HIDROLOGIJA KRŠA 1.

KOLOKVIJ

Što se podrazumijeva pod pojmom krša? Gdje i na koji način nastaje ?

Pojam krš se odnosi na terene osobitih geomorfoloških, geoloških i hidrogeoloških svojstava. Za

njegov značajni razvitak nužna su tri preduvjeta.

1. Postojanje stijena podližnih kemijskoj razgradnji pod utjecajem vode.

2. Tektonska oštećenost stjenske mase odnosno postojanje pukotina i praslina.
3. Klimatski uvjeti s relativno velikom količinom oborina.

Rezultat tog procesa je nastajanje različitih krških oblika i pojava na površini terena i u podzemlju.

Koje su osnovne karakteristike krške hidrografske mreže? Koji hidrološki i morfološki oblici se
javljaju u kršu?

Krš je specifičan reljef koji se razvija samo u topivim stijenama. Po značaju i rasprostranjenosti ističu
nešto slabije topive karbonatne stijene. Stoga se u praksi pod pojmom krš obično podrazumijevaju
područja čiji je razvoj uglavnom vezan za karbonatne stijene, vapnence i dolomite.

POVRŠINSKI OBLICI U KRŠU

Škrape su najmanji, ali najčešći krški oblici na površini. Predstavljaju različite udubine na površini
topivih stijena, najčešće vapnenaca, nastale korozivnim i erozivnim, djelovanjem vode. Mogu biti
mikroskopskih dimenzija, no neke škrape dosežu veličine od 10-ak m.

Vrtače (ponikve, doci) su depresije koje omogućuju izravan put površinskoj vodi da se drenira u
podzemlje. Nastanak vrtača rezultat je različitih prirodnih procesa koji obično djeluju istovremeno, a
meñu njima se ističu otapanje, urušavanje svoda špilja i usjedanje.

Krške uvale ili zavale su prostrana izdužena udubljenja u kršu dužine do nekoliko kilometara, a
nastale su kao posljedica korozivnog djelovanja vode ili spajanjem više vrtača. Dna su često
prekrivena glinovitim materijalom ili zemljom crvenicom i predstavljaju plodno, obradivo tlo.

Kanjoni nastaju korozivnim i erozivnim djelovanjem vodotoka.

Krška polja su najveći oblici u kršu. Postanak krških polja pripisuje se tektonici nakon koje je uslijedilo
kemijsko trošenje stijena, tj. proces okršavanja. Kroz većinu krških polja teče vodotok koji svojim
radom nagomilava šljunak i pijesak.

Krške zaravni su nakon polja najveći krški oblici, a karakteristične su za tropska područja.

PODZEMNI OBLICI U KRŠU

Jame su podzemni oblici koji su otvorom spojeni s površinom, te se pružaju strmo ispod površine
zemlje (> 45°).

Spilje su takoñer otvorom spojene s površinom, ali se pružaju u podzemlje pod manjim nagibom (<
45°). Voda teče po pukotinama i slojnim plohama u vapnencu i pritom ga otapa stvarajući podzemne
otvore koji mogu biti iznimno velikih dimenzija.

Kaverne nisu spojene s površinom, a mogu takoñer biti izuzetno velikih dimenzija.
Ponori su otvori u karbonatnim stijenama gdje površinske vode otječu u podzemlje.

Krško okno je krški oblik koji ima značajke izvora i ponora ili duboke vrtače.

Krška vrela (izvori) su točke gdje voda prirodnim putem izlazi iz krškog vodonosnika.

Koja je uloga krša u globalnom ciklusu ugljika?

Krš je važan jer se u njemu ugljični dioksid (CO2) taloži, a on služi i kao njegov značajan izvor. Procesi
okršavanja dio su globalnog ciklusa ugljika u kojem se on izmjenjuje između atmosfere, litosfere,
oceana, površinskih i podzemnih voda i krabonatnih minerala. Otapanje karbonata, pojačano
prisustvom kiselina u vodi, veže ugljik izvađen iz stijena s otpoljenim CO2, te tvori HCO3. Taloženje
otopljenih karbonatnih minerala zbiva se, ali često i prekida, oslobađanjem dijela ugljika u obliku
CO2. Na mnogim prostorima krša, emisija CO2, je praćena taloženjem sedre.

Koji prostor obuhvaća dinarski krš? Od kojih vrsta stijena je uglavnom sastavljen? Koje su njegove
osnovne karakteristike?

Dinarski krš je prostor krša koji se širi od Alpa u Italiji, preko Slovenije, Hrvatske, BiH, i Crne Gore te
završava u Albaniji. Naziv je dobio prema planini Dinari, koja se približno nalazi u njegovom središtu,
te ima smjer pružanja SZ-JI. Sastavljen je uglavnom od krabonatnih stijena. Radi se o dubokom kršu u
kojem se značajno razlikuje priobalni krški pojas i unutrašnji fluviokrš.

Fluviokrš predstavlja krško područje u čijem krajoliku dominiraju površinski oblici i doline oblikovani
ili usječeni djelovanjem površinskih vodotoka. Radi se o prostoru koji obiluje dokazima o bivšoj i
današnjoj aktivnosti otvorenih vodotoka.

Obalni krš se odnosi na krške obalne oblike.

Koja je razlika između golog krša i pokrivenog krša?

Goli krš je vrsta krajolika bez pokrovnog tla na kojem se krški oblici, nastali otapanjem krabonatnih
stijena, najizrazitije pojavljuju na samoj površini. Na golom kršu obično se ne javlja tečenje po terenu,
tj.nema stalnih, površinskih vodotoka.

Pokriveni krš predstavlja kršku topografiju u cijelosti pokrivenu novijim alogenim nekrškim i često
nepropusnim naslagama. Na nekim mjestima stare špilje su u potpunosti zapunjene mlađim
taložinama. S hidrološkog stajališta pokriveni krš se često ponaša kao nekrški prostor.

Na koji način pokrovno tlo utječe na brzinu okršavanja?

Što se podrazumijeva pod pojmovima endokrša, egzokrša i epikrša?

Endokrš predstavlja uspravni dio krškog sustava koji se nalazi ispod površine terena. U njemu je
razvijen cijeli niz podzemnih praslina, pukotina, kanala, špilja itd. Potopljeni dio ovog prostora služi
kao podzemni krški vodonosnik. U nezasićenom dijelu odvija se vodoravno i uspravno, laminarno i
turbulentno tečenje vode.

Egzokrš predstavlja zbirno ime za sve krške oblike koji se javljaju na površini terena, a uključuje sitne
škrape do najprostranijih polja u kršu.

Epikrš je dio prostora krša koji se proteže od površine do najviše 30 m dubine. Radi se o
najraspucalijem dijelu krškog masiva kroz koji se odvija brzo, uspravno tečenje vode. Ne rijetko su
pukotine u području epikrša ispunjene nepropusnim glinovitim taložinama što utječe na zadržavanje
vode.

U kojim vrstama stijena nastaje krš? O čemu ovisi proces topivosti karbonatnih stijena?

Krš se razvija u topivim stijenama koje obuhvaćaju oko 18% od svih sedimentnih stijena u koje se
uključuju slijedeće tri grupe:

1) Evaporitni sedimenti
2) Silikatne stijene
3) Karbonatne stijene

Evaporitni sedimenti su stijene nastale kemijskim izlučivanjem iz prirodnih, visoko koncentriranih

otopina, nazvanih saline ili brine, nakon snažnog isparavanja, tj.evaporacije. Zbog visoke topivosti,
malobrojni evaporiti se zadrže duže vremena na površini.

Silikatne stijene među koje spada kvarcit, mnogo su slabije topive od evaporita i krabonata. S druge
strane čisti kvarcit se otapa tako da ne ostavlja nikakve ostatke što omogućava oblikovanje velikih
šupljina, ali i nastanak drugih krških oblika. Procesi okršavanja slabo topivih stijena su mogući samo u
uvjetima tople i vlažne tropske klime.

Karbonatne stijene moraju sadržavati 50% do 75% karbonatnih minerala (vapnenaca [sastoje se od
kalcita, magnezijevog kalcita i aragonita] i dolomita). Proces topivosti kod kalcita i dolomita mnogo je
složeniji nego procesi topivosti kod ecvaporita, a zavisi o temperaturi i parcijalnom pritisku ugljičnog
dioksida. U atmosferi parcijalni pritisak CO2 iznosi 0,0003 bara, ali je ta vrijednost za plinove u tlu više
od 1000 puta veća te iznosi 0,01 bar do 0,03 bara. To predstavlja glavni razlog veće topivosti stijena
koje leže ispod površine. Topivost karbonata ovisi i o stupnju kontakta između otopine, CO2 u
plinovitom stanju i minerala u krutom stanju.
Na koji način se klasificiraju karbonatne stijene s obzirom na postotak kalcita i dolomita?

Prisustvo u postocima (%)

R.br. Naziv stijene Kalcit Dolomit
1. Vapnenac 95 5
2. Magnezijski vapnenac 90-95 5-10
3. Dolomitični vapnenac 50-90 10-50
4. Kalcitični dolomit 10-50 50-90
5. Dolomit 10 90

Na koji način se klasificiraju šupljine u stijenama krša? Koja su njihova osnovna svojstva?
Koje su tri osnovne vrste poroznosti u kršu? Koja vrsta poroznosti određuje kapacitet krškog
vodonosnika a koja brzinu pražnjenja vodonosnika?

Šupljine u kršu uobičajeno je svrstati prema poroznosti u slijedeće tri skupine: primarnu, sekunadrnu
i tercijarnu.

Primarna poroznost se odnosi na međuzrnate šupljine koje malo pridonose cirkulaciji podzemne
vode, a značajne su za njeno skladištenje. Voda se iz njih postepeno oslobađa te taj dio krškog
vodonosnika sporo reagira na prihranjivanje intezivnim oborinama.

Sekundarna poroznost se javlja u prslinama, pukotinama, međuslojnim pukotinama, rasjedima itd.

Ove šupljine bitno učestvuju u procesu lokalnog dreniranja podzemne vode te spajaju vodu iz šupljina
šupljina primarne poroznosti s onom u šupljinama tercijarne poroznosti. Beže reagiraju na intezivne
oborine pale na sliv stvarajući veće vršne protoke kod hidrograma krških izvora.

Tercijarna poroznost se odnosi na šupljine promjera većeg od 2 mm. Radi se o krškim provodnicima
kroz koje voda teče brzo. Ove šupljine su značajne za protok vode, a njihova uloga u skladištenju
podzemne vode u kršu nije bitna.

Gdje nastaju međuslojne i sekundarne pukotine? Koja je njihova uloga u procesu okršavanja i
kretanju vode kroz krško podzemlje?

Međuslojne pukotine nastaju vezano s promjenama u procesu taloženja, pri čemu bitnu ulogu igraju
količina i vrsta taloga. Kroz skupinu sastavljenu od mnogobrojnih međuslojnih pukotina, postoji samo
mali broj (5%) kroz koje se odvija značajan protok podzemne vode. Tvorne međuslojne pukotine –
radi se o pukotinskim prostorima u kojima je započeo i dalje se ravijao proces okršavanja.

Razvijaju se na površinama usporednim s površinama slojeva taložina, koje fizički odvajaju dva sloja.
Kako su površine međuslojnih pukotina vrlo velike i kontinuirane, one predstvljaju prostore
predodređene za tečenje značajnih količina vode. Međuslojne pukotine smatraju se prostorima koji
su prvi na udaru korozije, erozije i odlamanja, dakle bitnih procesa speleogeneze.
Objasnite faze razvoja pukotinskih sustava u krškom masivu.
Zbog čega dolazi do preraspodjele tečenja podzemne vode tijekom razvoja krša?

Međuslojne pukotine i na njih okomite pukotine, služe za protjecanje vode u nezasićenom području
unutar krškog masiva. Ovo je tečenje podložno stalnim, ponekad naglim promjenama smjera.
Tečenje može biti pod tlakom ali i sa slobodnim vodnim licem, te se starenjem krša i razvojem novih
podzemnih krških oblika dolazi do naglih lokalnih preraspodjela tečenja podzemne vode.
Koje su osnovne karakteristike i uloga velikih krških provodnika u kretanju vode kroz krško
podzemlje?

Među provodnicima za procese tečenja vode kroz krško podzemlje, posebnu ulogu igraju najveći
krški oblici u koje spadaju: veliki krški kanali, špilje, jame i špiljski sustavi. Njihova uloga značajna je za
brzi protok vode kroz okršenu sredinu, a nije bitna za skladištenje velikih količina vode.

Koja je razlika između ukupne i efektivne poroznosti? Objasnite njihovu ulogu u procesu tečenja i
skladištenja vode u kršu? U kojim granicama se nalaze vrijednosti efektivne poroznosti u kršu?

Ukupna poroznost predstavlja odnos između zapremine svih šupljina i zapremine razmatranog krškog
masiva, izraženo u postocima:
𝑉š
𝑛= ∗ 100
𝑉
Vš – volumen šupljina

V – volumen razmatranog krškog masiva

Ukupna proznost karbonatnih stijena varira u granicama od 0,2% do 45%.

Efektivna poroznost je odnos između zapremine samo onih šupljina koje su međusobno povezane i u
kojima se slobodno kreće tzv.gravitacijska voda i ukupne zapremine krškog masiva izražena u
postocima:
𝑉
𝑛 = ∗ 100
𝑉
Vg – međusobno povezane šupljine

Efektivna poroznost se kreće u granicama od 0,15% do 10% zavisno o dijelu svijeta u kojem se krški
masiv nalazi.
Što se podrazumijeva pod pojmovima gravitacijske vode i zadržane vode? O čemu ovisi njihov
odnos?

Gravitacijska voda je ona koja uslijed gravitacije prodire i teče kroz podzemni sustav. Njena
zapremina se označava s Vg.

Zadržana voda predstavlja dio podzemne vode koji je zadržan u sitnim šupljinama kapilarnim i
molekularnim silama, te ne sudjeluje u procesu tečenja podzemne vode. Zapremina ove vode
izražena je s Vz.

Odnos između Vg i Vz funkcija je veličine šupljina i mineraloških sustava stijena. Ako su veličine
šupljina manje od 4µ, kretanje vode pod utjecajem gravitacije praktički nije moguće.

Na koji način se mijenja veličina okršenosti po dubini krškog masiva? Što je erozijska baza ili baza
okršavanja?

Pojam erozijske baze koristi se da bi se označilo do koje je dubine prodro proces okršavanja. Radi se o
razini ispod koje se okršavanje nije pojavilo. Ovaj pojam je na terenu teško odrediti. Najčešće se radi
o grubim procjenama eksperata, zasnovanim na malobrojnim dubokim bušotinama ili češće bez njih.

Empirijski izraz za razvoj procesa okršavanja u dubinu krškog masiva:

∙
𝜀 =𝑎∙𝑒
U kojem je s ε označen bezdimenzionalni indeks okršavanja, H predstvalja dubinu mjerenu od
površine u metrima, a a i b su parametri dobiveni primjenom teorije najmanjih kvadratana mjerne
podatke propusnosti za vodu na raznim dubinama krškog masiva.

Što se podrazumijeva pod pojmom krškog vodonosnika?

Krški vodonosnik je sloj vodonosnih stijena na ili u blizini površine terena, kod kojeg je tečenje
podzemne vode koncentrirano uzduž skundarno proširenih prslina, pukotina, provodnika i drugih
međusobno povezanih šupljina. Nastaje fizičkim djelovanjem i kemijskim otapanjem slojeva topivih
stijena lagano zakiseljenom vodom. Krški vodonosnik je heterogen i anizotropan.

Objasnite posebnosti problematike mjerenja razina podzemnih voda u krškim vodonosnicima.

Str. 111-117 O.Bonacci – Posebnosti krških vodonosnika

Prikažite shematski vertikalnu strukturu krškog vodonosnika.

Koje su osnovne karakteristike i uloga epikrša u kretanju vode kroz krško podzemlje?

U epikrškoj zoni voda uglavnom teče uspravno. Bočno tečenje moguće je ako postoji deblji pokrovni
sloj unutar kojeg se može privremeno ili stalno oblikovati viseći vodonosnik. Epikrška zona može
igrati vrlo važnu ulogu za razvoj korjenovog sustava bilja, jer se u tlu koje leži u ovom području
zadržava količina vode i hranjiva dovoljnih da pruže podršku ravoju vegetacije. Glavno svojstvo
epikrške zone je postojanje brojnih krških pukotina ispunjenih zemljanim materijalom.

Koje su osnovne karakteristike vremenskih i prostornih promjena u razini podzemnih voda unutar
vadozne zone krških vodonosnika?

Nazasićeno ili vadozno područje se nalazi ispod epikrškog područja i može se podijeliti na neaktivni i
aktivni dio. Neaktivni dio odnosi se na područje u kojem postoji samo uspravno kretanje podzemne
vode. Tu se odvija proces perkolacije vode tj.procjeđivanja iz podpovršinske zone do razine
podzemne vode. Razina podzemne vode u kršu, posebno onom dubokom, može varirati stotinu pa i
više metara.

Intenzitet punjenja vodonosnika mnogo je brži od pražnjenja, što se može objasniti činjenicom da se
punjenje u početku odvija kroz sustav većih krških pukotina i kanala dok se pražnjenje odvija u
razdoblju kad su već ispunjene sitnije krške pukotine i šupljine.
Na koji način se mogu klasificirati krški vodonosnici s obzirom na: način tečenja, način
prihranjivanja i oblik skladištenja vode?

Prihranjivanje može biti koncentrirano, kroz jedan ili nekoliko velikih ponora, ali može biti i
dispergirano, tj.ostvareno procjeđivanjem kroz cijeli površinski dio sliva.

Skladištenje vode unutar vodonosnika varira od onoga u velikim krškim šupljinama do onoga u
najsitnijim prslinama i međuzrnatim šupljinama.

Tečenje unutar vodonosnika može se odvijati kroz sustav sitnih pukotina kao difuzno i laminarno, ali i
kroz velike provodnike sa slobodnim vodnim licem, koncentirano i turbulentno.

Na koji način se mijenja termalni profil temperature vode po dubini krškog vodonosnika u uvjetima
stagnirajućih voda i intenzivnih prihranjivanja? Na koji način se unutar termalnog profila može
prepoznati položaj krškog provodnika?
Primjer istovremenog postojanja laminarnog i turbulentonog tečenja kao i promjena smejra tečenja
vode tijekom vremena unutar jednog dijela krškog vodonosnika prikazan je na slici. Geotermalni
gradijent raste prosječno s dubinom 19°C/100m. Termalni profil naglo se mijenja na dubini između
42,5 m i 47,5 m na tri načina obilježena s A,B i C. Slovom A označeno je stanje dugotrajnih, malih,
stagnirajućih voda. Slovom B je označen trenutak prihranjivanja vodonosnika u hladnom, zimskom
razdoblju kada s površine u vodonosnik prodire hladna voda. Slovo C označava brzo prihranjivanje
vodonosnika kroz krški kanal koji se nalazi na dubini 42,5 do 47,5 m tijekom toplog, ljetnog razdoblja.
U tom trenutku u vodonosnik s površine dotiče toplija voda od one u vodonosniku. U slučaju A
brzine su bile 0 m/s. U slučaju C brzina vode u krškom kanalu je bila oko 0,1 m/s a za slučaj B oko 0,22
m/s. Tečenje u krškom provodniku je bilo turbulentno. Pri većim brzinama tijekom zimskog razdovlja
(slučaj B) došlo je do veće apsolutne promjene temperature vode u iznosu od 0,6 °c nego u slučaju
ljetnog razdoblja kada se apsolutna temperatura vode promjenila samo za 0,2°C (slučaj C) u odnosu
na stanje koje se javlja tijekom dugotrajnih stagnirajućih razdoblja malih voda. Veća brzina vode
značila je veći protok, što je uzrokovalo i veću apsolutnu promjenu temperature vode. Dakle
zaključno promjenom temperature može se prepoznati položaj krškog provodnika.

Objasnite vezu između veličine krških šupljina i režima tečenja vode kroz te šupljine.
Na koji način nastaje brza komponenta, a na koji način bazna komponenta otjecanja na
hidrogramu krškog izvora? Objasnite vezu između oblika hidrograma krškog izvora i karakteristika
krškog vodonosnika. O čemu ovisi tvrdoća vode u krškim vodonosnicima? Na koji način se
analizom promjena u tvrdoći vode mogu odrediti karakteristike krškog vodonosnika?

Slika 19a. – radi se o mješanom tipu vodonosnika sastavljenom od prslina, pukotina i velikih krških
provodnika.

Slika 19b. – tip vodonosnika u kojem se nalaze samo prsline i pukotine. U ovom slučaju dio
hidrograma koji ulazi u brzo tečenje, mali je u odnosu na bazni dio hidrograma. Kako voda zbog
polaganog tečenja dugo boravi u podzemlju, njena tvrdoća je znatno veća od tvrdoće dijela vode koji
dođe s površine i kratko vrijeme boravi u vodonosniku.

Slika 19c. - prikazan je tip provodničkog vodonosnika u kojem prevladavaju brzi i turbulentno tečenje
kroz velike krške kanale. Hidrogram otjecanja ima kratko vrijeme koncentracije, a niti razdoblje
opadanja nije dugo. Pošto se voda kratko zadržava u vodonosniku njena tvrdoća je niska.
Na koji način se vrši konceptualizacija krškog vodonosnika za potrebe izučavanja (modeliranja)
kretanja vode kroz njega?

Na koji način se definira hidraulička provodljivost? O čemu ovisi njena vrijednost? U kojem rasponu
vrijednosti se nalaze hidrauličke provodljivosti karbonatnih stijena?

Darcy-ev zakon: v = K*i, gdje je K koeficijent provodljivosti, v brzina tečenja podzemne vode, i
hidraulički gradijent.

Hidrauličku provodljivost, K, moguće je definirati kao 𝐾 = 𝑘 ∙ 𝑘 . Pri čemu je s k označena unutrašnja

poroznost koja zavisi o svojstvima stijena, a čija dimanzija je m² dok se s 𝑘 označava propusnost koja
zavisi o svojstvima vode i ima dimanziju (1/(m*dan)).

Unutrašnja propusnost definirana je slijedećim izrazom k = C*d².

Izraz za 𝑘 koji zavisi o svojstvima vode glasi 𝑘 = 𝑔 ∙ ( ).

Na koji način se praktično određuje vrijednost hidrauličke provodljivosti krškog masiva? Koje
podatke je potrebno prikupiti?

Str. 131-137 O.Bonacci – Posebnosti krških vodonosnika

Zbog čega se vrijednosti hidrauličke provodljivosti najčešće mijenja ovisno o razini podzemne
vode?

Tijekom porasta vrijednosti hidrauličke provodljivosti veće su nego tijekom opadanja.

Objašnjenje za to moguće je popvezati s činjenicom da se tijekom porasta tečenje pretežno odvija

kroz veće i povezane krške pukotine, dok tijekom opadanja u procesu tečenja podzemne vode
sudjeluju sve pukotine krškog vodonosnika.

Na koji način i zašto mjerilo prostora utječe na vrijednost prosječne hidrauličke provodljivosti?

Turbulentno tečenje se najčešće javlja kod tečenja u kršu, ali i tada istovremeno uz turbulentno
tečenje kroz veće krške pukotine i kaverne postoji laminarno tečenje kroz sitne krške pukotine i
prsline. Iz navedenog razloga se može zaključiti da se u isto vrijeme u krškim predjelima odvija
laminarno tečenje za koje vrijedi Darcyev zakon te turbulentno tečenje. Koje je tečenje dominantno
zavisi o stjenskom masivu i vremenu u kojem se promatra tečenje.

Koje su hidrološke i hidrogeološke posebnosti malih krških otoka?

Za otoke izgrađene od topivih stijena u kojima se stvaraju krški oblici svojstveno je slijedeće:

1) Oni posjeduju slatku podzemnu vodu koja na njih dospije iz atmosfere kao i slanu vodu iz
okolnog mora te njihovu mješavinu.
2) Razina podzemne vode na otocima izravno je vezana s razinom mora. Mali krški otoci imaju
vrlo visoke vrijednosti hidrauličke provodljivosti a kako im je vodonosnik neizbježno blizu
mora, hidrauliči je bezan s njegovim oscilacijama.
3) Okršene stijene općenito su značajno propusnije od podloge na kojoj leže.
4) Unutar okršenih stijena hidraulička vodljivost se mijenja.
Kako glasi Ghyben‐Herzberg‐ov zakon? Zbog čega je primjena ovog zakona u kršu problematična?

U spojenim posudama nalaze se dvije nemješive tekućine. Razina tekućina je različita. Preko dodirne
plohe nemješivih tekućina u superkapilarnim šupljinama postoji kontinuitet tlaka, a na dodirnoj plohi
tlak je jednak. Pri hidrostatičkim uvjetima za dodirnu plohu se može postaviti relacija:

gdje je: h1, h2 - visine stupaca jedne i druge tekućine (m); ρ1, ρ2 - gustoće dviju tekućina (kg/m3 );

g - ubrzanje sile teže (m/s2 ); pa - atmosferski tlak (Pa).

Nakon sređivanja skraćivanjem atmosferskog tlaka i ubrzanja sile teže:

Sada je ovu jednadžbu moguće primijeniti na odnos slatke i slane vode, ako vrijednosti promatramo
na sljedeći način:

ρ1 – gustoća slatke vode, ρf;

h1 – visina stupca slatke vode;

ρ2 – gustoća slane vode, ρs;

h2 – visina stupca slane vode;

"z" – dubina slatkovodne leće ispod razine mora;

Umjesto visine stupca slatke vode uvrštava se "nadvišenje" slatke vode (hf) iznad razine slane vode:

hf = h1 – z (3)

ρf(z + hf) = ρs*z

Sređivanjem jednadžbe dobije se konačan oblik poznatog Ghyben Herzbergovog zakona koji izražava
dubinu slatkovodne leće ispod razine mora:
Prilikom proučavanja odnosa slatke i slane vode u krškim uvjetima strujanja, sa svim poznatim i
objašnjenim ograničenjima, Ghyben-Herzbergov zakon treba uzeti u obzir orijentacijski, budući se on
teorijski odnosi na homogeni izotropni vodonosnik građen od sitno zrnatih pijesaka. Osim toga, on
opisuje ravnotežu u stanju mirovanja, dakle bez strujanja, a ne uzima u obzir niti važne mehanizme
kao što su primjerice advekcija i disperzija.

Što su vrtače ili ponikve i na koji način nastaju?

Vrtače (ponikve, doci) su depresije koje omogućuju izravan put površinskoj vodi da se drenira u
podzemlje. Mogu se pojaviti pojedinačno ili u grupama smještene vrlo blizu jedna drugoj. Nastanak
vrtača rezultat je različitih prirodnih procesa koji obično djeluju istovremeno, a među njima se ističu
otapanje, urušavanje svoda špilja i usjedanje. Vrtače uglavnom nastaju urušavanjem površinskog
materijala u podzemlje što rezultira nastankom depresije strmih stranica.

Koja je razlika između krških uvala (zavala) i krških polja?

Krške uvale ili zavale su prostrana izdužena udubljenja u kršu dužine do nekoliko kilometara, a
nastale su kao posljedica korozivnog djelovanja vode ili spajanjem više vrtača. Dna su često
prekrivena glinovitim materijalom ili zemljom crvenicom i predstavljaju plodno, obradivo tlo. Kroz
uvale ne prolaze stalni vodotoci - eventualno povremeni koji se nakon kratkog toka po površini
terena gube u podzemlje.

Krška polja su najveći oblici u kršu. Postanak krških polja pripisuje se tektonici nakon koje je uslijedilo
kemijsko trošenje stijena, tj. proces okršavanja. Kroz većinu krških polja teče vodotok koji svojim
radom nagomilava šljunak i pijesak. Voda koja obično izvire na kontaktu nepropusnih i propusnih
stijena, te nestaje u ponorima na drugoj strani polja. Takve vode, odnosno vodotoci nazivaju se
ponornice. U vrijeme kišnih perioda, u nižim dijelovima, polja su često poplavljena zbog malih
kapaciteta ponora.

Koja je razlika između ponora, jama, spilja i kaverni?

Ponori su otvori u karbonatnim stijenama gdje površinske vode otječu u podzemlje. Vodotoci koji
poniru zovu se ponornice. Voda teče kroz podzemlje, a na dodiru s uglavnom vodonepropusnim
naslagama vraća se na površinu u obliku vrela odnosno izvora.

Jame su podzemni oblici koji su otvorom spojeni s površinom, te se pružaju strmo ispod površine
zemlje (> 45°). U nekim jamama se nakuplja snijeg i led koji se otapa tek u toplom i sušnom razdoblju.

Spilje su također otvorom spojene s površinom, ali se pružaju u podzemlje pod manjim nagibom (<
45°). Voda teče po pukotinama i slojnim plohama u vapnencu i pritom ga otapa stvarajući podzemne
otvore koji mogu biti iznimno velikih dimenzija.

Kaverne nisu spojene s površinom, a mogu takoñer biti izuzetno velikih dimenzija. Najveća nabušena
kaverna nalazi se u tunelu Vrata (nedaleko Fužina) dimenzija 83 x 63 m i visine 45 m!
Na kojim mjestima se javljaju krški izvori?

Krški izvori mogu se pojaviti na svakoj točci gdje nepropusne stijene ili strukturne forme, kao npr.
rasjedi, prekidaju tečenje podzemne vode i tako ograničavaju nastajanje podzemnih kanala u topivoj
stijeni. Krški izvori mogu nastati i visoko duž bokova dolina, bez vidljivih topografskih ili geoloških
uzroka.

Koje su osnovne karakteristike rijeka ponornica? Navedi neke primjere u Hrvatskoj.

Relativno veliki ponirući tokovi često se nazivaju “izgubljene rijeke” ili ponornice, jer se dreniraju u
podzemlje kroz relativno velike špilje, i ponovno izviru iz špilja kao veliki izvori. Primjer rijeke koja
ponire (ponornice) je rijeka Gacka. Ponornica je i rijeka Lika s približnom površinom sliva od 1570 km²
koja izvire u podnožju Velebita u južnom dijelu Ličkog polja na nadmorskoj visini od oko 600 m.
Navedi pet elemenata koji su nužni za nastanak vodonosnika u karbonatnim stijenama.

Postoji pet ključnih elemenata nužnih za nastanak vodonosnika u karbonatnim stijenama . Mora
postojati: (1) područje ulaza vode ili napajanja, (2) sustav međusobno povezanih podzemnih kanala
za prolaz vode, (3) točka istjecanja, (4) oborine i (5) reljef. Ako bilo koji od ovih elemenata nedostaje,
stijenska masa je hidrološki inertna i vjerojatno ne može funkcionirati kao vodonosnik.

Koje su glavne hidrogeološke karakteristike krških vodonosnika?

Glavne hidrogeološke značajke krških vodonosnika:

- razvoj – mijenjaju se u vremenu puno brže od drugih tipova vodonosnika osobitost /

posebnost – iako svi imaju sličan razvoj pukotina, uvjete toka itd. ipak svaki krški vodonosni
sustav ima svoje posebnosti i svaka generalizacija je vrlo teška
- heterogenost – značajke krških vodonosnika značajno variraju u prostoru. Primjerice, kanal u
podzemlju može biti potpuno saturiran vodom, a bušotina udaljena tek nekoliko metara
potpuno suha
- anizotropija – hidrauličke značajke vodonosnika ovise o orijentaciji struktura, primjerice,
hidraulička vodljivost je velika u smjeru velikih pukotina i kanala, ali vrlo mala u drugim
smjerovima
- dvojnost napajanja – napajanje može biti porijekla sa samog vodonosnika ili iz susjednih
nekrških područja
- dvojnost infiltracije – voda se infiltrira kroz tlo i nesaturiranu zonu (difuzna infiltracija), ali i
koncentrirano na ponorima
- dvojnost poroznosti i toka – dva ili tri tipa poroznosti, međuzrnska (matriks), pukotinska
(pukotine, slojne plohe) i kavernska (otapanjem povećane šupljine, kanali i kaverne razvijene
iz početnih diskontinuiteta). Tok u matriksu i sitnim pukotinama je spor i laminaran, a u
kanalima uglavnom brz i turbulentan.
- Promjenjivost – vodna ploha u krškim vodonosnicima može varirati za desetke pa i stotinu
metara u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, pa krške izvore uglavnom obilježavaju brze
promjene količine istjecanja ali i kvalitete vode.
Na koji način zrelost krša utječe način kretanja vode kroz podzemlje?

“Zreli” karbonatni vodonosnici općenito su razvijeni ispod starih krških terena s dobro razvijenim
ponorima koji prikupljaju i dreniraju površinske vode izravno u sustav podzemnih kanala. U dobro
razvijenim krškim terenima, odnosno u područjima sa “zrelim” krškim vodonosnicima izvori imaju
slične značajke izviranja i sličnu kvalitetu vode. Izdašnosti izvora naglo se povećavaju za vrijeme
pljuskova. Tokovi su turbulentni i zamućeni, a istjecanja i temperatura vode su jako promjenljivi.
Također, tvdoća vode je obično niska no jako promjenljiva. Izvori takvih značajki predstavljaju krajnje,
izlazne točke kanalskih sustava toka koji dreniraju krški vodonosnik. Tečenje u podzemnom kanalu
slično je tečenju u površinskim vodotocima. U oba slučaja su konvergentni sustavu pritoka i primaju
difuzni (nekoncentrirani) tok kroz granične stijene ili sedimente.

Koje hidrodinamičke zone se mogu izdvojiti u visokom kršu?

Koje hidrodinamičke zone se mogu izdvojiti u priobalnom kršu?

Najplića je zona A u kojoj se odvija povremeno vertikalno tečenje podzemne vode. Naime, to je zona
kroz koju se odvija infiltracija oborinskih voda palih na području priobalnog krškog područja dublje u
krško podzemlje.

U zoni B dolazi do miješanja podzemne vode koja se infiltrirala kroz zonu A i podzemne vode koja
dotječe iz zaleđa – obično iz visokog krša. Temeljne su značajke velike i brze oscilacije razina
podzemne vode i pretežito horizontalno tečenje.

U zoni C oscilacije razine podzemne vode su male i spore, a tečenje podzemne vode je horizontalno i
usporeno.

Zona D je zona sifonalnog cirkuliranja podzemne vode.

Zona E proteže se od obalne crte u unutrašnjost i ispunjena je više ili manje bočatom vodom, što ovisi
o plimi i oseci, odnosno u nekim područjima i o dinamici mora (valovi).

Zonu F čini dio okršene stijenske mase, odnosno priobalnog krškog vodonosnika koji je stalno
ispunjen morskom vodom.

Zonu G čini vodonepropusna i neokršena podina priobalnog krškog vodonosnika.

O čemu ovisi dubina prodora klina morske vode u unutrašnjost vodonosnika?

Debljina prijelazne zone izmeñu slatke i slane vode posljedica je vrlo nestabilne ravnoteže, koja se
može lagano narušiti nekontroliranom eksploatacijom slatke vode.
Zbog čega su krški vodonosnici osjetljivi na onečišćenja sa sliva?

Za razliku od vodonosnika meñuzrnske poroznosti, krški vodonosnici su najvećim dijelom potpuno

otvoreni utjecajima s površine terena, posebno u zonama koncentriranih poniranja u visokim
dijelovima sliva. To čini krške vodonosnike vrlo ranjivim u odnosu na ljudsku djelatnost i zaštita je
daleko složenija i teže provediva.