Baščaršijska džamija jedna je od sedam sačuvanih kupolnih džamija u

Sarajevu. Po starini, treća je u nizu. Izgrađena je 1528. godine, poslije

džamije Mustafa-bega Skenderpašića – Skenderije (1518) i Čekrekči
Muslihudinove džamije (1526). Njen je puni naziv Džamija Havadže
Duraka. O samom osnivaču ne znamo gotovo ništa osim da je bio
očigledno dovoljno bogat da finansira jedno takvo zdanje. Građena je u
vrijeme Gazi Husrev-bega i početka ekonomske i infrastrukturne
ekspanzije grada, kada je Sarajevo polahko poprimalo obrise značajnog
regionalnog centra.
Njen je položaj veoma interesantan s obzirom na to da se nalazi u srcu
Baščaršije, u neposrednoj blizini zanatskih radnji i kazandžijske ulice,
koja je i u vrijeme gradnje džamije bila na istom mjestu. To okruženje
nekad je bilo još intenzivnije, a na starim fotografijama iz 19. stoljeća
možemo otkriti da su zanatlije svoje dućane imale i ispred same džamije,
gdje se danas nalazi otvoren prostor trga. Rijetko je koja džamija bila
tako okružena trgovinama, pa se može pretpostaviti da je dobar dio
radne čaršije upravo u njoj obavljao molitvu.
Tarih iznad ulaza u džamiju otkriva godinu izgradnej džamije, navodi
imena ko ju je izgradio I obnovio te dova za vakifa I nakaša.
Riječ je o jednoprostornoj kupolnoj džamiji dimenzija 11,5 × 11,7
metara. Munara se nalazi na desnoj strani objekta i visoka je 34,7 metara
(veoma je lijepo ukrašena kamenim reljefima). Na frontalnom dijelu
uzdiže se trijem s tri manje kupole. U unutrašnjosti se nalazi kameni
minber i veoma dobro izveden mihrab s nekoliko redova stalaktitskog
ukrasa, dok se duž čitave sjeverozapadne strane zida nalazi mahvil koji
svojim dimenzijama zauzima dobar dio unutrašnjosti. Preko mahvila se
ulazi i u munaru. Međutim, džamija je u prošlosti bila oštećena,
pogotovo poslije požara iz 1697. godine. Razaranje Sarajeva od Eugena
Savojskog imalo je za posljedicu da su skoro sve kupolne džamije imale
određen stepen devastacije. Tako znamo da je u tom napadu oštećen
trijem Begove džamije (izvaljen jedan stub iz ležišta), a trijemovi su
nastradali i kod Careve, Čekrekčijine i Buzadži hadži Hasanove džamije.
U tom napadu, a uslijed požara, urušena je kupola Baščaršijske džamije,
koja je obnovljena vjerovatno veoma brzo, već u narednim godinama.
Od tog vremena pa do danas džamija je više-manje zadržala svoj
originalan izgled. Ipak, restauracija je bila neophodna, a ona je urađena
nedavno, u čemu je učestvovala Generalna direkcija vakufa Republike
Turske.
Obnova Baščaršijske džamije otkrila je više slikarskih slojeva koji su
bili prekrečeni. Najznačajniji su ostaci sloja iz sredine 18. stoljeća, kada
je ova džamija zajedno s Ferhadijom i Gazi Husrev-begovom bila
ponovo oslikana, što otkrivamo iz historijskih zapisa. U to je vrijeme
izgrađen i današnji veliki drveni mahvil sa stubovima koji je zamijenio
raniji kameni, a koji se nalazio s desne strane od ulaza u džamiju. Ispod
dosadašnjeg zelenog bojenog nanosa na mahvilu su otkriveni i najbolje
sačuvani dijelovi slikarija iz 18. stoljeća.
Ovo je bez sumnje veoma značajno otkriće koje pokazuje s kakvim su se
motivima oslikavale i ostale sarajevske džamije iz tog vremena, a čiji
nam ostaci nisu sačuvani. Riječ je o stiliziranim cvjetnim motivima
izražajnih boja. Realističan manir oslikavanja u to vrijeme je bio raširen
diljem Osmanskog carstva i zamijenio je raniji apstraktniji pristup
ustoličen u rumi-ornamentici.
Oslikavanje Baščaršijske džamije sredinom 18. stoljeća bilo je refleksija
novog zaokreta u osmanskoj dekorativnoj umjetnosti. Takozvani period
tulipana iz vremena sultana Ahmeda III, s početka 18. stoljeća, utjecao
je na kompletnu kulturu življenja onog vremena, naročito bogatog
stanovništva, a svoje jako uporište našao je u umjetnosti i arhitekturi.
Iako neki historičari na period tulipana gledaju kao na otvaranje prema
Evropi, njega ipak treba posmatrati kao preobrazbu osmanskog osjećaja
za lijepo, a nesumnjivo je da se sve to odrazilo i na Bosnu, čemu
svjedoči i slikarski sloj u Baščaršijskoj džamiji.
Baščaršijska džamija dugo je bila zapostavljena u nauci. I onaj mali broj
knjiga i tekstova o osmanskoj arhitekturi koji su objavljivani u
Jugoslaviji fokusirao se isključivo na nekoliko poznatijih džamija u
našoj zemlji. Ovo zapostavljanje primjetno je i danas, pa nemamo niti
jednu ozbiljniju studiju o ovom objektu. Nikad nije, naprimjer, donesen
neki generalni stav o vrijednosti njene arhitekture ili o stilističkoj
profilaciji, niti je nešto napisano o njenom historijskom značaju. Tako se
Baščaršijska džamija, zajedno s Čekrekčijinom i Buzadži hadži
Hasanovom, našla na margini naučnog izučavanja kada je Sarajevo u
pitanju.
Najlakše bi bilo reći da Baščaršijska džamija pripada klasičnom stilu,
međutim, klasični stil u vrijeme gradnje ovog objekta još nije postojao.
Određenu zbunjenost, kada je u pitanju stilističko određivanje, može
izazvati i godina njene izgradnje. Prve tri decenije 16. stoljeća smatraju
se prijelaznim periodom u osmanskoj arhitekturi, pri čemu su neke
džamije, s jedne strane, u svojoj osnovi zadržavale odlike
ranocarigradskog stila, a s druge pokazivale tendenciju prema novom
tretiranju forme. Upravo tim težnjama i tom prijelaznom periodu pripada
Baščaršijska džamija, a njena godina izgradnje – 1528. – daje za pravo
da je ne posmatramo kao čist stilistički projekt koji po svemu pripada
samo jednoj školi, već da ona otkriva sve one simptomatične pokazatelje
o promjenama stila u osmanskoj arhitekturi. U tom smislu, Baščaršijska
džamija i pored svih još prisutnih, ali i dobrim dijelom potisnutih odlika
ranocarigradskog stila (pogotovo kad je dimenzioniranje u pitanju i
oblikovanje kamene plastike), ipak pokazuje odlike jasnog prostornog
rasporeda arhitektonskih elemenata i snažne tendencije prema
vertikalizmu, što će sve biti karakteristično za nadolazeći klasični stil.
Prvobitno, Baščaršijska džamija je imala drvеnu kupolu koja je u požaru
1697. godine izgorjela i nakon toga je izgrađena ova današnja. Godine
1762. džamiju je o svom trošku prebojio Mehmed-paša Muhsinović.
Rekonstruisana je poslije Drugog svjetskog rata.
Podignuta u središtu tadašnjeg privrednog centra sarajevske čaršije,
imala je veliki značaj za njen ekonomski razvoj. Više dobrotvora,
većinom trgovaca, zavještalo je svoja imanja za
održavanje vazova (propovijedi) u ovoj džamiji.

Baščaršijska džamija prvi je vjerski objekt u našoj zemlji koji je građen s

novim osjećajem za formu i s potpunim prevladavanjem ranijih tradicija,
što se može uočiti ako je poredimo sa samo dvije godine mlađom
Čekrekčijinom džamijom, koja je sa svojom horizontalnim
rasprostiranjem arhitektonskih masa njena sušta suprotnost. Zbog toga je
Baščaršijska džamija u vrijeme svoje gradnje predstavljala avangardno
djelo čije su stilističke odlike nagovještavale pojavu klasičnog stila te je
i nulta tačka za razumijevanje razvoja jednoprostornih kupolnih džamija
u Bosni i Hercegovini. Možemo ići i korak dalje pa utvrditi da se u ovoj
džamiji nadolazeći klasični stil bolje zrcali negoli i u Gazi Husrev-
begovoj džamiji. U tom smislu, najviše nam upada u oči molitveni kubus
i nadovezujući oktagonalni tambur ispod kupole, koji su, zajedno s
prozorskim rasporedom, gledajući iz profila, školski primjer rješavanja
fasadnog raščlanjivanja kod jednokupolnih džamija pretklasičnog i
klasičnog perioda. Zbog svega navedenog, vrlo je moguće da projekt
Baščaršijske džamije dolazi iz glavne istanbulske radionice, što se do
sada znalo samo za kasnije sarajevske projekte.

 Džamija je zadužbina hodže Duraka, po kome je i dobila ime. Rijeđe su

džamije bili nazivane po hodžama. Unutrašnjost džamije karakterišu
izvrsno rješenje osvjetljenosti dnevnim svjetlom i jako dobra akustika.

Najčešće se u ovoj džamiji klanjala hatma teravija, i danas se ta praksa

poštuje.

Džamijsko dvorište nije veliko, ali je veoma lijepo i predstavlja malenu

oazu usred Baščaršije, sa malenim šadrvanom, ružama i dva visoka
jablana.
U toku ratnih djelovanja od 1992. do 1995. džamija je bila teže oštećena.
Nakon rata izvršena je njezina temeljita rekonstrukcija, a 2006. godine je
Baščaršijska džamija proglašena nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine.