Bosna u okviru Osmanskog Carstva (5) 

Nakon pada Bosne, posljednji bosanski velikaš Herceg Stjepan Kosača poslao je na

osmanski dvor svog sina, tada sedmogodišnjeg Stjepana (budućeg Ahmed-bega
Hercegovića), kao zalog odanosti novom vladaru i garanciju da neće biti daljeg
pustošenja njegovih zemalja. Uprkos tome, ubrzo je i ovaj dio Bosne, koji danas nosi
ime Hercegovina, pao pod osmansku vlast.

Knjiga "Tragom drevnih Bošnjana": Nastanak bosanske države (II)

I prije pada Bosne, znatan broj Bošnjaka je bio u dodiru s porukom i duhovnom snagom
islama. Srednjovjekovna Bosna se gradila na vrijednostima koje je propovijedala Crkva
bosanska, a koje će mnogi Bošnjaci prepoznati i u islamu. Upečatljivo je
narodno predanje o didovom štapu i prvim dervišima koji su se nastanili u Bosni. Po
tom predanju po zauzimanju Vrhbosne posljednji bosanski did predao je štap s
Hodidjeda, simbol Crkve bosanske, šejhu mevlevijske tekije na Bentbaši u Sarajevu kao
"nasljedniku" bosanske duhovnosti. Prvi derviši, koji su ujedno bili janjičari ili akindžije u
osmanskoj vojsci, bili su pripadnici bektašijskog tarikata. Njihovo prisustvo u Bosni
zabilježeno je 1445. na prostoru Foče, a zatim starog grada Hodidjeda, koji je prethodno
slovio za uporište pripadnika Crkve bosanske .[1]

Inače, tekija na Bentbaši, izgrađena 1454. godine, bila je prva u Bosni, i stajala je do
1957. godine, kada je potpuno srušena. Tokom njenog postojanja, Šejhovi te tekije
nastavili su vjekovnu tradiciju izlaska na Hodidjed na prvi proljetni dan – 21. mart, pri
čemu je šejh mevlevijske tekije nosio štap, kao što ga je vjekovima ranije nosio bosanski
did na taj dan. Mnogi srednjovjekovni običaji Bošnjaka kao što su godišnji zborovi
didova i gosta s narodom, održavani na planinskim zaravnima, vrelima rijeka ili u
pećinama, postepeno su dobijali islamska, pravoslavna ili katolička obilježja (proslava
Ilindana-Alđuna, Ajvatovica, Karići, Djevojačka pećina, Šejhova korija kod Sarajeva,
Blagaj na vrelu Bune, Živčići – Vukeljići i tako dalje).[2] Tradicija Crkve bosanske
vremenom je ostala dio tradicije Bošnjaka, bez obzira na dalji razvoj njihove vjerske
pripadnosti.

Bosna je na jedinstven način, iako u sastavu Osmanskog Carstva, zadržala

administrativne granice iz prethodnog perioda i visok stepen autonomije, u odnosu na
ostale dijelove carstva, a to nije slučajno. Stavljajući se u službu Osmanskog
Carstva, Bošnjaci su postali bitna udarna snaga u svim njegovim osvajačkim pohodima
ka zapadu. Uzme li se u obzir to da se znatan dio pripadnika bosanskih plemićkih
porodica ubrzo nakon pada Bosanskog kraljevstva počeo smatrati muslimanima, već u
šesnaestome vijeku u svim važnijim bitkama, u Bici na Krbavskom polju, Mohaču, pod
Beogradom, Siskom, Sigetom, Bici kod Beča, Lugoša u Mađarskoj i na brojnim drugim
ratištima bosanska vlastela i vojska predstavljala je udarnu snagu Carigrada. Samim
tim, Bošnjaci su dobijali spahijske (i druge) titule te značajne nove posjede izvan
Bosne, a kao feudalno plemstvo imali su vodeću ulogu u bosanskom društvu kao i u
Osmanskom Carstvu. Jedan od najpoznatijih je primjer Mehmed Paše Sokolovića, koji
nikad nije zaboravio svoje bosanske korijene . [3] Osmanski feudalni sistem potpuno je
zadovoljavao njihove potrebe sve dok se carstvo širilo. Samim tim se povećavala i
njihova moć kao i utjecaj i ekonomski značaj Bosne. Pored Sarajeva, Bošnjaci će u
kratkom periodu osnovati i razviti niz gradova kao što su Banja Luka, Mostar, Travnik,
Zvornik, Novi Pazar koji će postati središta za trgovinu i obrazovne ustanove
(medrese). 

Uvod u bosanstvo: Historijske pretpostavke bosanske države

Sve vrijeme osmanskog vladanja svi stanovnici Bosne (uključujući njene pokrajine
Hercegovinu i Novopazarski sandžak) su zadržali narodno ime Bošnjaci, što je vidljivo u
svim prepiskama sa susjednim narodima, kao i s Carigradom u svim službenim aktima.
Specifično je da su se i drugi muslimani sa slavenskog jezičkog prostora, s prostora
današnje Srbije, Vojvodine, Dalmacije, Crne Gore, Hrvatske i Slavonije osjećali
Bošnjacima a svoj jezik nazivali bosanskim. [4]  Za pretpostaviti je da su Bošnjaci
zauzimali povlašteno mjesto u Osmanskom Carstvu. S vremenom su, kako zbog
geostrateškog položaja tako i zbog evropskog identiteta, postali jedna od bitnijih
zajednica u carstvu. Na to su utjecali vojni uspjesi u daljim osmanlijskim osvajanjima
prema zapadu, masovno prihvaćanje islama, ali zasigurno i učešće mnogih Bošnjaka u
samom vrhu vlasti na dvoru. Istovremeno sa zastojem u širenju Osmanskog Carstva i
opadanjem njegove moći, rasla je moć i samovolja bosanskih feudalnih porodica.
Događaji koji su dodatno doprinijeli tome su neuspjela opsada Beča iz 1683. (zasigurno
prekretnica u odnosu snaga na tlu Balkana) kao i slavna pobjeda bosanske vojske nad
austrijskom kod Banje Luke 1737.[5]

Nakon ove dvije bitke kao i nakon napada Eugena Savojskog na Bosnu iz 1697, Bošnjaci
su bili prisiljeni na samoodbranu i postali su svjesni da se više ne mogu osloniti na
Carigrad. Pomoću kapetanija, tvrđava duž bosanske granice, koje su istovremeno
predstavljale granicu između dva carstva, bosanski kapetani i njihova vojska više su
branili svoju zemlju nego Osmansko Carstvo i sultana. Redovni sukobi potpuno su
opustošili pogranična područja pa su bosanske vladajuće porodice u nekoliko navrata
širi prostor zapadne Bosne (uključujući i današnju zapadnu Hercegovinu) naseljavali
Vlasima [6],  koje su premještali iz smederevskog i beogradskog kraja.[7] 

U takvim okolnostima u bosanskom narodu jačala je svijest o samostalnosti Bosne te

bosanskim kapetanima kao vladarima zajedničke sudbine.

[1] Strik, 2001, 168–169.

[2] Isto; Jalimam, 2002, 189.

[3] Ivo Andrić u svojoj doktorskoj disertaciji Razvoj duhovnog života u Bosni pod utjecajem turske
vladavine iz 1924. godine naglašava kako je Mehmed-paša Sokolović sa svojim ponašanjem
(“nezdravim konzervatizmom”) bio tipičan predstavnik bogumilskih potomaka.  

[4] Vidjeti: Hadžijahić, 1974, 22.

[5] Vidjeti: Kreševljaković, 1931, 3.

[6] Vidjeti: Aličić, 1985, VI, VII, VIII.

[7] Tako su vlaška plemena postala jezgro stanovništva koje se u današnjoj zapadnoj i sjevernoj
Bosni krajem devetnaestog vijeka kroz pripadnost pravoslavnoj crkvi prepoznalo u srpskoj
nacionalnoj ideologiji. O tome vidjeti više u: Malcolm, 1995, 97 98; Imamović 1997, 121–22.