‫ اَأْل أَم ُر اِبلأ ُق َّوةا َوتَ أر اك ال َأع أج از‬:‫س‬ ِ ُ ِ‫اَ حْلدي‬

ُ ‫ث اخلام‬ َ
PETI HADIS: NAREDBA DA SE BUDE SNAŽNO I DA SE IZBJEGAVA OČAJ I
NEMOĆ

:‫اَّللِ صلى هللا عليه وسلم‬

‫ول ه‬ ُ ‫ال َر ُس‬
َ َ‫ ق‬:‫ال‬ ِ َ‫عن أيب هري رة‬
َ َ‫رض َي هللا عنهُ ق‬ َ ‫ُ َح‬
‫ا‬ ‫َّع ا‬‫اَّلل امن الأم أؤام ان الض ا‬ ‫ا‬ ُّ ‫ال ُأم أؤام ُن الأ َق او‬
‫ص َعلَى َما‬ ‫يف َواِف ُك ٍّل َخ أْيٌ ا أح ار أ‬ ُ َ َّ ‫ب إا ََل‬ ُّ ‫َح‬َ ‫ى َخ أْيٌ َوأ‬
‫ا‬ ‫كو ا‬
‫أت َكذاَ َكا َن َك َذا‬ُ ‫ك َشيءٌ فَالَ تَ ُق أل لَ أو أاَن فَ َعل‬ َ َ‫َصاب‬ َ ‫استَع أن اِب ََّّلل َوالَ تَ أع َج أز َوإا أن أ‬‫يَ أن َف ُع َ َ أ‬
‫الش أيطَ ا‬ ‫ ولَ اكن قُل قَ َّدر َّا‬،‫وَك َذا‬
‫ان‬ َّ ‫ح َع َم َل‬ ُ َ‫اء فَ َع َل فَاإ َّن لَ أو تَ أفت‬
َ ‫اَّلل َوَما َش‬ ُ ‫َ َ أ أ‬
)‫(رواَهُ ُم حسلِم‬
َ

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, se prenosi da je rekao: - Rekao je Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem:

„Jak vjernik bolji je i draži Allahu od slabog vjernika, ali u svakom od njih je
dobro. Teži ka onome što će ti koristiti, traži pomoć od Allaha i ne posustaj. A
ako te zadesi nešto (loše), nemoj govoriti: 'Da sam uradio tako, bilo bi tako i
tako!' Naprotiv, ti reci: 'Allah je tako odredio i ono što je htio On je i uradio.' A
zaista riječi 'da je (bilo tako)' otvaraju šejtanu prostor za djelovanje.“
Hadis bilježi Muslim, Kitabul-kader, hadis br. 2664; Ibn Madže, 79.

Prenosilac hadisa

Biografija Ebu Hurejre navedena je prlikom komentara trećeg hadisa.

Tumačenje teže razumljivih riječi

- „Jak vjernik“ (el-mu'minul-kavijju) – misli se općenito na jakog vjernika u svemu; vjeri, tijelu
i imetku;
- „Slab vjernik“ (el-mu'minud-da'if) – je onaj u čijoj vjeri i ibadetu posoji određena slabost i
malaksalost u odnosu na prvog, te koji je fizički i materijalno slabiji od prvog;

- „U svakom od njih je dobro“ (ve fi kullin hajr) – jer obojica imaju u sebi imana;

- „Teži“ (ihris) – imaj jak motiv i volju da da radiš ono što će ti koristiti;

- „Ne posustaj“ (ve la ta'džez) – nemoj kloniti snagom i duhom, nemoj odustajati od onoga što
ti je naređeno da činiš.

- „Jer riječi 'da je bilo tako', otvaraju prostor šejtanu za djelovanje“ – jer šejtan u srce čovjeka
ubaci vesvese i oponiranje kaderu.

Komentar hadisa

U ovom hadisu Poslanik, alejhis-selam, ukazuje na važnost toga da vjernik bude jak i snažan u
svakom pogledu, da je kao takav bolji i draži Allahu od slabog vjernika, te od nas traži i
podstiče nas da uvijek težimo da činimo ono što je dobro i što je korisno, da u svemu tome
tražimo pomoć od Allaha i da ne dopustimo da nas obuzme bezvoljnost, klonulost,
inferiornost i očaj. Taj očaj može kod čovjeka proizvesti sumnju u Allahovo određenje
(kader), a poslije čak i nezadovoljstvo i nevjerovanje u njega. Zato nam Poslanik, alejhis-
selam, zabranjuje da se u momentima kada nas zadesi neka nedaća i nesreća korimo i
govorimo da bi sve bilo drugačije da smo drugačije postupili nego što jesmo. Dakle, možemo
slobodno reći, da se od nas traži da imamo jak i čvrst karakter, a njega ćemo izgraditi čvrstom
vjerom u Allaha, oslanjanjem na Njega i traženjem pomoći samo od Njega.

Vjernik koji je jak u svojoj vjeri i ima snažnu volju i odlučnost da radi ono što će mu donijeti
uspjeh na oba svijeta, prvenstveno na Ahiretu, hrabar je u borbi na Allahovom putu, ne
oklijeva u tome, odlučan je u pozivanju na dobro i odvraćanju od zla, žudi za namazom,
postom, zikrom i ostalim ibadetima i rado ih izvršava, strpljivo podnosi sve poteškoće
podučavanja ljudi i njihovog upućivanja na dobro i njihova uznemiravanja i trpi vrijeđanja i
podnosi ih samo radi Allaha.

U tom smislu, imam Ahmed u Musnedu bilježi od Ibn Omera, radijallahu anhuma, predaju
koju on pripisuje Vjerovjesniku, alejhis-selam, (merfu' hadis), aglasi: „Vjernik koji se miješa s
ljudima i strpljivo podnosi njihove uvrede (i uznemiravanja) bolji je od vjernika koji se ne
druži s ljudima i ne podnosi njihove uvrede (i uznemiravanja).“ (Musned, 23159)

Iz ovog hadisa vidimo da je islam potpuna i sveobuhvatna vjera i program; tiče se i dunjaluka i
Ahireta i ne ograničava se samo na ibadete i obrede, nego traži od vjernika da učestvuje u
svim korisnim i dozvoljenim ovosvjetskim aktivnostima. Za sve to mu je, osim snage vjere,
potrebna intelektualna, tjelesna, ekonomska i druga snaga, a islam vjernike podstiče na sve to.
U jednom hadisu stoji: „Podučavajte svoju djecu plivanju i gađanju, a za jednu vjernicu lijepa li
je razonoda u njezinoj kući pletenje.“ (El-Hindi, Kenzul-ummal, 16/433, br. 45343, hadis je
daif) U drugom hadisu stoji: „Pravo koje dijete ima kod svoga oca jeste da ga otac poduči
pisanju, plivanju, gađanju i da ga ne hrani osim onim što je halal.“ (El-Hindi, Kenzul-ummal,
16/433, br. 45340 i Bejheki u Šuabul-iman, sened mu je daif)
Dakle, vjernik koji je jak u svemu spomenutom; vjeri, ibadetu, tijelu, imetku, intelektu..., bolji
je i draži Uzvišenom Allahu od onog vjernika koji je u tome slab, koji nije jak. Međutim, u
obojici ima dobra, a to dobro je iman jer i slab vjernik ima u sebi imana i obavlja namaz i
druge naređene ibadete. Obojicu Uzvišeni Allah voli, jer su obojica „Allahovi prijatelji i
štićenici“ (evlija'). Uzvišeni Allah, naime, kaže: „Allah je zaštitnik (i prijatelj/velijj) onih koji
vjeruju.“ (El-Bekare, 257) Ipak, On više voli onoga ko je u svemu bolji i potpuniji, a u tom
smislu Vjerovjesnik, alejhis-selam, kaže: „Allah zaista voli kada neko od vas radi neki posao da
ga radi precizno i potpuno.“ (Ebu Ja'la i Et-Taberani. Hadis je po ocjeni Albanija u „Silsila el-
ehadis es-sahiha“ sahih)

Potom nas Vjerovjesnik, alejhis-selam, u hadisu usmjerava i podstiče na efikasno djelovanje i

ispravno razmišljanje, pa kaže: „Teži ka onome što će ti koristiti!“ Dakle, treba težiti ka onome
što će nam koristiti i na ovom i na drugom svijetu, a što nam je Uzvišeni Allah učinio
dozvoljenim, s tim da nas to ne okupira i ne odvrati od pokornosti i ibadeta Njemu.

Pri svemu tome, trebamo tražiti pomoć od Uzvišenog Allaha, jer bez Njegove pomoći mi ništa
ne bismo bili u stanju uraditi, a to vjernici na svakom namazu i rade kada uče u Fatihi: „Ijjake
na'budu ve ijjake neste'in“ (Samo Tebi ibadet činimo i samo od Tebe pomoć tražimo).

Nakon toga, vjernik ne smije dupustiti sebi da u osnovi bude lijen, nemaran, bezvoljan i
nemoćan i da ga to spriječi da bude aktivan. On mora u sebi pronaći motiva i volje da se
pokrene i da ono što planira i započne i dovrši. A od snage volje ovisi izvršenje bilo kojeg
djela. Ashabi i drugi naši časni prethodnici prezirali su kada bi vidjeli nekog čovjeka da je
pasivan, lijen, neaktivan i da ništa ne radi; niti ono od čega ima koristi na dunjaluku, niti ono
što će mu koristiti na Ahiretu.

A ko bi nakon svega postupio pogrešno i to uvidio ili mu se nešto loše desilo, ne treba da nad
time žali ili da posumnja u Allahovu odredbu jer nije je u stanju promijeniti. Naprotiv, treba
da čvrsto vjeruje da je sve Allahova odredba i da nas ništa što Allah nije odredio ne može
zadesiti, niti nas može mimoići ono što nam je on odredio. Kaže Uzvišeni: „Reci: Neće nas
ِ ِ
َ َ‫()قُ حل لَ حن يُصيبَناَ إاله ماَ َكت‬Et-Tevbe, 51) A
pogoditi ništa osim onoga što nam je Alalh propisao.“ (َ‫ب هللاُ لَنا‬
Poslanik, alejhis-selam, je rekao: „Ono što te je zadesilo, nije moglo da te mimoiđe, a ono što te
je mimoišlo, nije moglo da te zadesi.“ (Et-Tirmizi, 2516, hasen-sahih)

Neki učenjaci (Kadi Ijad konkretno) smatraju da se u hadisu u riječima: „Ako te zadesi nešto
nemoj govoriti: 'Da sam uradio tako bilo bi tako i tako'“, upozorava na to kada to čovjek
izgovori uvjeren da ga ne bi pogodilo to što mu se desilo da je postupio drugačije. Prema
tome, u tom slučaju je zabranjeno tako govoriti. Reći za nešto što se desilo ili što je čovjek
uradio: „Da sam to uradio tako bilo bi bolje ili tako i tako“, ali bez sumnje u Allahovo
određenje i s namjerom da se iz toga izvuče pouka i drugi poduče, ne bi u smislu ovoga što
govori Kadi Ijad bilo zabranjeno. U svakom slučaju, treba izbjegavati te riječi, a Poslanik,
alejhis-selam, nam preporučuje da umjesto toga, kada nas nešto zadesi, govorimo:
„Hasbijellahu ve ni'mel-vekil“ (Allah mi je dovoljan i divan je On pomagač.“ (Ebu Davud, 3627,
daif)
Pouke iz hadisa

1) Islam pridaje važnost svim segmentima ljudskog bića; duši, tijelu i razumu,i želi da vjernik
u svemu tome bude jak;

2) Od vjernika islam traži da budu aktivni u svim svojim aktivnostima, bez obzira bile one u
vezi s dunjalukom ili Ahiretom, te da od sebe odbace ljenost, apatiniju, neaktivnost,
bezvoljnost...;

3) Vjerovanje u kada i kader (određenje) je vjerska obaveza;

4) Zabranjeno je iz predostrožnosti govoriti „da sam uradio tako i tako, bilo bi tako i tako“,
ako bi čovjek vjerovao da ga ne bi zadesilo to što ga je zadesilo da je drugačije postupio. To
nije zabranjeno govoriti ako se ne sumnja u Allahovo određenje i ako time čovjek spoznaje
svoju grešku i želi iz nje učiti i druge na to upozoriti.