www.studomat.

ba

1. DRŽAVNE GRANICE
Granica neke države čini «liniju» koja je na kopnu dijeli od teritorije njoj susjednih država. Na moru je to
vanjska granica teritorijalnog mora te države. Granice se često dijele na prirodne i vještačke.

Prirodna granica oslanja se na neki prirodni oblik tla, poput rijeke ili planinskog masiva.

Ako neka neplovna rijeka dijeli područja dvaju država, njihova granica po pravilu slijedi liniju sredine
između obala te rijeke. Ako rijeka ima više rukavaca, usvaja se linija sredine glavnog rukavca.

Kod plovnih rijeka za graničnu liniju može se usvojiti thalweg. To je linija koja neprekinuto spaja
najdublje tačke u koritu rijeke i objema državama omogućava plovidbu na rijeci. Kod niskog vodostaja,
kad se na rijeci pojave ade (riječna ostrva), uvijek se pouzdano zna koje od tih privremenih ostrva
pripadaju kojoj od susjednih država.

Ako granična rijeka postepeno mijenja svoj tok, a ako se ugovorom drugačije ne odredi, državna
granica se pomjera sa linijom sredine ili thalwegom njenog glavnog rukavca. Ako rijeka naglo napusti
ranije korito i stvori novi, granica ostaje tamo gdje je bila, ukoliko se ugovorom ne odredi drugačije.

Ako susjedne države izgrade most preko granične rijeke, svoju granicu najčešće određuju na sredini
mosta, i to neovisno od granice na samoj rijeci.

Kad su 2 susjedne države povezane planinskim masivom ili lancem, granična linija može povezivati
vrhove planina ili slijediti njihove grebene, a može slijediti i vododjelnicu. U posljednjem slučaju granica
se povlači na način da dijeli slivove svih vodenih tokova koji se ulijevaju u 2 veće rijeke ili 2 mora. Takva
granica ponekad bolje služi potrebama lokalnog stanovništva.

Vještačke granice povlačile su se u kolonijalnom periodu (a i kasnije) na neistraženim i slabo naseljenim

područjima. Vještačka granica je imaginarna geometrijska prava linija koja slijedi neki geografski
meridijan ili paralelu, ili je povučena na drugi način.

Granice se po pravilu utvrđuju ugovorom ili međunarodnom sudskom odnosno arbitražnom

presudom. Neke su nastale običajnim putem, na osnovu dugotrajne prakse i ne osporava ih ni jedna
od susjednih država, ali se i većina takvih granica potvrđuje i precizira ugovorom.

Načelo uti possidetis znači da ako između novih država slijednica nema drugačijeg sporazuma, između
tih teritorijalnih cjelina koje su stekle nezavisnosti linija razgraničenja unutar države prethodnice koja
je bila na snazi na dan sukcesije, postaje njihova državna granica po međunarodnom pravu. Isto
načelo primjenjuje se i na vanjsku državnu granicu nove države slijednice sa područjima
susjednih, već postojećih država.

Rješavajući spor o granicama između Burkine Faso i Malija, Vijeće međunarodnog suda u Hagu je
1986.godine svojom presudom proglasilo načelo uti possidetis načelom općeg međunarodnog prava.
Ovo načelo nema domet ius cogens, već nove susjedne države mogu i drugačije određivati granice,
ali pod
uslovom da o tome postignu obostran i slobodan sporazum. Ukoliko se sporazum ne postigne, ovo
načelo

1
se uvijek nameće kao obavezno. Pomenuta presuda je načelu uti possidetis dalo prednost čak i u
odnosu na načelo samoodređenja naroda.

U primjeni načela uti possidetis postoji izvjesna hijerarhija akata i činjenica države prethodnice, a koje su
važne pri razgraničenju:

1. Najvažniji su akti prijašnje centralne vlasti o razgraničenju teritorijalnih cjelina, a koji su bili na snazi
na dan sukcesije, tj. u trenutku kad su te cjeline postale nezavisne države.

2. U nedostatku centralnih akata, vodi se računa o eventualnim sporazumima organa dvaju

nekadašnjih teritorijalnih cjelina (npr.federalnih jedinica) o uzajamnom razgraničenju.

3. U nedostatku i takvih sporazuma, mora se utvrđivati granica na osnovu jednostranih očitovanja

volje neke od strana, ali pod uslovom da ima dokaza da ih je suprotna strana prihvatila izričito ili
prećutno (tacitus consensus). Suprotna strana takve dokaze može pobijati.

U procesu dokazivanja, karte ne mogu same po sebi biti dokazom granica, jer bi u takvom slučaju
one činile neoborivu prezumpciju, ustvari isto što i pravni naslov. One imaju jedino vrijednost
pomoćnog dokaza, što isključuje mogućnost da im se prida značaj veći od praesumptio iuris tantum,
tj. oborive pretpostavke.

Ako se dokazi sukobljavaju ili ako ima dokaza da su na istom prostoru vlast vršile obje strane (što je
izuzetno rijetko u praksi), to sporno područje treba izdvojiti iz onih o kojima je već postignut sporazum o
razgraničenju. Potom se stranke mogu sporazumjeti da to sporno područje pravično podijele ili da
spor povjere na konačnu odluku nekom međunarodnom sudskom ili arbitražnom organu.

Postupak utvrđivanja granica sastoji se od više faza: Prva faza se sastoji u postizanju ugovora o
granicama ili u rješavanju spora od strane nekog arbitražnog ili sudskog organa.

Druga faza se sastoji od demarkacije (zacrtavanja) granice na terenu. To se može povjeriti paritetnoj
stručnoj komisiji kojoj se daje ovlaštenje na mala odstupanja od ugovorene linije, kako bi se granica
na terenu bolje postavila (npr.da se izbjegne prolazak granice kroz nečiju kuću).

Završna faza je podizanje trajnih graničnih stubova, nakon što se granica privremeno markira na
terenu. Ako ne slijedi neki vodeni tok, granica na kopnu je ustvari linija između graničnih stubova.

Pravni učinci ugovora o granicama. Bečkom konvencijom o sukcesiji država povodom ugovora iz 1978.
potvrđeno je pravilo pozitivnog međunarodnog prava da sukcesija država kao takva ne utiče na
granicu ustanovljenu ugovorom, na obaveze i prava ustanovljena ugovorom koja se odnose na režim
granica, kaoi na druge teritorijalne režime.

Načelo nepovredivosti postojećih granica država je jedan od osnova međunarodnog mira i sigurnosti
u svijetu. Ovo načelo potvrđeno je i u Bečkoj konvenciji o pravu ugovora iz 1969, koja predviđa da je,
ako se ugovorom ustanovljava granica, isključena mogućnost pozivanja neke stranke na bitnu
promjenu okolnosti kao uzrok prestanka ili suspenzije tog ugovora.

2
Na kraju, imperativna norma općeg međunarodnog prava, koja je rezultirala iz Povelje UN,
zabranjuje svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke
nezavisnosti bilo koje države.

2. UNUTRAŠNJE MORSKE VODE

Unutrašnje morske vode su dijelovi mora koji su u najužoj vezi sa kopnom. U njih spada more do linije
oseke, zatim luke, ušća rijeka, zaljevi, te more unutar ravnih polaznih linija. Ti dijelovi unutrašnjih voda
su pod potpunim suverenitetom primorske države. Jedino u tim dijelovima je vlast potpuno izjednačena
sa onom koju država uživa na svojoj kopnenoj teritoriji. Prema općem običajnom pravu, država je
dužna dozvoliti pristup u bilo koju luku ili sidrište svakom brodu koji se nalazi u nevolji.

Režim luka otvorenih za međunarodni promet. U pogledu pristupa i položaja stranih trgovačkih
brodova, i danas je na snazi Opća konvencija o morskim lukama, sklopljena u Ženevi 1923.godine.

Pristup lukama otvorenim za međunarodni promet se danas na osnovu učtivosti dozvoljava

trgovačkim brodovima svih zastava svijeta, čak i ako primorska država nema diplomatskih i drugih
odnosa sa državom zastave broda.

Pravo pristupa stranim lukama otvorenim za međunarodni promet ograničeno je samo na

trgovačke brodove, i to samo na one koji nisu na nuklearni pogon. Za sve ostale brodove država ima
pravo zabraniti pristup svojim lukama, usloviti ga prethodnom dozvolom ili barem najavom.

Položaj stranih brodova u lukama. Strani trgovački, ribarski ili drugi brod koji se ne može pozvati na
imunitet, je u načelu podložan vlasti primorske države dok se nalazi u luci. Država se uzdržava od vršenja
jurisdikcije sve dok red i mir u luci nisu ugroženi ili dok lokalne vlasti ne budu pozvane upomoć od
strane kapetana broda ili konzula države zastave. Građansku jurisdikciju primorska država vrši samo u
sporovima između posade broda i putnika, odnosno drugih osoba koje nisu članovi posade.

Primorska država može vršiti svoju jurisdikciju nad stranim brodom i za djela počinjena prije ulaska u
njenu luku, u njenom teritorijalnom moru, isključivoj ekonomskoj zoni, pa i dijelu otvorenog mora u
blizini njene obale ako se radi o zagađenjima velikih razmjera.

Strani ratni brod i državni netrgovački brod kojima se dozvoli pristup u luku, uživaju imunitet koji
podrazumijeva nevršenje nadležnosti za sva djela počinjena na brodu, ali i za djela na kopnu koja su
izvršena u službenoj dužnosti u vezi sa brodom. Jurisdikcija (krivična i građanska) se vrši za djela koja
članovi posade izvrše na kopnu izvan službene dužnosti. S druge strane, ratni i državni brodovi koji
uživaju imunitet su dužni poštivati lokalne propise.

3
3. TERITORIJALNO MORE
Teritorijalno more je pojas mora duž obale u kome država uživa suverenitet. Država je dužna dozvoliti
neškodljivi prolazak stranih brodova kroz svoje teritorijalno more, ali ne i prelijetanje zrakoplova iznad
njega. Konvencija iz 1982. propisuje da svaka država ima pravo odrediti širinu svog teritorijalnog mora
maksimalno 12 milja. Ako se obale dvaju država nalaze jedna nasuprot druge, ili se dodiruju, ni jedna od
njih nije ovlaštena da proširi svoje teritorijalno more preko linije sredine. Ovaj propis se ne
primjenjuje ukoliko među državama postoji drugačiji sporazum ili ako druge posebne okolnosti
opravdavaju razgraničenje na drugi način.

Neškodljivi prolazak stranih brodova. Prolazak je neškodljiv sve dok ne dira u mir, red ili sigurnost
primorske države. Konvencija iz 1982. primjerice nabraja neka djela koja prolazak čine škodljivim i
protivpravnim. To su:
- nasilne ili prikrivene vojne i obavještajne djelatnosti;
- carinski, fiskalni i zdravstveni prekršaji o useljavanju;
- svaki čin namjernog ili ozbiljnog zagađenja u teritorijalnom moru;
- svaka ribolovna djelatnost;
- obavljanje istraživanja ili mjerenja;
- miješanje u sistem komunikacija ili nekih drugih sredstava i uređaja primorske države;
- svaka druga djelatnost koja nije u direktnom odnosu sa prolaskom broda.

Primorska država po Konvenciji iz 1982. ima pravo da u svojim teritorijalnim vodama propisuje plovne
puteve i sisteme odijeljenog prometa. Oni su obavezni za strane brodove koji obavljaju neškodljiv
prolazak. Konvencija načelno priznaje pravo na neškodljiv prolazak i ratnim brodovima. Podmornice su u
tim slučajevima dužne ploviti površinom i istaći zastavu.

Država ne smije naplaćivati nikakve takse od stranih brodova samo zbog njihovog prolaska teritorijalnim
morem, a u svom teritorijalnom moru ima pravo preduzimati mjere potrebne za sprečavanje prolaska
koji nije neškodljiv. Država također može privremeno obustaviti neškodljivi prolazak u tačno
naznačenim dijelovima svog teritorijalnog mora, ako je takvo obustavljanje bitno za zaštitu njene
sigurnosti. Takvo obustavljanje stupa na snagu nakon što se propisno objavi.

Naučna istraživanja i zaštita od zagađivanja. U svom teritorijalnom moru država ima isključivo pravo da
uređuje, odobrava i obavlja naučna istraživanja.

Nadležnost primorske države u teritorijalnom moru. Kada trgovački brod prolazi teritorijalnim
morem, ploveći iz unutrašnjih morskih voda primorske države, ona nad tim brodom može preduzimati
sve mjere radi kažnjavanja kršenja njenih propisa počinjenih u luci i drugim dijelovima unutrašnjih
morskih voda.

Ako se trgovački brod nalazi samo u prolasku kroz teritorijalno more bez zadržavanja, u interesu
međunarodne plovidbe je nadležnost primorske države znatno manja.

Strani ratni brod u teritorijalnom moru uživa isti imunitet kao i u luci, ali država zastave snosi
međunarodnu odgovornost za svaki gubitak ili štetu nanesenu primorskoj državi u njenom
teritorijalnom moru. Ako ratni brod ne poštuje propise primorske države, ona ga može pozvati da im se

4
pokori, a ako se tom pozivu ne odazove, država jedino može zahtijevati da taj brod odmah isplovi iz
njenog teritorijalnog mora.

4. ISKLJUČIVA EKONOMSKA ZONA

Prostor i režim ekonomske zone. Zona može biti široka 200 milja. Dakle, ako je širina teritorijalnog mora
12 milja, ekonomska zona će biti široka 188 milja, jer se ona nastavlja na vanjsku granicu teritorijalnog
mora.

Da bi stekla pravo na ekonomsku zonu, država je mora izričito proglasiti. Dok ga ne proglasi, država ima
pravo na epikontinentski pojas koji obuhvata morsko dno i podzemlje, a voda i površina mora iznad
tog dna ostaju u režimu otvorenog mora. Proglašenjem ekonomske zone, ta zona asimilira i
epikontinentski pojas.

Ekonomska zona je pod posebnim pravnim režimom. Ona nije ni dio teritorije primorske države, niti dio
otvorenog mora. Primorska država u njoj ima znatno ograničeniju vlast nego u svom teritorijalnom
moru, ali u toj zoni ipak ima vrlo važna “suverena prava” i “jurisdikciju” i to prvenstveno up
ogledu tzv.”resursnih prava”.

Prava trećih država u ekonomskoj zoni. Treće države uživaju slobodu plovidbe, prelijetanja, te polaganja
podvodnih kablova i cjevovoda. U ostvarivanju svojih prava i izvršavanju obaveza u ekonomskoj zoni,
treće zemlje poštuju prava i dužnosti primorske države i drže se njenih zakona i drugih propisa koji su
u skladu sa međunarodnim pravom.

“Suverena” resursna i druga prava, te dužnosti primorske države. Država u svojoj ekonomskoj zoni ima
suverena prava radi istraživanja, korištenja, očuvanja i upravljanja živim i neživim prirodnim bogatstvima
nad morskim dnom, morskog dna i podzemlja mora.

Primorska država ima najveća prava u pogledu iskorištavanja živih bogatstava svoje ekonomske zone u
odnosu na sve druge države. Ona određuje njihov dozvoljeni ulov i svoje vlastite mogućnosti njenog
lovljenja. Tek ako ona sama nema mogućnosti da ostvari cjelokupan dozvoljeni ulov, ona će
sporazumima dati drugim državama pristup tom višku.

Jurisdikcija u pogledu vještačkih ostrva i naprava. U svojoj ekonomskoj zoni država ima isključivo
pravo da sama gradi ili dopušta i reguliše izgradnju, rad i upotrebu tih uređaja. U svim slučajevima
ona ima isključivu jurisdikciju nad njima, ali se oni ne smiju postavljati tamo gdje mogu ometati
upotrebu poznatih plovnih puteva bitnih za međunarodnu plovidbu. Vještačka ostrva, uređaji i
naprave nemaju status ostrva – nemaju vlastito teritorijalno more niti njihovo postojanje utiče na
određivanje granice teritorijalnog mora.

Jurisdikcija u pogledu naučnih istraživanja mora. Za razliku od njenih unutrašnjih voda i teritorijalnog
mora, država nema isključivo pravo da se bavi istraživanjima u ekonomskoj zoni. Ona treba dati
odobrenje za istraživanje drugim državama i naučnim organizacijama, pod uslovom da se istraživanje vrši
u miroljubive svrhe.

Jurisdikcija u sprečavanju zagađivanja. Država je dužna da štiti i čuva morsku sredinu i u tom cilju
ostvaruje međunarodnu saradnju. Za svoju ekonomsku zonu može donositi vlastite zakone i druge

5
propise radi sprečavanja, smanjivanja i kontrole zagađenja, samo ako su ti propisi usklađeni sa
općeprihvaćenim međunarodnim standardima.

5. OTVORENO MORE
Konvencija iz 1982.godine režimom otvorenog mora obuhvata sve dijelove mora koji nisu uključeni u
ekonomsku zonu, teritorijalno more ili unutršanje morske vode neke države, ili u arhipelaške vode
neke arhipelaške države. Konvencija izričito proklamira da je otvoreno more rezervirano za miroljubive
svrhe.

Otvoreno more jednako je slobodno za primorske i kontinentalne države. Pristup moru od strane
kontinentalnih država osigurava se preko tranzitnih država. Tranzitna država je država sa morskom
obalom ili bez nje, koja se nalazi između kontinentalne države i mora, a preko čijeg područja se obavlja
promet u tranzitu. Tranzit se obavlja svim prevoznim sredstvima. Brodovi pod zastavom
kontinentalnih država u lukama imaju isti tretman kao i ostali brodovi.

Položaj brodova na moru. Svaka država određuje uslove pod kojima brodovima daje svoju državnu
pripadnost, odnosno uslove za upis u registar. Brod plovi pod zastavom samo jedne države. Ta zastava
se može promijeniti samo ako je izvršen prenos vlasništva, odnosno izmjena upisa u registar brodova.
Ako brod plovi pod zastavama dvaju ili više država i njima se služi po svom nahođenju, može se
izjednačiti sa brodom bez državne pripadnosti i zbog toga ga na otvorenom moru može pregledati ratni
brod bilo koje države.

Brodovi mogu nositi i zastave UN, neke specijalizirane ustanove UN ili agencije za atomsku energiju,
naravno ako su u službi tih organizacija. Pravo i dužnost svake države je da efikasno vrši jurisdikciju i
nadzor nad brodovima pod njenom zastavom i nad posadama tih brodova.

Pravo progona nastaje ako je strani brod povrijedio propise određene države u nekim dijelovima
mora koji su pod njenom jurisdikcijom. Pravo progona počinje nakon što je osumnjičenom brodu dat
znak za zaustavljanje, a on mu se ne odazove i nastoji pobjeći. Progon mora biti kontinuiran, a
može se naizmjenično vršiti sa više zrakoplova ili brodova. Pravo progona prestaje kad progonjeni
brod uplovi u teritorijalno more svoje ili neke treće države. Pravo pregleda ili pravo progona može
vršiti samo ratni brod, vojni zrakoplov ili propisno označeni i ovlašteni brod ili zrakoplov u državnoj
službi.

6. SLOBODE OTVORENOG MORA

Konvencija iz 1982.godine nabraja slijedeće slobode:

1. Sloboda plovidbe – Svaka država, primorska ili kontinentalna, ima pravo na to da otvorenim morem
plove brodovi pod njenom zastavom. Konvencija predviđa 5 mogućih slučajeva ograničenja ove
slobode, kad ratni brod neke države može pregledati strani brod ako ima ozbiljnih razloga za sumnju:
da se brod bavi piratstvom, trgovinom robljem, neovlaštenim emitiranjem, da je bez državne
pripadnosti ili da je brod iste državne pripadnosti kao i ratni brod bez obzira što odbija istaći zastavu ili
ističe stranu zastavu. Zaustavljanje može izvršiti samo ratni brod ili vojni zrakoplov, ili propisno
označen i ovlašten brod ili zrakoplov u državnoj službi, i to po posebnom postupku. Ako se nakon
pregleda pokaže da su sumnje bile neosnovane, zadržanom brodu se nadoknađuje gubitak ili šteta koju

6
je pretrpio. Prema općem običajnom pravu, koje je potvrđeno konvencijama iz 1958. i 1982, zbog
sudara ili druge plovidbene nezgode broda na otvorenom moru, član posade može disciplinski ili
krivično odgovarati samo pred organom države zastave broda ili države čiji je on državljanin.

2. Sloboda prelijetanja – Prelijetanje otvorenog mora i ekonomske zone uređuje Vijeće

Međunarodne organizacije za civilno zrakoplovstvo svojim “međunarodnim standardima” i
“preporučenom praksom”. Prilikom prelijetanja otvorenog mora svi zrakoplovi podložni su propisima
prava mora o zabrani piratstva i pravu progona.

3. Sloboda polaganja podmorskih kablova i cjevovoda – na dnu otvorenog mora, izvan

epikontinentskog pojasa neke države, ova sloboda nema ograničenja. Na epikontinentskom pojasu
određivanje pravaca polaganja podliježe saglasnosti primorske države o čijem pojasu se radi.

4. Sloboda podizanja vještačkih ostrva i drugih uređaja – i ova sloboda važi na dijelu otvorenog
mora koji se ne nalazi iznad epikontinentskog pojasa neke države. Na dijelu otvorenog mora iznad
epikontinentskog pojasa neke države, strane države mogu postavljati samo uređaje koji nisu
pričvršćeni za dno.

5. Sloboda ribolova – ovu slobodu uživaju sve države – kontinentalne i primorske, ali je ona podložna
većim organičenjima nego bilo koja druga sloboda otvorenog mora. Ta ograničenja su posljedica
velikog porasta ulova morske ribe.

6. Sloboda naučnog istraživanja – Po prvi put je izričito afirmirana konvencijom iz 1982.godine, mada
se podrazumijevala i ranije. Sve države i nadležne međunarodne organizacije imaju pravo obavljati
naučna istraživanja u svim dijelovima otvorenog mora.

Zloupotrebe sloboda otvorenog mora mogu se svrstati u 3 najvažnije skupine:

1. Nuklearni eksperimenti u moru i atmosferi;
2. Eksperimenti sa raketama dugog dometa;
3. Pomorski manevri širokih razmjera.

7. ARBITRAŽA
Međunarodna arbitraža je rješavanje sporova između država i drugih međunarodnih subjekata
odlukom arbitra kojeg su strane izabrale i koji izriče obavezujuću i po pravilu konačnu presudu.

Od početka 19.vijeka, ulogu arbitra vrše slijedeća tijela i pojedinci:

a) Jedinstveni arbitri su bili vladari, odnosno predsjednici trećih država ili kolegijalni šefovi država, a
koje su za arbitra imenovale strane. Često je ulogu arbitra pojedinca vršio ugledan stručnjak iz reda
diplomatskih agenata, sudija, profesora prava i sl.

b) Mješovita vijeća najprije su se pojavila u obliku paritetnih diplomatskih vijeća, u kojima je svaka
strana imenovala po jednog predstavnika. Oni su više težili nagodbi nego odluci zasnovanoj na pravu.
Ako se nisu mogli nagoditi, spor su upućivali arbitru pojedincu. Zatim je dolazilo do mješovitih
arbitražnih vijeća sastavljenih od neparnog broja članova. Svaka strana imenovala je po 1 ili 2

7
predstavnika, a oni su imenovali predsjednika. Ako su same države imenovale predsjednika, njegov naziv
bio je "nadarbitar".

c) Arbitražni tribunali, sastavljeni od nezavisnih stručnjaka, redovno se sastoje od neparnog broja

članova (3 ili 5, a rjeđe više), a koje imenuju strane uz međusobnu saglasnost. Potom se o ličnosti
nadarbitra strane direktno sporazumijevaju, ili njegov izbor prepuštaju već imenovanim članovima.

d) Pokušaji organizirane arbitraže. Stalni arbitražni sud osnovan je Haškom konvencijom o mirnom
rješavanju sporova iz 1899. Danas djeluje po propisima istoimene Haške konvencije iz 1907. Sjedište mu
je u Hagu. Suprotno njegovom nazivu, to ustvari nije stalni sudski organ, a posljednju presudu izrekao je
1931.

Osnova arbitraže. Međunarodna arbitraža se zasniva isključivo na dobrovoljnom pristanku strana. Taj
pristanak podrazumijeva i preuzimanje obaveze na izvršenje presude. Pristanak na arbitražu može biti
dat za neki već postojeći spor (prigodna ili izolirana arbitraža), ili za potencijalne buduće sporove
između stranaka nekog ugovora (institucionalna arbitraža).

Pristanak na arbitražu za već postojeći spor izražava se arbitražnim kompromisom. I sam kompromis
je međunarodni ugovor, koji podliježe načelima Bečke konvencije iz 1969. Njime strane određuju
predmet spora i način imenovanja arbitra ili arbitražnog tribunala. Osim toga, kompromis može
sadržavati i pravila postupka, kao i osnovu po kojoj će arbitar presuditi. Valjanost arbitraže zavisi
od valjanosti kompromisa. Ništavost ili prestanak važnosti kompromisa može uzrokovati ništavost
arbitraže.

Mjerodavna pravila za odlučivanje u sporu. Kompromis može:

a) propisati materijalna pravila ad hoc, čijom primjenom će arbitar presuditi spor. Do toga dolazi
izuzetno rijetko, jer strane koje se mogu dogovoriti o takvim pravilima, obično mogu postići i
sporazum o
predmetu spora.
b) uputiti arbitra na primjenu međunarodnog prava, rjeđe izričito navodeći čl.38 Statuta Haškog suda,
koji propisuje njegove izvore.
c) uputiti na načela pravičnosti i prava, na "apsolutnu pravičnost" ili na odlučivanje ex aequo et bono.
d) zatražiti od tribunala da propiše buduće pravno uređenje za odnose između strana. Tada će
njegova vlast u suštini biti ista kao da odlučuje ex aequo et bono, tj. kao pod c).

Ako kompromis ne predviđa nikakve odredbe o osnovi odlučivanja, to podrazumijeva da su strane

ovlastile arbitra da njihov spor riješi na osnovu općeg međunarodnog prava, tj. kao pod b).

Predmet spora se određuje kompromisom i arbitar ga ne smije prekoračiti. Arbitar u presudi

mora donijeti odluku o svim spornim pitanjima. Pritom, ukoliko prije ili tokom postupka uoči
postojanje saglasnosti strana u nekim tačkama spora, tu saglasnost će utvrditi u svojoj presudi.

Postupak se može sastojati od pismenog i usmenog dijela. Pismeni dio je obavezan, a usmeni samo
po sporazumu strana ili ako arbitar odluči o njegovoj neophodnosti.

Svaka strana je pred tribunalom zastupljena putem agenta. Agent je zvanični predstavnik svoje vlade.
Osim agenta, svaka strana može biti zastupljena potrebnim brojem savjetnika i advokata.

8
U slučaju institucionalne arbitraže, postupak se može pokrenuti tužbom koja se upućuje tribunalu
nakon što ga strane konstituišu, te suprotnoj strani. U slučaju prigodne arbitraže, same strane ili
tribunal mogu odlučiti koja će od njih podnijeti prvo parnično pismo.

U pismenom dijelu postupka strane su dužne formirati svoje zahtjeve i protivzahtjeve. Načelno su
dužne predočiti sve dokumente koji podupiru njihov zahtjev.
Usmeni postupak, ukoliko do njega dođe, vodi predsjednik ili nadarbitar. U načelu se ovaj dio
postupka vodi uz isključenje javnosti, osim ako tribunal uz pristanak strana ne odluči drugačije. O toku
usmenog postupka vodi se zapisnik koji potpisuju predsjednik i sekretar tribnala.

Presuda se donosi većinom glasova članova tribunala, u tajnom zasijedanju. Presudu potpisuju
predsjednik i svi članovi tribunala. Ako članovi koji su glasali protiv odbiju potpisati presudu, to se
konstatuje u tekstu, ali ne utiče na valjanost presude. Presuda mora sadržavati obrazloženje. Izriče se
na javnoj sjednici u prisutnosti strana. Ako se to ne učini, onda se zvanično notificira stranama.
Pravo obavezuje strane od trenutka izricanja ili notifikacije.

Arbitražna presuda spor rješava konačno, osim ako su se strane drugačije dogovorile unaprijed, što
se izuzetno rijetko dešava. Na osnovu pristanka datog na arbitražno rješavanje, strane su dužne u
potpunosti izvršiti presudu.

Sporedni (incidentni) postupci. U toku ili po okončanju arbitražnog postupka, tribunal može uz
pristanak strana dozvoljavati neke sporedne postupke.

Strane mogu unaprijed predvidjeti mogućnost revizije presude na osnovu naknadno utvrđenoh
činjenica koje strana koja se na njih poziva nije znala do izricanja presude, a neznanje se ne može
pripisati njenom nemaru. Nove činjenice moraju biti takve naravi da se pretpostavlja da bi uticale na
odluku tribunala.

Statut Međunarodnog suda u Hagu, kao i Štokholmska konvencija KESS-a, propisuju apsolutni rok
zastare za podnošenje zahtjeva za reviziju od 10 godina od izricanja presude. Taj rok je moguće tumačiti i
kao običajno pravilo arbitražnog postupka, ukoliko sporazum stranaka o tome šuti.

8. MEĐUNARODNI SUD U HAGU I OSTALI STALNI SUDSKI ORGANI

Pregled stalnih međunarodnih sudskih organa. Svi međunarodni sudovi se mogu svrstati u 2 široke
skupine:
1. Sudovi za rješavanje svih vrsta međunarodnih sporova. Prvi takav sud bio je Centralnoamerički
sud, koji je osnovan Konvencijom iz 1907. Stranke konvencije i članice suda bile su sve države Srednje
Amerike osim Paname.

Stalni sud međunarodne pravde osnovan je 1920, na osnovu čl.14 Pakta Lige naroda. Djelovao je
između
1922. i njemačkog okupiranja Holandije 1940. Formalno je dokinut 1946, kad je raspuštena i Liga naroda.

Međunarodni sud u Hagu osnovan je Poveljom UN iz 1945. Statut tog Suda je sastavni dio Povelje.

9
2. Sudovi sa specijaliziranom nadležnošću osnivaju se međunarodnim ugovorima nakon II sv.rata.
Njihov glavni (mada ne i jedini) izvor prava su ugovori kojima su osnovani. To su:
a) Evropski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strazburu, osnovan Evropskom konvencijom za zaštitu
ljudskih prava i temeljnih sloboda iz 1950.godine;
b) Međuamerički sud za ljudska prava sa sjedištem u San Hozeu (Kostarika), osnovan je Američkom
konvencijom za ljudska prava iz 1969.
c) Sud evropskih zajednica osnovan 1951, danas je glavni sudski organ EU. Između ostalog je nadležan
za rješavanje sporova između članica EU.
d) Međunarodni tribunal za pravo mora sa sjedištem u Hamburgu predviđen je Konvencijom o
pravu mora iz 1982, a osnovan 1996.godine.

Međunarodni sud u Hagu

Sastav i funkcije suda. Sud se sastoji od 15 sudija sa mandatom od 9 godina uz mogućnost reizbora.
Svake treće godine obnavlja se jedna trećina sudija. Sudije se biraju u paralelnom postupku u
Generalnoj skupštini i Vijeću sigurnosti. Kandidate predlažu nacionalne skupštine članova Stalnog
arbitražnog suda. Oni moraju imati reference potrebne za izbor na najviše sudijske funkcije u svojoj
zemlji ili uživati ugled pravnika na polju međunarodnog prava. U slučaju smrti, ostavke ili smjene
pojedinog sudije, novi

kandidat se bira na isti način, s tim što novoizabrani sudija tu dužnost obavlja do isteka mandata
svog prethodnika.

Sud među svojim članovima bira predsjednika i podpredsjednika na rok od 3 godine, uz mogućnost
reizbora. Sud načelno radi u punom sastavu, a za sastav suda dovoljan je kvoru od 9 sudija. Sud
može ustanovljavati vijeća od najmanje trojice sudija za rješavanje određenih vrsta predmeta. Presuda
koju je izreklo vijeće važi kao da ju je izrekao Sud.

Sudije državljani svake od strana u sporu o kome odlučuje Sud, zadržavaju pravo učešća u odlučivanju.
Ako u svom sastavu Sud nema državljane jedne ili obiju strana u sporu, svaka takva država može
imenovati sudiju ad hoc, koji djeluje samo u toj parnici.

Sjedište suda je u Hagu, ali može zasijedati i na drugim mjestima kad to smatra potrebnim. Službeni jezici
suda su francuski i engleski. Sud ima 2 funkcije: suđenje u parnicama i davanje savjetodavnih mišljenja o
nekim pravnim pitanjima.

Parnični postupak. Strane u postupku mogu biti samo države. Međutim, znatan broj parnica odnosio
se na potraživanja pojedinaca kad je njihova država preuzimala njihovu diplomatsku zaštitu i nastupala
pred Sudom kao tužitelj.

Obzirom da je Statut suda sastavni dio Povelje UN, sve države članice UN su istovremeno i stranke
Statuta. Sud može odlučivati i u parnicama u kojima učestvuje država koja nije stranka Statuta, pod
uslovom da ta država kod sekretara suda deponuje pismenu izjavu kojom prihvata nadležnost suda
i prihvata sve obaveze člana UN prema čl.94 Povelje.

Nadležnost Suda moguća je samo uz pristanak svih strana. Pristanak se može dati za neki već
postojeći spor ili u pogledu budućih sporova koji mogu nastati. Statut predviđa i jednostrano

10
prihvatanje nadležnosti Suda za buduće sporove sa svakom drugom državom koja je prihvatila istu
obavezu. Radi se o tzv.”fakultativnoj klauzuli”.

Statut Suda predviđa osnovne propise o parničnom postupku, koji su detaljno razrađeni u Poslovniku
koji donosi sam Sud. Postupak se pokreće notifikacijom Sudu kompromisa obiju strana (ako se
radi o postojećem sporu) ili tužbom. Sastoji se od pismenog i usmenog dijela.

Incidentni postupci prije ili tokom pismenog postupka. Na samom početku postupka strane
mogu postavljati neke zahtjeve Sudu u tzv.”incidentnim postupcima”. Radi se o zahtjevima za
izricanje privremenih mjera i izlaganju prethodnih prigovora.

Zahtjevi za izricanje privremenih mjera mogu se podnositi tokom cijelog postupka. Kopija zahtjeva
dostavlja se suprotnoj strani. Sud takav zahtjev hitno razmatra, a o njemu se po pravilu saziva
usmena rasprava. Privremene mjere može izreći i Sud po službenoj dužnosti. Svaka odluka o
privremenim mjerama se odmah dostavlja Generalnom sekretaru UN koj ije prosljeđuje Vijeću
sigurnosti. Ukoliko dođe do promjene okolnosti, svaka strana može zahtijevati ukidanje ili izmjenu
privremenih mjera.

Prethodnim prigovorima svaka strana može osporavati nadležnost suda ili opravdanost tužbe.
Tužena strna je dužna da Sudu uloži prethodni prigovor u pisanoj formi do isteka roka za njen odgovor
na tužbu. Svaka druga strana ih je dužna uložiti do isteka roka za njeno prvo parnično pismo.

Podnošenjem prethodnog prigovora suspenduje se postupak o predmetu (meritumu) spora. Nakon što
ih primi, Sud određuje suprotnoj strani rok za podnošenje svojih pismenih opservacija. Potom se po
pravilu zakazuje usmena rasprava samo o prigovorima. Na kraju sud izriče presudu kojom može
usvojiti prethodne prigovore i oglasiti se nenadležnim. U takvom slučaju se okončava postupak i o
predmetu spora. Ako sud u presudi odbaci sve ili neke prethodne prigovore, ili ako zaključi da oni u
suštini nisu prethodnog karaktera, postupak se nastavlja u granicama nadležnosti koje je Sud utvrdio
tom presudom.

Intervencija u postupku. Po Statutu Suda, intervencija trećih država u nekoj parnici moguća je po 2
osnove:

1. Ako neka država smatra da u parnici ima interes pravne prirode. Ovdje se ne radi o pravu na
intervenciju, već o mogućnosti da se intervencija zatraži. Sud je dosad odbijao sve zahtjeve za
intervencijom kojima su se obje parnične stranke suprotstavljale, a nije bilo druge osnove zajedničke
nadležnosti Suda.

2. Ako se radi o tumačenju ugovora u kome su stranke i treće države, osim parničnih stranaka. Ako se
treća država posluži tim pravom, tumačenje ugovora sadržano u presudi je jednako obavezujuće i za
nju, kao i za stranke u sporu. Dakle, u ovom slučaju se radi o pravu na intervenciju u parnici.

Pismeni postupak obuhvata saopštavanje spomenice, odgovora i po potrebi protivodgovora (replike

i duplike), kao i svih dokaznih spisa i isprava Sudu i stranama. Svojim zaključcima sud određuje rokove za
podnošenje svakog parničnog pisma.

11
U svakom trenutku Sud može odlučiti da spoji 2 ili više parnica u jednu, kad 2 države tuže treću (ista
tužena strana), a predmet spora je u suštini isti. Parnica se u tom slučaju okončava
jedinstvenom presudom.

Spomenica obuhvata: izlaganje relevantnih činjenica, izlaganje o primjenjivom pravu, te zaključke.

Odgovor na spomenicu obuhvata priznanje ili osporavanje činjenica izloženih u spomenici, po potrebi
izlaganje dopunskih činjenica, opservacije na prikaz primjenjivog prava i zaključke.

U usmenom postupku sud saslušava svjedoke, vještake, agente, savjetnike i advokate strana. Rasprave
su javne, osim ako sud odluči drugačije ili ako obje strane zahtijevaju isključenje javnosti. O svakoj
raspravi vodi se zapisnik koji potpisuju predsjednik i sekretar Suda. Tokom usmenog postupka
stranke izlažu svoje teze. Na kraju zadnjeg izlaganja agent svake od strana izlaže zaključke svih
izlaganja, bez ponavljanja argumenata.

Pošto je primio dokaze i svjedočenja u rokovima koje je odredio, Sud može onemogućiti svako novo
svjedočenje koje bi mu jedna od strana htjela predložiti bez pristanka druge strane. Ukoliko se
naknadna svjedočenja dozvole, druga strana se uvijek ima pravo izjasniti o njima.

Presuda se donosi većinom glasova sudija koji su učestvovali u parnici. U slučaju podjele glasova,
odlučuje glas predsjednika ili onoga ko ga zamjenjuje. Presuda mora biti obrazložena. Konačna je i
obavezujuća, ali samo za stranke spora i samo za slučaj koji je riješila. Ako bilo koja strana ne izvrši
obaveze koje joj nameće Sud, druga strana se može obratiti Vijeću sigurnosti UN.

Incidentni postupci nakon izricanja presude mogu biti tumačenje presude i revizija presude.

Tumačenje presude. U slučaju spora o značenju i dometu presude, pravo na tumačenje pripada Sudu,
a na zahtjev svake od stranaka spora. O zahtjevu se može provesti postupak, nakon kojeg Sud po
pravilu izriče presudu o tumačenju svoje ranije presude.

Revizija presude se može zahtijevati samo na osnovu naknadnog otkrića neke relevantne činjenice
koja bi dovela do drugačije odluke Suda, a koja je prije izricanja presude bila nepoznata bez krivice
stranke koja traži reviziju. Subjektivni rok za podnošenje zahtjeva za reviziju je 6 mjeseci od dana
saznanja za nove činjenice, a objektivni 10 godina od izricanja presude.

Izricanje savjetodavnih mišljenja je druga funkcija Međunarodnog suda koja je određena Poveljom UN.
Ta mišljenja od Suda mogu zatražiti samo Generalna skupština i Vijeće sigurnosti UN, te drugi organi i
specijalizirane ustanove UN koje za to ovlasti Generalna skupština. Savjetodavna mišljenja se usvajaju u
tajnom vijećanju, kao i presude. Uz njih sudije mogu prilagati svoja posebna ili odvojena mišljenja, ili
deklaracije.

Ne postoji mogućnost da sud izriče savjetodavna mišljenja na pitanja koja nisu pravne prirode, ili da
na njih daje vanpravne odgovore. Sud čak može odbiti dati mišljenje na pitanja koja on ocijeni da
nisu pravne prirode, ili da nisu u okviru djelatnosti organa ili ustanove koja ga je zatražila, ali takvu
odluku mora obrazložiti pravnim argumentima.

12
9. KOLEKTIVNE MJERE PREMA POVELJI I MIROVNE OPERACIJE
1.Vijeće sigurnosti:

a. Prvenstvena odgovornost za mir:Države članice UN povjerile su Vijeću sigurnosti

prvenstvenu odgovornost za održavanje međunarodnog mira I sigurnosti.Odluke koje ono donosi
pravno su obvezujuče za sve države članice.
b. Kvalifikacija nastalog stanja: prije nego što usvoji mjere koje smatra potrebnim, Vijeće
sigurnosti mora utvrditi postojanje svake prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije.

c. Privremene mjere: Prije utvrđivanja činjenica i njihove kvalifikacije, Vijeće sigurnosti može
odnosne strane pozvati da se pridržavaju mjera koje ono smatra potrebnim i poželjnim. Svrha tih
mjera je sprječavanje pogoršanja nastale situacije.
d. Preporuke i odluke: Vijeće sigurnosti može u situacijama opasnim za mir svojim
rezolucijama davati preporuke državama u pitanju ili svim članicama UN-a.
e. Mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile: Vijeće sigurnosti ima široku slobodu izbora
takvih mjera, da bi provelo svoje odluke. One mogu biti ekonomske ili političke
prirode.
f. Oružana akcija: Ako Vijeće sigurnosti smatra da mjere koje ne uključuju upotrebu oružane sile
ne bi odgovarale, ili ako se već pokazalo da ne odgovaraju, Vijeće može poduzeti
pomoču zračnih,pomorskih i kopnenih snaga takvu akciju koju smatra potrebnom za održavanje
ili uspostavu međunarodnom mira i sigurnosti.
Ta akcija može obuhvatiti demonstracije,blokadu i dr. operacije zračnih,kopnenih i pomorskih snaga
članova UN:

2.Opća skupština:
Povelja UN je Općoj skupštini namijenila supsidijarnu nadležnost u odnosu na onu Vijeća
sigurnosti, kako u pogledu rješavanja sporova, tako i u pogledu svih drugih mjera za održavanje
međunarodnog mira i sigurnosti.
Međutim, Opća skupština može raspravljati o svim pitanjima koja ulaze u okvir Povelje,I može
preporučivati mjere za mirno uređenje svake situacije.Ona može davati preporuke državama
članicama ili Vijeću sigurnosti.
Godine 1950. je Opća skupština usvojila rezoluciju «Ujedinjeni za mir» kojom je predviđeno da ako
zbog nedostatka jednoglasnosti stalnih članova Vijeća sigurnosti ono nije u stanju vršiti
svoju odgovornost za održavanje međunarodnog mira i sigurnosti, Opća skupština mora odmah
razmatrati taj problem.
U slučaju narušenja mira ili čina agresije ona može državama članicama preporučiti upotrebu
oružanih snaga. Ukoliko u to vrijeme Opća skupština ne zasjeda, može se sazvati u roku od
24h u hitno vanredno zasjedanje.

3.Promatračke i mirovne misije UN-a:

Promatračke misije su relativno malobrojne i imaju za zadaću promatranje i obavještavanje. Sastoje se
od oružanih snaga koje se postavljaju između sukobljenih snaga na način da bi ponovno izbijanje
neprijateljstava bilo moguće jedino ako se te snage napadnu i time agresor sam sebe otkrije.
Osim razdvajanja sukobljenih snaga, mirovne misije imaju za cilj smiravanje napetosti na terenu.
One međutim, mogu dobiti u mandat i raznovrsne druge zadaće kao npr. nadgledanje

13
izvršavanja sporazuma o poštivanju ljudskih prava i povratku izbjeglica, nadzor nad
provođenjem izbora, obuka lokalnih policijskih postrojbi itd.
Svaka promatračka I mirovna misija pomočni je organ bilo Opće skupštine ili Vijeća sigurnosti.
Program njigovog upućivanja na neko područje sastavlja glavni tajnik pod nadzorom Vijeća
sigurnosti ili Opće skupštine.UN imenuje njihova zapovjednika.
U 1990.glavni je tajnik izradio Uzorak sporazuma o položaju snaga za mirovne operacije. Te odredbe
predviđaju da su snage UN dužne poštovati lokalne zakone I propise.
Nadalje se predviđaju odredbe o olakšicama,opskrbi,privilegijama I imunitetima osoblja I
imovine tih snaga,te o rješavanju sporova.
4.Regionalne i multinacionalne snage.
Povelja UN nalaže:”Vijeće sigurnosti upotrebljava,gdje je prikladno,regionalne sporazume ili
ustanove za provođenje prisilne akcije koju je ono odredilo.Ali se nikakva prisilna akcija ne
poduzima…bez ovlaštenja Vijeća sigurnosti…”.
Druga odredba Povelje nalaže:”Vijeće sigurnosti treba da u svako doba bude potpuno
obavješteno o djelatnostima koje se poduzimaju ili namjeravaju poduzeti na temelju
regionalnihsporazuma ili od strane regionalnih ustanova za održavanje međunarodnog mira I
sigurnosti”.

10. RAT I DRUGE VRSTE ORUŽANIH SUKOBA

Međunarodno pravo koje je bilo na snazi do iza II sv.rata dijelilo je sve oružane sukobe na 3 skupine: rat,
upotreba oružane sile koja ne dovodi do rata, te građanski rat.

Za rat se smatralo da makar jedna od sukobljenih strana mora imati namjeru ratovanja
(tzv.animus beligerendi). Otpočinjanje rata nastojalo se urediti obavezom formalne, bezuslovne ili
uslovne objave (ultimatum), adresirane protivničkoj državi i svim trećim državama. Treće zemlje koje se
nisu svrstale uz neku od zaraćenih strana imale su prava i dužnosti neutralaca.

Upotreba oružane sile koja ne dovodi do rata i ratnog stanja, nije dovodila ni do neutralnosti
trećih država. Tu su spadali ratovi koji nisu priznati ni od jedne strane u sukobu, oružane
represalije, akti
samoodbrane koji nisu dovodili do ratnog stanja, te druge vrste oružane intervencije kao
npr.”mirna blokada” dijela obale druge države i sl.

Građanski rat se odlikovao u tome što se vodio na području jedne države. Po pravilu se nije smio
ticati stranih država.

Ženevske konvencije iz 1949. i Protokoli iz 1977.godine razlikuju 4 moguće skupine sukoba:

međunarodni oružani sukobi, nemeđunarodni (građanski) oružani sukobi, unutašnji nemiri i
zategnutosti, te uplitanje Vijeća sigurnosti UN u oružani sukob.

U međunarodne oružane sukobe spadaju: svi slučajevi objavljenog rata; svaki drugi sukob iz među 2 ili
više država stranaka Ženevskih konvencija; te svi slučajevi okupacije dijela ili cijele teritorije neke
države, čak i ako ta okupacija ne naiđe ni na kakav otpor. Protokol I iz 1977.g u međunarodne
oružane sukobe uključuje i one sukobe “u kojima se narodi bore protiv kolonijalne domiinacije i strane
okupacije i protiv rasističkih režima, koristeći se pravom naroda na samoodređenje”.

14
Nemeđunarodni (unutrašnji, građanski) oružani sukobi su oni koji se vode na području jedne države
(sa izuzetkom onih u korištenju prava naroda na samoodređenje). U unutrašnjim sukobima se
primjenjuju pravila iz zajedničkog člana 3 Ženevskih konvencija, te pravila iz protokola II iz 1977.

Unutrašnji nemiri i zategnutost. Protokol II iz 1977 između ostalog navodi da se taj Protokol neće
primjenjivati na situacije unutrašnjih nemira i zategnutosti, kao što su pobune, izolirani sporadični
akti nasilja i ostali akti slične prirode, jer “to nisu oružani sukobi”. Osim državne vlasti, tu nema
“druge strane” u sukobu jer se ona (još) nije organizirala.

Uplitanje vijeća sigurnosti UN u međunarodni ili nemeđunarodni oružani sukob. Ako Vijeće
sigurnosti, ili neki vojni savez po njegovom odobrenju, preduzme oružanu akciju u nekom oružanom
sukobu, oružane snage UN ili međunarodne organizacije su dužne da u svim situacijama poštuju sva
pravila prava oružanih sukoba. Čak i u operacijama protiv države agresora, uvijek obje strane u
sukobu moraju poštivati ista pravna pravila i ograničenja.

Kvalifikacija nekog oružanog sukoba i primjena odgovarajućih pravnih pravila na njega zavise od toga da
li je Vijeće sigurnosti poduzelo mjere u cilju izvršavanja svoje prvenstvene odgovornosti za održavanje
mira i sigurnosti ili ne. U sukobima u kojima je učestvovala neka od stalnih članica Vijeća sigurnosti
(npr.Vijetnam), Vijeće nije donosilo nikakve, ili je donosilo neodgovarajuće mjere.

Ta kvalifikacija u drugom redu zavisi od izražene namjere strana u sukobu i trećih država. Svaka od
strana koja se nađe u sukobu može proglasiti ratno stanje, ali se češće dešava da ni jedna od njih ne
prizna izričito da je u ratu.

Sasvim izuzetno, intenzitet neprijateljstava ili intenzitet oružane intervencije treće države u nekom
unutrašnjem sukobu, mogu ukazati da se radi o međunarodnom oružanom sukobu, neovisno od
prethodno navedenih faktora. Ali i tada, ukoliko ni jedna država nije proglasila ratno stanje ili
neutralnost, mogu i dalje ostati dileme o kvalifikaciji tog sukoba.

11. OGRANIČENJA RATOVANJA OBAVEZNA U SVIM ORUŽANIM SUKOBIMA

Ograničenja s obzirom na metode i sredstva ratovanja i upotrebe oružja.

Ratna lukavstva su se uvijek smatrala dozvoljenim, s tim da ne smiju preći u perfidiju. Protokol I iz
1977.godine navodi neke od primjera perfidije: (a) pretvaranje da se ima namjera pregovarati
pod parlamentarnom zastavom iil pretvaranje da se ima namjera predati; (b) pretvaranje nekoga
da je
nesposoban za borbu usljed rana ili bolesti; (c) pretvaranje nekoga u civila da bi imao položaj neborca;
(d)
pretvaranje nekoga da ima zaštićeni položaj koristeći oznake ili uniforme UN ili neutralnih država,
zloupotreba oznaka crvenog križa, crvenog polumjeseca itd.

Izdajničko ubijanje ili ranjavanje neprijatelja predstavlja međunarodni zločin. Ranjavanje ili ubijanje
protivnika koji je položio oružje nakon poziva da se preda je barbarski čin i nije dozvoljeno čak ni kao
protivmjera na takve radnje protivničke strane.

15
Izjava da se neće davati milost, tj.naredba da neće biti preživjelih (ako se ne predaju), te u tom
smislu prijetiti protivniku i ratovati na toj osnovi je takođe samo po sebi međunarodni zločin.

Uništenje, pljačka ili pljenidba imovine protivnika je takođe međunarodni zločin, osim kad to
imperativno nalaže vojna potreba.

Precizne odredbe o postupanju sa padobrancima usvojene su tek 1977. Ni jedna osoba koja u
nevolji iskače padobranom ne smije biti predmetom napada za vrijeme spuštanja. Ako se spusti na
protivničku teritoriju, osobi u nevolji se treba pružiti mogućnost predaje prije nego što postane
metom napada. Izuzetak su zračno-desantne jedinice, na koje se ova ograničenja ne odnose.

Špijunaža ne predstavlja međunarodni zločin, ali špijun uhvaćen na djelu nema položaj ratnog
zarobljenika i podliježe strogom kažnjavanju, ali nakon prethodnog pravičnog i nepristrasnog suđenja.

Plaćenici prema Protokolu I iz 1977. ne uživaju status borca niti ratnog zarobljenika.

Ograničenja ratovanja s obzirom na objekte

Nebranjena mjesta i vojni cilj. Zabranjeno je bilo kojim sredstvima napadati nebranjena naselja ili
zgrade. Bombardovanje iz zraka zakonito je samo ako je usmjereno na vojni cilj: vojne snage, utvrđenja,
vojne ustanove ili skladišta, fabrike oružja i vojne opreme i sl. Nenamjerno oštećivanje drugih
objekata smještenih u blizini vojnih ciljeva, pa i stradanje civila u njima, ne povlači nikakvu
odgovornost jer se radi o tzv.”kolateralnoj šteti”.

Zaštita kulturnih dobara i hramova. Noviji propisi izričito zabranjuju vršenje bilo kakvih
neprijateljskih akata prema historijskim spomenicima, umjetničkim djelima ili hramovima koji
predstavljaju kulturno i duhovno naslijeđe naroda. S druge strane, ova dobra je zabranjeno koristiti
za podršku vojnim akcijama.

Zaštita objekata nužnih za preživljavanje civilnog stanovništva. Zabranjeno je napasti, uništiti,

ukloniti ili učiniti nekorisnim objekte koji su neophodni da bi civilno stanovništvo preživjelo, kao što su
namirnice, poljoprivredne oblasti za proizvonju hrane, žetva, živa stoka, postrojenja za pitku vodu i
rezerve i postrojenja za navodnjavanje.

Zaštita građevina i instalacija koje sadrže opasne sile. Ove građevine, kao što su brane, nasipi,
nuklearna postrojenja i sl, ne smiju biti objektom napada čak ni ako su vojni ciljevi, ako takav napad
može uzrokovati oslobađanje opasnih sila pa prema tome i velike gubitke među civilnim stanovništvom.

Zaštita prirodne sredine. Protokol I iz 1977.godine predviđa općenitu pravnu obavezu da se

prirodna sredina zaštiti od obimnog, dugotrajnog i ozbiljnog oštećenja.

Zabranjene vrste oružja

- Municija (meci) težine ispod 400 grama koja se rasprskava ili je napunjena gorućom ili
zapaljivom materijom. Ova zabrana ne važi za rat u zraku;
- Meci koji se u ljudskom tijelu lahko rašire ili spljošte (dum-dum meci);
- Otrov i otrovno oružje;

16
- Svako oružje namijenjeno da svojim fagmentima nanosi povrede koje se ne mogu otkriti X-
zrakama;
- Određene vrste mina, mina iznenađenja i nekih drugih sredstava;
- Napalm i druge vrste zapaljivog oružja i municije;
- Zasljepljujuće lasersko oružje (zabranjeno 1996);
- Protivpješadijske mine (zabranjene Konvencijom UN iz 1997, koju nisu prihvatile SAD, Kina i
još neke zemlje);
- Bakteriološko (biološko), toksično i hemijsko oružje zabranjeno je još na osnovu
Ženevskog protokola iz 1925.
- U pomorskom ratu općenito su dozvoljene samo usidrene mine. Sve ostale se smatraju
zabranjenima.
- Upotreba nuklearnog oružja je prema nepodijeljenom mišljenju pravne nauke zabranjena
već postojećim pravnim pravilima.

12. POJAM I VRSTE UGOVORA

Međunarodni ugovor sastoji se od saglasnosti volja dvaju ili više subjekata međunarodnog prava, s
ciljem da postigne određeni učinak po međunarodnom pravu, stvarajući odnos prava i dužnosti između
njegovih stranaka.

Da bi ugovor mogao ostvariti namjeravani pravni učinak, potrebno je ispuniti više uvjeta:

1. Sve ugovorne strane moraju biti subjekti međunarodnog prava, tj.države, međuvladine organizacije
ili priznati ustanici;

2. Da bi ugovor mogao biti valjan, njegov predmet ne smije biti pravno nedopustiv. Pravno
nedopustiv je ugovor koji je materijalno nemoguće izvršiti, ili ugovor koji je u sukobu sa nekom
imperativnom normom općeg međunarodnog prava.

3. Izražena volja ugovornih strana mora odgovarati njihovoj stvarnoj volji. Zbog toga su, prema općim
načelima, ništavi ugovori koji sadrže mane u očitovanju volje neke od strana. Neke od tih mana su
uzrok apsolutne ništavosti – sukob sa ius cogens, prisila izvršena nad predstavnikom neke države ili
prisila izvršena na samu državu. Ostale mane su uzroci relativne ništavosti (zabluda, prevara,
korupcija predstavnika države, te druge mane koje predviđa Konvencija).
4. Opće međunarodno pravo ne propisuje nikakvu određenu formu ugovora. Ugovori koji nisu
sklopljeni u pisanoj formi ne gube zbog toga na svom pravnom značaju.

U načelu ne postoji hijerarhija između ugovora koja bi bila slična hijerarhiji pravnih normi i akata u
unutrašnjem pravu. Djelomičan izuzetak od ovog načela je Povelja UN, zbog derogatorne klauzule date
u čl.103, prema kojoj se u slučaju sukoba između obaveza članica UN po Povelji i obaveza po bilo
kom drugom međunarodnom aktu, ima primjenjivati Povelja.

Ugovori se mogu podijeliti po različitim kriterijima:

Ugovori sklopljeni u pisanom ili nekom drugom obliku. Kriterij za podjelu je forma ugovora. Mada su
danas izuzetno rijetki, ugovori sklopljeni npr. u usmenom obliku, pravno jednako obavezuju sve njihove

17
stranke kao i pisani sporazumi. Bečka konvencija iz 1969. ne primjenjuje se na međunarodne
sporazume koji nisu sklopljeni u pisanoj formi. Međutim, konvencija izričito propisuje da ta činjenica
nije na štetu pravne snage takvih sporazuma, kao i primjene svih pravila Konvencije koja su na njih
primjenjiva.

Dvostrani i mnogostrani ugovori. Kriterij je broj ugovornih strana. Postoje značajne razlike kad je u
pitanju primjena i prestanak dvostranih u odnosu na višestrane ugovore. Dvostrani ugovor okončava
se otkazom jedne strane, dok se kod višestranih ugovora radi samo o jednostranom povlačenju jer
govor po pravilu ostaje na snazi između preostalih stranaka. Bitna povreda dvostranog ugovora
jedne strane ovlašćuje drugu stranu da se na tu povredu pozove kao na razlog prestanka ugovora ili
suspenzije njegove primjene. Kod višestranih ugovora propisi o prestanku i suspenziji ugovora zbog
bitne povrede od strane neke stranke su mnogo složeniji.

Posebnu podvrstu višestranih ugovora čine višestrani ugovori ograničene prirode. Ako sam ugovor
ne predviđa drugačije, na njega su rezerve moguće samo uz pristanak ostalih njegovih stranaka. Ako
neka od stranaka takvog ugovora prestane postojati, sve nove države nasljednice moraju posebno
pristupiti tom ugovoru, poput svake treće države. Dakle, nema sukcesije država povodom tih ugovora.

Ugovor-zakon i ugovor-pogodba. Ugovor-zakon se sastoji u stapanju volja njegovih stranaka usmjerenih

ka istom cilju. Radi se o jedinstvenoj volji svih stranaka. Takvim ugovorima sve njihove stranke
preuzimaju iste pravne obaveze. Prema učenju Hajnriha Tripela krajem 19.vijeka, samo takvi ugovori su
izvor “objektivnog prava” i izvor međunarodnog prava uopće. Oni su slični (ali ne isti) zakonima u
unutrašnjim pravnim porecima država.

Osnova ugovora – pogodbe su volje njegovih stranaka različitog sadržaja, ali koje su usmjerene ka istom
cilju i uzajamno se dopunjavaju, poput kupovine i prodaje.

Ugovori-ustavi međunarodnih organizacija. Ovi ugovori imaju 2 različite funkcije: Za države-stranke

nisu bitno različiti od bilo kog drugog ugovora. Svaki od njih je izvor prava i dužnosti za sve njegove
stranke, a većina takvih ugovora sklapa se bez ograničenja njihovog trajanja. Istovremeno, ugovorom
te vrste stvara se novi subjekat međunarodnog prava. Za taj novi subjekat, ugovor je od temeljnog,
tj. ustavnog značaja.

Većina tih ugovora propisuje postupak njihove naknadne izmjene i dopune. Da bi te izmjene stupile
na snagu, ne traži se jednoglasnost već kvalificirana većina. Nezadovoljna članica, ako ne želi pristati na
te izmjene, može samo napustiti organizaciju.

Politički sporazumi (gentlemen’s agreements). Rašireno je mišljenje o postojanju sporazuma

posebne vrste koje države sklapaju u pismenom ili drugom obliku, s namjerom da ih obavežu samo
moralno ili politički, ali da one tim putem ne preuzmu nikakve pravne obaveze. Takvo oštro razlikovanje
sporazuma država na istinske ugovore i pravno neobavezujuće sporazume u praksi najčešće nije
opravdano.

18
13. SPOSOBNOST SKLAPANJA UGOVORA
Sve suverene države su subjekti međunarodnog prava i to njihovo svojstvo ne zavisi od priznanja
drugih država. S tim u vezi one imaju sposobnost sklapanja svih vrsta ugovora koja ničim nije
ograničena. Kad je u pitanju ugovorna sposobnost federalnih jedinica, one mogu imati sposobnost
sklapanja međunarodnih ugovora ukoliko se na tu sposobnost pristaje u saveznom ustavu, i u
granicama koje su tim ustavom propisane. Npr. u Njemačkoj i Švicarskoj federalne jedinice uživaju
ograničenu ugovornu sposobnost, s tim da savezni organi moraju dati neku vrstu prethodne
saglasnosti na sklapanje svakog takvog ugovora pojedinačno.

Vatikan je danas općenito priznat kao poseban subjekat međunarodnog prava. Svi konkordati i
drugi ugovori koje Vatikan sklapa sa trećim državama su međunarodni ugovori na koje se
neposredno primjenjuju propisi Bečke konvencije iz 1969.

Nevladine organizacije nemaju ugovornu sposobnost, ali je nesumnjivo da većina međuvladinih

organizacija objektivno imaju međunarodni subjektivitet ne samo u odnosu na njihove države članice,
već i prema trećim državama. Međunarodne organizacije se ravnaju “načelom specijalnosti”, tj. države
koje su ih osnovale daju im određena ovlaštenja čije su granice određene funkcijom zajedničkih interesa.
Zbog toga je ugovorna sposobnost čak i same OUN ograničenija od sposobnosti sklapanja ugovora
bilo koje njene države članice.

Ukoliko ustavni akt neke organizacije ne propiše drugačije, ugovor koji neka organizacija sklopi u
svojstvu posebnog subjekta međunarodnog prava i u granicama svojih funkcija ne stvara
neposredna prava i dužnosti za njene članice.

Ustanici u nekom oružanom sukobu ne uživaju međunarodnopravni subjektivitet erga omnes.

Ograničeni subjektivitet i ograničenu sposobnost sklapanja ugovora ustanici stiču tek aktom priznanja,
i to samo u odnosu na državu koja ih je priznala. Priznanje im može dati bilo ustanovljena, tj.
legitimna vlast protiv koje se bore u vlastitoj zemlji, ili vlada neke treće države.

14. POSTUPCI SKLAPANJA UGOVORA

U međunarodnoj praksi izrasla su 2 postupka sklapanja ugovora: pojednostavljeni i složeni postupak,

a moguće su i kombinacije ovih dvaju postupaka.

Pojednostavljeni postupak se sastoji u razmjeni isprava (pisama, nota) i tada se ugovor sastoji od 2
ili više međusobno povezanih isprava. Iz razmijenjenih pisama nesumnjivo mora proizilaziti saglasnost
volja obiju (ili svih) strana sa ciljem da postignu učinak po međunarodnom pravu, kao i
konstatacija te saglasnosti u odredbama u kojima se propisuju prava i dužnosti za strane tog ugovora.

Složeni postupak sklapanja ugovora može se sastojati od više odvojenih radnji:

1. Pregovori, usvajanje i ovjeravanje teksta ugovora. Pregovore, usvajanje i ovjeravanje teksta

ugovora obavljaju ovlašteni predstavnici država. To su šef države, premijer, ministar vanjskih poslova,
šef diplomatske misije u zemlji sa kojom se pregovara. Eventualni ostali predstavnici moraju imati
odgovarajuću punomoć. Bez pravnog učinka je akt koji u postupku sklapanja ugovora izvrši neovlaštena
osoba, osim ako ga država naknadno potvrdi. Da bi se nacrt nekog ugovora usvojio, po pravilu je

19
potreban pristanak svih država koje učestvuju na pregovorima. To važi kad se radi o dvostranom
ugovoru ili ugovoru ograničenog značaja. Ako se pregovori vode na međunarodnoj konferenciji uz
učešće velikog broja država i kada se ne očekuje da će ugovor odmah po svom stupanju na snagu
obavezivati sve učesnice pregovora, Bečka konvencija predviđa da se tekst ugovora usvaja
dvotrećinskom većinom prisutnih država, osim ako države istom većinom ne odluče da se primjenjuje
neko drugo pravilo.

Ovjeravanje (autentifikacija) teksta vrši se na način predviđen u samom ugovoru. Ako ugovor ne
predviđa način ovjeravanja, ovjeravanje se može izvršiti: potpisivanjem, potpisivanjem ad referendum
ili parafom predstavnika država. Ovjeriti se može sam tekst ugovora ili završni akt konferencije u
kojoj je tekst ugovora sadržan.

Usvajanjem i ovjeravanjem države još nisu dale svoj pristanak da budu vezane konkretnim
ugovorom. Zbog toga potpisivanje ugovora kao način ovjeravanja teksta nije isto što i potpisivanje kao
način davanja pristanka da država njime bude vezana. Potpisivanje ad referendum izričito znači da
opunomoćeni predstavnik izražava svoju saglasnost sa utvrđenim tekstom, ali smatra da nema
dovoljno ovlaštenja da obaveže svoju vladu, pa čak ako je potom nužna i ratifikacija.

Nako što se neki tekst usvoji i ovjeri, prestaje biti nacrtom ugovora. On postaje ugovor koji još nije stupio
na snagu.

2. Pristanak države da bude vezana ugovorom može se dati:

- ratifikacijom. Ratifikacija ima za svrhu da se ugovor prije njegovog mogućeg stupanja na

snagu, razmotri u nadležnim tijelima države prema njenom unutrašnjem pravu.

- potpisivanjem ugovora. Bečka konvencija predviđa da se pristanak države da bude vezana

ugovorom izražava potpisom predstavnika države u slijedećim slučajevima:
a) ako ugovor predviđa da će potpisivanje imati taj učinak;
b) ako se na drugi način ustanovi da su se države sporazumjele da potpisivanje ima takav učinak ili
c) ako namjera države da potpisivanju da takav učinak proizilazi iz punomoći njenog predstavnika, ili je
izražena tokom pregovora.

- razmjenom isprava koje čine ugovor

- pristupom ugovoru. Pristupanje ugovoru je način izražavanja pristanka na ugovor u čijem

sklapanju neka država nije učestvovala, ili je učestvovala ali ga je propustila ovjeriti u predviđenom
roku. Mogućnost pristupa nije jednaka za sve ugovore. U tom smislu postoje zatvoreni, poluotvoreni
i otvoreni ugovori. Zatvoreni ugovori ne predviđaju pristupanje trećih država, ili ga čak izričito
zabranjuju. Tu spadaju svi dvostrani ugovori, te višestrani ugovori ograničene prirode. Pristup je
moguć samo ako sve stranke tog ugovora na to pristanu. Poluotvoreni ugovori sklapaju se u okviru
regionalnih organizacija ili imaju regionalno obilježje. Takvi ugovori predviđaju pristup samo
državama regiona (npr.Vijeće Evrope, Organizacija afričkog jedinstva i sl). Otvoreni ugovori kao jedan
od ciljeva imaju da okupe što veći broj zemalja. To se posebno odnosi na konvencije o ljudskim pravima.

3. Razmjena i polaganje isprava o ratifikaciji. Ako ugovor ne odredi drugačije, države učesnice
dvostranog ugovora razmjenjuju isprave o ratifikaciji ugovora. Višestrani ugovori u tu svrhu predviđaju

20
depozitara. Depozitar je država domaćin diplomatske konferencije, generalni sekretar ili
direktor međunarodne organizacije pod čijim je okriljem održana konferencija na kojoj je ugovor
usvojen. Kod depozitara svaka država pohranjuje isprave o svom prihvatanju ugovora. Dužnost
depozitara je da čuva originalni tekst ugovora, te da ovjereni tekst ugovora, kao i ovjerene prepise svih
isprava o potpisivanju, ratifikaciji ili pristupu ugovoru dostavi svim strankama ugovora, kao i
državama koje imaju pravo da postanu stranke.

4. Registracija ugovora kod Generalnog sekretara UN i njegovo obavljivanje. Depozitar registruje

ugovor kod Generalnog sekretara UN (ukoliko se ne radi o istoj osobi). On također obavještava sve
te države o stupanju na snagu ugovora kad se za to ispune predviđeni uvjeti. Prema čl.102 Povelje,
sve države članice UN obavezne su da svoje ugovore (nastale nakon donošenja Povelje)
registruju u Sekretarijatu OUN, koji ih potom objavljuje. Neregistrovani ugovori pravno obavezuju
ugovorne strane i one se na njih mogu pozvati pred međunarodnim tijelima izvan UN (npr. pred
nekim arbitražnim tribunalom), ali ne i pred Međunarodnim sudom u Hagu i ostalim organima UN.
Povelja nije propisala rok za registraciju ugovora.

Stupanje na snagu ugovora. Ugovor stupa na snagu na način i na dan koji su utvrđeni
odredbama ugovora ili sporazumno između ugovornih strana. Da bi stupile na snagu, višestrane
otvorene konvencije u svojim završnim odredbama predviđaju polaganje kod depozitara određenog
broja isprava o ratifikaciji i pristupu, a mogu propisati još i vremenski rok za njihovo stupanje na snagu
nakon što se taj uvjet ispuni.
Ugovorne strane preuzimaju izvjesne obaveze i prije samog stupanja na snagu ugovora. One nisu
dužne izvršavati ugovor, ali su obavezne da se uzdrže od radnji koje bi mogle osujetiti predmet i svrhu
ugovora. To pravilo se zasniva na načelu dobre vjere.

Ugovor se može i privremeno primjenjivati dok ne stupi na snagu. To se može predvidjeti samim
ugovorom, ili se ugovorne strane o tome mogu sporazumjeti na drugi način. Privremena primjena se
može odnositi na cio ugovor ili neke njegove dijelove. Sporazum o privremenoj primjeni
obavezuje sve ugovornice. Neka ugovornica može naknadno odlučiti da ne postane strankom ugovora,
ako ta mogućnost nije isključena samim ugovorom ili sporazumom svih strana. Takva ugovornica
može jednostrano prekinuti privremenu primjenu ugovora, a svoju odluku mora notificirati ostalim
ugovornim stranama.

15. IZVORI RATNOG I HUMANITARNOG PRAVA

U Ženevi su 12.08.1949.godine usvojene i potpisane 4 konvencije iz oblasti međunarodnog
humanitarnog prava:
1. Konvencija za poboljšanje položaja ranjenika i bolesnika u oružanim snagama u ratu;
2. Konvencija za poboljšenje položaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca oružanih snaga na moru;
3. Konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima;
4. Konvencija o zaštiti građanskih lica u vrijeme rata.

Dva dopunska protokola usvojena su 1977.godine:

- Protokol I, o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba;
- Protokol II, o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba.

21
Tzv.Martensova klauzula iz uvoda u IV Hašku konvenciju o zakonima i običajima rata na kopnu iz
1907.godine predviđa izvjesnu hijerarhiju u primjeni pravnih pravila o ratovanju: Najprije se primjenjuju
pisane odredbe iz konvencija. U nedostatku pisanih propisa, moraju se primijeniti “načela
međunarodnog
prava koja proizilaze iz običaja ustanovljenih među civiliziranim narodima”. Ako ni takvih pravila nema,
strane u sukobu moraju primjenjivati načela koja proizilaze iz zakona čovječnosti i zahtjeva javne svijesti.

Humanizacija ratovanja znači uklanjanje nepotrebnih okrutnosti i sprečavanje najstrašnijih oblika

ratovanja. Mjera humanizacije ograničena je postizanjem ratnih ciljeva. Zato ratno pravo po pravilu
nameće samo ograničenja koja ne smetaju postizanju ratnih ciljeva.

Opće običajno pravo primjenjivo na oružane sukobe. Danas je općenito uvjerenje da materijalna
pravila iz mnogih konvencija po običajnoj osnovi obavezuju sve države svijeta. Osim toga, velika većina
država postaje strankama konvencija o humanitarnom pravu sklopljenih nakon II sv.rata. Broj
stranaka Ženevskih konvencija je danas preko 130. Stoga bi na nekolicinu država koje nisu postale
strankama neke od tih konvencija pao težak teret dokazivanja da ih pravila iz konvencija ne
obavezuju po običajnoj osnovi.

Pored toga, općenito je mišljenje da većina ograničenja ratovanja propisanih u konvencijama

predstavlja ius cogens. Teške povrede Ženevskih konvencija i Protokola I predstavljaju međunarodne
zločine koji povlače međunarodnu odgovornost, kako države koja je za njih odgovorna, tako i
pojedinačnu krivičnu odgovornost učinilaca tih djela.

Ostali izvori prava oružanih sukoba. Važan pomoćni izvor ratnog prava čine tzv.vojni pravilnici
pojedinih država, a po potrebi i propisi iz njihovog krivičnog zakonodavstva koji se primjenjuju na
zločine počinjene u oružanim sukobima.

16. SUKCESIJA DRŽAVA U POGLEDU MEĐUNARODNIH UGOVORA

Sukcesija je stanje nastalo teritorijalnim promjenama na koje se primjenjuju postojeća pravila
međunarodnog prava. Državu prethodnicu zamjenjuje jedna ili više država sljednica. Pravilo pozitivnog
međunarodnog prava je da sukcesija država kao takva ne utiče na granicu ustanovljenu ugovorom,
na ugovorne obaveze i prava koja se odnose na režim granica, kao i na druge teritorijalne režime.

Ako identitet države prethodnice sukcesijom nije doveden u pitanje, ili je općenito priznat
kontinuitet neke nove države (npr.SSSR-Rusija), takva država ostaje strankom svih ugovora i
članicom svih međunarodnih organizacija. Svi postojeći ugovori primjenjuju se u njenim novim
granicama. Tek ako je neki prijašnji ugovor bio vezan isključivo za područje na kome je nastala nova
država sljednica ili je to područje ta država izgubila cesijom, država prethodnica prestaje biti strankom
takvog ugovora.

Osim navedenih slučajeva, sve ostale države sljednice nastale iz teritorijalnih promjena države
prethodnice smatraju se novim državama. Bečka konvencija o sukcesiji država u pogledu
međunarodnih ugovora iz 1978.godine za te države propisuje slijedeća pravila:

22
a) Kad su u pitanju mnogostrane otvorene konvencije, po Bečkoj konvenciji iz 1978, državlje sljednice
mogu depozitaru notificirati sukcesiju konvencija po vlastitom izboru (ovo se primarno odnosi na
konvencije čiji je član bila država prethodnica).
b) Kod višestranih zatvorenih konvencija, ako tekst konvencije predviđa postupak pristupanja, države
sljednice se moraju podvrći tom postupku. U nedostatku tih propisa, one moraju o svom pristupu
pregovarati sa svim postojećim strankama tih konvencija.
c) Kod dvostranih ugovora je nastala običajna praksa da se ti ugovori privremeno primjenjuju između
novih država sljednica i trećih država, sve dok one ne postignu sporazum o daljoj sudbini tih ugovora.

23