Stijenska masa

Kriterij čvrstoće (loma) stijenske mase

Stijenska masa (rock mass) je stijena kakva se javlja in-situ, uključujući njene strukturne diskontinuitete
(ISRM, 1975). Deformabilnost, čvrstoća i lom stijenske mase zavisi od mehaničkih svojstava intaktne
stijene te o geometrijskim i mehaničkim svojstvima diskontinuiteta. Za određivanje mehaničkih svojstava
stijenske mase, danas se uglavnom koriste dva pristupa:
➢ određivanje mehaničkih svojstava terenskim mjerenjima (veliki “in situ” opiti)
➢ empirijski pristupi koji se temelje na klasifikacijama stijenskih masa.

Ispitivanje čvrstoće stijenske mase „in situ“ često je nepraktično ili neekonomično i primjenjuje se kod
terenskih istražnih radova za kompleksnije objekte poput brana, tunela i sl.
Empirijski pristupi temelje se na klasifikacijama stijenskih masa koje su prvenstveno bile razvijene za
potrebe projektovanja podzemnih objekata od kojih su najzastupljenije RMR i Q klasifikacija, a u
posljednje vrijeme i GSI klasifikacija.
Kriterij čvrstoće (strength criteria) ili kriterijem loma (failure criteria) je jednačina koja se koristi za
provjeru dali će se desiti lom pod djelovanjem tri glavna naprezanja koja se predviđaju na određenoj
lokaciji.
Uslovi koje treba zadovoljiti kriterij čvrstoće:
➢ Dobro slaganje s ekperimentalno dobivenim čvrstoćama.
➢ Da je opisan pomoću jednostavnih matematičkih izraza i po mogućnosti uz korištenje
bezdimenzionalnih parametara.
➢ Trebao bi omogućiti proširenje primjene na lom anizotropnih materijala, kao i na lom ispucale
stijenske mase.

Opći analitički oblik:

σ1 = f(σ2 ; σ3 ) (1)

gdje je:
1 - veće glavno naprezanje pri slomu,
2 - srednje glavno naprezanje pri slomu i
3 - manje glavno naprezanje pri slomu.
Obzirom da ispitivanja pokazuju da srednje glavno naprezanje 2 ima mali ili zanemariv uticaj u odnosu na
manje glavno naprezanje 3 mnogi kriteriji koji se koriste za praktičnu primjenu, posebno kod osiguranja
podzemnih otvora, imaju oblik:
σ1 = f(σ3 ) (2)
Kriterij čvrstoće se također može opisati i kao odnos između smičućeg 𝜏 i normalnog n naprezanja na
određenim potencijalnim kliznim plohama ili zonama smičućeg loma u obliku:
 = f() (3)

Na osnovu brojnih eksperimentalnih i teorijskih izučavanja postavljeno je više teorija i kriterija o čvrstoći
stijenskih masa, a koje su bazirane na različitim postavkama o uzrocima loma. Do sada nije postavljena
hipoteza koja je po svom značaju univerzalna, koja bi važila za sve stijenske mase i sva stanja napona, već
se mora u zavisnosti od geološke građe stijenskih masa, njenih svojstava i stanja, odabrati ona teorija loma
sa kojom su saglasni rezultati eksperimenata. Ovdje će biti obrazloženi Mohr-Coulomb-ov kriterij čvrstoće,
te Hoek-Brown-ov kriterij čvrstoće.

Mohr-Coulomb-ov kriterij čvrstoće

U inženjerskoj praksi najčešće se koristi Mohr-Coulombova teorija loma. Kod većine geotehničkih software
se primjenjuje upravo ovaj kriterij u kojem je čvrstoća stijenskog masiva definisana preko kohezije c i ugla
unutrašnjeg trenja .
Veza između smičućeg 𝜏 i normalnog N naprezanja na ravni sloma po Mohr-Coulmbovoj teoriji data je
izrazom:
τ = c + σN . tgφ (4)

Ovaj kriterij spada u linearne kriterije čvrstoće, te se njegovi parametri određuju pomoću opita direktnog
smicanja smicanja ili troosnog testa na uzorcima tla ili stijene.
Normalno i smičuće naprezanje u ravnini a-b, određenoj uglom β, slika 1, iznose:
1 1
σN = 2 (σ1 + σ3 ) + 2 (σ1 − σ3 )cos2 (5)
1
N = 2 (σ1 − σ3 )sin2 (6)
 Slika 1 Slom u ravni a-b

Prema ovoj teoriji lom nastaje kada krugovi glavnih napona dodiruju Mohrovu anvelopu koja je u
matematičkom smislu predstavljena pravom linijom, slika 6.2.

Slika 2 Mohrova anvelopa čvrstoće kao funkcija normalnog i smičućeg naprezanja

Mohr-Coulombova kriterij čvrstoće se može izraziti kao odnos između većeg 1 i manjeg 3 glavnog
naprezanja pri slomu preko izraza:

2c+σ3 [sin2β+tanφ(1−2cosβ)]
σ1 = (7)
sin2β−tanφ(1+cos2β)

Kritična vrijednost ugla β dobije se za slučaj kada je razlika smičuće čvrstoće 𝜏 i smičućeg naprezanja N
kao funkcija ugla β minimalna tj. kada je:

d(τ−σN ) π φ
=0 → β= + (8)
dβ 4 2
S obzirom da je:
π π
sin 2β = sin [ + φ] = cos φ, cos 2β = cos [ + φ] = − sin φ
2 2

izraz 7 za kritičnu vrijednost ugla β postaje:

1+sinφ 2c∙cosφ
σ1 = σ3 + (9)
1−sinφ 1−sinφ

Korištenjem izraza (9) može se izračunati jednoosna čvrstoća na pritisak σc (za σ3 = 0) i čvrstoća na
zatezanje σt (za σ1 = 0):

2c∙cosφ
σc = (10)
1−sinφ
2c∙cosφ
σt = (11)
1+sinφ

Mjerenje jednoosne zatezne čvrstoće stijene je vrlo otežano bez obzira na preciznost mjerenja, te su njene
vrijednosti u stvarnosti značajno niže od onih izračunatih prema jednačini 11. Iz tog razloga se primijenjuju
manje vrijednosti ili se najčešće usvaja da je σt = 0.
Iako se Mohr-Coulombov kriterij često primjenjuje, on ne daje zadovoljavajuće rezultate kao kriterij vršne
čvrstoće stijenskih materijala i to iz sljedećih razloga:
➢ Ovaj kriterij prepostavlja da glavni lom smicanjem nastaje pri vršnoj čvrstoći. Međutim, ispitivanja
pokazuju da to nije uvijek slučaj.
➢ Smjer loma uslijed smicanja se ne slaže uvijek sa onim dobivenim ispitivanjima.
➢ Anvelopa vršnih čvrstoća, koja se dobije ispitivanjima, za stijenu je nelinearna.

Bez obzira na navedena ograničenja, ovaj kriterij daje dobro slaganje sa ispitivanjima čvrstoće pri
rezidualnim uslovima, kao i ispitivanjima smičuće čvrstoće diskontinuiteta u stijeni.

Hoek-Brown-ov kriterij čvrstoće

Uvod
Za sagledavanje ponašanja stijenskih masiva, Hoek, 1983 smatra, potrebno je započeti od komponenti
koje sačinjavaju taj složeni sistem – stijensku masu. To znači od kompaktnog monolitnog dijela stijenske
mase i individualnih površina pukotina. A zavisno od broja, orijentacije i svojstava pukotina, monoliti će
se translatorno kretati, obrtati ili drobiti kao odgovor na naprezanja koja deluju na stijensku masu. Kako
postoji veliki broj mogućih kombinacija, dimenzija i oblika monolita, te pukotina sa različitim svojstvima,
neophodno je utvrditi zajednička ponašanja svim ovim kombinacijama, odnosno individualnim
komponentama i sistemu u cjelini.
Hoek i Brown, 1980 su predložili empirijski kriterij loma za procjenu čvrstoće ispucalih stijenskih masiva,
zasnovan na uzglobljenosti stijenskih blokova i stanju površina između tih blokova. Ovaj je metod bio
modifikovan tokom godina s namjerom da se zadovolje potrebe korisnika koji su ga primjenjivali na
probleme koji nisu razmatrani na samim počecima kada je ovaj kriterij uveden, Tabela 1.
Tabela 1 Razvoj Hoek-Brownovog kriterija (Vrkljan)
Općeniti (generalizirani) Hoek-Brownov kriterij
Generalizirani Hoek-Brownov kriterij loma za ispucale stijenske masive je definisan preko izraza (Hoek,
Carranza-Torres, Corkum, 2002):

a
σ′
σ1′ = σ′3 + σci (mb σ 3 + s) (12)
ci

gdje je:

’1 , ’3 - maksimalni i minimalni efektivni naponi pri lomu;

ci - jednoaksijalna čvrstoća na pritisak intaktne stijene;
mb - Hoek-Brownova konstanta za stijenski masiv data preko redukovane vrijednosti Hoek-Brownove
konstante za intaktnu stijenu mi izrazom:

GSI−100
mb = mi exp ( 28−14D ) (13)

s, a - konstante koje zavise od karakteristika stijenskog masiva date izrazima:

GSI−100
𝑠 = exp ( ) (14)
9−3D
 1 1
a = 2 + 6 (e−GSI/15 − e−20/3 ) (15)

GSI - The Geological Strength Index – Geološki Indeks Čvrstoće

D je faktor koji zavisi od stepena poremećenosti kojoj je stijenska masa izložena usljed miniranja ili
relaksacije napona. Njegova vrijednost varira od 0 za neporemećenu stijensku masu do 1 za veoma
poremećenu stijensku masu (Tabela 3).
Jednoaksijalna čvrstoća na pritisak.:
σc = σci sa (16)

a čvrstoća na zatezanje je:

sσci
σt = − (17)
mb

U posljednoj verziji HB kriterija (Hoek i dr. 2002), treba razlikovati jednoosnu pritisnu čvrstoću stijenske
mase i globalnu čvrstoću stijenske mase.
Jednoosna pritisna čvrstoća mjerodavna je za kontrolu stabilnosti plitke zone uz konturu tunela ili
podzemnih rudarskih komora. Naime, plitko uz rub iskopa, stijenska masa se nalazi u stanju jednoosnog
naprezanja. Međutim, nešto dublje od konture iskopa, pojavljuje se efekt bočnog naprezanja koji
povećava čvrstoću stijenske mase (stijenska masa dolazi u stanje troosnog naprezanja). Efekt bočnog
napreaznja stvara stijenska masa koja okružuje zamišljeni uzorak. Zbog izrazite nelinearnosti Hoek-Brown-
ovog kriterija, malo bočno naprezanje na niskim nivoima naprezanja značajno povećava čvrstoću stijenske
mase. Pošto je Mohr-Coulombov kriterij linearan, pritisna čvrstoća je puno manje osjetljiva na promjenu
bočnog naprezanja nego što je slučaj kod nelinearnog Hoek-Brown-ovog kriterija. Zato je jednoosna
pritisna čvrstoća izračunata iz Mohr-Coulombov kriterija (izraz 10) dobra aproksimacija globalne čvrstoće
stijenske mase.
Vidi se da su za primjenu Hoek-Brownovog kriterija potrebna tri parametra:
➢ jednoaksijalna čvrstoća na pritisak intaktne stijene ci;
➢ konstanta mi koja definiše karakteristike trenja mineralnih komponenata intaktne stijene;
➢ “the Geological Strength Index” GSI koji uspostavlja vezu između karakteristika intakne stijene i
cjelokupnog stijenskog masiva.

Općeniti (generalizirani) Hoek-Brownov kriterij za intaktnu stijenu

Za slučaj intaktne stijene jednačina 12 se pojednostavljuje u izraz (Hoek, 2000):

0,5
σ′
σ1′ = σ′3 + σci (mi σ 3 + 1) (18)
ci
Odnos između glavnih napona pri lomu za dati stijenski masiv je definisan preko dvije konstante,
jednoaksijalne čvrstoće na pritisak ci i konstante mi. Vrijednosti ovih konstanti mogu se odrediti
statističkom analizom rezultata serije triaksijalnih testova na brižljivo pripremljenim uzorcima stijene, slika
3 (Suggested Methods of the ISRM, Brown, 1981; Lapčević, 2005).

Slika 3 Priprema uzoraka stijene za laboratorijska ispitivanja kod triaksijalnih testova

Napomenimo da je interval vrijednosti minimalnog glavnog napona ’3 presudan za dobivanje pouzdanih
vrijednosti ove dvije konstante. Kod određivanja orginalnih vrijednosti za ci i mi , Hoek i Brown, 1980 su
primjenjivali interval 0 < ’3 < 0.5ci i, bitno je da isti interval bude korišten u bilo kojem triaksijalnom
opitu na monolitnim stijenskim uzorcima. U analizu mora biti uključeno najmanje pet opita.
Jedan tip triaksijalne ćelije koji se može koristiti u ovim testovima je prikazan na slici 4.
Ova ćelija, opisana od strane Hoek-a i Franklina, 1968; Hoek, 2000, ne zahtjeva dreniranje između testova
i omogućava brzo ispitivanje velikog broja uzoraka. Za istraživačke svrhe su dostupne i mnogo
sofisticiranije ćelije ali rezultati dobiveni pomoću ćelije prikazane na slici 4 su sasvim adekvatni za procjenu
vrijednosti ci i mi. Njena prednost je i u tome što se može koristiti i na terenu kada se ispituju materijali
kako što su ugalj, škriljci i filiti, koje je teško zaštiti tokom transporta i u laboratoriji pripremiti uzorke za
laboratorijska ispitivanja.
Laboratorijski testovi trebaju biti pripremljeni tako da vlažnost uzoraka odgovara onoj na terenu. Mnoge
stijene pokazuju značajan pad čvrstoće sa porastom vlažnosti i testovi na uzorcima koji su bili ostavljeni
na sušenje nekoliko mjeseci, mogu dati pogrešnu sliku o čvrstoći monolitne stijene.

Slika 4 Triaksijalna ćelija za ispitivanje čvrstoće uzoraka: A – metalni klip sa sferčnim ležištem, B – tijelo
ćelije, C – uzorak sa odnosom visina/prečnik = 2, D – hidraulički ulaz za bočni pritisak, E – mjerne trake, F
– gumena fleksibilna košuljica.
Kada se dobiju rezultati za jedan od pet ili više triaksijalnih testova, oni se mogu analizirati kako bi se
odredila jednoaksijalna čvrstoća na pritisak ci i Hoek-Brownova konstanta mi kako su opisali Hoek i
Brown, 1980. Pri ovoj analizi, jednačina 18 se može napisati u obliku:

y = mi σci x + sσci (19)

gdje je :
x = σ′3 i y = (σ1′ − σ′3 )2

Za n uzoraka jednoaksijalna čvrstoća na pritisiak ci, konstanta mi i koeficijent determinacije r2 se računaju

preko izraza:

∑y ∑ xy−(∑ x ∑y⁄n) ∑ x
σ2ci = −[ (∑ 2 ] n (20)
n ∑ x2 − x) ⁄n

1 ∑ xy−(∑ x ∑y⁄n)
mi = σ − [ (∑ 2 ] (21)
ci ∑ x2 − x) ⁄n

y 2
2 [∑ xy−∑ x ∑ ⁄n]
r = 2 2 (22)
[∑ x2 −
(∑ x) ⁄ 2 (∑ y )⁄ ]
n][∑ y − n

Napomenimo da rezultati kvalitetno određenih triaksijalnih testova daju koeficijent determinacije r2 veći
od 0,9.
Kada laboratorijski testovi nisu mogući tabela 3 poglavlje diskontinuiteti, može poslužiti za procjenu
vrijednosti ci, a Tabela 2 za procjenu vrijednosti mi, Hoek, 2000.
Tabela 2 Vrijednosti konstante mi za intaktnu stijenu. (Hoek, E., Rock Engineering http://www.rocscience.com/)

Tekstura stijene
Vrsta stijene

krupnozrna srednjezrna finozrna vrlo finozrna

anhidrit 12  2 kreda 7  2
breče *
gips 8  2 grauvak 18  3 glinci 4  2
konglomerati *
Sedimentne pješčari 17  4 krečnjak(mikrit) dolomiti 9  3
krist. krečnjaci
krečnjaci(sparit)102 92 lapori 7  2
12 3
laporci 7  2 škriljci 6  2

gabro 27  3
andezit 25  5
granit 32  3 bazalt 25  5
breča 19  5
granodiorit 29  3 dacit 25  3
Magmatske diorit 25  5 perdiotit 25  5
norit 20  5 dijabaz 15  5
dolerit 16  5
porfiri 20  5 tuf 13  5
riolit 25  5
anglomerati 19  3

amfibolit 26  6
kvarcit 20  3
migmatit 29  3 metapješčari 19  3 škriljci grafitični
Metamorfne gnajs 28  5
mermer 9  3 škriljci 12  3** 7  4**
filiti 7  3**
hornfeli 19  4

* Konglomerati i breče mogu imati širok interval vrijednosti mi zavisno od prirode cementnog materijala i stepena cementacije, tako da to može
biti interval vrijednosti od one za pješčare, do vrijednosti za dobro granulisane sedimente (i čak iznad 10).
** Ovo su vrijednosti za uzorke monolitne stijene ispitivane normalno na slojeve i listove. Vrijednost za mi će se značajno razlikovati ako se lom
dešava duž slabije ravni.

Treba napomenuti da ova tabela sadrži promjene u odnosu na ranije objavljene verzije. Ove promjene su
proizašle iz podataka dobivenih laboratorijskim testovima i iz iskustva dobivenog kroz razgovore sa
geolozima i inženjerskim geolozima.
Tabela 3 Tabela za procjenu faktora poremećenosti D (disturbance factor), www.rocksciennce.com.
 Geological Strenght Indeks (Geološki Index Čvrstoće) GSI

Čvrstoća ispucalih stijenskih masiva zavisi od karakteristika monolitnih dijelova stijenskog masiva i također
od slobode kretanja ovih dijelova da se klizaju i rotiraju pod različitim naponskim stanjima. Ova sloboda
kretanja je kontrolisana geometrijskim oblikom monolitnih dijelova stijenskog masiva kao i stanjem
površina razdvojenih dijelova. Ćoškasti dijelovi stijenske mase sa čistim, hrapavim površinama
diskontinuiteta će rezultirati stijenom veće čvrstoće nego li okrugli dijelovi okruženi istrošenim i
izmjenjenim materijalom.
GSI klasifikacija je razvijena tokom godina uz pomoć inženjera-geologa sa kojima je Hoek E. razmjenio
iskustva širom svijeta (Hoek, 1995; Hoek, Kaiser i Bawden, 1995).
GSI je baziran na procjeni litologije, strukture stijene i stanja površina diskontinuiteta u stijenskom masivu
i određuje se vizuelnim ispitivanjima stijenskog masiva. GSI, kao kombinacija dva fundamentalna
parametra geološkog procesa, uzglobljenosti mase i stanja zidova pukotina, uzima u obzir glavna geološka
ograničenja koja utiču na masiv i zbog toga je geološki koristan index, a i praktičan za procjenu.
Vrijednost za GSI, u zavisnosti od strukture odnosno načina ispucalosti, tj. uzglobljenosti stijenskog masiva
i stanja površina zidova pukotina, za opšti slučaj, može se odrediti na osnovu Tabele 4.
Na osnovu litologije, strukture i stanja zidova pukotine, procjenjuje se srednja vrijednost za GSI. Ne treba
biti isuviše precizan. Mnogo je realističnije kada kažemo da je vrijednost GSI = 33 do 37, nego li kada je
preciziramo na GSI = 35 LITERATURA.
Za stijene bolje kvalitete (GSI > 25), GSI vrijednost se može procijeniti i direktno iz vrijednosti RMR (Rock
Mass Rating-Bodovanje stijenskog masiva), Bieniawski, 1976, (vidjeti poglavlje 3.4. Klasifikacija stijenskih
masiva) uzimajući bodove za stanje podzemne vode 10 (vlažno) i korekciju bodova za orijentaciju pukotina
0 (vrlo povoljno). Za stijene lošije kvalitete vrlo je teško odrediti vrijednost RMR i veza između ova dva
načina bodovanja ne daje pouzdanu osnovu za procjenu čvrstoće stijenske mase. Znači RMR klasifikacija
Bieniawskog se ne može koristiti za procjenu vrijednosti GSI za stijene lošije kvalitete. Ako se koristi verzija
RMR klasifikacije Bieniawskog iz 1989, onda je GSI = RMR – 5 gdje je broj bodova za stanje podzemne vode
15, korekcija za orijentaciju pukotina 0.
Tabela 4 Vrijednosti GSI u zavisnosti od strukture stijene i stanja površina zidova pukotina, Hoek, 2000

Napomena:
1) N/M se odnosi na slučajeve koji nisu mogući u praksi.
2) Stanje površina zidova pukotina:
Vrlo dobro - veoma hrapave, svježe neistrošene površine.
Dobro - hrapave, blago istrošene površine.
Prilično dobro - glatke, umjereno istrošene i izmjenjene površine.
Loše - veoma glatke ili jako istrošene površine, mjestimično sa zbijenim proslojcima ili ispunom sa
ćoškastim fragmentima.
Vrlo loše - veoma glatke ili jako istrošene površine sa mekim glinenim proslojcima ili ispunom.
Modifikacija GSI klasifikacije za karbonatne stijenske masive
Fizički modeli definisani preko GSI klasifikacije, postoje u praksi za procjenu parametara čvrstoće i
deformabilnosti za opšti slučaj (za sve stijenske mase, Tabela 6.4) i za flišoidne stijenske komplekse slabijeg
kvaliteta. Modeli su razrađeni od strane Hoek, Marinos i Benissi, 1998; Marinos, P. i Hoek, E., 2000; Hoek,
E., Marinos, P. i Marinos, V., 2005; Marinos, P., Hoek, E. i Marinos, V., 2006 i dr.
Na osnovu ovih radova, --- učinjen je pokušaj za modifikaciju GSI vrijednosti za karbonatne stijenske
komplekse. Modeli su formirani na bazi istraživanja karbonatnih stijenskih kompleksa na lokaciji brana
Salakovac i Grabovica u BiH i „Sveta Petka” u Makedoniji, ali se mogu primjeniti i na ostale karbonatne
komplekse, prvenstveno karbonatne stijene Dinarskog i Pelagonijskog masiva, uvažavajući lokalne
geološke prilike i uglavnom obuhvataju slijedeće slučajeve:
➢ kvazihomogena i izotropna sredina što je slučaj sa jako ispucalim karbonatnim kompleksima sa
jedne strane, i sa masivnim karbonatnim kompleksima s druge strane;
➢ kvazihomogena anizotropna sredina koja se odnosi uglavnom na slojevite krečnjake;
➢ kombinacije izotropne i anizotropne sredine sa stanjem karstifikacije, i to za izmenjenu stijensku
masu sa glinovitom ispunom pukotina.

U Tabeli 5, mogu se vidjeti formirani fizički modeli za karbonatne stijenske masive definisani preko GSI
vrijednosti. Opis odgovara karbonatnim kompleksima u kojima nije uočeno prisustvo većih kaverni.
Određivanje GSI vrijednosti je bazirano na poznavanju dva fundamentalna parametra geološkog procesa:
strukture stijenskog masiva, odnosno blokovitosti tj. uzglobljenosti monolitnih dijelova i stanja površina
zidova pukotina izraženog preko njihove hrapavosti i izmjenjenosti. Ova dva parametra se određuju
vizuelnim ispitivanjima. Pored ovog klasičnog opisa, model je dopunjen i sa vrijednostima čvrstoće
monolitnih dijelova stijenskog masiva i razmakom diskontinuiteta, što omogućava lakši pristup i
klasifikaciju.
Na osnovu na terenu određene litologije, strukture i stanja površina zidova pukotina odabere se
odgovarajuće polje u Tabeli 5. Procjeni se srednja vrijednost GSI. Ne treba nastojati da se bude isuviše
precizno. Ako procjenimo da je vrijednost za GSI između 50 i 60 to je mnogo realističnije nego da kažemo
da je GSI = 55.
Tabela 5 Mogući fizički modeli za karbonatne stijenske masive definisani preko modifikovane GSI klasifikacije masiva
bez izrazite prisutnosti ravni slojevitosti ili folijacije

Napomena:
1) N/M se odnosi na slučajeve koji nisu mogući u praksi.
2) Stanje površina zidova pukotina:
Vrlo dobro - veoma hrapave, svježe neistrošene površine.
Dobro - hrapave, blago istrošene površine.
Prilično dobro - glatke, umjereno istrošene i izmjenjene površine.
Loše - veoma glatke ili jako istrošene površine, mjestimično sa zbijenim proslojcima ili ispunom sa ćoškastim fragmentima.
Vrlo loše - veoma glatke ili jako istrošene površine sa mekim glinenim proslojcima ili ispunom.

Drugi slučaj je dat u Tabeli 6 gdje se mogu vidjeti formirani fizički modeli za karbontane stijenske masive
sa izrazitom slojevitosti definisani preko GSI vrijednosti. I za ovaj slučaj određivanje GSI vrijednosti je
bazirano na poznavanju dva fundamentalna parametra geološkog procesa stijenskog masiva, odnosno,
odstojanja ravni slojevitosti i stanja površina zidova pukotina. Pri tome je kao kriterij uzeta podjela po
debljini slojevitosti, koja se najčešće sreće u geološkoj praksi.
U Tabeli 6 izdvojena je najvjerovatnija zona gdje se mogu pojaviti slučajevi transverzalne izotropije,
posebno kad preovladava izdvajanje uzduž ravni slojevitosti i kada drugi sistemi pukotina nisu izraziti.

Tabela 6 Mogući fizički modeli za karbonatne stijenske masive definisani preko modifikovane GSI klasifikacije za
stijenske masive izrazite slojevitosti.

Kada se može primjenjivati Hoek-Brown-ov kriterij

Uticaj veličine uzoraka na čvrstoću stijene je široko razmatran u geotehničkoj literature i općenito se
pretpostavlja da postoji značajna redukcija čvrstoće sa porastom veličine uzorka. Ovaj efekat, kao što je
ranije pojašnje se naziva efekat razmjere. Na osnovu analize objavljenih rezultata, Hoek i Brown, 1980 su
predložili izraz za vezu između jednoaksijalne čvrstoće na pritisak stijenskog uzorka dijametra d (mm) cd
i jednoaksijalne čvrstoće c50 uzorka dijametra 50 mm.
Logično je da se ova činjenica može proširiti i dalje, odnosno predložiti da kada govorimo o većoj razmjeri
stijenske mase, čvrstoća će dostići konstantnu vrijednost kada je veličina individualnih stijenskih komada
dovoljno mala u odnosu na ukupnu veličinu stijene koja se razmatra. Ovdje ustvari govorimo o efektu
veličine posmatranog područja. Ovom pretpostavkom se može objasniti i slika 6.5, Hoek i Brown, 2000,
koja pokazuje prelaz od izotropnog monolitnog stijenskog uzorka, preko veoma anizotropnog stijenskog
masiva kod kojega je lom kontrolisan sa jednim ili dva diskontinuiteta, do izotropnog veoma ispucalog
stijenskog masiva.

Slika 5 Idealizirani dijagram koji pokazuje prelaz sa intaktne (monolitne) stijene na veoma ispucali
stijenski masiv pri porastu veličine uzorka.

Hoek-Brownov kriterij loma, koji pretpostavlja izotropnu stijensku masu, može biti primjenjen samo onda
kada imamo dovoljan broj diskontinuiteta na maloj udaljenosti, sa sličnim karakteristikama zidova
pukotina. Znači, stijena se može smatrati Hoek-Brownovim materijalom kada je njena razmatrana veličina
znatno veća u odnosu na veličine blokova na koje je ona izdjeljena diskontinuitetom.
Kada su stijenski blokovi istog reda veličine kao i stijenski masiv koji se razmatra ili su jedan ili više
diskontinuiteta značajno veći od drugih, Hoek-Brownov kriterij se ne može primjeniti. U ovome slučaju,
stabilnost stijenskog masiva se mora razmatrati uzimajući u obzir mehanizam loma koji uključuje klizanje
ili rotaciju blokova i isječaka koji su nastali lomom.
Primjer 6.1
Primjeri određivanja GSI vrijednosti, preko Tabele 5 i 6, za neke slučajeve karbonatnih stijenskih masiva
sa lokacija u Bosni i Herecegovini i R. Makedoniji (Slike 6.8 a) - l)).
Slika 6.8 a) Blokoviti, uzglobljeni mermeri sa tri pukotinske familije, blokovi od 0,6-1,0 m, hrapave, blago
istrošene površine, izlaz iz tunela kod brane „Sveta Petka”, GSI = 65-70.
Slika 6.8 b) Blokoviti, uzglobljeni masivni krečnjaci na ulazu u tunel “Demir Kapija”, blokovi 0,6-1,5 m,
hrapave, blago istrošene površine, GSI = 70-80.
Slika 6.8 c) Bankoviti, uzglobljeni krečnjaci na lokalitetu “Bijela”, lijeva obala Neretve, magistralni put
Sarajevo-Mostar, bankovi 0,6-1,6 m, hrapave površine, GSI = 60-70.
Slika 6.8 d) Blokoviti do vrlo blokoviti uzglobljeni krečnjaci, sa tri pukotinska sistema, brana Salakovac,
blokovi 0,2- 0,7 m, površine hrapave, GSI = 55-65.
Slika 6.8 e) Uslojeni, uzglobljeni dolomiti i dolomitični krečnjaci, željeznički tunel u blizini brane
„Grabovica”, slojevi debljine 0,2-0,5 m, hrapave površine, GSI = 55-60.
Slika 6.8 f) Vrlo blokoviti, uzglobljeni krečnjaci kod kod tunela „Grabovica”, blokovi 0,2-0,6 m, umjereno
istrošeni i izmjenjeni duž diskontinuiteta, GSI = 40-50.
Slika 6.8 g) Uslojeni mermeri kod brane „Matka”, umjereno istrošeni duž diskontinuiteta, blokovi 0,2-0,6
m, sa GSI = 40-50, uglavnom transverzalno izotropni.
Slika 6.8 h) Blokoviti, uzglobljeni mermeri, sa tri pukotinska sistema, na kosini puta Rosoman-Pletivar, R.
Makedonija, blokovi 0,2-1 m djelimično izmjenjene pukotinske površine, GSI = 50-55.
Slika 6.8 i) Vrlo blokoviti do istrošeni krečnjaci u blizini brane Salakovac, magistralni put Sarajevo-Mostar,
uglasti blokovi 0,06-0,6 m, površine glatke i istrošene, GSI = 30-40.
Slika 6.8 j) Vrlo blokoviti krečnjaci, magistralni put Sarajevo-Mostar, uglasti blokovi 0,2-0,4 m, površine
pukotina istrošene, GSI = 35-40.
Slika 6.8 k) Zdrobljena, slabo uzglobljena mermerna stijenska masa blizu rasjeda sa mješavinom uglastih i
zaobljenih komada na putu za branu „Sveta Petka”, sa GSI = 20-25.
Slika 6.8 l) Potpuno zdrobljena stijenska masa, jednim dijelom pod kavernom, vrlo zaglinjena, na putu za
branu „Sveta Petka”, GSI = 15-20.
Dati prikaz obuhvata samo dio mogućih pojavnih oblika karbonatnih stijenskih masa, ali je dosta
ilustrativan, i može služiti kao primjer procjene GSI vrijednosti za pojedine vrste ovih masiva.
Fizičke modele koji su definisani preko „Geological strenght index“ (GSI) klasifikacije kod anizotropnih
masa zbog različitog ispoljavanja deformabilnosti i čvrstoće na smicanje u različitim pravcima treba
primjenjivati kritčki i s oprezom, pri čemu se realno rješenje može naći ako se klasifikacija odnosno
procjena GSI vrijednosti vrši odvojeno za slučajeve paralelno i poprečno na folijaciju, iz čega proizilazi
jedan od mogućih pravaca daljih istraživanja na ovom planu.
Slika 6.8
Slika 6.8 – nastavak
Primjer 6.2
Izvršiti GSI klasifikaciju na dva načina:
a) Preko RMR vrijednosti, za RMR = 45;
b) Preko Hoek-ovog dijagarama ako je vizuelnim pregledom na terenu ustanovljeno da stijenski masiv ima
vrlo blokovitu strukturu i da je stanje zidova pukotina prilično dobro;

a) RMR=45 → GSI = RMR - 5 = 45-5= 40

b) Za vrlo blokovitu strukturu i prilično dobro stanje zidova pukotine iz Hoek-ovog dijagrama na slici
6.9, GSI = 40-50.

Na osnovu a) i b) usvojena vrijednost za GSI = 40.

Slika 9 Procjena GSI vrijednosti za ulazne podatke iz primjera 6.2

 Primjer 6.3
Za usvojenu vrijednost GSI iz zadatka 6.2, te za jednoaksijalnu čvrstoću na pritisak σci = 80 MPa, Hoek-
Brownove konstantu za intaktnu stijenu mi koja odgovara dolomitu, faktor poremećenosti D = 0,5,
koeficijent MR za dolomit, te za opšte stanje (failure anvelope range) u programu RocLab odrediti:
- Hoek-Brown-ove paramtre mb, s i a;
- Mohr-Coulmob-ove parametre čvrstoće na smicanje c i φ;
- čvrstoću na zatezanje, monoaksijalnu čvrstoću na pritisak, globalnu čvrstoću i modul deformacije za
stijenski masiv;
- dijagram zavisnosti maksimalnog i minimalnog glavnog napona σ1' i σ3' i dijagram zavisnosti smičućih
i normalnih napona.

Sve rezultate prikazati na zajedničkom ispisu iz RocLab-a.

Slika 9 Ispis iz RocLab-a za ulazne podatke iz primjera 6.3