Dzabir ibn Hajan je upitao imama Dzafera Sadika: “Čuo sam da genijalnost i ludilo smatraju

sličnim. Je li ispravno tako misliti?”

Imam reče: “Prvi koji je takav stav jezikom izrazio bio je Eflatun. Ali, točnije, Eflatun nije
govorio o sličnosti između genija i luđaka. On je kazao da ako u čovjeku ne bude manje ili
više ludila, on neće govoriti o poeziji. Jer, prema mišljenju Eflatunovu, poezija je sredstvo za
iznošenje misli, ali sredstvo koje ne može popraviti nečiju životnu situaciju; a sredstvo takvo
koje nikome, pa ni govorniku samom, ne pribavlja korist nikakvu, nije nešto čime će se
razumom zanimati. Zato je, prema Eflatunu, svaki pjesnik manje ili više lud."

“Međutim, u Grčkoj je nekada bilo pjesnika čija je darovitost za poeziju bila izvanredna, tako
da su ih Grci držali genijima. A, pošto je Eflatun rekao da je pjesnik poput luđaka, drugi
mislioci su kazali da ako pjesnik i nije bas luđak, između genijalnosti i ludila ima dosta
sličnosti. Ali, takvo mišljenje nije ispravno, i genij ne nalikuje luđaku. Luđak je onaj tko se u
postupcima svojim ne rukovodi zdravim razumom te ono što on čini zdrav razum ne može
prihvatiti. Međutim, genij posjeduje zdrav razum, pa sve što čini odobravaju i drugi umni
ljudi. Smatram da je mišljenje da između genijalnosti i ludila postoji sličnost preuzeto od
Grka. Ono je proizišlo otuda što neki genijalni ljudi, budući zaokupljeni pitanjima uzvišenijim
od svakodnevnih životnih pitanja, ne obraćaju mnogo pažnju na takva obična pitanja, pa su
zato neki ljudi pomislili da se radi o luđacima.

Sam Eflatun, koji je prvi rekao da je genije poput luđaka, navodi jedan lijep primjer za ovo što
sam ti rekao, pa iako se radi o primjeru koji se tiče jedne druge stvari, poslužit ću se njime da
bih ti pojasnio naše pitanje. Eflatun nam kaže da pretpostavimo da skupina ljudi živi u pećini
u koju nikada ne prodire sunčeva svjetlost, osim male količine koja jedva da osvjetljava išta u
pećini. Pretpostavimo i da se sva sredstva za život te skupine nalaze u toj pećini, tako da njeni
stanovnici nikad ne izlaze napolje. Oni nikada nisu vidjeli sunce na dnevnom ili zvijezde na
noćnom nebu. Oni ne poznaju ništa na ovom svijetu izuzev pećine i zidova njezinih.

“Pretpostavimo sada da skupina običnih ljudi koji živi napolju i koji su danju viđali sunce , a
noću mjesec i zvijezde, i koji znaju da na svijetu postoje polja široka, planine visoke i mora
duboka; stoka, ptice i zvijeri, drveće i biljke ili oblaci kišonosni – uđu u tu pećinu. Prvo što će
im se desiti jeste da po ulasku u pećinu neće ništa vidjeti, jer su ušli iz svjetla u tminu.
Potrebno je da protekne odredbeno vrijeme dok im se oči ne naviknu na tminu. Međutim, oni
koji stalno obitavaju u pećini vidjet će one koji su ušli, čudit će se tome što ih oni ne vide i
rugat će se sljepoći njihovoj.

“Nakon što protekne neko vrijeme, oni koji su ušli u pećinu navići će se na tminu i moći će
vidjeti one koji su stalni stanovnici njezini. Govorit će im o svijetu vanjskom i kazat će im da
napolju postoji sunce sijajuće, drveće i bilje zeleno, ptice koje lete i životinje koje se hrane
travom, ili vjetar koji puše. Ali, stalni stanovnici pećine će se izrugivati došljacima, jer
njihova misao ne može dokučiti ono o čemu im pričaju, te ne mogu shvatiti što su to sunce,
životinje, stabla, biljke i vjetar. Misao njihova u pećini je zaostala na najnižem stupnju. Svi
oni koji su došli izvana su za njih luđaci, mada mi znamo da su to ljudi razumni. Misao
stanovnika pećine je niža čak i od misli životinja koje razlikuju noć i dan. Zato oni ljude iz
svijeta vanjskog smatraju luđacima, pošto su se osvjedočili da oni ne poklanjaju ni najmanju
pažnju njihovom svakodnevnom načinu života, odjeći koju oni oblače, hrani koju oni jedu i
vremenu počinka njihova. Sve to dokazuje stanovnicima pećine da se radi o luđacima, jer bi
se u suprotnom držali svakodnevnih životnih pravila.
“I geniji su u odnosu na ljude obične, pogotovu puk prosti, poput onih koji su izvana ušli u
pećinu. Jer geniji neki ne obraćaju pažnju na običaje i pravila života svijeta običnog. To ih
neizbježno kod puka prostog prikazuje luđacima. Ti, o Dzabire, znaj da mišljenje da među
genijem i luđakom postoji sličnost nije ispravno. Tako ni Eflatunovo mišljenje da je pjesnik
luđak nije točno, jer je on smatrao da svaka ideja koju čovjek iznese mora imati nekog
materijalnog učinka po nj, ili po druge. Premda on bijaše mudar čovjek, nije uočio da postoje
ideje koje nemaju materijalne vrijednosti, ali posjeduju duhovnu vrijednost. Među takve ideje
spadaju i one kojih ima među pjesnicima, pa ako je pjesnik darovit, slušatelj ili čitatelj
njegove pjesme doživjet će ushićenje i ima osjećaj kao da mu se duh širi. Da li je sam Eflatun
mogao živjeti bez nadahnuća, pa da bi imao pravo napadati pjesnika? Zar dio onoga što je on
podučavao nije bilo poput pjesničkog nadahnuća i potjecalo iz nečega sto ne spada u
filozofiju? Zar jedna od stvari koje čiste dušu nije i baviti se ljepotama koje je Bog svevišnji
stvorio, i zar jezik pjesništva nije pogodniji za to od jezika filozofije?"

“Svaka stvar je dobra na svom mjestu, pa jezik pjesništva treba na njegovom mjestu
upotrijebiti, kao i jezik filozofije na njegovom mjestu. Ne kažem da se filozofija ne može
izraziti jezikom pjesništva, kao što su pjesme djeda moga ‘Alija upućene na filozofiju, savjete
i znanje o moralu. Ali, ima mjesta gdje treba koristiti pjesništvo, jer filozofija ne može
prikazati ono sto se može prikazati samo jezikom pjesništva. Jedan od načina korištenja jezika
pjesništva jeste ratni ep. Da li si ti, o Dzabire, do danas čuo ratni ep sastavljen od jezika
filozofije? Neću reći da rat i krvoproliće smatram nečim dobrim, nego kanim kazati da se
jezikom filozofije, koliko god da je dojmljiv i utemeljen na dokazima, ne može spjevati ep niti
se njime može kao jezikom pjesništva opisati ljepota cvjetova. To je zato što je jezik filozofije
zasnovan na dokazima, a jezik pjesništva na ljudskim osjećajima.

“Razlika između ova dva jezika može se prikazati primjerom, pa reći da je jezik filozofije
poput gvozdene sjekire u ruci tesara, koja onda krši drvo i oblikuje ga u one oblike koji su
potrebni čovjeku, a koji se mogu izvesti iz drveta. Jezik pjesništva, pak, poput lepeze je
pernate, čijim mahanjem se čovjek osvježava. Čudim se kako je Eflatun, koji bješe mudrac i
iza koga je ostalo mnogo razumnih kazivanja, mogao reći da je pjesnik poput luđaka pošto
govori i piše ono od čega ni on sam, a ni drugi nemaju koristi.”