Džamije u Sarajevu podizali su visoki funkcioneri osmanske vlasti,

bogati trgovci i zanatlije kao i drugi građani Sarajeva. Većina tih ljudi,
pa i visokih funkcionera, bili su porijeklom iz Bosne, a neki su bili i u
rodbinskim vezama sa carskom kućom. Sama veličina i izgled džamije u
velikoj je mjeri zavisila ne samo od onih koji su je podizali, nego i od
njihovih projektanata i majstora. Džamije nisu bile samo mjesta gdje su
se ljudi okupljali radi zajedničke molitve, nego i mjesta gdje su se
održavala predavanja, učio napamet Kur'an, slušao hadis i drugo. Pored
njihove osnovne uloge kao sakralnih i kultr n o-prosvjetnih objekata,
džamije su predstavljale i centre mahala koje su nosile imena osnivača
džamije.

Gotovo sve monumentalne građevine podignute su na području čaršije i

vrlo lijepo su ukomponovane sa niskim dućanima, stambenim zgradama,
hanovima i karavansarajima. U arhitektonskom smislu nisu se mnogo
razlikovale od građevina u drugim balkanskim zemljama podiza nim u
isto vrijeme. Svojim osobinama, prostornim, stilskim i konstruktivnim
bile su dostojan tumač tursko-islamske ideologije.

Tzv. mahalske džamije nose osobine osmanlijske arhitekture, koja je

najmlađi izdanak islamske arhitekture, prostorno su znatno manje od
monumentalnih džamija u Istanbulu, Jedreni i drugim centrima
osmanskog carstva. To što su ove građevine po svojim dimenzijama
manje od onih u Istanbulu ne umanjuje njihovu vrijednost, već je to znak
materijalnih mogućnosti sredine u kojoj su nastale. U vrijeme kada su
Turci zauzeli Bosnu oni su već imali izgrađen stil džamija koje su
podizali u novoosvojenim krajevima. To su bile džamije tzv. brusanske
škole koja se razvijala pod uticajem seldžuč ke džamije i vizantijske
potkupolne građevine. Takva je I Buzadži Hadži Hasanova džamija.
Prema predaama, buzadži Hasan nije bio bogat, nije bio visoki
funcioner, ali ipak je sagradio džamiju.
Buzadži Hadži Hasanova ili Lovanina džamija, izgrađena 1585. godine.
Prema legendi u Logavinoj ulici živio je siromašni Hasan koji se sa
svojom ženom bavio proizvodnjom i prodajom boze. Jednu večer je
usnio kako svoju zaradu od boze treba da dijeli na dva dijela, jedan za
potrebe svoje porodice i jedan za gradnju džamije. Kada je sakupio
dovoljno novca opet mu je u snu rečeno da treba otići na hadž, premjeriti
užetom Kabu i izgraditi džamiju sličnih dimenzija, što je Hasan i uradio
vrativši se sa hodočašća.

U narodu je poznato da buzadžije nisu zarađivale mnogo, a buzadžija

Hasan, od svoje zarade, je sagradio džamiju u Logavinoj ulici, u
Sarajevu.

Postoje dvije narodne predaje o nastanku ove džamije i o načinu na koji

ju je Hasan, od svoje male zarade, napravio.

Hasan bi svako jutro poranio pred hamam da prodaje buzu. Prolazeći

pored mjesta gdje je džamija sada, uvijek je govorio da bi tu napravio
džamiju, samo kad bi imao više zarade.
Jedne večeri, Hasan se probudio, i od mjesečine pomisli da je zora,
spremi se i ode pred hamam.

Kada je stigao, ugledao je djevojke, vile (po drugom predanju džine)

koje su igrale kolo i plesale. One su mu popile svu buzu, a umjesto
novca, u prazne sudove i džepove, stavile su mu cimene od bijelog luka,
(po drugom predanju pijesak).

Hasan je krenuo kući tužan jer ništa zaradio nije, a ostao bez buze.
Odmah je probudio ženu i ispričao joj šta se desilo. Žena otvori sud i
umjesto cimene ugleda dukate.

Buzadžija Hasan se obradova i obeća sagraditi džamiju i kupiti ženi

feredžu. Po drugom predanju, od tih dukata, Hasan je otišao i na hadž.
Kada je džamija bila gotova, Hasanova žena se požali da nije sagradio
česmu.

Hasan joj reče kako nema novca i za feredžu i za česmu, te se žena

odrekla svoje feredže kako bi uz džamiju bila česma. Zbog toga je
Buzadži hadži Hasanova džamija, u narodu poznata kao Feredžuša.

Buzadži hadži Hasanova džamija najmanja je potkupolna sarajevska

džamija, kamena munara je slična više gradskim džamijama nego
mahalskim. Ukrasi na munari slični su ukrasima na Mišćinoj džamiji.
Ima tri reda prozora. Zadnji prozor na fasadi postavljen je veoma
visoko, i dodiruje ivicu kubusa džamije, što je veoma neobično rješenje.
Zidana je od poluobrađenog krečnjačkog kamena. Unutrašnjost je puno
rustičnija od ostalih mahalskih džamija, ostavlja skladan dojam. Inače u
ovoj džamiji je imamsku dužnost obavljao i naš poznati ljetopisac Mula
Mustafa Bašeskija.

Oko džamije nalazi se manje mezarje.

Ako bismo napravili podjelu kuplnih džamija, možemo reći da Begova,
Careva, Ferhadija i Ali Pašina džamija, pripadaju džamijama visokog
klasičnog stila osmasnke arhitekture. Dok džamije, poput Čekrekčijine,
Buzadži Hasanova i Skenderija džamija koja je nekad postojala, da one
pripadaju jednom stilu koju su svoju inspiraciju tražili u drugim
stilovima osmanske arhitekture kao što su Brusanska ili ranocarigradska
škola.

Hadži Busadži Hasanova džamija pripada jednom arhitektonskom

maniru koja je skromnije gradnje, ali ima tzv. lokalnih elemenata koji su
dio naše kulture i tradicije, ono po čemu je treba izdvojiti je definitivno
dio kupole i njen tambur. To je kameni prsten ispod kupole na kojem
nema prozora za razliku od drugih naših džamija, a isto tako prozora
nije bilo ni na Skender pašinoj džamiji. Na ulaznom dijelu stoji drveni
mahfil, koji nije orginalan. Sve kupolne sarajevske džamije imale su
kamene mahfile, međutim ovaj mahfil pripada jednom drugom vremenu.
Džamija ima veoma skladne proporcije, ima sve elemente osmanske
klasične arhitekture, trompe na ugaonim stranama, kameni minber sa
nekoliko redova stalaktitskih ukrasa, ono što je karakteristično za ovu
džamiju je minber. Obzirom da je ova džamija, uz Čekrekčijinu džamiju,
ima donji dio kameni a gornji drveni. Za razliku od Čekrekčijine
džamije ovaj minber nije oslikan. U pojedinim uglovima džamije,
vidimo ornamente, što nam kazuje da je i ova džamija nekada bila
oslikana, u slikarskom maniru 19 stoljeća, odnosno djelovanja slikarske
škole Mustafe Faginovića. Pretpostavlja se da je i ovu džamiju oslikao
taj majstor.

Sve potkupolne džamije u Sarajevu, imale su trijem sa malim kupolama,

tako da u Buzadži Hadži Hasanovoj džamiji nije orginalan trijem. Ovaj
trijem je sigurno izgrađen poslije nekog požara u kojem je stradao onaj
prijašnji, najvjerovatnije nakon velikog požara iz 1697.godine. Međutim
orginalan je tarih na portalu. Ovaj tarih je jedan od najuspješnije
izvedenih u Bosni I Hercegovini, sličan je tarihu iz Ferhadije džamije u
Sarajevu. Rađen je u sulus pismu, a ornamentika je rađena rumi stilom
koaj je bila veoma popularna u 16.stoljeću. Ova džamija ima dva tariha,
osim na portalu postoji još jedan na trijemu, što je inače rijetko kod
sarajevskih džamija, ovo je tarih iz 1721.godine, koji je posvećen
umrlom Huseinu Muzaferiji, rađen je u taliq pismu, inače taliq pismo se
rijetko koristilo u izradi tariha u 18.stoljeću . Dok u 19.stoljeću ga
vidimo na mnogim vjerskim objektima pogotovo u sklopu vakufa Fadil
Paše Šerifovića.