Ponoviti!!!!

Šta je RQD vrijednost?

Koji parametri se koriste za RMR klasifikaciju?
 Klasifikacije stijenske mase

7.1 Uvod

Normalno je, da su klasifikacije obično među prvim aktivnostima u organizaciji bilo koje grane nauke i
inženjerske discipline. Uvidom u do sada objavljenu literaturu o razvoju i korištenju klasifikacija stijenskih
masiva može se doći do zaključka da nema u svjetskoj niti u našoj literaturi zajedničke opšte priznate i
prihvaćene jedinstvene klasifikacije za stijenske masive, koja bi uz interpretaciju mogla zadovoljiti sva
područja građevinarstva i rudarstva. Radi ovoga postoje klasifikacije prilagođene određenim naukama ili
disciplinama, koje izučavaju stijenske masive. Najčešća podjela bila je na geološke ili genetske i
inženjerskogeološke klasifikacije. Kasnije se razvijaju inženjerske klasifikacije ispucalih stijenskih masiva,
koje uključuju više numeričkih fizičko – mehaničkih i strukturnih osobina masiva (Selimović, 2003).
Razlikujemo opisne, koje su proistekle iz vizuelnog opisivanja i ispitivanja te numeričke klasifikacije
bazirane na izmjerenim veličinama stijenskog masiva. Geološka ili genetska, strukturno-teksturna i
litološka klasifikacija u osnovi su opisne i skoro isključivo su primjenjivane prije i u toku razvoja Mehanike
stijena, ali su za domen izučavanja ove discipline postale nedovoljne i statične. Klasifikacioni sistem je
izuzetno značajan i koristan za inženjera, ako je baziran na numeričkim veličinama. Na ovoj osnovi
posljednjih nekoliko decenija razvilo se više inženjerskih klasifikacija intaktnog masiva na bazi: jednoosne
čvrstoće na pritisak, modula elastičnosti, ili širenja longitudinalnih talasa, na osnovu čega je mnogo autora
klasificiralo stijenu kao npr.: Protođakonov, 1926; Coates, 1964; Coates i Parsons, 1966; Deere i Müller,
1966; Underwood, 1967; Stapledon, 1968; Geological Society of London, 1970; Broch i Franklin, 1972;
Jennings i dr., 1973; Bieniawski, 1973; Stagg i Zienkiewicz, 1975; Attevell i Farmer, 1976; Lama i Vukuturi,
1978; Jumikis, 1979.
Klasifikacije "in situ" obuhvaćaju najčešće čvrstoću na pritisak intanktne stijene, elemente pukotina i
općenito ispucalosti, sadržaj vode, parametre jezgrovanja masiva i dr. Prvu klasifikaciju "in situ" u
tunelima, ali opisno, obavio je Terzaghi, 1946. Laufferova klasifikacija, 1958, primjenjuje se u
tunelogradnji. Značajno je istaći, da su kod ove metode uvedena dva parametra: period vremena za koje
će nepodgrađeni tunel biti stabilan nakon iskopa i raspon.
Klasifikacija uz korištenje numeričkih podataka po mnogim parametrima (čvrstoća na pritisak, pukotinski
parametri, prisustvo vode, veličina tunela) razvijena je od strane tzv. Salzburg-ške škole John, 1962;
Müller, 1963, na principima Stinija, 1922, 1929 i 1951. Metodu kvantitativnog opisivanja masiva na bazi
izvađenog jezgra razvio je Deere, 1963, 1968, i primjenjuje se praktički u svim zemljama. Klasifikacioni
indeks naziva se oznaka kvaliteta stijenskog masiva (Rock Quality Designation-RQD) i zasniva se na analizi
jezgra iz bušotina. Tipična šema klasifikacije stijenskog masiva na osnovu razmaka pukotina i čvrstoća data
je od strane Franklina, Brocka i Waltona, 1971. S obzirom na bušivost Mc Gregor, 1968, je masive podijelio
u više grupa prema njihovom ponašanju pri bušenju.
Klasifikacioni sistemi masiva za podzemne iskope zasnovani su na izučavanju više tunela ili podzemnih
objekata, a temelje se na bodovanju više uticajnih parametara i različitih numeričkih vrijednosti za
procjenu kvaliteta stijenskog masiva. Ovi sistemi smatraju se savremenim i najkompleksnijim za podzemne
radove, a to su: Geomehanička klasifikacija – RMR – Rock Mass Rating (Bieniawski, 1970, 1973, 1974,
1975, 1976, 1979, 1989); RSR - Rock Structure Rating (Wickham, Tiedemam i Skinner, 1972 i 1974); Q
sistem - Rock Mass Quality (Barton, Lien i Lunde, 1974). Višeparametarski (čvrstoća na pritisak, jedinična
težina, tvrdoća prema Mosovoj skali i preko opita Schmidt-ovim čekićem, stepen ispucalosti i stanje zidova
pukotina) klasifikacioni sistem, preko kojega se mogu obuhvatiti problemi svih glavnih načina iskopa,
razrađen je od strane Jovanovskog, 2001 i nazvan ERMR (Excavation Rock Mass Rating) klasifikacioni
sistem.
Klasifikacioni sistemi masiva za ocjenu stabilnosti kosina, manje su izučavani, ali su potrebni, jer su
mnoge klasifikacije nedovoljno primjenljive za izučavanje stabilnosti kosina i usjeka (Goodman i Duncan,
1971; Novosel i dr. 1980; Crnković, 1980, 1983).
Danas u svijetu jako široku primjenu ima Geological Strenght Index - GSI klasifikacija (opisana u poglavlju
6.3.4) koja je razvijena tokom godina od strane Hoek E., na bazi njegovih i iskustava inženjerskih geologa
sa kojima je razgovarao širom svijeta. GSI klasifikacija je bazirana na vizuelnoj procjeni strukture, tj.
uzglobljenosti stijenskog masiva i stanja površina diskontinuiteta u stijenskom masivu, pri čemu se dobiva
numerička vrijednost za GSI, praktična za dalje određivanje čvrstoće na smicanje i deformabilnosti
stijenskog masiva.
Svaka klasifikacija stijenskih masa mora zadovoljavati sljedeće uslove:
➢ Podjela određene stijenske mase u grupe (kategorije, klase) sa sličnim ponašanjem.
➢ Osiguranje osnove za razumijevanje karakteristika i ponašanja svake grupe.
➢ Davanje kvantitativnih podataka za inženjerski projekt.
➢ Osiguranje zajedničke osnove za uspješnu saradnju svih učesnika u projektu.

Svojstva klasifikacije:
➢ Jednostavna, razumljiva, lako se shvaća i pamti.
➢ Svaki izraz mora biti jasan, a terminologija opće prihvaćena.
➢ Uključena samo najznačajnija svojstva stijenske mase.
➢ Temeljena na parametrima koji se mogu mjeriti i odrediti brzim i jeftinim opitima na terenu.
➢ Temeljena na bodovnom sistemu koji može ocijeniti relativnu važnost klasifikacijskih parametara.
➢ Daje kvantitativne podatke za projekt podgradnog sistema.

U nastavku će biti detaljnije opisani neki od klasifikacionih sistema koji imaju čestu primjenu u inženjerskoj
praksi.
 7.2 Klasifikacija na bazi oznake kvaliteta stijenskog masiva - Rock Quality
Designation (RQD)

Ova klasifikacija je razvijena od strane Deere-a, 1963, Deere-a i dr., 1967, da omogući kvantitativnu
procjenu kvalitete stijenskog masiva na bazi izvađenog jezgra. RQD se definiše kao procenat monolitnih
(čvrstih i zdravih) komada jezgra dužih od 100 mm (4 inča) u odnosu na ukupnu posmatranu dužinu
bušenja. Procedura mjerenja dužine komada jezgra i proračun RQD - a su prikazani na slici 7.1, Hoek, 2000.

ukupna dužina jezgra dužih od 10 cm

𝑅𝑄𝐷 = 𝑥100% (7.1)
ukupna posmatrana dužina bušenja

Ova klasifikacija nije isključivo vezna za tunele. RQD indeks se koristi kao jedan od osnovnih elemanata u
mnogim, kasnije razvijenim klasifikacijama, a posebno u obje glavne klasifikacije stijenske mase: RMR i Q.

Slika 7.1 Procedura za mjerenja i proračun RQD.

Ustanovljeno je, da postoji određeni odnos između RQD faktora i generalnog kvaliteta stijenskog masiva
primjenjivog za inženjerska razmatranja. Deere i dr., 1966, dali su ovisnost RQD vrijednosti i kvaliteta
masiva, koja je data u tabeli 7.1, Selimović, 2003.
Tabela 7.1 Klasifikacija po RQD vrijednosti.
RQD (%) Opis kvaliteta stijenskog masiva

0 ÷ 25 vrlo slab

25 ÷ 50 slab

50 ÷ 75 povoljan

75 ÷ 90 dobar

90 ÷ 100 odličan

Palmström, 1975, je predložio da u slučajevima kada jezgro nije dostupno nego su vidljivi diskontinuiteti
na izloženoj površini ili istražnim galerijama, da se RQD može odrediti iz broja diskontinuiteta po jedinici
zapremine. Predložena relacija je:

𝑅𝑄𝐷 = 115 − 3.3𝐽𝑣 , (7.2)

gdje je Jv suma broja pukotina (bez glinene isune) po jedinici zapremine svih familija pukotina poznata kao
zapreminski koeficijent ispucalosti. RQD je parametar koji zavisi od pravca posmatranja i njegova
vrijednost se može značajno mijenjati zavisno od orijentacije bušotine. Korištenje zapreminskog
koeficijenta ispucalosti može biti korisno za smanjivanje uticaja pravca posmatranja.
RQD se može izraziti i preko učestalosti pukotina po m1 λ prema Priest i Hudsonu, 1976, kao:

𝑅𝑄𝐷 = 100 ⋅ 𝑒 −0,1⋅𝜆 (0,1 ⋅ 𝜆 + 1) (7.3)

Nedostaci RQD klasifikacije:

➢ bez obzira što je RQD jednostavna i relativno jeftina metoda određivanja kvalitete stijenske mase,
sama nije dovoljna za adekvatan opis stijenske mase,
➢ glavni nedostaci su što ne uzima u obzir orijentaciju pukotina, širinu i materijal ispune, te posebno
ugao trenja i hrapavost zidova pukotina,
➢ problemi se javljaju i pri korištenju RQD indeksa za stijensku masu vrlo slabe kvalitete. U osnovi,
RQD predstavlja praktičan parametar za opis stijenske mase zasnovan na mjerenju postotka jezgre
“dobre” stijenske mase u bušotini.
 7.2 Geomehanička klasifikacija ili RMR klasifikacija

Bieniawski, 1973, 1974, 1976, 1979 i 1989 je objavio detalje klasifikacije stijenskog masiva koju je nazvao
Geomehanička klasifikacija ili Rock Mass Rating (RMR) system - Bodovanje stijenskog masiva. Tokom
godina, sistem je uspješno modifikovan i Bieniawski je napravio značajne promjene uključujući u
bodovanje različite parametre. Klasifikacija je mijenjana na osnovu rezultata primjene i provjere na većem
broju podzemnih konstrukcija u različitim geološkim sredinama i uslovima te prilagođavana
međunarodnim standardima i procedurama. Brojni drugi autori koji su koristili predmetnu klasifikaciju
doprinjeli su svojim zapažanjima na osnovu iskustva pri izvođenju tunela, podzemnih prostora,
kamenoloma i rudnika, pokosa i temeljenja. Ovdje je data verzija klasifikacije iz 1989 (Bieniawski, 1989;
Hoek, 2000). Slijedećih šest parametara se koristi kako bi se klasifikovala stijenska masa koristeći RMR
sistem:
1. Jednoaksijalna čvrstoća na pritisak monolitnog dijela stijenskog masiva;
2. Oznaka kvalitete jezgra iz bušotine RQD;
3. Razmak pukotina (diskontinuiteta);
4. Stanje pukotina (diskontinuiteta);
5. Stanje podzemne vode;
6. Orijentacija pukotina (diskontinuiteta).

Pri primjeni RMR klasifikacije, stijenska masa se dijeli u pojedinačne strukturne regije koje se klasificiraju
odvojeno od drugih. Granice ovih regija su u pravilu određene značajnijim strukturnim pojavama kao što
su rasjedi, zdrobljene zone ili promjene tipa stijenske mase. U pojedinim slučajevima, promjene
uzrokovane značajnijim promjenama u nekom parametru, a unutar istog tipa stijenske mase, mogu
uzrokovati podjele u manje dijelove strukturnih regija.
RMR sistem predstavljen Tabelom 7.2. daje bodove za svaki od šest gore navedenih parametara. Sabirajući
ove bodove dobiva se vrijednost RMR.
Tabela 7.2 Klasifikacija prema RMR sistemu
Tabela 7.2 Klasifikacija prema RMR sistemu - nastavak
Geomehanička klasifikacija prevenstveno je namjenjena definisanju podgrade tunela i drugih podzemnih
građevina u građevinarstvu.
Iz dijagrama na slici 7.2 moguće je procijeniti vrijeme za koje je tunel stabilan bez podgrade. Ako je npr.
raspon 2,0 m, vidi se da će tunel biti stabilan i do mjesec dana kod III kategorije, a samo nekoliko dana kod
IV kategorije stijenskog masiva.

Slika 7.2 Geomehanička klasifikacija u tunelogradnji zasnovana na ovisnosti nepodgrađenog raspona (I) i
vremena stabilnosti (t) za pet klasa masiva (prema Bieniawskom 1973. i 1975. i modifikovana po
Laufferu, 1958, a crtež kompletiran prema Stojkoviću, 1983).
Bieniawski je 1989 objavio preporuke za iskop i podgrađivanje tunela na osnovi vrijednosti RMR (Tabela
7.3). Preporuke u tabeli 7.3 odnose se na tunel potkovičastog oblika, raspona 10 m koji je iskopan
miniranjem u stijenskoj masi s primarnim vertikalnim naprezanjem <25 MPa (ekvivalentna dubina <900
m).
Dati primjeri u cjelosti i za sve tunele nisu primjenljivi, ali služe za početno projektovanje, koje će se
prilikom iskopa podešavati stvarnom stanju stijenskog masiva.
Iz Tabele 7.3 vidimo da se za stijenu III kategorije iskop vrši po fazama, uz napredovanje 1,5-3,0 m u svodu.
Kao primarna podgrada primjenjuje se sistematsko ankerisanje 3-4 m dužine, 1,5-2,0 m u svodu.
Torketiranje debljine 50-100 mm i 30 mm na zidovima.

Tabela 7.3 Vodič za izbor primarne podgrade