredstvo zarade. Norma je je najveća suprotnost
kakvoći proizvoda, pa je treba iz tog bitnog razloga uvijek uzimati s najvećim
12 BIOMEHANIČKA ERGONOMIJA
oprezom. Radi toga se vrijeme izrade treba proučavati kao vremenski normativ,
za sve ono što se može postići u normalnim uvjetima, što drugim riječima znači
kao organizacijsko mjerilo. Kada su utvrđena zbiljska vremena potrebna u nekoj
operaciji, zahvati ili pokreti, onda nema poteškoća za ispravan način
ocjenjivanja vrijednosti i sigurnosti rada.
Ako se želi realno ustanovljavanje potrebnog vremena izrade, onda je

potrebno stvoriti odgovarajući sustav za to. Ovaj sustav proistječe prvenstveno
iz pojednostavljenja rada rastavljanjem u temeljne faze, koje omogućuje
odgovarajuću stabilizaciju radnih mjesta, metoda i procesa rada, a samim time i
najekonomičnijim načinom izvođenja. Uz ovo treba napomenuti, da se
pojednostavljenja ne odnose samo na studij pokreta ili tijeka odvijanja rada, već
da se pri tome misli na svu radnu aktivnost poduzeća.
1.2 KRATKI POVIJESNI PREGLED ERGONOMIJE
Ergonomija je bila i ostala kao interdisciplinarna znanost, pa je njezina

povijest usko vezana uz još dvije istaknute grane znanosti, i to: biomehaniku i
fiziološku antropologiju. To je i razlogom radi čega ćemo u prikazu razvitka
ergonomije također dati i kratke prikaze i biomehanike i fiziološke
antropologije.
Od svoje pojave, još u prošlom stoljeću, studij vremena i studij pokreta ili
zajedno izrečeno – studij rada – imali su više tumačenja. Izraz studij vremena,
kome je začetnik Taylor, uglavnom se je koristio za određivanje vremena
potrebnih za izradu nekog objekta, dok se je izraz studij pokreta, kojem su
začetnici Gilberthi, koristio pretežno za unapređivanje metoda rada. Zadnjih se
godina ovog stoljeća široko primjenjuju oba pojma ali u zajedništvu, jer se ova
dva pojma međusobno upotpunjuju. Rdi toga se odlučujemo na uporabu naziva
studij vremena i pokreta, naznačavajući na taj način njihovu nerazdvojivu
zadaću.
Definicija: Studij vremena i pokreta je analitički postupak u

proučavanju metoda, materijala, alata i opreme koja se rabi ili koja treba da
se rabi u izvođenju stanovite operacije.
Rasčlamba se provodi tako, da se prvo pronađe najekonomičniji način

provedbe tog rada, drugo da se standardizira metoda (ili metode), materijali,
oprema i alati; treće da se točno odredi vrijeme koje je potrebno izobraženom
radniku da radeći umjerenom brzinom (fiziološki prihvatljivom) izvrši zadatak; i

četvrto, da se pomogne uvježbavanju radnika da rade po novoj metodi.
Kako se vidi studij vremena i pokreta ima četiri dijela. I premda nam se
može učiniti da se oni mogu razmatrati odvojeno, nijedan se dio od njih ne može
sasvim izdvojiti iz rasčlambe, a da to ne bude štetno.
Često se u pojednostavljenom tumačenju pojma ergonomije, ergonomija

smatra doslovno što njezina sintagma i iskazuje; ergos - nomos što bi značilo
zakonitost rada, ili u prenesenom smislu znanost o radu.
U uvjetima znanstvene i tehnološke pretvorbe, veoma se važne socijalne i

gospodarske vrijednosti pridružuju uz ergonomiju (ili kako neki kažu : uz
ljudske čimbenike ili faktore) s obzirom na njihovu primjenu za čovjeka i
društvo. Ako pokušamo gledati i šire, ergonomija ne doprinosi samo tvorbi
optimalnih uvjeta rada, već također i razvitku novih kulturoloških i socijalnih
vrijednosti za sveukupni razvitak čovječanstva.
Ono što se podrazumijeva pod ljudskim faktorima u američkoj literaturi u

Europi nazivamo ergonomijom (a danas i šire od Europe) - odnosi se na
proučavanja ljudskih značajki, očekivanja i svojstava u procesu proizvodnje
stvari za ljudsku uporabu kako u ljudskom radu tako i u svakodnevnom življenju
unutar svih oblika okruženja. Skraćeno rečeno, ergonomija je područje znanosti
koje se odnosi u najširem smislu na ljudski rad za ljudsku uporabu. Iz ovog
sasvim jasno proistječe i veza između ergonomije i sa drugim temeljnim
znanostima vezanim uz čovjeka, a to su u našem primjeru anatomija i mehanika,
što u daljnjem možemo smatrati biomehanikom.
U razdoblju od tri ili četiri prva desetljeća ovog stoljeća prvi su

industrijski inženjeri učinili brojne studije i utemeljili određena načela s
namjerom za poboljšanje radnih djelatnosti. Za vrijeme 1. svjetskog rata
nekoliko je istraživača, a posebice nekoliko psihologa u Velikoj Britaniji, dalo
svoje prve doprinose studije ljudskog rada. Ovakva se je vrsta istraživanja
nastavila do danas.
Međutim, tek se je u razdoblju 2. svjetskog rata ergonomija iskristalizirala

kao jasna disciplina. Ona je bila posljedica potrebe da se novi i složeniji tipovi
oružja koriste sigurnije i djelotvornije, s odgovarajućim održavanjem i s veoma
dobro uvježbanim vojnicima.
ERGONOMIJA
OBLIKOVANJE SIGURNOST RADA

FIZIOLOGIJA BIOMEHANIKA
ANTROPOLOGIJA STUDIJ RADA
Zanimljivo je da se je pojava prvih ergonomijskih udruga u svijetu zbila

prije pedesetak godina. To su bila Human Factors Society u SAD i Ergonomics
Research Society u Velikoj Britaniji u 1950. godini. U Zurichu je 1959. godine
održan osnivački skup Međunarodnog ergonomijskog udruženja (IEA). Potom
su u Nizozemskoj osnovana 1962. godine Nederlandse Varengig voor
Ergonomic, te 1963. u Francuskoj Societe d’Ergonomic de la Langue Francaise.
Do danas je održano devet međunarodnih kongresa ergonoma svijeta.
U nas je osnovano u svibnju 1974. godine naša nacionalna ergonomijska

udruga, koja se je u početku nazivala Ergonomskim društvom SR Hrvatske, da
bi dolaskom demokracije promijenila svoje ime u Hrvatsko ergonomijsko
društvo.
Na kraju ovog uvoda spomenimo i to da su i ergonomija i biomehanika

relativno stare znanstvene discipline, s napomenom da su prije nosile drugačije
nazive. Da se uvjerimo u to najpodobnije je pogledati u njihovu skraćeno
iznesenu povijest.
1. 3 KRATKI POVIJESNI PREGLED RAZVITKA

BIOMEHANIKE I ERGONOMIJE
1. 3. 1 BIOMEHANAIKA
Korijeni biomehanike zadiru u početak civilizacije, premda o tome nema

pisanih podataka. Međutim, iz različitih crteža, te iz psihofizičke naravi čovjeka,
moguće je zaključiti da je zanimanje i interes ljudi uvijek bio krenut prema
samom sebi. Ova znatiželja uključuje i proučavanje gibanja čovjeka.
Prvi pisani podaci o "Biomehanici" (naravno ne s takvim nazivom)

vezani su uz Grke. Na primjer, Aristotel (384. - 322. pne.) se zanima traženjem
veza između "Fizike" i života. Uz ovo treba istaći da je za Aristotela - fizika bila
općenit opis svega u prirodi, pa su zato svi njegovi radovi prožeti utjecajem
bioloških pokusa i pojava.
Općenito je poznato, da je ljudsko znanje poprimilo svoj organizirani

oblik od Grka, no zna se i to, da su Grci naslijedili značajan opseg znanja s
Istoka, a naročito od Babilonaca, Kineza, Indijaca kao i od Egipćana. Tako je
isto i u razvitku biomehanike. Hipokrat razvija svoju teoriju životnih sokova u
tijelu čovjeka (krv, sluz, žuć i melankolija). Perzijanci proširju teoriju sokova
korak dalje, identificirajući sokove s četiri elementa prirode (uzduh, vatra,
zemlja i voda). Arapi usvajaju i proširuju Hipokratovu teoriju, Galenove sisteme
itd. dajući im potrebna objašnjenja i sistematizaciju. Međutim, širenje grčkih i
arapskih spoznaja na Zapadu biva ugušeno uslijed teološke proračunatosti Rima,
a nakon toga i njegove teološke dominacije, koja je dugo vremena uništavala
svaku nadu u znanstveni preporod.
Ponovni nagli razvitak znanosti, a time i biomehanike počinje s

renesansom. Istaknuti je primjer ovog razdoblja Leonardo da Vinci (1452. -
1519.), slikar, kipar, arhitekt, vojni inženjer, filozof i znanstvenik koji je radio i
živio u Firenzi. Njegove mehaničke i inženjerske skice prikazuju vrlo slikovito
konstrukciju donjih ekstremiteta, dajući opis rada "Konstrukcije", njihovu
prirodu i funkciju. U prikazanoj slici se vjerojatno vidi da je Leonardo imao
potpuno jasnu predodžbu o radu mišića, njihovoj ravnoteži s kostima u
zajedničkom sistemu kretanja.
Svakako treba istaći da je u njegovo doba anatomija bila primitivna, te da

su i njegova istraživanja (a i istraživanja drugih, npr. Michelangela) bila tajna,
dobro sakrivena i čuvana. Između velikog broja Leonardovih "izmišljotina"
spomenimo npr. njegov leteći stroj, a s kojim nastavljajući legendarnu Ikarovu
želju, početkom XVI stoljeća pada na brdu Fiesolu kojom se pridogom ozljeđuje
i dugo vremena šepa. Zatim izrađuje lava što se sam kreće i kojem se u trenutku
zaustavljanja otvaraju usta iz kojih iskače cvijeće (!), i na taj način postaje prvi
čovjek što je izradio "robota".
Slika 1. Prikaz jednog crteža Leonarda da Vincija
Galileo Galilei (1564. -1642.) živi i radi u jednom od najintelektualnijih

razdoblja u povijesti zapadne civilizacije. On je jedan od najznamenitijih
fizičara, međutim on je studirao medicinu. On je na primjer utvrdio stalnost
perioda vibriranja njihala kako bi mogao uspoređivati puls u ljudi. Galileo je
prvi čovjek koji je konstruirao mikroskop (1609) u smislu u kojem mi to danas
podrazumjevamo. Nadalje, u svom radu o čvrstoći mateirjala (1638) između

ostalog raspravlja i o čvrstoći kostiju. Slava je Galailea, a i njegovih predavanja
što ih je držao u Padovi, bila tako velika da su ona imala vrlo značajan utjecaj
na razvitak biomehanike čak i izvan njegova osobna interesa u toj znanosti.
Uz Galilea spomenimo, da je on uveo riječ “Mehanika”.
W. Harwey (1578. - 1658.) studira u Padovi od 1598. do 1601. iako tada

tamo više nije Galilei, no ipak ga možemo smatrati njegovim učenikom. Harwey
otkriva krvotok, premda nije posjedovao mikroskop, te tako nije bio u stanju da
vidi kapilare. U svom radu “Exercitatio anatomica de motu cordis et sanguinis in
animalios”, on između ostalog zaključuje, da uz volumen krvi u srcu čovjeka
koji jest 59,2 cm3 mora u roku od jednog sata proteći
59,2 x 72 x 60 = 255 744 cm3
odnosno nešto oko 245 kg krvi. Odakle je tolika krv? I tako zaključuje, da je
postojanje krvotoka konstanta uvjetovana funkcijom srca i opstojnosti krvnih
žila koje su male da ih ne vidimo - tj. kapilare. Premda ovo danas izgleda
jednostavno, čak možda i naivno, ipak je ovo jedno od najgenijalnijih otkrića u
povijesti.
Drugi Galileov suvremenik i kolega S. Santorio (1561 - 1636) koji bijaše

profesorom (anatomije) medicine u Padovi, koristi Galilejeve metode i način
rasuđivanja kako bi utvrdio vezu između težine čovjekova tijela s različitim
dobima života, i s različitim uvjetima života. On je pronašao da tijelo stalno gubi
težinu - proces što ga je on nazvao “nevidljivim dihanjem”. Uz ovo valja dodati
da su pokusi Santori-a poslužili kao ideja suvremenih istraživanja metabolizma.
Znanstvena su otkrića Galilea, Harwey-a i Santoria značajno pokrenula

shvaćanje u tumačenju procesa primjenom mehanike, pokazujući tako da je
(prema Galileu) matematika glavni ključ znanosti, pri čemu se je očito mislilo na
matematičku fiziku odnosno na mehaniku.
Ovakvo stajalište, a vjerojatno uz to i njegova poznata hipohondrija su
ponukali znamenitog matematičara Descartesa (Kartezija) (1596. - 1650.),
tvorca analitičke geometrije, na istraživanja u biologiji. Međutim, njegov je
genije bio bitno matematički i apstraktni. No ipak, njegov je princip o stvarnoj
brzini značajan doprinos primjenjenoj mehanici. U posmrtno objavljenim
radovima Descartes predlaže fiziološku teoriju zasnovanu na mehaničkim
temeljima - a to danas u glavnom smatramo biomehanikom. Prema Singeru ta je
knjiga prva suvremena knjiga posvećena fiziologiji. Na teorijskim osnovama
Descartes razvija složeni model živog organizma uključivši u njega i živčani

sustav. Nažalost, mnoge od njegovih postavki nisu bile potvrđene pokusima,
tako da su bile pogrešne.
Znameniti talijanski matematičar, astronom, Galilejev prijatelj, Giovani

Borelli (1608. - 1679.) piše rad s naslovom “De motu animalium” (O gibanju
životinja) koji je klasičan rad tzv. “Iatrofizike” (što dolazi od grčke riječi iatros -
liječnik) tj. liječničke fizike odnosno “Iatrometrike” (liječničke matematike). U
toj knjizi su pokazana neka općenita rješenja mehaničkih problema kostura,
zglobova i mišića. Borellijevo shvaćanje ravnoteže problema kostura, zglobova i
mišića, što čine protumomenti, i bijaše veoma realistično, tako da se može reći
da je njegov pristup statici tijela sasvim suvremen, pramda on tada nije
raspolagao podacima o mnogim čimbenicima što su utjecali na rješenje zadaće.
Borelli je proučavao dinamiku tijela, letenje ptica, plivanje riba, gibanje

srca itd. U vezi s njegovim radom zanimljivo je istaknuti, da je njegov utjecaj
na razvitak fiziologije nesumnjiv, a da se u daljnjih dva stoljeća nije našao nitko
tko bi proširio ili proučio njegova istraživanja u statici i dinamici ljudskog
organizma.
Leibnitz dobiva svjedodžbu ispita zrelosti 1663. godine u svojoj 17.

godini na temelju izvanrednog eseja u kojem navodi doktrinu “organizma kao
cjeline”, koju biolozi i psiholozi smatraju i danas privlačnom.
Robert Hooke (1635 - 1703) čije se ime spominje u svakoj knjizi koja se
odnosi na čvrstoću materijala 1660. godine otkriva zakon zavisnosti između
opterećenja i deformacija koji objavljuje prvo u obliku anagrama
“CEIIINOSSSTTUV”, radi zaštite autorstva. Tumačenje tog zakona objavljuje
kasnije tj. 1678. u svojoj knjizi “De potentia restitutiva”. Značenje je zakona
bilo: “Ut tensio sic vis”, tj. da je rastezanje proporcionalno sili. Hooke je bio
profesor geometrije u Londonu i jedan od utemeljitelja znanstvenog društva
“Royal society”. Hooke proučava i fizikalna svojstva mekanih tkiva čovjeka,
utvrđuje funkciju uzduha u vodi vezanoj s dihanjem riba, izmišlja u biologiji
pojam “klijetke” za označavanje elementarne životne čestice.
Iz obitelji Bernoulli (u kojoj je i u tri generacije bilo osam izvanrednih

matematičara) ističemo Daniela (1700 - 1782) koji, liječnik po zanimanju,
postaje 1725. godine profesor matematike u Petrogradu odakle se vraća nakojn
osam godine u Bassel gdje je prvo bio profesor anatomije i botanike i na kraju
fizike. Navedimo da Daniela Bernoullija zovu utemeljiteljem matematičke
fizike.
Danielov prijatelj i zemljak Leonard Euler (1707.-1783.) rođeni

matematičar, propada na natječaju za profesorsko mjesto u Basselu. Međutim,
Daniel i Nikolaus Bernoulli mu pišu o perspektivi otvaranja medicinske sekcije
u Petrogradskoj akademiji. Nato Euler upisuje filozofiju i sluša predavanja iz
medicine. Službeni je poziv dobio 1727. godine da nastupi u svojstvu suradnika
medicinske sekcije akademije. No radi okolnosti koje su nastupile smrću
Katarine I on se jedva uspijeva ubaciti u akademiju, ali u matematičku sekciju.
Povratkom Daniela Bernoulija u Švicarsku, Euler zauzima vodeći položaj
matematičara u akademiji. Još za vrijeme studija, proučavanjem fizologije uha
dolazi do matematičkih istraživanja širenja valova itd. U biomehaničkom
pogledu je Eulerov najveći doprinos u opisivanju gibanja krvi u žilama, što je
bilo predmetom rada: “Principia pro motu sanguinis per arterias determinando”.
To je bila prava suvremena biomehanika.
Londonski liječnik Tomas Young (1773. - 1829.) daje 1807. godine

matematičku formulaciju Hookeova zakona. Po njemu se koeficijent
proporcionalnosti - modul elastičnosti pri aksijalnom opterećenju naziva Young-
ovim modulom. Young uvodi i pojam tangencijalnih naprezanja. Proučava valnu
teoriju, astigmatizam, srce i krvne žile (“on the functions of the heart and
arteries” i slično). Posebno valja istaći Youngova istraživanja u području
vibracija, što je bilo posljedicom proučavanja funkcije čovjekova glasa. Sam
Young opisuje povijest svojih razmišljanja s tog područja:
“Kada sam završio fiziku u Gottingennu, bilo je potrebno osim

objavljivanja medicinske disertacije održati i predavanja vezano uz medicinu. I
ja sam izabrao između ostalih, temu o oblikovanju glasa čovjeka. Kada sam
počeo raditi na toj temi, ustanovio sam da nisam u potpunosti poznavao suštinu
zvuka, pa sam u razdoblju od tri godine što sam ih proveo na Emmanuel koledžu
(Cambridge-u) sabrao sve informacije o tome, koje su se mogle naći u knjigama.
Ja sam također napravio dosta originalnih pokusa sa zvukom svih oblika, a
također i o gibanju tekućina uopće. Za vrijeme tog rada sam ustanovio, da su
naši susjedi na kontinentu, po mome uvjerenju učinili znatno više u proučavnaju
širenja zvuka u elastičnim tekućinama”.
Ova su pručavanja navela Younga na utvrđivanje analogije između zvuka

i vibracija iz čega je proistekao njegov “Princip interferencije” (1801.) po kojem
je postao slavan.
“Otac biotehnike” H. Helmholtz (1821. - 1894.) bijaše profesor

fiziologije i patologije u Konigsbergu, zatim profesor anatomije u Bonnu, te
profesor fiziologije u Heidelbergu i napokon profesor fizike u Berlinu (1871.).

Svoj rad “Zakon očuvanja energije” piše za vrijeme odsluženja vojnog roka,
gdje je došao nakon završetka medicine. Helmholtz je dao svoje doprinose
znanosti na više područja: u optici, akustici, termodinamici, elektrotehnici,
fiziologiji i medicini. Na primjer, on je otkrio mehanizam prilagođavanja očnih
leća, napravio oftalmoskop, oftalmometar, stereoskop. Proučavao je mehanizam
sluha i napravio rezonator (koji nosi ime po njemu). On je bio prvi koji je
odredio brzinu širenja nervnog impulsa (30 m/s i koji je pokazao, da je toplina
što nastaje skraćenjem mišića najvažniji izvor topline kod živih bića.
1. 3. 2 ERGONOMIJA
Važnim je pitanjem u ergonomiji bilo definiranje i svrhovitost studija rada

pokreta. U naporima za oživljavanje proizvodnje, koja je u nas prije rata dosegla
razinu s kojom i onda nismo bili zadovoljni, sada treba činiti još značajnijim
nastojanja, da se uz poboljšanja znanstvene organizacije rada učini i dodatno
nastojanje, da se veoma aktivno na svim mjestima gdje je to potrebno poboljša
tehnološka razina proizvodnje i to posebice kroz studij rada. Naime, poznato je
da su na svjetskoj razini stanja znanstvene organizacije, pretežno iscrpljene
mogućnosti povećanja proizvodnje samo pravilnim projektiranjem tehnoloških
procesa, dok to nije slučaj sa studijem rada. Drugim riječima, kada bi radnik
pravilno i svrsishodno trošio svoju energiju, smanjio bi se njegov zamor, a time
bi se olakšao njegov rad a odavde bi proistekla mogućnost promjena vremena
izrade nekog predmeta.
Ključ je rješenja za poboljšanje rada u studiranju i poznavanju ljudskih

pokreta pri radu. Jer u onim primjerima nepoznavanja znanosti o radu i učinaka
koji proisteču iz toga, kao prvo se pojavljuju zastarjela shvaćanja o normizaciji
rada, koja mogu biti upravo pogubna. Naime, na normu rada se ne smije gledati
samo kao na sredstvo zarade. Norma je je najveća suprotnost kakvoći proizvoda,
pa je treba iz tog bitnog razloga uvijek uzimati s najvećim oprezom. Radi toga se
vrijeme izrade treba proučavati kao vremenski normativ, za sve ono što se može
postići u normalnim uvjetima, što drugim riječima znači kao organizacijsko
mjerilo. Kada su utvrđena zbiljska vremena potrebna u nekoj operaciji, zahvati
ili pokreti, onda nema poteškoća za ispravan način ocjenjivanja vrijednosti rada.
Ako se želi realno ustanovljavanje potrebnog vremena izrade, onda je

potrebno stvoriti odgovarajući sustav za to. Ovaj sustav proistječe prvenstveno
iz pojednostavljenja rada rastavljanjem u temeljne faze, koje omogućuje
odgovarajuću stabilizaciju radnih mjesta, metoda i procesa rada, a samim time i
najekonomičnijim načinom izvođenja. Uz ovo treba napomenuti, da se

pojednostavljenja ne odnose samo na studij pokreta ili tijeka odvijanja rada, već
da se pri tome misli na svu radnu aktivnost poduzeća.
Od svoje pojave, još u prošlom stoljeću, studij vremena i studij pokreta

su imali više tumačenja. Izraz studij vremena, kome je začetnik Taylor,
uglavnom se je koristio za određivanje vremena potrebnih za izradu nekog
objekta, dok se je izraz studij pokreta, kojem su začetnici Gilberthi, koristio
pretežno za unapređivanje metoda rada. Zadnjih se godina ovog stoljeća široko
primjenjuju oba pojma ali u zajedništvu, jer se ova dva pojma međusobno
upotpunjuju. Radi toga se odlučujemo na uporabu naziva studij vremena i
pokreta, naznačavajući na taj način njihovu nerazdvojivu zadaću.
Definicija: Studij vremena i pokreta je analitički postupak u proučavanju

metoda, materijala, alata i opreme koja se rabi ili koja treba da se rabi u
izvođenju stanovite operacije.
Analiza se rada provodi tako, da se prvo pronađe najekonomičniji način

provedbe tog rada, drugo da se standardizira metoda (ili metode), materijali,
oprema i alati; i treće da se točno odredi vrijeme koje je potrebno izobraženom
radniku da radeći umjerenom brzinom (fiziološki prihvatljivom) izvrši zadatak; i
napokon četvrto, da se pomogne uvježbavanju radnika da rade po novoj metodi.
Kako se vidi studij vremena i pokreta ima četiri dijela. I premda nam se
može učiniti da se oni mogu razmatrati odvojeno, nijedan se dio od njih ne može
sasvim izdvojiti iz analize, a da to ne bude štetno.
Na kraju je ovog pregleda razmotren i razvitak metoda mjerenja ljudskih

pokreta. Kao referentno vrijeme za prosudbu izabrano je stanje - koje je danas.
To drugim riječima znači vrijeme koje se nalazi oko stotinu godina iza
Gilberthovih 17 “Therbligsa”, koji su tzv. osnovni pokreti tijele pri radu, koji su
kasnije bili prošireni na 22 pokreta koji su navedeni u tablici 1.
TABLICA 1. Temeljni pokreti (THERBLIGS)
1. Hvatanje H 12. Držanje D

2. Postavljanje P 13. Dopušten nerad DN
3. Podešavanje PP 14. Nenužan zastoj NZ
položaja
4. Upotrebljavanje U 15. Odmor O
5. Sklapanje S 16. Planiranje PL
6. Rasklapanje R 17. Kontrola K

7. Ispuštanje I 18. Hodanje HO
8. Pružanje (ruke) PR 19. Sjedenje SE
9. Prijenos tereta PT 20. Ustajanje US
10. Traženje T 21. Savijanje SA
11. Biranje B 22. Klečanje KL
Svaki navedeni pokret ima svoju definiciju, koja obuhvaća opisno

trenutak početka, sadržaj i trenutak završetka pokreta. S biomehaničkog su
stajališta, s obzirom da su utvrđeni pokreti opisnog smisla, radi toga su za
izračunavanje sila i spregova korisni samo kao razgraničenja među pokretima,
koji sačinjavaju jednu skupinu povezanih veličina.
Kasnija su nastojanja u opisivanju i bilježenju pokreta bila obuhvaćena

kinetografijom Labana a zatim motografijom A.P. Vališeva. U oba primjera,
gdje se u prvom koriste utvrđeni simboli s kojima se bilježe promjene položaja,
a u drugom znakovi slični notnom zapisivanju glazbe, utvrđivanje je pokreta
nepovezano s naporom ili silama potrebnim za izvođenjem proučavanog
pokreta. Jedna od metoda bilježenja pokreta je i tzv. ciklografija, koja se je
sastojala u praćenju gibanja pričvršćene i upaljene žaruljice putem otvorenog
fotoaparata. Uz ove načine opisvanja može se spomenuti i to, da je sporost
razvitka ovih metoda bila najviše u tome, što za njihovo savladavanje treba dosta
vremena za učenje.
Između 70.-ih i 90.-ih godina razvilo se je mnoštvo nastojanja za
opisivanje gibanja matematičkim putem, što je rezultiralo na kraju nužnim
pojednostavljenjima radi velikog broja opisnih jednadžbi, te rubnih i početnih
uvjeta uzrokovanih velikim brojem stupnjeva slobode gibanja čovjeka kao
mehaničkog sistema.
Sredinom 80.-ih uvedena ja u nas i tzv. dinamička antropometrija koja je

proistekla kao kombinacija između između regresijske teorije Donskog i
Zacijorskog i harmonijske analize Muftića (o čemu će kasnije biti riječi). Ovom
je kombinacijom utemeljena i razlika između vanjskih i nutarnjih dinamičkih
antropomjera u ljudi. Vanjske su dinamičke antropomjere određene vanjskim
granicama segmentalnih masa, dok su nutarnje dinamičke antropomjere
određene s trenutnim ukupnim masama koje sudjeluju u pokretu jednog
segmenta tijela. Ove su posljednje ostale još neistražene, jer još nije utvrđena
metoda s kojom bi se one određivale.
U analizama gibanja čovjeka, koje su provedene sastavljanjem analitičkih

postupaka dopunjenih mjernim rezultatima izvedenim putem posebnog uređaja
ELITE s infracrvenim videokamerama i odgovarajućim računalom, moguće je u
vrlo širokom pojasu mogućnosti pratiti i trodimnezijsko gibanje ljudi.
Iz prikazanog je sada očito, da je dosadašnji razvitak ovog dijela

antropometrije u odnosu na studij rada bio relativno spor. Drugim riječima,
trebalo je oko 100 godina da se od veoma malo razvijenog područja dođe do
današnje razine ergonomije i biomehanike, koja još uvijek nije dobila svoj
konačni oblik. Štoviše, uočeni su brojni nedostaci, koji traže odgovarajuće
popunjavanje.
Kao središnje pitanje koje čeka odgovor, jeste uz paralelno usavršavanje

podataka o vanjskim dinamičkim antropoznačajkama na razini globalnog
geografskog utvrđivanja, i pronalaženje metode za određivanje nutarnjih
antropodinamičkih značajki na istoj svjetskoj razini. Prema trenutnom stanju
razvitka računarske tehnike, i rezultati usklađenih antropodinamičkih značajki
biti će određene i sadržane u okviru odgovarajućih baza znanja, koje će biti
sastavnim dijelom jednog Općeg ergonomijskog ekspertnog sustava. U takvom
sustavu će antropodinamičke značajke činiti jednu zasebnu granu, koja će
podržavati sveukupnu ergonomiju. U okviru takovog podsustava moći će se
primjerice, na temelju programski uređenog videozapisa provesti i odgovarajuća
analaiza bilo kojeg oblika fizičkog napora u čovjeka razredbeno podijeljenih
vrijednosti odogovarajućoj statističkoj distribuciji utvrđene lokalne a i svjetske
populacije. Drugim riječima, može se očekivati, da će se iz utvrđenog video
zapisa u primjeru analize hoda čovjeka, biti moguće definirati zakonitosti
promjene sila u pojedinim mišićima. Na taj će se način moći utvrditi i možebitne
nepravilnosti ili odstupanja od “normalnih” vrijednosti, nakon čega bi se mogla
učiniti nekakava intervencija, koja bi u kasnijem razdoblju mogla biti uzrokom
nekih degenarativnih promjena.
1.3.3. KRATKI POVJESNI PREGLED FIZIOLOŠKE

ANTROPOLOGIJE
Uobičajena je podjela antroplogije, kao jedne vrlo široke znanosti o

čovjeku i njegovom ponašanju na kulturnu, sociološku, primjenjenu,
lingvističku fizikalnu, biološku i na poslijetku na fiziološku antropologiju. Uz
ovo treba spomenuti da se je često brkala pripadnost brojnih područja između
fizikalne i fiziološke antropologije. Ona je, vjerojatno potpuno razgraničena (

ako se to uopće može razgraničiti) u zadnjih dvadesetak godina, s osnivanjem
međunardnog udruženja fizioloških antropologa, koji su do danas održali četiri
međunarodna kongresa, od kojih se je pretposljednji (četvrti po redu) upravo
zbio u Zagrebu, dok je zadnji tj. Peti kongres održan u Seulu u Koreji u jesen
2000. godine
Što je to fiziološka antropologija? Prema značenju riječi “fiziologija” to

će zasigurno biti ona grana biologije koja se bavi s funkcijama i životnim
procesima živih organizama ili njihovih dijelova i organa. S tog motrišta,
fiziološka antropologija ima kao glavnu zadaćau istraživanje različitih značajki u
ljudi, te kako i na koji način razaličiti dijelovi organizma rade zajedno da bi
postigli neku svoju funkciju. Primjerice, svi oblici ljudskog gibanja su
posljedicom mišićnih kontrakcija koja se zbivaju kroz djelovanje kemijskih
poruka izazvanih živcima koji podupiru rad mišića. S druge strane, kako je
očevidno iz prije iznesenog, opis je ljudskog gibanja i zadaća biomehanike, koje
s tog gledišta ovisi između ostalog i o razdiobi masa za vrijeme gibanja. Tim je
načinom cjelovito gibanje upravljano putem fiziologije mišljenja. Naš je
biomehanički osjećaj sila na sebi svojstven način vrsta našeg mišljenja u smislu
kinestezije i propriocepcije, radi toga što osjećaj gibanja ovisi o našoj vlastitoj
aktivnosti. Osjećaj je sila, dakle svojevrstan koncept fiziologije osjeta, koji se
na takav način rabi i u fizici.
Sredinom 80.-ih uvedena ja u nas i tzv. DINAMIČKA
ANTROPOMETRIJA koja je proistekla kao kombinacija između između
regresijske teorije Donskog i Zacijorskog i harmonijske analize Muftića (o čemu
će kasnije biti riječi). Ovom je kombinacijom utemeljena i razlika između
vanjskih i nutarnjih dinamičkih antropomjera u ljudi. Vanjske su dinamičke
antropomjere određene vanjskim granicama segmentalnih masa, dok su nutarnje
dinamičke antropomjere određene s trenutnim ukupnim masama koje sudjeluju u
pokretu jednog segmenta tijela. Ove su posljednje ostale još neistražene, jer još
nije utvrđena metoda s kojom bi se one određivale.
U analizama gibanja čovjeka, koje su provedene sastavljanjem analitičkih

postupaka dopunjenih mjernim rezultatima izvedenim putem posebnog uređaja
ELITE s infracrvenim videokamerama i odgovarajućim računalom, moguće je u
vrlo širokom pojasu mogućnosti pratiti i trodimnezijsko gibanje ljudi.
Iz prikazanog je sada očito, da je dosadašnji razvitak ovog dijela

antropometrije u odnosu na studij rada bio relativno spor. Drugim riječima,
trebalo je oko 100 godina da se od veoma malo razvijenog područja dođe do
današnje razine, koja još uvijek nije dobila svoj konačni oblik. Štoviše uočeni su
brojni nedostaci, koji traže odgovarajuće popunjavanje.
Kao središnje pitanje koje čeka odgovor, jeste uz paralelno usavršavanje

podataka o vanjskim dinamičkim antropoznačajkama na razini globalnog
geografskog utvrđivanja, i pronalaženje metode za određivanje nutarnjih
antropodinamičkih značajki na istoj svjetskoj razini. Prema trenutnom stanju
razvitka računalske tehnike, i rezultati usklađenih antropodinamičkih značajki
biti će određene i sadržane u okviru odgovarajućih baza znanja, koje će biti
sastavnim dijelom jednog općeg ergonomijskog ekspertnog sustava. U takvom
sustavu će antropodinamičke značajke činiti jednu zasebnu granu, koja će
podržavati sveukupnu ergonomiju. U okviru takovog podsustava moći će se
primjerice, na temelju programski uređenog videozapisa provesti i odgovarajuća
analaiza bilo kojeg oblika fizičkog napora u čovjeka razredbeno podijeljenih
vrijednosti odogovarajućoj statističkoj distribuciji utvrđene lokalne a i svjetske
populacije. Drugim riječima, može se očekivati, da će se iz utvrđenog video
zapisa u primjeru analize hoda čovjeka, biti moguće definirati zakonitosti
promjene sila u pojedinim mišićima. Na taj će se način moći utvrditi i možebitne
nepravilnosti ili odstupanja od “normalnih” vrijednosti, nakon čega bi se mogla
učiniti nekakava intervencija, koja bi u kasnijem razdoblju mogla biti uzrokom
nekih degenarativnih promjena.
1. 4 ANTROPOMETRIJA U ERGONOMIJI
Znati čovjekovu težinu i visinu, pa iz toga izračunati dužine njegovih

dijelova tijela i njihovu segmentalnu težinu, to je bila dugo vremena samo želja.
A sada, pored toga se mogu izračunati i položaji središta masa, dinamički
momenti tromosti i to za prateću konfiguraciju tijela čovjeka u raznim pokretima
i raznim vremenima.
I nije nam to dosta. Želimo znati računati kako i koliko će se čovjek

zamoriti kada radi jednu vrstu posla. Postoji li, i ako postoji razlika u fizičkoj
sposobnosti između muškaraca i žena, i kako se može interpretirati? Kako
utječu godine na radnu sposobnost? Koji su radni stavovi ugodni, a koji su
neprihvatljivi? Na koji način treba izraditi radno mjesto da bi rad bio
najdjelotvorniji? Koji su biomehanički i/ili ergonomijski kriteriji za
konstruiranje upravljačke kabine broda ili zrakoplova? Itd., itd.......
Odgovori na ova pitanja, kako se je već i prije reklo čine sadržaj

ergonomije, znanosti koja u svom nazivu ima značenje “zakonitosti rada - ergos
- nomos”.
Iz navedenih nekoliko pitanja je očito, da je većina pitanja vezana uz

mehaniku, ali posebnog tipa mehaniku čovjeka i živih bića, koju nazivamo
biomehanikom. Eto, zato se smatra da je u svakoj inženjerskoj struci poznavanje
biomehanike i ergonomije neobično važno.
Između mnogih literturnih izvora što se odnose na ergonomiju, posebno

se ističe Grandjeanova knjiga “Fitting the task to the man”, koja se smatra
maltene “ergonomijskom biblijom”. Mnogima je zasigurno ta knjiga bila od
velike koristi, ali često i kao izvor nepravilnih pristupa. Ovo se ne govori, da bi
se obezvrijedio tu knjigu, već zato da se kaže, da se niti jedna knjiga ne treba
uzimati kao konačno rješenje i bez sumnjičavosti. Podrobnije o tim razlikama u
nekim pristupima će biti govora kasnije u okviru ovog dijela knjige.
1. 4 DIMENZIJSKI ODNOŠAJI ČOVJEKOVA TIJELA
U živih je bića, pa tako i u čovjeka, uočljiv relativno stalan odnosšaj

dimenzija dijelova tijela u zavisnosti od spola i uzrasta, a i rase. Na taj se način
poznavanjem dimenzija jednog dijela tijela, može s dosta dobrom točnošću
odrediti i dimenzije bilo kojeg drugog dijela tijela. Iz ove je činjenice proistekao
i niz pokušaja utvrđivanja zakonitosti među dimenzijskim odnošajima, i to prvo
među linearnim veličinama, a potom i drugim vrstama, primjerice fizikalnim
značajkama.
Povijesno gledano pojava se zakonitosti, ili kako se često kaže kanona,

javlja još u antičkoj umjetnosti. Svaki od poznatih kanona se oblikuje prema tzv.
modulu, koji je izabrana dimenzija tijela a prema kojoj se određuju veličine
ostalih dijelova, koji su za neki broj veće ili manje od dimenzija modula.
Među najstarijim kanonima poznati su tzv. egipatski kanoni. Posljedni

među njima ja bio određen modulom, koji je imao dimenziju srednjeg prsta šake
(Slika 2). Prema tom kanonu je ukupna stojeća visina čovjeka iznosila
devetnaest dužina srednjeg prsta šake. Iz postojećih izvora se smatra da je
nastavak u tvorbama modula, bio tzv. Grčki kanon za koji se smatra da mu je
autor Polyklietos i koji je odabrao za modul dužinu visine glave, mjereno od
vrha tjemena do ruba brade. Po tom je kanonu ukupna stojeća visina iznosila
osam visina glave. Poznato je da se je ovog kakona pridržavao i Leonardo da
Vinci. Proučavanjem su se dimenzijskih odnošaja dijelova tijela bavili i drugi
znameniti umjetnici, primjerice A. Durer, L. Batsit Alberti, C Schmidt, G.
Fritsch, J. Kollman i drugi. Kao posebno zanimljive treba istaknuti kanone
Frtischa i Kollmana.
Kollmanov je kanon decimalni, tj. podijelio je stojeću visinu čovjeka na

deset jednakih po visini dijelova, kako je prikazano na slici 3.
Slika 2. Egipatski kanon Slika 3. Kollmanov decimalni kanon
Fritschov je kanon sličan Kollmanovom, premda je Fritsch uzeo za

temeljni modul projekciju visine pokretnog dijela kralješnice; koja se s prednje
strane lica može mjeriti od baze nosa što odgovara visini kralješka atlasa pa sve
do baze kralješnice na spoju s krstačnom kosti. Ovaj je modul nadalje podijeljen
na četiri jednake dužine koje ćemo nazvati podmodulima, kako je pokazano na
slici 4.
Slika 4. Kanon G. Fritscha
Prema ovom se kanonu vrh tjemena glave nalazi na jednoj polovini

podmodula iznad korijena nosa. Mjereno prema dolje od kraja se pokretnog
dijela kralješnice za jedan modul i podmodul nalazi središte gornjeg nožnog
zgloba. Jedna trećina podmodula je jednaka visini stopala. i vrh se brade ispod
baze nosa nalazi na visini trećine podmodula. Stojeća je visina čovjeka prema
tom kanonu 10,3 visina podmodula. Ovdje je prije spomenuta sličnost s
Kollmanovom kanonu. Odnosšaji su ostalih dijelova tijela prema ovom kanonu
slijedeći:
- Širina je glave jednaka dimnezji jednog podmodula;

- Udaljenost središta ramenih zglobova jest dva podmodula;
- Udaljenost između središta glavica bedrenih kosti je u muškaraca jedan

podmodul;
- Dijagonalne crte iz središta ramenih zglobova u središta glavica
bedrenih kosti sjeku se u području pupka;
- Ako se iz točke na visini ramene osi povuče paralelan pravac s
dužinom koja spaja središte ramenog zgloba s korijenom nosa, onda se
u sjecištu tog pravca i dijagonalne crte nalazi grudna bradavica;
- Prema ovom kanonu dužina nadlaktice odgovara dužini između
središta ramenog zgloba i grudne bradavice ( dužina AC na slici );
- Dužina je podlaktice jednaka dužini između bradavice i pupka;
- Dužina je šake jednaka udaljenosti između pupka i središta glavice
bedrene kosti;
- Dužina natkoljenice odgovara zbroju dužina podlaktice i šake,
odnosno dužini mjerenoj od bradavice do središta suprotne glavice
bederene kosti ( dužina BD );
- Dužina je potkoljenice jednaka udaljenosti između grudne bradavice i
središta glavice bedrene kosti na istoj strani.
1. 5 RAZLIČITOSTI U KONSTITUCIJAMA LJUDSKOG TIJELA

Spoznaja o sazdanosti ljudskog tijela, ili kako to često kolokvijalono govorimo o
konstituciji ljudskog tijela, ima svoju viševjekovnu povijest. Još je utemeljitelj
starogrčke medicine Hipokrat (460-377. p. n. e.) definirao nekoliko vrsti
sazdanosti tijela: dobru i lošu, jaku i slabu, suhu i vlažnu, krutu i elastičnu,
predlažući istodobno uzimanje konstitucije u obzir u liječenju različitih bolesti.
Kasnije je Galen (131-211. n. e.) uveo pojam habitusa ili držanja tijela,
uvažavajući svekupnost značajki i osobnosti izgleda ustrojstva tijela, koja su
karakterizirala vanjski oblik subjekta.
Razvitak je spoznaja u posljednjih sto do stopedest godina išao složenim

putevima, doživljavajući uspone i padove, koji su bili uvjetovani što objektivnim
što subjektivnim razlozima.
U mnoštvu stručnjaka nije postojalo jedinstveno motrište o ljudskoj sazdanosti.

Tako primjerici ruski antropolog V.V. Bunaka uvodi podjelu po “sanitarnom” i
“funkcionalnom” smislu. On u prvom pojmu podrazumijeva strukturalno
mehanička svojstva organizma, pri čemu uvodi uzajamne odnošaje izmedu tri
pojave: dužina tijela, opseg grudi i tjeles nu masu; dok u fiziološkom smislu
uzima u obzir značajke sazdanosti, koje su neposredno povezane sa
specifičnostima, kao što su na primjer biokemijska svojstva, koja su uvjetovana
prije svega obujmom ugljikohidratnih masnoća i vode zajedno sa solima.Tako
shvaćena funkcionalnost sazdanosti zavisi o stupnju razvitka mišićja i naslaga
masnoća. S druge pak strane neki autori predlažu razlikovanje opće i posebnih
konstitucija, uvažavajući različitosti fizičkih, fizioloških i psihičkih svojstava
čovjeka, koje mogu biti promjenjljive zavisno od uvjeta i odgoja čovjeka. U
pojmu posebnih konstitucija jest habitus, somatička razlika, osobitosti
sazdanosti tijela, osobitosti obujamskih procesa itd.
Mnogi su istarživači zamjnom riječi “tip konstitucije” s terminom “somatotipije”

uveli i nekakvu načelnu razliku, zato što se doima da je potpunije pod pojmom
“somatotipa” podrazumijevati značajke sazdanosti tijela koje se temelje na
morfologijskim kriterijima.
Nadalje, neki autori smatraju da se u određenim područjima konstitucije trebaju

uzeti u obzir: mikro, mezo i makrosomatotipija, tj. da se razlikuju po stupnju
razvitka totalnih omjera tijela.Tako se primjerice u mikrosomatotipiji uzimaju u
obzir osobe s malim razlikama u razmjerima, dok se u makrosomatotipiji
uobziruju oni s velikim razlikama omjera.
Iz brojnih antopometrijskih studija što se odnose na definicije tzv.

statičkih antropomjera, uočljive su i razlike koje poristječu iz konstitucijskih
razlika među ljudima, kako prema spolu i uzrastu, tako i prema građi tijela. U
tom smislu, prema građi tijela imamo po Conradu uobičajena četiri različita
oblika građe tijela, i to: a) leptomorfni oblik, b) piknomorfni oblik, c)
hipoplastični i d) hiperplastični oblik. Spomenuti su oblici prikazani na slici 5.
Svakako uz ovo treba napomenuti da ne postoji oštra granica između navedenih
tipova.
Slika 5. Tipovi konstitucija ljudskog tijela
Pored ovog treba napomenuti i to, da su varijacije antropomjera u odraslih

muškaraca i žena u odnosu na dimenzijski kanon osam visina glave u području
jednog modula. Drugim riječima, ukupna se stojeća visina čovjeka može
mijenjati u rasponu od 7,5 do 8,5 visina glave, a za tzv. herojske tipove ona
može biti i 9 visina glave kako je pokazano na slici 6. Što se pak tiče ukupne
širine tijela u frontalnoj ravnini ona varira od 2 do 2,33 visina glave, a za
herojske tipove i do 2,66 visina glave.
Slika 6. Varijacije ljudskog tijela u različitim kanonima visina glave
Iz gornjeg proistječe, da se izborom nekog kanona, pored analiziranih i

utvrđenih odnošaja, uvijek treba provjeravati i individualne značajke
promatranog subjekta. Polazeći upravo od ovih činjenica, za utvrđivanje je veza
između dimenzija čovjeka i njegovih ostalih fizikalnih značajki odabrana
metoda kombinacije kanona osam visina glava s harmonijskim vrijednostima
koje se pojavljuju u prirodi kao univerzalne.
1.5 NEKA PITANJA ORIJENTACIJE ČOVJEKA
Nadolazeće analize koje će se provesti imaju, kako se to kaže

trodimenzijski karakter, pa je radi toga potrebno uvesti neke dogovore u tom
smislu.
Smjestimo li čovjeka u prostor prikazan na slici 26., tada se njegov odnos

prema stranicama kubusa može definirati koordinatnim poretkom, kojega su osi
paralelne s bridovima kubusa. Uvođenjem pojma koordinatnog poretka ili
uređenja ili pak i sustava uvodimo istodobno i pojmove ravnina, osi i točaka.
Slika 26. Čovjek u kubusu
Izabermo li primjerice na donjoj plohi prikazanog kubusa u sjecištu njenih

dijagonala točku O, tada smo definirali njezin položaj. Ako kroz tu točku
povučemo osi koje su paralelne s bridovima, tada smo odredili skup pravaca koji
su međusobno okomiti, i koje uobičajeno nazivamo osima koordinatnog poretka
tj. sustava. U tom primjeru točku O nazivamo početkom ili ishodištem tog
poretka.
Radi nekih kasnijih matematičkih operacija nad vektorima, koje ćemo

primjerice koristiti za obilježavanje sila ili brzina, potrebno je u ovom
dogovoru, ili kako se još kaže konvenciji, o predznacima uvesti oznake za
spomenute osi. Na slici 27. su ucrtani uobičajeni simboli za osi x, y, z. Uz svaki
je par osi pridružena i odgovarajuća ravnina. Tako imamo ravnine xy, yz i zx.
Slika 27. Koordinatni poredak u odnosu na čovjeka
Strelice na osima x, y, z pokazuju na koji način rastu pozitivne

vrijednosti na osima. Pomaci u istom smislu sa strelicama su pozitivni, a ako su
suprotnog smisla onda su negativni. U okviru ove knjige uvijek ćemo na isti
način označavati osi koordinatnog uređenja, upravo onako kako je to i prikazano
na slici 27. Prikazani kordinatni poretak ćemo u ovakovom položaju nazivati
glavnim koordinatnim poretkom.
S obzirom da se primjena kordinatnog uređenja koristi u vezi sa

čovjekom, potrebno je spomenuti kako se u medicinskom nazivlju opisuju
pojedine ravnine. Ravnina xy se naziva transverzalnom ravninom; ravnina xz
se naziva sagitalnom ravninom; i napokon ravnina yz se naziva frontalnom
ravninom. U okviru ove knjige ćemo se koristiti i s jednim i drugim nazivljem. S
obzirom na to potrebno je još reći, da se pozitivni pomaci od točke O u pravcu
pozitivne z osi nazivaju još i kranijalnim a negativni se nazivaju kaudalnim;
pozitivni pomaci od O u pravcu osi x se nazivaju ventralnim dok se negativni
nazivaju dorzalnim; i napokon pozitivni pomaci u prvcu pozitivne osi y se
nazivaju lijevim lateralnim, a negativni desnim lateralnim pomacima.
Ako se osi koordinatnog poretka pomaknu iz svojeg glavnog položaja

paralelno sa svojim osima u karakterističnu točku središta masa, koju često
nazivamo težištem, tada se taj položaj koordinatnog poretka naziva glavnim
središnjim položajem koordinatnog poretka ili sustava. Uz ovo treba svakako
spomenuti da je središte masa točka koja unutar tijela mijenja svoj položaj u
ovisnosti o obliku stava čovjeka. Tako primjerice ako podigne ruke uvis, i
položaj će se središta masa pomaknuti prema gore u odnosu na položaj težišta u
stavu kada su mu ruke spuštene niz tijelo.
Posebno značenje izbora i dogovora o označivanju osi koordinatnog

poretka se javlja, kada se razmatra rotacija oko neke od osi. Za izabrani
koordinatni sustav kažemo da je desni ili Kartezijski koordinatni sustav. Ovo se
povezuje s time, da se promjena kuta, kada se iz osi x kreće prema osi y u
ravnini xy, smatra pozitivnom. Ako se iz osi x u istoj ravnini xy zbiva promjena
kuta prema negativnoj strani osi y, tada je promjena kuta negativna.
Slika 28. Veza između desnog koordinatnog sustava i desne šake
Na potpuno se analogan način određuju pozitivne i negativne promjene

kuteva u drugim ravninama. Tako je primjerice pozitivan porast kuta u ravnini
yz, kada se ide od pozitivne osi y prema pozitivnoj osi z, i napokon pozitivan je
prirast u ravnini zx, kada se iz pozitivne osi z giba prema pozitivnoj osi x. Ovo
se pravilo o definiciji pozitivnog prirasta kuta može pratiti pomoću naše desne
šake. Ako postavimo prste u smislu pozitivnog prirasta bilo kojega od kuteva,
tada će palac biti usmjeren (tj. paralelan) s pozitivnom osi koja je okomita na
ravninu u kojoj promatramo promjenu kuta, kako je prikazano na slici 28.
1. 7 HARMONIJSKA KRUŽNICA
Definiranja veza između mjerenih antropomjera i onih koje želimo

odrediti primjenom harmonijskih odnosa što vladaju među antropomjerama
zasniva se na primjeni Zederbauerove hermonijske kružnice i mreže kanona
osam visina glave. Postizavanje je željenog cilja utemeljeno na primjeni
kombinacije harmonijske kružnice i mreže kanona osam visina glave za stojeću
visinu subjekta. Na slici 7. su prikazane geometrijske veze između
harmonijske kružnice s kanonom osam visina glava, koja je konstrukcija
povezana s ravninskim konfiguracijama temeljnog kostura čovjeka.
b b
Slika 7. Harmonijska kružnica
Muftić je pokazao da su koordinate navedenih točaka određene kao

funkcije ukupne visine čovjeka ili njezine osmine. Iz analize duljina segmenata
slijede rezultati koji se koristeći ovom idejom da su granice normalne ljudske
figure određene s položajima karakterističnih točaka A,B, C,.....H, te da su
dužine segmentalnih dijelova tijela potvrđene mjerenjima u odnosima
prikazanim na Tablici 1. Temeljem je toga nacrtana kontura kostura tj. žičanog
modela prikazana na slici 2.
Tablica 2. Harmonijske dužine tjelesnih segmenata

25 5
Dužina ruke = stojeće visine Dužina nadlaktice = stojeće visine
64 32
17 9
Dužina podlaktice = stojeće visine Dužina šake = stojeće visine
32 64
17 9
Dužina noge = stojeće visine Dužina natkoljenice = stojeće visine
32 32
7 1
Duž. potkoljenice = stojeće visine Dužina stopala = stojeće visine
32 8
Skladno tome proizašao je prijedlog Muftića () da se za definiranje

odnosa duljina dijelova tijela koristi tzv. "harmonijska kružnica". Za takvu
analizu antropomjera koristi se kanon "8 duljina glava", koji ukazuje na to da je
ukupna visina čovjeka jednaka zbroju osam njegovih duljina glava. Ako se taj
kanon pridruži prije spomenutoj harmonijskoj kružnici tada se može
konstruirati mreža, koja je prikazana na slici 1, koja ukazuje na granice kontura
čovjeka. Veze između polumjera harmonijske kružnice R i veličina a i b su
slijedeće:
5 2
a = 1; R = ; b= . (1)
2 2
a izvedene su harmonijske veličine
2 −1 a
r= = b− ,
2 2
5 −1 a
d= = R− , (2)
2 2
2 2 −1
b+ r = .
2
Ove se veličine nazivaju harmonijskim brojevima. Ako uz harmonijsku

kružnicu ucrtamo mrežu koja je podijeljena tako, da je njezina ukupna visina
jednaka promjeru harmonijske kružnice, nakon čega mrežu podijelimo na osam
dijelova, onda ćemo imati situaciju prikazanu na slici 8. U slici je ucrtan
polumjer kružnice R i označene su stranice prikazanog trokuta a i b/2. Treba

napomenuti, da je u slici ucrtana samo jedna polovina harmonijske kružnice.
HL
b
a/2
h
R
Slika 8. Harmonijska kružnica i pridružena mreža kanona osam visina

kanona osam visina
Kao početni se primjer navodi Keopsova piramida. Ta je znamenita

građevina imala svoju početnu visinu 149,56 metara ( a danas je 137,18 m), dok
je stranica kvadratne baze iznosila 233 m. Uzmemo li vrijednosti iz harmonijske
kružnice odnos je baze prema visini
2 R : 2 b = 5 : 2 = 233 : 147,3
Zanimljivo je i to, da se dužine hodnika i položaji grobnica u Keopsovoj

piramidi također slažu s harmonijskim brojevima.
Slika 2. Keopsova piramida s oznakama

harmonijskih brojeva
Slijedeći je primjer iz kiparastva. Michelangelov David.

Slika 3. Mikelanđelov David
I u slikarstvu imamo bezbroj primjera u kojima su obrisi kontura u

savršenoj harmoniji. Tako su primjerice znamenita Mona Lisa nenadmašenog
Leonarda, ili Hieronymus Holzschuher od Durera. Pogledajmo ta dva primjera:
Slika 4. Leonardo da Vinci: Mona Lisa

Slika 5. A. Durer: Hieronymus Holzsschuler

Vlastiti doprinos primjeni harmonijske kružnice jest njezino povezivanje s

antropološkim mjerama u čovjeka. Ako uz harmonijsku kružnicu ucrtamo
mrežu koja je podijeljena tako, da je njezina ukupna visina jednaka promjeru
harmonijske kružnice, nakon čega mrežu podijelimo na osam dijelova, onda
ćemo imati situaciju prikazanu na slici 6. U slici je ucrtan polumjer kružnice R i
označene su stranice prikazanog trokuta a i b/2. Treba napomenuti, da je u slici
ucrtana samo jedna polovina harmonijske kružnice.
HL
b
a/2
h
R
Slika 6. Harmonijska kružnica i pridružena mreža kanona osam visina

kanona osam visina
Pokazalo se je da su koordinate navedenih točaka određene kao funkcije

ukupne visine čovjeka ili njezine osmine. Iz analize duljina segmenata slijede
rezultati koji se koristeći ovom idejom da su granice normalne ljudske figure
određene s položajima karakterističnih točaka A,B, C,.....H, te da su dužine
segmentalnih dijelova tijela potvrđene mjerenjima u odnosima prikazanim na
Tablici 1. Temeljem je toga nacrtana kontura kostura tj. žičanog modela
prikazana na slici 7.
Tablica 1. Harmonijske dužine tjelesnih segmenata
25 5
Dužina ruke = stojeće visine Dužina nadlaktice = stojeće visine
64 32
17 9
Dužina podlaktice = stojeće visine Dužina šake = stojeće visine
32 64
17 9
Dužina noge = stojeće visine Dužina natkoljenice = stojeće visine
32 32
7 1
Duž. Potkoljenice = stojeće visine Dužina stopala = stojeće visine
32 8
Za takvu analizu antropomjera koristi se kanon "8 duljina glava", koji

ukazuje na to da je ukupna visina čovjeka jednaka zbroju osam njegovih duljina
glava. Ako se taj kanon pridruži prije spomenutoj harmonijskoj kružnici tada
se može konstruirati mreža, koja je prikazana na slici 1, koja ukazuje na granice
kontura čovjeka.
METODE ODREĐIVANJA SEGMENTALNIH MASA
Jedna od suvremenih metoda za određivanja raspodjela masa i

dinamičkih značajki segmenata jest metoda Donskog i Zacijorskog ( ). Ova je
metoda utvrđena na 100 muških i 100 ženskih subjekata , a temeljila se je na
procjeni volumena utvrđenog radioizotopnom metodom. Iz statističke obrade
tako utvrđenih rezultata autori su za svaki segmentalni dio definirali pravce
regresije i odatle utvrdili odgovarajuće koeficijente putem kojih se mogu
računati željene mase. Mase se segmenta prema njima računaju putem slijedeće
regresijske jednadžbe:
mi = B0 + B1 M + B2 h , kg
Gdje su B0, B1, B2 regresijski faktori izračunati statističkim metodama iz

provedenih mjerenja na spomenutih 100 subjekata kako za muškarce tako i za
žene, M ukupna masa tijela subjekta , h je stojeća visna subjekta u cm, a mi
masa analiziranog segmenta ( Donskij, Zacjorskij, ).
Tablica 2. Regresijski faktori za muškarce prema Donskom i Zacijorskom

Segment B0 B1 B2 R σ
Stopalo -0,829 0,0077 0,0073 0,702 0,101
Potkoljenica -1,592 0,031616 0,0121 0,872 0,219
Natkoljenica -2,649 0,1436 0,0137 0,891 0,721
Šaka -0,1165 0,0036 0,00175 0,516 0,036
podlaktica 0,3185 0,01445 -0,00114 0,786 0,101
nadlaktica 0,25 0,03012 -0,0027 0,837 0,178
glava 1,296 0,0171 0,0143 0,591 0,322
gornji* 8,2144 0,1862 -0,058 0,798 1,142
Srednji* 7,181 0,2234 -0,0663 0,828 1,238
donji* -7,498 0,0976 0,04896 0,743 1,02

)* dio trupa, R - regresijski koeficijent, σ - standardna devijacija
Tablica 3. Regresijski faktori za žene prema Donskom i Zacijorskom

Segment B0 B1 B2 R σ
Stoplao -1,207 0,0175 0,0057 0,71 0,11
Potkoljenica -0,436 -0,011 0,0238 0,42 0,36
Natkoljenica 5,185 0,183 -0,042 0,73 0,81
Šaka -0,116 0,0017 0,002 0,48 0,03
Podlaktica 0,295 0,009 0,0003 0,38 0,11
Nadlaktica 0,206 0,0053 0,0066 0,27 0,21
Glava 2,388 -0,001 0,015 0,24 0,49
gornji* -16,593 0,14 0,0995 0,64 1,47
Srednji* -2,741 0,031 0,056 0,45 1,09
donji* -4,908 0,124 0,0272 0,61 0,9

)* dio trupa , R - Koeficijent regresije , σ - standardna devijacija.
Znači, prema ovoj smo metodi u stanju izračunati iz poznate visine
subjekta (bilo žene ili muškarca) i ukupne mase svaku segmentalnu masu prema
tzv. vanjskoj podjeli.
Još nam ostaje da iz tih zadanih veličina, odredimo (izračunamo)

statičke antropomjere. Za tu je svrhu uvedeena metoda izračunavanja putem
primjene harmonijske kružnice. Pogledajamo kako!
HARMONIJSKA RASČLAMBA
ANTROPOMETRIJSKIH PODATAKA
Slika 7. Ravninski model geometrijskog kostura čovjeka učinjenog putem

definicija karakterističnih točaka A, B, ......H. Sve su definirane točke uzete s
fotografije osobe čija je visina bila 181 cm.
Slijedeći je korak bio na tako određeni “kostur” ucrtati konturu tijela

čovjeka, međutim to veoma često i nije potrebno, jer za biomehanički nam je
model dovoljno poznavanje ucrtanih veličina. Od gornjega nam je važno imati
na umu da:
a) sve karakteristične točke (zglobovi) trebaju biti u položaju da su mogući

pokreti udova.
b) veličine mišićnih masa kao i masnoća i napokon kože utječu na udaljenosti
između nogu, ruku i ostalih veličina.
Nakon ucrtane konture prema fotografije mjerenog subjekta izmjerene su

bile i odgovarajuće antropomjere, kako na crtežu tako i na subjektu. Veličine su
antropomjera subjekata - muškog visine 175 cm s masom 86 kg i žene visine
165 cm s masom 70 kg, unesene u tablicu mjera, uz koje su unesene i mjere koje
je utvrdio Kroemer na vrlo velikom broju ispitanika ( oko 16000 mjerenih
subjekata za svaki spol). Mjereni su subjekti s pridruženim dimenzijama
prikazani na slikama 8. i 9.
Slika 8. Muški subjekt s pridruženim mjerama

Slika 9. Ženski subjekt s pridruženim mjerama
Slika 10. Brojevi kojim su označene antropomjere u Kroemerovom prikazu

Tablica 4. Kroemerove vrijednosti antropomjera u cm za muškarce uz

koje su upisani i rezultati naših mjerenja
Br. Dio tijela Kroemer Varijacije naši podaci
1. Stojeća visina subjekta 172 160-184 175
2. Razina očiju, stojeći 161 150-172 164
3. Visina ramena, stojeći 142 131-153 144
4. Vrh glave iznad sjedala 90 84-96 91,5
5. Razina očiju, sjedeći 79 73-85 80,5
6. Visina ramena iznad sjedala 59 54-64 59,5
7. Visina laktova, stojeći 106 98-114 107
8. Visina laktova iznad sjedala 24 20-28 25
9. Ipsružena ruka, dohvat 82 75-87 83
10. Dužina podlaktice i šake 47 45-51 45
11. Raspon ruku 175 159-191 178

Udaljenost od stražnjice do
12. vrha koljena 59 54-64 60
13. Visina koljena iznad stopala 55 51-59 52
14. Visina ispod koljena od 45 42-48 43

stopala
15. Širina ramena 45 41-49 46
16. Širina u bedru 35 31-39 33
17. Debljina potkoljenice 14 12-17 13
18. Dužina od leđa do ispod 50 46-54 50

koljena
Tablica 5. Kroemerove antropomjere u cm za ženske odrasle subjekte

uspoređene s rezultatima naših mjerenja ženskog subjekta visine 163 cm.
Br. Dio tijela Kroemer Varijacije naši podaci
1. Stojeća visina 161 150-172 165
2. Razina očiju, stojeći 150 138-162 154
3. Visina ramena, stojeći 131 120-142 134
4. Vrh glave iznad sjedala 85 79-91 86
5. Razina očiju iznad sjedala 74 68-80 73
6. Visina ramena iznad sjedala 54 49-59 54
7. Visina lakta, stojeći 97 89-105 99
8. Visina lakta iznad sjedala 24 20-28 23
9. Ispružena ruka, dohvat 70 63-77 71
10. Dužina podalaktice i šake 42 38-46 43
11. Raspon ruku 155 139-171 163

Udaljenost od stražnjice do vrha
12. koljena 57 52-62 58
13. Visina koljena iznad stopala 50 46-54 49
14. Visina ispod koljena od stopala 43 40-46 44
15. Širina ramena 41 37-45 40
16. Širina bedra 37 33-41 34
17. Debljina potkoljenice 14 12-17 13
18. Udaljenost od leđa do ispod 46 43-50 47

koljena
Slijedeći se korak harmonijske analize odnosi na utvrđivanje raspodjela

mase vanjski podijeljenih segmenata upoređujući ih s ukupnom masom tijela.
Primjenom prije spomenute regresijske formule izračunate su veličine
segmetalnih masa a rezultati su prikazani kao relativne veličine mase segmenta
kao dijela cijele mase u tablici 6. što slijedi:
Tablica 6. Mase segmenata tijela uspoređene prema ukupnoj masi tijela
Segment Relativna vrijednost Harmonijski brojevi za

mase polumjer R = 11
%
Glava 6,94 b = 6,95
gornji dio 15,956

Trup srednji dio 16,327 43,457 4a + (r+d)/2 = 43,415
donji dio 11,174
nadlaktica 2,707
Ruka podlaktica 1,615 4,936 a / 2 = 4,936
šaka 0,614
natkoljenica 14,165
Noga potkoljenica 4,33 19,866 2 a = 19,68
stopalo 1,371
Iz provedene analize relativnih vrijednosti masa dijelova tijela proistječe,

da je raspodjela segmentalnih masa odraslog čovjeka, a i žene u vrlo dobrom
skladu s harmonijskim brojevima s vrlo visokom sigurnošću. Te su vrijednosti
toliko bliske harmonijskim vrijednostima, da se može reći da su antropomjere
linearnih veličina kao i segmentalnih masa harmonijske vrijednosti.
Slika 18. Položaji središta masa segmenta u čovjeka. Modifikacija prikaza

Dempstera i Zacijorskog, učinjena primjenom fotografije
Apolona
Belvederskog kao pojma harmonijskih odnosa.
Razlike spomenutih harmonijskih veličina kao rezultat individulnih

razlika koje su na neki način raspoređene harmonijski nisu uvijek takve na isti
način, što uostalom pokazuju i standardne devijacije uz regresijske koeficijente,
ali su obzirom na visinu korelacijskih faktora ( od 0,561 do 0,891 ) gotovo
funkcijskog odnosa.
Ostali tipovi razlika proistječu iz razlika raspodjele masa u muškaraca i
žena, što je obuhvaćeno postojanjem dviju regresijskih tablica za koeficijente u
muškaraca i u žena. No uprkos tome očito se vidi dobro slaganje s harmonijskim
vrijednostima. Radi mogućnosti usporedbe antropomjera s mjerama koje
utvrđujemo putem metode harmonijske kružnice i mreže kanona osam visina
glava prikazujemo tablice 10. i 11. koje prikazuju antropometrijske rezultate
mjerenja Rudana u našoj populaciji.
Tablica 10. Antropomjere za muškarce (157 subjekata), Rudan

Percentili
Varijabla u mm 5% 25% 50% 70% 95%
Visina tijela 1592 1620 1648 1724 1801
Sjedeća visina 820 848 882 908 941
Duljina nadlaktice 288 303 316 326 341
Duljina podlaktice 241 260 270 278 298
Duljina ruke 708 743 759 784 821
Duljina 474 502 523 540 570
natkoljenice
Duljina 333 362 376 390 414
potkoljenice
Duljina noge 881 935 965 996 1045
Bikromijalni 358 377 393 404 432
raspon
Širina zdjelice 269 283 293 302 318
Masa tijela u kg 56,5 64,9 71,5 80,2 95
Tablica 11. Antropomjere za žene ( 155 subjekata), Rudan

Percentili
Varijabla u mm 5% 50% 70% 95%
25%
Visina tijela 1468 1531 1572 1617 1684
Sjedeća visina 775 803 828 854 891
Duljina nadlaktice 263 280 290 298 315
Duljina podlaktice 222 231 242 252 267
Duljina ruke 640 676 692 712 745
Duljina 450 478 491 508 534
natkoljenice
Duljina 311 334 348 362 388
potkoljenice
Duljina noge 830 870 896 925 973
Bikromijalni 333 353 365 379 393
raspon
Širina zdjelice 264 283 298 306 324
Masa tijela u kg 52 57,1 62,2 70,2 83,5
Važan podatak je u tvorbi biomehaničkog modela tijela ili njegovog

dijela, poznavanje položaja središta masa dijelova tijela. Prema Dempsterovim

podacima, koji su dopunjeni i modificirani s podacima Donskog i Zacijorskog
definirali smo položaje središta masa izražene u postotcima dužina dijelova.
Rezultati su ove analize prikazani u tablici 12.
Tablica 12. Središta masa u % funkciji od dužine tjelesnog segmenta

Segment udaljenost u % Segment udaljenost u % )*
)*
Glava i vrat 50,02 natkoljenica 45,49
Gornji dio trupa 50,66 potkoljenica 40,49
Srednji dio trupa 45,02 stopalo 44,14
Donji dio trupa 59,59 nadlaktica 44,98
Šaka 36,91 podlaktica 42,74
)* mjereno od gornje granice segmenta
3. 4 HARMONIJSKA RASČLAMBA ANTROPOMJERA

DJEČIJEG TIJELA
Ljudske mjere, a s time i one za djecu spadaju u skupinu temeljnih

antropoloških podataka jedne populacije. U postojećoj su dostupnoj literaturi
antropomjere za odrasle osobe oba spola relativno dobro obrađene, dok ih za
djecu gotovo i nema.
Poznavanje je antropodinamičkih mjera u djece od posebnog značenja u

ergonomiji, jer s uz to vezana proizvodnja dječje odjeće a i igračaka, kao i
unutarnje opreme u različitim vrstama prostora a s time u vezi i pitanja
sigurnosti. Osim toga poznavanje je antropomjera važno i radi fizičkog odgoja
djece.
Kao prvi korak u dječijoj dinamičkoj antropometriji bilo je određivanje

dviju glavnih antropoznačajki - stojeće visine i trenutne težine - kao funkcija
kanoničke i harmonijske zavisnosti. Na isti način kao i u odraslih u kojih vrijedi
kanon osam visina glava, pristupilo se je kanoniziranju koje nije isto kao u
odraslih i koje je zavisno od dječije dobi. U dijagramu na slici vidljivo je kojom
brzinom mijenja tijelo stojeću visinu. S druge pak strane novorođeno dijete
pripada tzv. kanonu četriju visina glave. U usporedbi s odraslim to se najbolje
vidi na pridruženoj slici 19. Usporedbom relativnih odnosa sastavnih tkiva tijela
odrasle osobe s vrijednostima novorođenog djeteta uočavaju se za veći broj

sastavnica gotovo jednake vrijednosti. U narednoj su tablici 13. prikazani
odnosi različitih tkiva tijela u novorođenog djeteta i u odraslog čovjeka.
Opažamo značajne razlike u vrijednostima za živce i mišiće.
Tablica 13. Relativni odnosi kompozicije dijelova tijela u odnosu na ukupnu

masu.
Dio Novorođenče Odrasla osoba
Koža i masnoće 26% 25%

Intestines 16% 14%
Živci 15% 3%
Mišići 25% 40%
Kosti 18% 18%
Slika 19. Odnos kanonskih visina u novorođenčeta i odrasle osobe
Jednostavno zaključujemo, da se u tijeku razvoja djeteta prema odrasloj

osobi mijenjaju s godinama i odgovarajući kanoni. Prema postojećim je
podacima utvrđeno da su promjene kanona vezane sa svim odgovarajućim

harmonijskim promjenama tijela u rastu.
Tablica 14. Korišteni kanoni
Naziv Novorođenče Jednogodišnjak četverogodišnjak
Visina stojeće u 50 75 95
cm
Aktualni kanon 4 Dužine glave 4 - 4,5 D G 5,5 D G

DG
Trup 1, 66 D G 1, 75 D G 1, 80 D G
Ruke 1, 50 D G 1, 75 D G 2, 25 D G
Noge 1, 33 D G 1, 75 D G 2, 50 D G
Navedeni razultati su utvrđeni na temelju mjerenja skupine

od 422 naše djece u rasponu dobi od 3 do 18 godina. Svi su subjekti bili zdrava i
dobro hranjena djeca. Pored visine bila je mjerena i masa ispitanika. Nakon
potrebnih statističkih operacija s podacima, rezultati su bili raspoređeni kako je
to prikazano na dijagramima.
y = -0.2462x 2 + 10.895x + 64.029

R2 = 0.9758
180
160
140
Stojeca visina, cm
y = -0.3638x 2 + 12.161x + 60.841

120
R2 = 0.9789
100
80
60
40
20
0
0 2 4 6 8 10 12 14 16
Dob, godina
Slika 20 . Funkcionalne veze između stojeće visine i dječije dobi.

Gornja je krivulja za dječake, a donja za djevojčice
Iz slike 20. je vidljivo da se funkcionalne krivulje, čije su

jednadžbe interpoliranih krivulja drugog reda prikazane u slici (gornja za
dječake, donja za djevojčice), u dobnom području od dvije do osam godina.
Vidljive se razlike pojavljuju nakon osme godine. Ova je različitost bila i
razlogom da im se posveti posebna pozornost.
Iz dijagrama na slici 20 je vidljivo da se srednje vrijednosti visina za

muške i ženske subjekte do njihove desete godine statistički bitno ne razlikuju,
te da se poslije 10. godine počinju javljati razlike koje treba uvažavati.
80
70 Djecaci
60
Masa u kg 50
Djevojcice
40
30
20
10
0
0 2 4 6 8 10 12 14 16 18
Dob, godina
Slika 21. Grafički prikaz statističke raspodjele masa tijela

i dobi istražene skupine djece
Grafički su prikazane veličine stojećih visina i masa tijela, podijeljene u

tri percentilske skupine, kako za dječake tako i za djevojčice te su prikazane u
tablicama 15. i 16. Uz ovo treba napomenuti, da se odgovarajuće tablice ostalih
dijelova tijela mogu izračunati za za svaki dio tijela primjenom utvrđene metode
harmonijskog kruga s odgovarajućom mrežom kanona koji se može pridružiti
željenoj dobi djeteta. U ovom je smislu provedena i harmonijska analiza
funkcionalnih zavisnosti između dobi subjekta i odgovarajućeg kanona koji se
može primjeniti.
Na slici 23. prikazano je tijelo subjekta u kojem su naznačene karakteristične

tiočke i dužine dijelova tijela u funkciji duljine glave. Nadalje je na temelju
postojećih podataka provedena i analiza funkcionalnih zavisnosti između
odgovarajuće dobi kako dječaka tako i djevojčica s odgovarajućim kanonom
koji se može pridružiti, što je prikazano na dijagramima na slikama 24. i 25. U
slici 24. su prikazane funkcijske veze između stojećih visina izražene kao broj
dužina glave za odgovarajuće dobi subjekata. U slici 25. su prikazane
dijagramima funkcije kartakterističnih točaka i dužina koje su definirane u slici
23.
Navedeni su rezultati utvrđeni na temelju mjerenja skupine od 422 naše
djece u rasponu dobi od 3 do 18 godina. Svi su subjekti bila zdrava i dobro
uhranjena djeca. Pored visine bila je mjerena i masa ispitanika. Nakon potrebnih
statističkih operacija s podacima, rezultati su bili podijeljeni prvo prema spolu, a
potom u tri percentilske skupine. Pored toga su od svih tako podijeljenih
rezultata bile određene i srednje vrijednosti, koje su poslužile za izradu
odgovarajućih dijagrama.
y = -0.2462x 2 + 10.895x + 64.029

R2 = 0.9758
180
160
140
Stojeca visina, cm
y = -0.3638x 2 + 12.161x + 60.841

120
R2 = 0.9789
100
80
60
40
20
0
0 2 4 6 8 10 12 14 16
Dob, godina
Slika 21. Funkcionalne veze između prosječnih vrijednosti stojećih

visina i dječije dobi.. Gornja se krivulja odnosi na dječake,
a donja na djevojčice.
Iz slike 21. je vidljivo, da se funkcionalne krivulje, čije su jednadžbe

interpoliranih krivulja drugog reda prikazane u slici, u dobnom području od
dvije do osam godina, međusobno razlikuku tek nakon osme godine. Ova je
različitost bila poticajem da se harmonijska analiza promjena kanona provodi
posebno za dječake i za djevojčice.
3 17 16,3
80
4 18,5 17,7
5 20,6 20,9
70 6 22,5 22,8
Dj
7 26 25,5
8 26,8 26,8
60 9 31,3 31,1
10 34,8 36,9
11 36,9 39,1
50
12 42,5 44,4
Masa u kg
13 48,8 51,9 Djevojcice

40 14 55,1 52,5
15 61,3 54,9
16 63,4 56,6
30 17 65,4 58
18 70,3 59,2
20
10
0
0 2 4 6 8 10 12 14 16 18 20
Dob, godina
Slika 22. Grafički prikaz funkcionalne zavisnosti srednjih vrijednosti

statističke raspodjele masa tijela u zavisnosti od dobi.
Grafički su prikazane i srednje vrijednosti raspodjele masa u zavisnosti

od dobi subjekata. Pored toga su date i tablice podataka prema kojima su
određeni dijagrami na slikama 11. i 12. U tim su tablicama podaci podijeljeni na
tri percentilske skupine. Podatke o ostalim dimenzijama dijelova tijela određuje
se sličnom metodom kakva je bila utvrđena i za odrasle.
Na tijelu subjekta odabiremo karakteristične točke i dužine dijelova tijela

u funkcijama duljine glave. Na temelju postojećih podataka provedena je analiza
funkcionalnih zavisnosti između odgovarajućih doba kako u dječaka tako i u
djevojčiica s kanonom koji se za to doba može primjeniti. Grafička je
proedodžba tih funkcionalnih veza prikazana na slikama 23. i 24. U obadva
dijagrama su uz odgovarajuće krivulje, koje su utvrđene kao polinomi drugog
reda, upisane i odgovarajuće funkcije zajedno s korelacijskim faktorima. Prema
vrijednostima korelacijskih faktora, može se zaključiti da je veza među
podacima veoma čvrsta, pače da je funkcionalna.
y = -0.0083x 2 + 0.3521x + 4.2412

R2 = 0.9885
9
8
Djecaci
Pripadajuci kanon
y = -0.0031x 2 + 0.24x + 4.1448

6
R2 = 0.9952
Djevojcice
5
3
0 2 4 6 8 10 12 14 16 18
Dob, godina
Slika 23. Funkcionalna zavisnost promjene pripadajućeg kanona u

zavisnosti o dobi subjekta. Gornje krivulja i gornja jednadžba
zajedno s korelacijskim faktorom se odnosi na dječake, a donja
krivulja i donja jednadžba s korelacijskim faktorom se odnosi na
djevojčice. Uz katakteristične su točke naznačena imoguća
odstupanja vrijednosti u razini od 5%.
Poznavanjem odnosa između dobi ispitanika bilo dječaka, bilo

djevojčiceža, možemo iz dijagrama na slici 23. dovoljno točno odrediti kojem se
kanonu može pridružiti. Štoviše, može se i lako izračunati, putem izraza
prikazanih u slici 24., za neku proizvoljno odabranu vrijednosti dobi subjekta,
koji je kanon pripadajući. Nakon ovoga, može se, koristeći dijagram na slici
24., izračunati odgovarajuće dimenzije vrha tjemena, zatim vrha grudne kosti
mjereno od poda, te visina koljena također mjerena od poda, te napokon dužine
nogu, ruku i trupa. Poznavanjem je ovih veličina dalje lako odrediti
odgovarajući biomehanički model promatranog subjekta.
7
y = -0.0014x 2 + 0.2167x + 3.1122
R2 = 0.9893
6
1
5 y = -0.0042x 2 + 0.201x + 1.6638
R2 = 0.987
Pripadajuci
4 y = -0.0042x 2 + 0.1755x + 1.5949

kanon
2 R2 = 0.9627
3 3
4 y = -0.0025x 2 + 0.1016x + 1.6368
R2 = 0.9965
2 5
y = -0.0051x 2 + 0.1816x + 0.7007
1 R2 = 0.9976
0
0 2 4 6 8 10 12 14 16 18
Dob, godina
Slika 24. Zavisnost položaja karakterističnih točaka i dužina, kao funkcija

dužina nogu, 3 – dužina ruke, 4 - dužina trupa, 5 - visina koljena mjereno od
dobi i pripadajućeg kanona; 1- visina vrha grudne kosti mjereno od poda, 2-
poda.
Tablica 15. Težine i visine dječaka
Dob Visina dječaka u mm Masa dječaka u kg

Godine Percentili Percentili
5% 50% 95% 5% 50% 95%
3 957 1018 1084 13,7 16,9 20,9
4 1024 1078 1143 15,3 18,2 21,8
5 1073 1161 1237 16,3 20,0 25,8
6 1094 1201 1262 17,6 21,6 28,1
7 1170 1269 1360 20,2 25,6 31,7
8 1212 1309 1421 22,1 25,9 33,1
9 1268 1377 1457 24,7 30,0 39,9
10 1338 1438 1559 27,4 33,5 44,8
11 1341 1458 1590 28,9 35,1 49,6
12 1442 1529 1676 32,4 47,4 56,1
13 1462 1608 1774 34,9 47,4 64,7
14 1505 1670 1786 38,8 55,6 73,2
15 1550 1718 1850 55,6 60,1 75,7
16 1590 1741 1857 59,8 62,3 81,6
17 1628 1754 1870 53,8 65,9 85,0
18 1640 1764 1876 54,0 68,7 99,0

Tablica 16. Visine i težine djevojčica
Dob Visine djevojčica u mm Masa djevojčica u kg

Godine Percentili Percentili
5% 50 % 95 % 5% 50 % 95 %
3 935 1012 1105 13.3 16.0 19.9
4 992 1070 1143 14.2 17.4 21.6
5 1084 1147 1226 17.0 20.4 25.9
6 1107 1218 1290 17.3 22.0 31.7
7 1157 1259 1298 20.1 24.9 34.1
8 1198 1307 1383 20.9 26.5 36.7
9 1261 1372 1467 23.5 30.4 41.3
10 1286 1413 1553 26.4 36.0 50.1
11 1360 1493 1588 29.5 37.2 51.7
12 1417 1551 1634 32.3 43.3 57.7
13 1508 1589 1700 40.3 50.0 64.9
14 1531 1620 1706 41.2 51.5 67.1
15 1538 1622 1707 42.0 54.9 68.5
16 1540 1632 1718 43.9 56.2 69.3
17 1529 1638 1750 43.7 56.1 71.7
18 1535 1640 1749 43.5 57.0 89.0
DINAMIČKE ANTROPOMJERE
Pojmovi i izračunavanje
Da se slikovito prikaže značenje dinamičkog momenta tromosti,

kao jedne od dinamičkih karakteristika, najjednostavije je zamisliti jednog
klizača na ledu, koji izvodi tzv. pirouettu. Ako skupi ruke uz tijelo onda rotira
većom kutnom brzinom, nego kad ih raširi. Znači, očito je, da brzina vrtnje
zavisi od raspodjela masa u odnosu na os rotacije.
Ako radi jednostavnosti promatramo ravninsko gibanje jednog krutog

tijela, tada kažemo da ono u ravninskom gibanju može vršiti translacijsko i
rotacijsko gibanje. Takvo se gibanje može opisati s dvije jednadžbe gibanja, i to
F=ma
M=Jε
Prva se jednadžba odnosi na translaciju, a druga na trenutnu rotaciju oko

osi rotacije. Veličina J je u ovoj jednadžbi dinamički moment tromosti.
U općem je primjeru dinamički moment tromosti krutog tijela definiran

kao suma umnožaka djelića mase i kvadrata njihovih udaljenosti od osi rotacije,
tako da je prema slici 29. dinamički moment tromosti oko izabrane osi
n
J = ∑ ρ2 ∆ m
1
gdje su ∆ m masa dijelića tijela (čestica), ρ je najkraća udaljenost te čestice od

osi O. Sumacija u gornjem izrazu se odnosi na sve čestice što su uključene u
tijelo. Kako iz slike slijedi, vrijedi da je
ρ2 = r2 - OA2 , r 2 = x2 + y2 + z 2 ,
gdje su
OA = lx + my + nz ; i l2 + m2 + n2 = 1
y2 + z2
dm
α β
z
x O
x y
y
Slika 29. Uz definiciju dinamičkog momenta tromosti
gdje su l, m, n kosinusi kuteva prema osi Oa, a x, y, z koordinate mase m i.

Uvodeći nadalje, da je na primjer, da se umjesto male mase ∆m radi o
infinitezimalnim veličinama masa d m, tada će vrijediti da aksijalni moment
tromosti s obzirom na os x umjesto sumacije dobiva integral, pa je
definicija aksijalnog momenta tromosti
2
Jx = ∫( y + z 2 )d m
(m)
ostali aksijalni momenti tromosti oko osi y i z, definirani su na analogan

način. Druga vrsta dinamičkih momenata tromosti po definiciji je
J xy = ∫ x y dm
( m)
tzv. centrifugalni moment tromosti. S obzirom da se zaokretanjem osi u prostoru

kako je prikazano na slici 30. mijenjaju vrijednosti ovako definiranih veličina,
kažemo da se one transformiraju.
K
h
dm
ϕ
γ M
r
α β
O y
Slika 30. Uz izračunavanje momenta tromosti za opće položenu os
No s obzirom, da su zakonitosti tog transformiranja linearni, onda tu

transformaciju nazivamo linearnom transformacijom. i kako se radi o
transformacijama fizikalnih veličina, onda je tu riječ o tzv. tenzorskim
veličinama. U tenzorskih su veličina linearne transformacije određene
jednadžbama
J0 = Jx l2 + Jy m2 + Jz n2 - 2 Jxy l m - 2 Jxz lm - 2 Jyz mn (

4)
Iz prikazanog izraza vidimo da možemo izračunati moment
tromosti za neku os Oa, ako su nam poznati aksijani i centrifugalni momenti
tromosti i kutevi što ih os Oa zatvara s osima x, y, z. Svakako treba spomenuti,
da u primjeru kada su centrifugalni momenti tromosti jednaki ništicama, da
aksijalni momenti tromosti poprimaju svoje najveće, odnosno najmanje
vrijednosti, pa ih u tom primjeru nazivamo glavnim momentima tromosti.
Zanimljive su i promjene vrijednosti momenat tromosti u onim primjerima, kada
im se osi pomiču paralelno samim sebi. Tako primjerice ako je prema slici 32.
poznat aksijalni moment tromosti za os Ss
zS
z
dm
S yS
xS
O y
B
Slika 31. Uz Steinerovo pravilo
onda se lako može pokazati, da će moment tromosti za paralelnu os x biti

jednak
J x = J xs + m d 2 .
koji izraz nazivamo Steinerovim pravilom ili pravilom o paralelnom pomaku

osi. U ovom su izrazu Jx aksijalni moment prema osi x, JxS moment tromosti
za os što prolazi središtem masa tijela , m je masa cijeloga tijela i napokon d
udaljenost između paralelnih osi. Na potpuno se analogan način može pokazati
da vrijedi slično pravilo i za centrifugalne momente tromosti, u kojem je
primjeru ćemo imati
J xy = J xyS + m a b
s tim da su u ovom izrazu Jxy centrifugalni moment tromosti za osi koje su

paralene osima xS, yS i koje prolaze središtem masa tog tijela, a JxyS središnji
centrifugalni moment tromosti u odnosu na spomenute osi, m je masa tijela, a
veličine a i b su udalenosti medu paralenim osima.
Da ne ulazimo dalje u matematička razmatranja koja se vežu na

transformacije momenata tromosti, spomenut će se, da je za pravilna
geometrijska tijela dosta jednostavno izračunavati dinamičke momente tromosti
prema osima koje se postave primjerice u središte masa. Radi toga da bi smo
mogli izračunati dinamički moment tromosti ispružene ljudske ruke poslužiti
ćemo se nekim pojednostavljenim modelima prikazanim na slici 32.
Utvrđivanje modela ispružene ruke
Skladno s definicijom inercijskog tenzora koji ima šest različitih

sastavnica, ruka se može smatrati jednim zatvorenim prostorom, kojega
integracija zahtijeva poznavanje njegovih granica i raspodjele masa. Sasvim je
razumljivo da iz praktičnih razloga možemo uvesti određena geometrijska
pojednostavljenja oblika, kako je prikazano na slici, gdje se šaka predočava kao
paralelepied, dok su podlaktica i nadlaktica pretpostavljeni kao dva cilindrična
tijela.
Dimenzije su elemenata ruke uzete iz izračunate tablice antropomjera koje

su prema Rudanovim preuređene primjenom metode Donskog i Zacijorskog i
potvrđene harmonijskom metodom Muftića.
Slika 32. Modeli ispružene ruke koji su poslužili za izračunavanje

momenata tromosti.
Na slici 32. su prikazana četiri različita modela b), c), d) i e), u kojih
je sličnost u tome što su pretpostavljeni kao štapovi. Model f) ima
pretpostavljene koncetrirane mase u središtima masa segmenata. Napokon
model h) ruke sa zatvorenom šakom je pretpostavljen kao štap stalnog

presjeka.
Moment tromosti za cilindrični štap dužine L stalnog presjeka s obzirom

na okomitu os na njegovu dužinu koja prolazi središtem masa je
m L2
J yS = J zS =
12
Međutim, primjenom Steinerova pravila, lako je izračunati moment

tromosti s obzirom na os koja je paralelna s osi kroz masište a prolazi krajem
štapa pa u takvom je primjeru
m L2
Jy =
3
Za ovako izabrane modele su izračunati dinamički momenti tromosti s

obzirom na os z, koja se nalazi u ramenom zglobu ruke.
Kako se iz slike modela vidi šaku smo pretpostavili paralelepipedom, sa

stranicama a, b i l . Želi li se utvrditi utjecaj polpžaja šake prikazan u slikama b,
c i d , tada se primjenom Steinerova pravila mogu odrediti momenti tromosti za
os y pomoću izraza
ML2 ML2
J yb ) =
12
(
m 2 2
)
b + l + 12 L +2
12
=
m
12
K1 +
3
2
ML2
J yc ) =
12
(
m 2
)
a + l 2 + 12 L2 +
ML
3
=
m
12
K2 +
3
2
ML2
J yd ) =
12
(
m 2
)
b + 4l 2 + 12 L2 +
ML
3
=
m
12
K3 +
3
Koeficijenti K1, K2 i K3 za odraslu mušku osobu iz skupine od 70

percentila su izračinati i imaju vrijednosti:
K1 = 5, 4301
K2 = 5, 4235
K3 = 5, 5318
da su momenti tromosti odgovarajućih osoba od 70% za modele b),

c) i d) kako slijedi
Iyb = 0,626 kg m2
Iyc = 0,62574 kg m2
Iyd = 0,6302 kg m2
Zatim je izračunat moment tromosti za uniformni štap duljine (L + l ) skladno s

modelom a), pa je
Iy = m (L + l )2 /3 = 0,810 kg m2
Napokon je izračunat model ruke uniformnog štapa duljine L, koja odgovara

dužini ruke sa zatvornom šakom, tako da je u tom primjeru
Iy = mL2 /3 = 0,962615 kg m2 .
U ovom kratkom prikazu izvedenom na veoma jednostavan način, smo

utvrdili jednu veoma važnu činjenicu, da relativno zakretanje modela šake u
odnosu na os z ima mali, zanemariv utjecaj na veličinu momenta tromosti s
obzirom na os u ramenom zglobu.
Na kraju ovog izlaganja zanimljivo je prikazati na koji se način mijenjaju

veličine dimamičkih momenata tromosti s obzirom na os što prolazi ramenom a
u funkciji raspodjele po spolu i statističkoj raspodjeli po percentilima. Na slici
33. prikazani su po tri različita postupka izračunate veličine momenata tromosti
za muške subjekte skladno s tablicom 17.
1.1
Moment tromost
0.9
0.8
0.7
0.6
0.5
0.4
0.3
0% 20% 40% 60% 80% 100%
Percentili
Slika 33. Grafički prikaz promjena dinamičkim momenta tromosti različitih

biomehaničkih modela ruke. Gornja krivula je određena primjenom
izraza m l 2/3, srednja s izrazom mL2/3 i napokon donja krivulja
s izrazom mc2/3.
U zaključku ovog dijela možemo reći, da je utjecaj relativne prostorne

orijentacije ispružene šake na veličinu momenta tromosti za os što prolazi
ramenim zglobom neuvživa, jer u rezultatu na veličinu momenta utječe sa svega
oko 1%. Ako ruku promatramo kao štap jednakog presjeka, uzimajući u obzir i
dužinu zatvorene šake, tada je moment tromosti oko 23% veći od primjera
izračunatih prema modelima a), b) i c).
U slijedećim tablicama 17. i 18. prikazan je pregled statičkih i dinamičkih

antropometrijskih značajki za ispruženu ruku, podijeljenih prema spolu i
percentilskim skupinama za našu populaciju.
Tablica 17. Statičke i dinamičke antropomjere za ispruženu ruku

(muškarci)
Veličina Percentili
5% 25% 50% 70% 95%
Stojeća visina u mm 1592 1620 1648 1724 1801
Dužina nadlaktice u mm 288 303 316 278 341
Dužina podlaktice umm 241 260 270 278 298
Dužina šake u mm 179 180 181 180 182
l - dužina ruke u mm 708 743 767 784 821
a – udaljenost težišta nadlaktice, mm 129.5 163 146.6 153.4
142.1
b – udaljenost težišta podlaktice, mm 391 414 448.8 468.4
431.4
c – udaljenost težišta šake, mm 595 670.5 706.1
629.5 652.8
L - dužina ruke sa zatvorenom 622 653 674 689 720
šakom
Masa nadlaktice u kg 1.53 1.76 1.96 2.17 2.57
Masa podlaktice u kg 0.913
1.05 1.15 1.295 1.534
Masa šake u kg 2.793
3.208 3.529 3.957 4.678
Masa cijelog tijela u kg 56.5 64.9 80.2 95.0

71.5
Dinamički momenti tromosti oko
osi u ramenom zglobu u kg m2
m l2 / 3 0.465 0.589 0.810 1.053
0.692
2
mc /3 0.322 0.423 0.592 0.778
0.502
2
mL /3 0.360 0.456 0.626 0.809
0.5348
Tablica 18. Statičke i dinamičke antropomjere za ispruženu ruku (žene)

Veličina 5% 50% 70% 95%

25%
Stojeća visina u mm 1468 1531 1572 1617 1684
Dužina nadlaktice u mm 263 280 290 298 315
Dužina podlaktice u mm 222 232 242 252 267
Dužina šake u mm 155 164 166 180 193
l - dužina ruke u mm 640 676 698 730 775
a - udaljenost težišta nadlaktice, mm 118 125 130 134 142
b - udaljenost težišta podlaktice, mm 356 379 393 406 429
c - udaljenost težišta šake, mm 542 572 593 619 653
L - dužina ruke sa zatvorenom 562 594 613 641 681
šakom, mm
Masa nadlaktice u kg 1.40 1.54 1.68 1.90 2.26
Masa podlaktice u kg 0.84 0.92 1.00 1.13 1.35
Masa šake u kg 0.32 0.35 0.38 0.43 0.51
Masa cijelog tijela u kg 52.0 57.0 62.0 70.2 83.5

Dinamički momenti tromosti oko
osi u ramenom zglobu u kg m2
m l2 / 3 0.352 0.434 0.503 0.624 0.835
m c2 / 3 0.250 0.307 0.359 0.450 0.588
m L2 / 3 0.269 0.330 0.383 0.475 0.637
Model noge
Za izbor modela dijelova noge za koje treba izračunati dinamičke

momente tromosti proučene su četiri mogućnosti koje su prikazane na slici 34.
U prvom su obliku bile zamišljene koncentrirane mase u središtima masa, zatim
je razmotrena noga kao sklop dvaju cilindera različitih promjera, potom kao
cilindar jednake debljine i na poslijetku kao dva cilindra kojima se na donjem
kraju nalazi skoncentrirana masa stopala.
Slika 34. Četiri različita modela noge
Uz četvrti tj. posljednji od modela sa slike 34. treba napomenuti da je on

proistekao iz jedne analize u kojoj je stopalo bilo analizirano kao jedan
ekscentričan paralelepiped. Međutim, slično kao i kod ruke, gdje je utjecaj šake
na dinamički moment tromosti neuvaživ, tako i u noge se stopalom, u
ekstendiranom stanju nasuprot normalnom moment tromosti s obzirom na osi
smještene u glavici bedrene kosti, veoma malo mijenjaju.
U gornjoj su slici 34. prikazani anatomski i antropološki podaci za mušku
osobu iz skupine 70%, a s obzirom na os y što prolazi središtem glavice bedrene
kosti. Momenti tromosti za flektirano i ispruženo stopalo iznose:
Ml 2
J y , fl = = 3139
, kgm2
3
Ml 2ekst
J y ,ekst = = 3,324 kgm2
3
I u primjeru modela noge su pomoću Rudanovih podataka o antropomjerama

naše populacije prilagođenih prema metodi Donskog i Zacijorskog izračunati su
dinamički momenti tromosti cijele noge za oba spola i pet faktora statističke
raspodjele. Rezultati su prikazani u tablici 23.
Tablica 19. Dinamički momenti tromosti dijelova noge i noge u kg m2

Percentili 5% 25 % 50 % 70 % 95 %
(mbed lbed ) / 12
2
Muškarci 0,130 0,156 0,181 0,226 0,223

Žene 0,099 0,119 0,139 0,170 0,222
(m 2
pot l pot ) / 12
Muškarci 0,028 0,032 0,038 0,045 0,062
Žene 0,020 0,024 0,029 0,036 0,045
Jy,fleks
Muškarci 1,916 2,188 2,527 3,139 3,974
Žene 1,432 1,682 1,956 2,388 3,025
Jy,ekst
Muškarci 2,042 2,311 2,665 3,324 4,330
Žene 1,512 1,744 2,059 2,520 3,188
Model trupa
Trup se uobičajeno dijeli u tri dijela, i to na gornji, srednji i donji. Dužine

tako podijeljenog trupa su također određene iz harmonijskih odnošaja, a u
skladu s regresijskom metodom Donskoga i Zacijorskoga, pa su tako određene i
pripadajuće mase za tako podijeljen trup. Uz ovo je zanimljivo primjetiti, da
postoje najveće razlike između muškog i ženskog tijela, upravo u trupu. Ove
se razlike u točnim analizama moraju uzimati u obzir.
S druge pak strane, kako se u analizama gibanja koje ćemo mi provoditi

ne pretpostavlja savijanje trupa, to se on može zamisliti kao cjeloviti eliptički
cilindar u kojega je donji dio zasječen kosim plohama kako je prikazano na slici
35. Referentna os y, s obzirom na koju se postavlja dinamički moment tromosti
radi razlika u gustoći trupa, nalazi se na
Slika 35. Geometrijska tijela s kojim modeliramo tijelo
približnoj udaljenosti, koja odgovara 0,15 od ukupne visine subjekta, mjereno

od međunožja prema gore, uz pretpostavku da ukupna dužina trupa iznosi
približno 0,309 od ukupne visine. Prema tome je središnji moment tromosti s
dovoljnom točnošću definiran sa
(
J yS = m 0.08333 l2tr + 0,25 b2 )
J xS = m ( 0.08333 l 2
tr + 0,25 a )
2
I zS = 0,25 m ( b2 + a 2 )
gdje je masa m = 0,43 do 0,44 od ukupne mase tijela. Ova se približnost

objašnjava činjenicom, da je masište trupa vrlo blizu masištu cijeloga tijela, koje
mijenja svoj položaj za vrijeme gibanja, te je u takvom primjeru tzv. Steinerov
dodatak koji nastaje redukcijom relativno malen. Zaključujemo iz toga, da je
utjecaj trupa glede paralelnog pomaka osi kroz njegovo masište na masište
cijeloga tijela, a time i na ukupni dinamički momet tromosti neuvaživ.
Prema podacima Rudana uz primjenu regresijske metode Donskoga i

Zacijorskoga, te uz odgovarajući odabir harmonijskih veličina i kanona osam
visina glava utvrđenu su za našu populaciju slijedeće veličine prikazane u tablici
20.
Tablica 20. Momenti tromosti trupa s obziron na težišnu y os, u kgm2

Veličina Percentili
5% 25 % 50 % 70 %
95 %
Dužina trupa - 525 535 543 569 594
muškarci 484 505 519 534 544
žene, u
mm
Masa trupa - 24,6 28,2 31,07 34,85 41,28
muškarci 22,6 24,8 27,03 30,05 36,30
žene, u
kg
Dinamički momenti tromosti trupa obzirom na osy u kgm2
računato prema određenom izrazu za JyS
muškarci 0,565 0,673 0,763 0,940 1,210
žene 0,441 0,527 0,607 0,725 0,895
Dimenzije pretpostavljenih tjelesnih segmenata su zavisne o izabranoj

visini i spolu modela, a time i od segmentalnih masa za takav model. Radi
ovoga je dimenzije moguće podijeliti u dvije glavne podskupine i to primarnu i
sekundarnu skupinu. Primarne dimenzije ovise od linearnih dimenzija koje su u
skladu s harmonijskom podjelom i kanonom od osam duljina glava. Sekundarne
dimenzije ovise od primarnih dimenizija, ali zavisno od kojeg dijela, jer srednja
gustoća varira u rasponu od 1,1 (trup) do 1,25 kg/dm3 ( glava i udovi ).
Na slici je prikazan model odraslog muškarca s iskazanim

antropmetrijskim
veličinama kao postotak ukupne visine stojećeg subjekta.
Slika 39. Prikaz modela stojećeg subjekta.
Na poslijetku se može još spomenuti da postoji uočljiva razlika između

muških i ženskih segmenata, a naročito u području grudi i bokova. Skladno s
tom uočljivom razlikom raspodjele masa u žena , posvećuje tome posebna
pozornost u generiranju oblika segmentalnih modela.
Ovo je modeliranje zahtijeva nešto složeniju matematičku formulaciju od

modela zamišljenih kao cilindrična tijela.
Određivanja promjena dinamičkih momenata tromosti

u zavisnosti od promjene položaja tijela
Prof. dr Ivo Ruszkowski, za kojega se slobodno može reći da je ocem

biomehanike u nas, napisao je knjigu s naslovom “Biomehanika normalnog i
poremećenog hoda” u kojoj je djelomično surađivao i autor ove knjige.
Nažalost u to doba nismo još posjedovali računala, pa su svi naši pokušaji ostali,
s mehaničkog stajališta opisivanja gibanja dosta nedovršeni.
Te dvije važne biomehaničke zadaće ljudske propulzije, barem što se tiče

njihove biomehaničke strane danas su postale sasvim pristupačne i to upravo
utemeljenjem na prethodno spominjanim postupcima i podacima.
Analiza ovog postupka počinje s unošenjem podataka o određenim

položajima karakterističnih točaka čovjekova tijela u gibanju. U prvom smo
koraku razvili postupak na temelju mjenja spomenutih karakterističnih točaka iz
snimaka hoda i trčanja što ih je početkm stoljeća napravio pomoću filmske
kamere Mybridge. Ovaj znameniti autor je može se reći bio jedan od pionira
opisivanja ljudskih pokreta, i dan danas je u mnogim krugovima, naročito
dizajnerskim poznat i priznat. Podaci su o položajima točaka bili uzimani
redeoslojedno iz fotografija filmskog snimka hodanja i trčanja, i to uvijek na isti
način. Temeljem tako utvrđenih podataka koordinata kreiran je program za
izračunavanje središta masa segmenta tijela kao i zajedničkog središta masa
tijela. Iz tako određenih podataka utvrđena je žičana forma animirane konture
subjekta, putem koje se je kreiralo prikazivanje gibanja modela.
Primjer izračunavanja
Zadatak se sastoji u tome, da se prema zadanim fotografijama koje

predočavaju filmske snimke skoka odrasle žene preko prepreke, prvo odrede tzv.
"žičani modeli" svake snimljene faze. Na slici 40 a. su prikazane fotografije
skoka, a na slici 40 b. odgovarajući žičani modeli u proizvoljno izabranom
mjerilu. U prikazanom je primjeru ženski subjekt imao masu od 61,5 kg i
ukupnu stojeću visinu od 175 cm.
Slika 40 a i b. a) Prikaz fotografija snimljenog skoka; b) Odgovarajući

žičani modeli izrađeni prema snimljenim fotografijama.
Primjenom je regresijske metode Donskoga i Zacijorskoga uz primjenu

regresijskih koeficijenata iz tablice 4 za žene, a za zadane vrijednosti ukupne
mase i stojeće visine izračunato je slijedeće:
Tablica 21.
Oznaka i naziv dijela tijela masa u kg gustoća u kg/cm3 Obujam u cm3

1. Glava i vrat 4.953 1.11 10-3 4.462 103
2. i 3. Nadlaktica 1.679 1.07 10-3 1.569 103
4. i 5. Podlaktica 0.887 1.12 10-3 788.89
6. i 7. Šaka 0.336 1.55 10-3 290.90
8. Gornji dio trupa 9.219 9.6 10-3 9.604 103
9. Srednji dio trupa 8.919 1.1 10-3 8.108 103
10. Donji dio trupa 7.292 1.03 10-3 7.08 103
11. i 12. Natkoljenica 8.815 1.05 10-3 8.395 103
13. i 14. Potkoljenica 3.069 1.09 10-3 2.816 103
15. i 16. Stopalo 0.841 1.09 10-3 767.58
Oznake od 1. do 16. su kasnije korištene umjesto naziva dijela tijela.
Znači ukupna će masa tijela biti jednaka zbroju svih 16 masa dijelova
tijela, tj. imamo da je
16
∑ mi =61.63kg .
i =1
U slici 41. prikazan je jedan odabrani primjer žičanog modela s

odgovarajućim koordinatnim sustavom xz. U model su ucrtana odgovarajuća
masišta segmenata, koja su utvrđena prema tablici 11. Za izradu cijelog zadatka,
taj se postupak treba provesti za svaku fazu skoka tj. na svih osam crteža
žičanog modela. Rezultati su tog postupka prikazani u odgovarajućim tablicama,
koje slijede.
Slika 41. Žičani model faze 5.
Koordinate x iS i ziS masišta svakog dijela tijela za svaku sliku žičanog modela
Tablica 22. Koordinate xiS masišta dijela tijela u redoslijednim fazama

skoka
Naziv dijela 1 2 3 4 5 6
1. 31.5 38.5 43.75 42 52.5 54.25
2. 35 21 21 19.25 29.75 40.25
3. 17.5 49 42 38.5 42 29.75
4. 52.5 28 29.75 26.25 31.5 42
5. 22.75 71.75 68.25 56 54.25 24.5
6. 57.75 49 45.5 43.75 43.75 52.5
7. 40.25 85.75 84 73.5 73.5 31.5
8. 26.25 31.5 31.5 22.75 35 43.75
9. 26.25 29.75 26.25 19.25 33.25 43.75
10. 26.25 28 21 14 26.25 42
11. 43.75 43.75 38.5 28 35 45.5
12. 31.5 31.5 35 28 38.5 52.5
13. 31.5 31.5 35 28 38.5 52.5
14. 43.75 59.5 66.5 56 54.25 45.5
15. 38.5 68.25 82.25 77 73.5 63
16. 31.5 15.75 15.75 17.5 49 78.75
Tablica 23. Koordinate ziS svakog dijela tijela u redoslijednim fazama skoka
Oznaka dijela 1 2 3 4 5 6
1. 166.25 192.25 201.25 203 192.5 175
2. 141.75 161 178.5 185.5 169.75 147
3. 138.25 171.5 178.5 182 166.25 154
4. 143.5 143.5 192.5 168 150.5 129.5
5. 117.25 175 171.5 162.75 148.75 133
6. 155.75 143.5 154 166.25 147 122.5
7. 113.75 189 178.5 71.75 150.5 129.5
8. 140 164.5 182 185.5 166.25 147
9. 122.5 143.5 166.25 175 150.5 129.5
10. 105 129.5 147 159.25 133 106.7
11. 85.75 120.75 140 147 101.5 70
12. 70 94.5 122.5 147 107 77
13. 66.5 105 122.5 122.5 70 31.5
14. 31.5 52.5 96.25 129.5 80.5 36.75
15. 43.7 36.75 105 112 45.5 70
16. 5.25 21 77 112 52.5 17.5
Koordinate masišta za svaku redoslijednu sliku izračunavamo pomoću

izraza
16 16
∑ xSi , j mi ∑ zSi , j mi
i =1 i =1
xSj = 16
i zSj = 16
∑ mi ∑ mi
i =1 i =1
gdje su indeksi i - broj segmenta, a j broj slike.
Dinamičke momente tromosti segmenata od 1 do 16, s obzirom na os y

računamo prema izrazima koji su prikazani na početku ovoga poglavlja, pa je u
našem primjeru izračunato
Tablica 24.
JyS , kgcm2
1. 293.24
2. 149.83
3. 149.83
4. 48.45
5. 48.45
6. 7.187
7. 7.187
8. 471.57
9. 400.16
10. 311.35
11. 1216
12. 1216
13. 467.51
14. 467.51
15. 29.29
16. 29.29
Reducirani moment tromosti cijeloga tijela na njegovo masište s obzirom na os y

koja stoji okomito na ravninu gibanja, za svaki položaj tijela određuje se
Steinerovim pravilom
16
{ [( ) ( ) ] }
J S , j = ∑ J yi + x S1, j − x Si , j 2 + z S1, j − z Si , j 2 mi ,l .
i =1
Za odgovarajuće faze skoka središnji su dinamički momenti tromosti

slijedeći
1 2 3 4 5 6 7 8
JSyj 9.47 1.03 7.01 5.05 9.32 1.196 1.02 8.654
104 105 104 104 104 105 105 104
Dinamicki moment tromosti,
120000
110000
100000
90000
kgcm2
80000
70000
60000
50000
40000
0 0.1 0.2 0.3 0.4
Vrijeme, s
Slika 42. Grafički prikaz zavisnosti promjene središnjeg

dinamičkog
momenta tromosti s obzirom na os yS u zavisnosti od vremena
5. KOMPJUTERIZIRANA ANTROPODINAMIKA
5. 1 O P Ć E N I T O
Velik broj računanja prikazanih u prethodnom primjeru, koja se moraju

ponavljati kako u primjeru izračunavanja prvo segmentalnih dinamičkih
momenata tromosti, zatim njihovo reduciranje na središte masa tijela, koji su u
gibanju proučavanog subjekta mijenjaju u zavisnosti od konfiguracije tijela,
nosi pored mogućih griješenja u računu i potrebu za dugotrajnim računanjem.
Ovakova je situacija bila klasičnim poticajem da se zadatak prilagodi

računalu. Međutim, nažalost nije sve samo u formiranju odgovarajćeg programa.
Bilo je zato potrebno automatizirati i pripremu ulaznih podataka, koji također u
određivanju zahtijevaju dosta vremena.
Taj se zadatak riješava pomoću posebne opreme, koja se sastoji od četiri

videokamere koje imaju infracrvene reflektore, i koje su spojene s posebno
izgrađenim računalom ELITE za procesiranje podataka, koji se utvrđuju prema
položajima markera što se stavljaju na tijelo ispitanika.
U polju se snimanja prvo izvrši kalibracija markera, koji se postavljaju na

mjesta čije su nam točne koordinate poznate, označavajući tako karakteristične
statičke točke.
Spajanjem ovog programa s antropološkim programom MOMIN i

GRABCOM, kao i drugim programima koje trenutno imamo razvijene otprije,
stvorena je mogućnost pridruživanja animiranih kontura odgovarajućim
dinamičkim značajkama. Štoviše primjenom mjerenja pomoću ELITE sistema,
sada smo u mogućnosti da izravno iz mjerenja hoda ili trčanja odredimo i
animirane modele zajedno s njihovim dinamičkim karakteristikama.
Primjer postavljanja odgovarajućih markera na karakteristične točke

čovjeka je prikazano na slici a u slijedećoj su tablici dati brojevi i nazivi točaka.
U ovom je primjeru pričvršćeno na istraživani subjekt 9 markera i to na slijedeći
način:
Slika 43. Žičani model subjekta s označenim brojevima karakterističnih točaka
Registracija podataka
Mjerenje je antropomjera na skupinama od 120 muških i 120

ženskih subjekata provedeno u Laboratoriju za dinamiku strojeva Fakulteta
strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Zagrebu.
Prije mjerenja je sistem ELITE bio kalibriran u prostoru od 180 x

180 x 150 cm. Svi su ispitanici bili snimani u njihovom “radnom” volumenu.
Snimanje je bilo vršeno u mirujućem stavu kao i u nekim tipičnim pokretima.
Prvi je korak snimanja bio u utvrđivanju položaja karakterističnih točaka u
temeljnom antropološkom stavu. Svaki je ispitanik bio sniman po tri puta. Za
vrijeme snimanja ispitanici su stajali na tzv. Kistlerovoj ploči kojom se je
mjerila njihova težina. Snimke takovih položaja koje se pojavljuju na ekranu
računala su prikazane na slici 44.
Slika 44. Žičani modeli koji opisuju pokret subjekta

utvrđeni putem ELITE sistema.
Nakon statičkih snimaka zabilježene su također i snimke nekih

jednostavnih pokreta, kojih su rezultati pokazani na slici 44.
Sve su zabilježene vrijednosti kroz ELITE transformirane u programe

METLAB i MOMIN u računalo, gdje su bile izračunate sve dinamičke značajke,
kao što su segmentalna središta masa, sredešte masa cijelog tijela, dinamički
momenti tromosti svakog segmenta i napokon središnji dinamički moment
tromosti reduciran na središte masa cijelog tijela.
Opisana metoda i njezine mogućnosti čine bazu antropodinamičkih

podataka, koja je veoma korisna i praktično uporabiva za sve vrste
biomehaničkih i ergonomijskih analiza.
5. 2 OPĆI PRIMJER PROSTORNOG GIBANJA SUBJEKTA
Da se prikaže složenost ovakovog pristupa, odlučili smo se za

veoma sažet prikaz cijele metode, premda ona zahtijeva dobro poznavanje
mehanike i njenih metoda.
Proširenjem zadaće na praćenje gibanja čovjeka u “zraku”, kakva

se gibanja zbivaju u raznovrsnim sportovima, zahtijeva u mjerenju uporabu sve
četiri infracrvene kamere uređaja ELITE. U ovakovom su primjeru redoslijedne
konfiguracije zamišljene kao “smrznute”, tako, da se svaka redoslijedna
konfiguracija promatra kao kruto tijelo, koje tada ima šest stupnjeva slobode, za
koje se određuju dinamički momenti tromosti s obzirom na koordinatni sustav
koji putuje zajedno sa skakčem.
Usvojimo li tako zamišljen model, tada nam ne trebaju tzv. nutarnji

dinamički momenti tromosti, jer se dinamičke značajke mogu opisati putem
vanjskih momenata tromosti. Tipičan primjer općeg prostornog gibanja je skok
klizača na ledu. Biomehanički je model konstruiran od 11 segmenata i ima, kako
se to kaže, 22 rotacijska stupnja slobode gibanja.
Inercijske se značajke segmentalnih masa izračunavaju na temelju prije

spomenute metode Donskog, Zacijorskog i Muftića. Za tako priređen model se
postave odgovarajuće jednadžbe gibanja na temelju kojih je simulirana
procedure rotacije ispitanikova tijela pod određenim uvjetima. Obzirom da bi
takav sistem tijela u gibanju bio neodređen, dopunski se podaci utvrđuju
metodama mjerenja pomoću uređaja ELITE.
Mjerni su rezultati pored putanje, brzina i položajnih karakteristika

točaka skakača sadržali i prikaz promjena konfiguracije tijela. Ovi su se
rezultati nakon toga iskoristili za izračunavanje putanje središta masa skakača,
kao i promjena dinamičkih momenat tromosti uz odgovarajuće položaje.
Također su bili izračunati i Eulerovi kutevi referentnog dijela tijela (gornjeg
dijela trupa) i odgovarajuće kutne brzine segmenata tijela.
Vremenske se promjene segmentalnih Eulerovih kuteva mogu odrediti

integracijom sustava diferencijalnih jednadžbi. U promatranom su se primjeru
tako izračunate vrijednosti izvanredno podudarale s rezultatima mjerenja, što je
potvrdom da se izabrana metoda simulacije može uspješno koristiti u sličnim
studijama gibanja. Ako se središte masa izabere za referentnu točku tada su
promjene kinetičkog momenta
d Kc / d t = Mc ,
gdje je K kinetički moment koji je definiran kao
Kc = rCA x vCA dm
s tim da je Mc je zbroj svih vanjskih momenata oko središta masa.
Skladno s Chalesovim teoremom, gibanje se tijela može izraziti s

translacijom središta masa tijela i rotacijom tijela oko tzv. trenutne osi rotacije
tijela. Sustav jednadžbi takvog translacijskog gibanje se može rješavati
nezavisno. U rotacijskim se jednadžbama javlja zavisnost rješavanja od kutne
brzine vektora pri njihovoj derivaciji, pa u u takvom primjeru postoji zavisnost
od trenutnih komponenata momenta tromosti I(t). Ako je takva zavisnost
I(t) poznata, za svaki mogući trenutak, tada je moguće odrediti kutni položaj
između pomičnog i nepomičnog kordinatnog sustava pomoću metode numeričke
integracije datih jednadžbi. Međutim, kako funkcije ovise pretežno od relativnog
položaja svakog segmenta, to onda može biti predmetom optimalizacije čitavog
skoka, što i jest krajnja namjera ovakove analize.
Na poslijetku ovog dijela izlaganja treba svakako spomenuti i jedan od

najsloženijih zadataka, tj. sintezu gibanja temeljenu na dinamičkim značajkama
modela. Ovaj se zadatak odnosi na tzv. optimalizaciju funkcije I(t) s namjerom
da se utvrde bolji rezultati promatranog športskog pokreta. Mogući put za
rješavanje ovog zadatka je u primjeni tzv. CAD sistema (Computer aided
design), što iz samog naziva proistječe dizajnerskom zadaćom.
Jedan od takvih programa jest ADAMS ( Automatic Dynamic Analysis of

Mechanical Systems) koji je integralni dio u CAD/CAM (Computer Aided
Manifacturing) sistema BRAVO 3 što ga je kreirala firma Schlumberger Co. U
tom programu je moguće dizajnirati ljudsko tijelo pomoću krutih elemenata.
U rješavanju se ovim putem dodaju podaci o gustoći elemenata preko

vanjske granične površine tijela. Ulazni se podaci automatski procesiraju u
obliku definiranih dinamičkih značajki i moguće je pripremiti odgovarajući
rutinski program kojim se određuje reletivni položaj svakog segmenta udova,
glave i trupa. U ovakovom primjeru je optimalizacija mnogo lakša, jer se
procedura variranja parametara obavlja automatski.
Uporabom spomenutog programa također je moguće simulirati različite

efekte uvjetovane poremećajem u okolišu (npr. otpor zraka gibanju), tako da
rezultati budu realističniji.
6. METODE ANALIZE RADA ČOVJEKA

6. 1 UVOD
Ljudski rad i njegovo poimanje jest izrazit primjer ljudske djelatnosti,

koja se može razmatrati kao zadaća ergonomije i biomehanike istodobno.
Pristupajući primjeni zadaća tih dvaju, nazovimo ih ovdje uvjetno disciplina,
svakako je potrebno spomenuti neke ideje koje se odnose na riječi biomehanika i
inženjerstvo. Ova dva pojma stoje u međusobno čvrstoj vezi u praktičnom
smislu.
Poznato je da se inženjerstvo smatra gotovo umjetničkim zanimanjem

primjene znanosti u najboljoj tehničkoj pretvorbi prirodnih izvora materijala i
energije u dobrobit ljudi. Na isti se način može i "bioinženjerstvo" razmatrati
kao relativno novo područje u kojem se na inženjerski način, kao posebna
zadaća uvećava značenje funkcije ljudskog (ili bilo kojeg drugog živog) bića,
također u smislu poboljšanja života. Vrlo je slična i sudbina pojma
"biomehanike", kojim se često podrazumijeva primjena mehanike u biologiji ili
na žive sustave također općenito. U takvim se pojednostavljenim tumačenjima
ne uzima u obzir ono, što čini biomehaniku različitom od doslovne primjene
mehanike na žive sustave. Razlika, koja biomehaniku čini samostojnom je u
uključivanju pojma volje za zbivanje gibanja. Time uz mehaniku, koja se odnosi
na žive sustave, nužno uključujemo i psihofiziologiju kao narazdvojni element te
discipline, čime ona poprima svojim velikim dijelom sasvim drugačije značenje
naspram, nazovimo to čiste mehanike.
Svakako je uz ovo zanimljivo spomenuti, da Newton u svojoj Prirodnoj

filozofiji (1867.) pisao između ostalog i slijedeće: ".... izvjesni prepredeni duh,
koji je raspršen i leži u svim tijelima, uzrokuje pobude svih osjeta, pa se tako
dijelovi životinjskih tijela gibaju na zapovijed volje, radi vibracija tog duha, a
kroz uzajamno širenje duž živčanih vlakanaca od izvanjskih osjetilnih organa
prema mozgu, a iz mozga prema mišićima,....."
Pored spomenutoga, postoji još jedna poteškoća u primjeni mehanike na

žive sustave, a to su česta pojednostavljenja njezine primjene. Ta
pojednostavljenja gotovo uvijek dovode do suštinskih promjena u razumijevanju
stvarnih zbivanja. Naravno je, da se pojednostavljenja u različitim prigodama
tumačenja uvode radi izbjegavanja poteškoća na koje se nailazi u rješavanju
zadaća, pa je upravo radi ispravnog spoznavanja gotovo uvijek potrebno biti
jako oprezan. Tako se primjerice često čini prihvatljivim, da se gibanje čovjeka
smatra čistim mehaničkim zadatkom, ali se odmah moramo zapitati što činiti s
takvim razultatima, ako isključimo ljudsku volju? I kako onda definirati ljudsku
volju u zajedništvu s ljudskim gibanjem?
Iz rečenog se može zaključiti, da je primjena biomehanike na gibanje

čovjeka ipak jedna zasebna vrsta mehanike u kojoj se često mora voditi računa o
psihofiziološkim značajkama. Kao primjer može se navesti uvježbavanje
sportaša u nekoj od disciplina. Sportaši se uvježbavaju na zasadi vlastite
pretvorbe volje u gotovo motoričku funkcijsku vježbu usklađivanja razina
djelujućih sila s motoričkom funkcijom, koje vjerojatno pamte posebnim
međudjelujućim načinom. Gotovo isti način, ali na nešto "nižoj" mehaničkoj
razini ima i rehabilitacijski postupak, za one subjekte koji imaju iz nekih razloga
živčano-mišićni manjak za potrebe gibanja pojedinih dijelova tijela. Ovdje smo
riječ "niži" stavili pod navodne znakove, misleći pri tome samo na manje
vrijednosti sila u apsolutnim iznosima, što i jeste djelomično neispravno, jer se u
slučaju smanjene sposobnosti, male sile po veličini mogu smatrati i vrlo velikim.
U završetku ovog uvoda naglašava se da se ljudska volja u odnosu na

gibanje čovjeka, može razmatrati kao "voljna sastavnica", dok je cilj gibanja
zajedno s "mehaničkom sastavnicom" zadaća čiste mehanike. Ovakvim
pristupom se može utemeljiti slijedeća bazan hipoteza: Bilo koji cilj gibanja se
može izraziti u obliku matematičkih jednadžbi, koje međusobno povezuju
poopćene koordinate upravljanog gibanja tijela. Ove jednadžbe, pomoću kojih
skladno s baznom hipotezom opisujemo cilj gibanja nazivamo programom
gibanja. Uz ovo je važno napomenuti. da je takav program nezavisan od
mehaničkih zakona, međutim s mehaničkoga se motrišta može zaključiti da neki
od programa mogu ili ne mogu biti ostvareni. Drugim riječima, ovo znači da se
primjena mehanike sa svim mogućim postojećim postupcima i metodama koje
su do danas razvijene, može koristiti ako se dokaže njezina veza s biološkim i
psihofizičkim mogućnostima živih sustava.
6. 2 O NEKIM POJMOVIMA IZ MEHANIKE
Među prvim pojmovima iz mehanike treba spomenuti sile. U mehanici

silu predočavamo kao vektorsku veličinu, koja sadrži pored značajke veličine još
i smjer ( a to je pravac i smisao) i hvatište. Nama je ovdje zanimljivo na koji
način djeluju sile na čovjeka i u čovjeku. Među silama koje djeluju na čovjeka
izvana su njegova težina (jer se nalazi u gravitacijskom polju) i sve druge sile
koje mogu djelovati izvana, kao na primjer radno opterećenje, raznovrsni
mogući doticaji s okolicom, udarci i slično. Uz ovo se postavlja pitanje, kako
osjećamo sile koje djeluju u nama ili izvan nas? Naime, među osjetima, kao što
su njuh, sluh, opip, vid i okus ima još jedan, koji se često i ne spominje a to je
osjećaj za orijentaciju. Naime, još 1826. Je Bell, kako navodi Jokl ( ), definirao
šesto osjetilo u čovjeku tzv. Mišićni osjet. Jokl ( ) dalje navodi, da je s
vremenom utvrđeno da osjetilne strukture pored mišića, imaju tetive i zglobovi i
na poslijetku vezivna tkiva. To je bilo razlogom da se ime mišićni osjet zamjeni
pojmom osjet gibanja, što je s biomehaničkog motrišta daleko bolji izraz. S

druge pak strane Bastian ( ) uvodi naziv kinestezija, koji je ostao u uporabi i u
suvremenoj fiziologiji, s tim, da je danas značenje tog pojma ipak nešto
proširenije, od onog što podrazumijeva izvršenje primljenih impulsa iz mišića ili
tetiva.
Slika 45. Vaganje na vagi
Štoviše Bastian je smatrao, da osjet gibanja jest ili može biti proizveden od
različitih receptora, uključivo opip ili vid. Na temelju takvog pristupa, opažamo
da su na taj način upraktičnom smislu osjetilne i mehaničke sile mjerljivo
usporedive, pa se može reći da “voljni napor uzrokuje mišićnu kontrakciju” ili
da je “mišićni vlak, dakle sila, fizikalni poticaj za osjećaj gibanja”. Zatvorimo li
oči i podignemo ruku uvis, mi i bez da to vidimo znamo gdje nam se nalazi ruka
u odnosu na naše tijelo. Kako mi to znamo? Najjednostavniji je oblik odgovora
na ovo pitanje, da mi to znamo preko sila, tj. putem mehanike. Na ovo je pitanje
moguće dati i složeniji odgovor povezivanjem fiziologije i rada mišića preko
živčanog sustava, te biokemijskih procesa, krvnožilnog sustava, rada pluća
itd.itd.
Najjednostavniji je oblik za razumijevanje djelovanja sila na čovjeka

njegova težina. Stanemo na vagu i putem kazaljke ili nekih poluga utvrdimo
kolika nam je masa odnosno težina. A težina je sila. Ako postupak vaganja
prikažemo slikovito, kako je pokazano na slici 49. onda je ukupna rezultirajuća
sila jednaka zbroju težina dijelova tijela. S obzirom da je sila vektor, onda
primjenom metoda mehanike na nekakav način odredimo središte masa ili
masište, i tu točku zamislimo hvatištem sile težine, kako je i prikazano na slici.
Na osloncu, tj. na mjestu veze s okolicom će se pojaviti reakcijske sile čiji je
zbroj (ako mirujemo na vagi) jednak ukupnoj sili težine. Mi tu silu, premda smo
je u mehaničkom smislu smjestili u masište, ne osjećamo kao nekakav pritisak
ili mučninu, a to je zato jer ona u toj točki i ne djeluje na način kako mi iz
metodoloških razloga uvodimo. Dok se nalazimo u gravitacijskom polju svaki će
naš dijelić tijela koje u svojoj ukupnosti ima cjelovitu masu, biti privlačen
Zemlji nekom silom koja iznosi
d FG = dm g , N
a ukupna nam je težina

FG = M g, N
gdje su M - masa cijelog tijela, g - konstanta gravitacije.
Čovjek slično kao i druga živa bića su pokretljivi mehanički sustavi u

prostoru. U svakom obliku našeg nalaženja u prostoru uvijek postoji nekakav
oblik našeg doticaja s podlogom (Zemljom, ili bilo kakvim drugim tijelom, pa i
vodom i uzduhom). Na tim se doticajnim ploštinama javljaju reakcijski tlakovi
čiji je zbroj uvijek moguće predstaviti rezultirajućom silom, (bez obzira što tlak
ne mora biti jednoliko raspodijeljen), s tim da se te sile uvijek nalaze u
nekakvom odnošaju s ostalim silama koje na čovjeka djeluju. Spomenuti
odnošaj može biti ravnotežni, ali i ne mora biti takav.
z M
FR
O y
Slika 46. Kruto tijelo u prostoru
Ako na čovjeka, dakle, djeluje skup sila, onda se jednim postupkom koji
nazivamo redukcijom sila, može zadaća svesti na najednostavniji oblik čime se
djelovanje sila svodi na rezultirajuću silu i rezultirajući spreg sila (moment). U
takvom bi primjeru, kada bi čovjeka smatrali, u nekom stavu koji je on u stanju
zadržati svojim mišićima, krutim tijelom, onda bi se on gibao translacijski u
smjeru djelovanja sile i rotirao bi oko svoje trenutne osi rotacije (smjer vektora
momenta). Međutim, čovjek nije kruta figura, već je sastavljen od svojih
dijelova tijela koji se mogu međusobno relativno gibati jedan u odnosu na
drugoga, pa je u takvom primjeru čovjek mehanički sustav međusobno
povezanih tijela (dijelova tijela). Iz mehanike slijedi, da jedno kruto tijelo u
prostoru može vršiti translaciju i rotaciju. Ako se ono prostorno giba, onda se u
izabranom trenutku zbivaju tri translacije i tri rotacije. Ovaj se skup veličina
naziva stupnjevima slobode gibanja.
∑ Fxi = FRx = ma x ∑ M ix = M x = J z ε z
∑ F yi = FRy = ma y ∑ M iy = M y = J xε x
∑ Fzi = FRz = ma z ∑ M iz = M z = J y ε y
Za opisivanje gibanja tijela u prostoru, možemo napisati šest jednadžbi gibanja,
i to tri za djelovanje sila ( translacijske jednadžbe) i tri za djelovanja momenata
(rotacijske jednadžbe). Ako oduzmemo tijelu njegove stupnjeve slobode, tj. ako
ga vežemo nekim vezama s nepomičnom podlogom, tada se gornje jednadžbe
izjednačuju s ništicama, pa se tada radi o statičkim jednadžbama ravnoteže. Ovo
je sve rečeno, radi razumijevanja značenja stupnjeva slobode gibanja. Tako na
primjer ako imamo dva štapa koji su medusobno vezana jedni rotoidnim
zglobom u kojem je spriječen aksijalni pomak, onda između njih opstoji jedan
stupanj slobode gibanja. Drugi je primjer vijak i matica, među njima postoje dva
stupnja slobode gibanja, od čega je jedan, rotacija matice oko vijka, a drugi
translacijsko gibanje matice u odnosu na vijak. Znači, promatrajući čovjeka kao
mehanički skup tijela zanimljivo je proučiti, koliko stupnjeva slobode imaju svi
članovi tog skupa.
6. 3 STRUKTURNA SHEMA KOSTURA ČOVJEKA
KAO KINEMATIČKOG LANCA
Biomehanička je teorija gibanja čovjeka, tj. mirovanja i kretanja

(općenito svih živih sistema) većinom temeljena na pokusima. Ovi pokusi
obuhvaćaju mjerenja pri ocjeni položaja, brzina, ubrzanja, sila, momenata itd.,
za vrijeme različitih pokreta. Ovdje se uključuje i hod čovjeka kao jedinstven
fenomen propulzije organizma, zatim sportske aktivnosti kao i pokrete pri radu.
Upravo se ovi pokusi, njihova matematička formulacija, zatim provođenje u
odgovarajuće programe kojih se optimalna svojstva tebaju odrediti putem
elektroničkih računala, mogu koristiti praktično i to u ortopediji, fizikalnoj
terapiji, ergonomiji, studiju rada, kineziologiji itd. Radi stvaranja mogućnosti
matematičkog opisivanja gibanja uvedene su slijedeće temeljne postavke:
- Organizam se čovjeka smatra mehanizmom što je sastavljen od članova

(kostiju) koji su međusobno povezani u kinetičke lance, te mišićnog sistema kao
pogonskog dijela tog mehanizma.
- Radi čvrstoće kostiju smatrat ćemo ih u prvom približenju ktuim tijelima.
- Zglobne ćemo veze klasificirati u tri skupine, i to:
zglobovi s jednim stupnjem slobode gibanja

zglobovi s dva i
zglobovi s tri stupnja slobode gibanja.
Izuzetak za posebna razmatranja čine zglobovi s promjenljivim brojem

stupnjeva slobode gibanja. Takav je primjer koljenski zglob čovjeka, koji u
ekstenziji ima samo jedan, a u fleksiji dva stupnja slobode gibanja.
Temeljem prethodnih postavki moguće je postaviti strukturnu shemu

kostura kao kinematičkog lanca. U stvari se kostur čovjeka može promatrati kao
skupina od jednog zatvorenog kinematičkog lanca (kralješnica s grudnim
košem) i pet otvorenih kinematičkih lanaca (glava, ruke i noge).
Naša su istraživanja pokazala da se može uzeti za normalan kostur da ima

oko 250 stupnjeva slobode gibanja. U ucrtanoj su shemi na slici 47. različito
označeni zglobovi s jednim, dva ili tri stupnja slobode gibanja.
Prema prikazanoj shemi ima:
zglobova s jednim stupnjem slobode gibanja
zglobova s dva stupnja slobode gibanja i
zglobova s tri stupnja slobode gibanja
Slika 47. Kinematička strukturna shema kostura čovjeka

(prilagođeno prema Fideliusu)
što je sveukupno 250 stupnjeva slobode gibanja. Od toga na ruku s ramenom

otpada 28 stupnjeva slobode gibanja, a na jednu nogu 25 stupnjeva slobode
gibanja. Znači na udove otpada 106 stupnjeva slobode gibanja što je oko 40% od
ukupnog broja stupnjeva slobode gibanja. Kralješnica ima 54 stupenjva slobode
gibanja ili oko 20% od ukupnog broja. Ostalih se 40% odnosi na zglobove
prsnog koša, vrata i glave. Vidimo, dakle, da je u kinematičkom pogledu
strukturna shema čovjekova kostura vrlo visokog broja stupnjeva slobode
gibanja.
Kod nekih kinetostatičkih se analiza ovaj veliki broj stupnjeva slobode

gibanja može prema potrebi smanjiti, ali on i dalje ostaje relativno visok. Ako
primjerice razmatramo cjelovito prostorno gibanje ruke, mjereno od ramenog
zgloba, onda tak kinetički lanac ima oko 30 stupnjeva slobode gibanja. Rečeno
je oko, jer se metakarpalne kosti smatraju jedinstvenim dijelom čije pomake ne
uvažavamo.
Utvrđivanje i poznavanje slobode gibanja nam je potrebno u svrhu
definicije matematičke teorije sinergije pojedinih dijelova organizma.
6. 4 O VEZAMA IZMEĐU BIOMEHANIČKIH

I BIOELEKTRIČKIH VELIČINA
Odnosi između biomehaničkih i bioelektričkih parametara su vrlo složeni,

te i u statičkom i u dinamičkom pogledu i zavise od vrste gibanja promatranog
kinematičkog para ili lanca. Prema istraživanjima Moreckog integrirane
vrijednosti elektromiograma (napon U) ovise o količini aktivnih mišićnih
vlakana što sudjeluju u pokretu, kao i o čimbenicima što nastaju pri mjerenju.
Da se ovi čimbenici isključe, izmjerene se vrijednosti uspoređuju s maksimalnim
naponom (Umax ) koji bi se pojavio pri aktiviranju svih vlakana fiziološkog
presjeka mišića. Prema Fideliusu kooperacija pokreta, prema slici 48., u jednom
zglobu koja je uzrokovana djelovanjem jednog mišića je definirana momentom
U i Si l i
M i = ai ri (α i )
U i max Si 0 l i 0
gdje su
Ui - vrijednost integriranog napona i-tog mišića za određeni

položaj tijela
Ui max - maksimalna vrijednost integriranog napona EMG (V)
Si / Si0 - omjer sila u mišiću ( Si0 je početna sila)
l i / l i 0 - odnos između dužina mišića u određenom pokretu za i-ti
mišić (bez dimenzije)

ri - krak sile i-tog mišića (m)
αi - kut zaokreta kinematičkog para.
Iz slike je očito da se gornji izraz odnosi na takvo gibanje članova

kinematičkog para, kod kojeg za vrijeme gibanja članovi ostaju u istoj ravnini.
Dakle, izraz vrijedi za planarno gibanje. Međutim, opći je slučaj prostorni, pa
gornji izraz tada ne vrijedi jer se prema njemu može odrediti kooperacija jednog
mišića i to kada se gibanje zbiva u ravnini.
Parametri se jednadžbe određuju direktno na prepariranim mišićima ili

direktnim simuliranjem živih udova. Ako u pokretu sudjeluje više mišića i kada
se poznaju parametri za sve sudionike nekog pokreta, tada je zajedničko
djelovanje definirano sa
n
U i Si l i
M e = ∑ ai ri (α i )
i =1 U i max Si 0 l i 0
Mjerenjem i utvđivanjem parametara moguće je utvrditi jednadžbu
M e = m e ( α i)
putem koje nam je moguće rješiti zadaće programiranja, a tako i imitacije

ponašanja odnosno gibanja tog dijela organizma.
ri
Slika 48. Ravninski model zgloba kao jednostavan

kinematički par
Ovo nam je korisno poznavati iz više razloga, na primjer kod istraživanja

optimalnog pokreta, u sportskoj medicini, konstruiranju robota ili manipulatora
itd., a naročito za razumijevanje izokinetičkih mjerenja funkcije pojedinih
dijelova tijela.
6. 5 O MOGUĆNOSTIMA MJERENJA LJUDSKOG RADA
Sadašnje se stanje analize rada u smislu utvrđivanja njegove težine može

podijeliti u dva različita pristupa, i to:
1. Energijski pristup i
2. Fiziološki pristup
U energijskom se proučavanju težine rada utvrđuju određene fizikalne

veličina (obično potrošnje kisika) koje se reduciraju na dan ili pak na sat rada. Iz
ovakovog se načina praćenja rada ne mogu utvrditi trenutna stanja karaktera sila
ili spregova koji djeluju na proučavanog ispitanika.
Drugi pristup, fiziološki ja mnogo bliže ideji mehaničkog opisivanja rada

čovjeka, jer je utemeljen na utvrđivanju zamora dijelova tijela u zavisnosti od
mišićnog napora koje je moguće mjeriti putem mehaničkih zasada. Štoviše taj je
pristup katkada upravo izravno mjerenje mehaničkog rada. Kao najbolji primjer
tome nam mogu poslužiti rezultati mjerenja maksimalnog trajanja statičkog
mišićnog napora što je prikazana na dijagramu u slici 49.
Davis i Stubbs su pokazali u svojim istraživanjima djelovanja jednog

tereta ili opterećenja koje se primjenjuje do granice neudobnog. Ova su
istraživanja vršili na mladim ljudima u stojećem ili sjedećem položaju. Njihovi
su pokusi uključivali : podizanje tereta, povlačenje ili guranje terta u
horizontalnom i kosom pravcu, od ili prema ramenu. Pokusi su izvedeni na 200
zdravih jakih muških vojnika. Rezultati njihovih su istraživanja vrlo slikovito
prikazani na slikama 50., 51. i 52.
Slika 49. Maksimalno trajanje mišićnog napora ( prema Monodu )

Slika 50. Podizanje tereta s jednom rukom.
Slika 51. Guranje tereta od tijela s jednom rukom
Slika 52. Dvoručno guranje i potezanje tereta

Općenito razlikujemo dva oblika mišićnog napora koji se mogu opisati na

slijedeći način:
• statički napor kojem je značajka u produženom stanju kontrakcije

mišića, koji je obično nazočan u tzv.naporu održavanja stava ili
položaja tijela.
• dinamički napor koji suprotno prethodnom, ima značajke ritmične
izmjene kontrakcije mišiće, tj. vlaka u mišićima koja se mijenja
ritmički s odmaranjem.
Zamaranje mišića nastupa značajno prije u statičkom obliku napora nego

što je to primjer u dinamičkom opterećenju. Ovo se može izraziti u obliku
prikaza odnosa između veličine maksimalnog trajanja mišićne kontrakcije i sile
koja djeluje. Iz dijagrama na slici 49 maksimalnog trajanja statičkog mišićnog
napora je očito, da se mišićni napor s porastom sile za nekih 50% ne može
podnositi duže od jedne minute, a smanji li se sila za nekih 20% od maksimalne
vrijednosti za promatrani mišić, mišićna se kontrakcija može produžiti za dosta
veliko razdoblje.
Uz ovo je zanimljivo i mišljenje Rohmerta, koji je utvrdio veoma

jednostavne ali vrlo slikovite rezultate. On je utvrdio slijedeća maksimalna
razdoblja za opterećenje mišića:
a) 100% od maks. sile trajanje je 0,1 minuta

b) 75% od maks. sile trajanje je 0,35 minuta
c) 50% od maks sile trajanje je 1,0 minuta
d) 25% od maks. sile trajanje je 3,4 minuta
Usporedimo li, pojednostavljeno rečeno, uvjete statičkog mišićnog napora

s dinamičkim, tada se može zaključiti da se radi u dinamičkog opretećenja o
većem utrošku energije, o porastu rada srca i na poslijetku o potrebi duljeg
razdoblja za odmorom.
Da bi se pojasnile mogućnosti mjerenja ljudskog rada, očevidno je da je

potrebno da se uspostavi i šira veza s ostalim fizikalnim uzrocima, koji se
odnose na čovjeka i analizu njegova rada i radnog mjesta. U tom se je smislu
ovdje provela i vrlo sažeta analiza ostalih utjecaja kako slijedi:
6 METODE ISTRAŽIVANJA TEŽINE

RADA I ISPITANICI
METODE
Pretežno se u poznatoj i dostupnoj literaturi smatra, da se praćenjem

promjena tlaka u trbušnoj preši čovjeka utvrđuje i metoda za prosudbu
biomehaničkog naprezanja ispitanika, a kao kritična se razina tijela uzima
slabinska kralješnica (disk između 4. i 5. slabinskog kralješka - točka L4/L5).
Proučavanja su pokazala da intraabdominalni tlak raste zavisno od povećanja
tzv. lumbalnog momenta. Tako je Mairiaux ( ) sa suradnicima pokazao da je
statistička veza između lumbalnog momenta i tlaka u trbušnoj preši obuhvaćena
regresijskom jednadžbom:
pabd = IAT = 0,079 M L − 1127

, kPa
s koeficijentom korelacije r = 0,7, što je pokazatelj o tome, da se radi o čvrstoj

vezi u gotovo funkcijekoj razini. Na takav se način mjerenje trbušnog tlaka
može koristiti kao indeks opterećenja kralješnice u stvarnim radnim uvjetima.
Za odgovarajuće položaje tijela i za neko opće opterećenje, javljaju se i

odgovarajuće reakcije kako u mišićima čovjeka i njegovu koštanom sustavu,
tako posebno i u trbušnom prostoru, koji reagira povećanjem ili smanjenjem
nutarnjeg tlaka. Ovaj tlak djeluje prema "gore" na dijafragmu, a prema "dolje"
na na dno zdjelice, dok prema naprijed djeluje na stomačno mišićje, a na
stražnju stranu na kralješnicu i lumbalne mišiće. Veoma zanimljivu studiju o
djelovanju sila u trbušnoj šupljini je dao Schultz sa suradnicima () u kojoj je
vidljiva sva složenost načina opterećenja trbušne šupljine. Schultz i suradnici su
postavili za opći oblik opterećenja sustav od šest jednadžbi ravnoteže, u kojoj se
pojavljuje 11 nepoznatih sila i k tome još i nepoznati tlak u trbušnoj šupljini. Da
bi riješio takav zadatak, Schultz je pretpostavio neke od vrijednosti, pa ih je
probavanjem pokušao uskladiti s jednadžbama.
Izračunavanja su putem Schultzova rješenja toliko složena, da ne mogu
imati jednostavnu računsku primjenu kakva se zahtijeva u ergonomskoj analizi.
S druge pak strane, prema Morrisu ( ) pneumatički mehanizam "trbušne preše"
preuzima najviše do 30% od vanjskog opterećenja. Iz usporedbe ta dva pristupa,
kao i na temelju podataka od Daviesa i Stubbsa () i rezultata Mairiauxa i
suradnika (), odabran je postupak izračunavanja ekvivalentnog momenta (a
time i sile) koji se javlja u trbušnoj preši koji nastaje kao posljedica vanjskog
opterećenja.
Ovdje se je pretpostavilo, da je projekcijska ploština dijafragme jednaka

ploštini projekcije zdjelične kosti, za koju također vrijede harmonijski odnosi
(10) ljudskog tijela, a u zavisnosti od antropološke statističke raspodjele, kako
za muške tako i za ženske subjekte.
Postizavanje je željenog cilja utemeljeno na primjeni kombinacije

harmonijske kružnice i mreže kanona osam visina glave za stojeću visinu
subjekta.
Za određivanje veličine tlaka u trbušnoj preši, također je korištena prije

spominjana harmonijska analiza, putem koje se određuje površina presjeka
subjekta u razini lumbalnih kralješaka. Na slici 53. je prikazan izgled presjeka

ljudskog abdomena uz što je nacrtan i model takvog presjeka ograničen
geometrijskim likovima s odgovarajućim mjerama kao funkcije stojeće visine
čovjeka. Iz tih je odnosa utvrđena i funkcijska zavisnost površine presjeka kao
A = ( 86 do 104,72 ) 10-4 h2 , cm2
čije varijacije ovise o statističkoj ditribuciji antropomjera u našoj populaciji. Na

slijedećoj je slici prikazan model presjeka trbušne šupljine čovjeka u funkciji
harmonijskih veličina.
Slika 53. Model presjeka abdomena prikazan kao harmonijska

funkcija stojeće visine subjekta.
Na poslijetku, za određivanje odgovarajuće reaktivne sile u trbušnoj

šupljini definiran je tzv. lumbalni moment kojem se treba suprostaviti trbušna
preša. Veličina je momenta definirana kao zbroj svih momenata sila od
segmentalnih masa i poznatog tereta u ruci (ili rukama), kojih se krakovi
određuju prema procjenjenoj točki položaja kralješaka L4/L5.
Pri dinamičkom opterećenju ovaj tlak ima svojevrstan skok, pa se prema

jednom takvom rješenju () statički tlak množi s faktorom dinamičkog
opterećenja 1,3.
Kao metodu za određivanje segmentalnih masa, a time i segmentalnih

težina, čini se najpodobnijim koristiti regresijsku metodu Donskog i
Zacjorskog. S druge pak strane istraživanja dinamičkih antropomjera (11) su
pokazala, da se promjene veličina segmentalnih masa u području statističke
raspodjele od 50 do 95% linearne.
Ova nas činjenica upućuje, da je moguće primjeniti i Muftićevu

modifikaciju () s tzv. relativnom harmonijskom raspodjelom segmentalnih masa,
kako je prikazano u tablici 1., gdje se masa segmenta izražava kao postotak od
ukupne mase ispitanika.
TABLICA 25. Mase segmenata uspoređene prema ukupnoj masi tijela

Segment Relativna masa Harmonijski broj
% za R = 11
Glava s vratom 6,94 b = 6,95
Gornji dio 15,956
Trup srednji dio 16,327 43,457 r+d
4a + = 43,415
Donji dio 11,174 2
Nadlaktica 2,707
Ruka podlaktica 1,615 4,936 a/2 = 4,936
Šaka 0,614
Natkoljenica 14,165
Noga potkoljenica 4,33 19,866 2 a = 19,68
Stopalo 1,371
Iz tablice 1. proistječe, da je i raspodjela segmentalnih masa u odraslog

čovjeka također harmonijska. Razlike spomenutih harmonijskih veličina kao
rezultat individualnih osobitosti nisu uvijek iste, što ujedno pokazuju i njihove
standardne devijacije uz regresijske koeficijente u kojih se javljaju korelacijski
faktori u području vrijednosti od 0,562 do 0,891.
Položaji središta masa segmenata definirani su prema modificiranoj slici

18. (na str. 54) Donskog i Zacjorskog ().
U postojećoj i dostupnoj literaturi ima mnoštvo sličnih opisa istraživanja

oblikovanja radnog mjesta, koja nam često i pored svoje slikovitosti, i uz svu
svoju logičku povezanost i s antropometrijom, ne mogu biti od koristi u
izračunavanju ljudskog napora, tj. ocjenjivanja težine rada. Tako primjerice iz
antropometrijske analize opsega pokreta, kako se često sreće u literaturi vezanoj
uz analizu oblikovanja radnog mjesta, javljaju se dimenzije prostora i primjerice
opisi dohvata rukama, položaja nogu ili radne plohe, a često se navode i opisni
podaci o možebitnoj udobnosti ili neugodi i slično. Iz takvih podataka ne slijede
nikakvi numerički pokazatelji o veličinama sila ili njihovom trajanju i odzivu
tijela na njih.
Upravo su rezultati takvog tipa, naravno i uz brojne druge rezultate, bili

poticajem za istraživanja mjerenja mehaničkog kapaciteta u našoj populaciji
(15). U tom je smislu u početnom razdoblju bio zamišljen jedan jednostavan
pokus, mjeranja potezne sile u užetu putem dinamometra u ispitanika oba spola,
različitih doba i statističke distribucije antropomjera. Shema ovog pokusa je
pokazana na slici 54.
Slika 54. Prikaz položaja ispitanika u mjerenju mehaničkog

kapaciteta ispitanika u polupognutom položaju.
Ispitanik je za vrijeme mjerenja stajao na običnoj kućnoj vazi, koja je bila

postavljena na parket, kako bi se osiguralo granično opterećenje koje se je
moglo javiti u obliku sile trenja FT . Proklizavanje vage je bilo granično
opterećenje. Istodobno, dok je ispitanik potezao uže, bila je mjerena sila i na
vazi. U svakom je mjerenju ispitanik bio fotografiran s utvrđene stalne
udaljenosti.
Nakon pokusa iz razvijenih fotografija koje su bile u mjerilu 1:10, bile su

izrađene odgovarajuće skice ispitanika, a iz izračunatih je segmentalnih težina i
položaja masišta u tih segmenta bio oblikovan sustav djelujućih sila
(rezultirajuća ukupna težina, sila u dinamomentru i reakcija u vagi) na temelju
čega je bio utvrđen i odgovarajući plan sila kako je pokazano na slici 54.
Na ovaj je način istodobno bila uspostavljena i mogućnost izračunavanja

lumbalnog momenta ML. Uz ovo treba napomenuti, da je radi činjenice, da u
kralješničkom mišićju i kralješnici stalno postoji odgovarajuća napetost, pa je iz
tog razloga kao mjera opterećenja uzeta cjelokupna težina tijela ispitanika, a ne
samo onaj dio iznad presjeka u trbušnoj šupljini na razini kralješaka L4/L5.
Od ispitanika se je tražilo da potežu uže, koje je bilo učvršćeno u podu,

najvećom silom koju oni smatraju da je mogu ostvariti u trajanju od četiri do pet
sekundi. Svako je istovjetno mjerenje bilo provedeno po tri puta, i u obzir su se
uzimala samo ona mjerenja koja su davala približno iste rezultate.
Treba spomenuti i to, da je svaki ispitanik potezao uže u tri različita stava
tijela - uspravan, polupognut i pognut stav. Mjeranja su ispitanika izvršena na
180 muških ispitanika i 132 ženskih ispitanica (15).
Rezultati mjerenja u ovoj knjizi su uzeti samo za muške ispitanike i oni su

podijeljeni po dobnim skupinama i odgovarajućem stavu ispitanika (uspravan,
polupgnut i pognut stav), a za odgovarajuće lumbalne momente koji su
izračunati izračunate tako, da se je prema položaju rezultirajuće sile FR izmjerila
najmanja udaljenost do karakteristične točke razine L4/L5, koja se je potom
množila s veličinom rezultirajuće sile. Veličine su i sila i momenata za žene u
pravilu 30% manje. Ove su veličine vidljive na primjeru kako je pokazano na
slici 57.
Dijagramu na slici 55. prikazuju funkcijske zavisnosti veličina lumbalnih

momenata izračunatih na gornji način a u zavisnosti od dobi ispitanika, i to za
uspravan, polupognut i pognut stav ispitanika.
275
250
225
Pognut
Lumbalni moment, Nm
200
175 Polupognut
150 Uspravan
125
100
75
50
10 20 30 40 50 60 70
Dob, godina
Slika 55. Raspodjela veličina lumbalnih momenata u muških ispitanika

naše populacije za uspravan, polupognut i pognut stav u zavis-
nosti od dobi ispitanika
Iz dijagrama je očito da se maksimalne veličine lumbalnih momenata

pojavljuju u području dobnih skupina između 30 i 40 godina. Sasvim je očito i
to, da su lumbalni momenti, što je bilo i za očekivati u uspravnom položaju po
vrijednostima manji od onih u polupognutom ili pognutom stavu, jer je krak u
uspravnom stavu značajno manji. Ovi se rezultati u daljnim analizama uzimaju
kao referentni podaci koji vrijede za našu mušku populaciju.
6.7 BIOMEHANIČKI MODELI ZA IZRAČUNAVANJE

LUMBALNOG MOMENTA U RAZINI L4/L5
BIOMEHANIČKI MODEL ISPITANIKA
Za određivanje prostornog položaja karakterističnih točaka tijela

ispitanika, a i radi moguće tvorbe žičanog modela ispitanika, korišten je
harmonijski krug Zederbauera s pridruženom mrežom kanona osam visina glava,
u koji je ukomponiran lik ispitanika u obliku žičanog modela kako je to utvrdio
Muftić ( 16 ) i koji je prikazan na slici 14.(str.48) Obzirom na prije spomenutu
dokazanu linearnost antropomjera u području od 50 do 95%, ovakva se kružnica
i odgovarajući model može koristiti samo poznavanjem stojeće visine ispitanika.
Modele za izračunavanje lumbalnog momenta dijelimo u dva oblika, i to:

dvodimenzijske i trodimenzijske modele. Na slici 56. je prikazan dvodimenzijski
model smješten u koordinatni sustav xy, u kojega je referentni položaj kralješaka
L4/L5 u ishodištu O. Odgovarajuće su antropomjere označene odgovarajućim
slovima.
Slika 56. Dvodimenzijski model ispitanika

Prema prikazanoj slici lumbalni će moment biti definiran kao suma svih
komponentnih momenata s obzirom na točku O, pa će biti
n
ML =
∑i =1
Fi ⋅ xi
odnosno lumbalna sila FL uz pretpostavku da djeluje u težištu presjeka tj. na

h/16 mjereno od O će biti
16 M L
FL = , N
h
a trbušni će tlak biti uz pretpostavljenu površinu presjeka trbušne šupljine kao

harmonijske funkcije stojeće visine h ispitanika kako je pokazano u gornjim
jednadžbama određen kao
16 M L
( 0,2 ÷ 0,3 )
F h
pabd = IAT = ( 0,2 ÷ 0,3 ) L =
A ( 90 ÷ 105 ) ⋅ 10 − 4 h 2
odnosno
ML
IAT = ( 350 ÷ 450 ) , Pa
h3
TRODIMENZIJSKI MODEL ČOVJEKA
Za razliku od dvodimenzijskog modela prikazanog na slici 8., u primjeru

trodimenzijskog modela pojavljuje se jedna dopunska ideja vezana uz karakter
pomaka ekstremiteta. Naime, ako razmotrimo veličinu momenta reduciranog na
L4/L5 u primjeru kada promatramo ispitanika sprijeda, koji je primjerice
podigao svoju desnu ruku u razinu ramena zajedno s teretom kako je pokazano
na slici, tada će veličina momenta biti:
Slika 57. a) Ispitanik s podignutom desnom rukom i teretom, b)

ispitanik s podignutom i lijevom i desnom rukom u kojima drži jednake
terete.
Ako u slijedećem koraku ispitanik podigne jednak teret s desnom i s

lijevom rukom a u istoj ravnini, tada će moment ako ispitanika smatramo krutim
tijelom, u L4/L5 biti jednak ništici, a sasvim je očito da će se napor čovjeka, a
time i tlak u trbušnoj preši povećati proporcionalno veličini momenta koji jest
zbroj lijevog i desnog opterećenja. Iz ovoga zaključujemo, da će u onim
primjerima kada se ispitanik opterećuje rukama različitim silama (kako po
pravcu tako i po veličini) od svake ruke moći odrediti odgovarajući lumbalni
moment, s tim da je ukupni moment koji se pojavljuje kao uzrok povećanju tlaka
u trbušnoj preši jednak zbroju apsolutnih vrijednosti momenta lijeve i desne
ruke.
OBLICI NEKIH RADNIH STAVOVA RADNIKA
Proučavanjem radnika očito je, da se radovi mogu podijeliti u pet

karakterističnih skupina, i to:
• prenošenje većih tereta (robe, sanduka, vreća, stolova, sjedalice raznih

veličina, kulise i slično);
• prenošenje okvira praktikabla (različitih veličina) i njihovih ploča; potezanje

ručnih povlaka;
• podizanje i spuštanje teških predmeta ;
• ostali poslovi, kao primjerice namještanje zastora na povlake ili
postavljanje reflektora, ukivanje držača i slično;
Na prikazanim skicama u slici 58. pokazani su tzv. žičani modeli radnika

u nekim navedenim karakterističnim radnim položajima:
Slika 58. Žičani modeli binskih radnika; prenošenja kulise, prenošenja

tereta, izvlačenja učvršćenog predmeta u pod, podizanje tereta,
potezanje užeta mehaničke povlake i penjanje po penjalicama.
Na skicama u slici 59 prikazani su različiti stavovi radnika u nekim

poslovima:
Slika 59. Različiti radni položaji radnika

Iz prikazanih položaja radnika, jednostavno je ocjeniti, da su poslovi

prenošenja teških komada glede napora, a posebice u području slabinske
kralješnice, teški i da ih s ergonomijskog stajališta treba izbjegavati. Pored toga i
rad na mehaničkim povlakama se ocjenjuje također teškim, jer postavljanje
utega (ili njihovo skidanje) kao i povlačenje povlaka spadaju u teške poslove.
Da se pokaže težina ovih radova, provedena je odgovarajuća analiza

pokreta koji su karakteristični za podizanje i postavljanje protuutega u okvire
ručnih povlaka.
SPUŠTANJE ISPITANIKA IZ STOJEĆEG STAVA

U ČUČEĆI STAV
U primjerima podizanja tereta s poda i njegova dizanja na neku razinu

često je potrebno da ispitanik, koji je stajao uspravno ili pognuto, čučne a onda
se iz čučećeg položaja diže u uspravan položaj dižući jednom ili s obje ruke
nekakav poznat teret. Ovakvi su pokreti subjekta, ako su učestali i bez tereta
relativno teški, a naravno ako se još treba dizati i nekakav teret onda su značajno
i teži.
Biomahanička se analiza ovog načina gibanja čovjeka pratila mjerenjima

pomoću ELITE uređaja, koji je opisan u poglavlju 5, na str. 95.
Na proučavanom su ispitaniku bile pričvršćeni na karakteristične točke

njegova tijela odgovarajući refleksijski markeri. Potom je ispitanik izvodio
pokrete iz stojećeg stava u čučanj i odmah natrag, i to u tri različita uvjeta
opterećenja. U prvom je primjeru ispitanik čučnuo i potom se podigao bez da je
uzimao teret. U druga dva primjera je s poda uzeo prvo teret mase 10 kg, a u
drugom pokusu teret mase 20 kg. Za vrijeme pokusa je ispitanik bio sniman s
dvije videokamere koje su snabdjevene po svojem opsegu objektiva sustavom
infracrvenih izvora svjetlosti, koji bacajući svjetlost na markere izazivaju
odgovarajući refleks koji je vidljiv na ekranu računala. Videokamere su bile
spojene s odgovarajućim računalom, koje tako utvrđene točke tijela prati
opisujući njihove potanje, te izračunavajući odgovarajuće brzine i ubrzanja
karakterističnih točaka. Štoviše odgovarajućim se programom mogu povezati
pojedine točke, pa se može pratiti gibanje tzv. žičanog modela subjekta. Treba
spomenuti, da se prije snimanja uređaj kalibrira u odgovarajućem prostoru u
kojem se ispitanik nalazi, a njegova je točnost tolika da se može sa sigurnošću
pratiti pomak do 1 mm. Video kamere su spojene međusobno, a na temelju

njihova položaja za vrijeme snimanja ostvaruje se fotogrametrijski efekt, pa su
time položaji točaka definirani u tri dimenzije.
Na slikama 60., 61., 62. i 63. prikazani su grafički rezultati tih mjerenja.
Tako je na slici 60. prikazan položaja markera koji su označeni odgovarajućim
brojevima na tijelu ispitanika. Na slikama 61., 62., i 63. su prikazane putanje,
brzine i ubrzanja za jedan primjer mjerenja. A na slici je 64. prikazan niz
uzastopnih položaja ispitanika.
Temeljem tako utvrđenih podataka, za odabranog ispitanika su uz poznate

segmentalne mase su izračunati odgovarajući lumbalni momenti za razinu
kralješnice L4/L5. Nadalje su korištenjem izraza sa str. 115 izračunati
odgovarajući tlakovi u trbušnoj preši. Potom su određeni dijagrami prikazani na
slikama 65. i 66. u kojima je vidljiva veličina promjene trbušnog tlaka u
zavisnosti od vremena, za sva tri prije navedena načina mjerenja ispitanika.
Slika 60. Položaj refleksijskih markera na ispitaniku

Slika 61. Prikaz zakona puta gibanja markera 1. Na gornjem se dijagramu

nalazi vremenska funkcija zakona puta markera u pravcu x osi, na lijevom
donjem je zakon puta istog markera u pravcu osi y, i na poslijetku u donjem
desnom dijagramu je prikazan zakon puta markera 1 u pravcu osi z. Ovdje se
napominje da zakon puta nije isto što i putanja točke.
Slika 62. Zakoni brzina gibanja markera 1. Na gornjem dijagramu je

zakon gibanja markera 1 u pravcu osi x, na donjem lijevom je zakon
brzina markera 1 u pravcu osi y i na poslijetku je na donjem desnom
dijagramu zakon brzina u pravcu osi z.
Slika 63. Zakoni promjena ubrzanja za marker 1. Na gornjem su dijagrami

promjena brzina u pravcu osi x, na donjem lijevom su promjene ubrzanja
u pravcu osi y i na poslijetku na donjem desnom dijagramu su promjene
ubrzanja u pravcu osi z.
Slika 64. Prikaz putanja reflekijskih markera glave i referentne

točke slabinske kralješnice u procesu spuštanja ispitanika u čučanj
i dizanja iz čučnja u uspravan stav. Na slici su prikazana četiri
karakteristična redoslijedna položaja modela, kojima je prikazano
gibanje ispitanika od početnog položaja do spuštanja u čučanj,
potom uzimanje tereta i dizanje u uspravan položaj. U konstrukciji
snimanja ovog prikaza spojeni su markeri 1 i 2 (sljepoočnica -
donja vilica), zatim 3,4,5 i 6 (rame - lakat - zglob šake i korijen
malog prsta) i na poslijetku markeri 7, 8 i 9 (kuk, koljeno i gležanj).
Radi mogućnosti da se pokreti mogu prepoznati cijelo je gibanje
bilo rastavljeno iz 20 jednakih vremenskih razdoblja u samo četiri
položaja.
Prikazane su faze gibanja bile posebno analizirane tako da su se iz ovih

zapisa izdvojili karakteritični položaji ispitanika, prema čemu su bili
računani lumbalni momenti na razini L4/L5.
Trbušni tlak kod čučnja bez tereta
16
14
12
IAT,kPa 10
8
6
4
2
0
0 0,5 1 1,5 2
vrijeme, s
Slika 65. Prikaz vremenskih promjena izračunatih

intraabdominalnih tlakova u ispitanika koji se giba iz stojećeg stava
u čučanj i obrnuto bez tereta. Proces trajanja spuštanja i dizanja je
1,8 sekundi.
Promjena tlaka s podizanjem

tereta
30
25
20
20 kg
IAT, kPa
15
10 kg
10
0
0 2 4 6
vrijeme, s
Slika 66. Prikaz vremenskih promjena izračunatih

intraabdominalnih tlakova u ispitanika koji se giba iz stojećeg stava u čučanj,
kojom prigodom uzima terete mase 10 i 20 kg, te se s njima diže. Proces
spuštanja je trajao oko 1 sekunde a dizanja oko 3 sekunde.
Na kraju je zanimljivo analizirati i razlike između putanja karakterističnih

točaka prigodom spuštanja u čučanj i dizanja iz čučnja u uspravan stav. Prema
podacima mjerenja. sačinjen je jedan prikaz spomenutih dizanja i spuštanja za
četiri karakteristična položaja koji su prikazani u slici 64. Iz te je slike vidljivo
da je proces spuštanja, primjerice glave označen sa strijelicama prema dolje, ide
krivuljama bliže uspravnom stavu ispitanika, da bi se u procesu dizanja,
označeno sa strijelicama prema gore, pomaknuo prema naprijed. Na ovaj način u
odnosu na izabranu točku L4/L5 dolazi do svojevrsnog povećanja lumbalnog
momenta, što posljedično povećava i tlak u trbušnoj šupljini. Što se tiče putanje
referentne točke slabinske kralješnice, može se reći da su njezine putanje u
spuštanju i dizanju gotovo iste.
Uz pokuse koji su se proveli, treba spomenuti i to, da su oni bili vršeni za

dizanje iz čučnja s i bez oslanjanja rukom o pod. I u ovim su se primjerima
uočile neke razlike u utvrđenim promjenama trbušnog tlaka, ali one su
neuvažive, i to radi toga što se jednorukim držanjem tereta i istodobnim
oslanjanjem o pod ujednači ravnoteža u odnosu na referentnu točku. Za ovakav
način dizanja se može reći da on olakšava dizanje rasterećenjem nožnih mišića.
RASPRAVA I ZAKLJUČCI
Numeričko utvrđivanje točnog i cjelovitog odziva ljudskog tijela, s

obzirom na velik broj mišića a time i sila koje se pojavljuju u biomehaničkoj
analizi bilo kakvog rada čovjeka, jest prema postojećim metodama mehanike
zasad nerješiv zadatak. Saznanje o ovome usmjerilo nas je prema određenom
pojednostavljivanju zadatka, koje se je sastojalo u tome, da su se određeni
položaja tijela održavali skupinama mišića u trenutnoj ravnoteži vanjskih i
unutarnjih sila i to, bez obzira na njihov iznos. Dakle, kao indeks naprezanja
slabinske kralješnice uporabljen je tlak u trbušnoj preši, koji je odgovarao
trenutnoj konfiguraciji tijela, individualnoj površini presjeka abdomena
ispitanika i izračunatom lumbalnom momentu za promatrano trenutno
opterećenje subjekta.
Za karakteristične položaje istraživanih radova u radnika što rade na

kazališnoj pozornici bili su izabrani samo oni, koji se iskustveno smatraju
težim, tj. oni za koje se pretpostavljalo da zahtijevaju veći napor u radnika. To
su svakako saginjanja i uspravljanja za podizanje tereta i to, s i bez savijanja
koljena, zatim podizanje oslanjanjem rukom o pod, potom prenošenje velikih

prospekata i scenskih elemenata i naposlijetku povlačenje užeta povlake.
Iz pokusa praćenja gibanja, kada se je subjekt saginjao u čučanj, utvrđene

su se promjene trbušnog tlaka u primjeru da ne diže teret s poda kretale u
rasponu od 2,237 kPa do nekih 12 kPa, da bi se u početku dizanja tlak naglo
povećao na maksimalnu vrijednost od 14 kPa, da bi se dizanjem smanjivao na
početnu vrijednost od 2,237 kPa. Spuštanje je subjekta trajalo oko 0,9 sekundi, a
dizanje bez tereta također oko 0,9 sekundi.
U druga dva primjera ispitanik je uzeo teret s poda, prvo mase od 10 kg, a
u drugom pokusu od 20 kg. Tok promjena tlaka pri spuštanju je sličan ( može se
reći gotovo isti) s onim u pokusu bez opterećenja. Međutim, uzimanjem tereta
tlak je u prvom primjeru naglo porastao na gotovo 20 kPa, a u drugom na 26
kPa, da bi se u završnoj fazi pokusa za teret od 10 kg našao u vrijednosti 12 kPa,
a za teret od 20 kg u vrijednosti od 18 kPa. U ovom je primjeru spuštanje
ispitanika u čučanj trajalo oko 1 sekundu, a dizanje s teretom oko 3 sekunde.
S ergonomijskog stajališta trbušni tlak ne bi trebao prelaziti veličini od 20

kPa, odakle proistječe zahtjev da masa protuutega ne bi smjela biti veća od 10
kg.
Ovo se isto odnosi i na težine ostalih dijelova inscenacije, koje za svoje
prenošenje, a zavisno od broja radnika koji prenose objekt, ne bi smjele izazivati
veći tlak trbušne preše veći od 20 kPa. Drugim riječima, ako radnik drži teret uz
tijelo, onda težina tereta ne bi smjela biti veća od 250 N.
Temeljem ove jednostavne rasčlambe rada binskih radnika i dokazane

veličine napora koji se u radu javlja, može se zaključiti, da ova vrsta rada spada
u teške radove, pa odatle proitječe i zahtjev koji se postavlja konstrukterima
mehanizacije i scenografske opreme na izbor što je moguće lakših elemenata,
kako bi se izbjegao rizik preopterećivanja radnika, koja, kako je poznato
kumulacijom mogu uzrokovati neželjene promjene na kralješnici i drugim
zglobovima u radnika.
BIOMEHANIKA KRALJEŠNICE
Kralješnica u čovjeka jest veoma važan organ. Glavna je funkcija

kralješnice u prenošenju i prigušivanju opterećenja. zatim u ostvarivanju gibanja
trupa i glave i napokon u zaštiti leđne moždine i živčanih ogranaka što izlaze iz
moždine prema mišićju i krvožilnom sustavu. Skladno s načelima mehanike
anatomija kralješnice omogućava optimalna izvršavanja navedenih funkcija.
Kroz ljudski se život zajedno i funkcija kralješnice može mijenjati, kako

starenjem, tako i bolestima i napokon mogućim ozljedama. To je i razlogom
našeg zanimanja za što boljim temeljnim razumijevanjem biomehanike
kralješnice, kako bi mogli razlučivati na koji način patološke izmjene mogu
utjecati na anatomske promjene a odatle, kako te patološke promjene mogu
utjecati na promjenu njezine funkcije. Svakako da se čini posebno zanimljivim i
korisnim utvrditi najdjelotvorniji način zaštite kralješnice u ergonomijskom
smislu od mogućih neželjenih promjena. Kako i kada se odlučiti za kirurški
zahvat i napokon kako utvrditi ispravan i djelotvoran program za možebitnu
rehabilitaciju.
Temeljna svojstva elemenata kralješnice
Geometrija kralješnice i kinematika
Kralješnica u čovjeka obično ima 24 kralješka. Sedam od njih se nalaze u

vratu i nazivaju se vratnim kralješcima; dvanaest je kralješaka u grudnom dijelu
kralješnice i svaki od njih je zglobno vezan s rebrima grudnog koša, a nazivaju
se grudnim kralješcima; i napokon pet je kralješaka u slabinskoj ili lumbalnoj
kralješnici i po tom se području i nazivaju slabinskim kralješcima. Kralješci se
takvom podjelom i označavaju i to odozgo prema dolje. Tako imamo C1 do C7
( C dolazi od riječi cervikalni), zatim T1 do T12 (T dolazi od riječi torakalni) i
napokon L1 do L5 (gdje L dolazi od riječi lumbalni). Na slici 87. je shematski
prikazan izgled kralješnice u čovjekovu tijelu, gdje su naznačene i duljine
dijelova i cijele kralješnice u odnosu na stojeću visinu čovjeka. Zanimljivo je
primjetiti da je pokretni dio kralješnice u stojećem stavu upravo 1/3 stojeće
visine h. Isto tako treba naglasiti da je i svaka duljina prije izvršene podjele na
vratnu, grudnu i slabinsku, također u sklopu harmonijskih brojeva.
H/8
H/16
H
H/6
3
5H/48
Slika 87. Shematski prikaz položaja pokretnog dijela kralješnice

s naznakom harmonijskih veličina u odnosu na stojeću
visinu čovjeka H.
Na slici 88. je prikazana kralješnica shematizirano, kako bi smo pokazali

njezin izgled koji ona ima u stojećem stavu čovjeka. U svojem donjem dijelu
kralješnica je oslonjena na križnu kost, koja se smatra dijelom zdjelične kosti.
Svaki od 24 kralješka, izuzev prvog vratnog (atlasa) ima izraženo tzv.

tijelo kralješka sa svoje prednje strane, na koje se nadovezuje prstenasti dio koji
na sebi ima izdanke tzv. malih zglobova, a sa stražnje se strane nalaze spinalni
procesusi. Tijela susjednih kralješaka su uzglobljena međusobno s tzv.
intervertebralnim diskovima ili međukralješničkim prstenovima, dok su u
svojem stražnjem dijelu spojeni pomoću malih zglobova koji su na vrhovima
artikularnih izdanaka. Slično kao i ostale kosti tijela su kralješaka izvana
sačinjena od ljuskaste kosti a unutrašnjost im je sačinjena od spužvaste kosti,
dok su prsten i izdanci malih zglobova sačinjeni od zbite kosti.
Slika 88. Kostur kralješnice- frontalni, stražnji i bočni pogled.

Prema Bammesu.
Posebno treba naglasiti ulogu što ih imaju facete malih zglobova a u vezi s
pokretljivošæu kralješaka. Istraživanja su pokazala da se plohe malih zglobova
(svakog para posebno) podudaraju s jednom sferičnom plohom, čineći tako

nijhovu geometriju tzv. sferičkim zglobom za taj par, koji na taj način djeluje
kao jedan zglob s tri stupnja slobode gibanja. Intervertebralni diskovi, koji u
cjelokupnoj kralješnici imaju oko trećine njezine duljine općenito imaju izgled
prikazan na slici 88. Svaki se disk sastoji od koncentričnih slojeva (laminata
fibroznog prstena) koji imaju helikoidalnu građu kolagenih vlakanaca i koja se
od sloja do sloja mijenja. Spomenuta vlakna idu od tijela do tijela čineći kut od
oko 60 o. U slabinskoj kralješnici ti se slojevi po dimenziiama kreću u području
vrijednosti od jedne desetinke milimetra do nekoliko milimetara. Po
cjelokupnom je obodu prstena debljina zida manja na stražnjem dijelu od one na
prednjem dijelu kralješka. U središtu je u odraslih osoba tzv. pulpozna jezgra.
Prema nekim autorima pulpozna jezgra zauzima 30 do 50% površine poprečnog
presjeka diska. Jezgra je ispunjena želatinoznom masom koja starenjem
postepeno dehidrira i pretvara se u fibroznu masu
Konfiguracija kralješnice
Neutralna ili anatomska konfiguracija kralješnice u sagitalnoj ravnini (tj.

gledano sa strane) može se u prvom približenju lagano pratiti iz jednostavnog
rentgentskog snimka.
Slka 89. Prikaz normalne pokretljivosti kralješnice u sagitalnoj

i frontalnoj ravnini
Zašto se može misliti da prethodna slika nije cjelovita? Naprosto zato što u nju
nije uključen grudni koš, koji svojom geometrijom onemogućava gibanje
kralješnice. To je razlogom da I grudni koš tj. rebra također spadaju u
kralješnicu.
Slika ta I ta.
Međutim, poteškoće nastaju kada se odlučimo da definiramo što obuhvaća

neutralni položaj kralješnice, bilo da subjekt stoji, sjedi na sjedalici ili na podu.
Što se pak tiče njezine gibljivosti na slici 89. su prikazani ekstremni izgledi
fiziološkog oblika kralješnice u pregibu prema naprijed i prema nazad. Mjerenja
se pokretljivosti mogu vršiti na tri načina, jedan je preko fotografskih snimaka,
zatim putem rentgenskih snimaka i napokon na lješinama. Mjerenja se vrše
pomoću kutomjera, inklinometara ili goniometara i sličnih instrumenata.
Mjeranja utvrđena na takve načine obično zadovoljavaju ukoliko se ne radi o
vrlo točnim zahtjevima. Mnogi su autori vršili takova mjerenja i u tablici 34 su
dati sumarni rezultati prema Bakkeu.
Tablica 1. Sumarni pregled područja pokretljivosti kralješnice

(Prema Bakke-u iz 1931.)
Vratna Grudna Slabinska Cijela

kralješnica
Pregib naprijed
Najpokretljiviji dio C5/C6 T1/T2 L5/S1

Pokretljivost tog dijela 4o 5o 2o
Pokretljivost cijelog područja 16 o 46 o 16 o
79 o
Pregib prema natrag
Najpokretljiviji dio C5/C6 T1/T2 L5/S1

pokretljivost tog dijela 17 o 5o 21 o
Pokretljivost cijelog područja 64 o 22 o 54 o 140 o
Bočno savijanje
Najpokretljiviji segment C3 do C5 svaki L2 do L5

Pokretljivost tog segmenta 6o ≈3 o
≈ 8o
Pokretljivost cijelog područja 23 o 31 o
24 o 78 o
Kako se iz dosad prikazanog vidi, kralješnica jest jedan u mehaničkom

smislu vrlo složen organ s vrlo velikim brojem stupnjeva slobode gibanja, Ako
se uz to još doda i to, da su njezine veze putem mišića i ostalih dijelova ljudskog
tijela također mnogobrojne, onda jasno odatle slijedi značajna nemoć da se
opisuje njezino gibanje matematičkim metodama.
Navedeno i jest razlogom, da se uprkos velikom broju radova koji se

odnose upravo na biomehaniku kralješnice, koji su usput budi rečeno radi
pojednostavljivanja podijeljeni na segmente kralješnice, rijetki oni koji bi imali
nekakav kvantitativni karakter. Naime, očito je da su radi složenosti kralješnice,
mogući zasad, samo oni pristupi koji imaju fenomenološki i opisni karakter, a
oni koji bi se odnosili na raspodjele sila ili naprezanja, bilo u makro ili
mikromjerilu nisu na vidiku.
Da bi se ilustriralo ovo o čemu je riječ, najbolje je da promotrimo jedno

pitanje.
Kako bi se objasnilo da su veličine tijela kralješaka u slabinskoj

kralješnici značajno veće od onih u vratnoj kralješnici?
U brojnim dobivenim odgovorima kada se to pokušava tumačiti, kaže da

su slabinski kralješci veći radi opterećanja što ih čini tijelo u tom području. Kada
bi to bilo tako, onda bi prvi grudni kralješak morao biti, radi naglog povećanja
mase tijela, izrazito veći od posljednjeg vratnog kralješka. Ako uzmemo das u I
rebra dio kralješnice onda je to upravo to. Osim toga, najmanje trećinu života
čovjek provede ležeći u kojem primjeru nisu ti kralješci najviše opterećeni.
Međutim, još jedna činjenica opovrgava spomenuto motrište. Riječ je o tome da
su primjerice tijela vratnih kralješaka sačinjeni od “kućišta” od zbite kosti, dok
su tijela u slabisnkih kralješaka od ljuskaste kosti a u čijoj je unutrašnjosti
spužvasta kost s vrlo različitim područjima gustoće gredica spužvaste kosti.
Štoviše, u pokusu razaranja tijela slabinske kralješnice i tijela vratnog
kraalješka (koje je značajno manje) potrebna je otprilike gotovo jednaka sila
(oko 7 do 9 kN). Iz ovog slijedi, da je uloga tijela kralješaka većim dijelom u
njihovm prigušnom smislu. Nadalje iz istih istraživanja o raspodjeli čvrstoće u
kralješcima, utvrđeno je da pretežni dio opterećenja što ga na sebe preuzima
kralješnica ide na strukture vezane uz male zglobove, dok tijela kralješaka imaju
ulogu prigušnih elemenata u zajedništvu s međukralješničkim diskovima.
Dakle, vezano uz biomehaniku kralješnice, može se slobodno reći da su

istraživanja koja su se odnosila na fizikalna svojstva, ali pretežno gledano s
“vanjske” fenomenolooške strane, dala značajan doprinos za poznavanje granica
čvrstoće koštanog dijela kralješnice, dok nažalost za poznavanje raspodjele
deformacija ili naprezanja nisu dala pouzdane rezultate. No, obzirom na veze što
ih ima koštani dio kralješnice s ostalim mekim dijelovima koji su neodvojivo
vezani uz kralješnicu, i neko poznavanje “mehaničkih svojstava” koštanog
dijela, gubi na svojoj vrijednosti, jer dolazi do takvih interferencija kojim čitav
organ popirma sasvim drugačiji smisao.
Ono što se je primjerice pouzdano u ergonomijskom smislu glede

opterećenja kralješnice utvrditi, svakako je način koji se preporučuje u držanju
tijela, a time i kralješnice u postupku podizanja tereta s poda na neku razinu. Na
slici 90. je prikazan primjer isprvnog i neispravnog (zabranjeog) položaja tijela u
postupku dizanja tereta.
Slika 90. Primjer ispravnog i neispravnog dizanja tereta s poda na neku razinu.
Vezano uz prikazanu sliku postoji još jedno zanimljivo pitanje, na koje je

odgovor često u praksi i u dostupnoj literaturi neispravan. U međukralješničkom
području se nalazi odgovarajući disk, unutar kojega se nalazi tzv. nukleus
pulpozus, koji je zapravo jedna pulpozna masa, koja u kasnijem dobu prelazi u
fibroznu masu. Postavlja se pitanje, na koju će se stranu gibati pulpozna jezgra u

primjeru sagibanja kralješnice prema naprijed/natrag? Čast je odgovor da će u
primjeru sagibanja prma naprijed pulpozna jezgra ići prema natrag. Ovakav je
odgovor neispravan. Na slici 91. je prikazan model kinematičkog para dvaju
kralješak povezanih međukralješničkim diskom.
a) c)
b) d)
Slika 91. Model kinematičkog para lumbalne kralješnice za definiranje gibanja nukleus pulposusa. a) model u stojećem nasavijenom
položaju, nukleus se nalazi u središtu prstena; b) u savijanju kralješnice obrnuto od kazaljke na satu nukleus se giba u naznačenom smjeru; c)
model kinematičkog para u stojećem nasavijanom položaju u kojeg je nukleus prešavši u fibrozno stanje povezan s gornjom i donjom pločom
krlešničkih tijela; d) radi nemogućnosti gibanja nukleus djelomično pritišće fibrozne prsteneove uzrokujući pritisak u tom području.
Na kraju ovog poglavlja, upozorava se na rad što je dat u privitku ove

knjige, a koji se odnosi na jedan biomehanički pristup problemu vezanom uz
kralješnicu.
O NEKIM PITANJIMA FIZIOLOGIJE SJEDENJA
Sjedenje kao radni položaj moguće je razmatrati na nekoliko načina.

Naravno je da je prvi način u usklađivanju statičkih antropomjera s oblikom
sjedalice, što istodobno čini i prvi korak u odabiru.
Drugi bi korak bio u utvrđivanju odnosa između korisnika i kakvoće

sjedalice. Drugim riječima, da li se radi o tvrdoj ili mekanoj podlozi na sjedalici.
Ovo se pitanje odnosi na doticajne plohe između čovjeka i sjedalice, i to
ponajprije radi tlakova koji se tu mogu pojavljivati. U dostupnoj literaturi
ovakvih podataka nema dovoljno, pa se tu oslanjamo na rezultate što ih je
izvršio Ergić T. u svojoj disertaciji vezanoj uz raspodjele tlakova na području
sjedalice.
Na slikama su pokazani grafički prikazi raspodjele tlakova u ispitanika na

posebno izgrađenoj mjernoj sjedalici.
Slika 6. Raspodjela tlakova na tvrdoj sjedalici, odakle se vidi da se maksimalne

vrijednosti kreću u području vrijednosti od 30 do 40 kPa.
Slika 7. Tlocrtna raspodjela tlakova u doticajnoj plohi

ispitanika u mekanoj sjedalici
Prema spomenutom autoru u statičkom bi sjedenju na tvrdoj podlozi ovakav tlak

u zonama najvećih vrijednosti bio fiziološki vrlo težak, jer značajno ograničava
optok krvi u tim područjima. Međutim, autor je svojim mjerenjima utvrdio da
dolazi do preraspodjele tlaka već i samim gibanjem gornjih udova, pa čak i
razgovorom, čime se zapravo obavlja jedna vrsta masaže cijele doticajne
ploštine. Pored toga se navodi i to, da primjenom mekanih podmetača dolazi do
znatnih smanjenja tlakova.
Druga je vrsta istraživanja bila usmjerena na utvrđivanje aktivnosti

mišićnih dijelova u čovjeka koji sjedi. Ova je istraživanja proveo B. V. Ananjev
(1974)
Na posebno izgrađenom radnom stolu je bio postavljen ispitanik na

kojega se bili pričvršćeni elektro miografski, kako bi se u zavsinosti od
promjene položaja ispitanika utvrdile mišićne aktivnosti nekih karakterističnih
mišića.
.
Slika 8. Izgled ispitnog stola
Rezultati su njegovih istraživanja prikazani na slici 9.

a.
b.
c.
d.
e.
f.
Slika 9.Prikaz promjena elektromiografskih aktivnosti u zavisnosti od položaja tijela ispitanika. U vertikalnom su smislu prikazani položaji od 1 do 5. U
horizontalnom su smislu prikazan odgovarajuće reakcije u karakterističnim mišićima. Tako je a) Trapezoidni mišić (lopatični dio); b) Trapezoidni mišić
(vratni dio); c) Opružač kralješnice (pojasni dio); d) Deltoidni mišić; e) Rameni mišić; f) Širokočašna mišica kralješnice.
Temeljem takvih mjerenja H. J. Tarasenko i B. V. Ananjev su utvrdili tzv.

neutralne položaje stojećeg i sjedećeg čovjeka. Značajka je tih položaja da se u
takvoj konfiguraciji tijele čovjeka, pojavljuju minimalne elktroaktivnosti mišića.
Na slici je prikazan neutralni položaj sjedećeg čovjeka.
250
Oko 00
1800 950
1150
Optimalne veličine
1150 kutova
sustavnih članova u
1180 sjedećem položaju tijela
Slika 10. Prikaz neutralnog položaja čovjeke u sjedećem položaju.
Iz pokazane metodologije se mogu definirati odgovarajuća odstupanja

stvarnog stava prema neutralnom i odatle zaključivati da se u svakom obliku
sjedenja pojavljuju određena odstupanja od neutralnog položaja.
IZOKINETIKA
U zadnjih dvadeset godina dvadesetog stoljeća je došlo do razvoja brojnih

različitih uređaja za fizikalno uzdizanje (fitness), kojima su poticaji dolazili s
različitih strana, od kojih su dva nesumnjivo sportske znanosti i sportska
medicina. Kao posljedica te pojave jest, da se raznovrsni uređaji i oprema danas
sreću osim u laboratorijima i u brojnim tzv. klubovima –teretanama za
održavanje fizičke kondicije u ljudi. Među brojnim uređajima i mehanizmima te
vrste ali različitih namjera pojavili su se i izokinetički uređaji ili kako se još
kaže izokinetički dinamometri. Ovi uređaji, može se reći, pretežno služe u
istraživanjima u sportskoj medicini, da bi kasnije služili i kao mogućnost u
dijagnosticiranju a potom i u rehabilitaciji.
Prije nego se pozabavimo nazivom tih uređaja čini se potrebnim reći nekoliko
riječi o samom pojmu kinetike. Dakle, kinetika je dio mehanike koji se bavi
proučavanjem uzroka gibanja, tj. utjecaja sila i momenata na tijela različitih
oblika i masa (pri čemu se misli samo na jedno ili na skup tijela). Što bi onda
bila izokinetika, smatrajući da prefiks “izo” ima značenje – isti, jednak, sličan?
Da li je riječ o istoj ili sličnoj kinetici prema, nazovimo to prirodnoj kinetici?
Proučavajući litereturu očevidno je da je taj naziv uzet u jednom vrlo suženom
smislu, jer se pojam kinetike odnosno izokinetike odnosi na pojam “stalne ili
konstantne brzine” u procesu gibanja dijela tijela subjekta. U tom mjerenju
izokinetički dinamometar (mjerač sile odnosno momenta) jest uređaj koji
dopušta voljnu mišićnu kontrakciju u različitim od operatora postavljenim
uvjetima brzina relativnog gibanja u zglobovima. Ovakav je način mogućeg
gibanja u suprotnosti s ostalim vrstama uređaja u kojih se brzina u zglobu
mijenja za vrijeme relativnog gibanja. Štoviše, jedan izokinetički mjerač sile,
omogućuje ispitaniku da ostvari maksimalnu otpornu silu u sasvim
specificiranom području brzina relativnog gibanja. Ponovno je ovo i dalje u
suprotnosti s uređajima za uvježbavanje sa slobodnom masom, pa čak i onih s
krivuljnim mehanizmom u kojega pouzdanost krivuljnog mehanizma može
odgovarati individualnoj krivulji “snage” ispitanika i dalje ostaje upitnom.
Odavle proistječe činjenica da izokinetički dinamometar dopušta korisniku da
razvije maksimalnu silu (moment) za vrijeme gotovo cijelog opsega gibanja
zgloba.
Konstrukcija i funkcija tipičnog izokinetičkog dinamometra

Tipičan izokinetički dinamometar ima nekoliko sastavnica. Konstrukcija se

sastoji od sjedala sa stalkom koje omogućava korisniku da se postavi u
specifičan položaj s kojim će imati odgovarajući stupanj ponovljivog gibanja.
Sjedeći odnosno leđno odmarajući položaj s odgovarajućim promjenljivim
kutem nagiba, zatim s mogućnošću postavljanja ispitanika u standardiziran
položaj.
Slika . Izokinetički uređaj
Uz sjedalo je pričvršćeno kućište s elektromotorom, odnosno servomotorom,

koje preko poluge s različitim oblicima pričvršćivača mogu pratiti gibanje udova
ispitanika. Sjedalo je pokretljivo vertikalno i horizontalno za prilagođivanje
antropomjerama ispitanika. Isto je tako iglava uređaja pokretljiva za mogućnost
prilagodbe ispitaniku. Ovakav je uređaj povezan s upravljačkom jedinicom, koja
je obično osobno računalo snabdjeveno s odgovarajućim programima kako za
sakupljanje podataka, tako i za njihovo memoriranje. Putem uređaja se mjere i
odmah izračunavaju podaci o torzijskom momentu koji se razvija u zadanaj
relativnoj brzini gibanja zgloba, zatim o snazi i ukupnom ostvarenom
mehaničkom radu. Ovi temeljni podaci generirani primjerice u koljenskom
zglobu kako za ekstenziju tako i za fleksiju, omogućuju nam utvrđivanje omjera
između skupina mišića koji to ostvaruju i koji se mogu uspoređivati s velikim
brojem prethodno sakupljenih statističkih vrijednosti za takve pokrete. Također,
slični podaci za lijevu i desnu stranu, omogućuju nam usporedbu između

dominantnih i nedominantnih udova, odnosno ozljeđenih prema neozljeđenim
putem čega se može utvrditi nerizičan program rehabilitacije, a pogotovo u
primjerima postojanja odgovarajućih podataka prije i poslije ozljeđivanja.
Postoji pet glavnih mogućnosti primjene izokinetičkog dinamometra, a to su:

prosudba,
rehabilitacija,
dijagnostika,
istraživanje i
vježbanje.
Prosudba
Nedvojbeno je da je izokinetička dinamometrija jedan pouzdan način za

utvrđivanje rotacijskog opterećenja kinematičkog para (ili parova), izvršenog
rada, time i brzine rada što ima značenje snage i naposlijetku trajanja mišićnog
djelovanja na promatrani zglob u čovjeka. Obzirom da je svaki proučavani
pokret standardiziran u smislu položaja i brzine u zglobu, slijedi odatle da su
izokinetički podaci značajno više objektivniji od onih koji se utvrđuju drugim
metodama. Uz ovo treba napomenuti da se izbjegavanje mogućih pogrešaka
ostvaruje i putem posebne pozornosti na tzv. kalibraciju uređaja, zatim na upute
ispitaniku kao i njegovo pravilno postavljanje. Tako primjerice mala promjena
položaja u naslanjanju leđa u proučavanju zgloba koljena, može biti uzrokom
značajne razlike u brojčanim podacima i dijagramu momenta
Rehabilitacija
Izokinetički dinamomentri mogu biti izuzetno korisni u postupku rehabilitacije.

Odgovarajuće brzine u zglobovima kao i opseg pokreta mogu biti utvrđene i
postavljene tako, kako bi mišići radili djelotvorno i skladno s mogućnostima i
snagom što ih mišići mogu ostvariti prema trenutnom stanju ozljeđene strane u
ispitanika. Podaci što se utvrde mjerenjima u tu svrhu mogu korisno poslužiti za
spoznaju o brzini postupka rehabilitacije, jer se u svakog naknadnog mjerenja
mogu vrlo jednostavno pratiti rezultati u usporedbi s onim rezultatima iz
prethodnih mjerenja. U vrhunskim sportovima u tzv. visokorizičnim sportovima,
longitudinalna prosudba omogućuje fizioterapeutu da savjetuje trenera kada se
subjekt može vratiti na specifičan trening a potom i na natjecanje. Sposobnost
ispitanika da ostvari “željenu” krivulju momenta i da ostvari specifične sile

izravno proistječu kao rezultati mjerenja.
Dijagnostika
Krivulje momenata što nastaju mjerenjem ispitanika mogu biti pokazatelji i

nekih patoloških promjena. Time kliničar može korisno rabiti izokinetičku
dinamometriju u nekim uvjetima, kao izvrsnu pomoć u njegovoj kliničkoj
prosudbi.
Istraživanja
Jedna od najbolje dokumentiranih vrsti uporabe izokinetičke dinamometrije jest

istraživanje, i to ponajviše što veliko mnoštvo podataka može biti sakupljeno
relativno jednostavnim putem. I upravo na brojnim istraživanjima i podacima što
su proistekli iz tih brojnih mjerenja na vrlo širokim uzorcima populacije, temelje
se mogućnostu usporedbe u mjerenjima novih pacijenata, a iz čega slijede i
prosudbe utvrđenih mjerenja.
Trening
Argumenti za izokinetički trening proistječu iz naše želje za poznavanjem

maksimalno mogućih ostvarivih sila u cijelom području gibanja promatranog
zgloba, kao i za maksimalnu silu koja se može razviti u pretpostavljenoj vrsti
sporta i željenoj brzini gibanja. Naravno je da postoje i argumenti protiv, među
kojima se doima najvažnijim da ubrzanja i promjene u zglobu imaju obilježje
bezgraničnosti u gotovo svim sportovima. Pored toga što se u vrhunskim
sportovima često traže značajno veće brzine relativnog gibanja u zglobovima od
mogućnosti što ih čak i najsuvremeniji dinamometri mogu mjeriti. Naravno, da u
tome ima svoju ulogu i cijena izokinetičkih uređaja.
Biomehanička podloga izokinetike
Među najviše prihvaćene elemente kojima se uspostavlja predodžba o mišićnom

djelovanju jest odnos između dužine mišića i odgovarajućeg vlaka u njemu.
Najlakši način usvajanja ovakvog motrišta je pomisao o izometričkoj
kontrakciji. Međutim, ako mi počnemo s mišićem u olabavljenom obliku, tada se
vlak tog mišića može utvrditi samo ako koristimo dinamometar. Ako se mišić
polagano produžava, tada će vrijednost biti dosegnuta kada se uspostavi pasivni
otpor. Mišić će se kontinuirano produžavati sve dok ne bude očevidnog porasta

vlaka. Na taj način se mogu uočiti dva neovisna izvora otpora:
aktivni vlak nastao od kontrakcijskih elemenata

pasivni vlak nastao od nekontrakcijskih elemenata
Mišićni vlak što odgovara maksimalnom aktivnom vlaku je poznat kao

odmarajuća dužina (fizioterapeuti ovo često brkaju s tzv. anatomskom dužinom).
Gordon je (1996) utvrdio da je odnos između dužine i vlaka cijelog mišića

refleksija mehaničkih svojstava pojedinačnih vlakana koji mogu biti u odnosu s
brojem poprečnih premoštenja aktina i miozina u odgovarajućem vlaknu (ili o
stupnju preklapanja).
Ispravna riječ “čvrstoća”
No, bez obzira na način kojom tehnikom utvrđujemo (izometrički, izokinetički

ili drugačije) čvrstoću mišića (što ne treba pomiješati sa silom u njenom
linearnom smislu) mi zapravo promatramo rotacijski učinak uzrokovan silama
mišića ili skupine mišića.
Obzirom da se većina izokinetičkih mjerenja sastoji od rotacijskih gibanja kao

primjerice plantarna i dorzalna fleksija stopala, učinak se gravitacije za to
nekada treba prilagoditi. Međutim, u nekih gibanja kao što su primjerice
inverzija i everzija stopala (gležnja) gravitacija ne treba biti prilagođivana jer je
gibanje ionako rotacijsko. Drugim riječima mi rađe zaključujemo na silu što
prouzrokuje mišić nego da nju bilježimo mjerenjem.
Ovo je upravo od posebnog značenja kada se razmatra omjer čvrstoća između

agonista i antagonista. Razmotrimo to na slijedeći način. Težina natkoljenice
treba biti prevladana pomoću kvadricepsa kako bi ispružio koljeno u sjedećem
položaju, sve dok je koljeno u fleksiji pomoću tetive (hamstrings) čime težina
noge taj trenutak pomaže gibanju. Na taj način korekcija gravitacije postaje
značajnom za pouzdane rezultate.
LITERATURA
1. Alexander, R.M.: Biomehanika ( na ruskom), Moskva: Izdateljstvo Mir,

1970.
2. Braune, W., Fischer, O,: Der Gang des Menshen, I Teil, Leipzig: Hirzel,
1985.
3. Bulat, V.: Sistem čovjek-stroj, Zagreb: Informator, 1981.
4. Croney, J.: Anthropometrics for Designers, London: Batsford Ltd. 1971.
5. Donskij, D.D., Zacijorskij, V. M.: Biomehanika (ruski), Moskva: Izdateljstvo
Fizkultura i sport, 1979.
6. Grandjean, E.: Fitting the Task to the Man, London: Taylor & Francis, 1984.
7. Jokl, E: The Physical Structure of Mind, Medicine and Sport, vol.8:
Biomechanics III pp 1 – 64 (Karger, Basel 1973)
8. Jones J.C. Design Methods, Willey –Interscience, Prijevod na ruski jezik,
“Mir” 1976.
9. Keros P., Muftić, O., Vnučec, Z.: Utjecaj ergonomskog pristupa na
industijsko oblikovanje, Zbornik radova “Ergonomija u Jugoslaviji”, Zagreb:
1974.
10. Keros, P.: Temelji anatomije čovjeka, Zagreb: Medicinska Naklada, 1977.
11. Maver, H.: Medicinski pristup ergnomiji, u Antropologijska biblioteka,
Zagreb: 9: 1983, pp 15 - 36.
12. Mc Cormick, E.J., Sanders, M. S.: Human Factors in Engineering Design,
Intl. Student Edition, Mc Graw Hill, 1983.
13. Muftić, O., Keros, P.: Anatomija-biomehanika- Ergonomija, Zbornik radova
“Ergonomija u Jugoslaviji”, Prvi znanstveni skup o ergonomiji, Zagreb,
1974.
14. Muftić O.: Mehanika živih sustava, Tehnička enciklopedija VII, JLZ, 1983.
15. Muftić, O. O mogućnosti zapisivanja pokreta u ergonomiji, Praktikum
biološke antropologije, Ergonomija - Antropološka biblioteka 9, Zagreb
1983.
16. Muftić, O., Brinar Vesna : O nekim pitanjima ergonomije sjedenja, Zbornik
radova Skupa o konstruiranju, FSB, Zagreb: 1984.
17. Muftić, O.: Harmonijska antropometrija kao osnova za primjenjenu
dinamičku antropometriju, Zbornik radova Skupa o konstruiranju FSB,
Zagreb: 1984.
18. Muftić, O., Labar, J.: Neki problemi tjelesnih dimenzija u ergonomskoj
primjeni, Časopis Sigurnost, Vol. 28, Br. 3/4, pp 3 - 19, Zagreb, 1986.
19. Muftić, O. Labar, J.: Sažeta formulacija dinamičkih antropomjera,
Strojarstvo, 31: (4/6), pp 207 - 214, Zagreb, 1989.
20. Muftić, O.: Ergonomska ocjena uspješnosti unutarnjeg uređenja u putničkim
zrakoplovima, Bilten JAZU, Znanstveni savjet za promet, pp 62 - 65, Zagreb,

1989.
21. Muftić, O.; Harmonical Method of Man’s Figure Drawing, XI International
Anthropological Conference / Zagreb, 1992.
22. Muftić, O. Jurčević Tanja i sur.: Analiza promjene tlaka trbušne preše u
različitim radnim položajima, Časopis Sigurnost, 34:(3/4) pp 177-189,
Zagreb 1992.
23. Muftić, O.: Human Mind and Movement as a part of the Physiological
Anthropology, In Procc. of 5th International Congress on Physiological
Anthropology, October 1-5, 2000, Seoul, Korea.
24. Muftić, O.: Method of Man’s Figure Drawing, Coll. Antropol. (Supll.)18, pp
27 - 32(1994).
25. Muftić, O.: Safety in Design, Rad sigur., 6, pp 45-60, Zagreb, 2002.
26. Muftić, O., M. Seif : Modeling of Biomechanical Systems, Textbook for
postgraduate study at Tehran University, Tehran 1998.
27. Orlić, D. i suradnici: Aloartroplastika kuka, JUMENA, Zagreb 1986.
28. Petz, B.: Uloga i mjesto psihologije u suvremenoj ergonomiji, Zbornik
radova skupa “Ergonomija u Jugoslaviji”, Zagreb, 1974.
29. Rudan, P.: Dimenzije tijela i tjelesni položaju pri radu, Medicina rada,pp 87 –
92, Sarajevo, 1979.
30. Ruszkowski, I., Orlić, D.,Muftić, O.: Endoproteza zgloba kuka,
JUMENA,Zagreb 1986.
31. Sušnik, J.: Tjelesni položaji pri radu, Medicina rada, pp 92-97, Sarajevo,
1979.
32. Taboršak, D.: Studij rada, Tehnička knjiga, Zagreb 1987.
33. Taboršak, D. Nužnost primjene ergonomskih načela kod oblikovanja
proizvoda, Zbornik radova na skupu “Eronomija u Jugoslaviji”, Zagreb 1974.
34. Taboršak, D.: Sigurnost pri radu u logistički organiziranoj proizvodnji,
Časopis Sigurnost 35(2) pp 125 - 133, Zagreb 1993.
35. Wainwright, S.A. and coll.: Mechanical Design in Organisms, E.Arnold,
London 1976.
36. Zederbauer, E.: Die Harmonie im Weltal, in der Natur und Kunst, Orion
Verlag, Wien und Leipzig, 1917.

Biomehanička Ergonomija - 2004

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Biomehanička Ergonomija - 2004

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

BIOMEHANIČKA ERGONOMIJA 11

Raspravljati o ergonomiji danas, a pogotovo u zajedništvu s

U naporima za oživljavanje proizvodnje, koja je u nas prije rata dosegla

Između ostalih i jedan je od ključeva rješenja za poboljšanje rada u

Ako se želi realno ustanovljavanje potrebnog vremena izrade, onda je

1.2 KRATKI POVIJESNI PREGLED ERGONOMIJE

Ergonomija je bila i ostala kao interdisciplinarna znanost, pa je njezina

Definicija: Studij vremena i pokreta je analitički postupak u

Rasčlamba se provodi tako, da se prvo pronađe najekonomičniji način

radniku da radeći umjerenom brzinom (fiziološki prihvatljivom) izvrši zadatak; i

Često se u pojednostavljenom tumačenju pojma ergonomije, ergonomija

U uvjetima znanstvene i tehnološke pretvorbe, veoma se važne socijalne i

Ono što se podrazumijeva pod ljudskim faktorima u američkoj literaturi u

U razdoblju od tri ili četiri prva desetljeća ovog stoljeća prvi su

Međutim, tek se je u razdoblju 2. svjetskog rata ergonomija iskristalizirala

OBLIKOVANJE SIGURNOST RADA

Zanimljivo je da se je pojava prvih ergonomijskih udruga u svijetu zbila

U nas je osnovano u svibnju 1974. godine naša nacionalna ergonomijska

Na kraju ovog uvoda spomenimo i to da su i ergonomija i biomehanika

1. 3 KRATKI POVIJESNI PREGLED RAZVITKA

Korijeni biomehanike zadiru u početak civilizacije, premda o tome nema

Prvi pisani podaci o "Biomehanici" (naravno ne s takvim nazivom)

Općenito je poznato, da je ljudsko znanje poprimilo svoj organizirani

Ponovni nagli razvitak znanosti, a time i biomehanike počinje s

Svakako treba istaći da je u njegovo doba anatomija bila primitivna, te da

Slika 1. Prikaz jednog crteža Leonarda da Vincija

Galileo Galilei (1564. -1642.) živi i radi u jednom od najintelektualnijih

podrazumjevamo. Nadalje, u svom radu o čvrstoći mateirjala (1638) između

Uz Galilea spomenimo, da je on uveo riječ “Mehanika”.

W. Harwey (1578. - 1658.) studira u Padovi od 1598. do 1601. iako tada

59,2 x 72 x 60 = 255 744 cm3

Drugi Galileov suvremenik i kolega S. Santorio (1561 - 1636) koji bijaše

Znanstvena su otkrića Galilea, Harwey-a i Santoria značajno pokrenula

Descartes razvija složeni model živog organizma uključivši u njega i živčani

Znameniti talijanski matematičar, astronom, Galilejev prijatelj, Giovani

Borelli je proučavao dinamiku tijela, letenje ptica, plivanje riba, gibanje

Leibnitz dobiva svjedodžbu ispita zrelosti 1663. godine u svojoj 17.

Iz obitelji Bernoulli (u kojoj je i u tri generacije bilo osam izvanrednih

Danielov prijatelj i zemljak Leonard Euler (1707.-1783.) rođeni

Londonski liječnik Tomas Young (1773. - 1829.) daje 1807. godine

“Kada sam završio fiziku u Gottingennu, bilo je potrebno osim

Ova su pručavanja navela Younga na utvrđivanje analogije između zvuka

“Otac biotehnike” H. Helmholtz (1821. - 1894.) bijaše profesor

profesor fiziologije u Heidelbergu i napokon profesor fizike u Berlinu (1871.).

Važnim je pitanjem u ergonomiji bilo definiranje i svrhovitost studija rada

Ključ je rješenja za poboljšanje rada u studiranju i poznavanju ljudskih

Ako se želi realno ustanovljavanje potrebnog vremena izrade, onda je

najekonomičnijim načinom izvođenja. Uz ovo treba napomenuti, da se

Od svoje pojave, još u prošlom stoljeću, studij vremena i studij pokreta

Definicija: Studij vremena i pokreta je analitički postupak u proučavanju

Analiza se rada provodi tako, da se prvo pronađe najekonomičniji način

Na kraju je ovog pregleda razmotren i razvitak metoda mjerenja ljudskih

TABLICA 1. Temeljni pokreti (THERBLIGS)

1. Hvatanje H 12. Držanje D

6. Rasklapanje R 17. Kontrola K

Svaki navedeni pokret ima svoju definiciju, koja obuhvaća opisno

Kasnija su nastojanja u opisivanju i bilježenju pokreta bila obuhvaćena

Sredinom 80.-ih uvedena ja u nas i tzv. dinamička antropometrija koja je

U analizama gibanja čovjeka, koje su provedene sastavljanjem analitičkih

Iz prikazanog je sada očito, da je dosadašnji razvitak ovog dijela

Kao središnje pitanje koje čeka odgovor, jeste uz paralelno usavršavanje

1.3.3. KRATKI POVJESNI PREGLED FIZIOLOŠKE

Uobičajena je podjela antroplogije, kao jedne vrlo široke znanosti o