2.

6 Stanje karstifikacije karbonatnih stijenskih masiva

2.6.1 Općenito o kršu

Krš je tip reljefa koji se razvija na tlu sastavljenom od topljivih stijena, a to su najčešće kalcijev karbonat
CaCO3 ili magnezijev karbonat MgCO3. Dakle, krš je teren koji je uglavnom prekriven krečnjakom i
dolomitom. Krečnjaci se sastoje od karbonatnih minerala: kalcita, magnezijevog kalcita i rjeđe argonita.
Dolomitični krečnjaci su izgrađeni od kalcita i dolomita, a dolomiti od minerala dolomita. Krečnjački lapori
i laporoviti krečnjaci razlikuju se prema postotku karbonatnih stijena u ukupnoj masi. Krečnjacima se
smatraju stijene koje sadrže preko 90% karbonatnih minerala.
Karbonatne stijene/krš prostiru se na oko 30 miliona km 2 ili na oko 20% ukupne svjetske kopnene
površine. Na njemu živi oko petine svjetskog stanovništva i u njemu se nalazi oko četvrtine zaliha pitke
vode.
U svijetu se izdvaja nekoliko različitih tipova krša:
Tropski krš (slika 2.16) koji se nalazi u područjima toplih i vlažnih klima (Indokina, Kina, Nova Gvineja,
Malezija, Brazil itd). Ova vrsta krša se ističe brzom korozijom i oblicima s naglašenim vodoravnim razvojem
te prostranim podzemnim oblicima.

Slika 2.16 Primjeri tropskog krša (Brazil, Kina, Malezija, Gvineja)

Polarni krš (slika 2.17) u hladnim područjima, u kojima snijeg i led ubrzavaju procese raspadanja (Kanada,
Ural).

Slika 2.17 Primjeri polarnog krša (Kanada, Ural)

Krš umjerenih širina (slika 2.18) je krš koji se ističe debelim (do 8 km) karbonatnim mezozojskim i
paleogenskim sedimentima, što uz naglašenu tektonsku razlomljenost, utiče na podjednaku zastupljenost
horizontalnih i vertikalnih oblika. Ovdje spadaju: Dinaridi, Alpe, Pirineji, gorje Australije i sl.

Slika 2.18 Primjeri krša umjerenih širina (Pirineji, Dinaridi i Alpe)

Krš se razvija u topivim stijenama gdje voda dugi niz godina, uz pomoć ugljičnog dioksida otapa karbonatne
stijene što dovodi do procesa karstifikacije i oblikovanja krša, te usijecanja pukotina i škrapa kroz koje
nestaju oborinske vode s površine i odlaze u podzemlje. Takvo otjecanje vode i bezvodnost na površini
glavne su osobine svih krških područja. [1] Velika površina i velika debljina krša zaslužni su za bogatstvo
površinskih i podzemnih oblika reljefa i drugih pojava u kršu, slika 2.19. [6]

Slika 2.19 Različiti površinski i podzemni krški oblici

Proces karstifikacije se nastavlja u karbonatnim naslagama po zakonu sile teže sve do vodonepropusne
barijere, odnosno klasičnih sedimenata ili gromadasto-kompaktnih i tektonski neporemećenih slojeva,
slika 2.23.
Proces otapanja karbonatnih krečnjačkih stijena, okršavanje ili karstifikacija, zove se još i korozija
krečnjaka. Hemijska reakcija je:
CaCO3 + H2O + CO2 → Ca2+ + 2HCO3- (2.2)
Kalcijev karbonat, odnosno kalcit (CaCO3) iz krečnjaka se, u dodiru s vodom (H2O) i ugljik-dioksidom (CO2),
raspada na ione kalcija (Ca2+) i hidrogen-karbonata (HCO3-). Na taj način tope se karbonatne stijene. [6] Na
koroziju krečnjaka utiču: topivost pojedinih minerala koji čine stijenu, postojanje inicijalnog pukotinskog
sistema i klimatske karakteristike.
U kršu, pod određenim okolnostima, dolazi i do obrnutog procesa koji se naziva taloženje karbonata.
Hemijska reakcija je:
Ca2+ + 2HCO3-→ CaCO3 + H2O +CO2 (2.3)
Kada voda koja sadrži ione Ca2+ i HCO3- dođe do špilje ispunjene zrakom, ulazi u okoliš drugačije
temperature, pritiska i vlage što uzrokuje izmjenu ugljikovog dioksida ili isparavanje, te kristalizaciju
kalcita. Izmjena CO2 je najčešći mehanizam taloženja siga (stalaktita i stalagmita) u većini špilja odnosno
sedre na krškim rijekama, slika 2.20.

Slika 2.20 Stalagmit i stalaktit, sedra u riječnom koritu

2.6.2 Dinarski krš i krš u Bosni i Hercegovini

Dinarski krš (slika 2.21) je prostor krša koji se širi od Alpa u Italiji preko Slovenije, Hrvatske, Bosne i
Hercegovine i Crne Gore, te se završava u Albaniji kod rijeke Drima. Naziv je dobio prema planinskom lancu
Dinarida koji se pruža u pravcu SZ-JI, a ime nosi prema planini Dinari koja se nalazi u njegovom središtu.
Sastavljen je uglavnom od karbonatnih stijena. [6]
 Slika 2.21 Dinarski krš

Dinaridi u BiH se dijele na dvije geotektonske cjeline. Jedna se nalazi jugozapadno od linije Bihać, Ključ,
Gacko i obično se naziva Vanjski Dinaridi (slika 2.22). Karbonatne stijene od kojih su nastali, taložile su se
u plitkim toplim morima i dosežu do 8 km debljine. Druga cjenina, koja nastaje sjeveroistočno od prve,
obično se zove Unutarnji Dinaridi, ona je nastala na padinama i u dubljim oceanskim brazdama. Ovo su
pliće, razvedenije, često izolirane i u svemu manje površine krša.
Postoje različiti podaci o tome kolika je površina BiH prekrivena kršem. U izvještajima se najčešće spominje
podatak da je oko 30-32 %, dakle oko jedne trećine, a to se odnosi na Dinarski krš u BiH. Postoje podaci
da karbonatne stijene zauzimaju približno oko 60% teritorije BiH (Jovanović i Avdaić 1981. godine), pa čak
i 65% (Čičić 2003. godine).
Obilježja bosanskohercegovačkog krša su morfološke cjeline poput visokih planina koje se protežu od
Plješevica, preko Dinare, Čvrsnice, Prenja i drugih. Većina planina prelaze 2000 m, bezvodne su i dijelom
gole, a dijelom prekrivene šumom i pašnjacima.

Slika 2.22 Vanjski Dinaridi

Među planinama su nastali nizovi kaskadnih krških polja koje povezuju rijeke koje na svakom novom polju
mijenjaju podzemlje za površinski tok, a time i svoja imena. Kad se poveća dotok vode, rijeke koje su
presušile počinju teći cijelom svojom dužinom, pa dolazi i do poplava polja. Postoje i stalno suha polja,
kao i stalno poplavljena polja, ali ih je većina povremeno poplavljena.
U općoj javnosti Bosne i Hercegovine, krš je prilično nepoznata i površno shvaćena pojava, kao i po brojnim
ocjenama, jedna od najzagonetnijih prirodnih pojava i jedna od najvećih današnjih vrijednosti.
U Dinarskom kršu stručnjaci su zapazili brojne razvijene i raznovrsne krške oblike, od sitnih škrapa po
površini stijena do velikih krških polja i prostranih krških zaravni. Neki krški fenomeni su dobili stručne
nazive iz našeg krša i ti nazivi su uvaženi u svjetskoj literaturi, a to su: polje, hum, kamenica, ponor,
uvala, jama, ponikva, škrapa itd. Posebnu vrijednost krških oblika imaju pećine i jame, a posebno one s
podzemnim vodama. Posebna vrijednost Dinarskog krša je živi svijet, pa su Dinaridi po florističkim
bogatstvima i raznolikosti bez premca u Europi, a po pojedinim skupinama faune, poput podzemne
nemaju premca ni u svijetu. Mnogi biljni i životinjski organizmi su ostali reliktni i endemični. [1]

2.6.3 Voda u kršu

Krški tereni brzo gube vodu, pa je glavna osobina krških terena to da su siromašni površinskim vodama, a
bogati podzemnim vodama. Za cirkulisanje vode kroz krš, potrebna je tektonska razlomljivost stijene.
Poroznost, odnosno broj i dimenzije pukotina se povećavaju vremenom zbog hemijskog i fizičkog
djelovanja vode. Bitan uticaj na propustljivost stijenskog masiva imaju međusobna povezanost šupljina,
poroznost i međuslojne pukotine. Za kretanje i skladištenje vode međusobna povezanost šupljina ima
ključno značenje. Prema poroznosti, šupljine u kršu se svrstavaju u tri skupine, a to su:
Primarna poroznost se odnosi na međuzrnate šupljine koje malo pridonose cirkulaciji podzemne vode, a
značajne su za njeno skladištenje. Voda se iz ovih pukotina sporo oslobađa, te ovaj dio sporo reaguju na
prihvatanje intenzivnih oborina.
Sekundarna poroznost se javlja u prslinama, pukotinama, međuslojnim pukotinama, rasjedima itd. Ove
šupljine su važne u procesu lokalnog dreniranja vode, te spajaju vodu iz šupljina primarne poroznosti s
onom u šupljinama tercijarne poroznosti. Brže reaguju na intenzivne oborine koje su pale na sliv.
Tercijarna poroznost se odnosi na šupljine promjera većeg od 2 mm. To su krške provodnice kroz koje
voda, koja je ušla u krški vodonosnik nakon intenzivnih oborina, teče brzo. Ove šupljine imaju značaj u
protoku vode, ali nisu važne za skladištenje podzemne vode u kršu, osim u nekim lokalnim slučajevima.
[6]
Za projektovanje raznih inženjerskih objekata u karbonatnim stijenskim masama, problem identifikacije
podzemnih karsthih pojava je jedan od najtežih zadataka. Pri tome je značajno utvrditi dubini karstifikacije
(Slika 2.23), tip karstnih oblika, veličinu primarne, sekundarne i tercijarne poroznosti, strukturni tip
poroznosti, zapunjenost kaverni glinom ili brečoidnim materijalom i dr.
 Slika 2.23 Dubina karstifikacije, shematski prikaz, 1. Promjena karstifikacije sa dubinom, 2. Zona sa
baznim tokovima, 3. Zona oscilacija podzemne vode, 4. Dijagram vertikalne distribucije aktivne karstne
poroznosti, 5. Baza karstifikacije, 6. Dijagram električnog sondiranja, 7. Nekarstifikovana stijena, 8. Nivo
podzemne vode (Milanović, 1999).

Kao osnovni kriterijum za geotehničko modeliranje u karstifikovanim karbonatnim stijenskim masama se

može iskoristiti parametar veličine ukupne poroznosti, koja podrazumjeva zbir primarne i sekundarne
poroznosti. Jedna od mogućih klasifikacija za čvrste stijenske mase, gdje pripadaju i karbonatni masivi je
data u tabeli 2.1.

Tabela 2.1 Klasifikacija čvrstih stijenskih masa po veličini efektivne poroznosti

Opis klase Interval efektivne poroznosti n (%)

Mala pukotinsko karstna poroznost n<2

Srednja pukotinsko karstna poroznost 2<n<5

Visoka pukotinsko karstna poroznost 5<n<10

Veoma visoka poroznost 10<n<20

Ekstremno visoka pukotinsko karstna

n>20
poroznost

2.6.4 Hidrogeološki krški oblici

Hidrogeološki krški oblici su: ponornice, ponori, izvori, estavele, vrulje.
Ponornice su tekućice koje nastaju koncentriranim procjeđivanjem oborinske vode u podzemlje.
Ponornice jakih vrela, kratkog toka, sa završnim ponorom, kada potpuno nestaju u podzemlju su prave
krške rijeke. [6] Rijeka Trebišnjica (slika 2.24) je najduža rijeka ponornica u BiH, a jedna je i od najdužih na
svijetu. Sliv Trebišnjice leži u području koje prima najveću količinu kiše u toku godine. Duga je 96,5 km.
[10]

Slika 2.24 Rijeka Trebišnjica kroz Trebinje

Ponori (slika 2.25) su veći ili manji otvori na površini u kojima nestaju površinski tokovi, odnosno
ponornice. Do poniranja najčešće dolazi zbog različitog stepena okršenosti i propustljivosti podzemlja. U
početnom dijelu, ponori su obično vertikalni, zatim kaskadno vode do erozijske baze koja je u nivou mora.
[6]

Slika 2.25 Fatničko polje, Pasmica ponor, 1-specijalni toranj za istraživanja tokom sezone poplava, 2-
lansirna cijev, 3-betonska podloga za strukturu tornja, 4-glavni otvor Pasmica ponora [9]

Izvori/vrela su otvori na kopnu gdje voda ističe na površinu. Nadmorska visina izvora određuje i razinu
vodenog lica na izlazu iz vodonosnika, dok hidraulička vodljivost i bogatstvo izvora određuju nagib
vodenog lica uzvodno od izvora i njegove promjene u zavisnosti od različitih potoka. [6] Poznati kraški
izvori u neposrednoj blizini Mostara su: Buna (slika 2.26), Bunica, Radobolja, Bošnjaci, Crno Vrelo, Crno
oko. [4]
 Slika 2.26 Izvor rijeke Bune

Estavele (slika 2.27) su mjesta koja za vrijeme visokih vodostaja imaju funkciju vrela, a za niskih vodostaja
imaju funkciju ponora. Najčešće se nalaze u rubovima zavala polja u kršu. [6]

Slika 2.27 Fatničko polje, Estavela Baba Jama (gore), Estavela Obod (dole)

Vrulje (slika 2.28) su ponorski izvori, a povremeno i obalni ponori. Javljaju se u koncentriranim krugovima.
Uočljiva je razlika od površine morske vode. Mogu egzistirati pojedinačno ili u skupinama, podalje od
obale. [6]
 Slika 2.28 Nastanak vrulja

2.6.5 Površinski krški oblici

Površinski krški oblici su: škrape, kamenice, ponikve, uvale, polja, zaravni i humci.
Škrape (slika 2.29) nastaju površinskim otapanjem vodotopljivih karbonatnih stijena. To su žljebovi oštrih
bridova, nastali tečenjem kišnice i vode nastale otapanjem snijega po stijeni. Veličina škrapa varira od 1
cm do 10 m, ali nekada dužina može biti i veća. Ukoliko ih ima mnogo, nazivaju se „škrapar“ ili „ljuti krš“.[6]
Kamenice (slika 2.30) nastaju na padinama malog nagiba ili na horizontalnim površinama. One
predstavljaju poseban oblik škrapa. Veličina su od 1 cm do nekoliko metara u promjeru. Nastaju tako što
se voda zadržava u manjim udubinama i na taj način vremenom otapa vapnenac.[6]
Ponikve ili vrtače (slika 2.31) su osnovni reljefni oblici u kršu i daju mu njegov specifičan izgled. To su
izolirane okrugle ili ljevkaste udubine promjera od 10 do 500 m, čija relativna dubina rijetko prelazi 100
m. Mogu nastati korozijom, otapanjem odozgo ili urušavanjem zbog ispiranja odozdo. Ukoliko ih ima
mnogo, nazivaju se „boginjavi krš“. Na dnu vrtača se nalazi plodno tlo crvenica (neotopivi dio krečnjaka).
Kada se voda zadržava u ponikvi, tada nastaje jezero, a takav primjer su Modro i Crveno jezero (slika 2.32).
[6]

Slika 2.29 Razni tipovi škrapa, planina Prenj

 Slika 2.30 Kamenica, planina Žaba

Slika 2.31 Vrtača, planina Lelija (lijevo), planina Zelengora (desno)

Slika 2.32 Pogled na Crveno jezero (lijevo) i Modro jezero (desno)

Uvale, zaljevi ili drage (slika 2.33) su izdužena, koritasta udubljenja u kršu nastala u tektonski razlomljenim
zonama mehaničkim i korozivnim radom vode. One najčešće nastaju spajanjem više ponikvi. Dubina uvale
se kreće od nekoliko stotina metara do kilometara, ali im je širina dosta manja. Kroz uvale ne prolaze stalni
vodotoci, jer se zbog njihove okršenosti voda nikada ili vrlo rijetko izdigne do površine. [6]
Polja (slika 2.34) su najčešće zatvorene depresije unutar krškog terena, koje su duge čak i nekoliko
desetaka kilometara. Oticanje voda iz polja je podzemno, kroz ponore, koji se nalaze na suprotnom rubu
od izvora ili putem estavela koje se mogu nalaziti po čitavom polju, ali su najčešće u tzv. izvornoj zoni. [6]
 Slika 2.33 Uvale

Slika 2.34 Gatačko polje

Zaravni (slika 2.35) su prostrane, kilometrima duge i široke zaravnjene karbonatne površine. Na sebi
ponekad imaju razvijene ponikve ili su se u njih usjekla krška polja ili riječni kanjon. Vezane su za korozijsko
oblikovanje u nivou temeljnice, ali česte su i uz zone navlačenja. Za nastanak zaravni nije potreban
mehanički rad, pa se zaravni mogu razviti pod vrlo blagim nagibom. [6]

Slika 2.35 Zaravan Morine blizu Nevesinja

Humci, brežuljci, glavice ili krški tornjevi (slika 2.36) poseban su oblik zaostajanja krškog procesa odnosno
neerodirani ostaci karbonatnih naslaga. [6]

Slika 2.36 Krški tornjevi (Velebit)

Doline u kršu mogu nastati na više načina: Slijepa dolina nastaje kad ponornica iz nekrškog područja dotiče
u krško područje i nestaje u podzemlju. Rijeka može proći kroz krško područje i stvoriti krški kanjon. Viseća
dolina nastaje u slučaju kada je nivo vode u rijeci viši nego što je nivo temeljnice. Suhom dolinom (slika
2.37) se naziva dolina koja je u kršu nastala riječnom erozijom, a danas u njoj nema vodotoka. [6]

Slika 2.37 Primjer suhe doline

2.6.6 Podzemni krški oblici

Tokom poniranja vode i njenog korozivnog utjecaja u dubini nastaju mnogi podzemni oblici poput jama,
špilja i kaverni (speološki objekti).
Jame su pretežno vertikalne udubine ili pukotine relativno manjeg promjera koje samo ponekad dosežu
nivo podzemne vode. Nastale su erozijskim i korozijskim radom vode duž sistema pretežno vertikalnih
pukotina. [6] Jama Nevidna Voda (slika 2.38) na Dinari sa 653 metra dubine je najdublji speleološki objekt
u Bosni i Hercegovini. [12]
 Slika 2.38 Jama Nevidna voda

Špilje, spilje ili pećine su pretežno horizontalne ili subhorizontalne podzemne šupljine u koje može ući
ćovjek. Nastaju pretežno erozijskim i korozijskim radom podzemnih voda. Veći špiljski oblici imaju više
različito nagnuih kanala, hodnika i dvorana koji mijenjaju položaj i dimenzije, ponekad i u različitim
nivoima. Temperatura u špiljama je promjenjiva s obzirom na dubinu, količinu vode i vezu s površinom. U
pravilu, temperatura u špilji ljeti je niža od prosječne dnevne, a zimi viša. [6] Neke od značajnijih pećina u
BiH su: Vjetrenica, Bijambare, Djevojačka pećina, Hrustovačka pećina, Badanj, Megara, Ledenica, Rastuša,
Titova pećina. Vjetrenica (slika 2.39) je najpoznatija pećina u BiH, zaštićeni spomenik prirode i turističko
odredište u jugoistočnom dijelu Hercegovine. Smještena je na području južno-dinarskog krša, s ulazom
na samom rubu Popovog polja, 300 m istočno od centra sela Zavale na 260 m nadmorske visine, 12 km
zračne udaljenosti do Jadranskog mora. [13]

Slika 2.39 Pećina Vjetrenica

Kaverne (slika 2.40) su speološki objekti koji nemaju prirodan ulaz s površine terena. Načinom postanka i
geomorfološkim osobinama, kaverne se ne razlikuju od špilja i jama, osim što je ulaz u njih umjetno
otvoren. Kaverne se isključivo nalaze građevinskim radovima, najčešće prilikom izgradnje tunela. 85 % su
vertikalni, a 15 % horizontalni speološki objekti.
 Slika 2.40 Kaverne

2.6.7 Problemi projektovanja i izvođenja građevinskih objekata u kršu

Kraška područja su pretežno građena od karbonatnih stijena. Karbonatne stijene su stijene koje imaju
dobru nosivost, pa se smatraju pogodnim stijenama za temeljenje konstrukcija. Međutim, kod temeljenja
u krečnjaku, dolomitu i drugim karbonatnim stijenama zbog pojave karstifikacije mogu se pojaviti i
određeni problemi. Krške pojave stvaraju probleme koji se nekada otkriju u sklopu istraživačkih radova, a
nekada tek u fazi izvođenja radova. U zavisnosti od veličine problema, nekada je moguće pronaći ekološko
i ekonomski isplativo rješenje sanacije krške pojave, a nekada zbog obima problema sanacija nije rješenje
(primjer mijenjanja trase ceste ili tunela u svrhu zaobilaženja kaverne, slika 2.41).
Istraživačka bušotina je tačkasti podatak, koji se prema važećem Pravilniku o geotehničkim istraživanjima
i ispitivanjima te organizaciji i sadržaju misija geotehničkog inžinjerstva radi na definisanim minimalnim
udaljenostima u zavisnosti od vrste objekta i ona može zaobići kavernu na maloj udaljenosti, tako da u
praksi ostaje potreba stalnog praćenja izvođenja radova i registriranja značajnih pojava koje indiciraju
kavernu. Kaverne se često otkrivaju prilikom bušenja na krškim terenima. Kada istražne bušotine prolaze
po rubu kaverne, ona ostaje skrivena i dolazi do grešaka u projektovanju. Ako se sumnja na takve situacije,
kaverne se mogu snimiti i spuštanjem video kamera kroz bušotinu. Osim bušotinskih metoda, primjenjuju
se i geofizičke metode između bušotina. Ipak, ni geofizička istraživanja u svim slučajevima ne daju posve
pouzdane podatke, a kako se ona često i ne provode po čitavoj površini trase već samo na „težim“
dionicama, događa se da dio kaverni u fazi istraživanja ostane neotkriven.
Razmatrajući iskustva u navedenim problemima, ovakvi kraški fenomi bi trebali biti proučavani s više
opreznosti kako bi se osigurala dovoljna sigurnost. Problemi izvođenja objekata u kršu bi se trebali
rješavati multidiscipliniranim pristupom, odnosno saradnjom između inženjera, geotehničara, speologa,
geologa, ekologa i dr. Primjena izvedbenih geotehničkih misija koje također propisuje važeći Pravilnik je
neophodna kod izvođenja objekata u kraškim područjima.
Pri izvođenju radova, veoma je značajno da se utvrdi da li u zoni ineterakcije postoji neki karstni fenomen
koji može uticati na mehaničko ponašanje stijenskog masiva i objekta, odnosno da li je moguće da karstni
fenomen izazove određeni problem i zastoj pri izvođenju radova. Nekoliko tipičnih problema je prikazano
na slikama 2.41 i 2.42 [7].
 Slika 2.41 Prikaz velike podzemne šupljine nabušene u karstu Dinarida

Slika 2.42 Prikaz podzemne šupljine otkrivene u temeljima jedne zgrade

U nastavku će biti opisani neki karakteristični primjeri sanacije kraških fenomena kod izgradnje različitih
građevnskih objekata.

Kod izgradnje hidrotehničkih objekata u kršu, često se izvode radovi na sprječavanju proticaja i
presjecanju podzemnih voda, radi zaštite radova, objekata, vodosnabdijevanja ili osiguranja
vododržljivosti akumulacije. Ovi radovi mogu imati utjecaja na promjenu smjera, nivoa i količina
podzemnog toka vode prema drugim potencijalnim zonama isticanja. Za zaštitu građevinske jame
Hidroelektrane Salakovac u stijenskom masivu na lijevoj obali uspješno izvedena zaštitna injekciona
zavjesa posebnim postupcima, uz korištenje i spužvastih materijala, čime je spriječeno isticanje podzemne
vode u građevinsku jamu. Pored pukotinskih sistema i kanala okomitih na tok rijeke Neretve postojali su i
podužni kolektori kojima su, ovim presjecanjem, usmjereni podzemni tokovi nizvodno od štićene
građevinske jame i povećali izdašnost postojećih i formiranje novih izvora (slika 2.43). Ovim je eliminisan
doticaj podzemne vode u građevinsku jamu i izvršeno njegovo usmjeravanje nizvodno. Doticaj je
procijenjen na oko 5 m3/s. [7]

Slika 2.43 Isticanje podzemne vode upravnim pukotinskim sistemom na rijeku Neretvu u građevinsku
jamu prije (lijevo) i poslije nizvodno (desno) izvođenja zaštitne injekcione zavjese Hidroelektrane
Salakovac

Pri projektovanju, istraživanju i izvođenju tunela u kraškim područjima, najviše problema nastane zbog
prisustva kaveroznih prostora. Između svih stijenskih defekata, kaverne mogu biti takvih oblika, dimenzija
i hidrogeoloških prilika, da je pitanje da li se uvijek mogu naći odgovarajuća zadovoljavajuća i ekonomična
rješenja. Također, tuneli u kršu mogu biti građevine izložene velikom riziku. Posebno izvođenje rotacionim
mašinama u kršu s kavernama može izazvati velike zastoje ili odstupanja od projektovane trase (slika 2.41),
a nekada i nemogućnost daljnjeg izvođenja.
U slučaju pojave kaverni na trasi tunela napredovanje radova može biti usporeno iz raznih razloga i
poteškoća i u osnovi mogu se svesti na sljedeće:
➢ Slobodni kaverozni prostori, koje je potrebno savladati nasipanjem materijala, premošćavanjem ili
zaobilaženjem.
➢ Kaverne koje su prekrivene depozitnim materijalom nepoznatih dimenzija, oblika i geotehničkih
osobina. U ovakvim slučajevima potreba su obimnija, specifičnija istraživanja, uključujući speološka.
Njihova složenost može da utječe i na promjenu tehnologije iskopa i poteškoće asanacionih radova.
➢ Izvori i podzemne vode koje utječu u kaverne tunela prouzrokuju tečenje znatnih količina vode pod
pritiskom, koje je potrebno evakuisati, a često prouzrokuju i obrušavanje materijala, čime dolazi do
obustave radova i promjene tehnologije izvođenja.
➢ Neotkrivene kaverne zatvorene u tunelu mogu izazvati niz problema prilikom iskopa i ekspolatacije
tunela.
➢ Ispadanje blokova iz kaverne u kaloti tunela.
➢ Pojave kaverni na trasi tunela mijenja tehnologiju izvođenja radova i za njihovo savladavanje potrebna
su posebna tehničko-tehnološka rješenja, koja utječu na vrijeme izgradnje tunela i na njihovu
ekonomičnost.
➢ Općenito svi krški kanali, pukotinski sistemi i drugi fenomeni krša su najčešće provodnici vode, koja
izaziva visoke pritiske, destruktivne efekte i turbulentna tečenja većih količina vode. Postavljanje
drenaža u tunel otežavaju uslove izvođenja, dok destruktivni efekti mogu multiplicirati probleme pri
iskopu tunela, posebno ako imaju aktivnu ili pasivnu vezu s kraškim podzemnim kanalima.
➢ Bubrenje mekanih stijena.

Za uspješan iskop tunela potrebno je definisanje geoloških, hidro-geoloških geotehničkih karakteristika,

na bazi kojih se izvodi odabir najpovoljnije trase tunela. Metode istraživanja koje se najčećše provode kod
izgradnje tunela su: detaljnije geološko kartiranje, geofizičke metode, bušenja, TV bušotinsko snimanje,
osmatranje nivoa i pravca podzemnih voda, geotehnička ispitivanja i speološka istraživanja. Pored
vertikalnih, korisne su i kose bušotine, izvedene s čela iskopa tunela. Za vrijeme iskopa u kampadama,
mogu se identificirati kaverne, izlomljene i rasjedne zone, kao i drugi kraški elementi. [5]
Neki primjeri klasičnog načina sanacije kaverni u tunelima (prema Milanoviću):

➢ Zapunjavanje manjih kaverni u kaloti ispunjenih glinenim materijalom i kamenim blokovima obavljeno
je sistematskim podgrađivanjem iznad glave rotacione mašine (slika 2.44 (a)).
➢ Kod većih praznih kaveroznih prostora iznad glave mašine, zapuna je vršena iz tunela jer bušotinama
sa terena je bilo nesigurno i teško izvodivo zbog velikog
nadsloja. Glava mašine povučena je jednim dijelom u osigurani dio tunela, a prostor ispred nje
popunjen inertnim materijalom (npr. pijeskom), što omogućava da se dio kaverne u tjemenu tunela
izbetonira iz tunela (slika 2.44 (b)).

-
Slika 2.44 Sanacija kaverni u tjemenu tunela iznad glave rotacione mašine-TBM: a) pomoću remenata i
drvene građe, gdje su: 1) kaverna, 2) skrašeni krečnjak, 3) remenate, 4) drvena zapuna, 5) betonski
oporci i b) betonom iz tunela, gdje je: 1) glava TBM, 2) glineni depozit u kaverni, 3) inertni materijal-
pijesak, 4) tunelska podgrada, 5) šaht, 6) crijevo betonske pumpe, 7), 8), 9) faze betonianja
➢ Premošćavanje kaverni. Sanacija kaverni ispod zolne tunela moguća je premošćenjem masivnom
armirano betonskom pločom, u kojoj je ostavljen drenažni-aeracioni i inspekcijski šaht (slika 2.45 (a)).
Premošćenje duge kaverne (dužine oko 10,0 m), moguće je i zapunjavanjem kaverne betonom do
podnožnog svoda (slika 2.45 (b)).

Slika 2.45 Sanacija kaverni ispod zolne tunela: a) armirano-betonskom pločom, gdje je: 1) kaverna, 2) AB
ploča, 3) aeraciono-drenažni otvor, 4) krečnjak , (I) prva i (II) druga faza iskopa, b) zapunjavanje kaverne
betonom, gdje je: 1) kaverna, 2) dio kaverne zapunjen betonom, 3) krečnjak, 4) TBM glava

➢ Saniranje kaverne kroz bušotinu sa terena provedeno je na dijelu tunela dužine oko 75,0 m, u veoma
skrašenom stijenskom krečnjačkom masivu. Posebne poteškoće javljale su se na potezu kaverne
ispunjene glinenim materijalom sa kamenim blokovima do samog tjemena tunela. Pokušaj da se
prođe sa TBM-om (krticom) nije uspio, jer je prednji dio mašine zaronio u glineni materijal.

Nakon provedenih geoloških, seizmičkih i speleoloških istraživanja prihvaćeno je rješenje zapunjavanja

kaverne kroz veći profil bušotine, sa površine terena, jer je nadsloj bio manje debljine (slika 2.46). Na ovoj
slici je označeno 11 faza izvođenja radova ovog rješenja:
1. Bušenje četiri istražne bušotine ispod glave krtice (slika 2.46 (a)).
2. Bušenje i oblaganje bušotine Ø 148 mm sa površine terena (slika 2.46 (a)).
3. Povlačenje TBM rotirajuće glave 10,0 m unazad (slika 2.46 (a) i (c)).
4. Iskop obilaznog potkopa (slika 2.46 (c)).
5. Izrada drvene podgrade (oplate) za agregat (slika 2.46 (a) i (c)).
6. Zapuna kaverne kroz bušotinu sa terena lomljenim krečnjačkim agregatom.
7. Izvođenje lučne betonske zaštite kalote kroz bušotinu na terenu.
8. Uklanjanje drvene podgrade (oplate).
9. Uklanjanje agregata iz kaverne, sa transportom.
10. Betoniranje podnožnog svoda i desnog boka iz kaverne.
11. Zapunjavenje betonom zaobilaznog potkopa [5]
Slika 2.46 Saniranje kaverne koristeći bušotinu sa površine terena: a) profil uzduž trase tunela, b) profil
okomit na trasu tunela, c) horizontalan presjek tunela

Prilikom izgradnje cesta u krškim terenima, veoma često se nailazi na velike probleme, uvjetovane
morfološkim pojavama, podzemnim i nadzemnim, nastalih radom tekućih voda i kišnice u krečnjačkim i
dolomitnim stijenama. Kod izgradnje ceste, koju karakteriše mala širina i velika dužina, rijetko se u krškim
terenima zaobiđu područja podzemnih šupljina tankog svoda. Mogućnost prolamanja kod cestovnih
konstrukcija mora se izbjeći, a kako se ponekad kaverne otkriju tek u fazi izvođenja radova, nužno ih je
temeljito istražiti i na odgovarajući način sanirati zbog nemogućnosti prelociranja ceste na kratkoj dionici.
Najopasnije kaverne su one locirane odmah ispod površine duž putnih dijelova s nasipima, pa u tom
slučaju ne postoje inženjerski radovi na terenu i takve kaverne je nemoguće otkriti.[3]
Prisutnost kaverni u trupu cesta je dosta česta u zoni dinarskog krša. Kao primjer se može navesti sekcija
puta Solin-Klis (Split, Dalmacija, Hrvatska), gdje su nađene dvije kaverne na razmaku manjem od 100 m
(slika 2.47).
Obavljeni istražni radovi nisu direktno registrovali ni jednu kavernu. Tek iskopom dubokog usjeka za
potrebe postizanja tražene nivelete ceste, a na dionici na kojoj je zatim trebalo izvesti umjetni tunel,
pojavile su se dvije kaverne značajnih dimenzija. Da se radilo samo o trasi ceste bez potrebe dodatnog
iskopa za temelje objekta, vjerovatno se jedna od ove dvije kaverne ne bi nikada ni otkrila. Kaverne su
zanimljive jer se nalaze na maloj udaljenosti, a bitno su različite. Jedna kaverna (slika 2.48) bila je gotovo
upotpunosti ispunjena različitim materijalom donesenim u nastalu šupljinu nakadnim djelovanjem vode,
a druga kaverna (slika 2.49) je bila potpuno prazna s mnogo pećinskih ukrasa. Ispunjena kaverna je mnogo
bliže površini te je pukotinama imala direktnu vezu s površinom terena. Svaka od kaverni je stvorila
poseban problem u pogledu temeljenja konstrukcije, i u pogledu prelaza trase preko šupljine u terenu.
 Slika 2.47 Inženjerska geološka mapa lokacije
1– površinski krečnjak, 2 - diskontinuitet stijene, 3 - zona diskontinuiteta stijena, 4 - kaverna, 5 - ugao
usijecanja stijena, 6 - lokacija bušotine, 7- stijene u njihovom prirodnom stanju, koje je stabilno do nekih
građevinskih radova, kada postaju nestabilne zbog pucanja i karstifikacije (nosivost je upitna zbog
moguće pojave kaverni i manjih spilja), 8 - stijene zadovoljavajućeg nosivog kapaciteta i stabilnosti

Na slici 2.48 je prikazan poprečni presjek kroz kavernu u istočnom boku usjeka. Uzrokovala je problem
temeljenja na dvije vrste materijala bitno različitih u pogledu stišljivosti. Za velika opterećenja koji je
umjetni tunel trebao preko svojih temelja prenijeti na tlo, nije bilo moguće izvršiti sigurno temeljenje na
dva ovako različita materijla. Dubina dna kaverne i njena širina je bila takva da nije bilo ekonomskog
opravdanja za izvedbu posebnih vrsta dubokog temeljenja (šipova). Problem je riješen na vrlo primitivan
ali i na najekonomičniji način. Izveden je mašinski iskop gotovo do dna kaverne, pa je manji dio koji nije
bilo moguće ukloniti mašinom otklonjen ručno. Dno kaverne je u području temelja na sreću imalo oblik
obrnutog lijevka, što je smanjilo količinu ukupnog iskopanog materijala (iznosila je 270 m3). Oštećeni
prostor je zamjenjen betonom uz dodatak komada zdrave stijene iz iskopa za temelje. Na tako
pripremljenu podlogu izvedeni su temelji objekta, a ta kaverna je zaustavila radove na čak 20 dana.
 Slika 2.48 Kaverna u istočnom boku usjeka, 1 - veoma prelomljeni i karstificirani krečnjak, 2 - pukotina
popunjena glinom i krečnjačkim kamenom, 3 - blokovi krečnjaka, 4 - glina

Pojava druge kaverne (slika 2.49) inicirala je traženje odgovora na pitanje mogućnosti prihvatanja sila sa
srednjeg, vrlo opterećenog temelja, u stijensku masu bez posljedica, kao i uticaj kolovozne konstrukcije
na svod kaverne. Da bi se dao adekvatan odgovor na problem, napravljen je model metodom konačnih
elemenata. Model je obuhvatio poprečni presjek iskopa, kavernu i temelje s odgovarajućim opterećenjem.
Da bi se rasteretila krovina kaverne od uticaja kolovozne konstrukcije, projektom je predviđeno da se
kaverna premosti armiranobetonskom pločom (slika 2.50) na cijeloj tlocrtnoj površini. [3]

Slika 2.49 Druga kaverna (prazna s mnoštvom pećinskih ukrasa)

 Slika 2.50 Rješenje problema premoštavanjem kaverne AB pločom

2.7 Stanje raspadnutosti karbonatnih stijenskih masiva

Proces površinkog raspadanja karbonatnih stijenskih masiva se na svojstven način može izraziti preko
stanja raspadnutosti. Generalno, mogu se izdvojiti linijski i površinski tip kore raspadanja. Pri istim
klimatskim, morfološkim i hidrogeološkim uslovima, intenzitet i karakter površinkog raspadanja prije
svega zavisi od stepena litifikacije, sastava, strukture i teksture masiva. Na primjer, različit litološki sastav
karbonatnih kompleksa u velikoj mjeri utiče na karakter njihovog raspadanja (slika 2.51). Sa slike se jasno
vidi da je kod dolomita uglavnom zastupljen proces mehaničkog raspadanja, pa je samim time glavni
problem koji treba tretirati ispucalost stijenskog masiva (rjeđe karstifikacija), dok je kod krečnjaka proces
fizičkog i hemijskog raspadanja prisutan i utiče na stvaranje kako površinskih oblika kore raspadanja, tako
i na linijskog tipa hemijskih izmjena, koji tokom vremena dovode i do znatnije karstifikacije.
 Slika 2.50 Shematski prikaz kore raspadanja u litološki različitim vrstama stijena: (a) konglomerat, (b)
krečnjak sa fizičko-hemijskim raspadanjem, (c) krečnjak sa fizičkim raspadanjem i (d) dolomit (Lapčević,
1994).