MEDICUS

85
Vol. 28 Br. 2 Zagreb 2019. UDK 61 CODEN MEDCEH

Motivi za
sudjelovanje
u tjelesnoj
aktivnosti

ISSN 1330-013X
TEMA
B R O J A:

Tjelesna
24-satne
preporuke za
tjelesnu aktivnost

Visokointenzivni

aktivnost
intervalni trening

GOŠĆA
UREDNICA

kao lijek
doc. dr. sc.
Marija Rakovac, dr. med.

Tjelesna aktivnost i metabolički sindrom / Tjelesna aktivnost i kronične plućne

bolesti / Tjelesna aktivnost i osteoporoza / Tjelesna aktivnost u poboljšanju
psihičkog zdravlja / Tjelesna aktivnost – kardiovaskularna panaceja / Brži od reume
 Tradicija.
Kvaliteta.
Pouzdanost.
Gotovo 100 godina PLIVA
proizvodi kvalitetne lijekove i
daje značajan doprinos
liječenju bolesnika u Hrvatskoj
i cijelom svijetu.
www.pliva.hr | www.plivazdravlje.hr | www.plivamed.net
Sadržaj 131

TEMA BROJA: TJELESNA AKTIVNOST KAO LIJEK

133 Uvodnik
Marija Rakovac

IZVORNI RAD

135 Motivi za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti odraslih osoba u

Hrvatskoj: populacijsko presječno istraživanje
Zrinka Greblo Jurakić, Danijel Jurakić

PREGLEDNI ČLANCI

143 Hrvatske 24-satne preporuke za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i

spavanje: prijedlog utemeljen na sustavnom pregledu literature
Danijel Jurakić, Željko Pedišić

155 Visokointenzivni intervalni trening: čaroban trening za zdraviji život

Daniel Bok

167 Tjelesna aktivnost – kardiovaskularna panaceja

Dario Gulin, Jozica Šikić

175 Umjerenost u svemu – sportsko srce

Ana Reschner, Nina Jakuš, Dora Fabijanović, Ivo Planinc

181 Kako pratiti svoju tjelesnu aktivnost

Ivo Darko Gabrić

189 Tjelesna aktivnost i metabolički sindrom

Maja Cigrovski Berković, Lavinia La Grasta Sabolić, Ines Bilić-Ćurčić, Vjekoslav Cigrovski, Lana Ružić

197 Tjelesna aktivnost u poboljšanju psihičkog zdravlja

Vladimir Grošić, Igor Filipčić

205 Utjecaj tjelesne aktivnosti na neuroplastičnost mozga i

neurorehabilitaciju nakon moždanog udara
Zdravka Poljaković

213 Tjelesna aktivnost i Parkinsonova bolest

Zlatko Trkanjec

219 Starenje, tjelovježba i kognitivne disfunkcije

Ninoslav Mimica, Suzana Uzun, Oliver Kozumplik

227 Tjelesna aktivnost i kronične plućne bolesti – plućna rehabilitacija u bolnici

Tajana Jalušić Glunčić

Medicus 2019;28(2):131-133
132

237 Tjelesna aktivnost i KOPB

Nataša Karamarković Lazarušić

247 Tjelesna aktivnost i osteoporoza

Simeon Grazio, Diana Balen

257 Brži od reume

Miroslav Mayer

263 Trčanje i zdravlje

Pavao Vlahek

269 Tjelesna aktivnost i ostale konzervativne metode prevencije i liječenja poremećaja

mokrenja u žena
Ivana Maurac

PREGLEDNI ČLANCI

279 Primjena magnezija pri tjelovježbi i pojačanomu tjelesnom naporu

Darija Vranešić Bender, Mirja Zupčić, Pavao Vlahek

285 Tjelesna aktivnost i zdravlje – Walk the Talk

Ana Bačić, Blagica Petrovac Šikić, Hana Alborghetti, Jasmina Petrović Mayer, Marta Vrkić, Matea Tičinović,
Tamara Sušanj Šulentić, Vlatka Pieters

VIJEST

293 Koliko je tjelesna aktivnost važna za zdravlje?

Intervju s predsjednikom uprave Mihaelom Furjanom

Medicus 2019;28(2):131-133
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine
UVODNIK
Poštovani kolegice i kolege!
Pred vama je novi broj časopisa Medicus posvećen tjelesnoj
aktivnosti i zdravlju. Tjelesnu aktivnost u najširem smislu
riječi definiramo kao svaki pokret tijela, rezultat mišićne
kontrakcije koji dovodi do potrošnje energije veće od one u
mirovanju (1). Tjelesna aktivnost prirodna je potreba čovje-
ka, nužna za očuvanje (i unaprjeđenje!) zdravlja, a do druge
polovice 20. stoljeća bila je i temelj privređivanja za život.
Danas smo svjedoci potpuno obrnutog, štetnog trenda. Oko
trećine svjetske populacije odraslih osoba ne zadovoljava
minimalne preporučene kriterije za provođenje tjelesne ak-
tivnosti potrebne za održavanje zdravlja, dok kod adolesce-
nata taj udio raste na više od 80% (2). Važnost ovog problema
odražava se u činjenici da je nedovoljna tjelesna aktivnost
četvrti vodeći rizični čimbenik opće smrtnosti u svijetu, od-
mah poslije visokog arterijskog krvnog tlaka, konzumacije
duhanskih proizvoda i visoke razine glukoze u krvi (3).
Povezanost tjelesne aktivnosti sa zdravljem nepobitno je po-
tvrđena. Nedovoljna razina tjelesne aktivnosti i njezine ne-
gativne posljedice jasno upozoravaju na javnozdravstvenu
važnost promocije tjelesne aktivnosti. U toj promociji liječ-
nici i ostali zdravstveni radnici trebali bi imati veliku ulogu.
Tjelesnu aktivnost jednostavno treba smatrati još jednim
vitalnim znakom (4) i o njezinoj navici upitati pacijenta pri
svakom posjetu ambulanti. Dovoljna su dva kratka pitanja
da se dobije generalni uvid u razinu tjelesne aktivnosti oso-
be: Koliko dana u tjednu, u prosjeku, provodite umjerenu do
intenzivnu tjelesnu aktivnost poput žustrog hodanja? Koliko
minuta, u prosjeku, tih dana provodite takvu tjelesnu aktiv-
nost (4)?
Na temelju tih pitanja može se procijeniti razina tjelesne ak-
tivnosti pacijenta i usporediti s trenutačno vrijedećim pre-
porukama (odrasle osobe trebaju provoditi barem 150 minu-
ta na tjedan aerobne tjelesne aktivnosti umjerenog intenzite-
ta ILI barem 75 minuta na tjedan aerobne tjelesne aktivnosti
visokog intenziteta ILI ekvivalentnu kombinaciju umjerene i
žustre aktivnosti, podijeljenu u epizode pojedinačnog traja-
nja od najmanje 10 minuta, uz provođenje aktivnosti za jača-
nje velikih mišićnih skupina najmanje 2 dana u tjednu; djeca
i mladi trebaju akumulirati najmanje 60 minuta umjerene
do visokointenzivne tjelesne aktivnosti na dan (3)).
Za razliku od pojma tjelesna aktivnost, tjelovježba je podre-
đen pojam, odnosno znači tjelesnu aktivnost koja je plani-
rana, strukturirana i repetitivna, a njezin finalni ili interme-
dijarni cilj jest poboljšanje ili održavanje tjelesnog fitnesa
(1). Tjelovježba ili program vježbanja provodi se određenom
frekvencijom, intenzitetom, u određenom trajanju, a obu-
hvaća različite tipove vježbâ, ovisno o zadanom cilju – to je i
133
način na koji tjelovježbu propisujemo i savjetujemo. Osobu
pritom savjetujemo ovisno o njezinu zdravstvenom stanju te
je ovaj broj časopisa Medicus posvećen upravo temi tjelesne
aktivnosti i tjelovježbe kojoj se pristupa s različitih aspekata
važnih u liječničkoj praksi.
Greblo Jurakić i Jurakić prikazuju rezultate populacijskoga
presječnog istraživanja o motivima za sudjelovanje u tjele-
snoj aktivnosti osoba mlađe i srednje odrasle dobi u Hrvat-
skoj, u kojem su ispitanici procjenjivali važnost sedam moti-
va za sudjelovanje u njoj. S obzirom na to da motivacija znat-
no utječe na stjecanje navike tjelesne aktivnosti, nuždan je
i ciljani pristup u savjetovanju pacijenata. Autori opisuju i
barijere za sudjelovanje u aktivnosti i načine njihova svla-
davanja.
Jurakić i Pedišić prvi put donose prijedlog hrvatskih 24-sat-
nih preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje
i spavanje. Temeljem sistematskog pregleda literature sa-
stavljen je prijedlog optimalne kombinacije aktivnosti, se-
dentarnog ponašanja i spavanja tijekom 24 sata, za sve dob-
ne skupine. U svjetskim razmjerima ovo je najnoviji pristup
formuliranju javnozdravstvenih preporuka za zdravstveno
usmjereno ponašanje populacije.
Bok iscrpno obrađuje vrlo aktualnu i iznimno popularnu
temu visokointenzivnog intervalnog treninga. Prikazani su
trenažni oblici ove vrste treninga, način njihova programi-
ranja, akutna reakcija organizma na visokointenzivni inter-
valni trening te utjecaj (utvrđen analizom niza preglednih
članaka) ove vrste treninga na rizične čimbenike kao što su
kardiorespiratorni fitnes, potkožno masno tkivo, arterijski
krvni tlak, razina glukoze i masnoća u krvi. Govoreći o tje-
lesnoj aktivnosti kao svojevrsnoj kardiovaskularnoj pana-
ceji, Gulin i Šikić prikazuju fiziološke mehanizme u podlozi
kardioprotektivnog učinka tjelesne aktivnosti te daju osvrt
na njezine učinke u osoba s arterijskom hipertenzijom, ko-
ronarnom bolesti srca i srčanim zatajenjem, osvrćući se na
recentne preporuke za bavljenje aktivnošću pri navedenim
bolestima.
Planinc i suradnici opisuju rezultat hipertrofije miokarda
izazvane treningom – fenomen sportskog srca, prikazuju-
ći njegove fiziološke značajke, preklapajuće karakteristike
sportskog srca i bolesti miokarda te značajke koje omogu-
ćuju prepoznavanje ovog entiteta različitim dijagnostičkim
metodama. Vrlo je aktualna i tema praćenja vlastite tjelesne
aktivnosti s pomoću fitness trackera koji se nude na tržištu.
Gabrić nam približava tehnologiju u podlozi razvoja mjeračâ
tjelesne aktivnosti, načine njihove primjene i dosad ispita-
Medicus 2019;28(2):133-134
134
nu učinkovitost najčešće upotrebljavanih modela. Cigrovski
Berković i suradnici daju iscrpan pregled problema meta-
boličkog sindroma i utjecaja tjelesne aktivnosti. Prikazan je
pregled literature s dosadašnjim spoznajama o učinku tje-
lesne aktivnosti, fiziološki mehanizam učinka, preporučene
vrste vježbâ i njihov intenzitet, indikacije, rizici i kontrain-
dikacije za tjelovježbu te sveobuhvatne preporuke za propi-
sivanje i praćenje učinka programa vježbanja kod osoba s
metaboličkim sindromom.
S obzirom na veliku prevalenciju i rastuću incidenciju po-
remećaja psihičkog zdravlja u populaciji, važno je naglasi-
ti i znatan pozitivan utjecaj tjelesne aktivnosti na psihičko
zdravlje. Grošić temi pristupa opisujući ponajprije fiziološ-
ku podlogu pozitivnog utjecaja tjelesne aktivnosti, vezanu
uz oslobađanje serotonina, endorfina i utjecaj tjelovježbe na
endokrini sustav, a zatim osvrćući se na pozitivnu ulogu tje-
lovježbe u anksioznim poremećajima i depresiji te njezinu
terapijskom potencijalu kod psihoza. Posebno je izdvojen i
fenomen ovisnosti o vježbanju, koji uzima sve više maha.
Prikaz aktualnih saznanja o izuzetnom fenomenu neuro-
plastičnosti, njezinoj ulozi kod moždanog udara i utjecaju
tjelesne aktivnosti na neuroplastičnost i rehabilitaciju na-
kon moždanog udara, s detaljnim uputama za tjelesnu ak-
tivnost ovisno o stadiju rehabilitacije, donosi članak dr. Po-
ljaković.
Trkanjec opisuje utjecaj tjelesne aktivnosti, s posebnim na-
glaskom na ples, pri Parkinsonovoj bolesti, drugoj najčešćoj
neurodegenerativnoj bolesti današnjice. Mimica i suradnici,
pak, opisuju učinke tjelovježbe na kognitivne funkcije oso-
ba oboljelih od Alzheimerove bolesti, ali i općenite učinke
na kognitivne funkcije u starijoj dobi, upućujući na biološke
promjene u mozgu potaknute tjelovježbom.
Jalušić Glunčić daje vrijedan prikaz dugogodišnjeg iskustva
primjene vježbanja u rehabilitaciji osoba s kroničnim pluć-
nim bolestima u Klinici za plućne bolesti Jordanovac.
Grazio i Balen iscrpno obrađuju temu tjelesne aktivnosti i
LITERATURA
1. Caspersen CJ, Powell KE, Christenson GM. Physical Activity, Exercise,
and Physical Fitness: Definitions and Distinctions for Health-Related
Research. Public Health Rep 1985;100:126–31.
2. World Health Organization (WHO). Global Health Observatory (GHO)
data. Prevalence of insufficient physical activity. World Health Organ-
ization; 2019. Dostupno na: https://www.who.int/gho/ncd/risk_fac-
Medicus 2019;28(2):133-134
osteoporoze, opisujući osteogenezu i mehanizam učinka
tjelesne aktivnosti te njezin utjecaj na pregradnju kosti ti-
jekom svih životnih razdoblja, a osvrću se i na prevenciju
padova i prijeloma te daju preporuke za aktivnost osoba ra-
zličite dobi, obaju spolova.
Mayer donosi pregled utjecaja redovitog vježbanja na dugo-
ročnu aktivnost upalnih reumatskih bolesti. Opisuje učinak
kod osoba s reumatoidnim artritisom, sistemskim eritem-
skim lupusom i spondiloartritisom.
Posljednjih godina bilježimo eksploziju popularnosti ama-
terskog trčanja koja se očituje pokretanjem sve većeg broja
škola trčanja. Zdravstvene dobrobiti, ali i zdravstvene teš-
koće s kojima se trkački amateri, entuzijasti ili profesional-
ci mogu javiti liječniku, kao i upute za njihovo učinkovito
uklanjanje te siguran povratak ovoj preporučljivoj aktivno-
sti donosi članak dr. Vlaheka.
Maurac opisuje metode prevencije i liječenja poremećaja
mokrenja u žena. Prikazuje i povezanost navike tjelesne ak-
tivnosti i urinarne inkontinencije kod žena različite dobi,
pojavnost urinarne inkontinencije kod sportašica, utjecaj
postojeće urinarne inkontinencije na bavljenje tjelesnom
aktivnošću te učinkovitost tjelovježbe u liječenju inkonti-
nencije.
Zaključno, promocija tjelesne aktivnosti jedan je od najvaž-
nijih javnozdravstvenih zadataka 21. stoljeća (5). Savjetova-
nje pacijenata moguće je samo uz poznavanje dobrobiti i
konkretnih preporuka za propisivanje tjelesne aktivnosti i
tjelovježbe pri pojedinim stanjima i bolestima. U sastavlja-
nju broja trudili smo se da članci budu obuhvatni, pregledni
i, što je najvažnije, da nude praktično primjenjive podatke.
Nadamo se da će teme članaka pobuditi vaše zanimanje, po-
taknuti vas na daljnje proučavanje zdravstvenog učinka tje-
lesne aktivnosti i da ćete se ovim člancima, kao vrijednom
izvoru informacija, rado vraćati.
Doc. dr. sc. Marija Rakovac, dr. med.
3.
tors/physical_activity/en/. Datum pristupa: 28. 7. 2019.
World Health Organization (WHO). Global recommendations on
physical activity for health. Geneva: World Health Organization; 2010.
4. Bowen PG, Mankowski RT, Harper SA, Buford TW. Exercise is Medi-
cine as a Vital Sign: Challenges and Opportunities. Transl J Am Coll
Sports Med 2019;4:1–7.
5. Blair SN. Physical inactivity: the biggest public health problem of the
21st century. Br J Sports Med 2009;43:1–2.
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 135

Motivi za sudjelovanje u tjelesnoj

aktivnosti odraslih osoba u Hrvatskoj:
populacijsko presječno istraživanje
Motives for Participation in Physical Activity
Among Adults in Croatia: A Population-based
Cross-sectional Study
ZRINKA GREBLO JURAKIĆ1 I DANIJEL JURAKIĆ2
Odsjek za psihologiju, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu; 2Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu
1

SAŽETAK Cilj je istraživanja bio utvrditi motive za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti osoba mlađe i srednje odrasle dobi u Hrvatskoj. Ukupan
uzorak sudionika sastojao se od 419 muškaraca (Mdob = 39,85; SD = 1,28) i 442 žene (Mdob = 40,49; SD = 1,31) koji su procjenjivali važnost sedam motiva
za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti (mršavljenje, poboljšanje opće kondicije, povećanje mišićne mase, opuštanje, poboljšanje izgleda, druženje
i ublažavanje specifičnih zdravstvenih tegoba). Prema dobivenim rezultatima, muškarci više ističu važnost poboljšanja opće kondicije, izgradnje
mišićne mase, poboljšanja fizičkog izgleda i socijalizacije, dok žene znatno češće u tjelesnoj aktivnosti sudjeluju radi reguliranja tjelesne težine
i ublažavanja specifičnih zdravstvenih tegoba. U skladu s očekivanjima muškarci i žene mlađe odrasle dobi u tjelesnoj aktivnosti češće sudjeluju
radi unapređenja tjelesnog izgleda, dok su osobama srednje odrasle dobi važniji opuštanje i ublažavanje specifičnih zdravstvenih tegoba. Rezultati
upućuju na važnost diferencijalnog pristupa u promociji tjelesne aktivnosti muškaraca i žena različitih dobnih skupina. U radu se navode i najčešće
barijere za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti odraslih osoba te načini za njihovo svladavanje.
KLJUČNE RIJEČI: tjelesna aktivnost, motivacija, odrasle osobe, primarna zdravstvena zaštita, populacijsko istraživanje

SUMMARY The aim of the study was to determine the motives for the participation in physical activity among young and middle-aged
adults in Croatia. The total sample consisted of 419 male participants (Mage = 39.85; SD = 1.28) and 442 female participants (Mage = 40.49; SD =
1.31) who evaluated the importance of seven motives for the participation in physical activity (weight loss, general fitness improvement, increased
muscle mass, relaxation, improvement of physical appearance, socialization, and alleviation of specific health problems). According to the results
obtained, the male participants mainly point to the importance of general fitness improvement, increased muscle mass, improvement in physical
appearance and socialization, whereas the female participants more often participate in physical activity in order to regulate body weight and
alleviate specific health problems. As expected, young male and female adults more often participate in physical activity to improve their physical
appearance, while middle-aged adults emphasized relaxation effect and health improvement. The results point to the importance of a differential
approach in promoting physical activity among men and women of different age groups. The paper also outlines and discusses the most common
barriers to the participation in physical activity among adults.
KEY WORDS: physical activity, motivation, adults, primary health care, population-based study

Uvod funkcioniranju osoba starije životne dobi s različitim stup-

p Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije,
tjelesna neaktivnost jedan je od vodećih rizičnih čimbeni-
ka i uzroka smrtnosti u svijetu (1). Osim toga, postoje čvr-
sti empirijski dokazi koji potvrđuju da je redovita tjelesna
aktivnost učinkovita u primarnoj i sekundarnoj prevenciji
niza kroničnih bolesti poput kardiovaskularnih bolesti, di-
jabetesa, karcinoma (ponajprije karcinoma kolona i dojke),
hipertenzije, pretilosti i osteoporoze (2). Redovita tjelesna
aktivnost povezana je s nižom razinom simptoma anksi-
oznosti (3) i depresije (4) te pridonosi boljem kognitivnom
njem kognitivnog oštećenja i demencije (5, 6). Unatoč tomu,
istraživanja upućuju na znatan udio nedovoljno aktivnih
osoba u svijetu (7, 8). Prema rezultatima najnovijeg Euro-
barometra, u Hrvatskoj se čak 56% odraslih osoba ne bavi
sportom ili vježbanjem (9). Ako tomu dodamo da se još 20%
odraslih sportom i vježbanjem bavi rijetko (3 puta na mjesec
ili rjeđe) (9), možemo zaključiti da promocija tjelesne aktiv-
nosti spada u jedan od vodećih javnozdravstvenih prioriteta
u Hrvatskoj.
Propisivanje tjelesne aktivnosti od liječnika primarne zaštite

Medicus 2019;28(2):135-141
136
smatra se ključnim elementom višedimenzionalnoga druš-
tvenog pristupa u rješavanju problema tjelesne neaktivnosti
(10). Liječnici primarne zaštite svakodnevno su u kontaktu s
velikim brojem osoba različite dobi i u javnosti su percipirani
kao vjerodostojan i relevantan izvor preventivnih zdravstve-
nih mjera (11). Liječnici mogu motivirati pacijente za sudjelo-
vanje u tjelesnoj aktivnosti, preporučiti im onu koja je, prema
svojim obilježjima, intenzitetu i trajanju, primjerena njiho-
vu zdravstvenom statusu, pratiti pridržavaju li se pacijenti
preporuka te, prema potrebi, dodatno motivirati pacijente
ili preporučiti promjene u obilježjima tjelesne aktivnosti su-
kladno promjenama u zdravstvenom statusu pacijenata (12).
No, unatoč potencijalu znatnog doprinosa smanjenju jednog
od najvećih javnozdravstvenih problema današnjice liječnici
primarne zaštite relativno rijetko propisuju tjelesnu aktivnost
(10, 13). Oni koji to čine u razgovoru s pacijentima pretežno se
služe specifičnim komunikacijskim obrascem putem kojeg
pacijentima direktivno nalažu povišenje razine tjelesne ak-
tivnosti. Međutim, rezultati istraživanja pokazuju da je samo
isticanje važnosti tjelesne aktivnosti relativno neučinkovita
strategija za postizanje dugotrajnih promjena ponašanja (14).
Jedan od razloga zbog kojih liječnici ne propisuju tjelesnu ak-
tivnost jest nedostatak spoznaje o motivima za sudjelovanje
u njoj. U skladu s time znanstvenici koji izučavaju odrednice
tjelesne aktivnosti sve češće upozoravaju na važnost utvrđi-
vanja diferencijalnih motiva za sudjelovanje u tjelesnoj ak-
tivnosti odraslih osoba, ovisno o njihovu spolu i dobi (15, 16).
Prema istim autorima, razlozi zbog kojih osobe različite dobi
sudjeluju ili bi željele sudjelovati u tjelesnoj aktivnosti važni
su za počinjanje, ali i pri ustrajanju u tjelesnoj aktivnosti te
su ključan element za promociju tjelesne aktivnosti u razli-
čitim životnim razdobljima. Rezultati istraživanja upućuju
na to da se muškarci i žene razlikuju prema motivima za su-
djelovanje u tjelesnoj aktivnosti. Pritom muškarci češće isti-
ču važnost intrinzičnih motiva koji razumijevaju povećanje
kompetencije (npr., povećanje snage) ili uživanje u aktivnosti
(npr., druženje), dok žene češće ističu važnost ekstrinzičnih
motiva (npr., mršavljenje) što se očituju u težnji za ostvare-
nje određenog ishoda (17). Nadalje, utvrđeno je da se motivi
odraslih osoba za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti mijenja-
ju u funkciji dobi, jer ovise o zdravstvenom statusu pojedinca,
ali i o promjenama u životnom stilu te specifičnim razvojnim
zadacima karakterističnima za određenu dob (18). U skladu s
time rezultati istraživanja pokazuju da mlađe odrasle osobe
u tjelesnoj aktivnosti češće sudjeluju radi unapređenja tjele-
snog izgleda, dok odrasle osobe srednje i starije životne dobi
češće ističu motive unapređenja zdravlja i povećanja odno-
sno održavanja funkcionalnih sposobnosti (15). Naposljetku,
utvrđeno je da se motivi za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti
razlikuju kod pripadnika različitih kultura (19, 20), stoga je
prije oblikovanja strategija za promociju tjelesne aktivnosti
važno istražiti specifične motive ciljane populacije. Dodatni
Medicus 2019;28(2):135-141
Greblo Jurakić Z. i Jurakić D.
razlozi zbog kojih liječnici primarne zaštite ne propisuju tje-
lesnu aktivnost jesu nedostatak vremena i nepoznavanje od-
govarajućih motivacijskih tehnika koje se mogu primijeniti u
radu s pacijentima (12, 21). Stoga je važno upoznati liječnike s
najčešćim zaprekama za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti te
s načinima njihova svladavanja.
Na temelju svega navedenoga cilj je rada bio utvrditi motive
za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti osoba mlađe i srednje
odrasle dobi u Republici Hrvatskoj.
Metode
U radu su prikazani rezultati koji su dio istraživačkog pro-
jekta pod nazivom „Zdravstveno usmjerena tjelesna aktiv-
nost u općoj populaciji u Republici Hrvatskoj“. Istraživanje
je provedeno na slučajnom stratificiranom uzorku od 1076
odraslih osoba (starijih od 15 godina) u Republici Hrvatskoj.
Uzorak je dvoetapno stratificiran, i to prema regijama (6
kategorija) te veličini naselja (4 kategorije). Podaci su pri-
kupljeni metodom kućnog intervjua koji je proveden s po-
moću strukturiranog upitnika, a prije početka istraživanja
informirani sudionici potpisali su pristanak o sudjelovanju.
U ovom su radu prikazani rezultati sudionika mlađe odrasle
dobi (20 – 39 godina) i srednje odrasle dobi (40 – 65 godina).
Ukupan uzorak sudionika čiji su podaci analizirani za potre-
be ovog rada sastojao se od 419 muškaraca (Mdob = 39,85; SD =
1,28) i 442 žene (Mdob = 40,49; SD = 1,31).
Motivi za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti ispitani su s
pomoću upitnika koji je konstruiran za potrebe istraživa-
nja, a sastojao se od 7 čestica koje se odnose na specifične
motive radi kojih pojedinci sudjeluju u tjelesnoj aktivnosti.
Specifični motivi čiju su važnost sudionici procjenjivali jesu:
mršavljenje, poboljšanje opće kondicije, povećanje mišićne
mase, opuštanje, poboljšanje izgleda, druženje i sanacija
specifičnih zdravstvenih tegoba. Zadatak sudionika bio je
rangirati motive radi kojih sudjeluju u tjelesnoj aktivnosti
od najvažnijega (1) do najmanje važnoga (7).
Prikupljeni podaci obrađeni su programom IBM SPSS Statisti-
cs V25. Rodne razlike i razlike između sudionika mlađe i sred-
nje odrasle dobi testirane su Mann-Whitneyjevim U-testom.
Rezultati i rasprava
Iako se na oba uzorka raspon rezultata kreće od 1 (najvaž-
niji) do 7 (najmanje važan), prema rezultatima prikazanima
na tablici 1., najistaknutiji motivi za sudjelovanje u tjelesnoj
aktivnosti kod muškaraca jesu poboljšanje opće kondicije,
opuštanje i druženje, dok su kod žena najvažniji motivi mr-
šavljenje, opuštanje i ublažavanje specifičnih zdravstvenih
tegoba. Posebno je zanimljiv nalaz koji pokazuje da muškar-
ci i žene neke motive, prema važnosti, rangiraju potpuno
suprotno. Na primjer, mršavljenje i ublažavanje specifičnih
tegoba žene smatraju veoma važnim motivima za sudjelo-
vanje u tjelesnoj aktivnosti, dok su na uzorku muškaraca ti
Motivi za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti odraslih osoba u Hrvatskoj: populacijsko presječno istraživanje 137

TABLICA 1. Analiza razlika u motivima za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti na ukupnom uzorku muškaraca i žena

Muškarci (n = 419) Žene (n = 442)

Mann-
Mod Rmin. – maks M rang Mod Rmin. – maks M rang Whitneyjev z-vrijednost
U-test

Mršavljenje 7,00 1,00 – 7,00 493,74 1,00 1,00 – 7,00 369,87 65577,500 -7,409**

Opća kondicija 1,00 1,00 – 7,00 409,86 2,00 1,00 – 7,00 449,09 83749,000 -2,362*

Mišići 6,00 1,00 – 7,00 360,26 7,00 1,00 – 7,00 495,80 63073,500 -8,185**

Opuštanje 1,00 1,00 – 7,00 441,41 1,00 1,00 – 7,00 420,18 87818,000 -1,284

Izgled 5,00 1,00 – 7,00 411,94 6,00 1,00 – 7,00 449,07 84613,000 -2,224*

Druženje 2,00 1,00 – 7,00 408,65 5,00 1,00 – 7,00 451,16 83246,000 -2,538**

Specifične tegobe 7,00 1,00 – 7,00 456,86 1,00 1,00 – 7,00 405,57 81358,000 -3,059**

Rmin. – maks. = raspon rezultata, M rang = aritmetička sredina rangova, *p ≤ 0,05; **p ≤ 0,01

motivi procijenjeni kao najmanje važni.
Na temelju analize rodnih razlika utvrđeno je da se muškarci
i žene statistički značajno razlikuju u percepciji važnosti svih
motiva za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti, izuzev moti-
va opuštanja koje pripadnici obaju spolova smatraju veoma
važnima (tablica 1.). Muškarci znatno veću važnost pridaju
motivima vezanim uz unapređenje opće kondicije, izgradnju
mišićne mase, poboljšanje izgleda i druženje, dok su žene
više motivirane mršavljenjem te smanjenjem specifičnih
zdravstvenih tegoba. Dobiveni su rezultati dijelom u skladu s
rezultatima prijašnjih istraživanja u kojima je utvrđeno da su
mladići u većoj mjeri motivirani intrinzičnim činiteljima po-
put druženja, povećanja kondicije i mogućnosti svladavanja
novih izazova, dok djevojke u tjelesnoj aktivnosti češće sudje-
luju zbog ekstrinzičnih motiva poput regulacije tjelesne teži-
ne (17). S obzirom na to da je intrinzična motivacija povezana
s većim zadovoljstvom i ustrajnijim sudjelovanjem u aktiv-
nostima (22), važan zadatak zdravstvenih djelatnika koji rade
na promociji tjelesne aktivnosti jest uputiti na različite izvore
zadovoljstva koje pruža tjelesna aktivnost. Savjeti zdravstve-
nih djelatnika u ovom kontekstu posebno su važni u radu sa
ženama koje su dominantno ekstrinzično motivirane. Rezul-
tati istraživanja u skladu su s empirijskim nalazima prema
kojima, pri donošenju odluke o sudjelovanju u tjelesnoj aktiv-
nosti žene veću važnost pridaju zdravstvenim motivima (16).
Utvrđeni su rezultati važni radi odabira strategije promocije
tjelesne aktivnosti na individualnoj ili grupnoj razini te upu-
ćuju na to da je pri procesu motiviranja žena važno naglasiti
zdravstvene dobrobiti i mogućnost regulacije tjelesne težine,
dok je u procesu motiviranja muškaraca važno isticati socija-
lizacijski i funkcionalni aspekt tjelesne aktivnosti.
S obzirom na utvrđene rodne razlike u motivima za sudjelo-
vanje u tjelesnoj aktivnosti, daljnje analize provedene su po-
sebno na uzorcima muških i ženskih sudionika koji su podi-

TABLICA 2. Analiza razlika u motivima za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti na ukupnom uzorku muškaraca i žena

Mlađa odrasla dob (n = 201) Srednja odrasla dob (n = 218)

Mann-
Mod Rmin. – maks M rang Mod Rmin. – maks M rang Whitneyjev z-vrijednost
U-test

Mršavljenje 7,00 1,00 – 7,00 210,20 7,00 1,00 – 7,00 207,89 21459,500 -,199

Opća kondicija 1,00 1,00 – 7,00 204,93 1,00 1,00 – 7,00 213,73 20890,000 -,762

Mišići 5,00 1,00 – 7,00 172,83 6,00 1,00 – 7,00 242,33 14466,500 -5,971**

Opuštanje 1,00 1,00 – 7,00 232,18 1,00 1,00 – 7,00 188,69 17263,500 -3,764**

Izgled 5,00 1,00 – 7,00 188,63 7,00 1,00 – 7,00 229,70 17614,000 -3,518**

Druženje 4,00 1,00 – 7,00 213,48 2,00 1,00 – 7,00 205,82 21009,000 -,655

Specifične tegobe 7,00 1,00 – 7,00 241,01 3,00 1,00 – 7,00 180,59 15498,500 -5,164**

Rmin. – maks. = raspon rezultata, M rang = aritmetička sredina rangova, *p ≤ 0,05; **p ≤ 0,01

Medicus 2019;28(2):135-141
138 Greblo Jurakić Z. i Jurakić D.

jeljeni u skupine mlađe i srednje odrasle dobi. Uzorak mlađe
odrasle dobi obuhvaćao je sudionike od 20 do 39 godina, dok
su u uzorak srednje odrasle dobi uključeni sudionici od 40 do
65 godina. Uzorak muškaraca mlađe odrasle dobi sastojao se
od 201 sudionika prosječne dobi od 27 godina (Mdob = 27,94;
SD = 5,48), a uzorak muškaraca srednje odrasle dobi činilo je
218 sudionika prosječne dobi od 50 godina (Mdob = 50,10; SD =
7,29). Uzorak žena mlađe odrasle dobi sastojao se od 205 žena
prosječne dobi od 28 godina (Mdob = 28,38 SD = 5,62), a uzorak
žena srednje odrasle dobi uključivao je 237 žena prosječne
dobi od 51 godine (Mdob = 51,00; SD = 7,33).
Najvažniji motivi za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti muš-
karaca mlađe i srednje odrasle dobi jesu poboljšanje opće
kondicije i opuštanje. Osim navedenoga, muškarce srednje
dobi za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti uvelike motivira i
druženje, stoga bi osobama te dobi bilo dobro preporučiti ta-
kav oblik tjelesne aktivnosti koji će im omogućiti zadovolje-
nje potrebe za socijalizacijom (npr., uključivanje u neki oblik
rekreativnih ekipnih sportova, uključivanje u planinarsko
društvo i sl.). Kod osoba koje ističu važnost ovog motiva so-
cijalizacijski učinak povećat će zadovoljstvo te smanjiti vjero-
jatnost odustajanja od tjelesne aktivnosti (16). Nadalje, muš-
karci srednje odrasle dobi mogućnost ublažavanja specifičnih
zdravstvenih tegoba također navode kao jedan od važnih mo-
tiva za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti. Isti motiv pripad-
nici mlađe odrasle dobi smatraju jednim od najmanje važnih
(uz mršavljenje), što ponovo upućuje na važnost empirijski
utemeljenoga diferencijalnog pristupa u promociji tjelesne
aktivnosti. Analizom razlika u percepciji važnosti različitih
motiva za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti kod muškaraca
mlađe i srednje odrasle dobi utvrđeno je da muškarce mlađe
odrasle dobi znatno češće motivira izgradnja mišićne mase i
unapređenje tjelesnog izgleda, dok muškarci srednje odrasle
dobi češće ističu važnost relaksacijskog učinka tjelesne aktiv-
nosti te ublažavanja specifičnih zdravstvenih tegoba (tablica
2.). Dobiveni rezultati u skladu su s rezultatima istraživanja
koje pokazuje da se motivi za sudjelovanje u tjelesnoj aktiv-
nosti mijenjaju s obzirom na dob, pri čemu briga za zdravlje
postaje sve važniji motiv za uključivanje i redovito sudjelova-
nje u tjelesnoj aktivnosti (23).
Prema podacima prikazanima na tablici 3., među najvaž-
nijim motivima za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti žena
mlađe i srednje odrasle dobi nalaze se mršavljenje i opušta-
nje. Osim navedenoga, ženama mlađe odrasle dobi jedan
od najvažnijih motiva za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti
jest unapređenje opće kondicije, dok žene srednje odrasle
dobi često ističu da ih za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti
snažno motivira mogućnost ublažavanja specifičnih zdrav-
stvenih tegoba. Analizom razlika u važnosti motiva za su-
djelovanje u tjelesnoj aktivnosti utvrđeno je da žene mlađe
odrasle dobi znatno češće ističu važnost tjelesnog izgleda,
dok žene srednje odrasle dobi češće ističu važnost opušta-
nja i olakšanja specifičnih zdravstvenih tegoba (tablica 3.).
Rezultati dobiveni analizom razlika u motivacijskoj struktu-
ri različitih dobnih skupina na uzorku žena usporedivi su s
rezultatima utvrđenima za muške sudionike mlađe i srednje
odrasle dobi.
U skladu s očekivanjima muškarci i žene mlađe odrasle
dobi u tjelesnoj aktivnosti češće sudjeluju radi unapređe-
nja tjelesnog izgleda odnosno izgradnje mišićne mase kod
muškaraca, dok osobe srednje odrasle dobi u tjelesnoj aktiv-
nosti češće sudjeluju radi opuštanja i smanjenja specifičnih
zdravstvenih tegoba. Mlađe odrasle osobe pod relativno su

TABLICA 3. Rezultati analize razlika u motivima za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti kod žena mlađe odrasle dobi i srednje odrasle dobi

Mlađa odrasla dob (n = 205) Srednja odrasla dob (n = 237)

Mann-
Mod Rmin. – maks M rang Mod Rmin. – maks M rang Whitneyjev z-vrijednost
U-test

Mršavljenje 1,00 1,00 – 7,00 216,46 1,00 1,00 – 7,00 225,86 23259,000 -,782

Opća kondicija 1,00 1,00 – 7,00 222,83 2,00 1,00 – 7,00 219,43 23801,500 -,284

Mišići 7,00 1,00 – 7,00 210,98 7,00 1,00 – 7,00 230,60 22135,500 -1,688

Opuštanje 1,00 1,00 – 7,00 241,20 1,00 1,00 – 7,00 204,46 20253,000 -3,100**

Izgled 6,00 1,00 – 7,00 191,36 7,00 1,00 – 7,00 247,57 18114,000 -4,698**

Druženje 5,00 1,00 – 7,00 219,04 5,00 1,00 – 7,00 223,63 23788,500 -,382

Specifične tegobe 2,00 1,00 – 7,00 247,60 1,00 1,00 – 7,00 198,93 18942,i500 -4,039**

Rmin.– maks. = raspon rezultata, M rang = aritmetička sredina rangova, *p ≤ 0,05; **p ≤ 0,01

Medicus 2019;28(2):135-141
Motivi za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti odraslih osoba u Hrvatskoj: populacijsko presječno istraživanje
velikim utjecajem socijalno propisanih ideala tjelesne ljepo-
te (24), što može biti snažan motivacijski poticaj za sudjelo-
vanje u tjelesnoj aktivnosti. Dobiveni rezultati u skladu su
s rezultatima većeg broja istraživanja u kojima je utvrđeno
da u funkciji dobi postupno dolazi do opadanja percipirane
važnosti tjelesnog izgleda (25) te se sve više pozornosti pri-
daje funkcionalnosti lokomotornog sustava i unapređenju
različitih tjelesnih sposobnosti (26). Osobe srednje odrasle
dobi nalaze se u životnom razdoblju obilježenom potre-
bom za ostvarenje doprinosa društvenoj zajednici, u kojem
se najčešće dostiže vrhunac produktivnosti te je istaknuta
potreba za usklađivanje obiteljskih i poslovnih obveza (27).
Stoga ne iznenađuje nalaz prema kojemu muškarci i žene
srednje odrasle dobi znatno češće ističu važnost relaksacij-
skog učinka tjelesne aktivnosti.
Poznavanje specifičnih motiva, odnosno obilježja tjele-
sne aktivnosti koji su važni pripadnicima određene dobne
skupine može povećati učinkovitost liječničkih savjeta te
pridonijeti češćem uključivanju u tjelesnu aktivnost i većoj
ustrajnosti kod osoba mlađe i srednje odrasle dobi. Također,
pri savjetovanju pacijenata važno je dati jasnu preporuku o
minimalnoj razini tjelesne aktivnosti koja može dovesti do
pozitivnih učinaka. Prema preporukama Svjetske zdrav-
stvene organizacije (1), radi ostvarenja zdravstvenih dobro-
biti odrasle bi osobe u tjelesnoj aktivnosti trebale sudjelova-
ti minimalno 150 minuta na tjedan umjerenim intenzitetom
ili 75 minuta na tjedan jačim intenzitetom. Vodeći autori u
području promocije tjelesne aktivnosti ističu da bi pitanje
o ispunjavanju kriterija dovoljne tjelesne aktivnosti trebalo
biti sastavni dio liječničkih pregleda (28). S motivacijskoga
gledišta iznimno je važno pohvaliti osobe koje ispunjavaju
taj kriterij te naglasiti da time čine puno dobroga za svoje
zdravlje. Osobama koje nisu dovoljno tjelesno aktivne važno
je objasniti preventivnu, kurativnu i rehabilitacijsku ulogu
tjelesne aktivnosti u kontekstu specifične teškoće ili bolesti
zbog koje su se javili liječniku.
Na primjer, velik broj istraživanja pokazuje da je tjelesna
aktivnost učinkovita u smanjenju povišenoga krvnog tlaka
(29), stoga se prije propisivanja lijekova tjelesno neaktivnoj
osobi s povišenim krvnim tlakom može propisati da određe-
ni period sudjeluje u primjerenoj tjelesnoj aktivnosti umje-
renog do jakog intenziteta te da nakon toga ponovo dođe na
pregled (28). Osobe koje započinju s tjelesnom aktivnošću
nerijetko padaju u zamku postavljanja nerealno visokih ci-
ljeva koji djeluju demotivirajuće i dovode do brzog odusta-
janja (30). U skladu s time osobama koje nisu dovoljno tje-
lesno aktivne bilo bi dobro savjetovati da započnu s manje
zahtjevnim ciljevima (npr., 10 – 20 minuta umjerene tjele-
sne aktivnosti jedan ili dva dana u tjednu) te da postupno
139
produljuju vrijeme provedeno u tjelesnoj aktivnosti. Učin-
kovito motiviranje u smjeru povećanja tjelesne aktivnosti
obuhvaća i analizu barijera za sudjelovanje u tjelesnoj ak-
tivnosti (31). Prema rezultatima istraživanja, tri najčešće ba-
rijere za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti jesu nedostatak
vremena, energije i motivacije (9). Pacijentima koji navode
da zbog obiteljskih i poslovnih obveza nemaju vremena za
tjelesnu aktivnost liječnici svojim savjetima mogu pomoći u
pronalasku načina na koji tjelesnu aktivnost mogu uklopiti
u svakodnevni raspored. Na primjer, sedentarnim osobama
može se savjetovati da se koriste stubama umjesto dizalom
ili da se u većoj mjeri služe aktivnim transportom (npr., vo-
žnja biciklom ili hodanje do posla). Osobe kojima nedostaje
energije važno je upoznati s energizirajućim učinkom tjele-
sne aktivnosti (32), kao i s podacima o različitoj učinkovitosti
aktivnog i pasivnog odmora, ovisno o obilježjima aktivnosti
koja je dovela do umora (33). Rezultati istraživanja pokazu-
ju da je pasivni odmor koji podrazumijeva prekid tjelesnih
aktivnosti prikladan nakon zahtjevnoga fizičkog rada. Na-
suprot tomu, aktivan odmor poput šetnje, vježba razgibava-
nja ili laganog trčanja učinkovit je pri suzbijanju umora od
intelektualnog rada ili nekoga drugog oblika rada koji obilje-
žava relativno malena energijska potrošnja (33). Naposljet-
ku, sukladno rezultatima istraživanja prikazanima u ovom
radu osobe kojima nedostaje motivacija mogu se upoznati s
najvažnijim motivima za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti
kod muškaraca i žena mlađe i srednje odrasle dobi.
Zaključak
Iako imaju važnu ulogu u promociji tjelesne aktivnosti, rela-
tivno malen broj liječnika svoje pacijente savjetuje o načinu
na koji mogu zadovoljiti kriterij minimalne razine tjelesne
aktivnosti za postizanje pozitivnih zdravstvenih učinaka.
Analiza motiva za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti odra-
slih osoba u Republici Hrvatskoj upućuje na to da je pri
procesu motiviranja pacijenata potrebno voditi računa o
tome kojoj skupini oni pripadaju. Muškarci više ističu važ-
nost poboljšanja opće kondicije, izgradnje mišićne mase,
poboljšanja fizičkog izgleda i socijalizacije, dok žene znatno
češće ističu važnost reguliranja tjelesne težine i ublažavanja
specifičnih zdravstvenih tegoba. Muškarci mlađe odrasle
dobi znatno češće ističu važnost izgradnje mišićne mase i
poboljšanja izgleda, dok su muškarcima srednje odrasle
dobi važniji opuštanje, druženje i ublažavanje zdravstvenih
tegoba. Mlađe žene u tjelesnoj aktivnosti češće sudjeluju
radi unapređenja tjelesnog izgleda, dok žene srednje odra-
sle dobi češće ističu važnost ublažavanja zdravstvenih tego-
ba i relaksacijski učinak tjelesne aktivnosti. Radi povećanja
učinkovitosti motivacijskih tehnika važno je u razgovoru s
pacijentima analizirati i barijere za sudjelovanje u tjelesnoj
aktivnosti te predložiti načine na koje se one mogu svladati.
Medicus 2019;28(2):135-141
140
LITERATURA
1. World Health Organization. Global recommendations on physi-
cal activity for health. Geneva, CH: World Health Organization;
2010. Dostupno na: https://www.who.int/dietphysicalactivity/
global-PA-recs-2010.pdf. Datum pristupa: 11. 6. 2019.
2. Warburton DER, Bredin SSD. Health benefits of physical activi-
ty: a systematic review of current systematic reviews. Curr Opin
Cardiol 2017;32:541–56. DOI: 10.1097/HCO.0000000000000437.
3. Asmundson GJ, Fetzner MG, Deboer LB, Powers MB, Otto MW,
Smits JA. Let’s get physical: a contemporary review of the anx-
iolytic effects of exercise for anxiety and its disorders. Depress
Anxiety 2013;30:362–73. DOI: 10.1002/da.22043.
4. Teychenne M, Ball K, Salmon J. Physical activity and likelihood
of depression in adults: a review. Prev Med 2008;46:397–411.
DOI: 10.1016/j.ypmed.2008.01.009.
5. Greblo Jurakic Z, Krizanic V, Sarabon N, Markovic G. Effects of
feedback-based balance and core resistance training vs. Pilates
training on cognitive functions in older women with mild cogni-
tive impairment: a pilot randomized controlled trial. Aging Clin
Exp Res 2017;29:1295–8. DOI: 10.1007/s40520-017-0740-9.
6. Heyn P, Abreu BC, Ottenbacher KJ. The effects of exercise train-
ing on elderly persons with cognitive impairment and demen-
tia: a meta-analysis. Arch Phys Med Rehabil 2004;85:1694–704.
7. Guthold R, Stevens GA, Riley LM, Bull FC. Worldwide trends in
insufficient physical activity from 2001 to 2016: a pooled anal-
ysis of 358 population-based surveys with 1.9 million partici-
pants. Lancet Glob Health 2018;6:e1077–86. DOI: 10.1016/S2214-
109X(18)30357-7.
8. Jurakic D, Pedisic Z. Prevalence of insufficient physical activity
in children and adolescents: review. Paediatr Croat 2012;56:321–
6.
9. European Commission. Special Eurobarometer 472. Report:
Sport and physical activity. Wave EB88.4 – TNS opinion & so-
cial; 2018. Dostupno na: http://data.europa.eu/euodp/hr/data/
dataset/S2164_88_4_472_ENG. Datum pristupa: 11. 6. 2019.
10. Thornton JS, Frémont P, Khan K i sur. Physical activity prescrip-
tion: a critical opportunity to address a modifiable risk factor
Medicus 2019;28(2):135-141
Greblo Jurakić Z. i Jurakić D.
for the prevention and management of chronic disease: a po-
sition statement by the Canadian Academy of Sport and Exer-
cise Medicine. Br J Sports Med 2016;50:1109–14. DOI: 10.1136/
bjsports-2016-096291.
11. Kottke TE, Solberg LI, Brekke ML, Cabrera A, Marquez M. Will
patient satisfaction set the preventive services implementa-
tion agenda? Am J Prev Med 1997;13:309–16.
12. Walsh JM, Swangard DM, Davis T, McPhee SJ. Exercise coun-
seling by primary care physicians in the era of managed care.
Am J Prev Med 1999;16:307–13.
13. MacAuley D, Bauman A, Frémont P. Exercise: not a miracle
cure, just good medicine. BMJ 2015;350:h1416. DOI: 10.1136/
bmj.h1416.
14. Lawlor DA, Hanratty B. The effect of physical activity advice
given in routine primary care consultations: a systematic re-
view. J Public Health Med 2001;23:219–26.
15. Brunet J, Sabiston CM. Exploring motivation for physical ac-
tivity across the adult lifespan. Psychol Sport Exerc 2011;12:99–
105. DOI: 10.1016/j.psychsport.2010.09.006.
16. Molanorouzi K, Khoo S, Morris T. Motives for adult participa-
tion in physical activity: type of activity, age, and gender. BMC
Public Health 2015;15:66. DOI: 10.1186/s12889-015-1429-7.
17. Egli T, Bland HW, Melton BF, Czech DR. Influence of age,
sex, and race on college students’ exercise motivation of
physical activity. J Am Coll Health 2011;59:399–406. DOI:
10.1080/07448481.2010.513074.
18. Miller AM, Iris M. Health Promotion Attitudes and Strategies
in Older Adults. Health Educ Behav 2002;29:249–67. DOI:
10.1177/109019810202900209.
19. Belza B, Walwick J, Shiu-Thornton S, Schwartz S, Taylor M,
LoGerfo J. Older adult perspectives on physical activity and
exercise: voices from multiple cultures. Prev Chronic Dis
2004;1:A09.
20. Yan JH, McCullagh P. Cultural Influence on Youth’s Moti-
vation of Participation in Physical Activity. J Sport Behav
2004;27:378–90.
Motivi za sudjelovanje u tjelesnoj aktivnosti odraslih osoba u Hrvatskoj: populacijsko presječno istraživanje
21. Vallance JK, Wylie M, MacDonald R. Medical students’ self-per-
ceived competence and prescription of patient-centered
physical activity. Prev Med 2009;48:164–6. DOI: 10.1016/j.
ypmed.2008.12.006.
22. Deci E, Ryan RM. Intrinsic Motivation and Self-Determination
in Human Behavior. New York, NY: Plenum; 1985.
23. Trujillo KM, Brougham RR, Walsh DA. Age differences in rea-
sons for exercising. Curr Psychol 2004;22:348–67. DOI: 10.1007/
s12144-004-1040-z.
24. Cash TF, Pruzinsky T. Body image: A handbook of theory, re-
search, and clinical practice. New York, NY: Guilford Press;
2002.
25. Tiggemann M. Body image across the adult life span: stability
and change. Body Image 2004;1:29–41. DOI: 10.1016/S1740-
1445(03)00002-0.
26. Reboussin BA, Rejeski WJ, Martin KA i sur. Correlates of satis-
faction with body function and body appearance in middle- and
older aged adults: The activity counseling trial (ACT). Psychol
Health 2000;15(2):239–54. DOI: 10.1080/08870440008400304.
27. Erikson EH. Childhood and Society. 2. izd. New York, NY: Nor-
ton; 1993.
28. Sallis R. Exercise is medicine: a call to action for physicians to
assess and prescribe exercise. Phys Sports Med 2015;43:22–6.
DOI: 10.1080/00913847.2015.1001938.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Doc. dr. sc. Zrinka Greblo Jurakić
Odsjek za psihologiju
Hrvatski studiji
Sveučilište u Zagrebu
Borongajska cesta 83d
10000 Zagreb
e-mail: zgreblo@hrstud.hr
141
29. Diaz KM, Shimbo D. Physical activity and the prevention of hy-
pertension. Curr Hypertens Rep 2013;15:659–68. DOI: 10.1007/
s11906-013-0386-8.
30. Herrmanny K, Ziegler J, Dogangün A. Supporting Users in Set-
ting Effective Goals in Activity Tracking. U: Meschtscherjak-
ov A, De Ruyter B, Fuchsberger V, Murer M, Tscheligi M (ur.).
Persuasive Technology. 11. međunarodna konferencija PER-
SUASIVE 2016. Salzburg, Austria; 2016. Proceedings. Cham:
Springer International Publishing 2016:9638:15–26. DOI:
10.1007/978-3-319-31510-2_2.
31. Salmon J, Owen N, Crawford D, Bauman A, Sallis JF. Phys-
ical activity and sedentary behavior: a population-based
study of barriers, enjoyment, and preference. Health Psychol
2003;22:178–88.
32. Audiffren M, Tomporowski PD, Zagrodnik J. Acute aerobic
exercise and information processing: energizing motor pro-
cesses during a choice reaction time task. Acta Psychol (Amst)
2008;129:410–9. DOI: 10.1016/j.actpsy.2008.09.006.
33. Jurakić D. Taksonomske karakteristike zaposlenika srednje
dobi kao osnova izrade sportsko-rekreacijskih programa [Dok-
torska disertacija]. Zagreb, HR: Sveučilište u Zagrebu; 2009.
Dostupno na: https://bib.irb.hr/datoteka/429749.Doktorat-Ju-
raki-Glavni_tekst.pdf. Datum pristupa: 11. 6. 2019.
PRIMLJENO/RECEIVED:
11. 6. 2019./June 11, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
13. 6. 2019./June 13, 2019
Medicus 2019;28(2):135-141
142

Broj/Number 2  Svezak/Volume 28
Zagreb 2019, Hrvatska

UDK 61 Coden: MEDCEH
tiskano izdanje ISSN 1330-013X
mrežno izdanje ISSN 1848-8315

Urednički odbor/Editorial board

Bruno Baršić, Iris Bujas, Mario Ivanuša, UPUTE AUTORIMA
Mihael Furjan, Adela Kolumbić
Lakoš, Dražen Kovačić, Mirjana
Matrapazovski Kukuruzović, Mato Časopis Medicus namijenjen je zdravstvenim radnicima, a objavljuje
Papić, Anita Radić, Marina Šagud, uvodnike, stručne i znanstvene radove, preglede, prikaze bolesnika,
Hrvoje Tiljak, Zlatko Trkanjec
lijekova i metoda, osvrte, prikaze knjiga, referate iz literature i druge
Glavna urednica/Editor in chief priloge. Radovi mogu biti napisani na hrvatskom i/ili engleskom jezi-
Ivana Klinar
ku. Uredništvo sve rukopise upućuje na obaveznu recenziju.
Izdavački savjet/Editorial Council Upute autorima u skladu su sa zahtjevima Međunarodnog udruženja
Ivan Alerić, Josip Čulig, Diana Delić
urednika medicinskih časopisa, engl. International Committee of Me-
Brkljačić, Vida Demarin, Igor Francetić,
Maja Jakševac-Mikša, Ivica Kostović, dical Journal Editors dostupnima na www.icmje.org.
Zvonko Kusić, Zdravko Lacković,
Martina Lovrić Benčić, Alemka
Markotić, Matko Marušić, Marko Sve osobe navedene kao autori rada moraju ispunjavati ove uvjete: a)
Pećina, Željko Reiner, Ante Simonić, da su značajno pridonijele planiranju i izradi rada ili analizi i inter-
Višnja Škerk, Goran Tešović, Boris
Vucelić, Niko Zurak pretaciji rezultata i b) da su sudjelovale u pisanju i ispravljanju rada te
da se slažu s krajnjom inačicom teksta. Urednik ima pravo tražiti od
Lektor/Language editor
Branko Erdeljac autora da objasne doprinos svakog od njih. Redoslijed autora određu-
ju dogovorno autori.
Lektor za engleski jezik/English
language editor
Romana Pezić Svi kategorizirani prilozi prema bazi “Hrčak” http://hrcak.srce.hr/
trebaju se sastojati od: naslova na hrvatskom i engleskom jeziku te
Izdavač/Published by
PLIVA Hrvatska d. o. o. imena i prezimena autora, ustanova u kojima autori rade (autori pišu
Prilaz baruna Filipovića 25, skraćeni naslov članka do 40 slova i adresu autora za dopisivanje);
Zagreb, Hrvatska
PLIVA Croatia Ltd. sažetka na hrvatskom i engleskom jeziku (do 250 riječi); ključnih ri-
Prilaz baruna Filipovića 25, ječi (do 5 riječi); teksta članka (uvod, metode, rezultati, rasprava i za-
Zagreb, Croatia
ključci) koji može uključivati tablice i/ili slikovne prikaze te odjeljka
Oblikovanje & priprema/ literatura. Tablice i slike moraju imati svoj redni broj i opis. Direktne
Design & Layout
reprodukcije slika i tablica iz drugih izvora obavezno valja popratiti
Fingere
pismenom dozvolom njihova izdavača i autora. Sve slikovne priloge
Tisak/Printed by treba slati kao zasebni dokument u obliku TIFF, JPG (JPEG) ili PNG,
Fingere tisak, Samobor
u rezoluciji od najmanje 300 DPI. Preporučuje se grafove poslati kao
Adresa uredništva Excel dokument.
PLIVA Hrvatska d. o. o.
Uredništvo časopisa Medicus
Prilaz baruna Filipovića 25, Uredništvo ima pravo kraćenja tekstova. Svi objavljeni članci odraža-
Zagreb, Hrvatska vaju stajališta i mišljenje autorâ koji preuzimaju punu odgovornost za
tel.: +385 1 37 20 000,
faks: +385 1 37 24 620 sve što je objavljeno u radu. Objavljeni materijal smije biti reproduci-
e-mail: ivana.klinar@pliva.com ran uz pisanu suglasnost izdavača.
www.plivamed.net/knjiznica/medicus

Naklada/Edition Literatura se navodi rednim brojem, prema redoslijedu citiranja u

Dva puta na godinu
tekstu. Za časopise upotrijebite kratice iz Index Medicusa. Važno je
6000 primjeraka
ispravno oblikovati referencije prema uputama koje se mogu preuze-
Indeksacija/Indexing
ti na adresama National Library of Medicine Citing Medicine http://
Rješenjem NEWSPD/22015/S/W
časopis Medicus je indeksiran u www.ncbi.nlm. nih.gov/books/bv.fcgi?rid=citmed.TOC&depth=2 ili
EMBASE/Excerpta Medica International Committee of Medical Journal Editors Uniform Require-
On the basis of the Decision
NEWSPD/22015/S/W Medicus is ments for Manuscripts Submitted to Biomedical Journals: Sample Ref-
indexed in EMBASE/Excerpta Medica erences http://www.nlm.nih.gov/bsd/ uniform_requirements.html.
Godina izdavanja/Year of publication
2019.

Medicus 2018;27(1):142
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 143

Hrvatske 24-satne preporuke za

tjelesnu aktivnost, sedentarno
ponašanje i spavanje: prijedlog
utemeljen na sustavnom pregledu
literature
Croatian 24-Hour Guidelines for Physical Activity,
Sedentary Behaviour, and Sleep: A Proposal Based
on a Systematic Review of Literature
DANIJEL JURAKIĆ1* I ŽELJKO PEDIŠIĆ2*
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
1

Institute for Health and Sport (IHES), Victoria University, Melbourne, Australija
2

SAŽETAK Moderan pristup oblikovanju javnozdravstvenih preporuka temelji se na objedinjavanju preporuka za tjelesnu aktivnost,
sedentarno ponašanje i duljinu spavanja, odnosno na optimalnoj kombinaciji trajanja navedenih ponašanja tijekom 24 sata. Cilj ovog rada bio
je napraviti sustavni pregled literature radi identificiranja i analize postojećih 24-satnih preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje
i spavanje te izraditi prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka u skladu s postojećim nalazima.
Sustavnim pregledom literature utvrđeno je da postoje 24-satne preporuke Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i nacionalne 24-satne
preporuke za djecu i mlade (0 – 17 g.) u četiri države (Australiji, Južnoafričkoj Republici, Kanadi i Novom Zelandu), dok takve preporuke za
odrasle i starije osobe nisu nađene. Sve postojeće 24-satne preporuke za djecu i mlade temelje se na Kanadskim nacionalnim preporukama i
stoga su vrlo slične. Naime, kvantitativne su preporuke jednake, a razlike postoje samo u specifičnim primjerima ili opisima pojedinih aktivnosti.
S obzirom na to da su prije spomenute preporuke oblikovane prema najboljim znanstvenim dokazima koji su trenutačno raspoloživi, one su
upotrijebljene kao temelj za izradu prijedloga hrvatskih 24-satnih preporuka za djecu i mlade. Pritom su preporuke prilagođene specifičnostima
hrvatskog konteksta.
Budući da sustavnim pregledom literature nisu nađene objedinjene 24-satne preporuke za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje
odraslih i starijih osoba, proveden je iscrpan pregled literature. Na temelju preporuka SZO-a i najnovijih nacionalnih preporuka za svaku
pojedinu sastavnicu, koje su utemeljene na najboljim znanstvenim dokazima što su trenutačno raspoloživi, napravljen je prijedlog hrvatskih
24-satnih preporuka.
Predložene hrvatske 24-satne preporuke mogu se iskoristiti za individualno savjetovanje u ambulantama obiteljske medicine, klinikama ili
rekreacijskim centrima, za oblikovanje poruka u javnozdravstvenim kampanjama te pri izradi nacionalnih, lokalnih i institucionalnih zdravstvenih
politika.
KLJUČNE RIJEČI: tjelesna aktivnost, sedentarno ponašanje, spavanje, 24-satne preporuke

SUMMARY A modern approach to shaping public health guidelines is to integrate recommendations for physical activity, sedentary
behaviour, and sleep and to recommend the optimal distribution of time spent in these behaviours in a 24-hour day. The aim of this paper was to
conduct a systematic review of literature to identify and analyse the available 24-hour guidelines for physical activity, sedentary behaviour, and
sleep, and to propose Croatian 24-hour guidelines in line with the existing findings.
The systematic review of literature showed 24-hour guidelines from the World Health Organization (WHO) and national 24-hour guidelines for
children and youth (0 – 17 years of age) in four countries (Australia, South Africa, Canada, and New Zealand). No such guidelines were found
for adults and seniors. All the available 24-hour guidelines for children and youth are very similar, as they are based on the Canadian national
guidelines. The quantitative recommendations are all the same, with differences found only in specific examples and descriptions of activities.
Given that the foregoing guidelines were formulated in line with the best available scientific evidence, they were used to inform the development
of the proposed Croatian 24-hour guidelines for children and youth. The proposed guidelines were tailored to the specific context in Croatia.

*Autori su jednako pridonijeli izradi ovog rada

Medicus 2019;28(2):143-153
144
Since no integrated 24-hour guidelines for physical activity, sedentary behaviour, and sleep for adults and seniors were found in the systematic
review of literature, an additional thorough review of literature was conducted in order to identify the most relevant guidelines for each individual
behaviour. The proposed Croatian 24-hour guidelines for adults and seniors were based on the WHO guidelines and the most recent and relevant
national recommendations from other countries for each of the behaviours.
The proposed Croatian 24-hour guidelines can be used: (1) to provide individual counselling in general practice clinics, medical clinics, and
recreation centres; (2) to help formulate messages in public health campaigns; and (3) to develop national, local, and institutional health policies.
KEY WORDS: physical activity, sedentary behaviour, sleep, 24-hour guidelines
Uvod
p Iako je još Hipokrat u svojim tekstovima naglašavao
važnost tjelesne aktivnosti za zdravlje (1), prvi moderni epi-
demiološki dokazi koji to potkrjepljuju datiraju iz sredine 20.
stoljeća (2). Otad su objavljeni brojni znanstveni članci koji
upozoravaju na važnu ulogu tjelesne aktivnosti pri sniženju
rizika od nastanka niza kroničnih bolesti i stanja poput ko-
ronarne bolesti srca, srčanog udara, hipertenzije, dijabetesa
tipa 2, metaboličkog sindroma, pojedinih tumorskih bolesti,
osteoporoze te sindroma depresije i anksioznosti (3, 4). Pro-
cjenjuje se da je nedovoljna razina tjelesne aktivnosti odgo-
vorna za približno 9% prijevremenih smrti u svijetu, odno-
sno za više od 5 milijuna smrtnih ishoda na godinu (5). Nije
čudno, stoga, da u današnje vrijeme promocija tjelesne ak-
tivnosti zauzima važno mjesto u javnozdravstvenoj praksi te
da predstavlja jednu od središnjih mjera pri intervencijama
za promociju zdravlja na globalnoj razini te na nacionalnim
i subnacionalnim razinama (6).
Radi učinkovitog prenošenja poruke o potrebnoj količini
tjelesne aktivnosti za unaprjeđenje i održavanje zdravlja,
znanstvenici i stručnjaci oblikuju javnozdravstvene prepo-
ruke prilagođene različitim populacijama (npr., djeci, mla-
dima, odraslim osobama, osobama starije dobi). Tijekom
posljednja četiri desetljeća preporuke za tjelesnu aktivnost
bitno su se mijenjale prateći aktualne istraživačke nalaze.
Tako su, primjerice, prve preporuke Američkog koledža
sportske medicine bile usmjerene samo na trajanje i učesta-
lost vježbanja (7). Kasnijim je istraživanjima dokazano da i
drugi oblici tjelesne aktivnosti (npr. tjelesne aktivnosti koje
se provode radi transporta ili obavljanja kućanskih poslova)
mogu pridonijeti zdravlju (8, 9) pa su u skladu s time od sre-
dine 1990-ih godina javnozdravstvene preporuke usmjere-
ne na cjelokupnu tjelesnu aktivnost, a ne samo na vježbanje
(10, 11).
Usporedo s istraživanjima o utjecaju tjelesne aktivnosti na
zdravlje provode se i istraživanja o zdravstvenim ishodima
sedentarnog ponašanja (12). Sedentarno ili sjedilačko po-
našanje obuhvaća provođenje radnji pri sjedenju ili ležanju
u stanju budnosti, a koje iziskuju malen utrošak energije
(manje od 1,5 metaboličkih ekvivalenata). Mnoge osobe koje
dosežu preporučenu razinu tjelesne aktivnosti (npr., 150
Medicus 2019;28(2):143-153
Jurakić D. i Pedišić Ž.
minuta na tjedan tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta)
istodobno previše vremena provode sjedeći (13). Stoga su
istraživači od 2000. godine počeli isticati važnost razmatra-
nja sedentarnog ponašanja kao faktora koji je nezavisan od
tjelesne aktivnosti. Istraživanja upućuju na zaključak da je
dugotrajno sjedenje povezano s povišenim rizikom od pre-
uranjene smrti i niza kroničnih bolesti (12). U skladu s time
i nastojanjem da se poruka o štetnim učincima dugotrajnog
sjedenja prenese općoj populaciji, znanstvenici i stručnjaci
iz područja javnog zdravstva oblikovali su nacionalne pre-
poruke za smanjenje sedentarnog ponašanja u nizu država
(14).
Najnoviji se pristup oblikovanju javnozdravstvenih prepo-
ruka zasniva na integraciji preporuka za tjelesnu aktivnost
i smanjenje sedentarnog ponašanja, čemu se dodaje i pre-
poruka za duljinu spavanja kao neodvojivog dijela dnevnog
ciklusa, odnosno 24-satnog perioda (15). Ukupno vrijeme
provedeno u tjelesnoj aktivnosti, sedentarnom ponašanju i
spavanju uvijek iznosi 24 sata na dan, što navedena tri po-
našanja neosporivo čini međuzavisnim faktorima (16 – 18).
Naime, produljenje vremena provedenog u jednom od tri
ponašanja može se ostvariti samo tako da se skrati vrijeme
provedeno u jednom ili oba ostala ponašanja. Ta je činje-
nica važna za sadržaj javnozdravstvenih preporuka, jer sa
zdravstvenoga gledišta nije jednako produljuje li se vrijeme
u, primjerice, tjelesnoj aktivnosti na račun sjedenja ili na ra-
čun spavanja. Navedeni pristup zasniva se na hipotezi da je
za ostvarivanje zdravstvenih dobrobiti potrebna optimalna
kombinacija vremena provedenog u tjelesnoj aktivnosti, se-
dentarnom ponašanju i spavanju (18, 19). S obzirom na to da
sve veći broj relevantnih institucija, među kojima i Svjetska
zdravstvena organizacija (20), prihvaća takav pristup obliko-
vanju preporuka, prvi je cilj ovog rada bila izrada sustavnog
pregleda literature radi identificiranja postojećih 24-satnih
preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i
spavanje. Na temelju nalaza tog pregleda i preporuke Svjet-
ske zdravstvene organizacije da nacionalne preporuke tre-
baju biti napravljene uzimajući u obzir nacionalni kontekst
(21), drugi je cilj ovog rada bila izrada prijedloga hrvatskih
24-satnih preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno po-
našanje i spavanje.
Prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka za tjelesnu aktivnost 145

Metode rada Odabir dokumenata

Sustavni pregled literature
Pretraživanje literature
Sustavno je pregledana literatura indeksirana u ovim biblio-
grafskim bazama: PubMed/MEDLINE, Scopus, SPORTDiscus
i Web of Science (uključujući Science Citation Index Expan-
ded, Social Sciences Citation Index i Arts & Humanities Cita-
tion Index). Pri pretraživanju je korištena slijedeća sintaksa:
("physical activity" OR sedentary OR sleep OR movement OR
"24-hour*" OR "24 hour*") AND (guidelines OR recommenda-
tions), bez ograničenja vremena objavljivanja. Pretraživanje
s jednakim ključnim riječima napravljeno je i s pomoću pre-
traživača Google. Dodatno su pregledani i popisi literature
u dokumentima koji su zadovoljili kriterije za uključivanje.
Pretraživanje literature zaključeno je u svibnju 2019.
SLIKA 1. Proces pregleda literature
Dokumente su odabrali autori rada, neovisno jedan o dru-
gome, i to na temelju naslova, sažetaka i/ili punih tekstova.
Ako se nisu slagali, raspravljali su do usuglašavanja o tome
treba li dokument biti uključen ili ne.
U pregled literature uključeni su članci/dokumenti koji za-
dovoljavaju ove kriterije:
1) sadržavaju objedinjene preporuke za 3 ponašanja:
tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje
2) preporuke koje sadržavaju izražene su kvantitativ-
no, tj. označeno je minimalno i/ili maksimalno pre-
poručeno vrijeme što osoba treba provesti u nekom
ponašanju za ostvarenje zdravstvenih dobrobiti
3) objavljeni su kao znanstveni članak ili dokument
na mrežnim stranicama relevantne stručne udruge
ili državne institucije (npr., nacionalni zavod za jav-
no zdravstvo, ministarstvo zdravstva).

Ekstrakcija podataka
Google 180
PubMed/MEDLINE 982 Iz uključenih dokumenata ekstrahirani su ovi podaci: dr-
Scopus 1310 žava/geografska regija na koju se preporuke odnose, naziv
SPORTDiscus 363 dokumenta, dobna skupina na koju se preporuke odnose,
Web of Science 1084 popis ponašanja (i njihovih specifičnih oblika) obuhvaćenih
preporukama, institucija koja je prihvatila ili izdala prepo-
ruke i metode izrade preporuka.
3919 dokumenata Isključen 2081
s duplikatima duplikat
Metode izrade prijedloga hrvatskih preporuka
Preporuke su izrađene za sljedeće dobne skupine: djeca (0
Pregledano 1838 Isključeno 1807 – 4 g.), djeca i mladi (5 – 17 g.), odrasle osobe (18 – 64 g.) i sta-
naslova/sažetaka dokumenata rije osobe (65+ g.). Prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka
za djecu od 0 do 4 g. te za djecu i mlade od 5 do 17 g. obliko-
van je na temelju pregleda i sinteze informacija iz preporuka
Pregledan 31 cjeloviti Isključena 23 Svjetske zdravstvene organizacije i postojećih nacionalnih
dokument dokumenta jer nisu
sadržavali objedinjene preporuka u drugim državama, pri čemu je naš prijedlog
preporuke za tjelesnu kulturološki i sadržajno prilagođen hrvatskom kontekstu. S
aktivnost, sedentarno obzirom na to da za odrasle osobe i osobe starije dobi pre-
U primarnom pretraživanju ponašanje i spavanje
uključeno 8 dokumenata gledom literature nisu nađene objedinjene preporuke za
tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje, iscr-
pno je pregledana literatura koja je obuhvaćala pojedinačne
U pregled uključeno U sekundarnom preporuke za ove komponente potrošnje vremena. Prijedlog
8 dokumenata pretraživanju 346 hrvatskih 24-satnih preporuka za odrasle osobe (18 – 64 g.) i
ref. nije nađen
nijedan dokument osobe starije dobi (65+ g.) oblikovan je objedinjavanjem po-
koji zadovoljava jedinačnih preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno po-
kriterije za našanje i spavanje te njihovom kulturološkom i sadržajnom
uključivanje
prilagodbom hrvatskom kontekstu. Sve navedeno provede-
no je na temelju diskusije između autora rada, od kojih je je-
dan specijaliziran za područje tjelesne aktivnosti i zdravlja,
a drugi za epidemiologiju uporabe vremena (engl. time-use
epidemiology).

Medicus 2019;28(2):143-153
146 Jurakić D. i Pedišić Ž.

nim dokumentima koji se odnose na djecu od 1 do 2 g. pre-

Rezultati
Postojeće 24-satne preporuke za tjelesnu aktivnost, seden-
tarno ponašanje i spavanje
Sustavnim pretraživanjem literature nađeno je 3919 doku-
menata. Nakon detaljnog pregleda naslova, sažetaka i cje-
lovitih članaka zaključeno je da 8 dokumenata zadovoljava
postavljene kriterije za uključivanje u pregled. Analizom
uključenih dokumenata (tablica 1.) utvrđeno je da se jedan
dokument odnosi na preporuke Svjetske zdravstvene orga-
nizacije (20), a ostali na nacionalne preporuke iz Australije
(22, 23), Južne Afrike (24), Kanade (25, 26) i Novog Zelanda
(27, 28). Pet dokumenata (20, 23, 24, 26, 27) sadržava prepo-
ruke za djecu u dobi od 0 do 4 ili 5 godina, a tri dokumenta
(22, 25, 28) preporuke za djecu i mlade od 5 do 17 godina. Nije
nađen nijedan dokument koji sadržava ujedinjene preporu-
ke za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje
odraslih osoba i osoba starije dobi. Utvrđeno je da su u svim
analiziranim dokumentima kvantitativne preporuke jedna-
ke, a sadržajne razlike postoje u specifičnim primjerima i
opisima pojedinih aktivnosti. Primjerice, u svim analizira-
poručuje se minimalno 180 minuta različitih tjelesnih aktiv-
nosti na dan, uključujući energičnu igru, pri čemu:
a) australske preporuke sadržavaju primjere poput tr-
čanja, skakanja i okretanja (23)
b) južnoafričke (24) i kanadske (26) preporuke ne sa-
državaju dodatna objašnjenja
c) novozelandske preporuke navode da se treba poti-
cati provođenje aktivnosti u prirodi (27)
d) preporuke Svjetske zdravstvene organizacije na-
vode da bi kretanje trebalo uključivati aktivnosti
umjerenog do visokog intenziteta (20).
Sve su preporuke, osim preporuka Svjetske zdravstvene or-
ganizacije (20) i novozelandskih preporuka za djecu od 0 do
4 g. (27), nastale na temelju prilagodbe kanadskih preporu-
ka.

TABLICA 1. Zbrojni prikaz dokumenata koji sadržavaju 24-satne preporuke za tjelesnu aktivnost (TA), sedentarno ponašanje i spavanje

Dobna
Zemlja Dokument Potvrđen od Preporuke za Metode izrade
skupina
Okely i sur. (23) 0 – 1 g. Department of Health, - tjelesnu aktivnost - panel-diskusija stručnjaka
1 – 2 g. Government of Australia - vrijeme provedeno - nadopuna sustavnog
3 – 5 g. pred ekranom i ostalo pregleda literature koji je
sedentarno ponašanje prethodno proveden u
- spavanje Kanadi
- online-anketa
- fokus-grupe
- konzultacije s dionicima
Australija
Department 5 – 17 g. Department of Health, - tjelesnu aktivnost - identifikacija i odabir
of Health, Government of Australia - vrijeme provedeno najrelevantnijih postojećih
Government of pred ekranom i ostalo preporuka
Australia (22) sedentarno ponašanje - nadopuna sustavnog
- spavanje pregleda literature koji je
prethodno proveden u
Kanadi
- online-anketa
- fokus-grupe
- konzultacije s dionicima
DST-NRF 0 – 1 g. DST-NRF Centre of - tjelesnu aktivnost - panel-diskusija stručnjaka
Centre of 1 – 2 g. Excellence in Human - vrijeme provedeno - prilagodba australskih
Excellence 3 – 5 g. Development and pred ekranom i ostalo preporuka za djecu od 0 do
Južnoafrička in Human Laureus “Sport for good” sedentarno ponašanje 5 g.
Republika Development - spavanje - konzultacije s dionicima
and Laureus
“Sport for
good” (24)

Medicus 2019;28(2):143-153
Prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka za tjelesnu aktivnost 147

Postojeće pojedinačne preporuke za tjelesnu aktivnost,
sedentarno ponašanje i spavanje odraslih osoba i osoba
starije dobi
Pregledom literature nađen je veći broj pojedinačnih nacio-
nalnih preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponaša-
nje i spavanje odraslih osoba i osoba starije dobi. Najnoviji
sustavni pregled nacionalnih preporuka za tjelesnu aktiv-
nost napravili su Kahlmeier i suradnici (29) koji su utvrdili
da preporuke za odrasle osobe postoje u 17 europskih drža-
va, a za starije osobe u njih šest. Također, zaključili su da
preporuke u europskim državama nisu potpuno jednake
(29) pa tako slovenske, švedske i turske preporuke propisuju
minimalnu količinu tjelesne aktivnosti na dan (30 minuta),
a austrijske, britanske i ruske propisuju minimalnu količinu
tjelesne aktivnosti na tjedan (150 minuta). Preporuka od 30
minuta tjelesne aktivnosti na dan i hrvatska je nacionalna
preporuka koju je objavio Hrvatski zavod za javno zdravstvo
u okviru Nacionalnog programa Živjeti zdravo, a glasi: „Važ-
no je da se svaki dan krećete najmanje 30 minuta umjere-
nim intenzitetom i da u tome uživate.“(30). Svjetska zdrav-
stvena organizacija još je 2010. godine objavila preporuke
za tjelesnu aktivnost odraslih i starijih osoba (31) da bi one
postale vodilja za izradu nacionalnih preporuka. Među broj-
nim identificiranim nacionalnim preporukama za tjelesnu
aktivnost istaknut ćemo preporuke Sjedinjenih Američkih
Država (32), Njemačke (33) i Nizozemske (34) koje su uteme-
ljene na ekstenzivnim i recentnim pregledima znanstvene
literature o utjecaju tjelesne aktivnosti na zdravlje. Prepo-
ruke u sve tri navedene države, iako bazirane na najnovijim
znanstvenim dokazima, gotovo su potpuno usklađene s pre-
porukama Svjetske zdravstvene organizacije izdanima 2010.
godine te propisuju minimalnu količinu od 150 minuta na
tjedan tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta ili 75 minu-
ta na tjedan tjelesne aktivnosti visokog intenziteta.
Za razliku od preporuka za tjelesnu aktivnost koje su kvan-
titativno određene, većina nacionalnih preporuka za se-
dentarno ponašanje odraslih osoba i osoba starije dobi sa-
država samo općenitu preporuku prema kojoj treba skratiti
vrijeme u sjedenju i/ili prekidati dugotrajno sjedenje čije
trajanje nije specificirano (32, 35 – 37). Ipak, pojedine prepo-
ruke sadržavaju kvantitativno izraženu gornju granicu ne-
prekinutog sjedenja. Tako, primjerice, španjolske nacional-

Dobna
Zemlja Dokument Potvrđen od Preporuke za Metode izrade
skupina
Tremblay i sur. 0 – 1 g. Public Health Agency of - tjelesnu aktivnost - panel-diskusija stručnjaka
(26) 1 – 2 g. Canada, - vrijeme provedeno - sustavni pregled literature
3 – 4 g. pred ekranom i ostalo - online-anketa
Canadian Society for sedentarno ponašanje - fokus-grupe
Exercise Physiology - spavanje - konzultacije s dionicima
Kanada
Tremblay i sur. 5 – 17 g. Public Health Agency of - tjelesnu aktivnost - sustavni pregled literature
(25) Canada, - vrijeme provedeno - online-anketa
pred ekranom i ostalo - fokus-grupe
Canadian Society for sedentarno ponašanje - konzultacije s dionicima
Exercise Physiology - spavanje
Ministry of 0 – 1 g. Ministry of Health, - tjelesnu aktivnost - sustavni pregled literature
Health, New 1 – 2 g. Government of New - vrijeme provedeno
Zealand (27) 3 – 4 g. Zealand pred ekranom i ostalo
sedentarno ponašanje
- spavanje
Novi Zeland
Ministry of 5 – 17 g. Ministry of Health, - tjelesnu aktivnost - prilagodba kanadskih
Health, New Government of New - vrijeme provedeno preporuka za djecu i mlade
Zealand (28) Zealand pred ekranom i ostalo od 5 do 17 g.
sedentarno ponašanje
- spavanje
/ World Health 0 – 1 g. World Health - tjelesnu aktivnost - panel-diskusija stručnjaka
Organization 1 – 2 g. Organization - vrijeme provedeno - sustavni pregled literature
(20) 3 – 4 g. pred ekranom i ostalo - konzultacije s dionicima iz 6
sedentarno ponašanje regija Svjetske zdravstvene
- spavanje organizacije

Medicus 2019;28(2):143-153
148 Jurakić D. i Pedišić Ž.

ne preporuke navode da razdoblja kontinuiranog sjedenja
ne bi smjela trajati dulje od 2 sata (38). Međunarodna grupa
stručnjaka za sedentarno ponašanje izdala je priopćenje
utemeljeno na recentnim znanstvenim dokazima prema
kojemu bi osobe na sedentarnim radnim mjestima trebale
akumulirati 2 – 4 sata stajanja ili niskointenzivne tjelesne
aktivnosti (sporo hodanje) tijekom radnog vremena (39). Da
bi se to postiglo, potrebno je, umjesto sjedeći, određeni dio
radnog vremena provesti stojeći (npr., s pomoću prilagod-
ljivoga radnog stola) ili raditi veći broj kratkih stojećih stan-
ki (39). Nadalje, u metaanalizi longitudinalnih istraživanja
koju su objavili Grøntved i Hu utvrđeno je da osobe koje gle-
daju televiziju više od 3 sata na dan imaju čak 30% viši rizik
od preuranjene smrti u odnosu prema onima što je gledaju
manje od 3 sata na dan (40). Osim toga, postoje čvrsti do-
kazi da je preraspodjela vremena provedenog u sjedenju na
niskointenzivnu, umjerenointenzivnu i visokointenzivnu
tjelesnu aktivnost povezana s brojnim zdravstvenim dobro-
bitima (41).
Nacionalne preporuke za spavanje uglavnom su vrlo slične
i baziraju se na preporukama američke Nacionalne zaklade
za spavanje (engl. National Sleep Foundation – NSF) (42).
Radi izrade preporuka za duljinu spavanja, američka je Na-

TABLICA 2. 24-satne preporuke za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje djece i mladih od 0 do 17 godina

Komponenta Starosna
potrošnje podsku- Preporuke
vremena pina
- Preporučuje se nekoliko razdoblja tjelesne aktivnosti raspoređenih kroz cijeli dan.
- Važno je da kretanja ne budu jednolika, nego da se potiče izvođenje raznovrsnih pokreta.
- Preporučene aktivnosti jesu: hvatanje, dosezanje, guranje, vučenje i puzanje, ovisno o stupnju motorič-
kog razvoja djeteta.
< 1 g. - Poseban naglasak valja dati interaktivnoj igri na tlu.
- Da bi se potaknula aktivacija različitih mišićnih skupina, djeca koja još ne znaju puzati trebaju provoditi
30 minuta na dan ležeći na trbuhu, pri čemu je ukupno vrijeme u takvoj aktivnosti raspoređeno u niz
kraćih perioda tijekom dana.
- Nužno je da se sve aktivnosti provode u sigurnom okruženju i uz nadzor odrasle osobe.
- Preporučuje se najmanje 180 minuta na dan tjelesne aktivnosti raspoređene kroz cijeli dan.
- Tjelesna aktivnost treba uključivati energičnu igru i ne smije biti jednolična, nego usmjerena na potica-
nje izvođenja raznovrsnih pokreta.
1 – 2 g. - Važno je dopustiti djetetu što je moguće veću slobodu kretanja, ali ne narušavati pritom nužnu razinu
njegove sigurnosti.
- Preporučene aktivnosti jesu: puzanje, hodanje, trčanje, skakanje, penjanje, udaranje, hvatanje, bacanje
i valjanje.

Tjelesna - Preporučuje se najmanje 180 minuta na dan različitih tjelesnih aktivnosti raspoređenih kroz cijeli dan.
aktivnost - Najmanje 60 minuta na dan dijete treba provoditi u energičnoj igri.
- Važno je dopustiti djetetu što je moguće veću slobodu kretanja, ali ne narušavati pritom nužnu razinu
3 – 4 g.
njegove sigurnosti.
- Preporučene aktivnosti jesu: hodanje, trčanje, skakanje, preskakivanje, penjanje, udaranje, hvatanje,
bacanje i kotrljanje.
- Preporučuje se najmanje 60 minuta na dan tjelesnih aktivnosti umjerenog do visokog intenziteta (aktiv-
nosti u kojima se dijete/mlada osoba zadiše i bar malo oznoji).
- Primjeri aerobnih aktivnosti jesu: trčanje, vožnja biciklom, koturaljkanje i plivanje.
- Važno je da dijete/mlada osoba svakodnevno provodi vrijeme u aerobnim tjelesnim aktivnostima, a
najmanje 3 puta na tjedan u aktivnostima za jačanje mišića i kosti.
- Primjeri aktivnosti za jačanje kosti jesu: skakanje, preskakivanje užeta te sportske igre poput košarke i odbojke.
5 – 17 g. - Primjeri aktivnosti za jačanje mišića jesu: penjanje po spravama u parku, vježbanje s težinom vlastita tijela,
vježbanje s gumama ili vrpcama koje pružaju otpor i vježbanje s utezima primjerene težine.
- Važno je provoditi vrijeme u visokointenzivnim tjelesnim aktivnostima najmanje 3 puta na tjedan.
- Primjeri aktivnosti visokog intenziteta jesu: brzo trčanje, brza vožnja biciklom, energično igranje sport-
skih igara poput nogometa, košarke, rukometa i tenisa.
- Uz navedeno preporučuje se provoditi i nekoliko sati na dan u tjelesnim aktivnostima niskog intenziteta
poput hodanja, igre u pješčaniku, šetnje s kućnim ljubimcem i slično.

Medicus 2019;28(2):143-153
Prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka za tjelesnu aktivnost 149

cionalna zaklada za spavanje okupila multidisciplinarni tim
eksperata koji je proveo rigorozni pregled znanstvene lite-
rature i panel-diskusiju. Američke su preporuke nastale na
temelju znanstvenih dokaza visoke kvalitete i prihvatio/po-
dupro ih je velik broj strukovnih udruženja u području spa-
vanja (npr., Armenijsko udruženje za poremećaje spavanja,
Belgijsko udruženje za istraživanje spavanja i medicinu spa-
vanja, Europsko udruženje za istraživanje spavanja, Indijsko
udruženje za istraživanje spavanja i dr.). Istraživanja upuću-
ju na to da na zdravlje mogu utjecati i druga obilježja spava-
nja poput kvalitete sna i vremena odlaska na spavanje (43).
Međutim, nalazi istraživanja o ovoj temi nisu konzistentni
i teško ih je prevesti u jasne kvantitativne smjernice, zbog
čega se često izostavljaju iz nacionalnih preporuka.
Prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka za djecu i mlade
od 0 do 17 g.
S obzirom na to da se gotovo sve postojeće 24-satne prepo-
ruke za djecu i mlade od 0 do 17 g. baziraju na kanadskim
preporukama, napravljenima u skladu s trenutačno dostu-
pnim znanstvenim dokazima pri izradi prijedloga hrvatskih
preporuka (tablica 2.) vodili smo se istim modelom. Pritom
smo u obzir uzeli i preporuke Svjetske zdravstvene organi-
zacije i specifičnosti hrvatskog konteksta.

Komponenta Starosna
potrošnje podsku- Preporuke
vremena pina
- Preporučuje se ograničiti dugotrajno sjedenje (npr., u hranilici, ležaljci, kolicima ili autosjedalici) na
najviše 1 sat u kontinuitetu.
- Važno je potpuno izbjegavati gledanje u ekrane (npr., TV, računalo, tablet ili mobitel).
< 2 g. - Tijekom razdoblja koje dijete provodi u sjedenju preporučuje se provođenje aktivnosti koje potiču
intelektualni i/ili motorički razvoj kao što su čitanje i pričanje priča, crtanje, lijepljenje naljepnica,
slaganje kocaka i primjerenih slagalica i sl.

- Preporučuje se ograničiti dugotrajno sjedenje (npr., u hranilici, ležaljci, kolicima ili autosjedalici) na
Sedentarno najviše 1 sat u kontinuitetu.
ponašanje - Važno je da vrijeme pred ekranima (npr., pred TV-om, računalom, tabletom ili mobitelom) bude
2 – 4 g. ograničeno na najdulje 1 sat na dan.
- Tijekom razdoblja koje dijete provodi u sjedenju preporučuje se provođenje aktivnosti koje potiču
intelektualni i/ili motorički razvoj kao što su crtanje, bojenje, igranje s plastelinom i kinetičkim
pijeskom, lijepljenje naljepnica i sl.
- Preporučuje se da vrijeme pred ekranima (npr., pred TV-om, računalom, tabletom ili mobitelom) bude
ograničeno na najdulje 2 sata na dan.
5 – 17 g.
- Važno je da se kontinuirani periodi sjedenja prekidaju što je češće moguće.

0–3 - Preporučuje se 14 – 17 sati spavanja na dan, uključujući drijemanje tijekom dana.

mjeseca
4 – 11 - Preporučuje se 12 – 16 sati spavanja na dan, uključujući drijemanje tijekom dana.
mjeseci
- Preporučuje se 11 – 14 sati spavanja na dan, uključujući drijemanje tijekom dana.
1 – 2 g. - Važno je uspostaviti rutinu koja podrazumijeva približno jednako vrijeme odlaska na spavanje i buđenja
svaki dan.

Spavanje - Preporučuje se 10 – 13 sati spavanja na dan koje može uključivati drijemanje tijekom dana.
3 – 4 g. - Važno je uspostaviti rutinu koja podrazumijeva približno jednako vrijeme odlaska na spavanje i buđenja
svaki dan.
- Preporučuje se 9 – 11 sati neprekinutog spavanja tijekom noći.
5 – 13 g. - Važno je uspostaviti i/ili održavati rutinu koja podrazumijeva približno jednako vrijeme odlaska na
spavanje i buđenja svaki dan.
- Preporučuje se 8 – 10 sati neprekinutog spavanja tijekom noći.
14 – 17 g. - Važno je uspostaviti i/ili održavati rutinu koja podrazumijeva približno jednako vrijeme odlaska na
spavanje i buđenja svaki dan.

Medicus 2019;28(2):143-153
150 Jurakić D. i Pedišić Ž.

Prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka za odrasle osobe Rasprava i zaključak

i osobe starije dobi
S obzirom na to da ne postoje objedinjene preporuke za tje-
lesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje odraslih
osoba i osoba starije dobi, prijedlog hrvatskih 24-satnih
preporuka za te dobne skupine (tablica 3.) izradili smo na
temelju pojedinačnih smjernica za navedene komponente
potrošnje vremena.
Sustavnim pregledom literature nađene su nacionalne
24-satne preporuke za tjelesnu aktivnost, sedentarno pona-
šanje i spavanje djece i/ili mladih u četiri države i istovjetne
preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, pa je na teme-
lju njih izrađen prijedlog prvih hrvatskih preporuka ovog
tipa.
Zbog nedostatka postojećih 24-satnih preporuka za tjelesnu
aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje odraslih osoba i

TABLICA 3. 24-satne preporuke za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje za odrasle osobe (18 – 64 g.) i osobe starije
dobi (65+ g.)

Komponenta
Starosna
potrošnje Preporuke
skupina
vremena

- Preporučuje se provoditi 150 – 300 minuta na tjedan u aerobnim aktivnostima umjerenog

intenziteta ili 75 – 150 minuta na tjedan u aerobnim aktivnostima visokog intenziteta ili kombinirati
aerobne aktivnosti umjerenog i visokog intenziteta u odgovarajućem ukupnom trajanju.
- Aerobne aktivnosti umjerenog intenziteta jesu one koje iziskuju umjeren tjelesni napor i pri kojima
se osoba zadiše i/ili lagano oznoji, a primjeri takvih aktivnosti jesu: žustro hodanje, umjereno brza
vožnja biciklom, aerobika u vodi i sl.
- Aerobne aktivnosti visokog intenziteta su one koje iziskuju težak tjelesni napor i pri kojima se
osoba znatno zadiše i oznoji, a primjeri takvih aktivnosti jesu: trčanje, žustro nordijsko hodanje,
plivanje, grupna aerobika i sl.
Tjelesna
- Poželjno je da se aerobna aktivnost ravnomjerno rasporedi kroz cijeli tjedan te da pojedinačne
aktivnost
epizode aktivnosti traju najmanje 10 minuta u kontinuitetu.
Odrasle - Aktivnosti za jačanje mišića trebaju se provoditi najmanje 2 puta na tjedan i uključivati sve velike
osobe (18 – mišićne skupine. Primjeri takvih aktivnosti jesu: vježbanje s utezima, vježbanje pri kojem se svla-
64 g.) dava vlastita tjelesna masa (npr., sklekovi, čučnjevi, trbušnjaci) i vježbanje na spravama u teretani.
- Preporučena razina tjelesne aktivnosti može se ostvariti sudjelovanjem u aktivnostima tijekom
slobodnog vremena, ali i u ostalim domenama svakodnevnog života (u transportu, kućanstvu i na
poslu).
- Važno je da se ne pretjera s kontinuiranim periodima statičnog stajanja ili niskointenzivne tjelesne
aktivnosti.
- Preporučuje se učestala izmjena razdoblja sjedenja sa stajanjem i niskointenzivnim tjelesnim
aktivnostima.
Sedentarno
- Vrijeme sedentarnoga gledanja TV-a treba ograničiti na najviše 3 sata na dan.
ponašanje
- Osobe sa sedentarnim zanimanjima trebale bi akumulirati 2 – 4 sata statičnog stajanja i/ili
niskointenzivne tjelesne aktivnosti (npr., sporo hodanje) tijekom radnog vremena.
Spavanje - Preporučuje se 7 – 9 sati spavanja na dan.
- Preporučuju se jednaka količina i tip aktivnosti kao i odraslim osobama mlađe dobi (aerobne
aktivnosti i vježbe jačanja mišića), uz napomenu da pojedinci koji ne mogu udovoljiti tim
preporukama, trebaju biti aktivni onoliko koliko im to njihove sposobnosti i stanje dopuštaju te
nastojati izbjegavati neaktivnost.
Tjelesna
- Važno je izvoditi vježbe namijenjene održavanju/unaprjeđenju ravnoteže i prevenciji padova (npr.,
aktivnost
hodanje po uskoj ravnoj crti, stajanje na jednoj nozi, stajanje na dasci za održavanje ravnoteže)
najmanje 3 puta na tjedan.
Osobe starije - Važno je ne pretjerati s kontinuiranim periodima statičnog stajanja ili niskointenzivne tjelesne
dobi aktivnosti.
- Preporučuje se učestalo izmjenjivati razdoblja sjedenja sa stajanjem i niskointenzivnim tjelesnim
aktivnostima.
Sedentarno
- Važno je da se ne pretjera s kontinuiranim periodima sedentarnoga gledanja u ekrane (npr., TV,
ponašanje
računalo, tablet ili mobitel).

Spavanje - Preporučuje se 7 – 8 sati spavanja na dan.

Medicus 2019;28(2):143-153
Prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka za tjelesnu aktivnost
osoba starije dobi u ovom je istraživanju izrađen prvi prijed-
log takvih preporuka u svijetu.
Preporuke za sve dobne skupine utemeljene su na trenu-
tačno raspoloživim znanstvenim dokazima. Međutim, valja
naglasiti da većina istraživanja u područjima tjelesne aktiv-
nosti, sedentarnog ponašanja i spavanja u svojim analizama
nije uzela u obzir činjenicu da su navedene komponente
potrošnje vremena međuzavisne varijable kompozicional-
nog tipa, čime je narušena vjerodostojnost njihovih nalaza
(16 – 18, 41). Štoviše, još nije provedeno nijedno istraživanje
koje bi omogućilo donošenje čvrstih zaključaka o optimal-
noj raspodjeli vremena provedenog u tjelesnoj aktivnosti,
sedentarnom ponašanju i spavanju. Za donošenje takvih
zaključaka bit će potrebna primjena matematičkih modela
za optimizaciju u kombinaciji s metodama za analizu kom-
pozicionalnih podataka (18). Takvi se protokoli za analizu
podataka trenutačno razvijaju i njihova implementacija u
područje epidemiologije očekuje se u sljedećim godinama.
Pretpostavlja se da bi moglo postojati više od jedne „opti-
malne“ raspodjele vremena provedenog u tjelesnoj aktiv-
nosti, sedentarnom ponašanju i spavanju za jedan te isti
zdravstveni ishod, te da bi „optimalne“ raspodjele vremena
za različite zdravstvene ishode mogle biti različite (18). Sve
navedeno dodatno povećava složenost analitičkih problema
s kojima će se susretati buduća istraživanja u ovom područ-
ju. Stoga do nužnog poboljšanja sveukupne kvalitete i snage
LITERATURA
1. MacAuley D. A history of physical activity, health and medicine. J
R Soc Med 1994;87:32–5.
2. Paffenbarger RS Jr, Blair SN, Lee IM. A history of physical activity,
cardiovascular health and longevity: the scientific contributions of
Jeremy N Morris, DSc, DPH, FRCP. Int J Epidemiol 2001;30:1184–
92. DOI: 10.1093/ije/30.5.1184.
3. Warburton DER, Bredin SSD. Health benefits of physical activity: a
systematic review of current systematic reviews. Curr Opin Cardiol
2017;32:541–56. DOI: 10.1097/HCO.0000000000000437.
4. St George A, Kite J, Hector D, Pedisic Z, Bellew B, Bauman A. Be-
yond overweight and obesity – HEAL targets for overweight and
obesity and the six HEAL objectives: a rapid review of the evidence.
Sydney: NSW Ministry of Health; 2014. Dostupno na: http://www.
preventivehealth.net.au/uploads/2/3/5/3/23537344/resources_rap-
id_review_-_benefits_of_heal_strategy_final_20141105.pdf. Datum
pristupa: 10. 6. 2019.
5. Lee IM, Shiroma EJ, Lobelo F i sur; Lancet Physical Activity Series
Working Group. Effect of physical inactivity on major non-com-
municable diseases worldwide: an analysis of burden of disease
151
dokaza potrebnih za izradu empirijski utemeljenih 24-sat-
nih preporuka za tjelesnu aktivnost, sedentarno ponašanje
i spavanje najvjerojatnije neće doći tako skoro. Donošenje
čvrstih zaključaka o dozama tjelesne aktivnosti, sedentar-
nog ponašanja i spavanja koje su optimalne za zdravlje još
uvijek nije moguće i zbog ograničenja dosadašnjih istraživa-
nja u pogledu mjerenja ovih varijabli (16, 44).
Međutim, sa stajališta javnozdravstvene promocije zdravog
načina života možemo pretpostaviti kako je bolje da stručne
preporuke postoje, čak i unatoč nizu ograničenja raspoloži-
vih dokaza (15). Primjer koji uvelike potkrjepljuje tu pretpo-
stavku su preporuke za tjelesnu aktivnost. Iako su utemelje-
ne na rezultatima istraživanja koja su patila od niza navede-
nih metodoloških problema, njihovo postojanje i primjena
smatraju se ključnim indikatorima uspješne nacionalne
politike promocije tjelesne aktivnosti (45, 46). Stoga drži-
mo da prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka za tjelesnu
aktivnost, sedentarno ponašanje i spavanje izrađen u ovom
istraživanju može pomoći pri promociji „zdravije“ raspo-
djele vremena u populaciji. Predložene hrvatske 24-satne
preporuke mogu se iskoristiti za individualno savjetovanje
u ambulantama obiteljske medicine, klinikama ili rekreacij-
skim centrima, za oblikovanje poruka u javnozdravstvenim
kampanjama te pri izradi nacionalnih, lokalnih i institucio-
nalnih zdravstvenih politika.
and life expectancy. Lancet 2012;380:219–29. DOI: 10.1016/S0140-
6736(12)61031-9.
6. Pratt M, Epping JN, Dietz WH. Putting physical activity into
public health: a historical perspective from the CDC. Prev Med
2009;49:301–2. DOI: 10.1016/j.ypmed.2009.06.011.
7. American College of Sports Medicine position statement on
the recommended quantity and quality of exercise for develop-
ing and maintaining fitness in healthy adults. Med Sci Sports
1978;10:vii–x.
8. Jurakić D, Pedišić Z, Greblo Z. Physical activity in different do-
mains and health-related quality of life: a population-based
study. Qual Life Res 2010;19:1303–9. DOI: 10.1007/s11136-010-
9705-6.
9. Samitz G, Egger M, Zwahlen M. Domains of physical activity and
all-cause mortality: systematic review and dose-response me-
ta-analysis of cohort studies. Int J Epidemiol 2011;40:1382–400.
DOI: 10.1093/ije/dyr112.
10. Pate RR, Pratt M, Blair SN i sur. Physical activity and public
health. A recommendation from the Centers for Disease Con-
Medicus 2019;28(2):143-153
152
trol and Prevention and the American College of Sports Medicine.
JAMA 1995;273:402–7.
11. Haskell WL, Lee IM, Pate RR i sur; American College of Sports
Medicine; American Heart Association. Physical activity and pub-
lic health: updated recommendation for adults from the American
College of Sports Medicine and the American Heart Association.
Circulation 2007;116:1081–93. DOI: 10.1161/CIRCULATIONA-
HA.107.185649.
12. de Rezende LFM, Rodrigues Lopes M, Rey-López JP, Matsudo
VKR, Luiz Odo C. Sedentary behavior and health outcomes: an
overview of systematic reviews. PLoS One 2014;9:e105620-e. DOI:
10.1371/journal.pone.0105620.
13. Bennie JA, Pedisic Z, Van Uffelen JGZ i sur. The descriptive epide-
miology of total physical activity, muscle-strengthening exercises
and sedentary behaviour among Australian adults – Results from
the National Nutrition and Physical Activity Survey. BMC Public
Health 2016;16:73. DOI: 10.1186/s12889-016-2736-3.
14. Jochem C, Schmid D, Leitzmann MF. Introduction to Sedentary
Behaviour Epidemiology. U: Leitzmann MF, Jochem C, Schmid D
(ur.). Sedentary Behaviour Epidemiology. Cham, CH: Springer In-
ternational Publishing; 2018., str. 3–30.
15. Chaput JP, Olds T, Tremblay MS. Public health guidelines on sed-
entary behaviour are important and needed: a provisional bench-
mark is better than no benchmark at all. Br J Sports Med 2018. pii:
bjsports-2018-099964. DOI: 10.1136/bjsports-2018-099964.
16. Pedišić Ž. Measurement issues and poor adjustments for physical
activity and sleep undermine sedentary behaviour research – The
focus should shift to the balance between sleep, sedentary behav-
iour, standing and activity. Kinesiology 2014;46:135–46.
17. Dumuid D, Stanford TE, Martin-Fernandez JA i sur. Compo-
sitional data analysis for physical activity, sedentary time and
sleep research. Stat Methods Med Res 2018;27:3726–38. DOI:
10.1177/0962280217710835.
18. Pedišić Ž, Dumuid D, Olds TS. Integrating sleep, sedentary be-
haviour, and physical activity research in the emerging field of
time-use epidemiology: definitions, concepts, statistical meth-
ods, theoretical framework, and future directions. Kinesiology
2017;42:252–69.
19. Chastin SFM, Palarea-Albaladejo J, Dontje ML, Skelton DA. Com-
bined Effects of Time Spent in Physical Activity, Sedentary Be-
haviors and Sleep on Obesity and Cardio-Metabolic Health Mark-
ers: A Novel Compositional Data Analysis Approach. PLoS One
2015;10:e0139984-e. DOI: 10.1371/journal.pone.0139984.
20. World Health Organization. WHO guidelines on physical activity,
sedentary behaviour and sleep for children under 5 years of age. Ge-
neva, CH: World Health Organization; 2019. Dostupno na: https://
apps.who.int/iris/bitstream/handle/10665/311664/9789241550536-
eng.pdf?sequence=1&isAllowed=y. Datum pristupa: 10. 6. 2019.
21. World Health Organization. Global action plan on physical activity
2018–2030: more active people for a healthier world. Geneva, CH:
World Health Organization; 2018. Dostupno na: https://apps.who.
Medicus 2019;28(2):143-153
Jurakić D. i Pedišić Ž.
int/iris/bitstream/handle/10665/272722/9789241514187-eng.pdf.
Datum pristupa: 10. 6. 2019.
22. Department of Health AG. Australian 24-Hour Movement Guide-
lines for Children (5-12 years) and Young People (13-17 years): An
Integration of Physical Activity, Sedentary Behaviour, and Sleep
2019. Dostupno na: https://www.health.gov.au/internet/main/
publishing.nsf/Content/health-pubhlth-strateg-phys-act-guide-
lines. Datum pristupa: 10. 6. 2019.
23. Okely AD, Ghersi D, Hesketh KD i sur. A collaborative approach
to adopting/adapting guidelines - The Australian 24-Hour Move-
ment Guidelines for the early years (Birth to 5 years): an integra-
tion of physical activity, sedentary behavior, and sleep. BMC Pub-
lic Health 2017;17:869. DOI: 10.1186/s12889-017-4867-6.
24. DST-NRF Centre of Excellence in Human Development and Lau-
reus “Sport for good”. South African 24-Hour Movement Guide-
lines for Birth to Five Years: An integration of physical activity,
sitting behaviour, screen time and sleep. Cape Town, SA: Laureus
“Sport for good”; 2018.
25. Tremblay MS, Carson V, Chaput JP. Introduction to the Canadi-
an 24-Hour Movement Guidelines for Children and Youth: An
Integration of Physical Activity, Sedentary Behaviour, and Sleep.
Appl Physiol Nutr Metab 2016;41(6 Suppl 3):iii–iv. DOI: 10.1139/
apnm-2016-0203.
26. Tremblay MS, Chaput JP, Adamo KB i sur. Canadian 24-Hour
Movement Guidelines for the Early Years (0-4 years): An Integra-
tion of Physical Activity, Sedentary Behaviour, and Sleep. BMC
Public Health 2017;17(Suppl. 5):874. DOI: 10.1186/s12889-017-
4859-6.
27. Ministry of Health. Sit Less, Move More, Sleep Well: Active play
guidelines for under-fives. Wellington, NZ: Ministry of Health;
2017. Dostupno na: https://www.health.govt.nz/system/files/
documents/publications/active-play-guidelines-for-under-fives-
may17.pdf. Datum pristupa: 10. 6. 2019.
28. Ministry of Health. Sit Less, Move More, Sleep Well: Physical
Activity Guidelines for Children and Young People. Wellington,
NZ: Ministry of Health; 2017. Dostupno na: https://www.health.
govt.nz/system/files/documents/pages/physical-activity-guide-
lines-for-children-and-young-people-may17.pdf. Datum pristu-
pa: 10. 6. 2019.
29. Kahlmeier S, Wijnhoven TMA, Alpiger P, Schweizer C, Breda
J, Martin BW. National physical activity recommendations:
systematic overview and analysis of the situation in European
countries. BMC Public Health 2015;15:133. DOI: 10.1186/s12889-
015-1412-3.
30. Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Krećete li se i Vi 30 minuta
dnevno? Zagreb, HR: Hrvatski zavod za javno zdravstvo; 2018.
Dostupno na: https://www.hzjz.hr/wp-content/uploads/2018/06/
Tjelesna-aktivnost-LETAK.pdf. Datum pristupa: 10. 6. 2019.
31. World Health Organization. Global recommendations on physi-
cal activity for health. Geneva, CH: World Health Organization;
2010. Dostupno na: https://apps.who.int/iris/bitstream/han-
Prijedlog hrvatskih 24-satnih preporuka za tjelesnu aktivnost
dle/10665/44399/9789241599979_eng.pdf?sequence=1. Datum
pristupa: 10. 6. 2019.
32. Piercy KL, Troiano RP, Ballard RM i sur. The Physical Activity
Guidelines for Americans. JAMA 2018;320:2020–8. DOI: 10.1001/
jama.2018.14854.
33. Pfeifer K, Rutten A. [National Recommendations for Physical
Activity and Physical Activity Promotion]. Gesundheitswesen
2017;79(S 01):S2–3. DOI: 10.1055/s-0042-123346.
34. Weggemans RM, Backx FJG, Borghouts L i sur; Committee Dutch
Physical Activity Guidelines 2017. The 2017 Dutch Physical Activi-
ty Guidelines. Int J Behav Nutr Phys Act 2018;15:58. DOI: 10.1186/
s12966-018-0661-9.
35. Department of Health. Physical Activity, Health Improvement and
Protection. Start Active. Stay Active: A report on physical activity
from thefour home countries’ London, UK: Chief Medical Officer;
2011. Dostupno na: https://assets.publishing.service.gov.uk/gov-
ernment/uploads/system/uploads/attachment_data/file/216370/
dh_128210.pdf. Datum pristupa: 10. 6. 2019.
36. Nordic Council of Ministers. Nordic nutrition recommendations
2012: integrating nutrition and physical activity. Copenhagen, DK;
2012. Dostupno na: https://www.norden.org/en/publication/nor-
dic-nutrition-recommendations-2012. Datum pristupa: 10. 6. 2019.
37. Ministry of Health. Eating and Activity Guidelines for New Zea-
land Adults. Wellington, NZ: Ministry of Health; 2015. Dostupno
na: https://www.health.govt.nz/system/files/documents/publica-
tions/eating-activity-guidelines-for-new-zealand-adults-oct15_0.
pdf. Datum pristupa: 10. 6. 2019.
38. Ministerio de Sanidad, Servicios Sociales e Igualdad. Actividad
Física para la Salud y Reducción del Sedentarismo. Recomenda-
ciones para la población. Estrategia de Promoción de la Salud y
Prevención en el SNS. Madrid; 2015. Dostupno na: https://www.
mscbs.gob.es/profesionales/saludPublica/prevPromocion/Es-
trategia/docs/Recomendaciones_ActivFisica_para_la_Salud.pdf.
Datum pristupa: 10. 6. 2019.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Izv. prof. dr. sc. Željko Pedišić
Institute for Health and Sport
Victoria University
PO Box 14428, Victoria 8001, Australia
e-mail: zeljko.pedisic@vu.edu.au
Doc. dr. sc. Danijel Jurakić
Kineziološki fakultet
Sveučilište u Zagrebu
Horvaćanski zavoj 15, 10000 Zagreb
e-mail: danijel.jurakic@kif.hr
153
39. Buckley JP, Hedge A, Yates T i sur. The sedentary office: an expert
statement on the growing case for change towards better health
and productivity. Br J Sports Med 2015;49:1357–62. DOI: 10.1136/
bjsports-2015-094618.
40. Grøntved A, Hu FB. Television viewing and risk of type 2 diabe-
tes, cardiovascular disease, and all-cause mortality: a meta-anal-
ysis. JAMA 2011;305:2448–55. DOI: 10.1001/jama.2011.812.
41. Grgic J, Dumuid D, Bengoechea EG i sur. Health outcomes asso-
ciated with reallocations of time between sleep, sedentary behav-
iour, and physical activity: a systematic scoping review of isotem-
poral substitution studies. Int J Behav Nutr Phys Act 2018;15:69.
DOI: 10.1186/s12966-018-0691-3.
42. Hirshkowitz M, Whiton K, Albert SM i sur. National Sleep Foun-
dation's updated sleep duration recommendations: final report.
Sleep Health 2015;1:233–43. DOI: 10.1016/j.sleh.2015.10.004.
43. Ohayon M, Wickwire EM, Hirshkowitz M i sur. National Sleep
Foundation's sleep quality recommendations: first report. Sleep
Health 2017;3:6–19. DOI: 10.1016/j.sleh.2016.11.006.
44. Stamatakis E, Ekelund UD, Ding D, Hamer M, Bauman AE, Lee
IM. Is the time right for quantitative public health guidelines on
sitting? A narrative review of sedentary behaviour research para-
digms and findings. Br J Sports Med 2019;53:377–82. DOI: 10.1136/
bjsports-2018-099131.
45. Bull F, Milton K, Kahlmeier S. Health-enhancing physical activity
(HEPA) policy audit tool (PAT). Copenhagen, DK: World Health
Organization, Regional Office for Europe; 2011. Dostupno na:
http://www.euro.who.int/__data/assets/pdf_file/0010/286795/
Health-enhancing_physical_activityHEPApolicy_audit_tool-
PATVersion_2.pdf?ua=1. Datum pristupa: 10. 6. 2019.
46. Klepac Pogrmilovic B, O'Sullivan G, Milton K i sur. A global sys-
tematic scoping review of studies analysing indicators, develop-
ment, and content of national-level physical activity and seden-
tary behaviour policies. Int J Behav Nutr Phys Act 2018;15:123.
DOI: 10.1186/s12966-018-0742-9.
PRIMLJENO/RECEIVED:
8. 6. 2019./June 8, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
10. 6. 2019./June 10, 2019
Medicus 2019;28(2):143-153
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 155

Visokointenzivni intervalni trening:

čaroban trening za zdraviji život
High-intensity Interval Training: Magical
Training for Healthier Life
DANIEL BOK
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu

SAŽETAK Tjelesno vježbanje važno je sredstvo za unapređenje zdravstvenog statusa ljudi. Budući da je kardiorespiratorni fitnes
jedna od najvažnijih komponenata zdravstvenog fitnesa, potrebno je pronaći optimalne programe treninga za razvoj te komponente.
Radi toga je u posljednje vrijeme iznimno popularan postao visokointenzivni intervalni trening (VIIT). Taj se program treninga sastoji od
visokointenzivnih (85 – 95% VO2maks.) intervala rada koji se izmjenjuju s niskointenzivnim (40 – 60% VO2maks.) ili pasivnim intervalima odmora,
a optimalni sadržaji za realizaciju treninga uključuju cikličke oblike kretanja. VIIT se može programirati u obliku kratkog i dugog formata,
a oba omogućuju maksimiziranje vremena provedenog u zoni maksimalnog aerobnog napora. Uza statistički značajno unapređenje
maksimalnog primitka kisika (VO2maks.) ovaj tip treninga utječe i na ostale čimbenike rizika od razvoja kardiovaskularnih bolesti, odnosno
klinički značajno smanjuje potkožno masno tkivo, snižava sistolički i dijastolički krvni tlak i razinu glukoze u krvi te pozitivno regulira masnoće
u krvi. Učinci treninga mogu se očekivati već nakon nekoliko tjedana vježbanja, a veličina promjena ovisit će o ukupnom volumenu treninga
te inicijalnom statusu vježbača. VIIT je siguran program treninga, a brojna istraživanja upućuju na njegovu veću učinkovitost u odnosu
prema umjerenointenzivnomu kontinuiranom treningu kod svih populacija. Zbog visokog intenziteta rada za provedbu VIIT-a potrebno je
vrlo malo vremena, stoga on postaje vrlo učinkovita trenažna strategija za unapređenje zdravlja budući da je nedostatak vremena najčešće
navedena barijera tjelesnom vježbanju. Naposljetku, za postizanje optimalnih rezultata programiranje i provedba programa treninga moraju
biti povjereni stručnoj osobi, kineziologu, koji će znati prilagoditi program treninga pojedincu i uvjetima rada.
KLJUČNE RIJEČI: tjelesno vježbanje, program treninga, kardiorespiratorni fitnes, maksimalni primitak kisika, akutna reakcija, učinci treninga

SUMMARY Physical exercise is an important factor for the improvement of general health status. As cardiorespiratory fitness
is one of the most important components of health-related physical fitness, it is essential to find optimal training programmes for its
development. Recently, high-intensity interval training (HIIT) has become an extremely popular training programme used for that purpose.
This training programme consists of high-intensity (85 – 95% VO2max) work intervals which are interspersed with low-intensity (40 – 60%
VO2max) or passive recovery intervals with cyclic exercises as optimal training modes. HIIT can involve either short or long interval formats,
both of which enable maximization of time spent in maximal aerobic zone. Besides producing significant improvements in maximal oxygen
uptake (VO2max), this type of training affects other cardiovascular risk factors and clinically significantly decreases subcutaneous fat, systolic
and diastolic blood pressure, and blood glucose levels while positively regulates blood lipids. Training effects can be expected within a
few weeks of exercising, with the magnitude of changes depending on the total training volume and the subject’s initial health status. HIIT
is a safe training programme that numerous studies have proven to be effectually superior to moderate-intensity continuous training in
all populations. HIIT is performed with high intensity and thus requires short session time, which makes it a very time-efficient training
strategy for health improvement as lack of time remains one of the most commonly cited barriers to regular physical exercise participation.
Finally, for optimal results, training programme has to be created and implemented by an expert, a kinesiologist who will be able to adapt
the training programme to the individual and the working conditions.
KEY WORDS: physical exercise, training programme, cardiorespiratory fitness, maximal oxygen uptake, acute reaction, training effects

Uvod prediktor smrtnosti i nastanka brojnih kardiovaskularnih

p Poznato je da tjelesna aktivnost i programirano tjele-
sno vježbanje znatno utječu na zdravlje ljudi (1). Različitim
programima treninga može se pozitivno utjecati na unapre-
đenje rada različitih organskih sustava te se stoga trenažni
podražaji rabe radi prevencije razvoja brojnih kroničnih ne-
zaraznih bolesti, kao i unapređenja ukupnoga zdravstvenog
statusa (2). Budući da je kardiorespiratorni fitnes snažan
bolesti (3), posebna je pozornost usmjerena na unapređenje
upravo te komponente zdravstvenog fitnesa (4). Radi toga
je u posljednje vrijeme iznimno popularan postao visokoin-
tenzivni intervalni trening (VIIT) ili, kako ga i kod nas često
nazivaju, HIIT (engl. High-intensity interval training). Brojna
istraživanja pokazuju da je VIIT učinkovitiji za unapređenje
maksimalnog primitka kisika (VO2maks.), kao ukupne mjere

Medicus 2019;28(2):155-165
156
kardiorespiratornog fitnesa ili aerobnoga funkcionalnog ka-
paciteta čovjeka, ali i brojnih drugih kardiometaboličkih ri-
zičnih faktora u odnosu prema umjerenointenzivnomu kon-
tinuiranom treningu (UIKT) koji se pretežito preporučuje za
razvoj zdravstvenog fitnesa (4). Naime, trenutačne preporuke
za unapređenje kardiorespiratornog fitnesa uključuju uku-
pno 150 minuta na tjedan aktivnosti umjerenog intenziteta
(40 – 60% VO2maks.) ili 75 minuta na tjedan žustre aktivnosti
(60 – 85% VO2maks.) koje se provode u kontinuiranom režimu
rada (4). S druge strane, VIIT se sastoji od intervala rada koji
se provode visokim intenzitetom (85 – 95% VO2maks.) te se iz-
mjenjuju s niskointenzivnim (40 – 60% VO2maks.) ili pasivnim
intervalima odmora (5). Osim veće učinkovitosti u unapređe-
nju VO2maks. i drugih kardiometaboličkih faktora rizika, VIIT
izaziva manji subjektivni osjećaj napora (6), veću razinu ugo-
de (7) te može rezultirati većim pridržavanjem zadanog pla-
na treninga, odnosno realizacijom većeg broja treninga (8) u
odnosu prema UIKT-u. Zbog većeg intenziteta VIIT iziskuje i
manje ukupnog vremena treninga u odnosu prema UIKT-u.
Stoga on postaje vrlo učinkovita trenažna strategija za una-
pređenje zdravlja budući da je jedna od najčešće istaknutih
zapreka tjelesnom vježbanju upravo nedostatak vremena (9).
Trenažni oblici VIIT-a
Iako je ovaj program treninga u posljednjem desetljeću po-
stao iznimno popularan u fitnes-industriji, i dalje u znan-
stvenoj i stručnoj literaturi postoje velike razlike u definira-
nju formata VIIT-a ponajviše zbog nejasne terminologije in-
tenziteta treninga (10, 11). Tako se u literaturi može naći da
je VIIT napredna forma intervalnih treninga koja uključuje
kratkotrajne, visokointenzivne, anaerobne podražaje rada
(u rasponu intenziteta od 85 do čak 250% VO2maks. i trajanja
od 6 sekunda do 4 minute) odvojene kratkotrajnim, nisko-
intenzivnim, aerobnim podražajima (u rasponu intenziteta
od 20 do 40% VO2maks. i trajanja od 10 sekunda do 5 minuta)
oporavka (12). Vrlo se često VIIT upravo takvim i percipira i
provodi u praksi pa su vježbači izvrgnuti vrlo širokom raspo-
nu podražaja: od submaksimalnih i maksimalnih aerobnih
podražaja u trajanju od nekoliko minuta pa do maksimalnih
anaerobnih podražaja koji traju tek nekoliko sekunda (11).
Zbog velikog raspona intenziteta i trajanja intervala rada i
odmora akutne reakcije na tako raznolike podražaje, a poslje-
dično i adaptacije organskih sustava, mogu biti bitno druga-
čije (5, 13). Budući da je za razvoj kardiorespiratornog fitnesa,
odnosno povećanje VO2maks. presudno da organski sustavi od-
govorni za transport i iskorištavanje kisika (tj. dišni, kardio-
vaskularni i mišićni u aerobnom režimu rada) djeluju na ra-
zini svojega maksimuma ili vrlo blizu njega (što je intenzitet
≥ 90% VO2maks.), trenažni protokoli koji omogućuju postizanje
takvoga fiziološkog stresa najučinkovitiji su trenažni podra-
žaji za razvoj VO2maks. Uz potrebnu visoku razinu intenziteta
Medicus 2019;28(2):155-165
Bok D.
za unapređenje VO2maks. presudno je zapravo maksimiziranje
vremena provedenog pod takvim stresom (t@VO2maks.) koje se
može postići samo primjenom točno određenih zona inten-
ziteta i trajanja podražaja pa se termin VIIT odnosi upravo
na te formate treninga (14). Maksimiziranje vremena u zoni
≥ 90% VO2maks. postiže se kroz dva osnovna formata VIIT-a:
VIIT-dugi i VIIT-kratki format. VIIT dugog formata sastoji se
od intervala rada i odmora u rasponu od 1 do 6 minuta pri
čemu je omjer rada i odmora često 2 : 1, dok se VIIT kratkog
formata sastoji od intervala rada i odmora kraćih od 1 minute
s najčešćim omjerom rada i odmora 1 : 1. Njihovo oblikovanje
provodi se preciznom modifikacijom devet akutnih varijabla
treninga s glavnim ciljem maksimiziranja kardiorespirator-
nog napora (praćenog frekvencijom srca (FS) ≥ 90% FSmaks.) uz
minimalni metabolički stres (izražen koncentracijom laktata
u krvi kao indikatora anaerobnog rada) te što manji subjektiv-
ni osjećaj opterećenja (izražen ocjenom na skali subjektivne
procjene opterećenja od 1 do 10 ili od 6 do 20 (15)) (5). Za preci-
zno programiranje VIIT-a i izazivanje idealne akutne reakcije
potrebno je ponajprije poznavati intenzitet kretanja pri kojem
vježbač dostiže svoj maksimalni kardiorespiratorni napor,
odnosno svoj VO2maks. Intenzitet, odnosno brzina kretanja pri
kojem osoba dostiže svoj VO2maks. (vVO2maks.) može se utvrditi
u laboratorijskim ili terenskim uvjetima primjenom progre-
sivnog testa opterećenja (PTO). PTO se može provesti različi-
tim modalitetima kretanja (trčanje na pokretnoj stazi, bicikl,
veslački ili plivački ergometar), a sastoji se od kontinuiranog
povećanja opterećenja do trenutka otkaza pri čemu se prati
fiziološki odgovor na različite stupnjeve opterećenja (16). Iako
se za definiranje relativnog intenziteta treninga najčešće rabe
% FSmaks., % VO2maks., % rezerve srčane frekvencije (% FSmaks.R),
% rezerve VO2maks. (% VO2maks.R) i subjektivna procjena opte-
rećenja (SPO) izražena na Borgovoj skali od 6 do 20 (1, 17), za
programiranje i kontrolu VIIT-a njihova primjena može biti
ograničena (5, 18). Naime, poznato je da porast frekvencije
srca i VO2 kasne za naglim porastom intenziteta treninga (19),
a to znatno ograničava mogućnost praćenja i kontrole tre-
nažnog opterećenja, posebno kod VIIT-a kratkog formata pri
kojem su intervali kraći od jedne minute pa frekvencija srca
dosegne vrijednosti ≥ 90% FSmaks. tek nakon nekoliko inter-
vala. Upravo zbog navedenih ograničenja klasičnih varijabla
relativnog intenziteta treninga programiranje VIIT-a provodi
se s pomoću vVO2maks. kao mjere intenziteta (20). Za izazivanje
optimalne fiziološke reakcije za razvoj VO2maks., a to je što dulji
t@VO2maks., VIIT dugog formata provodi se pri intenzitetu od
85 do 100% vVO2maks., dok se za VIIT kratkog formata rabi in-
tenzitet od 100 do 120% vVO2maks. (5) (slika 1.). Upotreba većih
intenziteta pri formatima VIIT-a izazvat će veći metabolički
stres, veći subjektivni osjećaj opterećenja i kraće vrijeme pro-
vedeno u zoni ≥ 90% FSmaks., odnosno kraći t@VO2maks., što će
proizvesti krivu akutnu reakciju i posljedično rezultirati dru-
Visokointenzivni intervalni trening: čaroban trening za zdraviji život
SLIKA 1. Progresivni test opterećenja (PTO) kao početna točka za
programiranje VIIT-a. Prikaz PTO-a i navedene mjere intenziteta
(VO2 i brzina trčanja) odgovaraju zdravoj, mladoj osobi
Intenzitet, VO2
(mLO2/kg/min)
60
VO2maks.
Progresivni test opterećenja
40
20
8 - 12 min
ili ~ 14 - 18 km/h
gačijom adaptacijom. Budući da zdrava djeca i odrasle osobe
uglavnom mogu postići mnogo veći intenzitet od vVO2maks.,
nepoznavanjem tog i ostalih fizioloških parametara koji se
dobiju provedbom PTO-a povećava se mogućnost pogreške u
treningu, što se u praksi vrlo često i događa.
Akutna reakcija na VIIT
Akutna je reakcija trenutačni odgovor organskih sustava na
program treninga koji vježbač provodi. Da bismo postigli že-
ljenu adaptaciju organskih sustava, potrebno je tijelo vježbača
izlagati točno određenim akutnim reakcijama. Kronične adap-
tacije koje se događaju nakon određenog perioda vježbanja
mogu se pratiti promjenama različitih kondicijskih sposobno-
sti ili komponenata fitnesa. Precizne akutne reakcije mogu se
postići primjenom precizno programiranih programa treninga
određenim intenzitetom i trajanjem tjelesne aktivnosti, stoga
je za kvalitetno upravljanje procesom tjelesnog vježbanja izni-
mno važno poznavati akutnu reakciju na programe treninga
koje primjenjujemo (21). Akutne reakcije organskih sustava
mogu se za vrijeme treninga pratiti s pomoću brojnih varijabla
fiziološkog opterećenja (22). Najčešće rabljeni fiziološki para-
metri uključuju frekvenciju srca, koncentraciju laktata u krvi
te subjektivnu procjenu opterećenja (23). Budući da je VIIT do-
minanto usmjeren na povećanje kardiorespiratornog fitnesa,
frekvencija srca glavni je parametar praćenja akutne reakcije
tijekom treninga. Osnovni je cilj VIIT-a maksimizirati vrijeme
provedeno u zoni ≥ 90% VO2maks., odnosno maksimizirati vrije-
me provedeno u zoni ≥ 90% FSmaks., a pritom izazvati što ma-
nji metabolički stres (mjeren koncentracijom laktata u krvi),
kao i što manji subjektivni osjećaj opterećenja (5). Budući da
je intenzitet VIIT-a definiran brzinom pri kojoj osoba dostiže
svoj maksimalni kardiovaskularni napor (vVO2maks.), formati
VIIT-a omogućuju optimalni odnos vremena provedenog u
zoni ≥ 90% FSmaks. i ukupnog trajanja treninga. Tako postotak
157
Maksimalna brzina sprinta
≈ 200 - 250% vVO2maks.
VIIT - kratki format
vVO2maks. 100 - 120% vVO2maks.
VIIT - dugi format
85 - 100% vVO2maks.
Vrijeme (minute)
ili brzina (km/h)
vremena provedenoga ≥ 90% FSmaks. općenito kod oba formata
VIIT-a iznosi između 30 i 50% od ukupnog trajanja treninga
(14) uz izazivanje relativno niske razine koncentracije laktata
od 5 do 8 mmol/L za VIIT dugog formata i nešto više za VIIT
kratkog formata (24). Subjektivna procjena opterećenja tako-
đer ovisi o ukupnom trajanju treninga, odnosno realiziranim
intervalima, ali se uglavnom nalazi u prostoru od teškoga do
vrlo teškoga (25). Samo VIIT može proizvesti takav fiziološki
stres, odnosno tako velik omjer t@VO2maks. i ukupnog trajanja
treninga uz relativno malen metabolički stres pa je zbog toga
toliko popularan i učinkovit. S druge strane, zbog iznimne
važnosti provedbe primjerenih dijagnostičkih postupaka kao
preduvjeta za precizno određivanje intenziteta rada te velike
kompleksnosti programiranja samog treninga s velikim bro-
jem varijabla koje je potrebno precizno modificirati da bi se
postigla idealna akutna reakcija VIIT je iznimno velik izazov
za svakog trenera.
VIIT i kardiorespiratorni fitnes
Kardiorespiratorni fitnes, odnosno VO2maks., važan je kondi-
cijski faktor presudan za uspjeh u brojnim sportovima (26),
ali i snažan nezavisni prediktor kardiovaskularnog mortali-
teta te mortaliteta uzrokovanog drugim bolestima (27). Veći
VO2maks. također može sniziti rizik od smrtnosti uzrokovane
nekim drugim rizičnim faktorom kao što je pretilost (28).
Zbog toga je unapređenje kardiorespiratornog fitnesa važno
za sve populacije ljudi, od visokotreniranih sportaša iz spor-
tova izdržljivosti (29) pa do osoba s koronarnom bolesti srca
ili zatajenjem srca podvrgnutih programu srčane rehabilita-
cije (30). Brojne metaanalize pokazuju da je VIIT vrlo snažan
trenažni program koji u relativno kratko vrijeme od svega
nekoliko tjedana može izazvati statistički značajno poveća-
nje VO2maks. u rasponu od 2,6 do 7,3 mL/kg/min, odnosno od
2,7 do čak 29,9% (tablica 1.).
Medicus 2019;28(2):155-165
158 Bok D.

TABLICA 1. Pregled rezultata istraživanja o utjecaju VIIT-a na promjene u VO2maks.

Rezultati
Trajanje Rezultati (apsolutne
Parametar Studija Populacija (relativne
VIIT-a vrijednosti)
vrijednosti, %)

VO2maks. Weston i sur. (32) Odrasle osobe s 4 – 16 tjedana ↑ 5,4 mL/kg/min ↑ 19,4%
kardiometaboličkim kroničnim
bolestima

Batacan i sur. (12) ≈ 18 – 35 godina, osobe < 12 tjedana *↑ 3,8 mL/kg/min (NT) ≈ *↑ 9,6%
normalne težine (NT), preko- *↑ 4,43 mL/kg/min (PT) ≈ *↑ 9,9%
mjerno teške/pretile osobe (PT) ≥ 12 tjedana *↑ 6,04 mL/kg/min (PT) ≈ *↑ 18,1%

Milanović i sur. 18 – 45 godina, zdrave osobe ≥ 2 tjedna ↑ 5,5 mL/kg/min ↑ 4,3 – 26,4%
(41) (raspon)

Weston i sur. (34) > 18 godina, ≥ 2 tjedna ↑ 10 ± 5,1% (SM)

sedentarni muškarci (SM), ↑ 7,3 ± 4,8% (SŽ)
sedentarne žene (SŽ), ↑ 6,2 ± 3,1% (AM)
aktivni muškarci (AM), ↑ 3,6 ± 4,3% (AŽ)
aktivne žene (AŽ), ↑ 2,7 ± 4,6% (S)
muški sportaši (S)

Bacon i sur. (64) 18 – 42 godine, zdrave osobe, 6 – 13 tjedana ↑ 0,51 L/min

od sedentarnih osoba do (≈↑ 7,3 mL/kg/min) za
rekreativaca osobu od 70 kg

Costigan i sur. 13 – 18 godina, zdrave i aktivne 4 tjedna – 8 *↑ 2,6 mL/kg/min

(36) osobe te prekomjerno teške i mjeseci
pretile osobe

Logan i sur. (35) 8 – 18 godina, zdrave osobe 2 – 12 tjedana ↑ 3,1 mL/kg/min ↑ 8,2%
i prekomjerno teške i pretile
osobe

Hannan i sur. (42) 52 – 76 godina, osobe s < 6 tjedana ↑ 4,07 mL/kg/min

koronarnom arterijskom bolesti 7 – 12 tjedana ↑ 5,47 mL/kg/min
> 12 tjedana ↑ 4,48 mL/kg/min

Ramos i sur. (39) 46 – 76 godina, odrasle osobe 12 – 16 tjedana ↑ 14 – 46%

s hipertenzijom, metaboličkim
sindromom, zatajenjem srca, di-
jabetesom tipa II, pretile osobe,
VO2maks. ≈ 26,1 mL/kg/min

Costa i sur. (40) 57,8 ± 8,6 godina, osobe 4 – 16 tjedana ↑ 4,3 mL/kg/min
s prehipertenzijom i
hipertenzijom (i drugim rizičnim
faktorima), pod terapijom
lijekovima

Cornish i sur. (31) 31 – 69 godina, osobe s 10 – 52 tjedna ↑ 7,18 mL/kg/min ↑ 29,9%

koronarnom arterijskom bolesti

Pattyn i sur. (38) 60,7 ± 10,7 godina, osobe s 4 – 24 tjedna ↑ 3,49 mL/kg/min
koronarnom arterijskom bolesti
ili kroničnim zatajenjem srca

Kessler i sur. (33) Dominantno zdrave osobe, ali 2 – 26 tjedana ↑ 18,9%

i osobe s metaboličkim sindro-
Mod 12
mom, koronarnom arterijskom
tjedana
bolesti, dijabetesom

Legenda: VO2maks. – maksimalni primitak kisika, * – statistički značajno na razini p ≤ 0,05 ili 0,001

Medicus 2019;28(2):155-165
Visokointenzivni intervalni trening: čaroban trening za zdraviji život
Veličina napretka u VO2maks. ovisi o populaciji na kojoj se tre-
ning primjenjuje odnosno o početnoj razini fitnesa pa su tako
najveći napredci zabilježeni kod osoba s različitim kardiova-
skularnim i metaboličkim kroničnim bolestima (31 – 33), dok
su manji napredci zabilježeni kod sportaša (34) te djece i ado-
lescenata (35, 36). Utjecaj inicijalnog stanja kardiorespirator-
nog fitnesa najjasnije se vidi u rezultatima metaanalize koja
je analizirala učinke VIIT-a na sedentarne i aktivne ljude te na
sportaše, pri čemu je najveći napredak zabilježen kod seden-
tarnih osoba, a najmanji kod sportaša (34). Budući da je većina
istraživanja provedena u periodu od 4 do 12 tjedana, logično je
da inicijalni kardiorespiratorni status vježbača uvelike odre-
đuje veličinu promjena. Naime, poznato je da kontinuirano
poboljšanje sposobnosti nalaže sve veći volumen treninga
kako se ta sposobnost približava svojim višim, odnosno kraj-
njim vrijednostima (37) pa bi za veće promjene kod vrhunskih
sportaša bili potrebni dugotrajniji periodi treninga. To je jasno
vidljivo iz rezultata metaanalize koja upućuje na znatno veći
napredak u VO2maks. kod prekomjerno teških i pretilih osoba
nakon programa treninga koji su trajali više od 12 tjedana (6,04
mL/kg/min ili 18,1%) u odnosu prema programima koji su tra-
jali kraće (4,43 mL/kg/min ili 9,9%) (12). Važno je naglasiti da
metaanalize i sustavni pregledni radovi upućuju na veći na-
predak VO2maks. nakon VIIT-a u odnosu prema UIKT-u kod svih
analiziranih populacija (31, 32, 38 – 42). Budući da su trenu-
tačne preporuke za unapređenje kardiorespiratornog fitnesa
vodećih svjetskih udruga sportske medicine pretežno usmje-
rene prema kontinuiranom treningu umjerenog (≈ 40 – 60%
VO2maks.) i žustrog intenziteta (≈ 60 – 85% VO2maks.) (1), rezultati
istraživanja provedenih posljednjih godina, a koji upućuju na
nadmoćnost VIIT-a u odnosu prema UIKT-u, upućuju na po-
trebu revidiranja postojećih preporuka i uključivanje VIIT-a u
neke buduće preporuke (32). Posebno je to važno s obzirom na
činjenicu da povećanje kardiorespiratornog fitnesa od 1 MET
(≈ 3,5 mL/kg/min) snižava rizik od smrtnosti i koronarne bo-
lesti srca ili kardiovaskularne bolesti za 13, odnosno 15% kod
zdravih muškaraca i žena (43). Budući da metaanalize poka-
zuju da VIIT izaziva veći porast VO2maks. za čak 3,03 mL/kg/min
u odnosu prema UIKT-u tijekom vježbanja od 4 do 16 tjeda-
na (32), jasno je koliko je VIIT potentniji trenažni program za
unapređenje zdravlja. Ipak, glavna je zamjerka VIIT-u rizik od
kardiovaskularnih incidenata koji se može akutno i prolazno
povisiti za vrijeme treninga pri aktivnostima žustrog ili viso-
kog intenziteta kod podložnih ljudi (44). Međutim, istraživa-
nja zasad pokazuju da je rizik od kardiovaskularnog incidenta
podjednako nizak kod VIIT-a i UIKT-a. Tijekom studije prove-
dene u tri norveška rehabilitacijska centra na 4846 ispitanika
s koronarnom bolesti srca zabilježeni su jedan smrtni kardio-
vaskularni incident tijekom UIKT-a te dva kardiovaskularna
incidenta bez smrtnih posljedica tijekom VIIT-a (45). Zbog
smanjenog broja trenažnih sati VIIT-a u odnosu prema UI-
159
KT-u stopa komplikacija u odnosu prema broju pacijenata/
sati vježbanja iznosila je 1 na 129.456 sati za umjerenointen-
zivno vježbanje, odnosno 1 na 23.182 sata za visokointenziv-
no vježbanje. Iako studija, zbog metodološke kompleksnosti
realizacije, nije imala idealnu statističku snagu zaključivanja
i randomizaciju ispitanika (46), s obzirom na znatne kardio-
vaskularne adaptacije koje omogućuje VIIT, autori zaključuju
da bi ovaj tip treninga trebao biti uključen u rehabilitacijske
programe (45) uz pozornost posvećenu svakomu pojedinom
slučaju (32). Također, suprotno predrasudama, VIIT izaziva
višu razinu zadovoljstva usprkos većem fiziološkom naporu
(47), što utječe i na veću adherenciju programima vježbanja
(8). Zaključno, VIIT, uz fiziološke, ima i brojne druge pozitivne
karakteristike koje ga svrstavaju u najučinkovitije programe
treninga za unapređenje kardiorespiratornog fitnesa.
VIIT i potkožno masno tkivo
Istraživanja pokazuju da VIIT statistički značajno utječe na
smanjenje potkožnoga masnog tkiva i ukupne mase masnog
tkiva kod odraslih osoba (48), ali i kod djece (36) (tablica 2.).
Nešto veća učinkovitost VIIT-a zabilježena je kod prekomjerno
teških i pretilih osoba u odnosu prema osobama normalne te-
žine (12). Trajanje treninga znatno utječe na učinkovitost pro-
grama treninga i kod odraslih i kod djece pa su tako programi
treninga koji su trajali dulje od 12 tjedana izazvali statističku
značajnost promjena u opsegu struka i postotku potkožnoga
masnog tkiva kod odraslih prekomjerno teških i pretilih ljudi u
odnosu prema intervencijama koje su trajale kraće (12), dok su
kod djece zabilježene statistički značajno veće promjene u po-
stotku potkožnoga masnog tkiva već kod programa što su traja-
li dulje od 8 tjedana u odnosu prema onima koji su trajali kraće
(36). Iako smanjenje potkožnoga masnog tkiva ovisi o ukupnoj
energijskoj potrošnji tijekom treninga, kao i o intenzitetu vjež-
banja koji će maksimizirati potrošnju masti, a obje su kompo-
nente optimizirane kod UIKT-a (49), istraživanja pokazuju da
VIIT može ponuditi jednake (50), pa čak i veće učinke (48) u
odnosu prema UIKT-u. S obzirom na znatno kraće vrijeme po-
jedinačnog VIIT-a u odnosu prema UIKT-u, čini se da je VIIT
vremenski ekonomičniji tip treninga pa može biti učinkovitija
strategija u promociji tjelesne aktivnosti budući da je najčešća
zapreka tjelesnom vježbanju upravo nedostatak vremena. Na-
ime, izračunavanjem učinkovitosti po minuti treninga VIIT sa
smanjenjem postotka potkožnoga masnog tkiva od 0,005% na
minutu treninga znatno nadmašuje UIKT koji bilježi smanje-
nje od 0,0026% na minutu treninga (48). Također, posebno je
važno naglasiti utjecaj VIIT-a na statistički značajno smanje-
nje postotka potkožnoga masnog tkiva i sniženje indeksa tje-
lesne mase kod djece i adolescenata (36) budući da se posljed-
njih godina bilježi porast prekomjerno teške i pretile djece u
Hrvatskoj (51). Istraživanja pokazuju da intervencije VIIT-om
izazivaju znatnije sniženje indeksa tjelesne mase (-0,6 kg/m2)
Medicus 2019;28(2):155-165
160 Bok D.

TABLICA 2. Pregled rezultata istraživanja o utjecaju VIIT-a na promjene u sastavu tijela.

Trajanje Rezultati (apsolutne Rezultati (relativne

Parametar Studija Populacija
VIIT-a vrijednosti) vrijednosti, %)

Sastav tijela Viana i sur. (48) Prosjek od 10,4 do 70,1 4 – 16 tjedana, % TM *↓ 1,50% % TM (%) *↓ 4,6%
i potkožno godina, od sedentarnih mod 12 UMM *↓ 1,58 kg UMM (kg) *↓ 6,0%
masno tkivo osoba do vrhunskih tjedana
sportaša, prosječni ITM
od 18,4 do 36,7 kg/m2

Keating i sur. (50) Prosjek od 10,4 do 4 – 16 tjedana, % TM *↓ 1,26%

65 godina, najviše mod 12 UMM ↓ 1,38 kg
netrenirane odrasle tjedana
zdrave osobe i
prekomjerno teške/pretile
osobe. Metabolički
sindrom (1), hipertenzija
(1), rak debelog crijeva (1)

Eddolls i sur. (55) 5 – 18 godina, zdrave 3 – 12 tjedana % TM ↓ 0,48%

osobe ITM ↓ 0,71 (kg/m2)

Ramos i sur. (39) 46 – 76 godina, odrasle 12 tjedana % TM ↓* 2,4%

osobe s hipertenzijom,
metaboličkim
sindromom, zatajenjem
srca, dijabetesom tipa II,
pretile osobe, VO2maks. ≈
26,1 mL/kg/min

Batacan i sur. (12) ≈ 18 – 35 godina, osobe < 12 tjedana OS ↓ 2,13 cm (PT) OS /

normalne težine (NT), % TM ↓ 0,77% (PT) % TM ↓ 2,62% (PT)
prekomjerno teške/pretile % TM ↓ 2,02% (NT)
% TM ↓ 0,37% (NT)
osobe (PT)
ITM ↓ 0,13 kg/m2 (NT) ITM ↓ 0,54% (NT)
≥ 12 tjedana OS *↓ 2,23 cm (PT) OS /
% TM *↓ 1,8 % (PT) % TM *↓ 4,9% (PT)
ITM ↓ 0,48 kg/m2 (PT) ITM ↓ 1,61% (PT)

Costigan i sur. 13 – 18 godina 4 tjedna – 8 ITM *↓ 0,6 kg/m2

(36) mjeseci % TM *↓ 1,6%
≥8 tjedana % TM *↓ 2,1%
OS ↓ 1,5 cm

Logan i sur. (35) 8 – 18 godina, zdrave 2 – 12 tjedana ITM ↓ 0,5 kg/m2 ITM ↓ 2,0%
osobe i prekomjerno % TM ↓ 0,3% % TM ↓ 1,1%
teške i pretile osobe
OS ↓ 1,8 cm OS ↓ 1,9%

Legenda: % TM – postotak tjelesne masti, UMM – ukupna masna masa, ITM – indeks tjelesne mase, OS – opseg struka, * – statistički značajno na razini p ≤ 0,05 ili 0,001

(36) od dugotrajnih intervencija tjelesnim aktivnostima prove- VIIT i krvni tlak

denim u okviru škole (-0,05 kg/m2) (52). Da je potencijal VIIT-a
za smanjenje potkožnoga masnog tkiva i klinički značajan, po-
kazuje podatak da smanjenje opsega struka za 2 cm dovodi do
poboljšanja parametara metaboličkog sindroma za 21% (53),
a intervencija VIIT-om od samo nekoliko tjedana dovodi do
smanjenja opsega struka od 2,23 cm kod odraslih osoba (12),
odnosno od 1,5 i 1,8 cm kod djece i adolescenata (35, 36).
Istraživanja pokazuju da provedba VIIT-a u trajanju od 4 do 16
tjedana utječe na sniženje sistoličkog i dijastoličkoga krvnog
tlaka odraslih osoba (12, 40, 54) te djece i adolescenata (35, 55)
(tablica 3.). Veće sniženje krvnog tlaka zabilježeno je kod odra-
slih osoba nego u djece (12, 55) te kod prekomjerno teških i
pretilih osoba u odnosu prema osobama normalne težine (12).
Također, veće sniženje krvnog tlaka može se očekivati nakon

Medicus 2019;28(2):155-165
Visokointenzivni intervalni trening: čaroban trening za zdraviji život 161

TABLICA 3. Pregled rezultata istraživanja o utjecaju VIIT-a na promjene u krvnom tlaku, razini glukoze u krvi i razini masnoća u krvi

Trajanje Rezultati (apsolutne Rezultati (relativne

Parametar Studija Populacija
VIIT-a vrijednosti) vrijednosti, %)

Krvni tlak Batacan i sur. ≈ 18 – 35 godina, < 12 tjedana SKT ↓ 2,13 mmHg (NT) SKT ↓ 1,85% (NT)
(12) osobe normalne težine (NT), DKT ↓ 1,41 mmHg (NT) DKT ↓ 2,15% (NT)
prekomjerno teške/pretile
SKT ↓ 2,1 mmHg (PT) SKT ↓ 1,58% (PT)
osobe (PT)
DKT *↓ 4,74 mmHg (PT) DKT *↓ 5,14% (PT)

≥ 12 tjedana SKT *↓ 4,57 mmHg (PT)

DKT *↓ 2,94 mmHg (PT)

Costa i sur. (40) 57,8 ± 8,6 godina, osobe s 4 – 16 tjedana SKT ↓ 6,3 mmHg
prehipertenzijom i hiperten- DKT ↓ 3,8 mmHg
zijom, pod terapijom lijeko-
vima (osobe su mogle imati i
druge rizične faktore)

Eddolls i sur. 5 – 18 godina, zdrave osobe 3 – 12 tjedana SKT ↓ 1,42 mmHg

(55) DKT ↓ 2,82 mmHg

Way i sur. (54) Prosjek od 21 do 68 godina, 4 – 16 tjedana SKT ↓ 7,4 mmHg SKT ↓ 5,5%
većinom zdrave sedentarne DKT ↓ 5,8 mmHg DKT ↓ 6,7%
osobe normalne težine i
prekomjerno teške osobe

Logan i sur. (35) 8 – 18 godina, zdrave osobe 2 – 12 tjedana SKT ↓ 3,2 mmHg SKT ↓ 2,7%
i prekomjerno teške i pretile DKT ↓ 2,2 mmHg DKT ↓ 3,0%
osobe

Razina Eddolls i sur. 5 – 18 godina, zdrave osobe 3 – 12 tjedana ↓ 0,08 mmol/L

glukoze u krvi (55)

Batacan i sur. ≈ 18 – 35 godina, < 12 tjedana *↓ 0,29 mmol/L (PT) *↓ 5,05% (PT)
(12) osobe normalne težine (NT), ≥ 12 tjedana ↓ 0,29 mmol/L (PT) ↓ 4,7% (PT)
prekomjerno teške/pretile
osobe (PT)

Jelleyman i sur. 21 – 68 godina, trenirane 2 – 16 tjedana *↓ 0,13 mmol/L

(59) osobe, rekreativci, osobe s *↓ 0,92 mmol/L (MeS)
metaboličkim sindromom
(MeS) i kardiovaskularnim
bolestima

Logan i sur. (35) 8 – 18 godina, zdrave osobe 2 – 12 tjedana ↓ 0,18 mmol/L ↓ 3,7%
i prekomjerno teške i pretile
osobe

Razina Batacan i sur. ≥ 18 godina, ≥ 12 tjedana TC ↓ 0,12 mmol/L (PT) ↓ 2,48%

masnoća u (12) osobe normalne težine (NT), HDL-C ↑ 0,08 mmol/L (PT) ↑ 6,5% (p = 0,06)
krvi prekomjerno teške/pretile
LDL-C ↓ 0,09 mmol/L (PT) ↓ 3,31%
osobe (PT)
TG ↓ 0,08 mmol/L (PT) ↓ 5,21%

Eddolls i sur. 5 – 18 godina, zdrave osobe 3 – 12 tjedana TC *↓ 0,41 mmol/L

(55) HDL-C ↑ 0,08 mmol/L
LDL-C *↓ 0,90 mmol/L
TG ↓ 0,27 mmol/L

Logan i sur. (35) 8 – 18 godina, zdrave osobe 2 – 12 tjedana TC ↓ 0,25 mmol/L ↓ 6%

i prekomjerno teške i pretile HDL-C ↑ 0,17 mmol/L ↑ 13,9%
osobe
LDL-C *↓ 0,36 mmol/L ↓ 14,6%
TG ↑ 0,02 mmol/L ↑ 1,7%

Legenda: SKT – sistolički krvni tlak, DKT – dijastolički krvni tlak, TC – ukupni kolesterol, HDL-C – kolesterol velike gustoće, LDL-C – kolesterol
male gustoće, TG – trigliceridi, * – statistički značajno na razini p ≤ 0,05 ili 0,001
Medicus 2019;28(2):155-165
162
provedbe VIIT-a u trajanju duljem od 12 tjedana u odnosu pre-
ma kraćim programima treninga (12). Posebno je zanimljivo
da je najveći utjecaj na sniženje krvnog tlaka zabilježen kod
osoba s prehipertenzijom i hipertenzijom (40), što sugerira da
je inicijalno stanje krvnog tlaka važan čimbenik učinkovitosti
treninga, odnosno da je VIIT učinkovitiji kod osoba kojima je
to najpotrebnije. Statistički značajno sniženje u sistoličkom
(4,57 mmHg) i dijastoličkom (2,94 mmHg) krvnom tlaku može
se očekivati nakon 12 tjedana vježbanja (12), dok je kod osoba
s povišenim krvnim tlakom sniženje sistoličkog (6,3 mmHg)
i dijastoličkog (3,8 mmHg) krvnog tlaka čak i veće (40). To
sniženje ima značajnu kliničku vrijednost budući da sniže-
nje sistoličkoga krvnog tlaka od 3 odnosno 5 mmHg smanju-
je smrtnost izazvanu moždanim udarom za 8 odnosno 14%,
smrtnost izazvanu koronarnom bolesti srca za 5 odnosno 9%
te smrtnost od svih uzroka za 4 odnosno 7% (56). Također, sva-
ko sniženje sistoličkoga krvnog tlaka od 10 mmHg snižava ri-
zik od moždanog udara za 27%, koronarne bolesti srca za 17%,
zatajenja srca za 28% te smrtnosti od svih uzroka za 13% (57).
Navedeni podaci upućuju stoga na znatan klinički potencijal
VIIT-a s obzirom na ukupno zdravlje, čak i ako se primjenjuje
u vrlo kratkom periodu od svega nekoliko tjedana.
VIIT i razina glukoze u krvi
Utjecaj VIIT-a na razinu glukoze u krvi malen je, ali statistički
i klinički značajan (58). Nakon perioda vježbanja od nekoliko
tjedana prosječno sniženje glukoze u krvi kod djece iznosi
0,08 mmol/L (55) iako treba uzeti u obzir malen broj studija
na temelju kojih je definiran prosjek. Naime, od ukupno četiri
studije, tri su pokazale statistički značajno sniženje razine glu-
koze u krvi u rasponu od -0,10 do -0,30, dok je tek jedna studija
zabilježila povišenje od 0,28 mmol/L koje nije bilo statistički
značajno (55). Stoga autori preglednog rada zaključuju da VIIT
omogućuje klinički značajno sniženje glukoze u krvi kod djece
i adolescenata (55). Utjecaj VIIT-a na razinu glukoze u krvi kod
odraslih prekomjerno teških i pretilih osoba nešto je veći (12) i
znatno ovisi o inicijalnom stanju, odnosno medicinskom sta-
tusu osobe (59). Naime, metaanaliza Batacana i suradnika (12)
utvrdila je statistički značajno sniženje razine glukoze u krvi
od 0,28 mmol/L kod prekomjerno teških i pretilih osoba, ali
ne i kod osoba normalne težine, dok su Jelleyman i suradnici
(59) utvrdili značajno veće sniženje kod osoba s metaboličkim
sindromom (0,92 mmol/L) u odnosu prema osobama bez kar-
diovaskularnih čimbenika rizika ili s manje njih. Metaregre-
sijom je utvrđeno da bi za očekivano sniženje od 0,1 mmol/L
intervencijom VIIT-om od nekoliko tjedana inicijalno stanje
razine glukoze u krvi trebalo biti ≥ 4,92 mmol/L (59). Očigled-
no je da potencijal VIIT-a za regulaciju glukoze u krvi raste s
porastom tog čimbenika rizika, što je iznimno dobro s gledi-
šta promocije ovoga trenažnog programa kod osoba slabijega
metaboličkog zdravlja. Također, utjecaj VIIT-a na regulaciju
Medicus 2019;28(2):155-165
Bok D.
glukoze u krvi ovisi i o trajanju programa treninga. Tako su
Batacan i suradnici (12) zabilježili jednako prosječno apso-
lutno sniženje razine glukoze u krvi od 0,28 mmol/L nakon
kraćih i duljih intervencija VIIT-om, ali su zbog većega rela-
tivnog sniženja (5,05%) kraće intervencije VIIT-om zabilježile
statističku značajnost. Paradoksalni nalazi u kojima su kraće
intervencije VIIT-om rezultirale većim relativnim sniženjem
razine glukoze u krvi objašnjavaju se različitim medicinskim
statusom ispitanika u analiziranim studijama (12). U buduć-
nosti je potrebno provesti veći broj studija s nešto duljim traja-
njem intervencije da bi se utvrdila stvarna snaga trenutačnih
rezultata.
VIIT i masnoće u krvi
Utjecaj VIIT-a na razinu masnoća u krvi općenito je pozitivan,
ali zbog relativno malog broja provedenih istraživanja u koji-
ma su praćene ove varijable zasad u literaturi ne postoji puno
metaanaliza koje bi omogućile kvalitetniju interpretaciju re-
zultata i donošenje čvrstih zaključaka, osobito s obzirom na
različite populacije ljudi. Programi VIIT-a u trajanju duljem
od 12 tjedana snizuju razinu ukupnog kolesterola, LDL-ko-
lesterola i triglicerida te povisuju razinu HDL-kolesterola
kod prekomjerno teških i pretilih osoba, ali tek je povećanje
HDL-kolesterola od 6,5% doseglo prag statističke značajno-
sti (p = 0,06) (12). Malen broj studija i nekonzistentni podaci
onemogućili su, pak, generaliziranje rezultata nakon kraćih
intervencija i onih provedenih na osobama normalne tje-
lesne težine (12). Čini se da su za znatne promjene potrebni
dugotrajniji pojedinačni treninzi i ukupni programi tjelesnog
vježbanja budući da potrošnja masti više ovisi o trajanju nego
o intenzitetu treninga. Naime, poznato je da se najveća oksi-
dacija masti događa pri intenzitetu od oko 64% VO2maks. (60),
što je zapravo intenzitet koji se može kontinuirano održavati
dulje vrijeme. VIIT je upravo suprotan trenažni podražaj koji
zbog svojega većeg intenziteta smanjuje relativnu oksidaciju
masti, a zbog kratkog trajanja samog treninga ne dopušta po-
većanu ukupnu energijsku potrošnju. Ipak, valja naglasiti da
čak i niskointenzivni kontinuirani trening i UIKT imaju rela-
tivno malen utjecaj na regulaciju masnoća u krvi sa smanje-
njem ukupnog kolesterola od 2%, LDL-kolesterola od 0,3%,
povećanjem HDL-kolesterola od 3% te statistički značajnim
smanjenjem triglicerida od 11% (61). S obzirom na to da VIIT
može proizvesti slične promjene kod prekomjerno teških i
pretilih osoba (12), čini se da ovaj tip treninga može biti pri-
kladan za one populacije koje imaju slabije kardiorespirator-
ne kapacitete i nepovoljne antropometrijske karakteristike
koje im otežavaju dugotrajnije tjelesno vježbanje. Ukupna
energijska potrošnja nakon VIIT-a može se nadoknaditi po-
većanom potrošnjom kisika poslije vježbanja (engl. Excess
post-exercise oxygen consumption – EPOC) (62). S druge stra-
ne, VIIT je izazvao nešto veće promjene u razinama masnoća
Visokointenzivni intervalni trening: čaroban trening za zdraviji život
u krvi kod djece, pri čemu je u ukupnom kolesterolu i LDL-ko-
lesterolu zabilježeno statistički značajno sniženje (55). Ipak,
treba napomenuti da su rezultati temeljeni na malom broju
studija, a statistička značajnost promjena u ukupnom kole-
sterolu i LDL-kolesterolu dobivena je ponajviše na temelju
velikih promjena zabilježenih u jednoj studiji (63).
Zaključak
VIIT je učinkovit program treninga za povećanje kardiorespi-
ratornog fitnesa i regulaciju mnogih kardiometaboličkih čim-
benika rizika te se stoga može iskoristiti kao sredstvo za znat-
no unapređenje zdravlja kod osoba različitoga zdravstvenog
statusa i razine kondicijske pripremljenosti. Pozitivni učinci
mogu se očekivati već nakon nekoliko tjedana vježbanja, a veli-
čina promjena ovisit će o ukupnome volumenu treninga te ini-
cijalnom statusu vježbača. S obzirom na akutnu fiziološku re-
akciju koju VIIT izaziva, pri čemu je kardiorespiratorni sustav
gotovo maksimalno aktiviran (VO2 i FS ≥ 90% VO2maks. i FSmaks.),
a metabolički sustav umjereno (koncentracija laktata u krvi u
prosjeku < 10 mmol/L), najveće kronične adaptacije mogu se
očekivati na kardiorespiratornim parametrima zdravlja, prije
LITERATURA
1. Garber CE, Blissmer B, Deschenes MR i sur. Quantity and quali-
ty of exercise for developing and maintaining cardiorespiratory,
musculoskeletal, and neuromotor fitness in apparently healthy
adults: Guidance for prescribing exercise. Med Sci Sports Exerc
2011;43:1334–59. DOI: 10.1249/MSS.0b013e318213fefb.
2. Pedersen BK, Saltin B. Exercise as medicine – evidence for pre-
scribing exercise as therapy in 26 different chronic diseases. Scand
J Med Sci Sports 2015;25(3 Suppl):1–72. DOI: 10.1111/sms.12581.
3. Blair SN, Kampert JB, Kohl HW i sur. Influences of cardiorespirato-
ry fitness and other precursors on cardiovascular disease and all-
cause mortality in men and women. JAMA 1996;276:205–10.
4. Riebe D (ur.). ACSM’s Guidelines for exercise testing and prescrip-
tion. 10. izd. Philadelphia, PA: Wolters Kluwer Health; 2018.
5. Buchheit M, Laursen PB. High-intensity interval training, solutions
to the programming puzzle: Part I: cardiopulmonary emphasis.
Sports Med 2013;43:313–38. DOI: 10.1007/s40279-013-0029-x.
6. Kilpatrick MW, Greeley SJ, Ferron JM. A comparison of the impacts
of continuous and interval cycle exercise on perceived exertion. Eur
J Sport Sci 2016;16:221–8. DOI: 10.1080/17461391.2015.1017538.
7. Kilpatrick MW, Greeley SJ, Collins LH. The impact of continuous
and interval cycle exercise on affect and enjoyment. Res Q Exerc
Sport 2015;86:244–51. DOI: 10.1080/02701367.2015.1015673.
8. Jung ME, Bourne JE, Beauchamp MR, Robinson E, Little JP.
High-intensity interval training as an efficacious alternative to
163
svega VO2maks., a nešto manje, ali ipak klinički značajne, na me-
taboličkim parametrima zdravlja, odnosno postotku potkož-
noga masnog tkiva, razini glukoze u krvi ili razini masnoća u
krvi. Iako većina svjetskih udruga sportske medicine preporu-
čuje primjenu UIKT-a za unapređenje kardiovaskularnog fit-
nesa i zdravlja općenito, istraživanja upućuju na znatno veću
učinkovitost VIIT-a u odnosu prema UIKT-u u svim kondicij-
skim i zdravstvenim parametrima pa se u budućnosti mogu
očekivati modifikacije preporuka za tjelesnu aktivnost i vjež-
banje. Posebno je važna informacija da je VIIT siguran i vrlo
učinkovit program treninga i za osobe s kardiovaskularnim bo-
lestima i vrlo niskom razinom VO2maks. Budući da VIIT iziskuje
kraće vrijeme treninga, izaziva veće zadovoljstvo treningom te
manji subjektivni napor pri njegovoj realizaciji u odnosu pre-
ma UIKT-u, preporučuje se njegova primjena za poboljšanje
zdravstvenog statusa, čak i u kliničkim uvjetima. Dakako, pro-
gramiranje treninga i nadzor samog procesa vježbanja moraju
biti u rukama stručne osobe koja će znati oblikovati optimalan
program VIIT-a te prepoznati period u kojem se on može pri-
kladno implementirati u okviru cjelokupnog procesa tjelesnog
vježbanja ili rehabilitacije.
moderate-intensity continuous training for adults with prediabe-
9.
tes. J Diabetes Res 2015;2015:1–9. DOI: 10.1155/2015/191595.
Gibala MJ. High-intensity interval training: a time-efficient strat-
egy for health promotion. Curr Sports Med Rep 2007;6:211–3.
10. Norton K, Norton L, Sadgrove D. Position statement on physi-
cal activity and exercise intensity terminology. J Sci Med Sport
2009;13:496–502. DOI: 10.1016/j.jsams.2009.09.008.
11. Viana RB, de Lira CAB, Araújo Naves JP i sur. Can we draw gen-
eral conclusions from interval training studies? Sports Med
2018;48:2001–9. DOI: 10.1007/s40279-018-0925-1.
12. Batacan RB, Duncan MJ, Dalbo VJ, Tucker PS, Fenning AS. Effects
of high-intensity interval training on cardiometabolic health: a
systematic review and meta-analysis of intervention studies. Br
J Sports Med 2017;51:494–503. DOI: 10.1136/bjsports-2015-095841.
13. Buchheit M, Laursen PB. High-intensity interval training, solu-
tions to the programming puzzle: Part 2: Anaerobic energy,
neuromuscular load and practical appl.ications. Sports Med
2013;43:927–54.
14. Laursen P, Buchheit M. Science and application of high-intensity
interval training: Solutions to the programming puzzle. Cham-
paign, IL: Human Kinetics; 2019.
15. Eston R. Use of ratings of perceived exertion in sports. Int J Sports
Physiol Perform 2012;7:175–82.
16. Bentley DJ, Newell J, Bishop D. Incremental exercise test design
and analysis: implications for performance diagnostics in endur-
ance athletes. Sports Med 2007;37:575–86. DOI: 10.2165/00007256-
200737070-00002.
17. Mezzani A, Hamm LF, Jones AM i sur. Aerobic exercise intensity
Medicus 2019;28(2):155-165
164
assessment and prescription in cardiac rehabilitation: a joint po-
sition statement of the European Association for Cardiovascular
Prevention and Rehabilitation, the American Association of Cardi-
ovascular and Pulmonary Rehabilitation and the Canadian Associ-
ation of Cardiac Rehabilitation. Eur J Prev Cardiol 2012;20,442–67.
DOI: 10.1097/HCR.0b013e3182757050.
18. Mann T, Lamberts RP, Lambert MI. Methods of prescribing rela-
tive exercise intensity: physiological and practical considerations.
Sports Med 2013;43:613–25. DOI: 10.1007/s40279-013-0045-x.
19. Jones AM, Burnley M. Oxygen uptake kinetics: an underappreciat-
ed determinant of exercise performance. Int J Sports Physiol Per-
form 2009;4:524–32.
20. Billat LV, Koralsztein JP. Significance of the velocity at VO2max and
time to exhaustion at this velocity. Sports Med 1996;22:90–108. DOI:
10.2165/00007256-199622020-00004.
21. Bok D. Analiza sadržaja i trenažnih programa u kondicijskoj
pripremi sportaša: zašto je akutna reakcija važna? U: Milanović L,
Wertheimer V, Jukić I (ur.). Zbornik radova 17. godišnje međunar-
odne konferencije Kondicijska priprema sportaša; 22. i 23. veljače
2019; Zagreb. Zagreb: Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu,
Udruga kondicijskih trenera Hrvatske; 2019., str. 53–62.
22. Bourdon PC, Cardinale M, Murray A i sur. Monitoring athlete
training loads: consensus statement. Int J Sports Physiol Perform
2017;12:S2161–70. DOI: 10.1123/IJSPP.2017-0208.
23. Borresen J, Lambert MI. The quantification of training load, the
training response and the effect on performance. Sports Med
2009;39:779–95. DOI: 10.2165/11317780-000000000-00000.
24. Buchheit M. Programming high-intensity training in handball. As-
petar Sports Med J 2014;3:120–28. Dostupno na: https://www.aspe-
tar.com/journal/viewarticle.aspx?id=133#.XREsahYzapo. Datum
pristupa: 4. 6. 2019.
25. Laursen PB. Interval training for endurance. U: Mujika I (ur.). En-
durance training – Science and practice. Vitoria-Gasteiz: Iñigo Mu-
jika S.L.U.; 2012., str. 43–50.
26. Joyner MJ, Coyle EF. Endurance exercise performance: the physi-
ology of champions. J Physiol 2008;586:35–44. DOI: 10.1113/jphys-
iol.2007.143834.
27. Lee DC, Artero EG, Sui X, Blair SN. Mortality trends in the general
population: the importance of cardiorespiratory fitness. J Psychop-
harmacol 2010;24(4 Suppl):27–35. DOI: 10.1177/1359786810382057.
28. Barry VW, Baruth M, Beets MW, Durstine JL, Liu J, Blair SN. Fitness
vs. fatness on all-cause mortality: a meta-analysis. Prog Cardiovasc
Dis 2014;56:382–90. DOI: 10.1016/j.pcad.2013.09.002.
29. Laursen PB, Jenkins DG. The scientific basis for high-intensity in-
terval training: optimising training programmes and maximising
performance in highly trained endurance athletes. Sports Med
2002;32:53–73. DOI: 10.2165/00007256-200232010-00003.
30. Guiraud T, Nigam A, Gremeaux V, Meyer P, Juneau M, Bosquet L.
High-intensity interval training in cardiac rehabilitation. Sports
Med 2012;42:587–605. DOI: 10.2165/11631910-000000000-00000.
31. Cornish AK, Broadbent S, Cheema BS. Interval training for patients
Medicus 2019;28(2):155-165
Bok D.
with coronary artery disease: a systematic review. Eur J Appl
Physiol 2011;111:579–89. DOI: 10.1007/s00421-010-1682-5.
32. Weston KS, Wisløff U, Coombes JS. High-intensity interval
training in patients with lifestyle-induced cardiometabolic dis-
ease: a systematic review and meta-analysis. Br J Sports Med
2014;48:1227–34. DOI: 10.1136/bjsports-2013-092576.
33. Kessler HS, Sisson SB, Short KR. The potential for high-intensity
interval training to reduce cardiometabolic disease risk. Sports
Med 2012;42:489–509. DOI: 10.2165/11630910-000000000-00000.
34. Weston M, Taylor K, Batterham AM, Hopkins WG. Effects of
low-volume high-intensity interval training (HIT) on fitness in
adults: a meta-analysis of controlled and non-controlled trials.
Sports Med 2014;44:1005–17. DOI: 10.1007/s40279-014-0180-z.
35. Logan GRM, Harris N, Duncan S, Schofield G. A review of adoles-
cent high-intensity interval training. Sports Med 2014;44:1071–85.
DOI: 10.1007/s40279-014-0187-5.
36. Costigan SA, Eather N, Plotnikoff RC, Taaffe DR, Lubans DR.
High-intensity interval training for improving health-related fit-
ness in adolescents: a systematic review and meta-analysis. Br J
Sports Med 2015;49:1253–61. DOI: 10.1136/bjsports-2014-094490.
37. Foster C, Daines E, Hector L, Snyder AC, Welsh R. Athletic perfor-
mance in relation to training load. Wis Med J 1996;95:370–4.
38. Pattyn N, Beulque R, Cornelissen V. Aerobic interval vs. contin-
uous training in patients with coronary artery disease or heart
failure: an updated systematic review and meta-analysis with a
focus on secondary outcomes. Sports Med 2018;48:1189–205. DOI:
10.1007/s40279-018-0885-5.
39. Ramos JS, Dalleck LC, Tjonna AE, Beetham KS, Coombes JS. The
impact of high-intensity interval training versus moderate-inten-
sity continuous training on vascular function: a systematic review
and meta-analysis. Sports Med 2015;45:679–92. DOI: 10.1007/
s40279-015-0321-z.
40. Costa EC, Hay JL, Kehler DS i sur. Effects of High-Intensity Inter-
val Training Versus Moderate-Intensity Continuous Training On
Blood Pressure in Adults with Pre- to Established Hypertension:
A Systematic Review and Meta-Analysis of Randomized Trials.
Sports Med 2018;48:2127–42. DOI: 10.1007/s40279-018-0944-y.
41. Milanović Z, Sporiš G, Weston M. Effectiveness of High-Intensity
Interval Training (HIT) and Continuous Endurance Training for
VO2max Improvements: A Systematic Review and Meta-Analysis
of Controlled Trials. Sports Med 2015;45:1469–81. DOI: 10.1007/
s40279-015-0365-0.
42. Hannan AL, Hing W, Simas V i sur. High-intensity interval train-
ing versus moderate-intensity continuous training within cardiac
rehabilitation: a systematic review and meta-analysis. Open Ac-
cess J Sports Med 2018;9:1–17. DOI: 10.2147/OAJSM.S150596.
43. Kodama S, Saito K, Tanaka S i sur. Cardiorespiratory fitness as a
quantitative predictor of all-cause mortality and cardiovascu-
lar events in healthy men and women: a meta-analysis. JAMA
2009;301:2024–35. DOI: 10.1001/jama.2009.681.
44. Thompson PD, Franklin BA, Balady GJ i sur. Exercise and acute
Visokointenzivni intervalni trening: čaroban trening za zdraviji život
cardiovascular events placing the risks into perspective: a scientific
statement from the American Heart Association Council on Nutri-
tion, Physical Activity, and Metabolism and the Council on Clinical
Cardiology. Circulation 2007;115:2358–68. DOI: 10.1161/CIRCULA-
TIONAHA.107.181485.
45. Rognmo Ø, Moholdt T, Bakken H i sur. Cardiovascular risk of high-
versus moderate-intensity aerobic exercise in coronary heart dis-
ease patients. Circulation 2012;126:1436–40. DOI: 10.1161/CIRCU-
LATIONAHA.112.123117.
46. Keteyian SJ. Swing and a miss or inside-the-park home run:
which fate awaits high-intensity exercise training? Circulation
2012;126:1431–3. DOI: 10.1161/CIRCULATIONAHA.112.129171.
47. Thum JS, Parsons G, Whittle T, Astorino TA. High-intensity inter-
val training elicits higher enjoyment than moderate intensity con-
tinuous exercise. PLoS One 2017;12:e0166299. DOI: 10.1371/journal.
pone.0166299.
48. Viana RB, Araújo Naves JP, Coswig VS i sur. Is interval training the
magic bullet for fat loss? A systematic review and meta-analysis
comparing moderate-intensity continuous training with high-in-
tensity interval training (HIIT). Br J Sports Med 2019;53:655–64.
DOI: 10.1136/bjsports-2018-099928.
49. Hansen K, Shriver T, Schoeller D. The effects of exercise on the stor-
age and oxidation of dietary fat. Sports Med 2005;35:363–73. DOI:
10.2165/00007256-200535050-00001.
50. Keating SE, Johnson NA, Mielke GI, Coombes JS. A systematic re-
view and meta-analysis of interval training versus moderate-inten-
sity continuous training on body adiposity. Obes Rev 2017;18:943–
64. DOI: 10.1111/obr.12536.
51. Rojnić Putarek N. Pretilost u dječjoj dobi. Medicus 2018;27:63–9.
52. Harris KC, Kuramoto LK, Schulzer M, Retallack JE. Effect of
school-based physical activity interventions on body mass index
in children: a meta-analysis. CMAJ 2009;180:719–26. DOI: 10.1503/
cmaj.080966.
53. Hosseinpanah F, Barzin M, Mirmiran P, Azizi F. Effect of changes
in waist circumference on metabolic syndrome over a 6.6-year fol-
low-up in Tehran. Eur J Clin Nutr 2010;64:879–86. DOI: 10.1038/
ejcn.2010.79.
54. Way K, Sultana RN, Sabag A, Baker MK, Johnson NA. The effect
of high Intensity interval training versus moderate intensity con-
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Doc. dr. sc. Daniel Bok, prof. kineziologije
Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Horvaćanski zavoj 15
10000 Zagreb
e-mail: daniel.bok@kif.hr
165
tinuous training on arterial stiffness and 24h blood pressure re-
sponses: A systematic review and meta-analysis. J Sci Med Sport
2019;22:385–91. DOI: 10.1016/j.jsams.2018.09.228.
55. Eddolls WTB, McNarry MA, Stratton G, Winn CON, Mackintosh
KA. High-intensity interval training interventions in children and
adolescents: a systematic review. Sports Med 2017;47:2363–74.
DOI: 10.1007/s40279-017-0753-8.
56. Whelton PK, He J, Appel LJ i sur. Primary prevention of hyperten-
sion: clinical and public health advisory from the National High
Blood Pressure Education Program. JAMA 2002;288:1882–8.
57. Ettehad D, Emdin CA, Kiran A i sur. Blood pressure lowering for
prevention of cardiovascular disease and death: a systematic re-
view and meta-analysis. Lancet 2016;387:957–67. DOI: 10.1016/
S0140-6736(15)01225-8.
58. Cassidy S, Thoma C, Houghton D, Trenell MI. High-intensity
interval training: a review of its impact on glucose control and
cardiometabolic health. Diabetologia 2017;60:7–23. DOI: 10.1007/
s00125-016-4106-1.
59. Jelleyman C, Yates T, O’Donovan G i sur. The effects of high-inten-
sity interval training on glucose regulation and insulin resistance:
a meta-analysis. Obes Rev 2015;16:942–61. DOI: 10.1111/obr.12317.
60. Achten J, Gleeson M, Jeukendrup A. Determination of the exer-
cise intensity that elicits maximal fat oxidation. Med Sci Sports
Exerc 2002;34:92–7.
61. Kelley GA, Kelley KS, Tran ZV. Aerobic exercise, lipids and lipo-
proteins in overweight and obese adults: a meta-analysis of ran-
domized controlled trials. Int J Obes (Lond) 2005;29:881–93. DOI:
10.1038/sj.ijo.0802959.
62. LaForgia J, Withers RT, Gore CJ. Effects of exercise intensity and
duration on the excess post-exercise oxygen consumption. J
Sports Sci 2006;24:1247–64. DOI: 10.1080/02640410600552064.
63. Rosenkranz SK, Rosenkranz RR, Hastmann TJ, Harms CA.
High-intensity training improves airway responsiveness in inac-
tive nonasthmatic children: evidence from a randomized con-
trolled trial. J Appl Physiol 2012;112:1174–83. DOI: 10.1152/jappl-
physiol.00663.2011.
64. Bacon AP, Carter RE, Ogle EA, Joyner MJ. VO2max trainability and
high intensity interval training in humans: a meta-analysis. PLoS
One 2013;8:e73182.
PRIMLJENO/RECEIVED:
4. 6. 2019./June 4, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
13. 6. 2019./June 13, 2019
Medicus 2019;28(2):155-165
 Diuron® film tbl 30 x 25 mg
Diuron® film tbl 30 x 50 mg

SAMO ZA ZDRAVSTVENE RADNIKE

NAPOMENA: Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava

lijeka te uputu o lijeku Diuron® koji su dostupni na internetskoj stranici Agencije za lijekove i
medicinske proizvode (www.almp.hr). Način izdavanja: na recept, u ljekarni.
Datum sastavljanja: travanj 2018. HR/DIUR/18/0008a

PLIVA HRVATSKA d.o.o., Prilaz baruna Filipovića 25, 10000 Zagreb, Hrvatska.
Tel.: + 385 1 37 20 000, Faks: + 385 1 37 20 111
www.pliva.hr, www.plivamed.net
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 167

Tjelesna aktivnost –
kardiovaskularna panaceja
Physical Activity – the Panacea of Cardiovascular Diseases
DARIO GULIN1, JOZICA ŠIKIĆ1,2
1 - Zavod za bolesti srca i krvnih žila, Klinika za unutarnje bolesti, Klinička bolnica „Sveti
Duh“, Zagreb, Hrvatska
2 - Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska

SAŽETAK Tjelesna neaktivnost i sjedilački (sedentarni) način života smatraju se nezavisnim kardiovaskularnim čimbenicima rizika. Brojne
su studije dokazale obrnutu povezanost stupnja tjelesne aktivnosti i pojavnosti kardiovaskularnih bolesti. Tjelesna neaktivnost navješćivač (prediktor)
je kardiovaskularnih bolesti i u zdravih osoba, ali i osoba s već postojećom bolesti. Različiti su mehanizmi uključeni u kardiovaskularni zaštitni učinak
tjelesne aktivnosti, a temelje se na poboljšanju endotelne funkcije, smanjenju simpatičke neuralne aktivnosti i rigidnosti stijenka krvnih žila. Potrebni
su veliki napori pri promjeni usađenih nezdravih navika na individualnoj razini, razini zajednice i političkoj razini da bi se postiglo uvođenje tjelesne
aktivnosti kao stila življenja. Zaključno, s javnozdravstvenoga gledišta, nijedan lijek nije toliko moćan kao tjelesna aktivnost u bilo kojoj životnoj dobi.
KLJUČNE RIJEČI: tjelesna aktivnost, kardiovaskularni rizik, arterijska hipertenzija, koronarna arterijska bolest srca, srčano zatajivanje

SUMMARY Physical inactivity combined with sedentary lifestyle is considered one of the independent risk factors for cardiovascular diseases.
Numerous studies have demonstrated the inverse correlation between the level of physical activity and the incidence of cardiovascular diseases.
Physical activity is not just a predictor of cardiovascular disease in healthy individuals, but also in individuals with previously known disease. The
cardiovascular protective effect of physical activity involves various mechanisms that are based on the improvement of endothelial function, decrease
in sympathetic neural activity and reduction of arterial stiffness. Enormous efforts are needed to promote the change of the ingrained unhealthy habits
at personal, community and political level in order to establish physical activity as lifestyle. Finally, from the perspective of public health, no drug is as
powerful as physical activity, at any age.
KEY WORDS: physical activity, cardiovascular risk, arterial hypertension, coronary artery disease, heart failure

Uvod upalu. Suprotno, razine protuupalnih citokina u pretilosti

p Redovita tjelesna aktivnost snižava rizik od kronič-
nih metaboličkih i kardiorespiratornih bolesti različitim
mehanizmima, među kojima su posebno važni protuupalni
učinci. Protuupalni efekt najizraženije se ostvaruje reduk-
cijom visceralnoga masnog tkiva, što posljedično dovodi do
smanjenog otpuštanja adipokina, ali i izravnim protuupal-
nim okruženjem koje nastaje pri svakom vježbanju s utjeca-
jem na imunosni sustav (1, 2).
Pretilost, kao jedan od najčešćih primjera imunometabolič-
kih interakcija, uz kronični niski stupanj upale nezavisno
je povezana s razvojem kardiovaskularnih bolesti. Ovo pro-
upalno stanje karakteriziraju povišene vrijednosti upalnih
markera (interleukin 6 – IL-6; čimbenik tumorske nekroze
– TNF; C-reaktivni protein – CRP). Tjelesna neaktivnost i
sjedilački način života dovode do nastanka visceralno-
ga masnog tkiva koje aktivira imunosni sustav te potičući
upalna stanja, pojačava otpuštanje adipokina i kroničnu
snižene su (npr., adiponektin). Drugi protektivni mehani-
zam temelji se na izravnom otpuštanju protektivnih citoki-
na iz skeletnih mišića (tzv. miokini) i smanjenoj ekspresiji
receptora koji prepoznaju opsonin (engl. Toll-like receptor
– TLR) na monocitima ili makrofagima. Dokazani su reduk-
cija cirkulirajućih monocita u krvi nakon fizičke aktivnosti
i porast regulatornih T-limfocita (3). Stoga je razumijevanje
fizičke aktivnosti jednako važno kao i razumijevanje svako-
ga drugog lijeka, a osobito pri preporukama koje se daju bo-
lesnicima (slika 1.). Poticanje fizičke aktivnosti nema samo
profilaktičku ulogu već pruža i učinkovitu terapiju u liječe-
nju brojnih stanja i bolesti (4).
S druge strane, nedavni znanstveni radovi pokazuju ne-
željeni utjecaj prekomjerne tjelesne aktivnosti na kardio-
vaskularni sustav (slika 2.). Izrazito je teško održavanje
ravnoteže između perioda napornog treninga (primjerice,
ekscesivno trčanje ili plivanje) i prikladne faze odmora,

Medicus 2019;28(2):167-173
168 Gulin D., Šikić J.

gdje dodatno opterećenje može voditi ukupnom smanjenju
protektivnog učinka i, dakako, negativnim posljedicama
za kardiovaskularno zdravlje. Najpoznatija hipoteza o ne-
željenom utjecaju ekscesivnog vježbanja jest tzv. Smithova
citokinska hipoteza. Temelji se na mišićnoj ozljedi koja do-
vodi do pomaka tekućine, plazmatskih proteina i leukocita
iz cirkulacije na mjesto ozljede. Aktivacijom upalnih stanica,
osobito neutrofila, makrofaga i monocita, potiče se sistemski
odgovor uz otpuštanje proupalnih citokina: interleukina 6
(IL-6), čimbenika tumorske nekroze alfa (TNF-alfa) i interle-
ukina 1-beta (IL-1-beta). Navedeni citokini na kraju ostvaruju
interakcije s različitim organskim sustavima (drugi skeletni
mišići, jetra, hipotalamus i srce), što dovodi do smanjenja fi-
zičkih mogućnosti i ostalih neželjenih učinaka (5).

Slika 1. Osnovni fiziološki mehanizmi u razumijevanju protektivnih učinaka vježbanja

Živčani sustav Skeletni mišići Masno tkivo Limfoidni organi

osovina povišena smanjena pojačana aktivnost

hipotalamus-hipofiza- vrijednost IL-6 aktivnost regulacijskih
nadbubrežna žlijezda i makrofaga M1 – T-limfocita CD4
simpatička nadbubrežna niže vrijednosti (porast IL-10)
medularna osovina poticanje IL-6 i TNF-a
akitvnosti
povišene vrijednosti nadbubrežne smanjena
adrenalina žlijezde, smanjenje pojačana ekspresija
reninske aktivnosti aktivnost kemokinskih
povišene vrijednosti makrofaga M2 – receptora na
kortizola porast IL-10 i T-limfocitima i
utjecaj na imunosni adiponektina monocitima
aktivacija monocita i sustav (monociti i (smanjena
makrofaga makrofagi) ekspresija TLR-a)

niže vrijednosti TNF-a,

više vrijednosti IL-6 te
IL-1 i IL-10
IL – interleukin, TNF-α – čimbenik tumorske nekroze alfa

Prilagođeno prema ref. 4.

Slika 2. Osnovni patofiziološki mehanizmi u razumijevanju neželjenih učinaka ekscesivnog vježbanja

Skeletni Lijeva
Serum Hipotalamus Jetra
mišići klijetka

poticanje upale povišene povišena pojačana upala odlaganje masti i

vrijednosti IL-6 vrijednost IL-6 glikogena

poremećaj smanjenje tjelesne

inzulinskoga povišene molekularni težine i unosa pojačana upala
signalnog puta vrijednosti pokazatelji hrane
IL-1-beta patološke
hipertrofije lijeve
klijetke pojačana
znakovi atrofije pojačan stresni aktivnost
povišene odgovor mTOR-puta
vrijednosti endoplazmatskog
TNF-alfa pojačano retikuluma
stresni odgovor odlaganje
endoplazmatskog glikogena
retikuluma

Prilagođeno prema ref. 5.

Medicus 2019;28(2):167-173
Tjelesna aktivnost – kardiovaskularna panaceja 169

Preporuke – općenito soli, ublažavanje stresa i, na kraju, povećanje tjelesne aktiv-

U zdravih odraslih
osoba (bez obzira na
dob) 150 minuta na
tjedan tjelesne
aktivnosti umjerenog
intenziteta ili 75
minuta na tjedan
žustre aerobne
tjelesne aktivnosti ili
kombinacija
Dodatna dobrobit u
zdravih se osoba
postiže postupnim
povisivanjem stupnja
aerobne tjelesne
aktivnosti umjerenog
intenziteta na 300
minuta na tjedan ili
žustre aerobne tjelesne
aktivnosti na 150
minuta na tjedan ili
kombinacija
nosti. Promjena životnih navika može spriječiti ili odgoditi
pojavu i razvoj arterijske hipertenzije, ali i sniziti ukupni
kardiovaskularni rizik.
Prihvaćanje tih navika može biti dovoljno za odgađanje, pa
i neuvođenje antihipertenzivne terapije, osobito u prvom
stupnju hipertenzije (definiranome vrijednostima sisto-
ličkoga krvnog tlaka od 140 do 159 mmHg i dijastoličkoga
krvnog tlaka od 80 do 89 mmHg). Iako tjelesna aktivnost
nije unesena kao nezavisni čimbenik rizika u procjeni s po-
moću tablica SCORE, ona je svakako važan modifikator koji
pridonosi ukupnomu kardiovaskularnom riziku. O njezinu
značenju svjedoči podatak da je u istoj kategoriji uz preti-
lost, autoimunosna kronična stanja, fibrilaciju atrija, hiper-
trofiju lijeve klijetke, kroničnu bubrežnu bolest, OSAS (op-
struktivna apneja u snu) i znatnije psihijatrijske bolesti (7).

OR

1
EP U Preporuke
Nekoliko posljednjih godina poznato je da je oksidativni
KE
PR

stres izravno povezan s razvojem kardiovaskularnih bole-

I sti. Mehanizam se primarno temelji na utjecaju slobodnih
radikala na endotelnu disfunkciju i proupalnim vaskular-
KL klase
ASE nim zbivanjima koja utječu na rigidnost stijenka krvnih
žila, što na kraju rezultira arterijskom hipertenzijom i ra-
nim vaskularnim starenjem (8 – 10)

Maskirna hipertenzija (s udjelom od 15%) definirana je

urednim vrijednostima krvnog tlaka u liječničkoj ordinaci-
Preporučuju se
Tjelesna aktivnost ji, dok se povišene vrijednosti krvnog tlaka bilježe u svakod-
redovita procjena i
preporučuje se u nevnim uvjetima. Takav oblik hipertenzije ima višu stopu
savjetovanje o
pojedinaca s prevalencije u mlađih bolesnika, muškaraca, anksioznih
tjelesnoj aktivnosti
niskim stupnjem
da bi se tijekom bolesnika s izraženim psihosocijalnim negativnim rizič-
rizika bez
vremena potaknulo nim čimbenicima, osobito poslovnim stresom, pušača, ali i
potrebne dodatne
njezino
procjene u osoba s višim stupnjem svakodnevne tjelesne aktivnosti,
intenziviranje
kao i onih što konzumiraju alkohol u većim količinama (7).

Prilagođeno prema ref. 6.
Arterijska hipertenzija
Arterijska hipertenzija jedan je od najvažnijih čimbenika
rizika od kardiovaskularnih bolesti i smatra se glavnim
uzrokom smrti i invalidnosti. Stoga prikladna kontrola
krvnog tlaka ima, osim kliničke važnosti, i velik utjecaj na
javnozdravstveni sustav. Mjere snižavanja, odnosno održa-
vanja optimalnoga krvnog tlaka, ali i prevencije arterijske
hipertenzije temelje se na promjenama životnih navika koje
uključuju: redukciju tjelesne težine, smanjenu konzumaci-
ju alkohola, prehranu s većim udjelom svježeg voća i povr-
ća, smanjen unos zasićenih masnih kiselina, smanjen unos
Tjelesna aktivnost inducira akutni porast krvnog tlaka,
osobito sistoličkoga, nakon čega slijedi kratkotrajni pad is-
pod početne vrijednosti. Epidemiološke studije pokazuju
da redovita aerobna fizička aktivnost može biti korisna za
prevenciju i liječenje arterijske hipertenzije te snižavanje
kardiovaskularnog rizika i smrtnosti (11). Smjernice Europ-
skoga kardiološkog društva iz 2018. godine daju preporuku
klase I uz razinu dokaza A za umjerenu i redovitu fizičku
aktivnost (5 − 7 dana u tjednu). Preporučuje se aerobna
aktivnost (hodanje, trčanje, biciklizam ili plivanje). Mogu
se dodatno savjetovati i vježbe s otporom dva do tri puta
na tjedan. U zdravih pojedinaca dodatni učinak može se
ostvariti postupnim produljenjem aerobne tjelesne aktiv-
nosti do 300 min na tjedan umjerene aktivnosti ili 150 min
aerobne aktivnosti jakog intenziteta. Utjecaj izometričnih

Medicus 2019;28(2):167-173
170
vježba na krvni tlak i kardiovaskularni rizik manje je po-
znat (7, 11, 12). Cornelissen i suradnici objavili su 2011. godi-
ne metaanalizu u kojoj su pokazali da dinamički trening s
otporom umjerenog intenziteta, kao i izometrični trening s
otporom slabog intenziteta djeluju na redukciju i sistoličkog
i dijastoličkoga krvnog tlaka. Dodatno je dinamički trening
reducirao i druge rizične čimbenike (smanjenje masnog tki-
va i sniženje razine triglicerida u krvi) uz povoljan učinak
na stupanj funkcionalne sposobnosti (13). Aerobno vježba-
nje dodatno snižava razinu LDL-kolesterola, ublažava in-
zulinsku rezistenciju i intoleranciju glukoze. Iako genska
osnova ima važnu ulogu u razvoju pojedinih kardiovasku-
larnih bolesti, stečeni čimbenici rizika, kao što je sjedilački
(sedentarni) način života, čak i znatnije utječu na razvoj ar-
terijske hipertenzije (14).
Zaključci niza znanstvenih radova o utjecaju intenziteta na
redukciju krvnog tlaka oprečni su. Brojne su studije poka-
zale da je tjelesna aktivnost slabog intenziteta učinkovita
ili čak učinkovitija od tjelesne aktivnosti pojačanog inten-
ziteta. Podaci i zaključci različiti su te se umjesto stupnja
opterećenja preporučuje procjena intenziteta sukladno
individualnoj srčanoj frekvenciji. Molmen-Hansen upozo-
rava na poboljšanje funkcionalnog kapaciteta, kardijalne
(sistoličke i dijastoličke) funkcije i endotelne funkcije ae-
robnom aktivnosti, čime se reduciraju drugi čimbenici kar-
diovaskularnog rizika (15 – 17).
Uloga tjelesne aktivnosti pri redukciji krvnog tlaka i kon-
troli arterijske hipertenzije višestruko je korisna te se ne
može zamijeniti medikamentnom terapijom. Arterijska
hipertenzija često je udružena s nizom drugih kardiova-
skularnih stanja (npr., dislipidemijom ili šećernom bolesti)
pa nijedan lijek s obično jednostrukom ulogom u smanje-
nju samo jedne od bolesti ne može zamijeniti tjelesnu ak-
tivnost koja djeluje na sva stanja. Uloga tjelesne aktivnosti
premašuje i poimanje neželjenih reakcija drugih lijekova,
kao i pitanje adherencije lijekova (10, 18). U sljedećim godi-
nama očekuju se i dodatni dokazi o koristi moderne tehno-
logije pri poticanju tjelesne aktivnosti.
Koronarna bolest srca
Dosadašnja poimanja koronarne bolesti temelje se na za-
čaranome neželjenom krugu koji započinje znatno prije
vidljivih aterosklerotskih promjena (u obliku suženja ko-
ronarnih arterija, rupture plaka, odnosno infarkta mio-
karda). Primarni proces razumijeva endotelnu disfunkciju
s posljedičnom lančanom reakcijom. Upravo je smanjena
pojavnost kardiovaskularnih bolesti karakterizirana izra-
ženijom ekspresijom i fosforilacijom endotelne izoforme
Medicus 2019;28(2):167-173
Gulin D., Šikić J.
sintetaze dušikova oksida (NO), učinkovitijim uklanjanjem
slobodnih radikala, regeneracijom endotela i poticanjem
angiogeneze koronarnih arterija.
Tjelesna je aktivnost, kao i kod prije spomenute arterijske
hipertenzije, učinkovita u primarnoj prevenciji koronarne
bolesti, dok je sedentarna aktivnost nezavisni čimbenik ri-
zika od njezina razvoja. Kod već poznate simptomatske ko-
ronarne bolesti, redovita fizička aktivnost znatno povisuje
prag pri kojem se javljaju anginozne tegobe, smanjuje pro-
gresiju bolesti i poboljšava ishode. Još od početka sedamde-
setih godina prošlog stoljeća zamjećuje se dobrobit tjelesne
aktivnosti u osoba koje se njome izraženije bave barem dva
puta na tjedan. Rizik od razvoja koronarne bolesti bio je za
trećinu niži. Studije na rekreativnim trkačima upućuju na
sličnu redukciju ukupnog i specifičnoga kardiovaskular-
nog mortaliteta koji se zamjećuje u skupinama sa slabijim
intenzitetom. U grupama s jačim intenzitetom tjelesne ak-
tivnosti utjecaj se na redukciju mortaliteta gubi. Nije jasna
gornja granica pri kojoj dolazi do redukcije poželjnih uči-
naka tjelesne aktivnosti (19, 20). Zanimljiva je danska stu-
dija o utjecaju intenziteta bicikliranja pri svakodnevnom
odlasku na posao u Kopenhagenu gdje je dokazano dulje
očekivano trajanje života u osoba koje su vozile bicikl brzo
ili umjereno u odnosu prema onima što su vozili sporo, i to
5,3 godine dulje u muškaraca koji su biciklirali brzo, a 2,9
godina u onih koji su biciklirali umjereno. U žena je odnos
za te parametre bio 3,9 i 2,2 godine. Razlike u preživljenju
u odnosu prema vremenu provedenom na biciklu nije bilo.
Valja istaknuti koncept studije u kojoj se intenzitet bicikli-
ranja određivao prema samoprocjeni ispitanika (21).
Suvremena terapija akutnog infarkta miokarda promijenila
je i pogled na tjelesnu aktivnost nakon preboljenog infar-
kta miokarda. O tome svjedoče i podaci o prijašnjem lije-
čenju koje se temeljilo na imobilizaciji bolesnika u krevetu
tijekom nekoliko tjedana. Takvi su se postupci provodili
radi sniženja krvnog tlaka, koji prenesen na stijenku lijeve
klijetke rezultira manjom mogućnosti rupture miokarda
ili aritmija izazvanih stresom na stijenku. Danas je po-
znato da je uz metode perkutanih koronarnih intervenci-
ja tjelesna aktivnost nezamjenjiva mogućnost poboljšanja
funkcionalnog statusa bolesnika, kao i ublažavanja angi-
noznih tegoba. Osnovni mehanizmi kojima se postiže ko-
rist uključuju sniženje srčane frekvencije u mirovanju, kao
i pri tjelesnoj aktivnosti čime je potrošnja kisika smanjena,
smanjenje aktivnosti simpatikusa, pojačanje aktivnosti
parasimpatikusa i baroreceptora te potaknutu neovaskulo-
genezu. Poboljšanje periferne endotelne funkcije smanjuje
sistoličko opterećenje srca (engl. afterload) i poboljšava di-
jastoličku funkciju. Dodatna se uloga zamjećuje u redukciji
Tjelesna aktivnost – kardiovaskularna panaceja
progresije plaka, primarno antiaterosklerotskim efektom
na trombocite i leukocite (22 – 24).
Smjernice Europskoga kardiološkog društva o kardiova-
skularnoj prevenciji iz 2016. godine donose preporuku
redovite tjelesne aktivnosti kao temeljne aktivnosti u pre-
venciji i liječenju koronarne arterijske bolesti. Općenito se
preporučuje više od 150 minuta na tjedan aerobne tjelesne
aktivnosti umjerenog intenziteta s ukupnom potrošnjom
1000 − 2000 kilokalorija ili više od 75 minuta žustrije aktiv-
nosti podijeljene na tri do pet dana. Preporučuje se započeti
sa slabijim intenzitetom aktivnosti uz postupno produlje-
nje njihova trajanja. Za osobe s limitiranim funkcionalnim
statusom i niža razina tjelesne aktivnosti povoljno djeluje
na neželjene ishode (25). Smjernice za liječenje infarkta mi-
okarda s elevacijom ST-segmenta iz 2017. godine podupiru
promjene životnih navika: poticanje tjelesne aktivnosti uz
prekid pušenja, optimalnu kontrolu krvnog tlaka, savjete o
prehrambenim navikama i kontrolu tjelesne težine. Tako-
đer, osvrću se na rehabilitaciju kardijalnih bolesnika i na-
glašavaju redukciju kardiovaskularnog mortaliteta za 22%
u bolesnika s koronarnom arterijskom bolesti ako rehabili-
tacija uključuje tjelesnu aktivnost (26).
Srčano zatajivanje
Tjelesna aktivnost u bolesnika sa srčanim zatajivanjem do-
vodi do poboljšanoga funkcionalnog kapaciteta i kvalitete
života te manje uporabe zdravstvenih resursa. Iako su po-
znate blagodati tjelesne aktivnosti, adherencija je manja od
50% čime je ispod razine adherencije u promjeni prehram-
benih navika ili uzimanja lijekova (6, 27 – 29).
Posljednjih nekoliko godina sve se više pažnje posvećuje
razumijevanju srčanog zatajivanja s očuvanom ejekcijskom
frakcijom. Poznato je da tjelesna aktivnost ima viši stupanj
povezanosti s rizikom od srčanog zatajivanja s očuvanom
ejekcijskom frakcijom od srčanog zatajivanja s reduciranom
ejekcijskom frakcijom. Prognostička je značajnost manje
poznata. Iako često kritizirana zbog nejednolikih rezulta-
ta, studija TOPCAT donosi zanimljivosti vezane za tjelesnu
aktivnost u bolesnika sa srčanim zatajivanjem uz očuvanu
sistoličku funkciju (30). Samo je 11% bolesnika na počet-
ku bilo uključeno u program tjelesne aktivnosti. Bolesnici
s manjim udjelom tjelesne aktivnosti (slaba ili umjerena
aktivnost) imali su viši rizik od srčanog zatajivanja i smr-
ti u dvije godine od početka praćenja. Također, osobitost
tjelesne aktivnosti u srčanom zatajivanju naspram drugih
kardiovaskularnih bolesti, osobito koronarne, jest da mi-
nimalna tjelesna aktivnost ne pruža zaštitni učinak, već je
potrebna tjelesna aktivnost barem u skladu s preporukama
171
ili veća (30 minuta na dan, barem pet dana u tjednu umje-
rene aktivnosti). Osobitost srčanog zatajivanja uz očuvanu
ejekcijsku frakciju najvjerojatnije se temelji na izravnome
povoljnom učinku na kardiorespiratornu sposobnost (po-
boljšano punjenje lijeve klijetke, manja dijastolička dis-
funkcija, poboljšanje strukture lijeve klijetke), no i redukciji
drugih komorbiditeta. Poznat je specifični patofiziološki
mehanizam srčanog zatajivanja uz očuvanu ejekcijsku
frakciju gdje je najveći negativni čimbenik arterijska hiper-
tenzija. Primarni mehanizam uključuje tlačno opterećenje
uz koncentričnu hipertrofiju stijenka, dok je u srčanom za-
tajivanju uz reduciranu ejekcijsku frakciju primarni meha-
nizam volumno opterećenje uz ekscentričnu hipertrofiju.
Stoga sve preporuke kojima se postiže bolja korekcija hiper-
tenzije s posljedičnim učinkom na reverzibilnost promjena
miokarda lijeve klijetke vrijede i u srčanom zatajivanju uz
očuvanu ejekcijsku frakciju. Niža razina tjelesne aktivnosti
udružena je s nizom drugih težih stanja i komorbiditeta.
Preporuke za pojačanje tjelesne aktivnosti mogu uključi-
vati povećanje intenziteta ili trajanje stupnja opterećenja
(kojemu se daje prednost) (npr., umjesto pola sata hodanja
preporučuje se sat hodanja) (31).
Posebna tema koja nalaže osvrt o ulozi tjelesne aktivnosti
u kontekstu srčanog zatajivanja jest plućna hipertenzija
s obzirom na to da njezin najveći udio čini upravo ljevo-
strano srčano zatajivanje. Prije se zbog sigurnosti izbjega-
valo preporučivati tjelesnu aktivnost. Štoviše, i posljednje
smjernice za plućnu hipertenziju ostavljaju nejasne odgo-
vore, iako je niz studija pokazao znatnu korist u pogledu
ukupnoga funkcionalnog kapaciteta, maksimalne potroš-
nje kisika i kvalitete života (31, 32). Preporuke Europskoga
kardiološkog društva klase IIa i razine preporuka B glase da
se vježbanje uz nadzor preporučuje u fizički dekondicioni-
ranih bolesnika s plućnom arterijskom hipertenzijom koji
su klinički stabilni na optimalnoj farmakološkoj terapiji.
Optimalno trajanje, intenzitet, učestalost i oblik tjelesne
aktivnosti ostaju bez konkretnih preporuka (34).
Smjernice Europskoga kardiološkog društva za srčano zata-
jivanje daju preporuke klase I uz razinu dokaza A za redovi-
tu tjelesnu aktivnost da bi se popravili funkcionalni status
i simptomi bolesnika sa srčanim zatajivanjem. Tjelesna se
aktivnost preporučuje i u stabilnih bolesnika koji imaju sr-
čano zatajivanje uz reduciranu ejekcijsku frakciju. Bolesni-
cima bi trebalo savjetovati razinu i intenzitet tjelesne aktiv-
nosti pri kojima imaju blagi ili umjereni osjećaj nedostatka
zraka (35). Nedavni radovi upućuju na to da i tjelesna aktiv-
nost dulja od vremena preporučenog smjernicama dovodi
do boljeg preživljenja, odnosno nižeg stupnja pojavnosti
srčanog zatajivanja (36).
Medicus 2019;28(2):167-173
172
Zaključak
Unatoč razvoju medikamentne i intervencijske terapije
promjene životnih navika, kao mjera primarne, ali i se-
kundarne prevencije, znatno utječu na redukciju kardio-
vaskularnog mortaliteta. Tjelesna neaktivnost smatra se
nezavisnim kardiovaskularnim čimbenikom rizika, dok se
prednosti tjelesne aktivnosti očituju u najčešćim kardiova-
skularnim bolestima, ponajprije kao poboljšanje funkcio-
nalnog kapaciteta, simptoma i kvalitete života te smanjenje
budućih neželjenih kardiovaskularnih događaja. Pristup
bolesnicima s kardiovaskularnim bolestima treba uključi-
vati individualiziranu procjenu. Povremena i neredovita
LITERATURA
1. Petersen AMW, Pedersen BK. The anti-inflammatory effect of ex-
ercise. J Appl Physiol 2005;98:1154–62. DOI: 10.1152/japplphysi-
ol.00164.2004.
2. Mathur N, Pedersen BK. Exercise as a mean to control low-grade
systemic inflammation. Mediators Inflamm 2008;2008:109502.
DOI: 10.1155/2008/109502.
3. Yeh S-H, Chuang H, Lin L-W, Hsiao C-Y, Eng HL. Regular tai chi
chuan exercise enhances functional mobility and CD4CD25 reg-
ulatory T cells. Br J Sports Med 2006;40:239–43. DOI: 10.1136/
bjsm.2005.022095.
4. Mastana SS, Stensel DJ, Lindley MR, Gleeson M, Bishop NC, Nim-
mo MA. The anti-inflammatory effects of exercise: mechanisms
and implications for the prevention and treatment of disease. Nat
Rev Immunol 2011;11:607–15. DOI: 10.1038/nri3041.
5. da Rocha AL, Pinto AP, Kohama EB i sur. The proinflammatory ef-
fects of chronic excessive exercise. Cytokine 2019;119:57–61. DOI:
10.1016/j.cyto.2019.02.016.
6. Piepoli MF, Hoes AW, Agewall S i sur. 2016 European Guidelines on
cardiovascular disease prevention in clinical practice. Eur J Prev
Cardiol 2016;23(11):NP1–96. DOI: 10.1177/2047487316653709.
7. Williams B, Mancia G, Spiering W. 2018 Practice Guidelines for the
management of arterial hypertension of the European Society of
Hypertension and the European Society of Cardiology: ESH/ESC
Task Force for the Management of Arterial Hypertension. J Hyper-
tens 2018;36:2284−309. DOI: 10.1097/HJH.0000000000001961.
8. Neves MF, Cunha MR, de Paula T. Effects of Nutrients and Exercis-
es to Attenuate Oxidative Stress and Prevent Cardiovascular Dis-
ease. Curr Pharm Des 2019;24:4800–6. DOI: 10.2174/138161282566
6190116143824.
9. Guimarães GV, Ciolac EG, Carvalho VO, D’Avila VM, Bortolotto LA,
Bocchi EA. Effects of continuous vs. interval exercise training on
blood pressure and arterial stiffness in treated hypertension. Hy-
pertens Res 2010;33:627–32. DOI: 10.1038/hr.2010.42.
Medicus 2019;28(2):167-173
Gulin D., Šikić J.
tjelesna aktivnost može nositi viši rizik od akutnoga koro-
narnog sindroma ili nagle srčane smrti za vrijeme ili nakon
tjelesne aktivnosti.
Iako nam dosadašnje spoznaje ne određuju gornju i donju
granicu intenziteta tjelesne aktivnosti, njezina trajanja ili
učestalosti, blagodati koje se očituju u kardiovaskularnim
bolestima već pri njezinu slabijem intenzitetu (arterijska
hipertenzija ili koronarna bolest) ili jačemu relativnom in-
tenzitetu (srčano zatajivanje) neprocjenjive su te su udruže-
ne i s promjenama niza drugih rizičnih čimbenika čime se
korist višestruko umnožava.
10. Leggio M, Fusco A, Limongelli G, Sgorbini L. Exercise training in
patients with pulmonary and systemic hypertension: A unique
therapy for two different diseases. Eur J Intern Med 2018;47:17–24.
DOI: 10.1016/j.ejim.2017.09.010.
11. Kotseva K, Wood D, De Bacquer D i sur. EUROASPIRE IV: A Eu-
ropean Society of Cardiology survey on the lifestyle, risk fac-
tor and therapeutic management of coronary patients from 24
European countries. Eur J Prev Cardiol 2016;23:636–48. DOI:
10.1177/2047487315569401.
12. Rossi A, Dikareva A, Bacon SL, Daskalopoulou SS. The impact of
physical activity on mortality in patients with high blood pressure. J
Hypertens 2012;30:1277–88. DOI: 10.1097/HJH.0b013e3283544669.
13. Cornelissen VA, Fagard RH, Coeckelberghs E, Vanhees L. Impact
of Resistance Training on Blood Pressure and Other Cardiovas-
cular Risk Factors. Hypertension 2011;58:950–8. DOI: 10.1161/HY-
PERTENSIONAHA.111.177071.
14. Douglas JG, Bakris GL, Epstein M i sur. Management of high blood
pressure in African Americans: consensus statement of the Hyperten-
sion in African Americans Working Group of the International Society
on Hypertension in Blacks. Arch Intern Med 2003;163:525–41.
15. Molmen-Hansen HE, Stolen T, Tjonna AE i sur. Aerobic interval
training reduces blood pressure and improves myocardial func-
tion in hypertensive patients. Eur J Prev Cardiol 2012;19(2):151–60.
DOI: 10.1177/1741826711400512.
16. Tashiro E, Miura S, Koga M, Sasaguri M, Ideishi M, Ikeda M i sur.
Crossover comparison between the depressor effects of low and
high work-rate exercise in mild hypertension. Clin Exp Pharmacol
Physiol 1993;20:689–96.
17. Fagard RH. Exercise characteristics and the blood pressure re-
sponse to dynamic physical training. Med Sci Sports Exerc
2001;33:S484−92; discussion S493−4.
18. Vina J, Sanchis-Gomar F, Martinez-Bello V, Gomez-Cabrera MC.
Exercise acts as a drug; the pharmacological benefits of exercise.
Br J Pharmacol 2012;167:1–12. DOI: 10.1111/j.1476-5381.2012.01970.x.
19. Morris JN, Chave SP, Adam C, Sirey C, Epstein L, Sheehan DJ.
Vigorous exercise in leisure-time and the incidence of coronary
Tjelesna aktivnost – kardiovaskularna panaceja
heart-disease. Lancet 1973;1(7799):333–9.
20. Lee D, Pate RR, Lavie CJ, Sui X, Church TS, Blair SN. Leisure-Time
Running Reduces All-Cause and Cardiovascular Mortality Risk. J
Am Coll Cardiol 2014;64:472–81. DOI: 10.1016/j.jacc.2014.04.058.
21. Schnohr P, Marott JL, Jensen JS, Jensen GB. Intensity versus du-
ration of cycling, impact on all-cause and coronary heart disease
mortality: the Copenhagen City Heart Study. Eur J Prev Cardiol
2012;19:73–80. DOI: 10.1177/1741826710393196.
22. Neto OB, de Sordi CC, da Mota GR, Marocolo M, Chriguer RS, da
Silva VJD. Exercise training improves hypertension-induced au-
tonomic dysfunction without influencing properties of periph-
eral cardiac vagus nerve. Auton Neurosci 2017;208:66–72. DOI:
10.1016/j.autneu.2017.09.012.
23. Sandri M, Kozarez I, Adams V i sur. Age-related effects of exercise
training on diastolic function in heart failure with reduced ejection
fraction: The Leipzig Exercise Intervention in Chronic Heart Fail-
ure and Aging (LEICA) Diastolic Dysfunction Study. Eur Heart J
2012;33:1758–68. DOI: 10.1093/eurheartj/ehr469.
24. Winzer EB, Woitek F, Linke A. Physical Activity in the Prevention
and Treatment of Coronary Artery Disease. J Am Heart Assoc
2018;7(4):e007725. DOI: 10.1161/JAHA.117.007725.
25. Piepoli MF, Hoes AW, Agewall S i sur. 2016 European Guidelines on
cardiovascular disease prevention in clinical practice. Eur Heart J
2016;37:2315–81. DOI: 10.1093/eurheartj/ehw106.
26. Ibanez B, James S, Agewall S i sur. 2017 ESC Guidelines for the
management of acute myocardial infarction in patients presenting
with ST-segment elevation: The Task Force for the management
of acute myocardial infarction in patients presenting with ST-seg-
ment elevation of the European Society of Cardiology (ESC). Eur
Heart J 2018;39:119–77. DOI: 10.1093/eurheartj/ehx393.
27. Piepoli MF, Conraads V, Corrà U i sur. Exercise training in heart
failure: from theory to practice. A consensus document of the
Heart Failure Association and the European Association for
Cardiovascular Prevention and Rehabilitation. Eur J Heart Fail
2011;13:347–57. DOI: 10.1093/eurjhf/hfr017.
28. Keteyian SJ, Brawner CA, Ehrman JK i sur.; PEERLESS-HF Trial
Investigators. Reproducibility of Peak Oxygen Uptake and Oth-
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Dr. sc. Dario Gulin, dr. med., univ. mag. med.
Zavod za bolesti srca i krvnih žila
Klinika za unutarnje bolesti
Klinička bolnica „Sveti Duh“
Sveti Duh 64, 10000 Zagreb
e-mail: dariogulin@gmail.com
173
er Cardiopulmonary Exercise Parameters. Chest 2010;138:950–5.
DOI: 10.1378/chest.09-2624.
29. van der Wal MHL, van Veldhuisen DJ, Veeger NJGM, Rutten
FH, Jaarsma T. Compliance with non-pharmacological recom-
mendations and outcome in heart failure patients. Eur Heart J
2010;31:1486–93. DOI: 10.1093/eurheartj/ehq091.
30. Pitt B, Pfeffer MA, Assmann SF i sur. Spironolactone for
Heart Failure with Preserved Ejection Fraction. N Engl J Med
2014;370(15):1383–92. DOI: 10.1056/NEJMoa1313731.
31. Pandey A, Berry JD. Physical Activity in Heart Failure With Pre-
served Ejection Fraction. Circulation 2017;136:993–5. DOI: 10.1161/
CIRCULATIONAHA.117.029935.
32. Yuan P, Yuan X-T, Sun X-Y, Pudasaini B, Liu J-M, Hu Q-H. Exer-
cise training for pulmonary hypertension: A systematic review
and meta-analysis. Int J Cardiol 2015;178:142–6. DOI: 10.1016/j.ij-
card.2014.10.161.
33. Pandey A, Garg S, Khunger M i sur. Efficacy and Safety of Exer-
cise Training in Chronic Pulmonary Hypertension. Circ Hear Fail
2015;8:1032–43. DOI: 10.1161/CIRCHEARTFAILURE.115.002130.
34. Galiè N, Humbert M, Vachiery J-L i sur. 2015 ESC/ERS Guidelines
for the diagnosis and treatment of pulmonary hypertension: The
Joint Task Force for the Diagnosis and Treatment of Pulmonary
Hypertension of the European Society of Cardiology (ESC) and the
European Respiratory Society (ERS): Endorsed by: Association for
European Paediatric and Congenital Cardiology (AEPC), Interna-
tional Society for Heart and Lung Transplantation (ISHLT). Eur
Heart J 2016;37:67–119. DOI: 10.1093/eurheartj/ehv317.
35. Ponikowski P, Voors AA, Anker SD i sur. 2016 ESC Guidelines for
the diagnosis and treatment of acute and chronic heart failure: The
Task Force for the diagnosis and treatment of acute and chronic
heart failure of the European Society of Cardiology (ESC): Devel-
oped with the special contribution of the Heart Failure Association
(HFA) of the ESC. Eur Heart J 2016;37:2129−200. DOI: 10.1093/eu-
rheartj/ehw128.
36. Pandey A, Garg S, Khunger M i sur. Dose–Response Relationship
Between Physical Activity and Risk of Heart Failure. Circulation
2015;132:1786–94. DOI: 10.1161/CIRCULATIONAHA.115.015853.
PRIMLJENO/RECEIVED:
5. 4. 2019./April 5, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
10. 5. 2019./May 10, 2019
Medicus 2019;28(2):167-173
Articel®-Am tablete:
30 x (5 mg + 5 mg)
30 x (5 mg + 10 mg)
30 x (10 mg + 5 mg)
30 x (10 mg + 10 mg)

NAPOMENA: Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka te uputu o
lijeku Articel®-Am koji su dostupni na internetskoj stranici Agencije za lijekove i medicinske proizvode (www.almp.hr).
Način izdavanja: na recept, u ljekarni. Datum sastavljanja: travanj 2018. HR/ARTM/18/0005
PLIVA HRVATSKA d.o.o., Prilaz baruna Filipovića 25, 10000 Zagreb, Hrvatska. Tel.: + 385 1 37 20 000,
Faks: + 385 1 37 20 111; www.pliva.hr, www.plivamed.net
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 175

Umjerenost u svemu – sportsko srce

Everything in Moderation – Athlete's Heart
ANA RESCHNER1, NINA JAKUŠ2, DORA FABIJANOVIĆ2, IVO PLANINC2
1 - Dom zdravlja Zagreb Centar, Zagreb, Hrvatska
2 - Klinika za bolesti srca i krvnih žila, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska

SAŽETAK Brojna klinička istraživanja dokazala su jasne koristi tjelesne aktivnosti za kardiovaskularno, ali i opće zdravlje svakoga čovjeka.
Tjelesna aktivnost izaziva fiziološki odgovor organizma koji dovodi do različitih prilagodba pojedinih organskih sustava, a primjer jedne od njih jest i
sportsko srce – benigni i reverzibilni odgovor kardiovaskularnog sustava na ponavljanu i intenzivnu tjelesnu aktivnost. Neke bolesti miokarda mogu
dijeliti slične elektrokardiografske, ehokardiografske i druge karakteristike sa sportskim srcem. Pravodobno prepoznavanje takvih bolesti ključno je
za zaštitu zdravlja svih koji se bave intenzivnijom tjelesnom aktivnosti rekreativno ili profesionalno.
KLJUČNE RIJEČI: tjelesna aktivnost, sportsko srce, bolesti miokarda

SUMMARY Numerous clinical studies have demonstrated obvious benefits of physical activity for cardiovascular, as well as general
health of every human being. Physical activity induces a physiological response resulting in different adaptations of individual organ systems.
One of such adaptations is the athlete's heart representing a benign and reversible reaction of the cardiovascular system to repeated and intensive
physical activity. Some of the myocardial diseases may share electrocardiographic, echocardiographic and other features similar to those of the
athlete's heart. Timely recognition of such diseases is crucial to the health of everyone who is engaged in a more intensive physical activity, either
recreationally or professionally.
KEY WORDS: physical activity, athlete's heart, myocardial diseases

Uvod
p Još u doba antičke Grčke tjelesna je aktivnost sma-
trana važnom za održavanje zdravlja, a sport je (ponajpri-
je atletika) bio sastavni dio školovanja mladih i zauzimao
važnu ulogu u svakodnevnom životu. Herodikus (5. stoljeće
prije Krista) smatra se ocem sportske medicine jer je prvi
utvrdio važnost tjelesne aktivnosti za očuvanje zdravlja, ali
ju je i primjenjivao pri liječenju raznih bolesti (1, 2).
Tijekom istoga razdoblja različiti filozofski pravci, a poseb-
no filozofske škole Platona i Aristotela, smatraju umjerenost
vrlinom ili putom do vrline. Filozofske norme ugrađuju se u
razne aspekte života te antički liječnici poput Hipokrata i
Galena promiču umjerenost u jelu, piću i tjelesnoj aktivno-
sti kao put zdravlju svake osobe (2 − 4).
U današnje vrijeme, u razvijenom svijetu postoji veliko
nastojanje bavljenja rekreativnim sportovima. Prema do-
stupnim podatcima, 2018. je oko 18 milijuna ljudi u Sje-
dinjenim Američkim Državama i oko 2,5 milijuna ljudi u
Ujedinjenom Kraljevstvu rekreativno trčalo i sudjelovalo u
rekreativnim organiziranim utrkama (5, 6). Podatci iz 2017.
godine upućuju na oko 1,7 milijuna ljudi u Europskoj uniji
koji se profesionalno bave sportom ili njihov posao uključu-
je sportsku aktivnost (7). S druge strane, podatci posebnog
Eurobarometra o sportu i tjelesnoj aktivnosti iz 2017. godi-
ne upućuju na zabrinjavajuće nisku razinu tjelesne aktiv-
nosti opće populacije, to jest na podatak da se gotovo 50%
stanovništva uopće ne bavi tjelesnom aktivnosti, a samo
7% redovito se (barem 5 dana na tjedan) bavi njome.
Moramo se podsjetiti i smjernica za prevenciju kardiova-
skularnih bolesti Europskoga kardiološkog društva koje
preporučuju tjelesnu aktivnost za zdrave ljude svih dobnih
skupina. Prema njima, potrebno je najmanje 150 min na
tjedan umjerene tjelesne aktivnosti (poput bržeg hodanja,
spore vožnje biciklom, plesanja, vrtlarenja) ili 75 min in-
tenzivne tjelesne aktivnosti (trčanje, brza vožnja biciklom,
plivanje, igranje tenisa), ili jednakovrijedna kombinacija
aktivnosti. Za dodatno unaprjeđenje zdravlja preporučuje
se i postupno povećanje do 300 min umjerene ili 150 min
intenzivne tjelesne aktivnosti na tjedan (8). Prema svemu
navedenome, vidi se da istodobno postoje velika potreba za
daljnjim promicanjem tjelesne aktivnosti, kao i odgovor-
nost prema očuvanju zdravlja vrlo velikog broja ljudi koji se
već aktivno bave sportom, bilo rekreativno ili profesional-
no. U ovom ćemo se tekstu usredotočiti na utjecaj tjelesne
aktivnosti na kardiovaskularni sustav.

Medicus 2019;28(2):175-180
176
Fiziološki odgovor kardiovaskularnog
sustava na tjelesnu aktivnost
Uloga kardiovaskularnog sustava tijekom tjelesne aktivno-
sti jesu pravodoban i primjeren transport hranjivih tvari
skupinama mišića što su uključeni u obavljanje aktivnosti
te isto tako pravodoban i primjeren transport nusprodukata
metabolizma iz mišića u organe koji ih izlučuju. Navedeno
se ostvaruje ubrzanjem cirkulacije, odnosno povećanjem
srčanoga minutnog volumena putem povišenja frekvencije
srca, povećanjem udarnog volumena i perifernom vazodi-
latacijom. Iako se osnovni fiziološki mehanizam kratkoroč-
nog odgovora na tjelesnu aktivnost doima jednostavnim,
dugotrajni učinci tjelesne aktivnosti na kardiovaskularni
sustav vrlo su složeni te se razlikuju ovisno o njezinu tipu.
Kada govorimo o tipovima tjelesne aktivnosti, primarno je
možemo podijeliti na izotoničku (dinamičnu) i izometričku
(statičnu). Izotonička aktivnost podrazumijeva aktivaciju
velikih skupina mišića te njihovo skraćivanje i produljiva-
nje u ponavljanim kontrakcijama, što dovodi do velikih op-
sega pokreta u zglobovima. Izometrička aktivnost, s druge
strane, uključuje mnogo manju promjenu duljine mišića s
puno manjim pokretima susjednih zglobova uz stvaranje
velike mišićne sile (9).
Izotonička aktivnost velikih skupina mišića nalaže perifer-
nu vazodilataciju i ubrzanje cirkulirajućeg volumena, što fi-
ziološki odgovara volumnom opterećenju srca. Ponavljano
izlaganje tom tipu tjelesne aktivnosti dovodi uglavnom do
povećanja mase miokarda i volumena srčanih šupljina, od-
nosno njihove dilatacije. Primjeri aktivnosti koje su najve-
ćim dijelom izotoničke jesu trčanje na duge staze, veslanje
ili bicikliranje na duge staze. Izometrička aktivacija velikih
mišićnih skupina rezultira pretežito povišenjem arterijskog
tlaka i time tlačnim opterećenjem djeluje na srce. Prilagod-
ba miokarda na ponavljanu izloženost izometričkoj tjele-
snoj aktivnosti može se usporediti s procesom remodelacije
koji karakterizira koncentrična hipertrofija lijeve klijetke.
Aktivnosti koje pretežito uključuju ovaj tip aktivacije mu-
skulature jesu dizanje utega, borilački sportovi ili atletske
bacačke discipline. Sportovi su najvećim dijelom kombi-
nacija opisanih tipova tjelesne aktivnosti. Pritom je važ-
no naglasiti da se često rabe pojmovi aerobne i anaerobne
tjelesne aktivnosti. Ta se klasifikacija temelji na načinu
iskorištavanja hranjivih tvari za proizvodnju energije, od-
nosno vrsti metabolizma koja se zbiva tijekom određene
aktivnosti. Većinom su izometričke aktivnosti jačeg in-
tenziteta anaerobne, a izotoničke aktivnosti aerobne, no
postoje i preklapanja. Na primjer, skokovi u dalj ili trkačka
kategorija sprinta, iako su u svojoj mehaničkoj osnovi izo-
toničke, metaboličkim su odgovorom anaerobne aktivno-
sti (9 − 12).
Medicus 2019;28(2):175-180
Reschner A., Jakuš N., Fabijanović D., Planinc I.
Sportsko srce – definicija
Pojam sportskog srca u kardiologiji obuhvaća strukturnu i
funkcionalnu prilagodbu srca na ponavljanu tjelesnu aktiv-
nost jakog intenziteta. Funkcionalne odnosno hemodina-
mičke promjene već su prije opisane, a strukturne najčešće
obuhvaćaju proširenje svih srčanih šupljina ili zadebljanje
stijenka srca, ili njihovu kombinaciju. Općenito se takve
promjene u sportaša smatraju benignima i reverzibilnima.
Ipak, među najvećim dilemama i izazovima današnje kar-
diologije jest razlikovanje sportskoga srca od patoloških
stanja što mogu izazvati teške posljedice u ljudi koji bi se
nastavili baviti sportom jednakog intenziteta (13).
Ovdje ponajprije mislimo na rane stadije različitih kar-
diomiopatija koje mogu imati osobine što se preklapaju sa
sportskim srcem. Također, kontradiktorni su podatci ve-
zani uz dugotrajne učinke tjelesne aktivnosti na kardiova-
skularne rizike u profesionalnih sportaša te zato s oprezom
moramo tumačiti podatke o pojavnosti neželjenih kardio-
vaskularnih događaja (npr., nagle srčane smrti) i njihovoj
kauzalnoj vezi s profesionalnim bavljenjem sportom (14).
Drugim riječima, razumno je pretpostaviti da sportska ak-
tivnost povisuje rizik od neželjenih kardiovaskularnih do-
gađaja u bolesnika s preegzistentnim rizičnim faktorima ili
predilekcijom za neželjeni događaj (poput nasljednih kar-
diomiopatija, kanalopatija ili klasičnih rizičnih čimbenika
ishemijske bolesti srca), no vrlo je prijeporno povećava li
dugotrajna tjelesna aktivnost jakog intenziteta u, npr., pro-
fesionalnih sportaša rizik od takvih događaja.
Prijeklopne osobine sportskog srca
i bolesti miokarda
Patološka stanja koja se često nameću kao diferencijalna
dijagnoza sportskoga srca sigurno dijele neke njegove oso-
bine. Tako zadebljanje stijenka miokarda može odgovarati i
hipertrofijskoj ili infiltrativnoj kardiomiopatiji te hiperten-
zivnoj bolesti srca. Dilatacija lijeve klijetke s blago reducira-
nom ejekcijskom frakcijom može odgovarati ranom stadiju
idiopatske neishemijske (dilatacijske) kardiomiopatije. Izo-
lirana dilatacija desne klijetke preklapa se s aritmogenom
displazijom desne klijetke. Osim morfoloških promjena,
ljudi sa sportskim srcem mogu imati i povišen rizik od atrij-
skih (supraventrikularnih) aritmija, posebno atrijskih ek-
strasistola, atrijske fibrilacije i undulacije.
Aritmije moramo uvijek analizirati prema tomu pojavljuju
li se izolirano ili kao prvi znak podležeće strukturne bolesti
srca (15). Pri svim ovim stanjima važno je uzimanje detaljne
osobne i obiteljske anamneze da bi se otkrili mogući tragovi
koji bi upućivali na preegzistentno patološko stanje.
Umjerenost u svemu – sportsko srce 177

Dijagnostički postupci u razlikovanju
sportskoga srca i bolesti miokarda
Elektrokardiogram
Promjene elektrokardiograma vezane uz sportsko srce po-
sljedica su hipertrofije stijenka, dilatacije srčanih šuplji-
na i dominacije parasimpatičkog autonomnoga živčanog
sustava, odnosno aktivacije vagusa. Prema posljednjim
Međunarodnim preporukama za tumačenje elektrokardi-
ograma u sportaša, normalnim se nalazom smatraju ove
promjene EKG-a: izolirani voltažni kriteriji hipertrofije li-
jeve i/ili desne klijetke (uključujući inkompletni blok desne
grane), rana repolarizacija (elevacija spoja QRS-kompleksa
i ST-segmenta, odnosno J-točke za ≥ 0,1 mV) u inferiornim
ili lateralnim odvodima, inverzija T-valova od V1 do V3 u
sportaša mlađih od 16 godina te fiziološke aritmije (sinusna
bradikardija ili aritmija) i blage smetnje atrioventrikular-
nog (AV) provođenja (AV-blok I. stupnja, AV-blok II. stupnja
Mobitzova tipa 1). Također, jasno su predložene i karakte-
ristike EKG-a koje nalažu daljnju obradu zbog toga što su
granično ili jasno patološke (tablica 1.) (16).
TABLICA 1. Elektrokardiografske karakteristike koje nalažu
daljnju obradu
Granično patološki znakovi Patološki znakovi EKG-a
EKG-a
lijeva električna os inverzija T-valova
povećanje lijevog atrija denivelacija ST-segmenta
desna električna os patološki Q-zupci
povećanje desnog atrija kompletni blok lijeve grane
kompletni blok desne grane QRS ≥ 140 ms
epsilon-val
preekscitacija
prolongacija QT-intervala
sinusna bradikardija < 30/min
PQ-interval ≥ 400 ms
AV-blok II. stupnja Mobitzova tipa 2
AV-blok III. stupnja
≥ 2 ventrikularne ekstrasistole
atrijske tahiaritmije
ventrikularne tahiaritmije
Postoje li 2 ili više granično patoloških znakova ili samo jedan od
patoloških znakova, preporučuje se daljnja obrada radi otkrivanja
bolesti miokarda povezanih s naglom srčanom smrti.
EKG – elektrokardiografski, AV – atrioventrikularni
Prilagođeno prema ref. 16.
Ehokardiografija
Ultrazvuk srca jedna je od osnovnih dijagnostičkih metoda
u sportskoj kardiologiji te se rabi pri probiru sportaša pri-
je početka profesionalne tjelesne aktivnosti, kao i u praće-
nju prilagodbe srčanog mišića na sportsku aktivnost. Iako
se teoretski, s obzirom na fiziologiju tjelesne aktivnosti, u
sportaša očekuje adaptacija u obliku hipertrofije i/ili dila-
tacije srca, prema podatcima iz dostupnih istraživanja, te
promjene obično nisu jako naglašene. Točnije, dostupna
klinička istraživanja pokazuju da tek 0,4 − 1,7% profesional-
nih sportaša ima debljinu interventrikularnog septuma > 12
– 13 mm (što odgovara gornjoj granici normale), a slično se
vidi i kod mjerenja dimenzija lijeve klijetke koje vrlo često
nakon indeksiranja na površinu tijela ostaju u normalnim
vrijednostima. Ipak, prema dostupnim podatcima, može-
mo vidjeti da u profesionalnih sportaša izloženih vrlo in-
tenzivnoj i dugotrajnoj izotoničkoj aktivnosti (npr., trkači
maratona ili sudionici triatlona) njih čak 14% ima unutar-
nji promjer lijeve klijetke u dijastoli (engl. Left ventricular
end-diastolic diameter – LVEDD) veći od 60 mm, što odgo-
vara kategoriji patoloških dimenzija lijeve klijetke (17 − 19).
Najčešći parametar procjene kontraktilnosti, odnosno si-
stoličke funkcije lijeve klijetke jest ejekcijska frakcija lijeve
klijetke koja u vrlo treniranih sportaša može biti izračunom
graničnih vrijednosti ili blago smanjena. Mehanizmi koji se
spominju u podlozi jesu utjecaj vagusa i potreba za manjim
srčanim minutnim volumenom u mirovanju, no i kontro-
verzniji patološki mehanizmi poput ponavljanog oksidativ-
nog stresa i supkliničkog oštećenja kardiomiocita tijekom
dugotrajne intenzivne tjelesne aktivnosti. Ejekcijska frak-
cija u takvih sportaša postaje normalna ili supranormalna
tijekom tjelesne aktivnosti, što je i dokazano ultrazvukom
srca pri opterećenju (20, 21).
Primjena novih ultrazvučnih metoda, poput analize defor-
macije miokarda odnosno metode tkivnoga doplera i ana-
lize speckle tracking, može uvelike pridonijeti razlikovanju
sportskoga srca od kardiomiopatija. Za razliku od sportsko-
ga srca, zadebljani miokard hipertrofijske kardiomiopatije
zbog svoje će inherentno niže kontraktilne vrijednosti ima-
ti manju deformaciju, odnosno snižene vrijednosti straina,
a slično ćemo vidjeti i u dilatacijskim kardiomiopatijama
gdje će dilatacija lijeve klijetke biti pridružena sniženim
parametrima deformacije miokarda. Nasuprot tomu, sport-
sko će srce uz hipertrofiju stijenka ili dilataciju šupljina za-
držati normalne ili supranormalne parametre deformacije
miokarda (22, 23).
Posljednjih godina poseban je naglasak na proučavanju
prilagodbe desne klijetke na ponavljanu intenzivnu tjele-
snu aktivnost. U normalnim fiziološkim uvjetima desna
je klijetka izložena malim plućnim vaskularnim otporima

Medicus 2019;28(2):175-180
178
i prilagođena niskim vrijednostima plućnog arterijskog
tlaka. Intenzivna izotonička tjelesna aktivnost, posebno u
profesionalnih sportaša, dovodi do većeg naprezanja stijen-
ke desne klijetke u odnosu prema lijevoj klijetki zbog rela-
tivno većeg porasta arterijskog tlaka u plućnoj cirkulaciji od
onoga u sistemskoj cirkulaciji (14, 24, 25). To znači da du-
gotrajna intenzivna izotonička aktivnost u profesionalnih
sportaša može dovesti do izražene dilatacije desne klijetke
koja u nekih može imati karakteristike slične aritmogenoj
displaziji desne klijetke (engl. Arrhythmogenic right ventri-
cular dysplasia – ARVD). Ipak, valja naglasiti da desna kli-
jetka u sportskom srcu neće imati regionalne ispade kon-
traktilnosti te da je povećanje najčešće difuzno i zahvaća
uglavnom podjednako sve dijelove klijetke. S druge strane,
u ARVD-u često vidimo regionalne ispade kontraktilnosti
desne klijetke, područja aneurizme, a od svih dijelova de-
sne klijetke najčešće je dilatiran njezin izlazni trakt (26).
Osim remodelacije klijetka, više kliničkih istraživanja do-
kazalo je povećanje lijevog atrija i, ovisno o tipu tjelesne
aktivnosti, blagu dilataciju lijevog atrija u barem 20 − 25%
sportaša (27, 28). Povećanje i remodelaciju lijevog atrija va-
lja povezati i s povišenom stopom atrijskih aritmija u ljudi
sa sportskim srcem. Najčešće kardiovaskularne bolesti koje
možemo ehokardiografski otkriti u populaciji sportaša, a
važne su za preporuku daljnje intenzivne sportske aktivno-
sti navedene su na tablici 2.
TABLICA 2. Najčešće kardiovaskularne bolesti koje možemo
ehokardiografski otkriti u populaciji sportaša, a važne su za
preporuku daljnje intenzivne sportske aktivnosti
hipertrofijska kardiomiopatija
neishemijska dilatacijska kardiomiopatija
aritmogena displazija desne klijetke
stečena ili kongenitalna aortalna stenoza
bikuspidalni aortalni zalistak
miksomatozna bolest mitralnog zalistka
bolesti vezivnog tkiva (Marfanova bolest)
Prilagođeno prema ref. 22.
Magnetska rezonancija srca
Magnetska rezonancija srca ključna je dijagnostička meto-
da, jer njome možemo vrlo precizno izračunati volumene
svih srčanih šupljina, masu miokarda te debljinu stijenka
i, što je najvažnije, sastav stijenka srca. Pri analizi stijenka
srca najvažnija je analiza kasne imbibicije kontrastom koja
upućuje na zone edema ili miokardijalne fibroze što, ovisno
o rasprostranjenosti (difuzna ili regionalna; epikardijalna,
mezokardijalna ili endokardijalna), upozorava na različite
bolesti ili normalne procese prilagodbe. Magnetska rezo-
Medicus 2019;28(2):175-180
Reschner A., Jakuš N., Fabijanović D., Planinc I.
nancija srca posebno je važna u točnoj procjeni dimenzija
i funkcije desne klijetke, koja se često ne može dovoljno do-
bro prikazati ultrazvučnim metodama. Velika je prednost
magnetske rezonancije srca i u mogućnosti prikaza epikar-
dijalnih koronarnih arterija magnetskom angiografijom,
kojom se može potvrditi ili isključiti prisutnost anomalija
koronarnih arterija ili eventualnih znakova koronarne ate-
roskleroze, odnosno koronarne bolesti srca (29).
Srčani biomarkeri
U više kliničkih istraživanja dokazani su porasti koncentra-
cije troponina T, troponina I i NTproBNP-a nakon dugotraj-
ne tjelesne aktivnosti jakog intenziteta u profesionalnih i
rekreativnih sportaša, a redovito se prati pad tih koncen-
tracija do normalnih vrijednosti u roku od 24 do 48 h nakon
aktivnosti. Porast troponina objašnjava se povećanjem pro-
pusnosti membrane kardiomiocita zbog mehaničkog i oksi-
dativnog stresa te apoptozom i nekrozom pojedinih kardio-
miocita. Unatoč tomu porast troponina općenito se smatra
fiziološkim odgovorom i dosad nije dokazan utjecaj tog po-
rasta na funkciju miokarda. Otpuštanje NTproBNP-a tije-
kom intenzivne tjelesne aktivnosti objašnjava se rasteza-
njem kardiomiocita zbog volumnog i tlačnog opterećenja.
Prema dosadašnjim istraživanjima, porast NTproBNP-a
reverzibilan je i fiziološki je odgovor na tjelesnu aktivnost
jakog intenziteta (14, 30).
S druge strane, povišene koncentracije srčanih biomarkera
u profesionalnih sportaša u mirovanju i nevezano uz in-
tenzivnu tjelesnu aktivnost zasigurno mogu biti posljedica
podležeće bolesti miokarda ili bolesti koronarnih arterija te
nalažu daljnju dijagnostičku obradu.
Tjelesna aktivnost − koliko je dovoljno, a
koliko je previše
Općenito se utjecaj tjelesne aktivnosti na zdravlje, posebno
kardiovaskularnog sustava, smatra pozitivnim te se redo-
vita tjelesna aktivnost preporučuje za očuvanje zdravlja i
smanjenje konstitutivnih rizičnih čimbenika kardiovasku-
larnih bolesti. Ostaje jasno pitanje koliko je tjelesne aktiv-
nosti dovoljno za pozitivne učinke te ima li ponavljana tje-
lesna aktivnosti jakog intenziteta štetne učinke na zdrav-
lje, odnosno na kardiovaskularni sustav. Tako, primjerice,
velika prospektivna kohortna istraživanja rekreativnih
sportaša, poput istraživanja PURE (130.000 ispitanika tije-
kom medijana praćenja 6,9 godina), Norfolk EPIC (24.500
ispitanika tijekom 18 godina) i Aerobics Center Longitudinal
Study (55.000 ispitanika tijekom 15 godina), pokazuju jasnu
redukciju mortaliteta i rizika od kardiovaskularnih bolesti
u ljudi koji se rekreativno bave umjerenom ili intenzivnom
tjelesnom aktivnosti (31 − 33). S druge strane, u istraživanju
Umjerenost u svemu – sportsko srce
Copenhagen City Heart Study (1098 zdravih rekreativnih
trkača i 3950 zdravih netrkača) utjecaj trčanja na ukupni
mortalitet bio je dvojak: trkači lakšeg i umjerenog intenzi-
teta imali su nižu stopu mortaliteta, a oni jačeg intenziteta
jednak mortalitet u usporedbi s kontrolnom skupinom se-
dentarnih zdravih osoba (34). Velika metaanaliza 10 klinič-
kih istraživanja s ukupno 42.807 profesionalnih sportaša
upućuje na to da i u ovoj skupini ljudi žive dulje i imaju niži
rizik od kardiovaskularnih bolesti u odnosu prema općoj
populaciji (35).
Postavlja se i pitanje nagle srčane smrti u sportaša ili opće-
nito u ljudi koji se rekreativno bave sportskom aktivnosti.
Trenutačno dostupni podatci iz Sjedinjenih Američkih Dr-
LITERATURA
1. Pritchard DM. Sport, War and Democracy in Classical Athens.
U: Papakonstantinou Z (ur.). Sport in the Cultures of the Ancient
World. New Perspectives. 1. izd. New York: Routledge; 2010.
2. Tipton CM. The history of "Exercise is Medicine" in ancient civ-
ilizations. Adv Physiol Educ 2014;38:109−17. DOI: 10.1152/ad-
van.00136.2013.
3. Shields C. Aristotle. U: Zalta EN (ur.). The Stanford Encyclopedia
of Philosophy; 2016. Dostupno na: https://plato.stanford.edu/ar-
chives/win2016/entries/aristotle/. Datum pristupa: 23. 5. 2019.
4. Kraut R. Plato. U: Zalta EN (ur.). The Stanford Encyclopedia of Phi-
losophy; 2017. Dostupno na: https://plato.stanford.edu/archives/
fall2017/entries/plato/. Datum pristupa: 23. 5. 2019.
5. Running USA (Internet). Royal Oak; 2019. Dostupno na: https://
runningusa.org/RUSA/News/2019/Running _USA_Releas-
es_2019_U.S._Running_Trends_Report.aspx. Datum pristupa: 23.
5. 2019.
6. Sport England. Active Lives Adult Survey Report 2017./2018. Lon-
don: Sport England; 2019. Dostupno na: https://www.sporteng-
land.org/activelives/. Datum pristupa: 23. 5. 2019.
7. European Commission. Survey requested by the European Com-
mission, Directorate-General for Education, Youth, Sport and Cul-
ture, and coordinated by the Directorate-General for Communi-
cation, Special Eurobarometer 472 on Sport and Physical Activity.
Brussels: European Commission; 2017. Dostupno na: https://ec.eu-
ropa.eu/sport/news/2018/new-eurobarometer-sport-and-physi-
cal-activity_en. Datum pristupa: 23. 5. 2019.
8. Piepoli MF, Hoes AW, Agewall S i sur.; ESC Scientific Document
Group. 2016 European Guidelines on cardiovascular disease
prevention in clinical practice: The Sixth Joint Task Force of the
European Society of Cardiology and Other Societies on Cardio-
179
žava upućuju na stopu od 1/80.000 do 1/200.000 na godinu,
a što je niža stopa nagle srčane smrti od one u općoj popu-
laciji (36, 37).
Zaključak
Naglasak na umjerenost u tjelesnoj aktivnosti trebao bi biti
više poticaj onima koji se njome ne bave ili se bave samo
povremeno, a manje preporuka za ograničenje tjelesne ak-
tivnosti jačeg intenziteta. No, sve bi profesionalne ili rekre-
ativne sportaše liječnici svakako morali primjereno pratiti
te pri otkrivanju pojedinih znakova preegzistentne srčane
bolesti ili rizičnih čimbenika kardiovaskularnih bolesti
jasno savjetovati o nastavku tjelesne aktivnosti i njezinim
mogućim neželjenim učincima.
vascular Disease Prevention in Clinical Practice (constituted by
representatives of 10 societies and by invited experts). Developed
with the special contribution of the European Association for
Cardiovascular Prevention & Rehabilitation (EACPR). Eur Heart J
2016;37(29):2315–81. DOI: 10.1093/eurheartj/ehw106.
9. Asmussen E. Similarities and dissimilarities between static and
dynamic exercise. Circ Res 1981;48(Suppl. 1):I3–10.
10. Gallagher KM, Raven PB, Mitchell JH. Classification of sports and
the athlete’s heart. U: Williams RA (ur.). The Athlete and Heart Dis-
ease: Diagnosis, Evaluation and Management. Philadelphia, PA:
Lippincott Williams & Wilkins; 1999., str. 9–21.
11. Mitchell JH, Haskell W, Snell P, Van Camp S. Task Force 8: Classifi-
cation of Sports. J Am Coll Cardiol 2005;45:1364−7. DOI: 10.1016/j.
jacc.2005.02.015.
12. Kovacs R, Baggish AL. Cardiovascular adaptations in ath-
letes. Trends Cardiovasc Med 2016;26:46−52. DOI: 10.1016/j.
tcm.2015.04.003.
13. Oakley D. General cardiology: The athlete's heart. Heart
2001;86:722−6. DOI: 10.1136/heart.86.6.722.
14. Eijsvogels TMH, Fernandez AB, Thompson PD. Are there deleteri-
ous cardiac effets of acute and chronic endurance exercise? Physiol
Rev 2016;96:99−125. DOI: 10.1152/physrev.00029.2014.
15. Calvo N, Brugada J, Sitges M, Mont L. Atrial fibrillation and atri-
al flutter in the athletes. Br J Sports Med 2012;46(Suppl. 1):i37–43.
DOI: 10.1136/bjsports-2012-091171.
16. Sharma S, Drezner JA, Baggish A i sur. International Recommen-
dations for Electrocardiographic Interpretation in Athletes. J Am
Coll Cardiol 2017;69:1057−75. DOI: 10.1016/j.jacc.2017.01.015.
17. Pelliccia A, Maron BJ, Spataro A i sur. The upper limit of physio-
logic cardiac hypertrophy in highly trained elite athletes. N Engl J
Med 1991;324:295–301. DOI: 10.1056/NEJM199101313240504.
18. Sharma S, Maron BJ, Whyte G i sur. Physiologic limits of left ven-
tricular hypertrophy in elite junior athletes: relevance to differen-
Medicus 2019;28(2):175-180
180
tial diagnosis of athlete’s heart and hypertrophic cardiomyopathy.
J Am Coll Cardiol 2002;40:1431–6.
19. Pelliccia A, Culasso F, Di Paolo FM, Baron MJ. Physiologic left
ventricular cavity dilatation in elite athletes. Ann Intern Med
1999;130:23−31.
20. Middleton N, Shave R, George K, Whyte G, Hart E, Atkinson G.
Left ventricular function immediately following prolonged exer-
cise. A meta-analysis. Med Sci Sports Exercise 2006;38:681–7. DOI:
10.1249/01.mss.0000210203.10200.12.
21. Abergel E, Chatellier G, Hagege AA i sur. Serial left ventricular
adaptations in world-class professional cyclists: implications for
disease screening and follow-up. J Am Coll Cardiol 2004;44:144−9.
DOI: 10.1016/j.jacc.2004.02.057.
22. Grazioli G, Sanz M, Montserrat S, Vidal B, Sitges M. Echocardi-
ography in the evaluation of athletes. F1000 Res 2015;4:151. DOI:
10.12688/f1000research.6595.1.
23. Cikes M, Sutherland GR, Anderson LJ, Bijnens BH. The Role of
Echocardiographic Deformation Imaging in Hypertrophic My-
opathies. Nat Rev Cardiol 2010;7:384−96. DOI: 10.1038/nrcar-
dio.2010.56.
24. Kovacs G, Berghold A, Scheidl S, Olschewski H. Pulmonary
arterial pressure during rest and exercise in healthy sub-
jects: a systematic review. Eur Respir J 2009;34:888−94. DOI:
10.1183/09031936.00145608.
25. La Gerche A, Heidbuchel H, Burns AT i sur. Disproportionate ex-
ercise load and remodeling of the athlete's right ventricle. Med Sci
Sports Exerc 2011;43:974−81. DOI: 10.1249/MSS.0b013e31820607a3.
26. Marcus FI, McKenna WJ, Sherill D i sur. Diagnosis of arrhythmo-
genic right ventricular cardiomyopathy/dysplasia: proposed modi-
fication of the Task Force Criteria. Eur Heart J 2010;31:806−14. DOI:
10.1093/eurheartj/ehq025.
27. Pelliccia A, Maron BJ, Di Paolo FM i sur. Prevalence and clinical
significance of left atrial remodeling in competitive athletes. J Am
Coll Cardiol 2005;46:690−6. DOI: 10.1016/j.jacc.2005.04.052.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Adresa za dopisivanje:
Ivo Planinc, dr. med., spec. kardiolog
Klinika za bolesti srca i krvnih žila
Klinički bolnički centar Zagreb
Kišpatićeva 12
10000 Zagreb, Hrvatska
e-mail: ivo.planinc@gmail.com
Medicus 2019;28(2):175-180
Reschner A., Jakuš N., Fabijanović D., Planinc I.
28. D'Andrea A, Riegler L, Cocchia R i sur. Left atrial volume index
in highly trained athletes. Am Heart J 2010;159:1155−61. DOI:
10.1016/j.ahj.2010.03.036.
29. Gati S, Sharma S, Pennell D. The role of cardiovascular magnetic
resonance imaging in the assessment of highly trained athletes.
JACC: Cardiov Imag 2018;11:247−59. DOI: 10.1016/j.jcmg.2017.11.016.
30. Carbone A, D'Andrea A. Cardiac dysfunction and athlete's heart:
new insights into pathophysiology and treatment. E-Journal of
Cardiology Practice 2017;14(36).
31. Lear SA, Hu W, Rangarajan S i sur. The effect of physical activity
on mortality and cardiovascular disease in 130 000 people from
17 high-income, middle-income, and low-income countries,
the PURE study. Lancet 2017;390:2643−54. DOI: 10.1016/S0140-
6736(17)31634-3.
32. Lachman S, Matthijs Boekholdt S, Luben RN i sur. Impact of phys-
ical activity on the risk of cardiovascular disease in middle-aged
and older adults: EPIC Norfolk prospective population study. Eur J
Prev Cardiol 2018;25:200−8. DOI: 10.1177/2047487317737628.
33. Lee D, Pate RR, Lavie CJ i sur. Leisure-time running reduces
all-cause and cardiovascular mortality risk. J Am Coll Cardiol
2014;64:472−81. DOI: 10.1016/j.jacc.2014.04.058.
34. Schnohr P, O'Keefe JH, Marott JL, Lange P, Jensen GB. Dose of jog-
ging and long-term mortality. The Copenhagen city heart study. J
Am Coll Cardiol 2015;65:411−9.
35. Garatachea N, Santos-Lozano A, Sanchis-Gomar F i sur. Elite
athletes live longer than the general population: a meta-anal-
ysis. Mayo Clinic Proc 2014;(89):1195–200. DOI: 10.1016/j.may-
ocp.2014.06.004.
36. Landry CH, Allan KS, Connelly MB i sur. Sudden cardiac ar-
rest during participation in competitive sports. N Engl J Med
2017;377:1943−53. DOI: 10.1056/NEJMoa1615710.
37. Farioli A, Christophi CA, Quarta CC, Kales SN. Incidence of sud-
den cardiac death in a young active population. J Am Heart Assoc
2015;4:e001818. DOI: 10.1161/JAHA.115.001818.
PRIMLJENO/RECEIVED:
5. 5. 2019./May 5, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
19. 5. 2019./ May 19, 2019
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 181

Kako pratiti svoju tjelesnu aktivnost

How to Monitor Your Physical Activity?
IVO DARKO GABRIĆ
KBC Sestre milosrdnice, Vinogradska 29, Zagreb

SAŽETAK Redovita tjelesna aktivnost u svakoj dobi povezana je sa sniženjem rizika od gotovo svih bolesti. Međutim, usprkos sve većoj
svjesnosti o potrebi tjelesne aktivnosti, incidencija pretilosti, kao i kardiovaskularnih bolesti u porastu je. Uzrok tomu jest nedostatak adherencije i
redovitog praćenja tjelesne aktivnosti. Upravo u tome veliku nam pomoć posljednjih godina pruža razvoj mobilne tehnologije za praćenje tjelesne
aktivnosti. Njezina prednost utvrđena je u brojnim kontroliranim studijama, kao i u svakodnevnom životu. Bez obzira na to o kojem se uređaju,
programu ili mobilnoj aplikaciji za praćenje aktivnosti radi, najbitnija je njihova redovita uporaba. Sustavnim praćenjem svakodnevne aktivnosti,
kao i trendova tjednih i mjesečnih aktivnosti postiže se bolja kontrola razlike između učinjene i planirane aktivnosti. Time se zdravstvenim radnicima
omogućava individualni pristup u određivanju potrebne aktivnosti ovisno o dobi, kondiciji i eventualnim kroničnim bolestima.
KLJUČNE RIJEČI: tjelesna aktivnost, praćenje, uređaji za praćenje tjelesne aktivnosti

SUMMARY Regular physical activity at any age is connected with a reduced risk of almost all diseases. However, despite the increased
awareness of the need for physical activity, the incidence of obesity and cardiovascular diseases is on the rise. The cause for this is the lack of adherence
and regular tracking of physical activity. The development of mobile technology for tracking physical activity has been of great help in the last couple
of years. The benefits of using such technology have been confirmed in numerous controlled studies, as well as in everyday life. No matter what
device, programme or mobile application is used to track physical activity, regular usage is essential. Systematic tracking of daily, as well as weekly
and monthly activity trends enables better control of variation between the planned and performed activity. As a result, healthcare professionals are
provided with an individual approach to the determination of necessary activity, depending on age, physical condition and possible chronic diseases.
KEY WORDS: physical activity, tracking, physical activity tracking devices

Utjecaj tjelesne aktivnosti na zdravlje
p Sjedilački način života prepoznat je kao neovisni
čimbenik rizika od razvoja niza bolesti. Smatra se da je
smanjena tjelesna aktivnost (TA) trenutačno četvrti vode-
ći čimbenik rizika od smrti u svijetu. Osim toga, procje-
njuje se da je oko 12% svih smrti u Sjedinjenim Američkim
Državama povezano s nedostatkom redovite tjelesne ak-
tivnosti i da je tjelesna neaktivnost povezana s barem dvo-
strukim povišenjem rizika od koronarne bolesti srca (KBS)
(1). Stoga Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje
150 minuta umjerene tjelesne aktivnosti svakog tjedna za
odrasle i 60 minuta na dan za djecu i adolescente. Među-
tim, 25% odraslih i više od 80% adolescenata ne postižu
preporučene ciljeve TA. Rezultati studije Tromsø, najdulje
provedene populacijske studije u Norveškoj, pokazuju da
samo 30,4% žena i 22,0% muškaraca doseže preporučeni
cilj (2). Usprkos sve većoj svjesnosti nedostatak TA i ne-
pravilna prehrana utječu na prekomjernu pretilost koja se
povećala tijekom posljednjih dvaju desetljeća i procjenjuje
se da će do 2030. godine 38% odraslih biti prekomjerne te-
žine, a još 20% pretilo (BMI > 30 kg/m2) (3).
Smjernice Američke kardiološke asocijacije (AHA) i Ame-
ričkog koledža sportske medicine (ACSM) upozoravaju
da je potrebno minimalno 30 minuta aerobne aktivnosti
umjerenog intenziteta pet dana u tjednu ili najmanje 20
minuta vrlo intenzivne aktivnosti tri dana u tjednu, a pri-
tom se mogu primijeniti i neke od kombinacija tih dvaju
tipova vježbanja. Preporučene smjernice za aerobne aktiv-
nosti smatraju se dodatkom svakodnevnim aktivnostima
(4). Prema definiciji, aerobna tjelovježba uključuje aktiv-
nost velikih mišićnih skupina i mora trajati najmanje 10
minuta. Primjeri aerobnih aktivnosti uključuju brzo hoda-
nje, trčanje, plivanje, aerobik u vodi, grupne aerobne vjež-
be, ples, vožnju biciklom i upotrebu opreme s kardiopro-
gramom vježbanja (npr., steperi, orbitreci, kućni bicikli i
staze za trčanje).
Spomenute se smjernice uglavnom baziraju na dokazima
dugoročnih opservacijskih studija koje pokazuju da oni
koji redovito vježbaju imaju znatno manje KBS-a i niži ri-
zik od nagle srčane smrti (5). Randomizirano kliničko is-
pitivanje fizičke aktivnosti teško je napraviti, jer s etičkog
ili praktičnog stajališta nije moguće spriječiti ispitanike

Medicus 2019;28(2):181-187
182
u kontrolnoj skupini da ne počnu s vježbanjem. S druge
strane, ispitanici u grupi onih koji vježbaju često odustaju.
Stoga nakon nekoliko godina ispitivanja razina vježbanja
najčešće bude slična u objema skupinama i nemoguće je
procijeniti dobrobit od vježbanja (6).
Poseban je problem nedostatak TA u adolescentskoj i sta-
rijoj dobi. Starenjem ljudi hodaju sporije, imaju neujed-
načene obrasce hoda, a često im je potrebna i određena
pomoć pri hodu. Postoje uvjerljivi dokazi iz metaanaliza i
Cochraneova pregleda koji pokazuju dobrobit od vježbanja
u starijih osoba, osobito kada je planirano i strukturirano
radi poboljšanja ili održavanja fizičke kondicije i zdravlja
(7). Dobrobit od vježbanja u starijih ne uključuje samo pre-
venciju i liječenje sve češćih kroničnih stanja kao što su KV
bolesti već, što je i važnije, poboljšava kvalitetu života (8).
Upravo je radi toga povećanje fizičke aktivnosti jedna od
važnih strategija za smanjivanje morbiditeta povezanog sa
starenjem (9).
U populacijskim studijama dokazano je da ispitanici s
najviše TA imaju 30 do 40% niži rizik od razvoja kardio-
vaskularnih bolesti (KVB) (10). Ta povezanost između ko-
ličine vježbanja i rizika od KVB-a stalna je bez obzira na
dob, spol ili etničku pripadnost (11), bilo u primarnoj bilo
u sekundarnoj prevenciji (12). U nedavnoj metaanalizi koja
se temeljila na 45 studija sa 150.000 ispitanika i s prosječ-
nim praćenjem od 8,9 godina za smrtnost od svih uzroka i
7,4 godine za KV smrtnost utvrđeno je da zamjena sjedenja
fizičkom aktivnosti smanjuje ukupni i kardiovaskularni
mortalitet. Za osobe koje sjede 6 do 8 ili više sati na dan
rizik iznosi: HR = 1,04 (95%-tni CI = 1,02 – 1,06) za smrtnost
od svih uzroka i 1,07 (95%-tni CI = 1,03 – 1,12) za KV smrt-
nost. Mijenjanje jednog sata sjedenja jednim satom aktiv-
nosti bilo je povezano sa smanjenjem mortaliteta od svih
uzroka HR = 0,97 (95%-tni CI = 0,96 – 0,99) i od KV smrtno-
sti HR = 0,94 (95%-tni CI = 0,91 – 0,98) (13).
Tehnologija mjerača tjelesne aktivnosti
Posljednje desetljeće svjedoci smo ubrzanog razvoja mo-
bilne tehnologije, a to je potaknulo razvoj posebnih pro-
grama kontrole TA i tjelesne težine s pomoću mobilnih
aplikacija (14), tekstualnih poruka (15) ili web-stranica (16).
Takvi programi često se nazivaju e-zdravlje (elektroničko
zdravlje). Uobičajeni mobilni uređaji koji se danas rabe
uključuju pametne telefone, tablete i iPod® (17). Ova se
tehnologija pokazala učinkovitom u promicanju individu-
alne promjene ponašanja i gubitka tjelesne težine (18). Uz
mobilnu tehnologiju posebno mjesto zauzima tehnologija
praćenja aktivnosti koju korisnik nosi na sebi. Takvi uređa-
ji najčešće dolaze u obliku narukvice, sata ili privjeska koji
daju informacije o dnevnim aktivnostima poput ukupnog
broja koraka, pulsa i potrošnje energije (19). Tijekom 2016.
Medicus 2019;28(2):181-187
Gabrić I. D.
prodavači diljem svijeta isporučili su 102 milijuna uređaja,
u usporedbi s 82 milijuna u 2015. godini. Pedeset i sedam
posto tih uređaja proizvelo je prvih pet kompanija: Fitbit®,
Xiaomi®, Apple®, Garmin® i Samsung®. To tržište je u stal-
nom porastu – i s obzirom na broj prodanih uređaja i na
sve veći broj dostupnih modela (20, 21). Uporabom raznih
senzora i kompjutorskih algoritama ti uređaji izračunava-
ju optimalnu tjelesnu aktivnost, a mnoštvo novih uređaja
obećava mjerenje TA novim i poboljšanim načinima.
Tradicionalni brojači koraka rabe pedometre za detekciju
broja koraka. Ali jeftini i energetski učinkoviti pedometri
nisu točni kao akcelerometri, koji su danas „zlatni stan-
dard“ za prikupljanje podataka o TA (22). Stoga se akcele-
rometri koriste u svim modernim uređajima za praćenje
vježbanja i pametnim satovima. Oni mjere ubrzanje u
tri dimenzije i mogu se rabiti za procjenu vrsta kretanja,
brojiti korake, izračunati potrošnju energije i energijski
intenzitet, a i procijeniti uzorak spavanja. Pouzdanost tih
podataka varira. Primjerice, Evenson i suradnici utvrdili
su 2015. veliku točnost u mjerenju koraka, dok su potroš-
nja energije i uzorak spavanja točni samo u rijetkim ure-
đajima (19). Osim toga, neki nosivi uređaji imaju žiroskop,
magnetometre, barometre i visinomjere. Žiroskopi pove-
ćavaju točnost uređaja mjerenjem gravitacijskog ubrza-
nja, orijentacije i kutne brzine, a i bolje procjenjuju koju
vrstu aktivnosti korisnik obavlja (23). Magnetometar je
digitalni kompas i može poboljšati točnost praćenja po-
kreta detektiranjem orijentacije uređaja u odnosu prema
magnetskom sjeveru. Magnetometri poboljšavaju točnost
kompenzacijom za nošenje žiroskopa. Svi se oni često
kombiniraju u inercijalnu mjernu jedinicu (IMU). Većina
pametnih telefona rabi IMU za izračunavanje orijentacije,
a ona se upotrebljava i u sve više nosivih fitnes-uređaja.
Također, postoje visinomjeri koji otkrivaju promjene u vi-
sini i mogu se iskoristiti za poboljšanje nekih mjernih po-
dataka, kao i za izvješćivanje o dodatnim mjerilima (npr.,
pri penjanju uza stube) te fotopletizmografija (PPG). Riječ
je o relativno novom senzoru u uređajima za mjerenje fi-
zičke aktivnosti koji s pomoću optičke tehnike praćenjem
promjena volumena krvi ispod kože procjenjuje srčanu
frekvenciju (24). Svjetlosna dioda projicira svjetlo na kožu
koja ga ovisno o količini protoka krvi više ili manje reflek-
tira natrag na senzor. Metoda je još prilično nepouzdana
zbog niza interakcija s diodnim svjetlom. Radi preciznijeg
prikupljanja podataka o TA-u neki uređaji imaju ugrađen
prijamnik sustava globalnog pozicioniranja (GPS). To po-
sebno vrijedi kod uređaja visoke klase za praćenje fitnesa i
sportskih satova koji su posebno razvijeni za fizički aktiv-
ne ljude. S pomoću GPS-a može se pratiti više podataka,
uključujući položaj, brzinu i nadmorsku visinu.
U studiji Henriksena i suradnika utvrđeno je samo devet
Kako pratiti svoju tjelesnu aktivnost
uređaja koji podupiru svih pet senzora. Među 11 najrele-
vantnijih marka samo Fitbit Surge, Garmin Forerunner
935, Garmin Quatix 5, Samsung Gear S i TomTom Adven-
ture spadaju u ovu kategoriju. Većina uređaja (68%) podu-
pire samo jedan senzor uz akcelerometar. Od trenutačno
dostupnih robnih marka pet najčešće upotrebljavanih u
istraživačkim projektima jesu Fitbit®, Garmin®, Misfit®,
Apple® i Polar®. Te su marke dulje prisutne na tržištu i is-
poručuju velik broj uređaja. Međutim, velik broj članaka,
studije provjere pouzdanosti ili velik broj kliničkih studija
ne podrazumijevaju automatski točnost ili pouzdanost sa-
mog uređaja. Ipak, više studija pokazuje zanimanje istraži-
vača za implikaciju ovih uređaja u praksi (tablica 1.). Osim
broja dostupnih senzora, pri izboru uređaja rabe se i drugi
potencijalni relevantni kriteriji, uključujući cijenu, dostu-
pnost, mobilnu potporu, značajke povezanih aplikacija,
izgled, trajanje baterije, kvalitetu izrade, vodootpornost,
povezivost i upotrebljivost (25).
Primjena uređaja za praćenje tjelesne
aktivnosti
Uređaji za praćenje TA često se mogu povezati s mobilnom
aplikacijom (ili aplikacijama) na kojoj putem pametnog te-
lefona, tableta ili računala korisnik bilježi svoju aktivnost te
prati trendove aktivnosti (26). Uređaji se mogu integrirati s
komercijalnim programima fitnesa i mršavljenja te se tako
može odrediti dnevna količina vježbanja (27). Upravo je mje-
renje TA ključno jer korisnik dobiva vrijedne informacije o
razlici između učinjene i potrebne aktivnosti. Pritom je za
brojenje koraka bolji položaj na struku od onoga na ručnom
zglobu jer ima manje pogrešnih interpretacija pokreta (28).
Bez obzira na varijabilnosti različitih pozicija nošenja, naj-
točnije rezultate daje kontinuirano nošenje uređaja za pra-
ćenje aktivnosti na istoj poziciji.
Dosad je objavljen niz publikacija koje se bave prednostima
praćenja TA s pomoću nosivih uređaja većinom u sredovječ-
nih i starijih ispitanika, a uglavnom su fokusirane na gubi-
tak tjelesne težine i povećanje aktivnosti (29). Heterogenost
i različita metodologija tih studija ograničavaju upotrebu
sustavne metaanalize. Ipak su Cheatham i suradnici od 7182
publikacije izdvojili njih 25 za sustavnu metaanalizu. Utvr-
dili su da u sredovječnih ili starijih ispitanika kratkotrajni
(< 6 mj.), multimodalni programi mršavljenja koji rabe teh-
nologiju praćenja aktivnosti smanjuju tjelesnu masu i po-
većavaju TA više nego standardni intervencijski programi.
Za mlađe odrasle ispitanike (18 – 30 g.) u literaturi nije bilo
dovoljno podataka, a dostupni radovi pokazuju da u njih do-
brobit od programa vježbanja baziranih na nosivim tehnolo-
gijama praćenja nije tolika kao u sredovječnih i starijih (30).
U metaanalizu Straitona i suradnika uključeno je 8 mjerača
TA koje su ispitanici nosili na struku (50%), ručnom zglobu
183
(40%) i gležnju (10%). Utvrđena je visoka vrijednost kore-
lacije u dnevnom broju koraka između svih osam mjerača
aktivnosti i referentnog komparatora. S druge strane, u ve-
ćine ispitanika broj dnevnih koraka bio je precijenjen, bez
obzira na mjesto nošenja uređaja. Ispitanici (srednja dob 67
± 10,03) praćeni su tijekom četiri tjedna uz prosjek od 7117
koraka na dan (± 5,880,6). Mjerenje fizičke aktivnosti poka-
zalo se nužnim kada je riječ o starijim osobama kojima po-
maže da se potpuno i samostalno uključe u svoje okruženje,
posebno kad je riječ o promjenama njihovih kompleksnih
životnih navika (31).
Istraživanja su pokazala da će do 50% ispitanika koji započ-
nu program vježbanja odustati u prvih 6 mjeseci, a u pro-
sjeku samo 20% odraslih u dobi od 65 do 74 godine ostva-
ruje 30 minuta umjerene fizičke aktivnosti 5 dana u tjednu.
Nosivi uređaji s praćenjem TA mogu osigurati dodatnu
motivaciju da ispitanik ostane u skladu sa svojim progra-
mom vježbanja. Upravo je tih prvih 6 mjeseci programa
presudno u razvijanju temeljnih obrazaca ponašanja (32).
Uključivanje nosive tehnologije praćenja aktivnosti tako-
đer može pružiti način kontinuiranog praćenja programa
vježbanja, što omogućuje da se programi prema potrebi
individualno prilagode. Sve to utječe na bolju adherenciju
korisnika za programe mršavljenja i vježbanja. Individual-
nom se uporabom ove tehnologije i pripadajućih web-stra-
nica te mobilnih aplikacija za pametne telefone prikladno
može pratiti i bilježiti vlastiti napredak. Dodatna motiva-
cija za vježbanje može se postići razmjenom informacija o
TA putem socijalnih mreža (33).
Treba spomenuti da su bolesnici s kroničnim bolestima
zbog učestalih simptoma poput otežanog disanja ili umora
(npr., bolesnici s KOPB-om ili srčanim zatajivanjem) skloni
svakodnevnim ograničenjima fizičkih aktivnosti (34). Studi-
je su pokazale da se u tih bolesnika može postići znatno kli-
ničko poboljšanje redovitim TA s planiranim programima
uz praćenje već spomenutim uređajima (35). Ipak, postoji
znatna podzastupljenost starijih bolesnika tako da zasad
nema dovoljno relevantnih studija o TA pri liječenju mnogih
kroničnih stanja (36).
Zaključak
Razvoj mobilne tehnologije posljednjih godina omogućava
redovito mjerenje i praćenje TA. Time se povećava adhe-
rencija korisnika za vježbanje te omogućuje zdravstvenim
i fitnes-profesionalcima individualizacija pristupa svakom
korisniku. Dobrobit od raznih nosivih uređaja za praćenje
TA poput pedometra, narukvica, pametnih satova i telefo-
na utvrđena je u brojnim kontroliranim studijama, kao i u
svakodnevnom životu. Na kraju, nije toliko bitno koji ćete
od nosivih uređaja za praćenje TA rabiti, bitno je samo da ga
rabite stalno.
Medicus 2019;28(2):181-187
184 Gabrić I. D.

TABLICA 1. Broj članaka u medicinskoj literaturi dobivenih pretraživanjem znanstvenih baza Medline i ClinicalTrials

Medline ClinicalTrials
Validacijske Studije Validacijske Studije
Proizvođač Modeli navedeni u
studije ili studije prikupljanja studije ili studije prikupljanja
bazama Medline i ClinicalTrials
pouzdanosti podataka pouzdanosti podataka
(ukupno 61) (ukupno 20)

Fitbit Alta, Blaze, Charge, Flex, Surge 40 14 1 30

Garmin Approach, D2, Epix, Fenix,

18 4 1 2
Forerunner Quatix, Swim, Tactix, Vivo

Misfit Flare, Flash, Link, Ray, Shine, Vapor 12 0 0 1

Apple Apple Watch 6 2 1 1

Polar Polar Loop; serije: M200, M400,

6 0 1 3
M600, V800, A300

Withings Withings 5 0 0 2

Mio Alpha, Fuse, Slice 5 0 1 2

Samsung Gear 5 0 0 2

PulseOn Pulse One 4 0 0 1

TomTom TomTom 2 0 1 0

Xiaomi Xiaomi 1 0 0 1

Modificirano prema ref. 26.

Medicus 2019;28(2):181-187
Kako pratiti svoju tjelesnu aktivnost
LITERATURA
1. Alberti KG, Eckel RH, Grundy SM i sur. Harmonizing the
metabolic syndrome: a joint interim statement of the
International Diabetes Federation Task Force on Epidemiology
and Prevention; National Heart, Lung and Blood Institute;
American Heart Association; World Healt Federation;
International Atherosclerosis Society; and International
Association for the Study of Obesity. Circulation 2009;120:1640–
5. DOI: 10.1161/CIRCULATIONAHA.109.192644.
2. Grundy SM. Metabolic syndrome pandemic. Arterioscler
Thromb Vasc Biol 2008;28:629–36. DOI: 10.1161/
ATVBAHA.107.151092.
3. Hu G, Qiao Q, Tuomilehto J i sur. Prevalence of the
metabolic syndrome and its relation to all-cause and
cardiovascular mortality in non-diabetic European men and
women. Arch Intern Med 2004;164:1066–76. DOI: 10.1001/
archinte.164.10.1066.
4. Halldin M, Rosell M, De Faire U, Hellenius ML. The metabolic
syndrom. Prevalence and association to leisure-time and
work-related physical activity in 60-year-old men and women.
Nutr Metab Cardiovasc Dis 2007;17:349–57. DOI: 10.1016/j.
numecd.2006.01.002.
5. Björntorp P. Do stress reactions cause abdominal obesity and
comorbidities? Obes Rev 2001;2:73–86.
6. Lakka T, Laaksonen DE. Physical activity in the prevention
and treatment of the metabolic syndrome. Appl Physiol Nutr
Metab 2007;32:76–88. DOI: 10.1139/h06-113.
7. D’Adamo E, Santoro N, Caprio S. Metabolic syndrome in
pediatrics: old concepts revised, new concepts discussed.
Curr Probl Pediatr Adolesc Health Care 2013;43:114–23. DOI:
10.1016/j.cppeds.2013.02.004.
8. Al-Hamad D, Raman V. Metabolic syndrome in children and
adolescents. Transl Pediatr 2017;6:397–407. DOI: 10.21037/
tp.2017.10.02.
9. Ahrens W, Moreno LA, Mårild S i sur. Metabolic syndrome in
young children: definitions and results of the IDEFICS study.
Int J Obes (Lond) 2014;38:S4–14. DOI: 10.1038/ijo.2014.130.
10. Weiss R, Bremer AA, Lustig RH. What is metabolic syndrome,
and why are children getting it? Ann N Y Acad Sci 2013;1281:123–
40. DOI: 10.1111/nyas.12030.
11. Friend A, Craig L, Turner S. The prevalence of metabolic
syndrome in children: a systematic review of the literature.
Metab Syndr Relat Disord 2013;11:71–80. DOI: 10.1089/
met.2012.0122.
12. Cook S, Weitzman M, Auinger P, Nguyen M, Dietz WH.
Prevalence of a metabolic syndrome phenotype in adolescents:
findings from the third National Health and Nutrition
Examination Survey, 1988-1994. Arch Pediatr Adolesc Med
185
2003;157:821–7. DOI: 10.1001/archpedi.157.8.821.
13. Kamel M, Smith BT, Wahi G i sur. Continuous cardiometabolic
risk score definitions in early childhood: a scoping review.
Obes Rev 2018;19:1688–99. DOI: 10.1111/obr.12748.
14. Stavnsbo M, Resaland GK, Anderssen SA i sur. Reference values
for cardiometabolic risk scores in children and adolescents:
Suggesting a common standard. Atherosclerosis 2018;278:299–
306. DOI: 10.1016/j.atherosclerosis.2018.10.003.
15. Lann D, LeRoith D. Insulin resistance as the underlying cause
for the metabolic syndrome. Med Clin North Am 2007;91:1063–
77. DOI: 10.1016/j.mcna.2007.06.012.
16. Yubero-Serrano EM, Delgado-Lista J, Pena-Orihuela P i sur.
Oxidative stress is associated with the number of components
of metabolic syndrome: LIPGENE study. Exp Mol Med
2013;45:e28. DOI: 10.1038/emm.2013.53.
17. Meshkani R, Adeli K. Hepatic insulin resistance, metabolic
syndrome and cardiovascular disease. Clin Biochem
2009;42:1331–46. DOI: 10.1016/j.clinbiochem.2009.05.018.
18. Natali A, Ferrannini E. Hypertension, insulin resistance, and
the metabolic syndrome. Endocrinol Metab Clin North Am
2004;33:417–29. DOI: 10.1016/j.ecl.2004.03.007.
19. Jansen I, Katzmarzyk PT, Ross R. Body mass index, waist
circumference, and health risk: evidence in support of curent
National Institutes of Health guidelines. Arch Intern Med
2002;162:2074–9.
20. Balletshofer BM, Rittig K, Enderle MD i sur. Endothelial
dysfunction is detectable in young normotensive first-degree
relatives of subjects with type 2 diabetes in association with
insulin resistance. Circulation 2000;101:1780–4.
21. Ilanne-Parikka P, Laaksonen DE, Eriksson JG i sur. Leisure-time
physical activity and the metabolic syndrome in the Finnish
diabetes prevention study. Diabetes Care 2010;33:1610–7. DOI:
10.2337/dc09-2155.
22. Hemmingsen B, Gimenez-Perez G, Mauricio D i sur. Diet,
physical activity or both for prevention or delay of type 2
diabetes mellitus and its associated complications in people at
increased risk of developing type 2 diabetes mellitus. Cochrane
Database Syst Rev 2017;12:CD003054. DOI: 10.1002/14651858.
CD003054.pub4.
23. Orozco LJ, Buchleitner AM, Gimenez-Perez G i sur. Exercise
or exercise and diet for preventing type 2 diabetes mellitus.
Cochrane Database Syst Rev 2008;3:CD003054. DOI:
10.1002/14651858.CD003054.pub3.
24. Pan XR, Li GW, Hu YH i sur. Effects of diet and exercise
in preventing NIDDM in people with impaired glucose
tolerance. The Da Qing IGT and Diabetes Study. Diabetes Care
1997;20:537–44. DOI: 10.2337/diacare.20.4.537.
25. Eriksson KF, Lindgärde F. No excess 12-year mortality in
men with impaired glucose tolerance who participated in the
Malmö Preventive Trial with diet and exercise. Diabetologia
1998;41:1010–6. DOI: 10.1007/s001250051024.
Medicus 2019;28(2):181-187
186
26. Knowler WC, Barrett-Connor E, Fowler SE i sur. Reduction in
the incidence of type 2 diabetes with lifestyle intervention or
metformin. N Engl J Med 2002;346:393–403. DOI: 10.1056/
NEJMoa012512.
27. Boudou P, Sobngwi E, Mauvais-Jarvis F, Vexiau P, Gautier
JF. Absence of exercise-induced variations in adiponectin
levels despite decreased abdominal adiposity and improved
insulin sensitivity in type 2 diabetic men. Eur J Endocrinol
2003;149:421–4.
28. Lee S, Kuk JL, Katzmarzyk PT i sur. Cardiorespiratory
fitness attenuates metabolic risk independent of abdominal
subcutaneous and visceral fat in men. Diabetes Care
2005;28:895–901. DOI: 10.2337/diacare.28.4.895.
29. Davidson LE, Hudson R, Kilpatrick K i sur. Effects of exercise
modality on insulin resistance and functional limitation in
older adults: a randomized controlled trial. Arch Intern Med
2009;169:122–31. DOI: 10.1001/archinternmed.2008.558.
30. Hunter G, Wetzstein C, Fields D, Brown A, Bamman MM.
Resistance training increases total energy expenditure and
free-living physical activity in older adults. J Appl Physiol
2000;89:977–84. DOI: 10.1152/jappl.2000.89.3.977.
31. Li TY, Rana JS, Manson JE i sur. Obesity as compared with
physical activity in predicting risk of coronary heart disease
in women. Circulation 2006;113:499–506. DOI: 10.1161/
CIRCULATIONAHA.105.574087.
32. Slattery ML. Physical activity and colorectal cancer. Sports Med
2004;34:239–52. DOI: 10.2165/00007256-200434040-00004.
33. Lagerros YT, Hsieh SF, Hsieh CC. Physical activity in
adolescence and young adulthood and breast cancer risk: a
quantitative review. Eur J Cancer Prev 2004;13:5–12.
34. Styne DM, Arslanian SA, Connor EL i sur. Pediatric Obesity
– Assessment, Treatment, and Prevention: An Endocrine
Society Clinical Practice Guideline. J Clin Endocrinol Metab
2017;102:709–57. DOI: 10.1210/jc.2016-2573.
35. Stabelini Neto A, Sasaki JE, Mascarenhas L i sur. Physical
activity, cardiorespiratory fitness, and metabolic syndrome
in adolescents: A cross-sectional study. BMC Public Health
2011;11:674. DOI: 10.1186/1471-2458-11-674.
36. Andaki AC, Tinôco AL, Mendes EL i sur. Anthropometry and
physical activity level in the prediction of metabolic syndrome
in children. Public Health Nutr 2014;17:2287–94. DOI: 10.1017/
S136898001300253X.
37. Kelishadi R, Razaghi EM, Gouya MM i sur. Association of
physical activity and the metabolic syndrome in children and
adolescents: CASPIAN Study. Horm Res 2007;67:46–52. DOI:
10.1159/000096121.
38. Guinhouya BC. Physical activity in preventing metabolic
syndrome in children. Med Sci (Paris) 2009;25:827–33. DOI:
10.1051/medsci/20092510827.
39. Hu G, Tuomilehto J, Silventoinen K i sur. The effect of physical
activity and body mass index on cardiovascular, cancer
Medicus 2019;28(2):181-187
Gabrić I. D.
and all-cause mortality among 47 212 middle-aged Finnish
men and women. Int J Obes 2005;29:894–902. DOI: 10.1038/
sj.ijo.0802870.
40. Carroll S, Dudfield M. What is the relationship between
exercise and metabolic abnormalities? A review of the
metabolic syndrome. Sports Med 2004;34:371–418. DOI:
10.2165/00007256-200434060-00004.
41. Anderssen SA, Carroll S, Urdal P, Holme I. Combined diet
and exercise intervention reverses the metabolic syndrome
in middle-aged males. Results from the Oslo Diet and
Exercise Study. Scand J Med Sci Sports 2007;17:687–95. DOI:
10.1111/j.1600-0838.2006.00631.x.
42. Wittcopp C, Conroy R. Metabolic Syndrome in Children and
Adolescents. Pediatr Rev 2016;37:193–202. DOI: 10.1542/
pir.2014-0095.
43. Schmitz KH, Jacobs DR Jr, Hong CP i sur. Association of
physical activity with insulin sensitivity in children. Int J Obes
Relat Metab Disord 2002;26:1310–6. DOI: 10.1038/sj.ijo.0802137.
44. Farpour-Lambert NJ, Aggoun Y, Marchand LM i sur. Physical
activity reduces systemic blood pressure and improves early
markers of atherosclerosis in pre-pubertal obese children.
J Am Coll Cardiol 2009;54:2396–406. DOI: 10.1016/j.
jacc.2009.08.030.
45. Rubin DA, Hackney AC. Inflammatory cytokines and
metabolic risk factors during growth and maturation:
influence of physical activity. Med Sport Sci 2010;55:43–55.
DOI: 10.1159/000321971.
46. Irwin ML, Yasui Y, Ulrich CM i sur. Effect of exercise on total
and intra-abdominal body fat in postmenopausal women. A
randomized controlled trial. JAMA 2003;289:323–30.
47. Saris WH, Blair SN, van Baak MA i sur. How much physical
activity is enough to prevent unhealthy weight gain? Outcome
of the IASO 1st Stock Conference and consensus statement.
Obes Rev 2003;4:101–14.
48. Jurca R, Lamonte MJ, Barlow CE i sur. Association of muscular
strength with incidence of metabolic syndrome in men. Med
Sci Sports Exerc 2005;37:1849–55.
49. Murphy MH, Blair SN, Murtagh EM. Accumulated versus
continuous exercise for health benefit. A review of empirical
studies. Sports Med 2009;39:29–43. DOI: 10.2165/00007256-
200939010-00003.
50. Johnson JL, Slentz CA, Houmard JA i sur. Exercise training
amount and intensity effects on metabolic syndrome (from
Studies of a Targeted Risk Reduction Intervention through
Defined Exercise). Am J Cardiol 2007;100:1759–66. DOI:
10.1016/j.amjcard.2007.07.027.
51. Gellish RL, Goslin BR, Olson RE i sur. Longitudinal
modeling of the relationship between age and maximal
heart rate. Med Sci Sports Exerc 2007;39:822–9. DOI: 10.1097/
mss.0b013e31803349c6.
52. Woltmann ML, Foster C, Porcari JP i sur. Evidence that the talk
Kako pratiti svoju tjelesnu aktivnost
test can be used to regulate exercise intensity. J Strength Cond
Res 2015;29:1248–54. DOI: 10.1519/JSC.0000000000000811.
53. Cuddy TF, Ramos JS, Dalleck LC. Reduced Exertion High-
Intensity Interval Training is More Effective at Improving
Cardiorespiratory Fitness and Cardiometabolic Health than
Traditional Moderate-Intensity Continuous Training. Int J
Environ Res Public Health 2019;16(3). pii: E483. DOI: 10.3390/
ijerph16030483.
54. Cigrovski Berković M, Ružić L i sur. Šećerna bolest i tjelesno
vježbanje: od A pa skoro do Ž. Zagreb: Znanje; 2019.
55. Hur S, Cho SH, Song BK, Cho BJ. Effect of Resistance Exercise
on Serum Osteoprotegerin Levels and Insulin Resistance in
Middle-Aged Women with Metabolic Syndrome. Med Sci
Monit 2018;24:9385–91. DOI: 10.12659/MSM.911548.
56. Marini E, Mariani PG, Ministrini S i sur. Combined aerobic
and resistance training improves microcirculation in metabol-
ic syndrome. J Sports Med Phys Fitness 2018. DOI: 10.23736/
S0022-4707.18.09077-1.
57. da Silva Araujo G, Behm DG, Monteiro ER i sur. Order Effects
of Resistance and Stretching Exercises on Heart Rate Variabil-
ity and Blood Pressure in Healthy Adults. J Strength Cond Res
2018. DOI: 10.1519/JSC.0000000000002627.
58. Katzmarzyk PT, Church TS, Craig CL, Bouchard C. Sitting time
and mortality from all causes, cardiovascular disease and
cancer. Med Sci Sports Exerc 2009;41:998–1005. DOI: 10.1249/
MSS.0b013e3181930355.
59. Tuomilehto J, Lindstrom J, Eriksson JG i sur. Prevention of
type 2 diabetes mellitus by changes in lifestyle among subjects
with impaired glucose tolerance. N Engl J Med 2001;344:1343–
50. DOI: 10.1056/NEJM200105033441801.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Prim. dr. sc. Ivo Darko Gabrić
KBC Sestre milosrdnice
Vinogradska 29
10000 Zagreb
e-mail: idgabric@gmail.com
187
60. Laaksonen DE, Lindstrom J, Lakka TA i sur. Physical activity
in the prevention of Type 2 diabetes. The Finnish diabetes
prevention study. Diabetes 2005;54:158–65. DOI: 10.2337/
diabetes.54.1.158.
61. Ford ES, Kohl HW 3rd, Mokdad AH, Ajani UA. Sedentary behav-
ior, physical activity and the metabolic syndrome among U.S.
adults. Obes Res 2005;13:608–14. DOI: 10.1038/oby.2005.65.
62. Ekelund U, Brage S, Froberg K i sur. TV viewing and physical
activity are independently associated with metabolic risk
in children. The European Youth Heart Study. PLoS Med
2006;3:e488. DOI: 10.1371/journal.pmed.0030488.
63. Janssen I, Katzmarzyk PT, Ross R. Waist circumference and
not body mass index explains obesity-related health risk. Am J
Clin Nutr 2004;79:379–84. DOI: 10.1093/ajcn/79.3.379.
64. Bigaard J, Frederiksen K, Tjønneland A i sur. Waist and hip cir-
cumferences and all-cause mortality. Usefulness of the waist-
to-hip ratio? Int J Obes Relat Metab Disord 2004;28:741–7. DOI:
10.1038/sj.ijo.0802635.
65. Gallo-Villegas J, Aristizabal JC, Estrada M i sur. Efficacy of
high-intensity, low-volume interval training compared to
continuous aerobic training on insulin resistance, skeletal
muscle structure and function in adults with metabolic
syndrome: study protocol for a randomized controlled clinical
trial (Intraining-MET). Trials 2018;19:144. DOI: 10.1186/s13063-
018-2541-7.
66. Zebrowska A, Gasior Z, Jastrzebski D. Cardiovascular effects
of the Valsalva maneuver during static arm exercise in elite
power lifting athletes. Adv Exp Med Biol 2013;755:335–42. DOI:
10.1007/978-94-007-4546-9_42.
PRIMLJENO/RECEIVED:
5. 5. 2019./May 5, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
19. 5. 2019./May 19, 2019
Medicus 2019;28(2):181-187
SAMO ZA ZDRAVSTVENE RADNIKE

NAPOMENA: Upućujemo zdravstvene radnike na posljednje cjelokupne sažetke opisa svojstava lijeka te uputu o lijeku
Zipantola® koji je dostupan na internetskoj stranici Agencije za lijekove i medicinske proizvode (www.almp.hr).
Način izdavanja: na recept, u ljekarni. Datum sastavljanja: ožujak, 2018. HR/ZPTL/18/0002

PLIVA HRVATSKA d.o.o., Prilaz baruna Filipovića 25, 10000 Zagreb, Hrvatska. Tel.: + 385 1 37 20 000, Faks: + 385 1 37 20 111
www.pliva.hr, www.plivamed.net
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 189

Tjelesna aktivnost i metabolički

sindrom
Physical Activity and Metabolic Syndrome

MAJA CIGROVSKI BERKOVIĆ1, LAVINIA LA GRASTA SABOLIĆ2, INES BILIĆ-ĆURČIĆ3,

VJEKOSLAV CIGROVSKI4, LANA RUŽIĆ4
1
Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma Interne klinike KBC-a Sestre milosrdnice, Zagreb
2
Klinika za pedijatriju KBC-a Sestre milosrdnice, Zagreb 3Klinika za unutarnje bolesti, KBC Osijek, Osijek
4
Kineziološki fakultet, Zagreb

SAŽETAK Metabolički sindrom (MS) sastavljen je od niza poremećaja koji se manifestiraju centralnom pretilosti, arterijskom hipertenzijom,
hiperglikemijom i dislipidemijom, a usko je povezan s rizikom od razvoja šećerne bolesti, kardiovaskularnih bolesti, steatozom jetre, zloćudnih
bolesti i demencijom, odnosno pridonosi povećanju mortaliteta. Nažalost, njegova je incidencija u stalnom porastu i u odrasloj i u dječjoj populaciji,
a navedeno je u direktnoj vezi sa sedentarnim načinom života i visokokaloričnom prehranom. U prevenciji i liječenju MS-a važnu ulogu ima tjelesna
aktivnost jer utječe na patofiziološke mehanizme u podlozi MS-a, prije svega na inzulinsku rezistenciju (IR). Dodatno, tjelesna aktivnost pogoduje
poboljšanju lipidograma i sniženju arterijskoga krvnog tlaka te pridonosi redukciji tjelesne mase. Preporučuje se minimalno 150 minuta aerobne
tjelesne aktivnosti umjerenog intenziteta uz provođenje vježba snage 2 – 3 puta na tjedan. Također, već od dječje dobi bitno je skratiti vrijeme
provedeno u sedentarnom načinu života.
KLJUČNE RIJEČI: centralna pretilost; šećerna bolest tipa 2, sedentarni način života, aerobna aktivnost; vježbe snage

SUMMARY Metabolic Syndrome (MS) encompasses several disorders including abdominal obesity, arterial hypertension, hyperglycaemia
and dyslipidaemia, and is closely related to the risk of developing type 2 diabetes, cardiovascular diseases, liver steatosis, malignant diseases and
dementia, which lead to higher mortality. Unfortunately, incidence of MS is continually increasing, not only in adults but also in children, which is in
direct correlation with the sedentary lifestyle and high-calorie diet. Physical activity plays an important role in both prevention and treatment of MS
as it affects underlying pathophysiological mechanisms of MS, especially insulin resistance (IR). Additionally, physical activity improves lipid profile,
reduces arterial blood pressure and helps lose weight. Guidelines suggest at least 150 minutes of moderate-intensity aerobic exercise combined with
strength training 2 − 3 times per week. Moreover, it is important to reduce sedentary time in early childhood.
KEY WORDS: abdominal obesity; type 2 diabetes; sedentary lifestyle; aerobic activity; strength training

Što je metabolički sindrom? pretilosti u djece i adolescenata pojavnost metaboličkog

p Metabolički sindrom (MS) čini skup metaboličkih
poremećaja, koji se klinički manifestiraju centralnom pre-
tilosti, arterijskom hipertenzijom, hiperglikemijom i disli-
pidemijom, a usko je povezan s rizikom od razvoja šećerne
bolesti, kardiovaskularnih bolesti, steatozom jetre, zloćud-
nih bolesti i demencijom, odnosno pridonosi povećanju
mortaliteta (1). Poremećaj je vrlo čest: u Europi svaka četvrta
odrasla osoba ima MS (2, 3), a direktno je povezan s današ-
njim sedentarnim načinom života, visokokaloričnom pre-
hranom, psihosocijalnim čimbenicima i stresom (4, 5).
Unatoč činjenici da je teško točno procijeniti razinu tjelesne
aktivnosti podaci iz različitih istraživanja pokazuju kako
manje od četvrtine populacije (oko 20%) provodi odgova-
rajuće vrijeme u tjelesnoj aktivnosti, dok je većina tjelesno
nedovoljno aktivna (6). Nažalost, zbog sve veće učestalosti
sindroma raste i u pedijatrijskoj populaciji (7, 8). U skladu
s preporukama Međunarodne dijabetičke federacije (IDF),
dijagnozu metaboličkog sindroma ne bi trebalo postavljati u
djece mlađe od 10 godina, premda je određen postotak djece
već u prvom desetljeću života zahvaćen višestrukim meta-
boličkim poremećajima (9). Zbog nesuglasja o dijagnostič-
kim kriterijima koji moraju biti zadovoljeni da bi se u djece
i adolescenata dijagnosticirao metabolički sindrom njegova
točna prevalencija nije poznata (10). Ipak, na temelju sustav-
nog pregleda dosad publicirane literature procjenjuje se da
metabolički sindrom ima oko 3% opće pedijatrijske popu-
lacije; njegova učestalost u pretile djece iznosi velikih 30%
(11), dok čak 90% pretilih adolescenata ima bar jedno od obi-
lježja metaboličkog sindroma (12).
Dijagnoza MS-a u odraslih postavlja se ako su prisutna naj-

Medicus 2019;28(2):189-195
190 Cigrovski Berković M., La Grasta Sabolić L., Bilić-Ćurčić I., Cigrovski V., Ružić L.
manje tri od pet znakova/nalaza: glikemija natašte ≥ 5,6
mmol/L, vrijednosti triglicerida ≥ 1,7 mmol/L, HDL-koleste-
rol < 1 mmol/L za muškarce i < 1,2 mmol/L za žene, vrijedno-
sti arterijskoga krvnog tlaka ≥ 130/85 mmHg odnosno opseg
struka ≥ 102 cm kod muškaraca, a ≥ 88 cm kod žena (tablica
1.). Dijagnostički kriteriji u djece i adolescenata uključuju
iste parametre, no općeprihvaćene granične vrijednosti za
pojedine parametre još nisu definirane (8). Štoviše, u novije
se vrijeme sve više ističe potreba kontinuiranog bodovanja
kardiometaboličkog rizika, premda ni ono još nije usuglaše-
no u dječjoj dobi (13, 14).
TABLICA 1. Dijagnostički kriteriji za MS
Metabolički sindrom
Kriterij Definicija
centralna pretilost ≥ 102 cm (muškarci); ≥ 88 cm (žene)
trigliceridi ≥ 1,7 mmol/L
< 1 mmol/L (muškarci);
HDL-kolesterol
< 1,2 mmol/L (žene)
arterijski tlak ≥ 130/85 mmHg
glikemija natašte ≥ 5,6 mmol/L
Patofiziološka podloga metaboličkog sindroma jest inzulin-
ska rezistencija (IR), koja na razini visceralnoga masnog tki-
va podupire kroničnu neinfektivnu upalu, izlučivanje prou-
palnih citokina, prokoagulantno stanje te oksidativni stres
(15, 16). Pretpostavlja se da akumulacija slobodnih masnih
kiselina u jetri, adipocitima, skeletnim mišićima te u gušte-
rači dovodi do poremećaja u inzulinskome signalnom putu,
odnosno pogoduje IR-u. IR je na razini jetre odgovoran za
povećano endogeno stvaranje glukoze, a dodatna hiperse-
krecija inzulina kojom gušterača pokušava nadvladati IR
povećava transkripciju gena za sintezu lipogenih enzima u
jetri, čime pogoduje stvaranju triglicerida (17). Povišena ra-
zina krvnog tlaka u MS-u vjerojatno je sekundarna hiperin-
zulinemiji te je potaknuta simpatičkom aktivnošću, retenci-
jom natrija i poremećenom vazodilatacijskom sposobnosti
krvnih žila (18). Visceralno masno tkivo (VMT) i potkožno
masno tkivo čine abdominalno masno tkivo. Ove dvije vrste
masnog tkiva razlikuju se u građi i funkciji. Potkožno masno
tkivo karakteriziraju mali adipociti osjetljivi na inzulin i po-
najprije je skladište masti. Za metaboličke poremećaje veza-
ne uz pretilost nije toliko važna ukupna tjelesna masa, nego
abdominalno masno tkivo čiji je pokazatelj opseg struka. Taj
Medicus 2019;28(2):189-195
je opseg bolji pokazatelj pretilosti, kardiovaskularnog rizika
i šećerne bolesti tipa 2 nego indeks tjelesne mase (ITM) (19).
VMT se smatra najodgovornijim za metaboličke učinke ve-
zane uz pretilost. Građen je od velikih adipocita rezistentnih
na inzulin koji pojačano izlučuju i stvaraju proupalne citoki-
ne, a oni, pak, dodatno pridonose pogoršanju IR-a odnosno
neinfektivne upale (20).
Pozitivan učinak tjelesne aktivnosti na
bolest opisan u literaturi – dosadašnje
spoznaje
Redovita tjelesna aktivnost važna je u prevenciji nastanka
MS-a (21), a liječenje pojedinih odrednica MS-a temelji se na
promjeni životnih navika: tjelesnoj aktivnosti i prehrani, uz
redukciju tjelesne mase. Upravo se iz recentnih presječnih
studija jasno vidi povezanost između razine tjelesne aktiv-
nosti i učestalosti MS-a. Jedna švedska studija pokazala je
da osobe starije od 60 godina, bez obzira na spol, imaju 70%
niži rizik od razvoja MS-a ako u slobodno vrijeme vježbaju
barem dva puta na tjedan po 30 minuta umjerenim inten-
zitetom (4).
Profilaktička važnost životnih navika – tjelesne aktivnosti/
vježbanja i prehrane – pri nastanku šećerne bolesti tipa 2 i
njezinih komplikacija u visokorizičnih osoba pokazana je
analizom Hemmingsena i suradnika objavljenom 2017. g., a
kojom je bilo obuhvaćeno 5238 osoba s predijabetesom (22).
Rezultati su pokazali da provođenje ovih mjera tijekom dvije
do šest godina sprječava nastanak šećerne bolesti tipa 2. Slič-
ni su rezultati objavljeni i 2008. g. (23), gdje su osobe s me-
taboličkim sindromom ili predijabetesom zahvaljujući pro-
vođenju dijetetskih mjera i tjelovježbe imale 37% niži rizik
od progresije u šećernu bolest tipa 2, a dodatno je zabilježen
i povoljan učinak na tjelesnu masu, ITM, omjer struka i ku-
kova, opseg struka, sistolički i dijastolički arterijski tlak, uz
manji, ali ipak pozitivan učinak na lipidogram. Koliko tomu
pridonosi sama tjelesna aktivnost/vježbanje možda najbolje
pokazuje kineska Da Qingova studija (24). Ta je studija imala
4 terapijska kraka (3 ispitivane skupine: provođenje dijetet-
skih mjera liječenja, tjelesno vježbanje, kombinaciju dijete i
vježbanja te kontrolnu skupinu), a tijekom 6 godina pratila
je osobe s intolerancijom glukoze. Rizik od nastanka šećerne
bolesti tipa 2 bio je niži za 31% u osoba na dijeti (p < 0,003),
46% kod osoba liječenih tjelesnim vježbanjem (p < 0,0005),
odnosno 42% u osoba koje su primjenjivale dijetu i tjelesno
vježbanje kao modalitet liječenja (p < 0,005). Slične povoljne
učinke tjelesnog vježbanja pokazali su Eriksson i Lindgarde
1998. godine prateći 12 godina osobe s intolerancijom gluko-
ze (25). Prema tom istraživanju, osobe koje su provodile tje-
lesno vježbanje kao način liječenja imale su manji mortalitet
od osoba s intolerancijom glukoze koje nisu vježbale (6,5%
prema 14%). U usporedbi s metforminom, koji je lijek prvog
Tjelesna aktivnost i metabolički sindrom
izbora u liječenju šećerne bolesti tipa 2, tjelesno vježbanje
(150 minuta bržeg hoda na tjedan) i prehrana učinkovitiji su
u sprječavanju nastanka šećerne bolesti tipa 2 (58% prema
31%) (26), popraćeno manjim gubitkom tjelesne mase. Važ-
na odrednica MS-a jest prekomjerna tjelesna masa, posebice
visceralno nakupljanje masnog tkiva. Kod osoba sa šećer-
nom bolesti tipa 2 redovito aerobno vježbanje umjerenim
intenzitetom tijekom 2 – 3 mjeseca smanjuje količinu visce-
ralnoga masnog tkiva od 27 do 45% (27, 28), a slični se učin-
ci mogu očekivati i u zdravih pretilih osoba, bez obzira na
životnu dob (29), ako se podvrgnu vježbama snage i jakosti
u trajanju od 80 minuta na tjedan (30). Vrlo opsežno istraži-
vanje NHS-a (engl. Nurses Health Study) koje je tijekom 20
godina pratilo 88.000 zdravih žena srednje dobi, pokazalo je
da tjelesna aktivnost pridonosi sniženju rizika od koronarne
bolesti vezanog uz centralnu pretilost (31). Također, brojna
istraživanja parova, kao i prospektivna istraživanja pokazu-
ju da je tjelesna aktivnost protektivni čimbenik od nastanka
malignih bolesti vezanih za MS poput karcinoma prostate,
kolorektalnog karcinoma i karcinoma dojke (32, 33).
U dječjoj i adolescentnoj dobi ključna je prevencija pretilo-
sti koja se zasniva na količinski primjerenoj, raznovrsnoj i
sastavom uravnoteženoj prehrani te na redovitoj tjelesnoj
aktivnosti što je trajanjem i intenzitetom prilagođena život-
noj dobi djeteta (34). Nužno je također ograničiti vrijeme
koje djeca provode pred ekranima. U tjelesno nedovoljno
aktivnih adolescenata te u onih s lošom kardiorespirator-
nom spremnosti zabilježena je velika prevalencija MS-a (35).
Uočeno je i da je stupanj tjelesne aktivnosti jedan od poten-
cijalnih navješćivača (prediktora) razvoja MS-a u dječaka
(36). Pokazalo se također da je povezanost između tjelesne
aktivnosti i MS-a u djece i adolescenata neovisna o ITM-u
i dobi (37). Iz prethodno navedenoga proizlazi da je upravo
tjelesna aktivnost, kao preventivna i terapijska mjera u pedi-
jatrijskoj populaciji, optimalan izbor liječenja (38).
Mogući mehanizam pozitivnog učinka
tjelesne aktivnosti na metabolički sindrom
Povoljan učinak tjelesne aktivnosti na metaboličke pore-
mećaje uključene u MS dokazan je velikim brojem kliničkih
studija (39 – 41). Točni mehanizmi u podlozi nisu još sasvim
istraženi, no, među ostalim, uključuju djelovanje na lipidni
metabolizam. Tjelesna neaktivnost povezana je sa smanje-
nom osjetljivosti skeletnih mišića na djelovanje inzulina, a
redovita tjelesna aktivnost može na to djelovati reverzibilno
(42). Uz restriktivnu dijetu tjelesna aktivnost umjerenog do
vrlo snažnog intenziteta tijekom 20 minuta na dan u početku
i postupnim produljenjem vremena u tjelesnoj aktivnosti na
60 minuta na dan povoljno djeluje na poboljšanje lipidnog
profila (s učinkom na podizanje HDL-kolesterola, odnosno
snižavanje LDL-kolesterola i triglicerida), smanjenje IR-a i
191
sniženje razine inzulina natašte, a također pridonosi pobolj-
šanju funkcije endotela krvnih žila, što rezultira sniženjem
sistoličkog i dijastoličkog arterijskog tlaka. Tjelesna aktiv-
nost može pridonijeti i smanjenju abdominalne pretilosti, a
u novije vrijeme povezuje se i s protuupalnim učincima (34,
43 – 45). Tjelesnom aktivnosti dodatno se mogu reducirati
abdominalno masno tkivo i smanjiti tjelesna masa (46).
Vrste vježba za prevenciju i
liječenje MS-a i njihov intenzitet
Osobe kod kojih je dijagnosticiran MS trebale bi u svoj dnev-
ni ritam ugraditi redovitu tjelesnu aktivnost (npr., brži hod)
minimalno 30 minuta, a poželjno 60 minuta ako su pretile
(47). Dodatni povoljni zdravstveni učinci očekuju se ako se
osoba uključi u strukturirano vježbanje 2 – 3 puta na tjedan.
Aktivnosti koje se preporučuju kao preventivne i/ili kurativ-
ne u slučaju MS-a uključuju aerobni trening (rekreativno tr-
čanje, plivanje, vožnja biciklom) koji je potrebno kombinira-
ti s vježbama snage što jačanjem mišića pridonose njihovoj
osjetljivosti na djelovanje inzulina (48). Vježbanje treba biti
redovito, tijekom najmanje 30 minuta, a može se postići i
akumulacijom kraćih dnevnih epizoda vježbanja (10 min tri
puta na dan) (49).
Umjereni intenzitet aerobne tjelovježbe vjerojatno je naj-
bolji izbor za opće poboljšanje zdravlja pri MS-u (50), a
dokazano je i da je adherencija u programima umjerenog
intenziteta najveća. Postoje različiti načini određivanja in-
tenziteta vježbanja. Možda je jedan od najjednostavnijih
(no ne i najpraktičnijih) određivanje intenziteta vježbanja
temeljem postotka od maksimalne frekvencije srca. Budu-
ći da većina bolesnika ne zna svoju pravu maksimalnu fre-
kvenciju srca, a nije preporučljivo da se podvrgavaju mak-
simalnom naporu u nekom fitness-centru, tada je jedini
način izračunavanja maksimalne frekvencije srca s pomoću
neke od jednadžba. Npr., jedna od jednadžba za izračuna-
vanje maksimalne frekvencije srca jest i HRmaks. = 207 – 0,7
× dob (51). Kada izračunamo maksimalnu frekvenciju srca
(HRmaks.) neke osobe, tada bi umjereni intenzitet iznosio
70 – 80% od maksimalne frekvencije srca. U konkretnom
primjeru osoba od 50 godina ima procijenjenu maksimalnu
frekvenciju srca 172 otk./min. Umjereni intenzitet vježbanja
između 70 – 80% od HRmaks. za tu bi osobu iznosio od 120 do
137 otk./min. Ako bolesnik uzima i neke lijekove koji utječu
na frekvenciju srca, kao, npr., beta-blokatore, tada frekven-
cija srca neće biti dobar indikator opterećenja pa treba pri-
mijeniti neki od jednostavnijih načina. Jednostavno je pra-
vilo umjerenog intenziteta vježbanje koje ubrzava disanje
i frekvenciju srca, ali još omogućuje održavanje razgovora.
U trenutku kada osoba više ne može voditi konverzaciju,
intenzitet je vjerojatno velik kao što je i dokazano u studiji
Talk-test (52).
Medicus 2019;28(2):189-195
192 Cigrovski Berković M., La Grasta Sabolić L., Bilić-Ćurčić I., Cigrovski V., Ružić L.
Zagrijavanje od 5 do 10 minuta trebalo bi provesti intenzite-
tom od 50 do 70% HRmaks., a nakon toga aerobnu aktivnost
tijekom barem 30-ak minuta. Za vrijeme tih 30 minuta oso-
be koje imaju MS bez pridruženih znatnih komplikacija, s
reguliranim šećerom i krvnim tlakom, mogu povremeno i
mijenjati intenzitet, tj. provoditi tzv. intervalni trening. Pri-
tom pojačavaju intenzitet na više od 85% od HRmaks. tijekom
60 sekunda nakon čega slijedi razdoblje slabog intenziteta
(50 – 60% od HRmaks.) u trajanju od, npr., 2 minute. Dokaza-
no je da intervalni trening bolje utječe na kardiorespiratorne
sposobnosti, kao i na metaboličko zdravlje (53).
Iako se donedavno smatralo da je aerobna aktivnost (pliva-
nje, trčanje, vožnja biciklom, brzo hodanje i sl.) osnova tera-
pije vježbanjem pri MS-u, u novije se vrijeme sve više spo-
minje i trening s otporom, s pomoću utega ili sprava za vjež-
banje. Trening s otporom koji utječe na sposobnost jakosti i
snage ne samo što omogućuje bolje motoričke sposobnosti u
svakodnevnom životu nego ima i važnu metaboličku ulogu.
Naime, porast mišićne mase (ili barem njezino održavanje u
starijih osoba), što se postiže dodavanjem treninga s otpo-
rom najmanje dva puta na tjedan, može poboljšati djelova-
nje inzulina, povisiti HDL-kolesterol i imati povoljan učinak
na arterijski krvni tlak (54). Pritom valja imati na umu da
osoba s hipertenzijom mora regulirati bolest prije uključi-
vanja u program vježbanja s otporom. Ako je tlak reguliran,
preporučuje se dva puta na tjedan provesti trening jakosti
i snage tako da se uključi 8 – 10 vježba za različite mišićne
skupine. U početku je dovoljna jedna serija od 10 do 12 po-
navljanja, dok se nakon toga svaki mjesec može dodavati još
jedna serija (do ukupno 3 po svakoj vježbi). Opterećenje se
može povećavati tako da se posljednja ponavljanja izvode
uz umjereni napor, a to je uglavnom opterećenje od 60 do
70% od 1 RM (engl. one-repetition maximum – maksimalna
jakost dizanja u jednom ponavljanju), tj. jednoga maksimal-
nog dizanja (55).
Čini se da je kombinacija aerobnog treninga i treninga jako-
sti i snage ipak najpovoljnija jer već nakon 12 tjedana takvo-
ga kombiniranog treninga dolazi do pozitivnog utjecaja na
mikrovaskularnu reaktivnost, a to poboljšanje korelira i sa
sniženjem HbA1c i pokazateljima tjelesne spreme, osobito s
povećanom mišićnom snagom na gornjim i donjim ekstre-
mitetima (56).
Vježbe istezanja vrlo se često provode samo na kraju trenin-
ga s otporom iako izgleda da ih je preporučljivo provoditi
između vježba jakosti da bi se bolje regulirao tlak, smanji-
lo opterećenje srčanog mišića i time pridonijelo sigurnosti
vježbanja (57).
Programi tjelesnog vježbanja koji se temelje na aerobnim
vježbama, vježbama snage ili njihovoj kombinaciji povoljno
djeluju na inzulinsku osjetljivost i MS u dječjoj dobi. Pre-
poručuje se minimalno 20 minuta, a optimalno 60 minuta
Medicus 2019;28(2):189-195
umjerene do intenzivne tjelesne aktivnosti na dan (34). Isto-
dobno, potrebno je kod djece poticati i uobičajene dnevne
aktivnosti čiji intenzitet odgovara žustrom hodu (38).
Indikacije za propisivanje tjelesne
aktivnosti
Redovita tjelesna aktivnost veoma je važna i u primarnoj i
sekundarnoj prevenciji MS-a. S obzirom na veličinu proble-
ma koji MS i njegove pojedinačne komponente nose, nisu
dovoljne samo individualno usmjerene preventivne mjere,
nego populacijske intervencije kojima se započinje već u
dječjoj dobi, a radi smanjenja kroničnih bolesti i preuranje-
ne smrti.
Propisivanje tjelesne aktivnosti
Reducirati vrijeme provedeno u sedentarnom životu
Prema rezultatima prospektivnih studija, podjednako je
bitno reducirati tjelesnu neaktivnost, kao i promovirati
tjelesnu aktivnost (58). Naime, vrijeme provedeno pred TV
ekranima u pozitivnoj je korelaciji s rizikom od nastanka
šećerne bolesti i pretilosti u odraslih žena i muškaraca, od-
nosno korelira s incidencijom MS-a u odraslih osoba, ali i
djece (59 – 62).
Kako pratiti uspjeh tjelesnog vježbanja u liječenju metabo-
ličkog sindroma?
Opseg struka, koji je lako pratiti i tijekom redovitih kliničkih
vizita, ali i samomjerenjem, jedan je od važnih parametara
koji upozoravaju na postojanje MS-a odnosno njegovih po-
jedinačnih odrednica. Upravo se opseg struka povezuje s
budućim rizikom od koronarne bolesti srca, zadebljanjem
karotidnih arterija i povećanim mortalitetom. Potrebno je
kontrolirati lipidogram, arterijski tlak i koncentraciju šećera
u krvi (63, 64).
Rizici udruženi s tjelesnim vježbanjem osoba s MS-om i
potreba za preventivnim pregledima
Pojedine osobe kod kojih je postavljena dijagnoza MS-a
imaju povišen rizik upravo zbog postojanja niza metabo-
ličkih poremećaja. Iako, u načelu, tjelesno vježbanje može
povisiti rizik od kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih
događaja odnosno nagle smrti u visokorizičnih osoba, ova-
kvi su događaji rijetkost. Puno su češće ozljede lokomotor-
nog sustava izazvane vježbanjem. Najčešće su pri procjeni
zdravstvenog rizika prije uključivanja u tjelesno vježba-
nje potrebni klinički pregled i mjerenje arterijskog tlaka,
a ostala obrada ovisi o simptomima, osobnoj i obiteljskoj
anamnezi te katkad uključuje neinvazivne kardiološke pre-
glede poput ergometrijskog testiranja. Budući da je najče-
šće riječ o osobama koje su vodile sedentarni način života,
potrebno ih je upozoriti da s tjelesnim vježbanjem krenu
postupno i s obzirom na trajanje i na intenzitet. Tako će se
smanjiti i mogućnost ozljeda.
Tjelesna aktivnost i metabolički sindrom
Kontraindikacije za tjelesno vježbanje u liječenju MS-a
Apsolutnih kontraindikacija za tjelesno vježbanje u preven-
ciji i liječenju MS-a malo je i rijetke su. One uključuju va-
skularne tegobe poput anginoznih, TIA-u i znatne poreme-
ćaje u perifernoj cirkulaciji, zatim hipoglikemiju odnosno
hiperglikemiju ako su pozitivni ketoni te znatno povišene
vrijednosti arterijskoga krvnog tlaka. Nakon razrješenja na-
vedenih simptoma/tegoba nema razloga da se ne nastavi s
tjelesnim vježbanjem.
Potrebno je napomenuti da u osoba s hipertenzijom treba
izbjegavati vježbe snage i jakosti koje uključuju izometrič-
ke kontrakcije, tj. statičke kontrakcije u kojima se dugo za-
država isti položaj, npr., izdržaj u čučnju leđima uza zid
ili guranje zida ili izdržaj u poziciji skleka (engl. plank),
jer za vrijeme takvih statičkih kontrakcija dolazi do peri-
ferne vazokonstrikcije te znatnijeg porasta dijastoličkoga
krvnog tlaka koji se ne događa pri dinamičkim vježbama.
Također, osobe je potrebno naučiti disati i izbjegavati za-
LITERATURA
1. Alberti KG, Eckel RH, Grundy SM i sur. Harmonizing the metabolic
syndrome: a joint interim statement of the International Diabetes
Federation Task Force on Epidemiology and Prevention; Nation-
al Heart, Lung and Blood Institute; American Heart Association;
World Healt Federation; International Atherosclerosis Society;
and International Association for the Study of Obesity. Circulation
2009;120:1640–5. DOI: 10.1161/CIRCULATIONAHA.109.192644.
2. Grundy SM. Metabolic syndrome pandemic. Arterioscler Thromb
Vasc Biol 2008;28:629–36. DOI: 10.1161/ATVBAHA.107.151092.
3. Hu G, Qiao Q, Tuomilehto J i sur. Prevalence of the metabolic
syndrome and its relation to all-cause and cardiovascular mortal-
ity in non-diabetic European men and women. Arch Intern Med
2004;164:1066–76. DOI: 10.1001/archinte.164.10.1066.
4. Halldin M, Rosell M, De Faire U, Hellenius ML. The metabolic syn-
drom. Prevalence and association to leisure-time and work-related
physical activity in 60-year-old men and women. Nutr Metab Car-
diovasc Dis 2007;17:349–57. DOI: 10.1016/j.numecd.2006.01.002.
5. Björntorp P. Do stress reactions cause abdominal obesity and co-
morbidities? Obes Rev 2001;2:73–86.
6. Lakka T, Laaksonen DE. Physical activity in the prevention and
treatment of the metabolic syndrome. Appl Physiol Nutr Metab
2007;32:76–88. DOI: 10.1139/h06-113.
7. D’Adamo E, Santoro N, Caprio S. Metabolic syndrome in pedi-
atrics: old concepts revised, new concepts discussed. Curr Probl
Pediatr Adolesc Health Care 2013;43:114–23. DOI: 10.1016/j.cp-
peds.2013.02.004.
193
državanje zraka jer Valsalvin manevar koji se događa ako
se radi s prevelikim vanjskim opterećenjem (više od 80%
od 1 RM) nije moguće izbjeći, a pri njemu dolazi do velikog
porasta intratorakalnog tlaka, kao i sistoličkog arterijskog
tlaka (65, 66).
Valja zapamtiti:
• MS je čest poremećaj u odraslih osoba, ali i u djece koji
povisuje rizik od nastanka kroničnih nezaraznih bolesti
(kardiovaskularnih bolesti, šećerne bolesti tipa 2, zlo-
ćudnih bolesti) te mortaliteta
• za postavljanje dijagnoze MS-a potrebno je izmjeriti op-
seg struka, odrediti razinu triglicerida, HDL-kolestero-
la, glikemije natašte te izmjeriti arterijski tlak
• tjelesna aktivnost važna je u prevenciji i liječenju MS-a
• preporučuje se minimalno 30 minuta aerobne tjelesne
aktivnosti na dan te 2 – 3 × na tjedan izvođenje vježba
snage i jakosti.
8. Al-Hamad D, Raman V. Metabolic syndrome in children and ado-
9.
lescents. Transl Pediatr 2017;6:397–407. DOI: 10.21037/tp.2017.10.02.
Ahrens W, Moreno LA, Mårild S i sur. Metabolic syndrome in
young children: definitions and results of the IDEFICS study. Int J
Obes (Lond) 2014;38:S4–14. DOI: 10.1038/ijo.2014.130.
10. Weiss R, Bremer AA, Lustig RH. What is metabolic syndrome, and
why are children getting it? Ann N Y Acad Sci 2013;1281:123–40.
DOI: 10.1111/nyas.12030.
11. Friend A, Craig L, Turner S. The prevalence of metabolic syndrome
in children: a systematic review of the literature. Metab Syndr
Relat Disord 2013;11:71–80. DOI: 10.1089/met.2012.0122.
12. Cook S, Weitzman M, Auinger P, Nguyen M, Dietz WH. Prevalence
of a metabolic syndrome phenotype in adolescents: findings from
the third National Health and Nutrition Examination Survey, 1988-
1994. Arch Pediatr Adolesc Med 2003;157:821–7. DOI: 10.1001/arch-
pedi.157.8.821.
13. Kamel M, Smith BT, Wahi G i sur. Continuous cardiometabolic risk
score definitions in early childhood: a scoping review. Obes Rev
2018;19:1688–99. DOI: 10.1111/obr.12748.
14. Stavnsbo M, Resaland GK, Anderssen SA i sur. Reference values for
cardiometabolic risk scores in children and adolescents: Suggest-
ing a common standard. Atherosclerosis 2018;278:299–306. DOI:
10.1016/j.atherosclerosis.2018.10.003.
15. Lann D, LeRoith D. Insulin resistance as the underlying cause for
the metabolic syndrome. Med Clin North Am 2007;91:1063–77.
DOI: 10.1016/j.mcna.2007.06.012.
16. Yubero-Serrano EM, Delgado-Lista J, Pena-Orihuela P i sur. Oxi-
dative stress is associated with the number of components of met-
abolic syndrome: LIPGENE study. Exp Mol Med 2013;45:e28. DOI:
Medicus 2019;28(2):189-195
194 Cigrovski Berković M., La Grasta Sabolić L., Bilić-Ćurčić I., Cigrovski V., Ružić L.
10.1038/emm.2013.53.
17. Meshkani R, Adeli K. Hepatic insulin resistance, metabolic syn-
drome and cardiovascular disease. Clin Biochem 2009;42:1331–46.
DOI: 10.1016/j.clinbiochem.2009.05.018.
18. Natali A, Ferrannini E. Hypertension, insulin resistance, and
the metabolic syndrome. Endocrinol Metab Clin North Am
2004;33:417–29. DOI: 10.1016/j.ecl.2004.03.007.
19. Jansen I, Katzmarzyk PT, Ross R. Body mass index, waist circum-
ference, and health risk: evidence in support of curent National
Institutes of Health guidelines. Arch Intern Med 2002;162:2074–9.
20. Balletshofer BM, Rittig K, Enderle MD i sur. Endothelial dysfunc-
tion is detectable in young normotensive first-degree relatives of
subjects with type 2 diabetes in association with insulin resistance.
Circulation 2000;101:1780–4.
21. Ilanne-Parikka P, Laaksonen DE, Eriksson JG i sur. Leisure-time
physical activity and the metabolic syndrome in the Finnish dia-
betes prevention study. Diabetes Care 2010;33:1610–7. DOI: 10.2337/
dc09-2155.
22. Hemmingsen B, Gimenez-Perez G, Mauricio D i sur. Diet, physical
activity or both for prevention or delay of type 2 diabetes melli-
tus and its associated complications in people at increased risk of
developing type 2 diabetes mellitus. Cochrane Database Syst Rev
2017;12:CD003054. DOI: 10.1002/14651858.CD003054.pub4.
23. Orozco LJ, Buchleitner AM, Gimenez-Perez G i sur. Exercise or ex-
ercise and diet for preventing type 2 diabetes mellitus. Cochrane
Database Syst Rev 2008;3:CD003054. DOI: 10.1002/14651858.
CD003054.pub3.
24. Pan XR, Li GW, Hu YH i sur. Effects of diet and exercise in prevent-
ing NIDDM in people with impaired glucose tolerance. The Da
Qing IGT and Diabetes Study. Diabetes Care 1997;20:537–44. DOI:
10.2337/diacare.20.4.537.
25. Eriksson KF, Lindgärde F. No excess 12-year mortality in men with
impaired glucose tolerance who participated in the Malmö Preven-
tive Trial with diet and exercise. Diabetologia 1998;41:1010–6. DOI:
10.1007/s001250051024.
26. Knowler WC, Barrett-Connor E, Fowler SE i sur. Reduction in the
incidence of type 2 diabetes with lifestyle intervention or metform-
in. N Engl J Med 2002;346:393–403. DOI: 10.1056/NEJMoa012512.
27. Boudou P, Sobngwi E, Mauvais-Jarvis F, Vexiau P, Gautier JF. Ab-
sence of exercise-induced variations in adiponectin levels despite
decreased abdominal adiposity and improved insulin sensitivity
in type 2 diabetic men. Eur J Endocrinol 2003;149:421–4.
28. Lee S, Kuk JL, Katzmarzyk PT i sur. Cardiorespiratory fitness atten-
uates metabolic risk independent of abdominal subcutaneous and
visceral fat in men. Diabetes Care 2005;28:895–901. DOI: 10.2337/
diacare.28.4.895.
29. Davidson LE, Hudson R, Kilpatrick K i sur. Effects of exercise
modality on insulin resistance and functional limitation in
older adults: a randomized controlled trial. Arch Intern Med
2009;169:122–31. DOI: 10.1001/archinternmed.2008.558.
30. Hunter G, Wetzstein C, Fields D, Brown A, Bamman MM. Resist-
Medicus 2019;28(2):189-195
ance training increases total energy expenditure and free-living
physical activity in older adults. J Appl Physiol 2000;89:977–84.
DOI: 10.1152/jappl.2000.89.3.977.
31. Li TY, Rana JS, Manson JE i sur. Obesity as compared with phys-
ical activity in predicting risk of coronary heart disease in wom-
en. Circulation 2006;113:499–506. DOI: 10.1161/CIRCULATIONA-
HA.105.574087.
32. Slattery ML. Physical activity and colorectal cancer. Sports Med
2004;34:239–52. DOI: 10.2165/00007256-200434040-00004.
33. Lagerros YT, Hsieh SF, Hsieh CC. Physical activity in adolescence
and young adulthood and breast cancer risk: a quantitative review.
Eur J Cancer Prev 2004;13:5–12.
34. Styne DM, Arslanian SA, Connor EL i sur. Pediatric Obesity – As-
sessment, Treatment, and Prevention: An Endocrine Society Clin-
ical Practice Guideline. J Clin Endocrinol Metab 2017;102:709–57.
DOI: 10.1210/jc.2016-2573.
35. Stabelini Neto A, Sasaki JE, Mascarenhas L i sur. Physical activi-
ty, cardiorespiratory fitness, and metabolic syndrome in adoles-
cents: A cross-sectional study. BMC Public Health 2011;11:674. DOI:
10.1186/1471-2458-11-674.
36. Andaki AC, Tinôco AL, Mendes EL i sur. Anthropometry and
physical activity level in the prediction of metabolic syndrome
in children. Public Health Nutr 2014;17:2287–94. DOI: 10.1017/
S136898001300253X.
37. Kelishadi R, Razaghi EM, Gouya MM i sur. Association of physical
activity and the metabolic syndrome in children and adolescents:
CASPIAN Study. Horm Res 2007;67:46–52. DOI: 10.1159/000096121.
38. Guinhouya BC. Physical activity in preventing metabolic syn-
drome in children. Med Sci (Paris) 2009;25:827–33. DOI: 10.1051/
medsci/20092510827.
39. Hu G, Tuomilehto J, Silventoinen K i sur. The effect of physical ac-
tivity and body mass index on cardiovascular, cancer and all-cause
mortality among 47 212 middle-aged Finnish men and women. Int
J Obes 2005;29:894–902. DOI: 10.1038/sj.ijo.0802870.
40. Carroll S, Dudfield M. What is the relationship between exercise
and metabolic abnormalities? A review of the metabolic syndrome.
Sports Med 2004;34:371–418. DOI: 10.2165/00007256-200434060-
00004.
41. Anderssen SA, Carroll S, Urdal P, Holme I. Combined diet and exer-
cise intervention reverses the metabolic syndrome in middle-aged
males. Results from the Oslo Diet and Exercise Study. Scand J Med
Sci Sports 2007;17:687–95. DOI: 10.1111/j.1600-0838.2006.00631.x.
42. Wittcopp C, Conroy R. Metabolic Syndrome in Children and Ado-
lescents. Pediatr Rev 2016;37:193–202. DOI: 10.1542/pir.2014-0095.
43. Schmitz KH, Jacobs DR Jr, Hong CP i sur. Association of physical
activity with insulin sensitivity in children. Int J Obes Relat Metab
Disord 2002;26:1310–6. DOI: 10.1038/sj.ijo.0802137.
44. Farpour-Lambert NJ, Aggoun Y, Marchand LM i sur. Physical activ-
ity reduces systemic blood pressure and improves early markers of
atherosclerosis in pre-pubertal obese children. J Am Coll Cardiol
2009;54:2396–406. DOI: 10.1016/j.jacc.2009.08.030.
Tjelesna aktivnost i metabolički sindrom
45. Rubin DA, Hackney AC. Inflammatory cytokines and metabolic
risk factors during growth and maturation: influence of physical
activity. Med Sport Sci 2010;55:43–55. DOI: 10.1159/000321971.
46. Irwin ML, Yasui Y, Ulrich CM i sur. Effect of exercise on total and in-
tra-abdominal body fat in postmenopausal women. A randomized
controlled trial. JAMA 2003;289:323–30.
47. Saris WH, Blair SN, van Baak MA i sur. How much physical activ-
ity is enough to prevent unhealthy weight gain? Outcome of the
IASO 1st Stock Conference and consensus statement. Obes Rev
2003;4:101–14.
48. Jurca R, Lamonte MJ, Barlow CE i sur. Association of muscular
strength with incidence of metabolic syndrome in men. Med Sci
Sports Exerc 2005;37:1849–55.
49. Murphy MH, Blair SN, Murtagh EM. Accumulated versus contin-
uous exercise for health benefit. A review of empirical studies.
Sports Med 2009;39:29–43. DOI: 10.2165/00007256-200939010-
00003.
50. Johnson JL, Slentz CA, Houmard JA i sur. Exercise training
amount and intensity effects on metabolic syndrome (from Stud-
ies of a Targeted Risk Reduction Intervention through Defined
Exercise). Am J Cardiol 2007;100:1759–66. DOI: 10.1016/j.amj-
card.2007.07.027.
51. Gellish RL, Goslin BR, Olson RE i sur. Longitudinal modeling of the
relationship between age and maximal heart rate. Med Sci Sports
Exerc 2007;39:822–9. DOI: 10.1097/mss.0b013e31803349c6.
52. Woltmann ML, Foster C, Porcari JP i sur. Evidence that the talk
test can be used to regulate exercise intensity. J Strength Cond Res
2015;29:1248–54. DOI: 10.1519/JSC.0000000000000811.
53. Cuddy TF, Ramos JS, Dalleck LC. Reduced Exertion High-Inten-
sity Interval Training is More Effective at Improving Cardiores-
piratory Fitness and Cardiometabolic Health than Traditional
Moderate-Intensity Continuous Training. Int J Environ Res Public
Health 2019;16(3). pii: E483. DOI: 10.3390/ijerph16030483.
54. Cigrovski Berković M, Ružić L i sur. Šećerna bolest i tjelesno
vježbanje: od A pa skoro do Ž. Zagreb: Znanje; 2019.
55. Hur S, Cho SH, Song BK, Cho BJ. Effect of Resistance Exercise
on Serum Osteoprotegerin Levels and Insulin Resistance in
Middle-Aged Women with Metabolic Syndrome. Med Sci Monit
2018;24:9385–91. DOI: 10.12659/MSM.911548.
56. Marini E, Mariani PG, Ministrini S i sur. Combined aerobic and
resistance training improves microcirculation in metabolic syn-
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Doc. dr. sc. Maja Cigrovski Berković, dr. med.
Zavod za endokrinologiju, dijabetes i bolesti
metabolizma Interne klinike KBC-a Sestre
milosrdnice
Vinogradska 29, 10000 Zagreb
e-mail: maja.cigrovskiberkovic@gmail.com
195
drome. J Sports Med Phys Fitness 2018. DOI: 10.23736/S0022-
4707.18.09077-1.
57. da Silva Araujo G, Behm DG, Monteiro ER i sur. Order Effects of
Resistance and Stretching Exercises on Heart Rate Variability and
Blood Pressure in Healthy Adults. J Strength Cond Res 2018. DOI:
10.1519/JSC.0000000000002627.
58. Katzmarzyk PT, Church TS, Craig CL, Bouchard C. Sitting time
and mortality from all causes, cardiovascular disease and can-
cer. Med Sci Sports Exerc 2009;41:998–1005. DOI: 10.1249/
MSS.0b013e3181930355.
59. Tuomilehto J, Lindstrom J, Eriksson JG i sur. Prevention of type
2 diabetes mellitus by changes in lifestyle among subjects with
impaired glucose tolerance. N Engl J Med 2001;344:1343–50. DOI:
10.1056/NEJM200105033441801.
60. Laaksonen DE, Lindstrom J, Lakka TA i sur. Physical activity in the
prevention of Type 2 diabetes. The Finnish diabetes prevention
study. Diabetes 2005;54:158–65. DOI: 10.2337/diabetes.54.1.158.
61. Ford ES, Kohl HW 3rd, Mokdad AH, Ajani UA. Sedentary behavior,
physical activity and the metabolic syndrome among U.S. adults.
Obes Res 2005;13:608–14. DOI: 10.1038/oby.2005.65.
62. Ekelund U, Brage S, Froberg K i sur. TV viewing and physical activ-
ity are independently associated with metabolic risk in children.
The European Youth Heart Study. PLoS Med 2006;3:e488. DOI:
10.1371/journal.pmed.0030488.
63. Janssen I, Katzmarzyk PT, Ross R. Waist circumference and not
body mass index explains obesity-related health risk. Am J Clin
Nutr 2004;79:379–84. DOI: 10.1093/ajcn/79.3.379.
64. Bigaard J, Frederiksen K, Tjønneland A i sur. Waist and hip circum-
ferences and all-cause mortality. Usefulness of the waist-to-hip
ratio? Int J Obes Relat Metab Disord 2004;28:741–7. DOI: 10.1038/
sj.ijo.0802635.
65. Gallo-Villegas J, Aristizabal JC, Estrada M i sur. Efficacy of high-in-
tensity, low-volume interval training compared to continuous
aerobic training on insulin resistance, skeletal muscle structure
and function in adults with metabolic syndrome: study protocol
for a randomized controlled clinical trial (Intraining-MET). Trials
2018;19:144. DOI: 10.1186/s13063-018-2541-7.
66. Zebrowska A, Gasior Z, Jastrzebski D. Cardiovascular effects of the
Valsalva maneuver during static arm exercise in elite power lifting
athletes. Adv Exp Med Biol 2013;755:335–42. DOI: 10.1007/978-94-
007-4546-9_42.
PRIMLJENO/RECEIVED:
18. 4. 2019./April 18, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
13. 5. 2019./May 13, 2019
Medicus 2019;28(2):189-195
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 197

Tjelesna aktivnost u poboljšanju

psihičkog zdravlja
Physical Activity in Improving Mental Health

VLADIMIR GROŠIĆ, IGOR FILIPČIĆ

Psihijatrijska bolnica „Sveti Ivan“, Jankomir 11, 10090 Zagreb

SAŽETAK Tjelesna aktivnost, osim pozitivnog učinka na tjelesno zdravlje, ima važnu ulogu u poboljšanju psihičkog zdravlja. Danas
se tjelovježba kao terapijsko sredstvo primjenjuje u velikom broju psihičkih poremećaja. Učinkovita je pri anksioznim poremećajima, depresiji,
borbi protiv stresa, u liječenju psihotičnih poremećaja, demencije i dr. Osim izravnog učinka na neurotransmitorske sustave, endorfine i hormone,
tjelovježbom se podižu samopoštovanje i samopouzdanje, poboljšavaju kognitivne funkcije i socijalizacija bolesnika. Prema preporukama Svjetske
zdravstvene organizacije, potrebno je provoditi svakodnevnu tjelesnu aktivnost u trajanju od najmanje pola sata ili barem tri puta na tjedan u trajanju
od jednog sata.
KLJUČNE RIJEČI: tjelovježba, anksioznost, depresija, stres, SZO

SUMMARY In addition to its positive effect on physical health, physical activity also has an important role in the improvement of mental health.
Today, physical exercise is used as a method of therapy in a large number of psychiatric disorders. It is effective in anxiety disorders, depression, stress
management, in the treatment of psychotic disorders, dementia, etc. In addition to having a direct effect on neurotransmitter systems, endorphins
and hormones, physical exercise increases self-esteem and self-confidence, increases cognitive function and improves socialization of the patients.
According to World Health Organization guidelines, physical activity should last at least half an hour per day or at least one hour three times per week.
KEY WORDS: physical exercise, anxiety, depression, stress, WHO

Uvod raspoloženje i stabilno mentalno zdravlje samo su neki od

p U tjelesnoj aktivnosti neprestano se isprepleću
tjelesno i mentalno. Misli, emocije i raspoloženje u svo-
joj su podlozi tjelesni događaji koje reguliraju različiti bi-
okemijski mehanizmi u tijelu putem složenih ciklusa u
međusobnom odnosu povratne sprege. Kada ti mehanizmi
više nisu izjednačeni, javljaju se različiti psihički poreme-
ćaji koji se manifestiraju prije svega promjenom doživljaja i
ponašanja, a zatim i pojavom niza tjelesnih simptoma. Iako
tjelesna aktivnost djeluje ponajprije na komponentu fizič-
kog stanja i zdravlja, ona je zasigurno pokretač i modulator
našega psihičkog stanja. Mens sana in corpore sano najbolje
apostrofira povezanost i prožimanje tjelesnog i duhovnoga
te je potpuno recentna (1). Danas, kao nikada prije, impe-
rativ tjelesnog zdravlja i fizičkog bavljenja tijelom ustvari
upućuje na potrebu bavljenja psihičkim stanjem i pojedin-
ca i cijelog društva. Potreba za tjelesnom aktivnošću ujedno
je i potreba za postizanje stabilnog raspoloženja, upravlja-
nje emocijama, pozitivno svladavanje stresa, ostvarivanje
kontrole nad cjelokupnim ponašanjem, pa i životom. Odr-
žavanje normalnog ritma spavanja, veće samopoštovanje
i samopouzdanje, bolje kognitivno funkcioniranje, bolje
učinaka tjelesne aktivnosti na psihičko zdravlje čovjeka (2).
Tjelesna je aktivnost pozitivno povezana s pozitivnim afek-
tima, boljom percepcijom zdravlja te poboljšanom slikom o
sebi. Iako su mnogi učinci tjelesne aktivnosti na psihičko
zdravlje danas znanstveno dokazani, neki segmenti iz ove
povezanosti i dalje su predmet istraživanja i pronalaženja
načina za unaprjeđenje tjelesnog i psihičkog u sinergiji (3).
Serotonin i vježbanje
„Nije mi se danas dalo dolaziti na trening, ali sam se pri-
silio znajući da ću nakon treninga biti umoran i – sretan!“
Često smo svjedoci ovakvih i sličnih izjava. Da je to uistinu
tako, govori i činjenica da su visoke razine serotonina po-
vezane s ekstatičnošću, a niže s depresijom. Iako u dobrom
raspoloženju sudjeluje veći broj neurotransmitora, seroto-
nin je najvažniji među njima, a na njegovu razinu, osim u
okviru tjelesnih regulatornih mehanizama, može utjecati i
niz drugih (vanjskih) čimbenika poput Sunčeve svjetlosti,
prehrane i vježbanja. Postoje dva mehanizma putem kojih
vježbanje utječe na porast serotonina. Prvo, fizička aktiv-
nost povećava brzinu i povisuje frekvenciju izlučivanja se-

Medicus 2019;28(2):197-203
198
rotonina u mozgu, što podiže i njegovu proizvodnju. Dru-
go, redovito vježbanje povisuje razinu triptofana u mozgu
(aminokiselina koja služi za proizvodnju serotonina). Iako
točan biokemijski mehanizam nije posve razjašnjen, zna se
da tjelovježba poboljšava raspoloženje povišenjem razine
serotonina u mozgu (4). Aerobna tjelovježba, uključujući
hodanje, trčanje, biciklizam i plivanje, najučinkovitija je
pri povećanju sinteze serotonina u mozgu. Optimalna koli-
čina vježbe potrebne da bi se poboljšala sinteza serotonina
u mozgu jest 3 sata na tjedan ili 30 minuta većinu dana u
tjednu.
SLIKA 1. Učinak vježbanja na serotonin
Serotonin i vježbanje
Vježbanje povisuje
Vježbanje povećava
razinu triptofana u
brzinu i povisuje
mozgu
frekvenciju
(aminokiselina koja
izlučivanja
služi za proizvodnju
serotonina u mozgu
serotonina)
POSREDNI IZRAVNI
UČINAK UČINAK
Endorfini i vježbanje
Za blagodat koja obuzima osobe što vježbaju i sportaše
najodgovorniji su endorfini. Oni su skupina opioidnih neu-
ropeptida, međusobno srodnih molekula koje nastaju u or-
ganizmu i djeluju kao analgetici, antipiretici i antidepresi-
vi. Endorfin je kovanica koja dolazi od izraza endogeni mor-
fin, što znači „vlastiti morfin“, odnosno morfin vlastite (tje-
lesne) proizvodnje. Morfin je, dakako, poznatiji kao aktivni
sastojak snažnog analgetika koji poznajemo pod tržišnim
nazivom morfij. Endorfini se oslobađaju iz režnja hipofize
i ulaze u krvožilni sustav. Neuroni koji proizvode endorfine
locirani su uglavnom ventromedijalno u jezgrama koje ko-
municiraju s hipotalamusom i limbičkim sustavom. Odre-
đenu količinu endorfina proizvodi i žlijezda epifiza, odakle
oni ulaze izravno u krv. Bliski su endorfinima enkefalini i
dinorfini, također opioidni neuropeptidi koji imaju analget-
ska, antipiretska i antidepresivna svojstva. Svi se oni izlu-
čuju tijekom tjelesne aktivnosti (5). Mnoge su studije pratile
odnos između vježbanja i lučenja endorfina, proučavajući
ulogu tih peptida u euforiji induciranoj vježbanjem, kao
Medicus 2019;28(2):197-203
Grošić V., Filipčić I.
TABLICA 1. Utjecaj tjelovježbe na hormonski sustav
HORMON Stimulira sintezu proteina (mišićni tonus i mišićni
RASTA razvoj), snagu kostiju, čvrstoću tetiva, ligamenata
i hrskavica. Hormon rasta djeluje i na pojačano
iskorištavanje masti za dobivanje energije –
povećava se oslobađanje masnih kiselina, smanjuje
iskorištavanje glukoze i pojačava sinteza glikogena
u stanicama. To pomaže reduciranju tjelesne masti
i zadržavanju glukoze u krvi na razini koja pomaže
da vježbamo dulje. Otpuštanje hormona rasta iz
hipofize u mozgu povećava se aerobnim, posebno
intenzivnijim treningom. Intervalni trening metoda
je vježbanja koja potiče otpuštanje ovog hormona.
TESTOSTERON Važan hormon u oba spola za održavanje mišićnog
tonusa, volumena i snage te ubrzanje bazalnog
metabolizma. Smanjuje količinu masnoća
u tijelu, a pojačava osjećaj samopouzdanja.
Razina testosterona u krvi povisuje se za vrijeme
vježbanja, a povišena može ostati od jednog do tri
sata nakon vježbanja.
ESTROGEN Biološki najaktivniji estrogen jest 17-beta-estradiol
(steroidni hormoni jajnika). Povećava razgradnju
tjelesnih masnoća iz zaliha, tako da se može rabiti
kao gorivo za ubrzanje bazalnog metabolizma.
Utječe na podizanje raspoloženja i povećanje
libida. Količina 17-beta-estradiola što ga luče jajnici
povećava se s dugotrajnijim vježbanjem, a razina u
krvi može ostati povišena od jednog do četiri sata
nakon vježbanja.
TIROKSIN Hormon koji proizvodi štitnjača, tiroksin ubrzava
metabolizam gotovo svih stanica u tijelu. To
ubrzanje metabolizma pomaže da se osjećamo
energičnije i povećava potrošnju kalorija, što je
važan faktor za mršavljenje. Razina tiroksina u
krvi povisuje se za oko 30% tijekom vježbanja
i ostaje povišena nekoliko sati poslije, što ovisi
o intenzitetu i trajanju vježbanja. Redovita
tjelovježba također povisuje razinu tiroksina u
mirovanju.
ADRENALIN Hormon koji proizvodi nadbubrežna žlijezda
povećava količinu krvi što ju srce crpi i usmjerava
do mjesta gdje je to potrebno. Stimulira razgradnju
glikogena (pohranjenih ugljikohidrata) u aktivnim
mišićima, jetra ga iskorištava kao gorivo te potiče
razgradnju masti. Količina adrenalina otpuštena iz
nadbubrežne medule proporcionalna je intenzitetu
i trajanju vježbe.
INZULIN Važan hormon pri regulaciji (sniženju) razine
glukoze u krvi i usmjeravanju glukoze, masnih
kiselina (masti) i aminokiselina (proteina) u stanice.
Razina inzulina u krvi počinje se snižavati oko 10
min nakon početka aerobnog vježbanja i nastavlja
opadati sljedećih 70 min vježbanja. Za modulaciju
inzulina potrebno je da aktivnost bude redovita,
intenzivna i kratkotrajna.
GLUKAGON Hormon koji također luči gušterača, ali njegova
je uloga podizanje razine glukoze u krvi („šećera
u krvi“). Kada razina šećera u krvi padne, luči se
glukagon, zalihe ugljikohidrata (glikogen) u jetri
otpuštaju se u krvotok, a razina šećera u krvi
podiže se na normalnu razinu. To također uzrokuje
razgradnju masnoća, tako da se može iskoristiti
kao gorivo. Glukagon se obično počinje izlučivati
nakon 30 minuta vježbanja, jer se razina glukoze u
krvi počela snižavati.
Tjelesna aktivnost u poboljšanju psihičkog zdravlja 199

i u smanjenom osjetu boli. Endorfini se često spominju u
osjećaju euforije poznatom kao Runner’s High – opuštenom
psihološkom stanju katkad doživljenom tijekom napornog
vježbanja, npr., trčanja ili nakon njega. Količina endorfina
u krvi povećava se i do pet puta tijekom duljeg perioda (više
od 30 minuta) aerobnog vježbanja, od umjerenog do inten-
zivnog vježbanja i za vrijeme intervalnog treninga. Ipak, na
lučenje endorfina najviše utječe dinamičnost anaerobnih
vježba (vrlo intenzivne vježbe poput, npr., brzog trčanja, in-
tervalnog izvođenja sklekova, dizanja utega). Također, na-
kon nekoliko mjeseci redovitog vježbanja povećava se osjet-
ljivost organizma na ove neuropeptide pa endorfini koji se
proizvedu u krvi ostaju dulje vrijeme u krvotoku. Samim
time dulje vježbanje postaje lakše (smanjuje se osjećaj boli),
a osjećaj euforije nakon vježbanja traje dulje (6, 7).
naposljetku dovesti do izbjegavanja. U borbi protiv ank-
sioznosti i stresa vježbanje pomaže kao način izbacivanja
negativne energije iz organizma. Vježbanje suzbija luče-
nje stresnog hormona kortizola, koji nepovoljno utječe na
zdravlje brojnih organa, uključujući mozak. Naime, stresni
odgovor organizma posredovan je pojačanom aktivacijom
hipotalamičko-hipofizno-adrenalne osi (engl. hypothala-
mic-pituitary-adrenal (HPA) axis). Aktivacijom HPA-osi
SLIKA 2. Uloga tjelovježbe u anksioznim poremećajima
Poboljšanje
fizičke kondicije

Utjecaj na
Utjecaj vježbanja na hormonski sustav neurotransmitore
Tijelo čovjeka može sintetizirati oko 200 različitih hormo- u mozgu
na. Hormoni su kemijski spojevi koji u tijelu prenose poruke
od jedne stanice do druge i tako reguliraju složene fiziološ-
ke procese. Svaki je naš organ pod utjecajem hormona. Oni Pojačano
reguliraju raspoloženje, rast i razvoj, prenose poruke nuž- otpuštanje
ne za međudjelovanje metabolizma i tkiva. Sintetiziraju beta-endorfina
ih žlijezde s unutarnjim izlučivanjem i otpuštaju direktno
u krv te putujući krvotokom, dolaze točno do onog organa
Utjecaj Redukcija aktivnosti
koji ima receptore za specifični hormon. Istraživanja su po-
tjelovježbe u osi hipotalamus -
tvrdila da određeni intenzitet tjelesne aktivnosti uzrokuje anksioznim hipofiza-nadbubrežna
biokemijske reakcije u organizmu u obliku lučenja sedam poremećajima žlijezda
hormona (tablica 1.) (8, 9).

Suvremeni način života, anksioznost i stres Termogenička

Tjelesno vježbanje omogućuje razvoj pozitivnih društvenih
i moralnih osobina kao što su: timski rad, solidarnost, pra-
vednost, odlučnost, smjelost, prisebnost, upornost, ustraj-
nost, discipliniranost, odgovornost, iskrenost, skromnost,
optimizam, poštenje, kulturno ponašanje, patriotizam i dr.
Sve te osobine itekako su poželjne u suvremenom načinu
života, pri svladavanju svakodnevnih poslovnih i životnih
zapreka te snalaženju u velikom broju novih i stresnih si-
tuacija. Povećanjem snage, izdržljivosti (općenito unaprje-
đenjem kondicije) ili smanjenjem tjelesne težine (ili drugih
tjelesnih nedostataka poput lošeg držanja i dr.) pojedinac
dobiva bolje mišljenje o samome sebi, što povećava percep-
ciju vlastitih mogućnosti i sposobnosti, a samim time dola-
zi do rasta samopouzdanja te dodatne motivacije za nasta-
vak tjelesnog vježbanja koje će mu omogućiti postizanje vi-
ših ciljeva. Znanstvenici pretpostavljaju da je zadovoljstvo
životom povezano s fizičkom aktivnošću putem osjećaja
samoefikasnosti i fizičkog samopouzdanja.
Anksioznost karakteriziraju osjećaji nelagode, tjeskobe i
brige koja je pretjerana u različitim situacijama, a može
hipoteza
Distrakcija od
stresnih i
zabrinjavajućih
sadržaja
Kognitivna
reinterpretacija
hipotalamus otpušta hormone koji stimuliraju anteriorni
dio hipofize na izlučivanje adrenokortikotropnih hormona,
što zatim potiču korteks nadbubrežne žlijezde na otpušta-
nje kortizola u krvotok (10). Stres će se negativno odraziti
na organizam ako stresogeni događaj traje dulje vrijeme ili
je razina stresa iznimno visoka te izostaje period smiriva-
nja i oporavka organizma kako bi normalno funkcionirao
(11). Istraživanja upućuju na to da tjelesna aktivnost dugo-

Medicus 2019;28(2):197-203
200
ročno ublažava učinke pretrpljenog stresa i povećava otpor-
nost na budući stres. Tko više vježba, postaje manje ranjiv
na stresne podražaje, a time i imuniji na razvoj depresije
ili anksioznosti. Vježbanje odvlači pažnju od izvora stre-
sa te istraživači potvrđuju da redovito vježbanje smanjuje
osjetljivost na stres, ali i olakšava borbu s onime već posto-
jećim. Ne treba obeshrabriti činjenica da mnogi pacijenti
koji boluju od anksioznih poremećaja u početku vježbanja
osjećaju povećanu anksioznost. Naime, to se događa zbog
aktivacije simpatičkoga živčanog sustava pa se mogu javiti
neugodne reakcije poput palpitacija, znojenja, nedostatka
zraka. Stoga se može dogoditi da tada velik broj pacijena-
ta napusti tjelovježbu zbog navedenih reakcija organizma
misleći da su tjelovježbom pojačali simptome anksioznosti.
Zato je edukacija s pomoću koje se bolje upoznaju reakcije
organizma na tjelovježbu prijeko potrebna kako bi se izbje-
gli neželjeni učinci, a osobito u prvim danima vježbanja.
Tjelovježba i depresija
Depresija je psihički poremećaj koji je unatoč velikim na-
stojanjima da se prevenira, prepozna dovoljno rano i započ-
ne liječiti i dalje u stalnom porastu. Projekcije SZO-a o po-
rastu depresije u budućnosti zasigurno se jednim dijelom
temelje i na fizičkoj neaktivnosti ljudi, a što je navješćivač
(prediktor) razvoja depresije. Ona je čimbenik rizika od ra-
zvoja bolesti krvožilnog sustava, pogotovo u kombinaciji s
tjelesnom neaktivnošću. Procjenjuje se da 20% pacijenata
hospitaliziranih zbog srčanog udara također pati od depre-
sije. Uz to, osobe s bolestima srca imaju u odnosu prema
ostatku populacije približno trostruko viši rizik od pojave
depresije. Ne dovode do razvoja depresije samo bolesti kr-
vožilnog sustava. Velik je broj kroničnih i teških tjelesnih
bolesti kod kojih se zbog teških i iscrpljujućih simptoma,
često udruženih s kroničnom boli, razvija depresija. To su
razne neurodegenerativne bolesti, neoplazme, metaboličke
bolesti i ireverzibilne promjene lokomotornog sustava. Bilo
da je depresija primarni ishod ili komorbiditet udružen s
tjelesnom bolešću, patofiziološki je karakterizirana disba-
lansom neurotransmitorskog sustava. U prvom redu to se
odnosi na serotoninski neurotransmitorski sustav, ali su
zahvaćeni i drugi poput noradrenergičkoga, dopaminergič-
koga, glutamatnoga, GABA-ergičkog sustava. Suvremena
psihijatrija stvorila je niz skupina antidepresiva koji djeluju
na prethodno navedene neurotransmitorske sustave, ali je
činjenica da sama medikamentna terapija u liječenju depre-
sije najčešće nije dovoljna. Zato suvremeni pristup liječenju
depresije razumijeva kombinaciju farmakoterapije (umje-
rene i teške depresije), psihoterapije te socioterapijske me-
tode liječenja gdje svakako važno mjesto zauzima tjelesna
aktivnost. Još se primjenjuju i drugi načini liječenja poput
terapije svjetlom i transkranijalne magnetske stimulacije.
Medicus 2019;28(2):197-203
Grošić V., Filipčić I.
Postavlja se pitanje kojim mehanizmom tjelovježba pozitiv-
no djeluje na depresiju. Svakako je činjenica da vježbanje
odvraća pozornost s briga prema samoj vježbi i okruženju
u kojemu se održava (12). Glavni učinak tjelovježbe odno-
si se na neposrednu i posrednu ulogu u sintezi i regulaciji
koncentracija endorfina, serotonina i dopamina koji je va-
žan u procesu stvaranja ugode (13, 14). Često je u početku
potrebno ohrabriti oboljele od depresije, anksioznosti i kro-
ničnih tjelesnih bolesti da se uključe u tjelovježbu. Nave-
dena stanja praćena su smanjenom voljom i snagom za bilo
kakav oblik aktivnosti pa mnogi depresivni i anksiozni lju-
di odustaju od vježbanja i kretanja, uključujući rad po kući.
Budući da tjelesni napori donose zdravstveno poboljšanje,
njima treba pribjegavati i kada za njih nedostaje volje (15).
Kako bi se ublažili simptomi depresivnosti, preporučuje se
bavljenje kombiniranim aerobnim i anaerobnim aktivno-
stima (vježbanje jakog intenziteta i kratkog trajanja poput
dizanja utega), i to tijekom više tjedana. Najbolji učinak
pruža vježbanje u društvu. Članovi tima koji vježba među-
sobno se hrabre i motiviraju te si pružaju socijalnu potporu,
koja sama po sebi djeluje antidepresivno (16).
Tjelesna aktivnost i psihoza
Glavno terapijsko sredstvo u liječenju psihoze jest lijek iz
skupine antipsihotika. Do danas je sintetiziran velik broj
antipsihotika kojima je zajednički cilj vratiti stanje obo-
ljelog u granice realiteta djelujući na pozitivne, negativne,
depresivne i kognitivne simptome te na agresiju. Kao i kod
svakog lijeka i liječenja, osim pozitivnog učinka na simp-
tome i bolje opće funkcioniranje, mogu se javiti nuspoja-
ve farmakoterapije koje kod antipsihotika uglavnom ovise
TABLICA 2. Preporuke za tjelovježbu kod depresivnog
poremećaja (16)
Vrsta Trajanje
Intenzitet Frekvencija
tjelovježbe vježbe
aerobni krenuti
trening umjereno 2 – 3 puta na
30 – 45 min
minimalno 9 prema većem tjedan
tjedana naporu
trening
jakosti i snage
8 – 10
2 – 3 puta na
različitih 30 – 60 min
minimalno 9 tjedan
vježba
tjedana
o skupini, tj. generaciji antipsihotika koja se primjenjuje.
Tako pri liječenju bazičnim antipsihoticima kao nuspojave
imamo motoričke ispade i nepravilnosti, od ukočenog dr-
žanja cijelog tijela do izoliranih pojavnosti poput okulogir-
nih kriza i sl. Skupina novih, tj. atipičnih antipsihotika kao
Tjelesna aktivnost u poboljšanju psihičkog zdravlja
nuspojavu može imati povećanje tjelesne težine, smanjenu
toleranciju glukoze, razvoj hiperlipidemije te tako dovesti
do metaboličkog sindroma kojemu su često pridružene hi-
pertenzija i šećerna bolest. Ako uz navedeno bolesnik i puši
(što je prisutno u velikog broja psihičkih bolesnika) te je
tjelesno neaktivan, takvo će stanje neminovno dovesti do
razvoja velikog broja tjelesnih komorbiditeta i povećanja
mortaliteta. Zanimanje struke i rad na prevenciji i sma-
njenju mortaliteta i morbiditeta u psihijatrijskih bolesni-
ka iznimno su veliki. Nastoji se djelovati u području svih
triju segmenata prevencije: primarne, sekundarne i terci-
jarne. Najveći je učinak tjelovježbe u oboljelih od psihoze
u području anksioznosti, depresije i negativnih simptoma
(gubitak volje, motivacije, inicijative) te podizanju opće
kvalitete života snižavajući tako rizik od relapsa. Učinci tje-
lesne aktivnosti očiti su i kada postoje pozitivni simptomi
psihoze poput slušnih i vidnih halucinacija i sumanutih
ideja, gdje tjelovježba ove fenomene čini manje stresnim, a
bolesnik stječe dojam bolje kontrole nad njima. Smatra se
da je uspostavljanje režima vježbanja za osobe sa psihozom
vjerojatno puno učinkovitije ako se primijeni u mlađoj dobi
i u ranoj fazi liječenja. Rano stvaranje rutine također poma-
že oboljelima da pravodobno steknu zdrave životne navike,
što može dugoročno pozitivno utjecati na njihovo fizičko i
mentalno zdravlje (17, 18).
Obično se mladi ljudi s dijagnozom psihoze suočavaju s teš-
kom budućnošću, uz visoku stopu relapsa bolesti, nezapo-
slenost, društvenu izoliranost i preranu smrt. Tjelovježba u
oboljelih od psihoze djeluje pozitivno na smanjenje simp-
toma bolesti, kao i nuspojava liječenja antipsihoticima te
pomaže u smanjenju stigmatizacije i boljem uključivanju u
zajednicu (19).
Tjelesna aktivnost kao terapijsko sredstvo
Ako psihijatrijskom bolesniku stavimo u zadatak da na-
crta ljudsko tijelo, ta slika tijela bit će u većini slučajeva
beživotna, groteskna i statična. Većina psihički oboljelih
ljudi reagira pasivnošću, povlačenjem i izolacijom. Fizička
aktivnost upravo je ta koja mijenja ponašanje, stvara po-
zitivne emocije i povećava kapacitet samokontrole i tako
postaje sredstvo liječenja uz temeljne terapijske metode:
farmakoterapiju i psihoterapiju. Tjelovježba povećava ot-
pornost na stres, što je od iznimnog značenja radi održa-
nja stabilne remisije, što kvalitetnije i brže prilagodbe na-
kon izlaska s bolničkog liječenja te prevencije relapsa koji
je najčešće uzrokovan nepovoljnim stresnim događajima.
Edukacija o pravilnom vježbanju, svjesnost pokreta, pre-
vencija ozljeda i bolnih stanja ciljevi su na kojima se radi
sa psihički oboljelim osobama. Osvijestiti posturu tijela,
naučiti pravilno vježbati, promijeniti navike lošeg i ne-
201
pravilnog držanja imperativ su svake tjelesne aktivnosti
koja se provodi u uvjetima kontroliranim od stručne oso-
be – radnog terapeuta ili fizioterapeuta. Razlike u doživ-
ljaju tijela, osobito nekih dijelova, velike su pri početku
vježbanja u odnosu prema nekoliko tjedana poslije. Sve to
govori u prilog činjenicama da je za bolju percepciju tijela
potrebna tjelovježba te da poboljšanjem percepcije tijela
raste i samopouzdanje. Najnovija istraživanja, zasad još na
animalnim modelima, dokazala su pozitivan učinak tjelo-
vježbe na proliferaciju stanica u dijelu mozga koji se zove
hipokampus. On je ključan za pravilno kognitivno funkcio-
niranje. Valja očekivati da će primjenom tjelesne aktivnosti
doći do poboljšanja kognitivnih funkcija, što stvara opti-
mizam u liječenju demencije i drugih psihičkih poreme-
ćaja (20). Veza između intenziteta vježbanja i poboljšanja
spoznajnih sposobnosti ovisi o konkretnom zadatku koji
se postavlja. Tako je dokazano da intenzivno vježbanje po-
boljšava učinak u zadacima procesiranja informacija, dok
je tjelesna aktivnost umjerenog intenziteta bolja za zadatke
koji opterećuju radno pamćenje i iziskuju veliku fleksibil-
nost pažnje. Zbog svega navedenoga tjelovježba je priznato
i učinkovito sredstvo u liječenju psihijatrijskih bolesnika,
a provodi se svakodnevno na bolničkim odjelima i u dnev-
nim bolnicama (21).
Ovisnost o vježbanju
U recentnim psihijatrijskim klasifikacijama (MKB-10 i
DSM-5) ovisnost o vježbanju još nije klasificirana kao po-
sebna kategorija. Ipak, struka sve više uočava probleme
koji se javljaju zbog čestog i forsiranog vježbanja, zaoku-
pljenosti tijelom koji mogu dostići krajnje granice kada fit-
nesomanija prelazi u bigoreksiju (mišićnu dismorfiju) kod
koje je poremećena slika o vlastitome tijelu (22). Tako želja
za radom na svojem tijelu prelazi u kategoriju opsesije. Po-
kazatelji poremećaja što vodi u ovisnost o vježbanju jesu
opsesivno vježbanje koje postaje životni prioritet, nepre-
stano provjeravanje vlastitog izgleda u zrcalu, pridržava-
nje strogog režima prehrane (što može dovesti i do bulimi-
je) te zloupotreba steroidnih anabolika (23). Uz navedeno,
ovakve osobe imaju nisku razinu samopouzdanja te koliko
god radile na svojem tijelu, ne pokazuju ga u javnosti zbog
velikog osjećaja srama. Ovisnost o vježbanju ima jednake
negativne učinke na socijalno i emocionalno zdravlje kao
druge ovisnosti.
Viši je rizik od razvoja ovisnosti o vježbanju u osoba koje se
snažno identificiraju kao vježbači, imaju nisku razinu sa-
mopouzdanja, impulzivne su, anksiozne i ekstrovertirane.
Osobe s ovakvim rizikom javljaju se s ozljedama zbog iscr-
pljivanja (stresne frakture, tendinopatija), anemijom, ame-
norejom ili drugim simptomima endokrine, metaboličke
Medicus 2019;28(2):197-203
202
ili imunosne disfunkcije. Često nastavljaju vježbati i nakon
ozljede, zanemaruju druge društvene, obiteljske i poslovne
obveze da bi mogle vježbati, a ako im je raspored vježbanja
zbog nekog razloga poremećen, imaju izražen osjećaj kriv-
nje i simptome poput nemira, tuge, nemogućnosti koncen-
triranja i spavanja, anksioznosti. Takvi simptomi javljaju
se i kada im je zbog objektivnog i opravdanog razloga (npr.,
ozljeda) savjetovano da manje vježbaju. Ako taj problem
shvatimo olako i ne interveniramo na vrijeme, može doći
do razvoja nekog od oblika anksioznih poremećaja, opse-
sivno-kompulzivnog poremećaja i depresije. Ovakav oblik
ponašanja nalaže terapijski postupak koji se oslanja na ko-
gnitivno-bihevioralnu psihoterapiju i katkad liječenje ank-
sioliticima i antidepresivima.
Zaključak
Tjelovježba razvija funkcionalne, morfološke, motoričke,
konativne i kognitivne karakteristike organizma djelujući
sustavno na biološkom, zdravstvenom, odgojnom, obra-
zovnom, ekonomskom, rekreativnom i stvaralačkom po-
lju ljudskih aktivnosti. Vježbanje podiže kvalitetu života,
LITERATURA
1. Pedersen BK. Physical activity and muscle-brain crosstalk. Nat
Rev Endocrinol 2019;15(7):383–92. DOI: 10.1038/s41574-019-0174-x.
2. Stubbs B, Vancampfort D, Smith L, Rosenbaum S, Schuch F, Firth J.
Physical activity and mental health. Lancet Psychiatry 2018;5:873.
DOI: 10.1016/S2215-0366(18)30343-2.
3. Scully D, Kremer J, Meade MM, Graham R, Dudgeon K. Physical
exercise and psychological well being: a critical review. Br J Sports
Med 1998;32:111–20. DOI: 10.1136/bjsm.32.2.111.
4. Vina J, Sanchis-Gomar F, Martinez-Bello V, Gomez-Cabrera MC.
Exercise acts as a drug; the pharmacological benefits of exercise.
Br J Pharmacol 2012;167:1–12. DOI: 10.1111/j.1476-5381.2012.01970.x.
5. Karacabey K. Effect of regular exercise on health and disease. Neu-
ro Endocrinol Lett 2005;26:617–23.
6. Harbach H, Hell K, Gramsch C, Katz N, Hempelmann G,
Teschemacher H. Beta-endorphin (1-31) in the plasma of male vol-
unteers undergoing physical exercise. Psychoneuroendocrinology
2000;25:551–62.
7. Mehl ML, Sarkar DK, Schott HC II., Brown JA, Sampson SN, Bay-
ly WM. Equine plasma beta-endorphin concentrations are af-
fected by exercise intensity and time of day. Equine Vet J Suppl
1999;(30):567–9.
8. Andrews MA, Magee CD, Combest TM, Allard RJ, Douglas KM. Phys-
ical Effects of Anabolic-androgenic Steroids in Healthy Exercising
Medicus 2019;28(2):197-203
Grošić V., Filipčić I.
smanjuje emocionalni distres i omogućava bolje nošenje sa
životnim stresorima (24). Budući da sport i rekreacija pru-
žaju odlične prilike za druženje, iz vježbanja se može izvući
višestruka korist – postizanje duševnog blagostanja, obli-
kovanje tijela i jačanje socijalnih spona. Fizička aktivnost
ima iznimne pozitivne zdravstvene učinke. U populacije
koja boluje od dugotrajnih i iscrpljujućih tjelesnih bole-
sti tjelovježba pomaže pri njihovu poboljšanju te preveni-
ra razvoj anksioznosti i depresije. S druge, pak, strane, u
psihički oboljelih osoba tjelovježba je sveprisutna tijekom
liječenja jer pomaže u poboljšanju niza simptoma i psiho-
loških zapreka (25). Svakako se preporučuje primijeniti ju
pri anksioznim i depresivnim poremećajima, psihotičnim
poremećajima te kod demencije (26).
Učinak je višestruk, kemijski i psihološki, jer se vježbanjem
gradi osobnost i jača samopouzdanje uz stjecanje vještina
za borbu protiv stresa. Izneseni zaključci slažu se s podaci-
ma i preporukama Svjetske zdravstvene organizacije, a to je
svakodnevna tjelesna aktivnost u trajanju od najmanje pola
sata ili barem tri puta na tjedan po jedan sat radi unaprje-
đenja fizičkog ili mentalnog zdravlja (27).
Adults: A Systematic Review and Meta-analysis. Curr Sports Med
9.
Rep 2018;17(7):232–41. DOI: 10.1249/JSR.0000000000000500.
Strahorn J, Serpell BG, McKune A, Pumpa KL. Effect of Physical
and Psychosocial Interventions on Hormone and Performance
Outcomes in Professional Rugby Union Players: A Systemat-
ic Review. J Strength Cond Res 2017;31:3158–69. DOI: 10.1519/
JSC.0000000000002067.
10. Contrada R, Baum A (ur.). The Handbook of Stress Science: Biolo-
gy, Psychology, and Health. New York: Springer Publishing Com-
pany; 2010.
11. Heaney JL, Carroll D, Phillips AC. Physical activity, life events
stress, cortisol, and DHEA: preliminary findings that physical ac-
tivity may buffer against the negative effects of stress. J Aging Phys
Act 2014;22:465–73. DOI: 10.1123/japa.2012-0082.
12. Carek PJ, Laibstain SE, Carek SM. Exercise for the treatment of
depression and anxiety. Int J Psychiatry Med 2011;41:15–28. DOI:
10.2190/PM.41.1.c.
13. Dunn AL, Trivedi MH, O’Neal HA. Physical activity dose-response
effects on outcomes of depression and anxiety. Med Sci Sports Ex-
erc 2001;33(Suppl. 6):S587–97.
14. Ströhle A. Physical activity, exercise, depression and anxiety disor-
ders. J Neural Transm 2009;116:777–84. DOI: 10.1007/s00702-008-
0092-x.
15. Oeland AM, Laessoe U, Olesen AV, Munk-Jørgensen P. Impact of
exercise on patients with depression and anxiety. Nord J Psychia-
try 2010;64:210–7. DOI: 10.3109/08039480903511373.
Tjelesna aktivnost u poboljšanju psihičkog zdravlja
16. Swedish National Institute of Public Health. Physical Activity in
the Prevention and Treatment of Disease. Professional associa-
tions for physical activity, Sweden; 2010.
17. Girdler SJ, Confino JE, Woesner ME. Exercise as a Treatment for
Schizophrenia: A Review. Psychopharmacol Bull 2019;49:56–69.
18. Vogel JS, van der Gaag M, Slofstra C, Knegtering H, Bruins J, Caste-
lein S. The effect of mind-body and aerobic exercise on negative
symptoms in schizophrenia: A meta-analysis. Psychiatry Res 2019.
pii: S0165-1781(19)30017-4. DOI: 10.1016/j.psychres.2019.03.012.
19. McAuley E, Blissmer B, Katula J, Duncan TE, Mihalko SL. Physical
activity, self-esteem, and self-efficacy relationships in older adults:
a randomized controlled trial. Ann Behav Med 2000;22:131–9. DOI:
10.1007/BF02895777.
20. Labban JD, Etnier JL. The Effect of Acute Exercise on Encoding
and Consolidation of Long-Term Memory. J Sport Exerc Psychol
2018;40:336–42. DOI: 10.1123/jsep.2018-0072.
21. Mazyarkin Z, Peleg T, Golani I, Sharony L, Kremer I, Shamir A.
Health benefits of a physical exercise program for inpatients with
mental health; a pilot study. J Psychiatr Res 2019;113:10–6. DOI:
10.1016/j.jpsychires.2019.03.002.
22. Corazza O, Simonato P, Demetrovics Z i sur. The emergence of Ex-
ercise Addiction, Body Dysmorphic Disorder, and other image-re-
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Doc. dr. sc. Vladimir Grošić, dr. med.
Psihijatrijska bolnica „Sveti Ivan“
Jankomir 11, 10090 Zagreb
e-mail: vladimir.grosic@gmail.com
203
lated psychopathological correlates in fitness settings: A cross sec-
tional study. PLoS One 2019;14(4):e0213060. DOI: 10.1371/journal.
pone.0213060.
23. Bureau AT, Blom LC, Bolin J, Nagelkirk P. Passion for Exercise:
Passion’s Relationship to General Fitness Indicators and Exercise
Addiction. Int J Exerc Sci 2019;12:122–35.
24. WHO. A Guide for Population-based Approaches to Increasing Lev-
els of Physical activity. Geneva; 2007. Dostupno na: https://www.
who.int/dietphysicalactivity/physical-activity-promotion-2007.
pdf. Datum pristupa: 24. 5. 2019.
25. Cooney G. Exercise and mental health: a complex and challenging
relationship. Lancet Psychiatry 2018;5:692–3. DOI: 10.1016/S2215-
0366(18)30291-8.
26. Stubbs B, Vancampfort D, Hallgren M i sur. EPA guidance on phys-
ical activity as a treatment for severe mental illness: a meta-review
of the evidence and Position Statement from the European Psychi-
atric Association (EPA), supported by the International Organiza-
tion of Physical Therapists in Mental Health (IOPTMH). Eur Psy-
chiatry 2018;54:124–44. DOI: 10.1016/j.eurpsy.2018.07.004.
27. Brundtland GH. From the World Health Organization. Reducing
risks to health, promoting healthy life. JAMA 2002;288:1974.
PRIMLJENO/RECEIVED:
5. 5. 2019./May 5, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
19. 5. 2019./May 19, 2019
Medicus 2019;28(2):197-203
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 205

Utjecaj tjelesne aktivnosti na

neuroplastičnost mozga i
neurorehabilitaciju nakon
moždanog udara
Impact of Physical Activity on Neuroplasticity and
Neurorehabilitation after Stroke
ZDRAVKA POLJAKOVIĆ
Zavod za intenzivno liječenje i cerebrovaskularne bolesti Klinike za neurologiju KBC-a Zagreb

SAŽETAK Neuroplastičnost je mozga, prema definiciji, njegova sposobnost prilagodbe na nova iskustva ili uvjete pri čemu se on modificira,
adaptira ili čak morfološki mijenja sukladno potrebi. Smatra se da je neuroplastičnost najizraženija u ranom djetinjstvu, dok novija istraživanja
potvrđuju postojanje neuroplastičnosti i u odrasloj životnoj dobi, a osobito nakon oštećenja mozga. Danas je poznato da mozak ima sposobnost
uspostavljanja novih neuronalnih krugova, odnosno stvaranja novih sinapsa nakon ishemijskih oštećenja. Ova spoznaja temelj je spontanog oporavka
pojedinih funkcija nakon moždanog udara, ali i današnjeg pristupa neurorehabilitaciji.
Neurorehabilitacija obuhvaća poticanje vlastitih mehanizama oporavka utjecanjem na neuroplastičnost, odnosno mogućnost reorganizacije
neuronalnih putova i sinapsa u domeni kognicije, motorike i raspoloženja, odnosno ponašanja. Ciljana tjelesna aktivnost kao ključan dio
neurorehabilitacije utječe na sva tri modaliteta, a važna je i u prevenciji nastanka brojnih neuroloških, poglavito cerebrovaskularnih bolesti.
KLJUČNE RIJEČI: tjelesna aktivnost, neuroplastičnost mozga, moždani udar, neurorehabilitacija

SUMMARY Neuroplasticity is defined as the ability of the brain to adapt to new experience or circumstances, where the brain modifies,
adapts or even morphologically changes as needed. Neuroplasticity is considered to be most prominent in early childhood, but recent research has
confirmed its occurrence in adulthood as well, especially after brain injury. Today, it is a common fact that human brain has the ability to form new
neuronal circuits and create new synaptic networks after ischemic injuries. This fact is the basis for the spontaneous recovery of certain functions
after a stroke, as well as for the current approach to neurorehabilitation.
Neurorehabilitation involves intrinsic recovery mechanisms that are boosted through neuroplasticity, namely the possibility of neuronal pathway
and synaptic network reorganisation in the domain of cognition, motoric functions, as well as mood and behaviour. Target physical activity as the
crucial element of neurorehabilitation affecting all three modalities is essential for the prevention of incidence of numerous neurological impairments,
especially cerebrovascular diseases.
KEY WORDS: physical activity, neuroplasticity, stroke, neurorehabilitation

Neuroplastičnost mozga – današnje mogle bi utjecati i na pojavu pojedinih neuroloških i neuro-

p spoznaje
Pojam „neuroplastičnost“ veže se uz sposobnost mozga za
funkcionalnu i/ili morfološku prilagodbu ili promjenu ovi-
sno o novonastalim okolnostima (1). Neuroplastičnost je
fiziološki proces tijekom sazrijevanja mozga u najranijem
djetinjstvu, međutim, prisutna je i u kasnijim, odnosno
odraslim razdobljima života sisavaca i čovjeka, a mehanizmi
koji upravljaju tim fenomenom pokazuju i interindividual-
ne razlike (1). Plastičnost korteksa podložna je varijacijama
u mnogo većoj mjeri nego što se to pretpostavljalo. Razlike u
mehanizmima neuroplastičnosti među pojedinim osobama
razvojnih poremećaja, a dodatno su i pod utjecajem različi-
tih čimbenika u pojedinim razvojnim dobima (1). Posebno
su osjetljiva razdoblja ranog djetinjstva, što je razvidno iz
činjenice da je, na primjer, razdoblje najuspješnije ugradnje
pužnice kod djece s poremećajima sluha (pa tako i govora)
do četvrte godine života, dok ugradnja nakon sedme godi-
ne ne daje gotovo nikakve kliničke rezultate (1). Ipak, neki
mehanizmi neuroplastičnosti mogu se aktivirati i poslije, a
velik broj čimbenika koji utječu na neuroplastičnost još je
nepoznat. Novija su istraživanja pokazala da se promjene,
na primjer, slušnog korteksa događaju kod sisavaca i u pot-

Medicus 2019;28(2):205-211
206
puno odrasloj dobi (1).
Prestanak razdoblja najaktivnije neuroplastičnosti doga-
đa se nakon sazrijevanja inhibitornog sustava, odnosno
gabaergičkog sustava. Potpuno aktivan gabaergički sustav
kore mozga dovest će do zaustavljanja procesa plastičnosti,
odnosno razvoja pojedinih neuralnih krugova. Svaka daljnja
modifikacija neuralne mreže pod utjecajem je niza inhibi-
tornih mehanizama, odnosno tzv. molekularnih kočnica
koje imaju ulogu ograničavanja plastičnosti zrelog mozga.
Gabaergički sustav tijekom života sisavaca uglavnom je sta-
bilan i ne mijenja se. Ono što sa starenjem podliježe promje-
nama te tako utječe i na neuroplastičnost jest niz interneu-
rona, koji su ponajprije pozitivni na somatostatin i posebno
osjetljivi na starenje (1). S druge strane, okruženje bogato
osjetnim stimulusima može produljiti razdoblje neuroplas-
tičnosti ili ju potaknuti, može i stimulirati rast dendrita te
poboljšati sposobnost neuralnog odgovora. Jednako tako,
poglavito u ranom djetinjstvu, okolina siromašna stimulusi-
ma zaustavit će procese neuroplastičnosti (pa tako i razvoja)
i moždane stanice ostaviti u nezrelom obliku (1).
Za razvoj mozga u najranijem razdoblju, osim vanjskih po-
dražaja, ključan je i neuromodulatorski sustav koji vjerojat-
no pridonosi i interindividualnim razlikama. Na prvome
mjestu to su norepinefrinski (noradrenergički) i kolinergički
sustavi za koje je dokazano da izravno djeluju na ekscitabil-
nost neurona. Norepinefrinski sustav posebno je važan za
razvoj vidnog puta i korteksa. Kolinergički je, pak, sustav
ponajprije odgovoran za neuromodulaciju viših kortikalnih
funkcija kao što su učenje, pozornost i pamćenje (1).
Neuromodulatorski sustav odgovoran je i za neuroplastič-
nost u odrasloj dobi. Ponajprije se to odnosi na pojačanu
ekscitabilnost (osjetljivost) neurona na zvučne podražaje,
kao i na širenje kortikalnih impulsa moždanom korom. I u
tim su odgovorima nađene interindividualne razlike. No,
osim razlika između pojedinih osoba ili jedinka, postoje u
humanim studijama razlike i u spolovima, odnosno razli-
ke između muškaraca i žena na razini neuromodulacije, pa
tako i utjecaja neuromodulatora na kogniciju. Tako, na pri-
mjer, nikotin (koji je agonist kolinergičkih receptora) može
različito djelovati na sposobnost učenja ovisno o spolu. Do-
paminergička je, pak, neurotransmisija modulirana spol-
nim steroidnim hormonima (1).
I na kraju, u patološkim okolnostima kao što je recimo ža-
rišno ishemijsko oštećenje mozga s posljedičnom moto-
ričkom slabošću ekstremiteta dokazano je stvaranje novih
neuronalnih krugova nakon raznih oblika stimulacije za-
hvaćenog ekstremiteta, uključivo i vibraciju. Navedene se
reakcije događaju ponajprije u zdravome somatosenzornom
korteksu tijekom prvih tjedana nakon oštećenja. Funkcio-
nalni MR mozga učinjen u eksperimentalnim uvjetima na
glodavcima pokazao je jasne naznake aktivacije u kontrala-
Medicus 2019;28(2):205-211
Poljaković Z.
teralnom korteksu u ranoj fazi, a tek poslije i u ipsilateralnoj,
ozlijeđenoj moždanoj kori. Što je ishemijsko oštećenje veće,
to je i kontralateralna aktivnost bila uočljivija, poglavito u
primarnome motoričkom korteksu. Pri procesu motoričkog
oporavka važne su bile razina oštećenja ipsilateralnoga kor-
tikospinalnog trakta, kao i sinkronizacija interhemisfernoga
neuralnog signala, što upućuje na važnost obiju hemisfera u
procesu rehabilitacije (1).
Kako tjelesna aktivnost i vježba utječu
na neuroplastičnost mozga?
U sklopu istraživanja neuroplastičnosti mozga veliku ulogu
imaju nove, sve sofisticiranije neuroslikovne i nuklearne
metode, ponajprije funkcionalna magnetska rezonancija
mozga i PET (pozitronska emisijska tomografija). Upravo
su te metode pokazale važnost neuronalne mreže, neuro-
plastičnosti i interhemisferne povezanosti u patološkim
uvjetima odnosno u procesima oporavka. Postoje i klinički
dokazi reorganizacije korteksa u kontralateralnoj (zdravoj)
hemisferi u kompenzaciji nastaloga neurološkog oštećenja,
stoga je logično da je poznavanje tih mehanizama važno u
procesu funkcionalnog oporavka. Mozak, uključujući time
i motorički sustav, uči ponavljajući i trenirajući (2). Upravo
je zbog toga pravilan proces rehabilitacije izravno vezan uz
poticanje neuroplastičnosti mozga određenom aktivnošću,
odnosno, govorimo li o motoričkom oporavku, tjelesnom
aktivnošću. Nažalost, još ne postoje jasne smjernice i prepo-
ruke za vrijeme početka neurorehabilitacije, njezino trajanje
i vrstu. No, prema svemu sudeći, to je kompleksan proces
koji mora obuhvatiti procese oporavka funkcije, zamjene
izgubljene funkcije novom, kao i kompenzaciju izgubljene
funkcije novim načinom rješavanja problema (2).
Pri tom bi procesu poticanje mehanizama neuroplastič-
nosti trebalo biti cilj neurorehabilitacije. Zasad je metoda
poticanja svedena na mehanički stimulus, rjeđe električni
ili magnetski impuls. Novije su studije pokazale da poveća-
nje ekscitabilnosti motoričkog korteksa električnim stimu-
lusom može dovesti do poboljšanja motoričkog deficita, no
ta je metoda još eksperimentalna. Ipak, treba naglasiti da na
oporavak ne utječe samo „mehanički“ dio stimulacije, nego
su iznimno važni i motivacija i raspoloženje (2).
Tjelesna je aktivnost osobito važna upravo u ovim posljed-
njim navedenim domenama rehabilitacije. Postoje, naime,
brojni dokazi da tjelesna aktivnost i vježbanje izravno utječu
na raspoloženje, kognitivne funkcije, pa čak i da smanjuju
simptome (znakove) brojnih psihijatrijskih poremećaja (3).
No mehanizam kojim dolazi do ovog poboljšanja još nije sa-
svim jasan. Današnja istraživanja upućuju na to da je jedan
od faktora rasta, i to moždani neurotrofni faktor (engl. Brain
Utjecaj tjelesne aktivnosti na neuroplastičnost mozga i neurorehabilitaciju nakon moždanog udara
derived neurotrophic factor – BDNF) – protein iz porodice
neurotrofina, bitan upravo pri poticanju neuroplastično-
sti mozga u odrasloj dobi, a da je pod utjecajem i tjelesne
aktivnosti. U fiziološkim uvjetima uključen je u rast, dife-
rencijaciju, ali i preživljavanje neurona. Povišenje koncen-
tracije BDNF-a pod utjecajem tjelesne aktivnosti stimulira
neurogenezu i sinaptogenezu, prevenira gubitak moždanih
stanica, a vjerojatno utječe i na kogniciju. Čini se čak i da
serumske (periferne) koncentracije BDNF-a mogu upućivati
na stanje tog neurotrofina i u mozgu, pa tako i na neke pato-
loške promjene (3). Štoviše, na eksperimentalnim se modeli-
ma pokazalo da postoji porast koncentracije BDNF-a nakon
tjelesne aktivnosti u SŽS-u, i to poglavito u hipokampusu,
prefrontalnom i motoričkom korteksu, lateralnom septu-
mu, strijatumu, amigdalama i malome mozgu. Taj porast
koncentracije ne ovisi o spolu niti je jasno ovisan o dobi,
što upućuje na mogućnost jednake djelotvornosti tjelesne
aktivnosti u svake osobe. Kod ljudi je porast koncentracije
BDNF-a nakon vježbanja dokazan samo u perifernoj krvi
zbog čega je, dakako, potrebno dodatno dokazati koliko je
baš taj neurotrofin važan za neuroplastičnost (3). No, u sva-
kom je slučaju vrlo vjerojatno da upravo kombinacija razli-
čitih mehanizama koji su potaknuti tjelesnom aktivnošću
i vježbanjem povoljno utječe na oporavak odnosno neuro-
plastičnost mozga. Poznato je da vježba povoljno utječe na
cirkulaciju, neuroendokrini odgovor, promjene u intrinzič-
kom kanabinoidnom sustavu, kao i u neurotransmitorskom
sustavu, a čini se da utječe i na strukturalne promjene SŽS-a
(3). Upravo je zbog toga utjecaj tjelesne aktivnosti na BNDF
po svemu važan za spomenute mehanizme oporavka i neu-
roplastičnosti. U kolikoj mjeri potrebno je još potvrditi.
Uloga neuroplastičnosti kod
moždanog udara
Moždani je udar jedna od najčešćih bolesti današnjice te
je zajedno s kardiovaskularnim bolestima najčešći uzrok i
smrti i invaliditeta u većini svjetske populacije. Prevencija
i aktivno liječenje moždanog udara danas su prioritet svih
modernih nacionalnih zdravstvenih sustava. Ipak, usprkos
znatnim pomacima u domeni prevencije i liječenja 15 mi-
lijuna ljudi svake godine doživi moždani udar, od čega još
najmanje trećina ostaje s teškim posljedicama te bolesti,
odnosno visokim stupnjem invaliditeta. Ciljana i učinko-
vita neurorehabilitacija stoga je i nadalje nezaobilazan dio
liječenja moždanog udara. Poticanje restrukturiranja mozga
u novim okolnostima te preuzimanje pojedinih funkcija od
zdravog dijela mozga, odnosno utjecaj na neuroplastičnost
mozga i u patološkim uvjetima danas su jedan od osnovnih
ciljeva neurorehabilitacije.
Mehanizmi neuroplastičnosti nesumnjivo su osnova opo-
207
ravka. Brojne animalne studije dokazale su da je neuroplas-
tičnost uključena u učenje novih motoričkih obrazaca, što
je baza rehabilitacije motoričkog deficita. Mehanizmi neu-
roplastičnosti u ovom slučaju, čini se, uključuju „prekopča-
vanje“ neuronalnih putova te pojavu novih sinapsa ili po-
jačanje starih (2). Izazov neurorehabilitacije jest potaknuti
preživjele neuronalne putove na novu aktivnost. Primjenom
novih, već spomenutih neuroslikovnih i nuklearnih tehni-
ka mogu se pratiti novi neuronalni putovi u funkcionalnim
mapama. Tako je na animalnome modelu uočeno da uni-
štenje motoričke kore mozga za prednji ekstremitet dovodi
do aktivacije i preuzimanja funkcije u motoričkom korteksu
za stražnju nogu. Štoviše, došlo je do širenja novostvorenih
aksonalnih ogranaka iz neoštećenoga motoričkog korteksa
stražnje noge kortikospinalnim putom u cervikalni dio kra-
lježnične moždine, čemu je slijedilo povlačenje „staroga“
spinalnog aksonalnog puta i konverzija u novi u motorič-
kom području stražnje noge modela. Sve je ovo bilo mnogo
učinkovitije i izrazitije u ranoj fazi nakon ishemijskog ošte-
ćenja, odnosno nekoliko dana nakon ishemije. Ako je reha-
bilitacija počela 30 dana nakon oštećenja, ove reakcije više
nije bilo (2).
Dakako, nakon ishemijskog oštećenja mozga dolazi i do vla-
stitih reakcija mozga na noksu koje započinju promjenama
moždane cirkulacije, razvojem edema i upalnih promjena.
Cijela ova kaskada zbivanja uključuje i endogene mehaniz-
me oporavka koji traju nekoliko tjedana. Nekoliko mjeseci
nakon ishemije endogeni mehanizmi oporavka dosežu svoj
maksimum i ulaze u stabilnu, kroničnu fazu koja se, među-
tim, još može mijenjati odnosno modelirati. Remodeliranje
se može razmotriti u tri moguća oblika reorganizacije:
- povećanoj kortikalnoj ekscitabilnosti u regijama koje
su udaljene, ali ipak povezane s mjestom oštećenja
(najčešće su to kortikalna područja što uključuju mo-
toričku regiju, govornu regiju, područje odgovorno za
pozornost i vidne funkcije). Ova kortikalna hipereks-
citabilnost počinje nekoliko dana nakon moždanog
udara i traje nekoliko mjeseci
- reduciranoj aktivaciji određenih područja (obično je
to područje ipsilateralno oštećenju, a zbog povećane
aktivnosti kontralateralne hemisfere)
- somatotopičkoj modifikaciji u neoštećenim kortikal-
nim područjima (što zapravo podrazumijeva preuzi-
manje funkcije neoštećenih dijelova korteksa od dije-
la koji je nepovratno izgubljen) (2).
Zanimljivo je da su prva dva fenomena to izrazitija što je
bolji funkcionalni oporavak bolesnika, a ako on ne postoji,
nema ni opisanih hiperaktivacija, što govori o slabome rege-
nerativnom kapacitetu.
Medicus 2019;28(2):205-211
208
I u pogledu neuroplastičnosti i u pogledu oporavka posto-
je znatne interindividualne razlike. Pritom, čini se, važnu
ulogu imaju upravo neuromodulatori kao što su dopamin,
norepinefrin ili serotonin. U glodavaca se pokazalo da ak-
tivacija spomenutih neurotransmitorskih putova (npr., sti-
mulacijom n. vagusa) tijekom motoričkih vježba poboljša-
va kasniju motoričku funkciju, odnosno izravno djeluje na
oporavak. Važna je uloga i već spomenutih faktora rasta pa
je tako dokazano da ventralna premotorička regija u trenut-
ku ishemijskog oštećenja pojačano luči i vaskularni endo-
telni faktor rasta (engl. Vascular Endothelial Growth Factor
– VEGF) koji utječe na angiogenezu i ima neuroprotektivna
svojstva, a u ovom slučaju vjerojatno utječe i na nove puto-
ve sinaptogeneze te na preuzimanje izgubljene funkcije od
okolnih dijelova korteksa (2).
Na kraju, nije još potpuno jasna ni uloga kontralateralne
hemisfere, do čije jasne aktivacije dolazi neposredno nakon
ishemijskoga moždanog udara. Postoje neka istraživanja
koja upućuju na negativan utjecaj te aktivacije na motorički
oporavak zbog pojave tzv. urušavanja interhemisferne ko-
munikacije bez koje je onemogućen oporavak ipsilateralne
strane. Ipak, vjerojatnije je da se to događa jedino kod vrlo
opsežnih ishemijskih oštećenja (2), kada je taj oporavak io-
nako vjerojatno nemoguć.
Tjelesna aktivnost i vježbanje u
neurorehabilitacijskom procesu nakon
moždanog udara
Povezanost tjelesne aktivnosti i cerebrovaskularnih i kar-
diovaskularnih bolesti poznata je već jako dugo. Nedovoljna
tjelesna aktivnost jedan je od važnih čimbenika rizika od is-
hemijskoga moždanog udara, a na koji definitivno možemo
utjecati.
Istraživanja su pokazala da tjelesno aktivne osobe imaju niži
rizik od nastanka moždanog udara za 25 – 30%, a i ako ga do-
žive, imaju znatno bolju prognozu i u pogledu preživljenja i u
pogledu oporavka. Sam pojam „tjelesna aktivnost“ i danda-
nas nije uniformno i jasno definiran, odnosno to mogu biti i
šetnja i lagana tjelesna aktivnost, ali i ciljana tjelovježba (5).
Tjelesna aktivnost i vježbanje, međutim, znatno utječu i na
rehabilitaciju i oporavak nakon moždanog udara. Tjelesna je
aktivnost, prema definiciji, izvođenje pojedinih pokreta mi-
šićnom aktivnošću čime dolazi do potrošnje energije. Za ra-
zliku od vježbanja koje je planirana, strukturirana i ponavlja-
na tjelesna aktivnost sa određenim ciljem radi postizanja ili
održavanja fizičke spreme. Vježbanje može pozitivno utjecati
na kardiovaskularnu kondiciju, sposobnost hodanja, snagu
mišića gornjih ekstremiteta. Osim što djeluje na motoričku
komponentu rezidualnog deficita, vježbanje će pozitivno
utjecati i na raspoloženje i kognitivne funkcije (5) (kao što je
Medicus 2019;28(2):205-211
Poljaković Z.
u tekstu već objašnjeno), a time i na kvalitetu života općenito.
Moždani udar, kao bolest koja ponajprije zahvaća motoriku,
ima već sam po sebi porazan utjecaj na cijeli organizam. Du-
gotrajno ležanje dovest će do elektrolitskog disbalansa, sma-
njenog volumena krvi, pojačane diureze, smanjene srčane
funkcije, povišene frekvencije srca (0,5/dan), gubitka mišić-
ne snage (25% gubitka snage, npr., plantarne fleksije nakon
5 tjedana), ortostatske intolerancije, kontraktura, povišenog
rizika od duboke venske tromboze, smanjene potrošnje kisi-
ka (0,8%/dan) (5).
Smanjena vršna potrošnja kisika (VO2) posljedica je smanje-
nog aerobnog kapaciteta, a osobito je smanjena u populaciji
bolesnika s moždanim udarom. Njihov maksimalni VO2 ma-
nji je od onog zdrave populacije za čak 50 – 70%. Budući da
je aerobni kapacitet zapravo rezultat kapaciteta kardiorespi-
ratornog sustava u opskrbi kisika i kapaciteta mišića da taj
kisik upotrebljavaju, logično je da nepokretnost taj parametar
znatno smanjuje. S druge, pak, strane, navedeni je parametar
statistički značajno manji upravo kod osoba koje imaju povi-
šen rizik od kardiovaskularne bolesti i moždani udar, kao i pri
nekim drugim stanjima poput osteoporoze (6). Upravo je zato
stimulacija aerobnog kapaciteta, odnosno aerobni trening
iznimno važan i u prevenciji moždanog udara, ali i nakon
preboljele bolesti. U praksi se danas primjenjuju brojne meto-
de poboljšanja aerobnog kapaciteta koje uključuju i vježbe u
vodi, poglavito pogodne za bolesnike nakon moždanog udara
čije su mišićna snaga, stabilnost i ravnoteža narušene. Vježbe
u vodi dodatno imaju i vrlo velik postotak porasta VO2 (22,5%)
ako se uspoređuju s većinom vježba na suhome. Općenito go-
voreći, aerobne vježbe (pri intenzitetu od 50 do 80% rezerve
frekvencije srca (FS) (1), 3 – 5 dana u tjednu tijekom 20 – 40
minuta) znatno poboljšavaju VO2 i kod bolesnika nakon mož-
danog udara, čime isto tako bitno snižavaju rizik od recidiva
moždanog udara (6).
Utjecaj tjelesne aktivnosti na sve sfere ljudskog zdravlja danas
je više nego poznat. Ljudi koji se ne bave nikakvom tjelesnom
aktivnošću imaju, osim već spomenutih kardiovaskularnih i
cerebrovaskularnih bolesti, brojne tegobe lokomotornog su-
stava, kognitivne smetnje, prekomjernu tjelesnu težinu, što
opet sve dovodi do još većeg smanjenja tjelesne aktivnosti i
pretvara se u začarani krug izrazito opasan za zdravlje, pa i
život pojedinca. Sve navedeno još je izraženije kod bolesnika
nakon moždanog udara. Statistike govore da pri recidivnom
moždanom udaru 76% bolesnika ima hipertenziju, 37% ishe-
mijsku bolest srca, 56% ima hiperlipidemiju, 29% fibrilaciju
atrija i 24% dijabetes melitus (5). Svi navedeni komorbiditeti
imaju i jedan zajednički predznak, a to je smanjena tjelesna
aktivnost. Statistike govore i da je nakon prvoga moždanog
udara, ako bolesnik redovito uzima preporučenu terapiju
koja uključuje antitrombotske lijekove, statine i antihiperten-
zive (kad je potrebno) te uz prikladno vježbanje, rizik od po-
Utjecaj tjelesne aktivnosti na neuroplastičnost mozga i neurorehabilitaciju nakon moždanog udara
navljanja moždanog udara snižen za više od 80% (5). Sve na-
vedeno, ali bez tjelesne aktivnosti, snizit će ga, međutim, za
manje od 50%. Dodatno, više od 40% osoba nakon preboljela
moždanog udara navest će umor kao jedan od dominantnih
simptoma, odnosno subjektivno najtežih. Umor će ih spreča-
vati u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, odnosno negativ-
no utjecati na njihov psihički status. Zatim će u začaranom
krugu onemogućiti tjelesnu aktivnost zbog čega će bolesnik
postati još inaktivniji, izbjegavati vježbe te, na kraju, dodatno
pogoršati svoj motorički deficit. Spomenuta smanjena vršna
potrošnja kisika (VO2) u ispitanika je nakon preboljela mož-
danog udara čak 26 – 87% manja nego u osoba odgovarajuće
dobi i spola. Ovi se podaci odnose i na rano razdoblje nakon
moždanog udara i na višegodišnje razdoblje (i više od 7 godi-
na) nakon moždanog udara. Stoga je „propisivanje“ tjelesne
aktivnosti bolesniku nakon moždanog udara jednako važno
kao i propisivanje lijekova uz, dakako, oprez od pretjerivanja i
prevelikog opterećenja kardiovaskularnog sustava, što se po-
stiže redovitim praćenjem kardioloških testova i izračunom
dopuštenog opterećenja (5).
Kao što je već spomenuto bolesnici nakon moždanog udara,
izuzev neurološki deficit, često imaju i komplikacije vezane
uz inaktivnost, elektrolitski disbalans, imunokompromiti-
ranost, ortostatsku hipotenziju, duboku vensku trombozu
te spasticitet. Već je u najranijoj fazi rehabilitacija, odnosno
pasivna tjelesna aktivnost kao što su ortostaza ili antigravi-
tacijski položaj znatan pomak u postizanju samostalne brige
o sebi (5). Stoga se preporučuje posjedanje bolesnika izvan
kreveta odnosno kratkotrajna ortostaza već 24 – 48 sati na-
kon moždanog udara, jer povišava frekvenciju srca, povećava
saturaciju te poboljšava stanje svijesti. Budući da studije nisu
pokazale jednoznačne rezultate vezane uz rano započinjanje
ciljane fizikalne rehabilitacije, ona se provodi prema indivi-
dualnoj procjeni. Nakon stabilizacije bolesnika vježbe mora-
ju postajati intenzivnije i ciljanije, s naglaskom na funkciju
gornjeg ekstremiteta, ravnotežu i radnu terapiju. Motorički
se deficit, uz ostale metode rehabilitacije, znatno oporavlja
primjenom aerobnih vježba čime se djeluje ne samo na loko-
motorni nego i na kardiovaskularni sustav. Naposljetku, na-
kon uspostavljanja motorike vježbe su usmjerene na razvoj i
povratak funkcija potrebnih za brigu o sebi i svakodnevne ži-
votne potrebe. Tijekom rehabilitacije ne smije se zanemariti
ni redovita evaluacija postignutoga, kojom se osigurava pra-
ćenje kvalitete rehabilitacije, ali i postiže motivacija. Testovi
moraju uključivati i evaluaciju kardioloških parametara uz
protokole provjere motorike i ravnoteže. Protokoli se moraju
prilagoditi rezidualnome motoričkom i kognitivnom deficitu
bolesnika, stoga je jednostavna primjena postojećih testova
katkad neprimjerena te ih je potrebno individualizirati (5).
Ciljana tjelesna aktivnost nakon moždanog udara može se
stoga podijeliti u nekoliko faza uz usmjeravanje prema posti-
209
zanju određenog cilja. U ranom razdoblju nakon moždanog
udara, što se odnosi na razdoblje tijekom hospitalizacije i u
7 dana od moždanog udara, osnovni ciljevi tjelesne aktivno-
sti kao komplementarne metode liječenja jesu sprečavanje
gubitka kondicije, razvoja hipostatske pneumonije, ortostat-
ske intolerancije i depresije, kao i stimulacija ravnoteže i ko-
ordinacije, a sve u skladu s postojećim kognitivnim i moto-
ričkim deficitom koji je potrebno redovito evaluirati. Ovi se
ciljevi postižu stimulacijom aktivnosti oko samozbrinjavanja,
pasivnim vježbama u ortostazi, čestim podizanjem bolesni-
ka u sjedeći ili stojeći položaj te stimuliranjem samostalnih
motoričkih aktivnosti. U kardiovaskularnom praćenju ovim
se aktivnostima želi postići povišenje srčane akcije za 10 – 20
udaraca u minuti u odnosu prema frekvenciji srca u mirova-
nju u kraćim intervalima.
U razdoblju subakutnoga moždanog udara ciljevi su postiza-
nje što dulje hodne pruge, pojačanje tjelesnog napora, omo-
gućavanje što veće neovisnosti pri samozbrinjavanju te sma-
njenje neurološkog deficita bilo iz motoričke, kognitivne ili
govorne domene. Provođenje vježba postaje dulje, uz prepo-
ručljivo trajanje i do 60 minuta s ponavljanjima više puta na
dan (do 3 puta na dan, a vježbe se mogu ponoviti i do 15 puta
tijekom jedne seanse). Ova se aktivnost provodi najmanje 3 –
5 puta na tjedan. Tijekom vježba treba pratiti srčanu akciju i
vaskularnu rezervu. Vježbe su uglavnom aerobne, a uključuju
hodanje, hodanje uz nagib, vježbe ruke i noge na ergometru,
vožnju sobnim biciklom.
Sljedeće razdoblje obuhvaća, osim svega navedenoga, ciljane
vježbe za jačanje mišića (što može uključivati i vježbe s op-
terećenjem posebnih grupa mišića teretom ili na posebnim
spravama uz vježbe mišićne jakosti i snage i izdržljivosti), za-
tim vježbe istezanja te vježbe ravnoteže i koordinacije. Neri-
jetko su vježbe joge ili Tai Chi motivirajuća i korisna zamjena
ili nadopuna klasičnoj fizikalnoj rehabilitaciji. Kompjutorske
igre koje stimuliraju spretnost i koordinaciju ili preciznost,
kao i društvene igre ili igre loptom također su dobrodošle ako
su prihvatljive za bolesnika. Cilj tjelesne aktivnosti u ovoj fazi
ponaprije jesu prevencija kontraktura, jačanje mišićne snage
i spretnosti, tj. povrat vještina, omogućavanje neovisnosti u
svakodnevnim životnim potrebama, sniženje rizika, ali i stra-
ha od ozljeda ili padova, sniženje kardiovaskularnog rizika.
Tijekom svih navedenih treninga i nadalje je potrebno pratiti
kardiovaskularni status, a učestalost provođenja vježba tre-
bala bi biti barem 2 – 3 puta na tjedan (5).
Posebna se pozornost mora obratiti i na bolesnike s prebolje-
lim teškim moždanim udarom, koji ne mogu pratiti opisane
programe tjelesne aktivnosti. U toj se grupi bolesnika tjelesna
aktivnost danas nastoji potaknuti primjenom elektromeha-
ničkih pomagala za hod i pokrete, odnosno robotikom. Tije-
kom kombinirane klasične i robotske rehabilitacije postiza-
nje vaskularne rezerve, motivacija, neuroplastičnost te moto-
Medicus 2019;28(2):205-211
210 Poljaković Z.

TABLICA 1. Preporuke društava AHA/ASA za tjelesnu aktivnost/tjelovježbu osoba koje su preboljele moždani udar

Smjernice (F = frekvencija, I =
Faza oporavka Tip aktivnosti/vježba Cilj programa
intenzitet, T = trajanje)

Akutna faza
(hospitalizacija i rano
razdoblje oporavka)
Kasnija rehabilitacija
- kratkotrajno hodanje,
sjedenje ili stajanje
- aktivnosti u sjedećem
položaju
- aktivnosti za održanje op-
sega pokreta i motorike
Aerobne vježbe
- aktivnosti koje uključuju
velike mišićne skupine
(npr., hodanje, hodanje uz
nagib, vožnja biciklergo-
metra ili ručnog biciklergo-
metra, funkcionalne vježbe
u sjedećem položaju)
Vježbe za mišićnu jakost/
izdržljivost
- trening s opterećenjem
za gornje i donje
ekstremitete i trup ,
sa slobodnim utezima,
vježbe u kojima se
podnosi težina tijela,
vježbe s elastičnim
trakama i sl.
- kružni treninzi
- trening funkcionalne
mobilnosti
Vježbe fleksibilnosti
- istezanje (trup, gornji i
donji ekstremiteti)
F/T: koliko osoba može tolerirati;
intervalni princip rada
I: porast FS-a ≈10 – 20 otk./min u
odnosu prema mirovanju; RPE ≤ 11
(skala 6 – 20)
F: 3 – 5 dana na tjedan
I: 40 – 70% rezerve VO2 ili
rezerve FS-a (izračun*); 55 – 80%
maksimalnog FS-a; RPE 11 – 14
(skala 6 – 20)
T: 20 – 60 min na seriju (ili više
serija u trajanju od 10 min)
5 – 10 min zagrijavanja i hlađenja
F: 2 – 3 dana na tjedan
I: 1 – 3 seta po 10 – 15 ponavljanja
8 – 10 vježba koje uključuju velike
mišićne skupine pri intenzitetu 50 –
80% od 1 RM
– postupno povećavati otpor
F: 2 – 3 dana na tjedan (prije
ili poslije aerobnog treninga ili
treninga jakosti i snage)
- statičko istezanje – izdržaj 10 –
30 s
- spriječiti dekondicioniranje,
hipostatsku pneumoniju,
ortostatsku intoleranciju
- umanjiti simptome depresije
- djelovati na ravnotežu i
koordinaciju
- evaluirati kognitivne i motoričke
deficite
- povećati brzinu hoda
- povećati funkcionalni kapacitet
(toleranciju vježbanja)
- povećati neovisnost u
svakodnevnim aktivnostima
- reducirati motorička oštećenja i
poboljšati kognitivne sposobnosti
- potaknuti kardioprotektivne
učinke
- povećati mišićnu jakost i
izdržljivost
- povećati sposobnost izvođenja
svakodnevnih i profesionalnih
aktivnosti
- povećati opseg pokreta
- spriječiti razvoj kontraktura
- sniziti rizik od ozljeda
- povećati sposobnost izvođenja
svakodnevnih aktivnosti

Neuromuskularne vježbe F: 2 – 3 dana na tjedan - poboljšati ravnotežu i mobilnost,

- primijeniti komplementarno vratiti vještine
- vježbe ravnoteže i
aerobnom treningu, treningu - smanjiti strah od padova
koordinacije
mišićne jakosti i izdržljivosti te - povećati sigurnost pri izvođenju
- Tai chi
vježbama fleksibilnosti svakodnevnih aktivnosti
- joga
- rekreacijske aktivnosti
u kojima se rabe reketi/
lopte radi poticanja
koordinacije ruka-oko
- interaktivne videoigre i
računalne igre

AHA = American Heart Association; ASA = American Stroke Association; FS = frekvencija srca; RPE = subjektivna procjena opterećenja (Borgova skala 6 – 20, pri
kojoj 6 – 7 odgovara subjektivnom opterećenju vrlo, vrlo lagano; 15 teško; 19 – 20 vrlo, vrlo teško); VO2 = primitak kisika; 1 RM (repetitio maximalis) = težina koja se
može podići samo jednim ispravno izvedenim ponavljanjem; određuje se za pojedinu vježbu i na temelju toga se određuje opterećenje u treningu jakosti i snage
kao postotak od 1 RM
*rezerva FS-a – rezerva frekvencije srca izračunava se kao maksimalna procijenjena frekvencija srca za dob (FSmaks. = 220 – dob) umanjena za frekvenciju srca u
mirovanju (FSmaks. – FSmir.); željeni postotak izračunane rezerve frekvencije pribraja se frekvenciji srca u mirovanju i tako se dobije trenažna frekvencija srca, tj.
frekvencija srca koja se treba postići tjelesnom aktivnošću radi osiguranja odgovarajućeg učinka. Npr., postupak izračunavanja intenziteta od 50% rezerve fre-
kvencije srca za osobu od 40 godina kojoj je frekvencija srca u mirovanju 70 otk./min: FSmaks. = 220 – 40 = 180 otk./min. Rezerva FSmaks. – FSmir. = 180 – 70 = 110 otk./
min. FS pri 50% rezerve FS-a = 0,5 × 110 + 70 = 125 otk./min.
Prilagođeno prema ref. 5.

Medicus 2019;28(2):205-211
Utjecaj tjelesne aktivnosti na neuroplastičnost mozga i neurorehabilitaciju nakon moždanog udara
rička snaga i spretnost bili su znatno bolji od samo klasične
rehabilitacije (5).
Rezultati dodatne tjelesne aktivnosti nakon moždanog uda-
ra praćeni su u nekoliko studija te su primarno upozorili na
poboljšanje općeg stanja bolesnika, sniženje rizika od kardio-
vaskularnih bolesti i recidiva moždanog udara te poboljšanje
raspoloženja i kognitivnog statusa u grupi bolesnika koji su
provodili tjelesnu aktivnost minimalno dva puta na tjedan.
Usprkos svemu navedenomu postoji još velik dio područja
za koja nedostaju kliničke studije, odnosno medicina pot-
krijepljena dokazima. Na prvom je mjestu svakako potrebno
definiranje čimbenika koji utječu na mogućnost praćenja po-
jedinih programa tjelesne aktivnosti te stvaranje optimalnih
protokola i postupnika za tjelesnu aktivnost nakon određe-
nih oblika moždanih udara. Zatim, još nije dokazano koja toč-
no vrsta tjelesne aktivnosti donosi najveću dobrobit za kar-
diovaskularni i funkcionalni status bolesnika. Nije nevažan
ni čimbenik utjecaja koristi i cijene pojedinih programa s as-
pekta osiguravatelja i dostupnosti programa, što također nije
LITERATURA
1. Voss P, Thomas ME, Cisneros-Franco JM, de Villers-Sidani É. Dy-
namic Brains and the Changing Rules of Neuroplasticity: Implica-
tions for Learning and Recovery. Front Psychol 2017;8:1657. DOI:
10.3389/fpsyg.2017.01657.
2. Hara Y. Brain plasticity and rehabilitation in stroke patients. J Nip-
pon Med Sch 2015;82:4–13. DOI: 10.1272/jnms.82.4.
3. Dinoff A, Herrmann N, Swardfager W i sur. The Effect of Exer-
cise Training on Resting Concentrations of Peripheral Brain-De-
rived Neurotrophic Factor (BDNF): A Meta-Analysis. PLoS One
2016;11:e0163037. DOI: 10.1371/journal.pone.0163037.
4. Alia C, Spalletti C, Lai S i sur. Neuroplastic Changes Following Brain
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
rof. dr. sc. Zdravka Poljaković
Zavod za intenzivno liječenje i cerebrovaskularne
bolesti
Klinika za neurologiju
KBC Zagreb
Kišpatićeva 12, 10000 Zagreb
e-mail: zdravka.po@gmail.com
211
do kraja istraženo područje. Na kraju, potrebno je definirati i
mjerila kvalitete, odnosno ishoda pojedinih programa da bi
se mogli uključiti u programe redovite zdravstvene zaštite.
Jednoznačan recept ciljanog vježbanja ne postoji. No prije
početka programa treninga (bez obzira na to radi li se o osobi
koja je preboljela moždani udar ili nije) nužni su kompletan
pregled i provjera određenih funkcija i komorbiditeta. Za
bolesnike nakon moždanog udara to je i pregled uz procjenu
motoričkih funkcija i mogućnosti, stabilnosti i ravnoteže, kao
i jezičnih i kognitivnih eventualnih deficita. Vježbanje se tada
prilagođava stanju i komorbiditetu uz, ako je potrebno, po-
stupno povećanje težine i duljine vježba (tablica 1.) (5).
Tjelesna aktivnost i ciljane vježbe pospješit će proces rehabi-
litacije izravnim utjecajem na motoriku, ali i na neuroplastič-
nost odnosno regeneracijske procese u samome središnjem
živčanom sustavu, ne zanemarivši pritom dokazani utjecaj
tjelesne aktivnosti i na više kognitivne funkcije i raspoloženje
te na sniženje ukupnog rizika od recidiva cerebrovaskularnih
i kardiovaskularnih bolesti.
Ischemia and their Contribution to Stroke Recovery: Novel Ap-
proaches in Neurorehabilitation. Front Cell Neurosci 2017;11:76.
DOI: 10.3389/fncel.2017.00076.
5. Billinger SA, Arena R, Bernhardt J i sur.; American Heart Asso-
ciation Stroke Council; Council on Cardiovascular and Stroke
Nursing; Council on Lifestyle and Cardiometabolic Health;
Council on Epidemiology and Prevention; Council on Clinical
Cardiology. Physical activity and exercise recommendations for
stroke survivors: a statement for healthcare professionals from
the American Heart Association/American Stroke Association.
Stroke 2014;45:2532–53. DOI: 10.1161/STR.0000000000000022.
6. Pang MY, Eng JJ, Dawson AS, Gylfadóttir S. The use of aerobic
exercise training in improving aerobic capacity in individuals
with stroke: a meta analysis. Clin Rehabil 2006;20:97–111. DOI:
10.1191/0269215506cr926oa.
PRIMLJENO/RECEIVED:
2. 5. 2019./May 5, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
16. 6. 2019./June 16, 2019
Medicus 2019;28(2):205-211
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 213

Tjelesna aktivnost i Parkinsonova

bolest
Physical Activity and Parkinson's Disease
ZLATKO TRKANJEC
Zavod za neurovaskularne i neurodegenerativne bolesti, Klinika za neurologiju, KBC
Sestre milosrdnice, Vinogradska 29, Zagreb

SAŽETAK Parkinsonova bolest druga je najčešća neurodegenerativna bolest (odmah nakon Alzheimerove bolesti), a njezina učestalost
raste s godinama starosti. Bolest nastaje složenom interakcijom između genske sklonosti i utjecaja čimbenika okoliša koji dovode do propadanja
dopaminergičkih neurona u pars compacta substantiae nigrae i posljedične hipoaktivnosti dopaminergičkog sustava. U liječenju Parkinsonove
bolesti primjenjuju se lijekovi kojima se pokušava postići kontinuirana stimulacija dopaminergičkih receptora nigrostrijatalnog sustava: levodopa
s inhibitorima periferne dopa dekarboksilaze, inhibitori COMT-a i MAO-B, dopaminergički agonisti, amantadin, antikolinergički lijekovi. Osim
farmakoterapije, na raspolaganju su i neurokirurške metode liječenja (duboka mozgovna stimulacija (engl. deep brain stimulation – DBS)) i metode
fizikalne terapije. Brojne su studije pokazale da različiti oblici vježbanja povoljno djeluju na simptome bolesti i mišićnu funkciju. U ovom su radu
prikazani dostupni podaci o povoljnim učincima tjelesne aktivnosti u bolesnika s Parkinsonovom bolešću, s posebnim naglaskom na terapiju
plesanjem.
KLJUČNE RIJEČI: Parkinsonova bolest, tjelesna aktivnost, terapija plesom

SUMMARY Parkinson's disease is the second most common neurodegenerative disease, following Alzheimer's disease. Its prevalence
increases with age. The disease is caused by complex interaction of genetic predisposition and environmental risk factors that lead to degeneration
of substantia nigra pars compacta dopaminergic neurons and the resulting hypoactivity of dopaminergic system. Parkinson's disease is treated with
drugs developed to achieve continuous stimulation of dopaminergic receptors in nigrostriatal system. For example, L-Dopa therapy combined with
inhibitors of peripheral dopa decarboxylase, COMT and MAO-B inhibitors, dopaminergic agonists, amantadine and anticholinergic agents. In addition
to pharmacotherapy, neurosurgical treatment methods (DBS - deep brain stimulation) and physical therapy are available as well. Numerous studies have
shown that various forms of exercising have beneficial effects on the symptoms of the disease and on muscle function. This paper presents the available
data on beneficial effects of physical activity in Parkinson's disease patients, with special emphasis on dance therapy.
KEY WORDS: Parkinson's disease, physical activity, dance therapy

Parkinsonova bolest
p Parkinsonova je bolest neurodegenerativni, idiopat-
ski, sporoprogredirajući poremećaj središnjega živčanog
sustava koji obilježavaju sporost i siromaštvo pokreta (bra-
dikineza) udruženi s još barem jednim od ovih simptoma:
povišen tonus (rigor, rigiditet) mišića, tremor u mirovanju
i nestabilnost pri održavanju položaja tijela. Bolest je prvi
opisao engleski liječnik James Parkinson 1817. godine u
radu: An Essay on the Shaking Palsy (1, 2).
U početku su simptomi često asimetrični, a osim motoričkih,
prisutni su i nemotorički simptomi: slabljenje osjeta mirisa,
curenje sline noću, poremećaj ponašanja u REM-fazi spava-
nja (nemirno spavanje), pojačano znojenje, pojačana sali-
vacija, pojačano izlučivanje lojnica, depresija, anksioznost,
opstipacija, oklijevanje pri uriniranju, erektilna disfunkcija
u muškaraca, ortostatska hipotenzija, smetnje gutanja itd.
(1, 2). Parkinsonova bolest druga je najčešća neurodegenera-
tivna bolest (odmah nakon Alzheimerove bolesti), a njezina
učestalost raste s godinama starosti. Zahvaća oko 0,4% po-
pulacije starije od 40 godina, 1% populacije starije od 65 go-
dina i 4% populacije starije od 80 godina. Prosječni početak
bolesti jest od 60. do 65. godine. U osoba mlađih od 40 godi-
na prevalencija je 3 – 4 bolesnika na 100.000 stanovnika, a u
osoba starijih od 70 godina prevalencija može iznositi i više
od 500 na 100.000 stanovnika, dok srednja učestalost iznosi
200 – 300 na 100.000 stanovnika. Početak bolesti prije 30.
godine rijedak je, a manje od 10% slučajeva idiopatskog PB-a
započinje prije 40. godine. Događa se da bolest počne u dje-
tinjstvu ili adolescenciji (juvenilni parkinsonizam). Nešto je
češća u muškaraca, rijetko nasljedna (1, 2).
Parkinsonova bolest nastaje složenom interakcijom izme-
đu genske sklonosti i utjecaja čimbenika okoliša. Čimbenici

Medicus 2019;28(2):213-217
214
koji povisuju rizik od nastanka bolesti uključuju: muški
spol, česte ozljede glave, izloženost pesticidima, upotrebu
vode s izvora, život u ruralnim područjima i pozitivnu obi-
teljsku anamnezu. Čimbenici povezani sa sniženim rizikom
od nastanka PB-a uključuju pijenje kave, pušenje i, možda,
upotrebu nesteroidnih protuupalnih lijekova (1, 2).
U osnovi bolesti nalaze se propadanje dopaminergičkih
neurona u pars compacta substantiae nigrae i posljedična
hipoaktivnost dopaminergičkog sustava. Gubitak neurona
u supstanciji nigri, koji daju projekcije u nucleus caudatus
i putamen, uzrokuje smanjenu dopaminergičku transmisiju
u neuronskim krugovima bazalnih ganglija. Nakon propa-
danja više od 70% dopaminergičkih neurona u pars compa-
cta substantiae nigrae (crna jezgra) pojavljuju se prvi klinič-
ki simptomi (1, 2). Uzrok propadanja dopaminergičkih neu-
rona nije poznat, no u posljednje vrijeme sve se više govori
o mutacijama alfa-sinukleina za koji se pretpostavlja da ima
ulogu u funkcioniranju sinaptičkih vezikula i oslobađanju
neurotransmitera.
Liječenje Parkinsonove bolesti
U liječenju Parkinsonove bolesti primjenjuju se farmakote-
rapijske metode, neurokirurške metode i metode fizikalne
rehabilitacije. Osnovni biokemijski poremećaj u Parkinso-
novoj bolesti jest nedostatak dopamina. Cilj je farmakote-
rapije postići kontinuiranu stimulaciju dopaminergičkih
receptora nigrostrijatalnog sustava, što se pokušava postići
primjenom antiparkinsonika:
• levodopa s inhibitorima periferne dopa dekarboksilaze
• blokiranje razgradnje dopamina:
- inhibitori COMT-a
- inhibitori MAO-B
• dopaminergički agonisti
• amantadin
• antikolinergički lijekovi.
U početku liječenje započinje monoterapijom, a u kasnijim
stadijima bolesti većina oboljelih uzima različite kombi-
nacije navedenih lijekova (1, 2). U kasnijim fazama bolesti
primjenjuju se i posebni enteralni pripravak levodope s kar-
bidopom za kontinuiranu infuziju izravno u dvanaesnik –
Duodopa, supkutane infuzije apomorfina i duboka mozgov-
na stimulacija.
U terapiji Parkinsonove bolesti nužno je potreban indivi-
dualni pristup: za svakog bolesnika posebno treba odrediti
monoterapiju ili kombinaciju lijekova koji tom bolesniku u
određenoj fazi bolesti najbolje djeluju. U početnim fazama
bolesti kod mlađih bolesnika (< 65 godina) terapija obično
Medicus 2019;28(2):213-217
Trkanjec Z.
počinje jednim od dopaminergičkih agonista, selegilinom
ili amantadinom. U starijih bolesnika (> 65 godina) u počet-
ku terapije uvode se pripravci levodope. S napredovanjem
bolesti u terapiju se uvode dodatni lijekovi, tako da se većina
bolesnika najčešće liječi različitim kombinacijama antipar-
kinsonika (1, 2).
Tijek PB-a sporo je progredijentan tijekom duljeg niza go-
dina. Faze bržeg napredovanja bolesti mogu se izmjenjiva-
ti s fazama stacionarnog stanja bolesti. U većine bolesnika
razvije se neki oblik invalidnosti (onesposobljenosti) u roku
od 7 do 10 godina, ali ima slučajeva da bolest traje i više od
20 godina s blagim stupnjem invalidnosti. Uvođenjem levo-
dope u liječenje PB-a znatno je poboljšana kvaliteta života
bolesnika, tako da je danas uz prikladnu terapiju očekivano
trajanje života bolesnika s Parkinsonovom bolešću gotovo
jednako očekivanom trajanju života ostalog pučanstva (1, 2).
Tjelesna aktivnost
Vrlo je važno ostati što dulje aktivan. U ranim stadijima bo-
lesnik bi trebao obavljati dnevne aktivnosti koliko god to
može. S razvojem sve težeg poremećaja motoričkih funkci-
ja redoviti program fizičkih aktivnosti ili fizikalna terapija
mogu pomoći u zadržavanju ili ponovnom uspostavljanju
fizičke kondicije i učenju adaptivne strategije. Zbog moto-
ričkih simptoma i hipokineze bolesnicima s Parkinsonovom
bolesti često su neaktivni mišići, što dovodi do smanjene
radne sposobnosti. Povećanje tjelesne aktivnosti dovodi do
poboljšane funkcije mišića i drugih blagotvornih učinaka
na opće zdravstveno stanje. Cilj je fizikalne terapije održati i
poboljšati pokretljivost tijela i udova, smanjiti rigiditet, po-
boljšati koordinaciju pokreta, poboljšati hodanje i, na kraju,
spriječiti kontrakture (3). Brojne su studije pokazale da ra-
zličiti oblici vježbanja pozitivno djeluju na simptome bole-
sti i mišićnu funkciju te da vježbanje hodanja i održavanja
ravnoteže povoljno utječe na sposobnost hodanja, dužinu
koraka i brzinu hodanja (4 – 11).
U Cochraneovoj analizi iz 2010. godine skupljeni su podaci
iz 8 studija u koje su bila uključena 203 sudionika. Zaključili
su da hodanje na pokretnoj stazi (treadmill) povećava brzi-
nu i duljinu hodanja, kao i dužinu koraka (12).
U sljedećoj studiji autori su analizirali razne oblike tjelesnog
vježbanja, senzorne treninge i treninge mobilnosti, što je
trajalo od 3 do 21 tjedan s ukupno 9 – 157,5 sati vježbanja.
Zaključeno je da vježbanje znatno poboljšava brzinu hoda-
nja bolesnika (13). Japanski su autori pokazali da aerobno
vježbanje poboljšava obavljanje svakodnevnih aktivnosti
bolesnika, kao i funkcioniranje mišića. Poboljšanje je imalo
trajan učinak, pogotovo na hodanje (7, 14). Zabilježen je po-
voljan učinak u 33 bolesnika podvrgnuta vježbama hodanja
Tjelesna aktivnost i Parkinsonova bolest
nizbrdo (15). Vježbanje pod nadzorom fizioterapeuta imalo
je povoljniji učinak od onoga koje su bolesnici provodili sa-
mostalno kod kuće (16). Skupina od 31 bolesnika podijeljena
je u dvije grupe: jedna je vježbala boks (istezanje, boksanje,
rad nogu, udaranje vreće, vježbe izdržljivosti i aerobne vjež-
be), a druga tradicionalne vježbe (istezanje, vježbe izdržlji-
vosti, aerobne vježbe, vježbanje ravnoteže). Bilo je 24 – 36
epizoda vježbanja od kojih je svaka trajala 90 minuta tije-
kom 12 tjedana. Obje su grupe postigle znatno poboljšanje u
održavanju ravnoteže, pokretljivosti i kvaliteti života. Veća
poboljšanja pri održavanju ravnoteže zabilježena su u gru-
pi koja je vježbala tradicionalne vježbe, ali je grupa što je
vježbala boks postigla znatno poboljšanje u brzini hodanja
i izdržljivosti (17). Skupina od 121 bolesnika u ranom i umje-
renom stadiju bolesti podijeljena je u grupu koja je vježbala
fleksibilnost i ravnotežu pod nadzorom fizioterapeuta te u
grupu što je vježbala na pokretnoj stazi, biciklu ili na orbi-
treku pod nadzorom fizioterapeuta. Nakon 16 mjeseci zabi-
lježena su znatna poboljšanja motoričkih funkcija i hodanja
u obje grupe (18). Brzina hodanja i 6-minutni test hodanja
znatno su se poboljšali u bolesnika koji su uz pomoć virtu-
alnog trenera nosili pedometar i svakodnevno hodali tije-
kom mjesec dana (19, 20). Tjedan dana hodanja 4 kilometra
u planinama uvelike je popravilo motoričke sposobnosti i
opće osjećanje bolesnika s Parkinsonovom bolešću (21). Tje-
lovježba pomaže bolesnicima u poboljšanju općega fizičkog
kapaciteta i pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti (22).
Bolesnici s blagom i umjerenom bolešću postigli su pobolj-
šanje motorike, pojačanje mišićne snage, bolju fleksibilnost
i koordinaciju. Osim toga, općenito su se osjećali bolje i ne-
očekivano su popravili sposobnost kontroliranja diskineza
(9). Bolesnici koji su provodili aerobni trening imali su veće
poboljšanje motoričkih funkcija od onih koji su primjenjiva-
li Qigong (tradicionalne kineske vježbe disanja), ali te vježbe
disanja (Qigong) stabilizirale su motoričke simptome i simp-
tome autonomne disfunkcije (23, 24). Usporedbom kontrol-
ne skupine i bolesnika s Parkinsonovom bolešću utvrdilo se
da je sudjelovanje u sportskim aktivnostima bilo slično sve
do pojave prvih simptoma bolesti, nakon čega su bolesnici
znatno rjeđe sudjelovali u sportskim aktivnostima. Najpo-
pularnije aktivnosti uključivale su plivanje, programe ae-
robnih aktivnosti i šetnje u prirodi, međutim, bolesnici nisu
mogli naučiti nove sportove (25).
Ples
U novijoj studiji skupina od 90 bolesnika podijeljena je u
grupu koja je pohađala sate irskog plesa i kontrolnu skupi-
nu. Rezultati su pokazali da plesanje poboljšava pokretlji-
vost, ravnotežu i motoričke poremećaje (26). Sistemski pre-
gled podataka iz 18 studija pokazao je da terapijsko plesanje
povoljno djeluje na hodanje, smrzavanje tijekom hodanja i
215
da poboljšava kvalitetu života bolesnika (27). Skupina od 62
bolesnika podijeljena je u grupu koja je dva puta na tjedan
plesala argentinski tango i kontrolnu skupinu. Grupa koja je
plesala tango zabilježila je poboljšanje u motoričkom dijelu
jedinstvene ocjenske ljestvice za Parkinsonovu bolest (engl.
Unified Parkinson’s Disease Rating Scale – UPDRS) od 28,7%
u usporedbi s kontrolnom skupinom. Povoljni učinci plesa
uključuju poboljšano održavanje ravnoteže i hodanje te po-
boljšanje kvalitete života. U većinu studija uključeni su bo-
lesnici u ranom ili srednjem stadiju bolesti. Povoljne učinke
postigli su već nakon kratkog perioda intenzivnog plesanja,
a vjerojatno bi dugotrajnije plesanje bilo još učinkovitije
(28). Bolesnici s Parkinsonovom bolešću koji su plesali tan-
go dva puta na tjedan tijekom 10 tjedana postigli su znatno
bolje održavanje ravnoteže, potvrđeno poboljšanjem zbroja
Bergine skale ravnoteže za 4 boda (29). Novijom metaanali-
zom obuhvaćeno je 5 randomiziranih studija (plesna grupa
u usporedbi s kontrolnom skupinom) u koje je bilo uključe-
no 159 bolesnika. Plesanje je dovelo do znatnog poboljšanja
u motoričkom dijelu UPDRS-a, poboljšanja funkcionalne
pokretljivosti na testu Timed Up and Go (TUG), izdržljivo-
sti na testu 6-minutnog hodanja (engl. 6 minute walking
test – 6MWT), brzine hodanja mjerene sustavom GAITRi-
te te do smanjenja smrzavanja prema upitniku Freezing of
Gait (FOG-Q). Također, zabilježeno je poboljšanje kvalitete
života mjereno upitnikom PDQ39 u usporedbi s kontrolnom
skupinom (30).
Kada započeti tjelesnu aktivnost?
Tjelesnu aktivnost i fizikalnu terapiju treba započeti u ra-
nim stadijima bolesti. Tjelesna aktivnost ne utječe na pro-
gresiju bolesti, ali poboljšava motoričke vještine i obavljanje
svakodnevnih aktivnosti te dovodi do općega boljeg osjeća-
nja. Dokazano je da se tjelesnim vježbanjem poboljšava rad-
na sposobnost. Međutim, budući da su bolesnici s Parkinso-
novom bolešću starije osobe, uvijek treba procijeniti stanje
kardiopulmonalnog i lokomotornog sustava prije početka
vježbanja (3). Naime, kod polovice bolesnika zabilježene su
patološke reakcije kardiovaskularnog sustava pri maksimal-
nom intenzitetu vježbanja (31). U kasnijim stadijima bolesti
oboljeli su skloni padovima, a često prisutna ortostatska hi-
potenzija to dodatno pogoršava, zbog čega je potreban po-
seban oprez kod nekih oblika tjelesne aktivnosti. Posebnu
pozornost treba obratiti na bolesnike koji imaju vidne halu-
cinacije i ostale psihičke poremećaje (3).
Moguća objašnjenja učinka tjelesne
aktivnosti
Bolesnici s Parkinsonovom bolešću imaju izmijenjenu fre-
kvenciju modulacije motoričkih jedinica kada započinju
kontrakciju mišića. Primjenom levodope olakšava se regru-
Medicus 2019;28(2):213-217
216
tiranje motoričkih jedinica (32), a tijekom tjelesne aktivno-
sti energija se učinkovitije iskorištava (33). U animalnim
modelima vježbanje smanjuje oštećenje dopaminergičkih
neurona u mezencefalonu i obnavlja funkciju adaptativnih
mehanizama dopaminske i glutamatske neurotransmisije
u bazalnim ganglijima (34).
Utjecaj tjelesne aktivnosti na apsorpciju levodope dvojben
je; u jednoj studiji pokazano je da tjelesna aktivnost može
povećati, ali i smanjiti apsorpciju levodope (35), a druga
studija nije pokazala promjene koncentracije levodope u
bolesnika koji su intenzivno vježbali (36). Stoga zasad nema
sigurnih dokaza da bi tjelesna aktivnost mogla utjecati na
farmakoterapiju Parkinsonove bolesti (3). Za bolesnike s
Parkinsonovom bolešću idealno bi bilo organizirati progra-
me vježbanja koji uključuju fitnes, vježbe snage te vježbe
održavanja ravnoteže, hodanja i koordinacije. Slušne ri-
tmičke stimulacije tijekom vježbe hodanja mogu poboljšati
njegovu brzinu. Bolesnicima pomažu aerobno vježbanje na
pokretnoj stazi uz eventualno potrebno pridržavanje druge
osobe te vježbe održavanja ravnoteže i mišićne snage. Treba
započeti intenzitetom koji bolesnik može podnijeti i nakon
toga postupno povećavati intenzitet i duljinu vježbanja (37).
LITERATURA
1. Béné R, Antić S, Budišić M i sur. Parkinson’s disease. Acta Clin Cro-
at 2009;48:377–80.
2. Poewe W, Seppi K, Tanner CM i sur. Parkinson disease. Nat Rev Dis
Primers 2017;3:17013. DOI: 10.1038/nrdp.2017.13.
3. Borg K, Bekkelund SI, Henriksson M. Parkinson’s disease. U: Sund-
berg CJ i sur. (ur.). Physical Activity in the Prevention and Treatment
of Disease. Professional associations for physical activity. Stock-
holm: Swedish National Institute of Public Health; 2010:541–7.
4. Dibble LE, Hale T, Marcus RL, Gerber JP, Lastayo PC. The safety
and feasibility of high-force eccentric resistance exercise in persons
with Parkinson’s disease. Arch Phys Med Rehabil 2006;87:1280–2.
DOI: 10.1016/j.apmr.2006.05.016.
5. Dibble LE, Hale TF, Marcus RL i sur. High-intensity resistance
training amplifies muscle hypertrophy and functional gains in
persons with Parkinson’s disease. Mov Disord 2006;21:1444–52.
DOI: 10.1002/mds.20997.
6. Hirsch MA, Toole T, Maitland CG, Rider RA. The effects of balance
training and high-intensity resistance training on persons with idio-
pathic Parkinson’s disease. Arch Phys Med Rehabil 2003;84:1109–17.
7. Miyai I, Fujimoto Y, Ueda Y i sur. Treadmill training with body
Medicus 2019;28(2):213-217
Trkanjec Z.
Zaključak
Temeljem dostupnih podataka razvidno je da redovita tje-
lesna aktivnost pridonosi dobrom osjećanju bolesnika, a
može spriječiti ili ublažiti neke učinke rigiditeta kao što su
kontrakture i bol u zglobovima. Najvažnije su vježbe odr-
žavanja ravnoteže i hodanja te vježbe istezanja i jačanja ek-
stenzornih mišića da bi se poboljšale fleksibilnost i snaga
bolesnika te popravljao flektirani položaj tijela i udova koji
se tijekom bolesti razvija u većine bolesnika.
Tjelesna aktivnost ima važnu ulogu u poboljšanju kvalitete
života bolesnika s Parkinsonovom bolešću. Budući da je to
kronična, progresivna bolest, pristup oboljelima od Parkin-
sonove bolesti treba biti sveobuhvatan i multidisciplinaran
kako bi se postigao osnovni cilj zbrinjavanja tih bolesnika:
osiguranje njihova što duljeg i što kvalitetnijeg funkcioni-
ranja na radnome mjestu, u obitelji i društvu. Da bi se taj
cilj postigao, potrebno je u proces liječenja uključiti tim koji
obuhvaća liječnika opće medicine, neurologa, gerontologa,
psihijatra, psihologa, socijalnog radnika, radnog terapeuta,
psihoterapeuta, dijetetičara, logopeda, kineziologa i speci-
jaliziranu medicinsku sestru.
weight support. Its effect on Parkinson’s disease. Arch Phys Med
8.
Rehabil 2000;81:849–52. DOI: 10.1053/apmr.2000.4439.
Protas EJ, Mitchell K, Williams A i sur. Gait and step train-
ing to reduce falls in Parkinson’s disease. NeuroRehabilitation
2005;20:183–90.
9. Reuter I, Engelhardt M, Stecker K, Baas H. Therapeutic value of
exercise training in Parkinson’s disease. Med Sci Sports Exerc
1999;31:1544–9.
10. Scandalis TA, Bosak A, Berliner JC, Helman LL, Wells MR. Resist-
ance training and gait function in patients with Parkinson’s dis-
ease. Am J Phys Med Rehabil 2001;80:38–43.
11. Schenkman M, Cutson TM, Kuchibhatla M i sur. Exercise to
improve spinal flexibility and function for people with Parkin-
son’s disease. A randomized controlled trial. J Am Geriatr Soc
1998;46:1207–16.
12. Mehrholz J, Friis R, Kugler J i sur. Treadmill training for pa-
tients with Parkinson’s disease. Cochrane Database Syst Rev
2010;(1):CD007830. DOI: 10.1002/14651858.CD007830.pub2.
13. de Goede CJ, Keus SH, Kwakkel G, Wagenaar RC. The effects of
physical therapy in Parkinson’s disease: a research synthesis. Arch
Phys Med Rehabil 2001:82:509–15.
14. Miyai I, Fujimoto Y, Yamamoto H i sur. Long-term effect of body
weight-supported treadmill training in Parkinson’s disease: a ran-
Tjelesna aktivnost i Parkinsonova bolest
domized controlled trial. Arch Phys Med Rehabil 2002:83:1370–3.
15. Yang YR, Lee YY, Cheng SJ, Wang RY. Downhill walking training
in individuals with Parkinson’s disease: a randomized controlled
trial. Am J Phys Med Rehabil 2010:89:706–14. DOI: 10.1097/PHM.
0b013e3181e721c5.
16. Dereli EE, Yaliman A. Comparison of the effects of a physiothera-
pist supervised exercise programme and a self-supervised exercise
programme on quality of life in patients with Parkinson’s disease.
Clin Rehabil 2010:24:352–62. DOI: 10.1177/0269215509358933.
17. Combs SA, Diehl MD, Chrzastowski C i sur. Community-based
group exercise for persons with Parkinson disease: a randomized
controlled trial. NeuroRehabilitation 2013:32:117–24. DOI: 10.3233/
NRE-130828.
18. Schenkman M, Hall DA, Baron AE i sur. Exercise for people in
early- or mid-stage Parkinson disease: a 16-month randomized
controlled trial. Phys Ther 2012:92:1395–410. DOI: 10.2522/
ptj.20110472.
19. Ellis T, Latham NK, DeAngelis TR i sur. Feasibility of a virtual ex-
ercise coach to promote walking in community-dwelling persons
with Parkinson disease. Am J Phys Med Rehabil 2013:92:472–81.
DOI: 10.1097/PHM.0b013e31828cd466.
20. Protas EJ, Mitchell K, Williams A i sur. Gait and step train-
ing to reduce falls in Parkinson’s disease. NeuroRehabilitation
2005;20:183–90.
21. Sunvisson H, Lokk J, Ericson K, Winblad B, Ekman SL. Changes in
motor performance in persons with Parkinson’s disease after exer-
cise in a mountain area. J Neurosci Nurs 1997;29:255–60.
22. Crizzle AM, Newhouse IJ. Is physical exercise beneficial for per-
sons with Parkinson’s disease? Clin J Sport Med 2006;16:422–5.
DOI: 10.1097/01.jsm.0000244612.55550.7d.
23. Burini D, Farabollini B, Iacucci S i sur. A randomised controlled
cross-over trial of aerobic training versus Qigong in advanced Par-
kinson’s disease. Eura Medicophys 2006;42:231–8.
24. Schmitz-Hubsch T, Pyfer D i sur. Qigong exercise for the symptoms
of Parkinson’s disease. A randomized, controlled pilot study. Mov
Disord 2006;21:543–8. DOI: 10.1002/mds.20705.
25. Fertl E, Doppelbauer A, Auff E. Physical activity and sports in pa-
tients suffering from Parkinson’s disease in comparison with healthy
seniors. J Neural Transm Park Dis Dement Sect 1993;5:157–61.
26. Shanahan J, Morris ME, Bhriain ON i sur. Dancing for Parkinson
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Prof. dr. sc. Zlatko Trkanjec, dr. med.
Klinika za neurologiju
KBC Sestre milosrdnice
Vinogradska 29, 10000 Zagreb
e-mail: ztrkanj@gmail.com
217
Disease: A Randomized Trial of Irish Set Dancing Compared With
Usual Care. Arch Phys Med Rehabil 2017;98:1744–51. DOI: 10.1016/j.
apmr.2017.02.017.
27. Carvalho Aguiar LP, Alves da Rocha P, Morris M. Therapeutic
dancing for Parkinson’s disease. Int J Gerontol 2016;10(2):64–70.
DOI: 10.1016/j.ijge.2016.02.002.
28. Duncan RP, Earhart GM. Randomized controlled trial of com-
munity-based dancing to modify disease progression in Parkin-
son disease. Neurorehabil Neural Repair 2012;26:132–43. DOI:
10.1177/1545968311421614.
29. Hackney ME, Kantorovich S, Levin R, Earhart GM. Effects of tango
on functional mobility in Parkinson’s disease: a preliminary study.
J Neurol Phys Ther 2007;31:173–9. DOI: 10.1097/NPT.0b013e31815c-
e78b.
30. Dos Santos Delabary M, Komeroski IG, Monteiro EP, Costa RR,
Haas AN. Effects of dance practice on functional mobility, mo-
tor symptoms and quality of life in people with Parkinson’s dis-
ease: a systematic review with meta-analysis. Aging Clin Exp Res
2018;30:727–35. DOI: 10.1007/s40520-017-0836-2.
31. Werner WG, DiFrancisco-Donoghue J, Lamberg EM. Cardiovascu-
lar response to treadmill testing in Parkinson’s disease. J Neurol
Phys Ther 2006;30:68–73.
32. Petajan JH, Jarcho LW. Motor unit control in Parkinson’s disease
and the influence of levodopa. Neurology 1975:25:866–9. DOI:
10.1212/wnl.25.9.866.
33. LeWitt PA, Bharucha A, Chitrit I i sur. Perceived exertion and mus-
cle efficiency in Parkinson’s disease: L-DOPA effects. Clin Neurop-
harmacol 1994:17:454–9.
34. Speelman AD, van de Warrenburg BP, van Nimwegen M i sur. How
might physical activity benefit patients with Parkinson disease?
Nat Rev Neurol 2011;7:528–34. DOI: 10.1038/nrneurol.2011.107.
35. Carter JH, Nutt JG, Woodward WR. The effect of exercise on
levodopa absorption. Neurology 1992;42:2042–5. DOI: 10.1212/
wnl.42.10.2042.
36. Mouradian MM, Juncos JL, Serrati C i sur. Exercise and the an-
tiparkinsonian response to levodopa. Clin Neuropharmacol
1987;10:351–5.
37. Pedersen BK, Saltin B. Exercise as medicine – evidence for pre-
scribing exercise as therapy in 26 different chronic diseases. Scand
J Med Sci Sports 2015:25(Suppl. 3):1–72. DOI: 10.1111/sms.12581.
PRIMLJENO/RECEIVED:
28. 4. 2019./April 28, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
21. 5. 2019./ May 21, 2019
Medicus 2019;28(2):213-217
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 219

Starenje, tjelovježba i kognitivne

disfunkcije
Aging, Physical Exercise and Cognitive
Dysfunctions

NINOSLAV MIMICA1,2, SUZANA UZUN1,3, OLIVER KOZUMPLIK1,3

Klinika za psihijatriju Vrapče, Bolnička cesta 32, Zagreb, 2Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Šalata 3b,
1

Zagreb, 3Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera, Medicinski fakultet Osijek, Ulica cara Hadrijana 10e, Osijek

SAŽETAK CILJ: Opisali smo saznanja o potencijalnim blagotvornim učincima tjelovježbe na kognitivne funkcije kod osoba oboljelih od
Alzheimerove bolesti (AB), kao i općenito učinke tjelovježbe na kognitivne funkcije u osoba starije dobi.
Vježbanje može biti jedna od metoda prevencije ili odgode kognitivnog pogoršanja. Pokazalo se da redovito vježbanje poboljšava kognitivnu
funkciju. Prospektivne studije upućuju na to da je tjelesna neaktivnost jedan od najčešćih preventabilnih rizičnih čimbenika za razvoj AB-a te da su
više razine tjelesne aktivnosti povezane sa sniženim rizikom od razvoja bolesti. Također, studije koje su istraživale učinak tjelovježbe na bihevioralne
i psihološke simptome koji su učestali u Alzheimerovoj demenciji pokazale su pozitivan učinak tjelovježbe pri ublažavanju tih simptoma. Redovita
tjelovježba pojačava antioksidativni kapacitet, smanjuje oksidativni stres i ima protuupalne učinke. Također, može suzbijati dislipidemiju te inducirati
neurogenezu.
ZAKLJUČAK: Premda možemo zaključiti da tjelesna aktivnost ima pozitivan učinak na kognitivne sposobnosti, ostaje pitanje odgovarajućeg
tipa i intenziteta vježbanja, a za odgovor na to potreban je interdisciplinarni pristup. Stoga su potrebna daljnja istraživanja učinaka tjelovježbe na
kognitivne sposobnosti radi stvaranja individualiziranog pristupa u primjeni tjelovježbe kod pojedinog pacijenta.
KLJUČNE RIJEČI: tjelovježba, tjelesna aktivnost, kognitivne funkcije, Alzheimerova bolest, osobe starije dobi, individualni pristup

SUMMARY OBJECTIVE: to describe knowledge about the potentially beneficial effects of physical exercise on cognitive functions in persons
with Alzheimer's disease (AD), as well as effects of physical exercise on cognitive functions in the elderly, in general.
Exercise may be one of the methods for preventing or delaying cognitive decline. Regular exercise has been shown to improve cognitive function.
Prospective studies indicate that physical inactivity is one of the most common preventable risk factors for developing AD and that increased physical
activity is associated with a reduced risk of the development of disease.
Also, studies that investigated the effect of physical exercise on behavioural and psychological symptoms which are common in Alzheimer's dementia
showed a positive effect of physical exercise in alleviating behavioural and psychological symptoms of dementia.
Regular physical exercise increases antioxidative capacity, reduces oxidative stress, and produces anti-inflammatory effects. Moreover, it can
counteract dyslipidaemia and induce neurogenesis.
CONCLUSION: Although we can conclude that physical activity has a positive effect on cognitive abilities, one question remains unanswered – what is
the appropriate intensity and type of exercise. The answer to this question requires an interdisciplinary approach. Therefore, further investigations of
the effects of physical exercise on cognitive abilities are necessary to develop an individual approach to physical exercise for each patient.
KEY WORDS: physical exercise, physical activity, cognitive functions, Alzheimer's disease, the elderly, individual approach

Uvod
p Starenje osobe povezano je s pogoršanjem kognitivnih
funkcija, što utječe i na kvalitetu života (1).
Ubrzano produljivanje očekivanog trajanja života istaknulo
je problem pružanja socijalnih programa kako bismo se su-
protstavili oštećenju kognitivnog funkcioniranja povezanog
s dobi u rastućeg broja starijih osoba. Tjelesna je aktivnost
među najpozitivnijim intervencijama usmjerenima na zdrav-
lje mozga, zbog svoje učinkovite neuroprotektivne aktivnosti
i nižih socijalnih troškova (2). Vježbanje može biti jedna od
metoda prevencije ili odgode kognitivnog pogoršanja. Poka-
zalo se da redovito vježbanje poboljšava kognitivnu funkciju
(1).
Recentna istraživanja upozoravaju na pozitivne učinke tje-
lovježbe na funkcioniranje mozga tijekom cijeloga životnog
vijeka (2).
Važni dokazi upućuju na to da tjelesna aktivnost poboljšava
učenje i pamćenje u osoba svih dobi, uključujući pojedince s

Medicus 2019;28(2):219-225
220
oštećenjima kognitivnih funkcija (3, 4).
Blago kognitivno oštećenje često je stanje kod starijih osoba.
Karakterizirano je pogoršanjem pamćenja, pažnje i kognitiv-
nih funkcija koje je izraženije od očekivanoga s obzirom na
dob i stupanj obrazovanja, no ne interferira znatno s dnev-
nim aktivnostima osobe, a može se javiti kao prolazni stupanj
demencije u razvoju s opsegom konverzije od 10 do 15% na
godinu (5).
Alzheimerova bolest (AB) progresivna je demencija povezana
s dobi čija se prevalencija globalno povećava. Tipično zahva-
ća kratkotrajno pamćenje u početku, zatim dovodi do ošteće-
nja svih aspekata kognicije, kao i nekognitivne domene (6).
AB je najčešći uzrok demencija povezan s progresivnim neu-
rodegenerativnim poremećajem, s prevalencijom od 44 mili-
juna ljudi diljem svijeta u 2015. godini, a procjenjuje se da će
se ova brojka udvostručiti do 2050. godine (7).
AB oštećuje pamćenje i kognitivno rasuđivanje i povezan je
sa znatnim socijalnim opterećenjem te povećanim morbidi-
tetom i mortalitetom u starijih osoba (8).
Bolest karakteriziraju poremećaj krvno-moždane barijere,
oksidativni stres, mitohondrijsko oštećenje, neuroinflama-
torne promjene i hipometabolizam; povezana je s akumu-
lacijom amiloid-β-peptida i tau-hiperfosforilacijom, kao i sa
sniženom razinom acetilkolina i redukcijom cerebralnog pro-
toka krvi (7).
Postoje mnogi čimbenici koji snažno utječu na etiologiju, ra-
zvoj i progresiju kognitivnog pogoršavanja u starijoj dobi, kod
blagoga kognitivnog oštećenja i AB-a. Oni ne uključuju samo
različita obilježja ličnosti i raspoloženja nego i stil života (npr.
vježbanje i prehranu) i razinu uvida, što dovodi do kognitiv-
nog pogoršavanja u osoba starije dobi (9).
Izbjegavanje toksina, smanjenje stresa, prevencija tjelesnih
bolesti, uvođenje mentalnog i tjelesnog vježbanja te upora-
ba dijetetskih spojeva kao što su antioksidansi i suplementi
mogu imati protektivni učinak protiv blagoga kognitivnog
oštećenja (5).
Inhibitori kolinesteraze, memantin i njihova kombinacija do-
veli su do statistički značajnih, no klinički malenih odgoda
u pogoršavanju različitih područja kognitivnog i funkcional-
nog pogoršanja u odabranih bolesnika s AB-om (10).
Pozornost je u novije vrijeme pomaknuta prema traženju
preventivnih mjera kako bi se odgodio početak bolesti. Čim-
benici prevencije uključuju tjelesnu aktivnost, odgovarajuću
prehranu, kognitivnu stimulaciju i tretman stanja kao što su
hipertenzija, dijabetes i pretilost. Uz farmakološka istraživa-
nja mnogo je rada posvećeno otkrivanju strategija koje mogu
usporiti progresiju AB-a (6).
Strategije prevencije AB-a nefarmakološkim tretmanima po-
vezane su s promjenama stila života poput vježbanja, mental-
nih izazova i socijalizacije, kao i kalorijske restrikcije i zdrave
prehrane (7).
Medicus 2019;28(2):219-225
Mimica N., Uzun S., Kozumplik O.
Cilj je ovog rada opisati dosadašnje spoznaje o potencijalnim
blagotvornim učincima tjelovježbe na kognitivne funkcije
osoba oboljelih od AB-a, kao i općenito učinke tjelovježbe na
kognitivne funkcije osoba starije dobi.
Alzheimerova bolest i vježbanje
Pogoršanje kognitivnog funkcioniranja povezano s dobi
znatno varira među pojedinim osobama pa je važno na ra-
zini društva, kao i na razini pojedinaca istražiti čimbenike
što su u podlozi ovih razlika kako bi se identificirali oni koji
bi mogli usporiti pogoršanje kognitivnih funkcija. Jedan od
takvih čimbenika sa znatnom potporom u literaturi jest tje-
lesna aktivnost. Redovita tjelovježba može pozitivno utjecati
na kognitivne sposobnosti, čak i sniziti rizik od AB-a i ostalih
demencija (11).
Velika količina epidemioloških i eksperimentalnih podataka
koji istražuju povezanost između tjelesne aktivnosti i AB-a
sada je dostupna. Usprkos opserviranim dokazima o ulozi tje-
lesne aktivnosti u odgodi početka AB-a randomizirana kon-
trolirana ispitivanja javljaju mješovite rezultate (12).
Prednosti vježbanja najbolje su definirane za učenje i pam-
ćenje, zaštitu od neurodegeneracije i ublažavanje depresije,
osobito u starijih osoba. Strukturne i funkcionalne promje-
ne inducirane vježbanjem dokumentirane su u različitim
regijama mozga, no najbolje su istražene u hipokampusu.
Ključni mehanizam koji posreduje u prednostima vježbanja
na mozak jest induciranje centralnih i perifernih čimbenika
rasta (4).
Zbog mješovite učinkovitosti lijekova vježbanje je razmatra-
no kao tretman za pretkliničku fazu AB-a, njegovu kasnu fazu
i kao preventivna strategija. Čini se da vježbanje poboljšava
moždani protok krvi, povećava hipokampalni volumen te po-
boljšava neurogenezu (8).
U recentno publiciranome sustavnom istraživanju i me-
taanalizi randomiziranih kontroliranih istraživanja koja su
provedena radi evaluacije učinka tjelovježbe na kognitivne
funkcije u pacijenata s dijagnosticiranim AB-om autori su
zaključili da su metaanaliza i sustavno istraživanje upozorili
kako vježbanje može poboljšati kognitivne funkcije kod AB-a
ili usporiti pogoršanje kognicije (13).
Prospektivne studije upućuju na to da je tjelesna neaktivnost
jedan od najčešćih preventabilnih rizičnih čimbenika za ra-
zvoj AB-a i da su više razine tjelesne aktivnosti povezane sa
sniženim rizikom od razvoja bolesti. Tjelovježba kao tretman
za AB pokazuje poboljšanje u kognitivnom funkcioniranju,
smanjenje neuropsihijatrijskih simptoma, kao i sporije po-
goršanje aktivnosti dnevnog života (8).
Blago kognitivno oštećenje pretklinički je stadij AB-a u kojem
neurodegeneracija može biti preokrenuta putem neuroplas-
tičnosti. Stoga vježbanje u ranoj fazi blagoga kognitivnog
Starenje, tjelovježba i kognitivne disfunkcije
oštećenja i zdravo starenje mogu usporiti proces kognitivnog
pogoršanja i biti prikladan nefarmakološki tretman za de-
menciju (14).
Bihevioralni i psihološki simptomi demencije (BPSD) učesta-
li su u Alzheimerovoj demenciji (AD). BPSD znatno povećava
patnju pacijenta i opterećenje njegovatelja te potiče ranu in-
stitucionalizaciju. Studije koje su istraživale učinak tjelovjež-
be na BPSD pokazale su pozitivan učinak u njegovu ublaža-
vanju (15).
Strukturirani programi tjelovježbe poboljšavaju tjelesnu
funkciju i smanjuju učestalost neuropsihijatrijskih simptoma
u bolesnika s blagim do teškim AB-om (10).
Sustavnim pregledom i metaanalizom randomiziranih kon-
troliranih istraživanja procjenjivani su učinci tjelovježbe na
bihevioralne i psihološke simptome demencije (BPSD, uklju-
čujući depresiju) u osoba s demencijom, a autori su zaključili
da vježbanje smanjuje težinu depresije u tih osoba (16).
Tjelesna aktivnost utječe na kognitivnu funkciju, vaskularno
zdravlje i moždani metabolizam, što pruža prednosti popula-
ciji koja stari, uključujući i pacijenta (17).
Multifaktorska bolest pamćenja u starijoj dobi formira konti-
nuum pri čemu je na jednoj strani „čisti“ oblik Alzheimerove
bolesti, s patofiziologijom koja uključuje nakupljanje ami-
loidnog proteina, te čisto arterijsku bolest na drugom kraju
spektra, dok većina bolesnika ima miješanu formu. S obzi-
rom na to da su mogućnosti prevencije arterijske bolesti do-
bro poznate, ovo će također omogućiti prevenciju oštećenja
pamćenja, a mjere uključuju tjelesnu aktivnost, zdravu pre-
hranu i rane intervencije u pogledu rizičnih čimbenika (18).
Somatske bolesti i tjelovježba
Rastući broj dokaza pokazuje da prisutnost kardiovaskular-
ne bolesti i rizičnih čimbenika povećava incidenciju i vasku-
larnoga kognitivnog oštećenja i AB-a. Pogoršanja kardiova-
skularne funkcije povezana s dobi mogu oštetiti regulaciju
cerebralnog protoka krvi, vodeći do poremećaja neuronske
mikrookolišne homeostaze (19).
U suvremenom su društvu prisutne mnoge zapreke vježbanju
iako ono ima središnju ulogu u tretmanu čestih metaboličkih
bolesti. Kontinuirani rast metaboličkih bolesti i smanjena tje-
lesna aktivnost globalni su zdravstveni izazov i učinkovite su
terapije hitno potrebne (20).
Redovito aerobno vježbanje poboljšava kardiovaskularnu
funkciju, što zauzvrat može voditi boljoj regulaciji cerebral-
nog protoka krvi, snižavajući tako rizik od demencije (19).
Neaktivnost, pretilost i inzulinska rezistencija znatni su rizič-
ni čimbenici za razvoj AB-a. Nekoliko istraživanja pokazalo je
da pretilost inducirana prehranom, neaktivnost i inzulinska
rezistencija dovode do egzacerbacije neuropatoloških obi-
lježja AB-a. Agregacija β-amiloidnih peptida jedno je od ovih
obilježja. Pokazalo se da vježbanje smanjuje stvaranje β-ami-
221
loida. Međutim, ove dugotrajne intervencije također rezulti-
raju poboljšanjem u pogledu adipoznosti, cirkulirajućih me-
tabolita, tolerancije glukoze i inzulinske osjetljivosti, čime je
otežano određivanje izravnih učinaka vježbanja na moždano
procesiranje amiloidnoga prekursornog proteina (21).
Doprinos vaskularnih rizičnih čimbenika Alzheimerovu va-
skularnom spektru demencija sve je više uočljiv. Pretilost i
prekomjerna tjelesna težina, kao i smanjena tjelesna težina
tijekom srednjih godina nagovješćuju kognitivna pogoršanja
i demenciju u starijoj dobi. Hipertenzija u srednjoj dobi tako-
đer je povezana s demencijom u starosti, a ta je povezanost
jača ako hipertenzija nije liječena (22).
Prijašnja su istraživanja identificirala pušenje kao protektiv-
no protiv demencije, ali novija, bolje dizajnirana istraživanja
sustavno pokazuju da pušenje povišava rizik od demencije.
Povezanost vaskularnih čimbenika s demencijom snažnija je
za vaskularnu demenciju nego za AB (22).
Epidemiološka istraživanja upućuju na to da pacijenti s dija-
betesom melitusom tipa 2 imaju povišen rizik od razvoja de-
mencije/AB-a. Upalne, oksidativne i metaboličke promjene u
pacijenata s dijabetesom melitusom tipa 2 izazivaju cerebro-
vaskularne komplikacije i mogu voditi oštećenju krvno-mož-
dane barijere, pri čemu periferne proinflamatorne molekule
lakše prolaze tu barijeru (23).
Redovita tjelovježba pojačava antioksidativne kapacitete,
smanjuje oksidativni stres i ima protuupalne učinke; također,
može povećati moždanu kapilarizaciju, suzbijati dislipide-
miju te inducirati neurogenezu. Stoga je potrebno istaknuti
tjelesni trening kao dio programa prevencije, razvijenog za
pacijente s dijabetesom, da bi se snizio rizik od nastanka neu-
rodegenerativnih bolesti među ovom specifičnom skupinom
bolesnika (23).
Vježbanje smanjuje periferne čimbenike rizika kao što su di-
jabetes, hipertenzija i kardiovaskularne bolesti, koji konver-
giraju uzrokujući moždanu disfunkciju i neurodegeneraci-
ju. Reguliranjem čimbenika rasta i smanjenjem perifernih i
centralnih rizičnih čimbenika vježbanje osigurava uspješnu
funkciju mozga (4).
Vježbanje i biološke promjene u mozgu
Iako postoje dokazi koji podupiru povezanost redovite tjelo-
vježbe s visokim rezultatima na testovima kognitivnih funk-
cija, kao i sa sporijim pogoršanjem kognitivnih funkcija, ne
postoji konsenzus o molekularnomu mehanizmu poveza-
nom s tim prednostima tjelovježbe (24).
Koristi koje proizlaze iz povećane tjelesne aktivnosti pojavlju-
ju se na različitim nivoima stanične organizacije, pri čemu su
mitohondriji preferencijalne ciljne organele (25).
Pokazano je da je disregulacija hipokampalne neurogeneze
važan mehanizam u podlozi kognitivnog oštećenja poveza-
Medicus 2019;28(2):219-225
222
nog s normalnim starenjem, kao i s kognitivnim deficitima
očitim u pretkliničkim modelima AB-a i ostalih neurodege-
nerativnih bolesti. Neuroinflamatorne promjene važno su
patološko obilježje ovih stanja; pridonose uočenom pogor-
šanju kognitivnih funkcija, a noviji dokazi demonstriraju da
negativno utječu i na hipokampalnu neurogenezu. Nasuprot
tomu, pokazano je da tjelovježba snažno inducira hipokam-
palnu neurogenezu (26).
Istraživanja pokazuju da sudjelovanje u tjelesnim aktivnosti-
ma povećava veličinu prefrontalnih i hipokampalnih možda-
nih regija, što može voditi k smanjenju oštećenja pamćenja.
Konzistentno s ovim istraživanjima, longitudinalne studije
pokazuju da je volumen prefrontalnih i hipokampalnih regija
veći u osoba koje se prije uključuju u više tjelesne aktivnosti
tijekom života (27).
Prema velikoj randomiziranoj kliničkoj studiji provedenoj na
starijim osobama, uočena je povezanost između jedne godi-
ne aerobnog vježbanja i znatno većega hipokampalnog vo-
lumena te bolje spacijalne memorije. Druga randomizirana
klinička ispitivanja u starijih osoba dokumentirala su da se
uz aerobno vježbanje ublažava gubitak volumena sive tvari
povezan s dobi.
Također, tjelovježba može ublažiti kognitivno propadanje
snižavanjem cerebrovaskularnog rizika, uključujući doprinos
malih krvnih žila demenciji (28).
Sve je više istraživanja koja pokazuju da tjelesna aktivnost
popravlja hipokampalnu funkciju pojačavajući ekspresiju
moždanoga neurotrofnog čimbenika (engl. brain-derived ne-
urotrophic factor – BDNF) i ostalih čimbenika rasta koji pro-
moviraju neurogenezu, angiogenezu i sinaptičku plastičnost.
Dodatno, nekoliko je istraživanja pokazalo da tjelesna aktiv-
nost suzbija pogoršanje funkcija mitohondrijskog i imuno-
snog sustava povezano s dobi i AB-om (3).
Kako i koliko vježbati?
Redovita tjelovježba u bilo kojem razdoblju života štiti protiv
kognitivnog pogoršanja i demencije. Najveća dobrobit uoče-
na je kod tjelovježbe tijekom ranijih i srednjih godina (22).
Tjelovježba, zajedno s kognitivnim treningom, prehranom
i socijalnom interakcijom, pozitivno djeluje na kognitivne
sposobnosti i središnji živčani sustav, pamćenje i pažnju te
smanjuje vjerojatnost od razvoja demencije. Postoji, među-
tim, pitanje kakva bi tjelovježba trebala biti. Iako neki struč-
njaci vjeruju da je najbolja kombinacija aerobne tjelovježbe i
vježbanja protiv otpora, nije potpuno jasno je li poboljšanje
kognitivnih sposobnosti rezultat kardijalne vaskularne kon-
dicije (29).
Premda su koristi tjelesne aktivnosti ili vježbanja jasno pre-
poznate, postoji potreba razjašnjenja koliko tjelesne aktiv-
nosti osigurava najveću dobrobit i nalažu li osobe različitih
genotipova prilagođene režime vježbanja (30).
Medicus 2019;28(2):219-225
Mimica N., Uzun S., Kozumplik O.
Metaanalize prospektivnih istraživanja dokumentirale su
znatno sniženi rizik od demencije povezan s tjelovježbom u
srednjoj dobi. Slično tomu, nekoliko je istraživanja pokazalo
da tjelovježba u srednjoj dobi znatno snižava kasniji rizik od
blagoga kognitivnog oštećenja. U bolesnika s demencijom ili
blagim kognitivnim oštećenjem randomizirana klinička is-
pitivanja dokumentirala su bolje kognitivne rezultate nakon
6 – 12 mjeseci tjelovježbe u usporedbi sa sedentarnim kon-
trolama, a metaanalize randomiziranih kliničkih ispitivanja
u zdravih odraslih osoba također su bile povezane sa znatno
poboljšanim kognitivnim rezultatima (28).
Postoje važni dokazi o korisnosti tjelesne aktivnosti u borbi
protiv demencije. Međutim, oblik odnosa doza-odgovor još je
nejasan.
Cilj metaanalize prospektivnih istraživanja koja su objavljena
od 1. siječnja 1995. do 15. listopada 2016. bio je kvantitativno
istraživanje povezanosti između demencije i tjelesnog vjež-
banja. Pretraživani su PubMed, EMBASE, Ovid i Cochrane
Library. Autori su zaključili da su prvi put uočili povezanost
odnosa doza-odgovor između vježbanja u slobodno vrijeme
i demencije, dodatno podupirući međunarodne smjernice o
tjelesnoj aktivnosti sa stajališta prevencije demencije (31).
Utvrdili su postojanje inverznoga linearnog odnosa razine
tjelesne aktivnosti u slobodno vrijeme i rizika od demencije,
tako što je dodatni porast energijske potrošnje od po 500 kcal
na tjedan, kao rezultat tjelesne aktivnosti, bio povezan s pro-
sječno 10%-tnim sniženjem rizika od demencije svih uzroka,
odnosno 13%-tnim sniženjem rizika od Alzheimerove bolesti.
Linearni odnos doza aktivnosti-zabilježeni učinak vrijedio je
za raspon aktivnosti s potrošnjom od 0 do 2000 kcal na tjedan
(31).
Na Međunarodnoj konferenciji o Alzheimerovoj bolesti 2016.
godine naglašeno je da aerobna aktivnost ima važnu ulogu u
zaštiti kognicije. Postoji nekoliko potencijalnih mehanizama
kojima tjelesna aktivnost može utjecati na rizik od demenci-
je. Prvo, ona utječe na druge rizične čimbenike za demenci-
ju kao što su indeks tjelesne mase, kardiovaskularne bolesti
(koronarna srčana bolest, hipertenzija i infarkt), karcinom,
dijabetes melitus tipa 2 i depresija. Drugo, istraživanja na ži-
votinjama pokazala su da tjelesna aktivnost može pridonijeti
pojačanoj neurogenezi, angiogenezi, sinaptičkoj plastičnosti
i boljem stanju kardiovaskularnog sustava te smanjiti cere-
bralno nakupljanje β-amiloida. Treće, istraživanja na ljudima
upućuju na to da provođenje aerobnih aktivnosti u razdoblju
duljem od 6 mjeseci može povećati hipokampalni volumen i
popraviti funkciju pamćenja. Četvrto, otkrivena je interakcija
geni-okoliš, tako da povezanost između tjelesne aktivnosti i
demencije može biti modificirana genskim komponentama
kao što su geni APOE4 i BDNF (31).
Tijekom prethodnog desetljeća mnogo je zanimanja izazva-
lo intervalno vježbanje jakog intenziteta, uz tvrdnje da može
Starenje, tjelovježba i kognitivne disfunkcije
inducirati zdravstvene dobrobiti sličnoga, ako ne i većeg in-
tenziteta nego kontinuirano vježbanje umjerena intenziteta,
i to unatoč manje utrošena vremena. Budući da pitanje sigur-
nosti intervalnog vježbanja jakog intenziteta postaje jasnije,
žarište se premješta s primjene intervalnog vježbanja jakog
intenziteta u zdravih osoba prema ovom obliku vježbanja u
kliničkim populacijama (20).
Jedna od osnovnih ljudskih potreba jest ona za kretanjem. S
godinama je uočena tendencija opadanja razine uključenosti
u tjelesne aktivnosti. To može negativno utjecati na zdravlje
starije populacije (+65 godina), posebice zbog tjelesnih pro-
mjena i drugih štetnih čimbenika vezanih uz starenje. Pojam
tjelesna aktivnost za populaciju stariju od 65 godina obuhva-
ća transport, slobodno vrijeme, kućanske poslove, aktivnosti
na radnome mjestu, igru, sportske i rekreativne aktivnosti u
kontekstu dnevnih, društvenih i obiteljskih aktivnosti. Redo-
vita tjelesna aktivnost kod starije populacije snižava rizik od
kardiovaskularnih bolesti, moždanog udara, povišenog krv-
nog tlaka, različitih vrsta raka, demencije, astme, dijabetesa
tipa 2 i fraktura. Starije osobe koje su tjelesno aktivne imaju
manju prevalenciju bolesti, veću sposobnost kardiorespira-
tornog i mišićnog sustava, zdraviju tjelesnu masu, gustoću
kostiju i manji ukupni mortalitet (32).
Povišenje koncentracije serumskog kolesterola i krvnog tla-
ka, debljina, pušenje, tjelesna neaktivnost i šećerna bolest
neovisni su čimbenici koji povišavaju rizik od kardiovasku-
larne bolesti. Danas se zna da se njihovom kontrolom može
smanjiti obolijevanje i usporiti napredovanje bolesti. To po-
drazumijeva i promicanje zdrave tjelesne aktivnosti primje-
rene dobi (33).
Tjelovježba usmjerena na poboljšanje zdravlja mozga preko
neuroprotektivnih mehanizama povoljno djeluje na očuva-
nje kognitivnog funkcioniranja. Radi toga su za starije osobe
osobito prikladni programi vježbanja koji su strukturirani, in-
dividualizirani, jačeg intenziteta, duljeg trajanja i multikom-
ponentni (34).
Incidencija učestalosti demencija iznosila je 13,0 na 1000 oso-
ba na godinu za osobe koje su provodile tjelovježbu 3 ili više
puta na tjedan u usporedbi s 19,7 na 1000 osoba na godinu za
osobe koje su vježbale manje od 3 puta na tjedan (35).
Tjelovježba u starijih osoba treba biti pažljivo strukturirana
i individualizirana sa specifičnim ciljevima za osobu i grupu
(36).
Zaključak
Farmakoterapija je uvijek imala dominantno mjesto u liječe-
nju AB-a. S druge strane, sve je više dokaza koji pokazuju da
vježbanje može ublažiti progresiju kognitivnog oštećenja u
osoba koje stare (14).
Pozornost se sve više usmjerava na dugotrajne mjere koje
mogu prevenirati, odgoditi ili smanjiti blago kognitivno ošte-
223
ćenje i demenciju, uključujući mediteransku prehranu, tjelo-
vježbu, rani tretman hiperkolesterolemije, hipertenzije i dija-
betesa. Premda se broj starijih osoba s demencijom u svijetu
brzo povećava, incidencija demencije u nekim se državama
smanjuje, što se može pripisati višem stupnju obrazovanja,
smanjenim vaskularnim rizičnim čimbenicima i zdravijem
stilu života (37).
Tjelovježba, zajedno s kognitivnim treningom, prehranom i
socijalnom interakcijom, pozitivno djeluje na kognitivne spo-
sobnosti i središnji živčani sustav, pamćenje i pažnju te sma-
njuje vjerojatnost razvoja demencije. Postoji, međutim, pita-
nje kakva bi tjelovježba trebala biti. Iako neki stručnjaci vjeru-
ju da je najbolja kombinacija aerobne tjelovježbe i vježbanja
protiv otpora, nije potpuno jasno je li poboljšanje kognitivnih
sposobnosti rezultat kardijalne vaskularne kondicije (29).
AB je važan zdravstveni problem o kojem bi svi ljudi trebali
biti informirani da bi se mogle uvesti preventivne strategije
koje snižavaju rizik od njegova razvoja (7).
Danas, kada je općeprihvaćeno da je AB javnozdravstveni pri-
oritet i kada bilježimo najveću pojavnost AB-a na svijetu, ite-
kako su važne preventivne mjere koje bi mogle dovesti do sni-
ženja rizika odnosno usporavanja porasta broja oboljelih (38).
Sve je više dokaza koji upućuju na to da je upravo zdravi stil
života – koji podrazumijeva mediteransku prehranu, umje-
renu fizičku aktivnost (npr., hodanje), socijalnu interakciju,
nepušenje, izbjegavanje ozljeda, visokog šećera i kolesterola
– presudno važan za sniženje rizika od nastanka demencije
odnosno AB-a (39).
Strukturirani programi tjelovježbe poboljšavaju tjelesnu
funkciju i smanjuju učestalost neuropsihijatrijskih simpto-
ma u bolesnika s blagom do teškom Alzheimerovom bolešću
(40).
Pri planiranju, programiranju i provođenju programa tjele-
sne aktivnosti u starijih osoba sigurnost mora biti na prvome
mjestu. Prije uključenja u bilo koji oblik organiziranog pro-
grama potrebni su mišljenje i suglasnost osobnog liječnika
opće/obiteljske medicine. Osobito se to odnosi na programe
pri kojima valja definirati individualni intenzitet vježbanja
u psihogerijatrijskog bolesnika (41). Mnogi autori smatraju
da je više od polovice promjena koje ljudi najčešće pripisuju
starenju izazvano atrofijom mišića zbog tjelesne neaktivnosti
(42).
Premda možemo zaključiti da tjelovježba pozitivno djeluje na
kognitivne sposobnosti, ostaje pitanje odgovarajućeg tipa i
intenziteta vježbanja, a za odgovor na to potreban je interdis-
ciplinarni pristup (29).
Stoga su potrebna daljnja istraživanja učinaka tjelovježbe na
kognitivne sposobnosti radi stvaranja individualiziranog pri-
stupa u primjeni tjelovježbe kod pojedinog pacijenta. Dosa-
dašnja istraživanja idu u prilog trenutačnim međunarodnim
preporukama za tjelesnu aktivnost.
Medicus 2019;28(2):219-225
224
LITERATURA
1. Barnes JN. Exercise, cognitive function, and aging. Adv Physiol
2015;39:55–62. DOI: 10.1152/advan.00101.2014.
2. Saraulli D, Costanzi M, Mastrorilli V, Farioli-Vecchioli S. The
Long Run: Neuroprotective effects of physical exercise on adult
neurogenesis from youth to old age. Curr Neuropharmacol
2017;15:519–33. DOI: 10.2174/1570159X14666160412150223.
3. Intlekofer KA, Cotman CW. Exercise counteracts declining hip-
pocampal function in aging and Alzheimer’s disease. Neurobiol
Dis 2013;57:47–55. DOI: 10.1016/j.nbd.2012.06.011.
4. Cotman CW, Berchtold NC, Christie LA. Exercise builds brain
health: key roles of growth factor cascades and inflammation.
Trends Neurosci 2007;30:464–72. DOI: 10.1016/j.tins.2007.06.011.
5. Eshkoor SA, Hamid TA, Mun CY, Ng CK. Mild cognitive impair-
ment and its management in older people. Clin Interv Aging
2015;10:687–93. DOI: 10.2147/CIA.S73922.
6. Nelson L, Tabet N. Slowing the progression of Alzheimer’s dis-
ease; what works? Ageing Res Rev 2015;23(Pt B):193–209. DOI:
10.1016/j.arr.2015.07.002.
7. Mendiola-Precoma J, Berumen LC, Padilla K, Garcia-Alcocer G.
Therapies for prevention and treatment of Alzheimer’s disease.
Biomed Res Int 2016;2016:2589276. DOI: 10.1155/2016/2589276.
8. Cass SP. Alzheimer’s disease and exercise: A literature re-
view. Curr Sports Med Rep 2017;16:19–22. DOI: 10.1249/
JSR.0000000000000332.
9. Jaroudi W, Garami J, Garrido S, Hornberger M, Keri S, Mousta-
fa AA. Factors underlying cognitive decline in old age and
Alzheimer’s disease: the role of the hippocampus. Rev Neurosci
2017;28:705–14. DOI: 10.1515/revneuro-2016-0086.
10. Epperly T, Dunay MA, Boice JL. Alzheimer disease: Pharmaco-
logic and nonpharmacologic therapies for cognitive and func-
tional symptoms. Am Fam Physician 2017;95:771–8.
11. Kennedy G, Hardman RJ, Macpherson H, Scholey AB, Pipingas
A. How does exercise reduce the rate of age-associated cognitive
decline? A review of potential mechanisms. J Alzheimers Dis
2017;55:1–18. DOI: 10.3233/JAD-160665.
12. Brini S, Sohrabi HR, Peiffer JJ, Karrasch M, Hämäläinen H, Mar-
tins RN, Fairchild TJ. Physical activity in preventing Alzheimer’s
disease and cognitive decline: A narrative review. Sports Med
2018;48:29–44. DOI: 10.1007/s40279-017-0787-y.
13. Du Z, Li Y, Li J, Zhou C, Li F, Yang X. Physical activity can improve
cognition in patients with Alzheimer’s disease: a systematic re-
view and meta-analysis of randomized controlled trials. Clin In-
terv Aging 2018;13:1593–603. DOI: 10.2147/CIA.S169565.
14. Cui MY, Lin Y, Sheng JY, Zhang X, Cui RJ. Exercise intervention
associated with cognitive improvement in Alzheimer’s disease.
Neural Plast 2018;2018:9234105. DOI: 10.1155/2018/9234105.
15. Matura S, Carvalho AF, Alves GS, Pantel J. Physical exercise for
Medicus 2019;28(2):219-225
Mimica N., Uzun S., Kozumplik O.
the treatment of neuropsychiatric disturbances in Alzheimer’s
dementia: Possible mechanisms, current evidence and future di-
rections. Curr Alzheimer Res 2016;13:1112–23.
16. Barreto Pde S, Demougeot L, Pillard F, Lapeyre-Mestre M, Rol-
land Y. Exercise training for managing behavioral and psycho-
logical symptoms in people with dementia: A systematic review
and meta-analysis. Ageing Res Rev 2015;24(Pt B):274–85. DOI:
10.1016/j.arr.2015.09.001.
17. Maliszewska-Cyna E, Lynch M, Oore JJ, Nagy PM, Aubert I. The
benefits of exercise and metabolic interventions for the preven-
tion and early treatment of Alzheimer’s disease. Curr Alzheimer
Res 2017;14:47–60.
18. Strandberg T, Kivipelto M. Healthy habits - healthy brain. Dio-
decim 2017;133:195–200.
19. Tarumi T, Zhang R. Cerebral blood flow in normal aging adults:
cardiovascular determinants, clinical implications, and aerobic
fitness. J Neurochem 2018;144:595–608. DOI: 10.1111/jnc.14234.
20. Cassidy S, Thoma C, Houghton D, Trenell MI. High-intensity
interval training: a review of its impact on glucose control and
cardiometabolic health. Diabetologia 2017;60:7–23. DOI: 10.1007/
s00125-016-4106-1.
21. MacPherson REK. Filling the void: a role for exercise-induced
BDNF and brain amyloid precursor protein processing. Am
J Physiol Regul Integr Comp Physiol 2017;313:R585–93. DOI:
10.1152/ajpregu.00255.2017.
22. Hasnain M, Vieweg WV. Possible role of vascular risk factors
in Alzheimer’s disease and vascular dementia. Curr Pharm Des
2014;20:6007–13.
23. Bertram S, Brixius K, Brinkmann C. Exercise for the diabetic
brain: how physical training may help prevent dementia and
Alzheimer’s disease in T2DM patients. Endocrine 2016;53:350–
63. DOI: 10.1007/s12020-016-0976-8.
24. Trigiani LJ, Hamel E. An endothelial link between the bene-
fits of physical exercise in dementia. J Cereb Blood Flow Metab
2017;37:2649–64. DOI: 10.1177/0271678X17714655.
25. Bernardo TC, Marques-Aleixo I, Beleza J, Oliveira PJ, Ascensão
A, Magalhães J. Physical exercise and brain mitochondrial fit-
ness: The possible role against Alzheimer’s disease. Brain Pathol
2016;26:648–63. DOI: 10.1111/bpa.12403.
26. Ryan SM, Nolan YM. Neuroinflammation negatively affects adult
hippocampal neurogenesis and cognition: can exercise compen-
sate? Neurosci Biobehav Rev 2016;61:121–31. DOI: 10.1016/j.neubi-
orev.2015.12.004.
27. Erickson KI, Weinstein AM, Lopez OL. Physical activity, brain
plasticity, and Alzheimer’s disease. Arch Med Res 2012;43:615–21.
DOI: 10.1016/j.arcmed.2012.09.008.
28. Ahlskog JE, Geda YE, Graff-Radford NR, Petersen RC. Physi-
cal exercise as a preventive or disease-modifying treatment of
dementia and brain aging. Mayo Clin Proc 2011;86:876–84. DOI:
10.4065/mcp.2011.0252.
Starenje, tjelovježba i kognitivne disfunkcije
29. Koščak Tivadar B. Physical activity improves cognition: possi-
ble explanations. Biogerontology 2017;18:477–83. DOI: 10.1007/
s10522-017-9708-6.
30. Brown BM, Peiffer JJ, Martins RN. Multiple effects of physical
activity on molecular and cognitive signs of brain aging: can exer-
cise slow neurodegeneration and delay Alzheimer’s disease? Mol
Psychiatry 2013;18:864–74. DOI: 10.1038/mp.2012.162.
31. Xu W, Wang HF, Wan Y, Tan CC, Yu JT, Tan L. Leisure time phys-
ical activity and dementia risk: a dose-response meta-analysis of
prospective studies. BMJ Open 2017;7:e014706. DOI: 10.1136/bm-
jopen-2016-014706.
32. Krtalić S, Krističević T, Knjaz D. Starenje i tjelesna aktivnost. Hr-
vatski športskomedicinski vjesnik 2016;31:3–8.
33. Salzer B, Trnka Ž, Sučić M. Pretilost, lipoproteini i tjelesna ak-
tivnost. Biochem Med 2006:1:36–42.
34. Kirk-Sanchez NJ, McGough EL. Physical exercise and cognitive
performance in the elderly: current perspectives. Clin Interv Ag-
ing 2014;9:51–62. DOI: 10.2147/CIA.S39506.
35. Larson EB, Wang L, Bowen JD i sur. Exercise is associated with
reduced risk for incident dementia among persons 65 years of age
and older. Ann Intern Med 2006;144:73–81.
36. Vina J, Borras C, Sanchis-Gomar F i sur. Pharmacological
properties of physical exercise in the elderly. Curr Pharm Des
2014;20:3019–29.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Prof. prim. dr. sc. Ninoslav Mimica, dr. med.
Klinika za psihijatriju Vrapče Medicinskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Bolnička cesta 32, 10090 Zagreb
e-mail: ninoslav.mimica@bolnica-vrapce.hr
225
37. Davey DA. Alzheimer’s disease and vascular dementia: one po-
tentially preventable and modifiable disease? II. dio: Manage-
ment, prevention and future perspective. Neurodegener Dis
Manag 2014;4:261–70. DOI: 10.2217/nmt.14.14.
38. Mimica N. Kako smanjiti rizik razbolijevanja od Alzheimerove
bolesti i drugih demencija. Požega, Hrvatska: 1. regionalna kon-
ferencija o Alzheimerovoj demenciji. 31. 3. i 1. 4. 2017. CD – sažet-
ci, str. 1.
39. Mimica N, Presečki P, Sušac J, Kalinić D, Solenički G. Možemo li
smanjiti rizik od nastanka demencije. Neurol Croat 2014;63(Sup-
pl. 2):91.
40. Kozumplik O, Uzun S, Požgain I, Mimica N. Alzheimerova bolest i
vježbanje. Neurol Croat 2018;67(Suppl. 3):62.
41. Kasović M. Utjecaj tjelesne aktivnosti u prevenciji i liječenju
Alzheimerove bolesti. U: Tomek-Roksandić S, Mimica N, Kušan
Jukić M (ur.). Alzheimerova bolest i druge demencije – rano ot-
krivanje i zaštita zdravlja. Zagreb: Medicinska naklada; 2017., str.
199–206.
42. Mišigoj-Duraković M. Tjelesna aktivnost u starijoj životnoj dobi.
U: Duraković Z (ur.). Gerijatrija – medicina starije dobi. Zagreb:
Medixova medicinska biblioteka. CT – poslovne informacije;
2007., str. 256–70.
PRIMLJENO/RECEIVED:
17. 4. 2019./April 17, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
10. 5. 2019./May 10, 2019
Medicus 2019;28(2):219-225
 Respiratory
S A M O Z A Z D R AV S T V ENE R A D NIK E Respiratory

Inhaler
inspiriran
intuitivnim
dizajnom
koji sadržava djelotvornu
kombinaciju lijekova koje
poznajete1

Dobitnik srebrne medalje MDEA 2015.!2

Otvaranjem poklopca spreman za primjenu
Za astmu i KOPB*1

*DuoResp Spiromax® indiciran je samo za primjenu u odraslih u dobi od 18 godina i starijih.

Literatura:
1. DuoResp Spiromax® Sažetak opisa svojstava lijeka;
2. MDEA 2015. Available at: http://www. canontradeshows.com/expo/awards/awards.

NAPOMENA: Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava

lijeka te uputu o lijeku DuoResp Spiromax ®, koji je dostupan na internetskoj stranici Agencije
za lijekove i medicinske proizvode (www.almp.hr). Način izdavanja: na recept, u ljekarni.
Datum sastavljanja: ožujak 2018., HR/DUOSP/18/0002
Nositelj odobrenja: Teva Pharma B.V., Swensweg 5, 2031GA Haarlem, Nizozemska.
Predstavnik u RH: PLIVA HRVATSKA d.o.o., Prilaz baruna Filipovića 25,
10000 Zagreb, Hrvatska. Tel.: + 385 1 37 20 000, Faks: + 385 1 37 20 111
www.pliva.hr, www.plivamed.net
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 227

Tjelesna aktivnost i kronične plućne

bolesti – plućna rehabilitacija u bolnici
Physical Activity and Chronic Pulmonary
Diseases - Pulmonary Rehabilitation in Hospital

TAJANA JALUŠIĆ GLUNČIĆ

KBC Zagreb, Klinika za plućne bolesti Jordanovac

SAŽETAK Prema definiciji, plućna rehabilitacija niz je personaliziranih intervencija kod kroničnih plućnih bolesnika na osnovi kojih se
određuju individualna terapija vježbanja, ali i edukacija o bolesti te promjeni ponašanja, a sve radi poboljšanja fizičkog i psihičkog stanja bolesnika
s kroničnom plućnom bolesti. Vježbanje je esencijalna komponenta programa plućne rehabilitacije. Opća načela vježbanja bolesnika s kroničnom
plućnom bolesti ne razlikuju se od onih zdravih pojedinaca ili čak sportaša. Da bi program vježbanja bio djelotvoran, ukupno opterećenje treninga
mora biti prilagođeno pojedinačnim specifičnim zahtjevima i prelaziti opterećenja u svakodnevnom životu radi poboljšanja aerobnog kapaciteta i
snage mišića uz poboljšanje kapaciteta vježbanja u određenom razdoblju. Optimalan tip vježbanja za bolesnike s kroničnim plućnim bolestima nije
utvrđen i može se razlikovati od pojedinca do pojedinca. Najčešće se primjenjuje trening izdržljivosti u obliku vožnje stacionarnog bicikla ili hodanja
po pokretnoj stazi. Nordijsko hodanje sa štapovima tijekom jednog sata na dan pokazalo se vrlo uspješno u povećanju dnevne hodne pruge i dnevnih
aktivnosti. Za vrijeme provedbe programa svakog bolesnika valja pratiti i reagirati na simptome povezane s netolerancijom napora, povišenim
krvnim tlakom, povećanim brojem otkucaja srca, padom saturacije. Program treba biti nadziran i personaliziran te prilagođen mogućnostima i
ograničenjima pojedinog bolesnika. U sklopu programa mora se preporučiti i vježbanje kod kuće. Pritom valja definirati realne ciljeve za bolesnika
da bi on vidio napredak i bio motiviran. Bolesnik treba i nakon završena programa nastaviti vježbati, promijeniti životne navike i povećati fizičku
aktivnost, a sve radi što bolje kvalitete života.
KLJUČNE RIJEČI: kronična plućna bolest, fizička aktivnost, kvaliteta života

SUMMARY According to the definition, pulmonary rehabilitation programme for chronic pulmonary patients provides a range of
personalized interventions used to determine individual exercise therapy, as well as education on the disease and behavioural change, for the
purpose of improving physical and mental condition of patients with chronic pulmonary disease. Exercise is an essential component of the pulmonary
rehabilitation programme. General principles of exercising in individuals with chronic pulmonary disease do not differ from the principles in healthy
individuals or even athletes. For the exercise programme to be effective, the overall training workload has to suit specific individual requirements
and exceed everyday workload in order to increase aerobic capacity and muscle strength, with an improvement of exercise capacity over a period
of time. Optimal type of exercise for patients with chronic pulmonary diseases has not been established and may vary from individual to individual.
Most commonly used mode of exercise is endurance training in the form of cycling on a stationary bike or walking on a treadmill. Nordic walking
for one hour per day has proved to be a very successful type of training for an increase in the daily walking distance and overall daily activity. Each
patient’s reactions to symptoms associated with exertion intolerance, increased blood pressure, increased heart rate or decrease in saturation
are monitored throughout the programme. The programme is supervised and personalized, and it is individually tailored to the capabilities and
limitations of each patient. Patient’s visible progress and continued motivation require recommended home exercise and reasonable goals set as
part of the programme. After completing the programme, the patient should continue exercising, change lifestyle and increase physical activity for
the purpose of improving the quality of life.
KEY WORDS: chronic pulmonary disease, physical activity, quality of life

Uvod
p Prema zajedničkoj izjavi Američkoga torakalnog
društva (engl. American Thoracic Society – ATS) i Europ-
skoga respiratornog društva (engl. European Respiratory
Society – ERS) iz 2013. godine, definicija plućne rehabilita-
cije glasi:
Plućna rehabilitacija sveobuhvatan je niz intervencija koji se
bazira na temeljitoj procjeni svakog bolesnika prema čemu
se zatim određuju individualna terapija vježbanja, ali i edu-
kacija o bolesti te promjeni ponašanja, a sve radi poboljšanja
fizičkog i psihičkog stanja bolesnika s kroničnom plućnom
bolesti. Cilj plućne rehabilitacije jest dugoročno poboljšanje

Medicus 2019;28(2):227-235
228
pridržavanjem takvoga zdravog ponašanja. Promjena po-
našanja životno je važna za optimizaciju i poboljšanje zdrav-
stvenog stanja bolesnika s kroničnom bolesti dišnog sustava
jer smanjuje broj intervencija pa je plućna rehabilitacija pre-
poznata kao vodeća strategija pri postizanju tog cilja (1).
Plućnom rehabilitacijom koja obuhvaća vježbanje – pove-
ćanje tjelesne aktivnosti i edukaciju smanjuju se broj simp-
toma bolesti i iskorištavanje zdravstvene skrbi, poboljša-
vaju kvaliteta života i funkcija pluća te mijenjaju životne
navike u bolesnika s kroničnom plućnom bolesti. Većina
dokaza koji podupiru prednosti plućne rehabilitacije izve-
dena je iz studija na bolesnicima s kroničnom opstruktiv-
nom plućnom bolesti (KOPB). Međutim, rezultati dobiveni
kod simptomatskih bolesnika s drugim kroničnim plućnim
bolestima, različitima od KOPB-a, pružili su dokaze da je i
u njih vidljiva dobrobit od plućne rehabilitacije. Svakako se
naglašava osnovna uloga plućne rehabilitacije u integrira-
noj skrbi za bolesnike s kroničnom plućnom bolesti (1).
Kvaliteta programa plućne rehabilitacije iskazuje se po-
boljšanjem ishoda nakon provedbe rehabilitacije. Bolesnici
koji ulaze u takve programe heterogeni su u pogledu težine
bolesti, broja simptoma, funkcionalnih ograničenja, me-
dicinskih komorbiditeta i psihičkog tereta bolesti. Da bi se
program kvalificirao kao plućna rehabilitacija, mora se mi-
nimalno sastojati od: strukturiranog i nadziranog progra-
ma vježbanja za bolesnike s različitim respiratornim teško-
ćama, programa edukacije o promjenama ponašanja, tj. po-
ticanja zdravstvenog ponašanja, procjene bolesnika, mjera
ishoda te preporuka za vježbanje i tjelesnu aktivnost u kući.
Osoblje koje provodi takav program mora imati dokazane
kompetencije u pružanju plućne rehabilitacije te biti svje-
sno i spremno blisko surađivati s drugim zdravstvenim
djelatnicima kako bi se zajednički nosili s multimorbidite-
tom bolesnika koji provode plućnu rehabilitaciju, uključu-
jući psihološki aspekt i dugotrajnost kronične respiratorne
bolesti. Vrlo su važne i zdravstvene ekonomske prednosti
plućne rehabilitacije jer provođenje programa u prvom redu
povećava dnevnu tjelesnu aktivnost, što zauzvrat može sni-
ziti rizik od bolničkog prijma i pogoršanja bolesti (2).
Program plućne rehabilitacije može se provoditi u sklopu
hospitalizacije, ambulantno u bolnici ili kod kuće. Plućna
rehabilitacija indicirana je za bolesnike s kroničnim ošte-
ćenjem dišnih putova koji, unatoč optimalnomu medicin-
skom upravljanju, imaju zaduhu (dispneju), smanjenu tole-
ranciju napora ili su ograničeni u svakodnevnim aktivno-
stima. Tradicionalno, najčešće se u program plućne rehabi-
litacije uključuju bolesnici s teškim i vrlo teškim KOPB-om
(3). Međutim, noviji podaci upućuju na to da se stanje bo-
Medicus 2019;28(2):227-235
Jalušić Glunčić T.
lesnika s umjerenim KOPB-om također znatno poboljšava
nakon provedena programa (4, 5). Plućna se rehabilitacija
uobičajeno uzima u obzir i kod simptomatskih bolesnika
s drugim kroničnim plućnim bolestima poput intersticij-
ske plućne bolesti, bronhiektazija, astme, cistične fibroze,
predtransplantacije pluća i posttransplantacije pluća, ma-
ligne bolesti pluća i plućne hipertenzije, a čija je kvaliteta
života oštećena njihovom bolesti (6). Postoji slaba korelacija
između stupnja ograničenja protoka zraka, zaduhe, općeg
stanja bolesnika i slabe tolerancije napora. Slaba tjelesna
aktivnost, vrlo oskudna dnevna aktivnost, dinamička hipe-
rinflacija koja se povećava s naporom, osteoporoza, anksio-
znost i depresija prisutne su pri blagoj i umjerenoj opstruk-
ciji dišnih putova (7 – 9). Indikacije za plućnu rehabilitaciju
ne temelje se na težini fiziološkog oštećenja pluća, nego na
perzistentnosti simptoma, invalidnosti i stupnju hendike-
pa. Uspješan program rehabilitacije identificira i razlikuje
stadij bolesti (tj. oštećenje, invalidnost, hendikep) da bi se
utvrdile dopunske strategije i kako bi se osoba s kroničnim
oštećenjem dišnog sustava vratila u najveću moguću fizič-
ku, mentalnu, društvenu i gospodarsku neovisnost (10).
Program plućne rehabilitacije sastoji se od kontroliranoga,
personaliziranog vježbanja – povećanja tjelesne aktivnosti,
promicanja zdravog ponašanja – promjene životnih navika,
edukacije i psihološke potpore (poboljšanje samodjelotvor-
nosti i učenje strategija sučeljavanja s kroničnom bolesti).
Tjelesna aktivnost
Tjelesna aktivnost može se definirati kao „bilo koji tjelesni
pokret proizveden skeletnim mišićima što rezultira po-
trošnjom energije“ (11, 12). Dakle, tjelesna aktivnost u sva-
kodnevnom životu uključuje sve dobrovoljne pokrete koje
proizvode skeletni mišići tijekom svakodnevnog funkcio-
niranja (13, 14) i ocjenjuje se kao ukupnost pokreta tijekom
dana u svakodnevnom životu. Za razliku od toga, vježbanje
je „podskup tjelesne aktivnosti koja je planirana, struktu-
rirana, ponavljana i svrhovita“ (11) te ima vlastite metode
procjene (npr., maksimalne i submaksimalne testove vjež-
banja) (15, 16). Tjelesna je aktivnost složeno ponašanje pod
utjecajem pojedinca te ovisi o sociokulturnim i okolišnim
čimbenicima (12). Može se karakterizirati prema tipu, inten-
zitetu, trajanju, protokolu, rutini i simptomima povezani-
ma s aktivnosti (17). Tjelesna aktivnost uključuje aktivnosti
u slobodno vrijeme, u kućanstvu i profesionalne aktivnosti
(18). Dnevne aktivnosti u svakodnevnom životu odnose se
na podskup tjelesnih aktivnosti koje obuhvaćaju osnovne,
svakodnevne zadatke potrebne za brigu o sebi i samostalan
život (18, 19). Opća načela vježbanja bolesnika s kroničnom
plućnom bolesti ne razlikuju se od onih zdravih pojedinaca
ili čak sportaša. Da bi program vježbanja bio djelotvoran,
Tjelesna aktivnost i kronične plućne bolesti – plućna rehabilitacija u bolnici
ukupno opterećenje treninga mora biti prilagođeno poje-
dinačnim specifičnim zahtjevima i prelaziti opterećenja u
svakodnevnom životu radi poboljšanja aerobnog kapacite-
ta i snage mišića (tj. praga osposobljavanja) uz poboljšanje
kapaciteta vježbanja u određenom razdoblju (1).
Optimalan tip vježbanja bolesnika s kroničnim plućnim
bolestima nije utvrđen i može se razlikovati od pojedinca
do pojedinca. Prema većini studija i programa, najčešće
primjenjivan modalitet vježbanja jest trening izdržljivosti
u obliku vožnje stacionarnog bicikla ili hodanja po pokret-
noj stazi (1). Ako je primarni cilj povećanje hodne pruge,
onda je prvi izbor hodanje po pokretnoj stazi. Želimo li,
pak, povećati specifično opterećenje mišića kvadricepsa uz
manju desaturaciju nego pri hodanju po stazi, tad prednost
ima vježbanje na stacionarnom biciklu. Subjektivna procje-
na opterećenja Borgovom ljestvicom za dispneju ili umor,
bodovana od 4 do 6 (umjerena do teška zaduha), često se
smatra ciljanim intenzitetom treninga (1). Veoma je bitno
da bolesnici na početku svladaju pravilne tehnike disanja,
npr., dijafragmalno disanje u stojećem položaju, jer će to
biti osnova za ispravno disanje pri opterećenju (hodanje,
penjanje uza stube ili uzbrdicom). Kod svih tehnika disa-
nja važna je primjena usne zapreke pri izdisaju. Za vrijeme
tjelesnog opterećenja bolesnici često zadržavaju dah, što je
neispravno, pa se primjenom usne zapreke u naporu izbje-
gava nastanak zaduhe, snižava frekvencija disanja te lakše
svladava tjelesni napor. Bolesnika učimo da prilikom podi-
zanja ruku izvodi duboki udisaj, a prilikom spuštanja ruku
u početni položaj polagano izdiše i izgovara „ssss”.
Za penjanje uza stube najčešće se rabe dvije mogućnosti:
ima li bolesnik velike teškoće s disanjem, treba normalno
udahnuti kad stoji na mjestu, a zatim se popeti dvije stu-
be i pritom izdisati kroz usnu zapreku dok ne dođe do cilja.
Pri manjim teškoćama s disanjem bolesnik treba udisati i
istodobno se penjati jednu do dvije stube, a zatim izdisati
kroz usnu zapreku i pritom se uspinjati dvije do najviše če-
tiri stube. Hodanje po pokretnoj stazi preporučuje se obič-
no u jednakom ritmu od 3 do 5 puta na tjedan, i to na 60%
od maksimalnih vrijednosti postignutih tijekom prethod-
no obavljene spiroergometrije kojom se određuje kapacitet
vježbanja. Kapacitet vježbanja nije tjelesna aktivnost, nego
maksimum koji bolesnik može postići, a tjelesna je aktiv-
nost ono što doista radi pri dnevnim aktivnostima.
Visoka razina intenziteta kontinuiranog vježbanja (na više
od 60%) kod zdravih pojedinaca tijekom 20 do 60 minuta
po seriji maksimizira fiziološke koristi (kapacitet vježban-
ja, funkciju mišića) (20). Hodanje (na čvrstoj podlozi ili na
stazi za trčanje) i biciklizam (s pomoću stacionarnog er-
gometra) optimalni su načini vježbanja ako ih pojedinac
229
podnosi. Treniranje hodanja dobra je funkcionalna vježba
koja dovodi do poboljšanja kapaciteta hodanja. Kao jedan
od treninga vježba se i nordijsko hodanje sa štapovima
tijekom jednog sata na dan, jer se pokazalo vrlo uspješno
pri povećanju dnevne hodne pruge i dnevnih aktivnos-
ti (veći broj sati stajanja i hodanja) te u boljim rezultatima
6-minutnog testa hoda (engl. 6-Minute Walk test – 6-MWT)
(21). Preliminarni rezultati Jastrzębskog i suradnika suger-
iraju da je nordijsko hodanje sigurno, izvedivo i učinkovito
u bolesnika s krajnjim stadijima plućnih bolesti koji su u
programu za transplantaciju pluća. Vidljivo je poboljšanje
kvalitete života i duljine hodne pruge (22).
Intervalni trening modifikacija je treninga izdržljivosti pri
kojem se intenzivno vježbanje prekida razdobljima odmo-
ra ili vježbanja slabijeg intenziteta u težih bolesnika. Bole-
snici s kroničnim plućnim bolestima vrlo često s teškoćom
obavljaju dnevne tjelesne aktivnosti (oblačenje, kupanje,
kućanski poslovi) pa se u sklopu programa provode i vježbe
za gornje ekstremitete koje uključuju aerobne režime (bicikl
za ruke) i trening otpora (s elastičnom vrpcom i utezima).
Vrlo je učinkovito vježbanje na nestabilnoj i balansnoj pod-
lozi radi pravilne stature i koordinacije disanja te jačanja
muskulature ruku i nogu (1). Pri težem stupnju oštećen-
ja kroničnoga plućnog bolesnika provodi se transkutana
neuromuskularna električna stimulacija (NMES) skeletnih
mišića kao alternativna tehnika rehabilitacije. Njome se
izaziva kontrakcija mišića pa tako odabrani mišići mogu
biti tretirani bez potrebe za konvencionalnim vježbama
koje bolesnik ne može učiniti. Kontrakcija mišića inducira-
na električnom stimulacijom ne dovodi do dispneje, izaziva
minimalno kardiocirkulatorno opterećenje (23) te zaobilazi
kognitivne, motivacijske i psihološke aspekte uključene
u konvencionalnu vježbu koji mogu ometati ili spriječiti
učinkovito vježbanje (1). NMES je prikladan za dekondi-
cionirane bolesnike s teškim ventilatornim i kardiocirku-
latornim ograničenjima uključujući i one hospitalizirane
s akutnom egzacerbacijom ili respiratornom insuficijenci-
jom. Transkutana neuromuskularna električna stimulacija
primjenjuje se u jedinicama intenzivnog liječenja (JIL) kao
jedan od postupaka za što raniji otpust iz JIL-a.
Kontraindikacije za plućnu rehabilitaciju rijetke su, ali ukl-
jučuju stanja koja bi mogla izazvati povišen rizik u bolesnika
za vrijeme vježbanja (npr., nekontrolirana srčana bolest) ili
ga mogu sprječavati u sudjelovanju (npr., teški artritis, neu-
rološka oštećenja, kognitivni ili psihosocijalni poremećaji).
Neki kronični plućni bolesnici s dominantnom srčanom
bolesti kandidati su za program kardijalne rehabilitacije
(6). Vježbanje je esencijalna komponenta programa plućne
rehabilitacije. Sustavni pregledi randomiziranih kontroli-
Medicus 2019;28(2):227-235
230
ranih ispitivanja konstantno pokazuju da je poboljšanje tol-
erancije vježbanja jedna od glavnih prednosti koja se može
postići nakon završetka programa plućne rehabilitacije u
bolesnika s KOPB-om, bronhiektazijama, intersticijskom
bolesti pluća i plućnom hipertenzijom (24).
Bolnički su programi pretežno ambulantni: izvode se u
bolnici, pod nadzorom bolničkog osoblja i s pomoću bol-
ničke opreme. Njihova je prednost što omogućuju izravnu
komunikaciju s pulmolozima i drugim zdravstvenim rad-
nicima te pristup akutnoj medicinskoj skrbi ako je potreb-
no. Bolnički programi mogu biti najprikladnija opcija za
bolesnike u težem stadiju bolesti i/ili pri složenim komor-
biditetnim stanjima. Druge indikacije za bolničke pro-
grame uključuju bolesnike kojima je potreban kisik i one
s rizikom od komplikacija u ranom razdoblju nakon tor-
akalne operacije. Nadalje, bolesnike koji tijekom vježban-
ja imaju znatan pad saturacije O2 trebalo bi procijeniti u
okviru bolničkog programa da bi se utvrdile prednosti
kućnog liječenja kisikom.
Hospitalizacija i plućna rehabilitacija indicirane su i za
bolesnike koji se oporavljaju od akutnog pogoršanja. Plućna
rehabilitacija (bolnička ili ambulantna) nakon pogoršanja
KOPB-a poboljšava kvalitetu života i kapacitet vježbanja te
smanjuje broj novih hospitalizacija, a istodobno je sigurna,
bez neželjenih štetnih događaja. Provedbu plućne reha-
bilitacije možemo započeti i tijekom hospitalizacije zbog
akutne egzacerbacije KOPB-a. Premda ograničenje ven-
tilacije može spriječiti aerobni trening vježbanja, trening
otpora mišića donjih ekstremiteta dobro se podnosi, sig-
uran je, poboljšava snagu mišića i rezultate 6-MWT-a (25).
Postojeći podaci iz literature pružaju dokaze da je multi-
modalni i multidisciplinarni program plućne rehabilitaci-
je nedvojbeno koristan. Godine 2016. Deutsches Ärzteblatt
objavio je preporuke za pulmologiju pod nazivom „Odabir
mudrih“. Pozitivne preporuke uključivale su, među os-
talim, i onu da se bolesnici koji su primljeni u bolnicu zbog
akutnog pogoršanja kroničnih plućnih bolesti uključe u
plućnu rehabilitaciju (26). Ta se preporuka trenutačno ne
može potpuno provesti zbog nedostatka kapaciteta. Njezin
bi cilj bio da se identificiraju bolesnici s učestalim egzac-
erbacijama i da im se omogući sudjelovanje u multimodal-
nom programu plućne rehabilitacije, jer to može poboljšati
prognozu bolesti. Uspješna rehabilitacija mora podupirati
više tjelesne aktivnosti i samoefikasnosti u svakodnevnom
životu bolesnika prema motu: „Iskoristi ili izgubi.“ (engl.
Use it or lose it.), tj. poticati bolesnike da se služe svojim
funkcijama odnosno sposobnostima kako ih ne bi izgubi-
li. Nažalost, poboljšanja u funkcioniranju mišića i sposob-
nosti za tjelesnu izvedbu tijekom plućne rehabilitacije ne
pokreću automatski povišenje razine tjelesne aktivnosti
Medicus 2019;28(2):227-235
Jalušić Glunčić T.
kao ponašanja u svakodnevnom životu bolesnika (27). Ak-
tivan život snižava rizik od egzacerbacija i/ili hospitalizaci-
ja. Poboljšanje tjelesnih i psihičkih značajka, uz prestanak
pušenja i optimiziranje farmakološke terapije, također će
izravno utjecati na egzacerbacije i /ili hospitalizacije. Čak
i neznatno povećanje tjelesne aktivnosti u većine bole-
snika sa sjedilačkim načinom života može donijeti znatne
zdravstvene koristi. Dapače, neki autori preporučuju da se
fizička aktivnost mjeri u uvjetima slobodnog življenja prije
programa plućne rehabilitacije i nakon njega (a ne tijekom),
jer bi to pokazalo stvarno poboljšanje (28). Vježbanje, kao i
intervencije za povećanje dnevne tjelesne aktivnosti treba-
ju biti sastavni i komplementarni dio plućne rehabilitacije.
Njihovi su ciljevi jasni: vježbanjem se poboljšava kondicija,
a povećanje tjelesne aktivnosti usmjereno je na promjenu
ponašanja prema aktivnijem načinu života (29).
Naš program plućne rehabilitacije
Program vježbanja nalaže individualan pristup s obzirom
na:
• intenzitet
• trajanje
• frekvenciju
• vrstu (intervalno ili kontinuirano)
• modalitet (npr., hodanje, biciklizam, vježbanje ruku)
• postupno jačanje intenziteta.
Plan za svakog bolesnika trebao bi se temeljiti na njegovim
rezultatima testova kapaciteta vježbanja (6-MWT, spiroer-
gometrija) (tablica 1.).
Naš program plućne rehabilitacije provodi se kontinuirano
tijekom 3 – 4 tjedna, što uključuje 15 – 20 dolazaka. Program
ima zajedničku shemu, ali je personaliziran s obzirom na
težinu bolesti, dob i komorbiditete. Broj ponavljanja i dulji-
na vježbanja postupno se povećavaju ovisno o mogućnosti-
ma bolesnika. Sa svakim se bolesnikom individualno razra-
đuju ritam i duljina vježbanja. Postoji li potreba za toaletom
dišnih putova (sustav Vest, drenaža), započinje se s time, a
zatim nastavlja s treninzima snage i izdržljivosti.
Vježbanje se provodi pod neposrednim nadzorom pulmo-
loga, respiratornog fizioterapeuta, respiratorne sestre, uz
kombiniranje disanja s pomoću usne zapreke i kontrolu
disanja pri opterećenju. Borgovom se ljestvicom procjenju-
je doživljaj bolesnika povezan s naporom, umorom i zadu-
hom. Tijekom cijelog programa svakog bolesnika pratimo
da bismo mogli reagirati na simptome povezane s netole-
rancijom napora, povišenim krvnim tlakom, povećanim
brojem otkucaja srca, padom saturacije. U skladu s time naš
je program nadziran i personaliziran te prilagođen moguć-
Tjelesna aktivnost i kronične plućne bolesti – plućna rehabilitacija u bolnici 231

nostima i ograničenjima pojedinog bolesnika. Ako postoji
potreba, program se produljuje i na 6 – 8 tjedana, npr., kod
bolesnika nakon transplantacije pluća. Da bismo se bolje
prilagodili individualnim ograničenjima bolesti i potreba-
ma liječenja, pri provedbi plućne rehabilitacije naglašava
se suradnički pristup između korisnika rehabilitacije i pro-
fesionalnog osoblja. Stoga je jedna od glavnih pretpostavka
povećanje znanja bolesnika da bi aktivno sudjelovao u od-
lukama koje su vezane uz liječenje i povećao svoj osjećaj sa-
moučinkovitosti (samopouzdanje bolesnika znatno je veće
kada se može samostalno brinuti o sebi). Također, jedan
od ciljeva jest pomoći bolesniku da stekne vještine samou-
pravljanja bolesti. To uključuje: postavljanje realnih ciljeva
u željene vremenske okvire, utvrđivanje koraka potrebnih
za postizanje ciljeva, odlučivanje, provedbu planiranih ak-
tivnosti, predviđanje i rješavanje problema.
Važno je naučiti bolesnike da prepoznaju pogoršanje bole-
sti, pokretače pogoršanja i kako si mogu pomoći. U sklopu
programa plućne rehabilitacije nužno je preporučiti vježba-
nje kod kuće te pritom definirati realne ciljeve kako bi bo-
lesnik vidio napredak i bio motiviran. Obećamo li bolesni-
cima nemoguće i oni ne vide poboljšanje, tada je i njihova
suradljivost loša.
Zaključak
Pri plućnoj rehabilitaciji najvažnije je trenirati i motivirati
kroničnoga plućnog bolesnika da dugoročno prihvati aktiv-
niji i zdravije orijentiran način života, jer je opseg tjelesne
aktivnosti u svakodnevnom životu ključan za prognozu
njegove bolesti. Bolesnik treba i nakon završena programa
nastaviti vježbati, promijeniti životne navike i povećati tje-
lesnu aktivnost, a sve radi što bolje kvalitete života.

TABLICA 1. Program plućne rehabilitacije u Klinici za plućne bolesti Jordanovac

KBC Zagreb – Klinika za plućne bolesti Jordanovac

Program plućne rehabilitacije
PRIJE PR-a POSLIJE PR-a
Ime i prezime pacijenta: Plućna funkcija FVC FVC
FEV1/FVC (%) FEV1/FVC (%)

Uputna dijagnoza: Spirometrija FEV1 FEV1

FEF50 (%) FEF50 (%)
PEF PEF
Datum rođenja/dob:
Difuzija DLCO DLCO
KCO KCO
Visina (cm): alveolarni volumen alveolarni volumen
6-MWT (m)
Spol: M/Ž Težina (kg): Ref.
Spiroergometrija

U programu od do Upitnik (ACT, CAT,

QOL) Bioimpedancija
Indeks tjelesne mase
Napomene: Održane edukacije: (ITM/kg/m2)
Pušač: DA / NE 1. Š
 to znamo o bolesti? Indeks mišićne mase
(IMM/kg/m2)
Na kisiku: DA / NE 2. Zašto provodimo plućnu reha-
bilitaciju? Visceralno masno
tkivo (VM)
Elektrostimulator srca 3. Psihološki aspekti kod kronič- Sarkopenijski indeks
(pacemaker): DA / NE nih plućnih bolesnika
Dinamometar Lijeva ruka: Lijeva ruka:
4. Pravilna inhalacijska tehnika Desna ruka: Desna ruka:
Lijekovi: DA / NE RespiFit (snaga/
Komorbiditet: DA / NE Tehnike usne zapreke izdržljivost)
Tehnike usne zapreke pri naporu Maksimalan
inspiratorni tlak
Ostalo: SOS pri napadaju zaduhe (Pmaks.)
Vrijeme izdržljivosti
Tehnike iskašljavanja (Tlim.)
Princip uštede energije
Minutna ventilacija
Položaji za smanjenje zaduhe (MV)

Medicus 2019;28(2):227-235
232 Jalušić Glunčić T.

KBC Zagreb – Klinika za plućne bolesti Jordanovac

Program plućne rehabilitacije (nastavak)

1. tjedan 1. dan 2. dan 3. dan 4. dan 5. dan

SpO2

Relaksacija 15 – 20 min 15 – 20 min

Vježbe disanja 3×6

Dijafragmalno sjedeći 3×6

Dijafragmalno stojeći 3×6

Dijafragmalno bez ruku 3×6

Postranična ekspanzija rebara (kostalno) 3×6

S razgibavanjem ramenog obruča 3×6

Sjedanje/ustajanje 3×6

Saturacija kisikom (SpO2) / puls

Vježbe disanja s opterećenjem

1–2×6
(lopta, elastična vrpca, utezi, štap,

Balansna platforma 15 min

Nestabilna površina 10 – 15 min

Pilates-lopta 15 min

Švedske ljestve 15 min

Nordijsko hodanje 15 min

Inspiratorni mišićni trening (IMT) 1×5

Vježbanje ekspiratorne snage (PEP) 1×5

RespiFit (snaga/izdržljivost) snaga: 2 × snaga: snaga: snaga: snaga:

Individualno izdržljivost: 2 × izdržljivost: izdržljivost: izdržljivost: izdržljivost:

Penjanje uza stube (KAT) broj stuba: 10 min

SpO2 prije

SpO2 poslije

Bicikl/pokretna staza
W
10 – 15 min
min
Opterećenje/vrijeme

SpO2 početak

SpO2 kraj

Drenaža/Vest, položaj 15 – 20 min

Medicus 2019;28(2):227-235
Tjelesna aktivnost i kronične plućne bolesti – plućna rehabilitacija u bolnici 233

KBC Zagreb – Klinika za plućne bolesti Jordanovac

Program plućne rehabilitacije (nastavak)

2., 3., 4. tjedan 6. dan ........ ........ ........ 20. dan

SpO2 15 – 20 min

Relaksacija maks. 5 × 10

Vježbe disanja maks. 3 × 15

Dijafragmalno sjedeći 3–5×5

Dijafragmalno stojeći 3–5×5

Dijafragmalno bez ruku 3–5×5

Postranična ekspanzija rebara (kostalno) 3–5×5

S razgibavanjem ramenog obruča 3–5×5

Sjedanje/ustajanje 3–5×5

(SpO2) / puls

Vježbe disanja s opterećenjem

3–5×6 15 – 25 min
(lopta, elastična vrpca, utezi, štap,

Balansna platforma 15 min

Nestabilna površina 15 min

Pilates-lopta 15 min

Švedske ljestve 15 min

Nordijsko hodanje do 45 min

(IMT) 3–4×5

(PEP) 3–4×5

RespiFit (snaga/izdržljivost) snaga: 5 – 6 ×

snaga: snaga: snaga: snaga:
Broj ponavljanja/vrijeme izdržljivost: 5
izdržljivost: izdržljivost: izdržljivost: izdržljivost:
Individualno –6×

Penjanje uza stube (KAT) 15 min broj stuba:

SpO2 prije

SpO2 poslije

Bicikl/pokretna staza maks. 50 – 100

W
W
Opterećenje/vrijeme min
30 min

SpO2 početak

SpO2 kraj

Medicus 2019;28(2):227-235
234 Jalušić Glunčić T.

Opća načela vježbanja bolesnika s kroničnom plućnom bolesti ne razlikuju se od onih zdravih pojedinaca ili
čak sportaša. Da bi program vježbanja bio djelotvoran, ukupno opterećenje treninga mora biti prilagođeno
pojedinačnim specifičnim zahtjevima, mora biti nadzirano i personalizirano te prilagođeno mogućnostima i
ograničenjima svakog bolesnika.

Čak i neznatno povećanje tjelesne aktivnosti u većine bolesnika sa sjedilačkim načinom života može donijeti
znatne zdravstvene dobrobiti. Ciljevi plućne rehabilitacije jesu poboljšanje kondicije vježbanjem i povećanje
dnevne tjelesne aktivnosti usmjereno na promjenu ponašanja prema aktivnijem načinu života.

tients with GOLD stage I chronic obstructive pulmonary dis-

LITERATURA ease. Am J Respir Crit Care Med 2008;177:622–9. DOI: 10.1164/rc-

1. Spruit MA, Singh SJ, Garvey i sur.; ATS/ERS Task Force on Pul-
monary Rehabilitation. An official American Thoracic Society/
European Respiratory Society statement: key concepts and ad-
vances in pulmonary rehabilitation. Am J Respir Crit Care Med
2013;188:e13–64. DOI: 10.1164/rccm.201309-1634ST.C.
2. Rochester CL, Vogiatzis I, Holland AE i sur.; ATS/ERS Task Force
on Policy in Pulmonary Rehabilitation. An Official American Tho-
racic Society/European Respiratory Society Policy Statement:
Enhancing Implementation, Use, and Delivery of Pulmonary
Rehabilitation. Am J Respir Crit Care Med 2015;192:1373–86. DOI:
10.1164/rccm.201510-1966ST.
3. Lacasse Y, Goldstein R, Lasserson TJ, Martin S. Pulmonary rehabil-
itation for chronic obstructive pulmonary disease. Cochrane Data-
base Syst Rev 2006;4:CD003793. DOI: 10.1002/14651858.CD003793.
pub2.
4. Vogiatzis I, Terzis G, Stratakos G i sur. Effect of pulmonary reha-
bilitation on peripheral muscle fiber remodeling in patients with
COPD in GOLD stages II to IV. Chest 2011;140:744–52. DOI: 10.1378/
chest.10-3058.
5. van Wetering CR, Hoogendoorn M, Mol SJ, Rutten-van Mölken
MP, Schols AM. Short- and long-term efficacy of a communi-
ty-based COPD management programme in less advanced COPD:
a randomised controlled trial. Thorax 2010;65:7–13. DOI: 10.1136/
thx.2009.118620.
6. Celli RB. Pulmonary rehabilitation. UpToDate. Dostupno na:
https://www.uptodate.com/contents/pulmonary-rehabilitation.
Datum pristupa: 7. 6. 2019.
7. Janssen DJ, Spruit MA, Leue C i sur.; Ciro network. Symp-
toms of anxiety and depression in COPD patients entering pul-
monary rehabilitation. Chron Respir Dis 2010;7:147–57. DOI:
10.1177/1479972310369285.
8. Ofir D, Laveneziana P, Webb KA, Lam YM, O’Donnell DE. Mech-
anisms of dyspnea during cycle exercise in symptomatic pa-
cm.200707-1064OC.
9. Watz H, Waschki B, Boehme C, Claussen M, Meyer T, Magnussen
H. Extrapulmonary effects of chronic obstructive pulmonary dis-
ease on physical activity: a cross-sectional study. Am J Respir Crit
Care Med 2008;177:743–51. DOI: 10.1164/rccm.200707-1011OC.
10. Sharma S. Pulmonary Rehabilitation. Medscape. Dostupno na:
https://emedicine.medscape.com/article/319885-overview. Da-
tum pristupa: 7. 6. 2019.
11. Caspersen CJ, Powell KE, Christenson GM. Physical activity,
exercise, and physical fitness: definitions and distinctions for
health-related research. Public Health Rep 1985;100:126–31.
12. Watz H, Pitta F, Rochester CL i sur. An official European Respira-
tory Society statement on physical activity in COPD. Eur Respir J
2014;44:1521–37. DOI: 10.1183/09031936.00046814.
13. Steele BG, Belza B, Cain K, Warms C, Coppersmith J, Howard J.
Bodies in motion: monitoring daily activity and exercise with mo-
tion sensors in people with chronic pulmonary disease. J Rehabil
Res Dev 2003;40:45–58.
14. Pitta F, Troosters T, Probst VS, Spruit MA, Decramer M, Gosselink
R. Quantifying physical activity in daily life with questionnaires
and motion sensors in COPD. Eur Respir J 2006;27:1040–55. DOI:
10.1183/09031936.06.00064105.
15. Holland AE, Spruit MA, Troosters T i sur. An official European
Respiratory Society/American Thoracic Society technical stand-
ard: field walking tests in chronic respiratory disease. Eur Respir J
2014;44:1428–46. DOI: 10.1183/09031936.00150314.
16. Singh SJ, Puhan MA, Andrianopoulos V i sur. An official system-
atic review of the European Respiratory Society/American Tho-
racic Society: measurement properties of field walking tests in
chronic respiratory disease. Eur Respir J 2014;44:1447–78. DOI:
10.1183/09031936.00150414.
17. Spina G, Casale P, Albert PS i sur. Identifying Physical Activity Pro-
files in COPD Patients Using Topic Models. IEEE J Biomed Health
Inform 2015;19:1567–76. DOI: 10.1109/JBHI.2015.2432033.

Medicus 2019;28(2):227-235
Tjelesna aktivnost i kronične plućne bolesti – plućna rehabilitacija u bolnici
18. Howley ET. Type of activity: resistance, aerobic and leisure versus
occupational physical activity. Med Sci Sports Exerc 2001;33:S364–
9; discussion S419–20.
19. Katz S. Assessing self-maintenance: activities of daily living, mo-
bility, and instrumental activities of daily living. J Am Geriatr Soc
1983;31:721–7.
20. Garber CE, Blissmer B, Deschenes MR i sur. American College of
Sports Medicine position stand. Quantity and quality of exercise
for developing and maintaining cardiorespiratory, musculoskele-
tal, and neuromotor fitness in apparently healthy adults: guidance
for prescribing exercise. Med Sci Sports Exerc 2011;43:1334–59.
DOI: 10.1249/MSS.0b013e318213fefb.
21. Breyer MK, Breyer-Kohansal R, Funk GC i sur. Nordic Walking im-
proves daily physical activities in COPD: a randomised controlled
trial. Respir Res 2010;11:112. DOI: 10.1186/1465-9921-11-112.
22. Jastrzębski D, Ochman M, Ziora D i sur. Pulmonary rehabilitation
in patients referred for lung transplantation. Adv Exp Med Biol
2013;755:19–25. DOI: 10.1007/978-94-007-4546-9_3.
23. Sillen MJ, Wouters EF, Franssen FM, Meijer K, Stakenborg KH,
Spruit MA. Oxygen uptake, ventilation, and symptoms during
low-frequency versus high-frequency NMES in COPD: a pilot
study. Lung 2011;189:21–6. DOI: 10.1007/s00408-010-9265-0.
24. Alison JA, McKeough ZJ, Johnston K i sur.; Lung Foundation Aus-
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Adresa za dopisivanje:
Tajana Jalušić Glučić, dr. med.
KBC Zagreb
Klinika za plućne bolesti Jordanovac
Odjel za rehabilitaciju disanja
Jordanovac 104, 10000 Zagreb
e-mail: tajana.jalusic.gluncic@kbc-zagreb.hr
235
tralia and the Thoracic Society of Australia and New Zealand. Aus-
tralian and New Zealand Pulmonary Rehabilitation Guidelines.
Respirology 2017;22:800–19. DOI: 10.1111/resp.13025.
25. Troosters T, Probst VS, Crul T i sur. Resistance training prevents
deterioration in quadriceps muscle function during acute exacer-
bations of chronic obstructive pulmonary disease. Am J Respir Crit
Care Med 2010;181:1072–7. DOI: 10.1164/rccm.200908-1203OC.
26. Gloeckl R, Schneeberger T, Jarosch I, Kenn K. Pulmonary Rehabil-
itation and Exercise Training in Chronic Obstructive Pulmonary
Disease. Dtsch Arztebl Int 2018;115:117–23. DOI: 10.3238/arzte-
bl.2018.0117.
27. Cindy Ng LW, Mackney J, Jenkins S, Hill K. Does exercise train-
ing change physical activity in people with COPD? A systematic
review and meta-analysis. Chron Respir Dis 2012;9:17–26. DOI:
10.1177/1479972311430335.
28. Spruit MA, Pitta F, McAuley E, ZuWallack RL, Nici L. Pulmonary
Rehabilitation and Physical Activity in Patients with Chron-
ic Obstructive Pulmonary Disease. Am J Respir Crit Care Med
2015;192:924–33. DOI: 10.1164/rccm.201505-0929CI.
29. Blondeel A, Demeyer H, Janssens W, Troosters T. The role of
physical activity in the context of pulmonary rehabilitation. COPD
2018;15:632–9. DOI: 10.1080/15412555.2018.1563060.4.
PRIMLJENO/RECEIVED:
2. 5. 2019./May 5, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
15. 5. 2019./May 15, 2019
Medicus 2019;28(2):227-235
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 237

Tjelesna aktivnost i KOPB

Physical Activity and COPD

NATAŠA KARAMARKOVIĆ LAZARUŠIĆ

Poliklinika za bolesti dišnog sustava, Baruna Filipovića 11, 10000 Zagreb

SAŽETAK Bolesnici s KOPB-om manje su tjelesno aktivni od zdravih osoba jednake dobi ili bolesnika s drugim kroničnim bolestima. Iako
tjelesna aktivnost ne utječe na poboljšanje plućne funkcije, vježbanje ima pozitivan fiziološki i psihološki učinak. Smanjuje se osjećaj zaduhe, raste
funkcionalni kapacitet vježbanja i poboljšava kvaliteta života bolesnika s KOPB-om uz dodatan pozitivni učinak na komorbiditete. Procjenom svakog
bolesnika prije uključivanja u program vježbanja i njegovim praćenjem za vrijeme provedbe omogućujemo individualnu prilagodbu programa i
sigurnost vježbanja. Programi tjelesne aktivnosti bolesnika s KOPB-om, koji se održavaju izvan zdravstvenih ustanova (npr., u dvoranama, kod
kuće, plućna rehabilitacija s pomoću internetske potpore), mogu biti nove strategije koje će omogućiti uključivanje većeg broja bolesnika te dulje i
uspješnije provođenje programa.
KLJUČNE RIJEČI: kronična opstruktivna plućna bolest (kopb), tjelesna aktivnost

SUMMARY Patients with COPD are physically less active compared to their healthy peers or patients with other chronic diseases. Even
though physical activity does not improve lung function, exercising produces positive physiological and psychological effects. Physical activity
decreases the symptoms of shortness of breath, increases functional exercise capacity and improves the quality of life in patients with COPD. It
also has a positive effect on comorbidities. Prior assessment and monitoring of each patient during an exercise programme allows for a safe and
individually tailored exercise programme. Exercise programmes for COPD patients that take place outside healthcare facilities, e.g. in gyms, homes
and online, might be new strategies that will attract a greater number of patients and ensure a longer and more successful implementation of these
programmes.
KEY WORDS: chronic obstructive pulmonary disease (COPD), physical activity

Uvod
p Kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) česta
je bolest koja se može spriječiti i liječiti. Karakteriziraju je
trajni respiratorni simptomi i smanjen protok zraka dišnim
putovima, koji nastaju zbog abnormalnosti dišnih putova i/
ili alveola uzrokovanih znatnim izlaganjem štetnim česti-
cama i plinovima. Kronično smanjen protok zraka dišnim
putovima posljedica je bolesti malih dišnih putova (npr.,
opstruktivni bronhiolitis) i destrukcije plućnog parenhima
(emphysema) (1).
KOPB je trenutačno četvrti globalni uzrok smrti, s pred-
viđanjem da će do 2020. godine postati treći vodeći uzrok
smrti u svijetu. Ova je bolest važan uzrok pobola i smrti
diljem svijeta i zbog same bolesti, ali i zbog brojnih komor-
biditeta. Naime, 2012. godine od KOPB-a je umrlo više od
3 milijuna ljudi diljem svijeta, što je bilo ukupno 6% svih
smrti u toj godini. Predviđa se daljnji porast broja oboljelih
u sljedećim desetljećima zbog izlaganja čimbenicima rizika
od razvoja KOPB-a, kao i starenja populacije (2, 3). KOPB je
posljedica složene interakcije između genske predispozici-
je i štetnog utjecaja okoliša. Iako je pušenje vodeći okolišni
čimbenik rizika od KOPB-a, na razvoj bolesti utječu i mno-
gi drugi faktori: izlaganje štetnim česticama i plinovima u
radnoj i životnoj sredini, socioekonomski status povezan s
rodnom masom i razvojem pluća, produljen životni vijek,
astma i bronhalna hiperreaktivnost, kronični bronhitis i
teške respiratorne infekcije u djetinjstvu (1, 4, 5).
Među genskim čimbenicima rizika najčešći i najistraženi-
ji jest teški hereditarni manjak alfa-1-antitripsina (AATD),
dok je nekoliko gena povezano s padom plućne funkcije
i rizikom od KOPB-a (gen za kodiranje matriksnih meta-
loproteinaza 12 (MMP-12) i glutation-S-transferaza) (1, 6).
Patološke promjene u KOPB-u pojavljuju se u bronhima,
plućnom parenhimu i plućnoj vaskulaturi, a uključuju kro-
ničnu upalu s pojavom specifičnih upalnih stanica (makro-
fagi, neutrofili i limfociti (stanice Tc1, Th1, Th17 i ILC3). U
nekih se pacijenata može naći i porast eozinofila, stanica
Th2 ili ILC2 (slučajevi kliničkog preklapanja KOPB-a s as-
tmom). Upalne, epitelne i druge strukturne stanice otpu-
štaju brojne medijatore upale koji privlače upalne stanice iz
krvotoka (kemotaktični čimbenici), pojačavaju upalni pro-
ces (proinflamatorni citokini) i potiču strukturne promjene
(čimbenik rasta). Pojava sustavne upale može imati ulogu i
u brojnim komorbiditetima KOPB-a (7, 8).

Medicus 2019;28(2):237-245
238
Oksidativni stres, generiran cigaretnim dimom i drugim
inhaliranim štetnim česticama, važan je čimbenk pri ra-
zvoju KOPB-a, a praćen je porastom biomarkera (npr., vo-
dikova peroksida, 8-izoprostana) u kondenzatu izdahnutog
zraka, sputumu i sustavnom krvotoku. Neuravnoteženost
enzima proteaza koji razgrađuju komponente vezivnog tki-
va i antiproteaza s obrnutim učinkom u plućima dovodi do
karakterističnih patoloških promjena u KOPB-u (7, 9, 10).
Upala i ponavljano oštećenje stijenke bronha može pretho-
diti razvoju peribronhalne i intersticijske fibroze s bujanjem
fibroznog tkiva i hipertrofijom mišića te razvojem opstruk-
cije malih dišnih putova i emfizema (11). Intenzitet upale,
fibroze i intraluminalnih eksudata u korelaciji je s padom
FEV1 i FEV1/FVC te vodi u progresivno zarobljavanje zraka
tijekom izdisaja i do hiperinflacije. Statička hiperinflacija
smanjuje inspiratorni kapacitet i povezana je s dinamič-
kom hiperinflacijom tijekom vježbanja koja povećava zadu-
hu i smanjuje kapacitet vježbanja. Sve navedeno pridonosi
oštećenju kontraktilnosti respiratorne muskulature (12, 13).
Abnormalnosti izmjene plinova dovode do hipoksemije i
hiperkapnije koje se pogoršavaju s progresijom bolesti (13).
Mukozna hipersekrecija posljedica je porasta broja vrčastih
stanica i povećanih submukoznih žlijezda kao odgovora na
iritaciju cigaretnim dimom i drugim štetnim česticama, što
je karakteristika kroničnog bronhitisa i ne mora uvijek biti
prisutna u bolesnika s KOPB-om (14).
Hipoksija dovodi do vazokonstrikcije malih pulmonalnih
arterija, a gubitak plućnih kapilara u emfizemu dodatno
pridonosi porastu tlaka u plućnoj cirkulaciji. Progresijom
plućne hipertenzije može doći do razvoja hipertrofije de-
snog ventrikula te, naposljetku, do desnostranoga srčanog
zatajenja (15). Mnogi bolesnici s KOPB-om imaju komorbi-
ditete, što je povezano sa zajedničkim čimbenicima rizika
poput pušenja, starije dobi, tjelesne neaktivnosti. Upalni
medijatori u krvotoku mogu pridonijeti gubitku skeletne
muskulature, kaheksiji te potaknuti ili pogoršati razvoj ko-
morbiditeta kao što su ishemijska bolest srca, srčano popu-
štanje, osteoporoza, normocitna anemija, dijabetes i meta-
bolički sindrom (16). Dijagnoza KOPB-a mora se razmotriti
u svih bolesnika sa simptomima zaduhe, kroničnog kašlja,
pojačanog stvaranja sputuma, ponavljanim respiratornim
infekcijama donjih dišnih putova, a uz prisutne faktore rizi-
ka od razvoja bolesti. Konačna dijagnoza potvrđuje se nala-
zom postbronhodilatacijskog FEV1/FVC < 70% kao dokazom
perzistentne bronhoopstrukcije (1).
Prema smjernicama Globalne inicijative za kroničnu op-
struktivnu plućnu bolest (engl. Global Initiative for Chronic
Obstructive Lung Disease – GOLD) iz 2019. godine, presta-
Medicus 2019;28(2):237-245
Karamarković Lazarušić N.
nak pušenja ima ključnu ulogu pri liječenju KOPB-a. Far-
makološko liječenje mora biti individualizirano s obzirom
na težinu simptoma, rizik od egzacerbacija, ali i prema
dostupnosti i cijeni terapije te mogućnosti pacijenta da
rabi različite inhalacijske uređaje. Osnovu liječenja čine
dugodjelujući bronhodilatatori iz grupe antikolinergika
(LAMA) i beta-2-agonisti (LABA), kao i njihove kombinacije
u jednom uređaju (LABA/LAMA). Dugodjelujući bronho-
dilatatori imaju prednost u odnosu prema kratkodjelujući-
ma (SABA, SAMA) (1). U bolesnika s KOPB-om i učestalim
egzacerbacijama te povišenim vrijednostima eozinofila u
perifernoj krvi može se razmotriti primjena kombinacije
jednog ili više bronhodilatatora s inhalacijskim kortikoste-
roidima (LABA/ICS; LABA/LAMA/ICS) (1). U bolesnika s
teškom kroničnom hipoksemijom u mirovanju primjenjuje
se dugotrajno liječenje kisikom, a u pacijenata s teškom kro-
ničnom hiperkapnijom i anamnezom hospitalizacija zbog
akutne respiratorne insuficijencije provodi se dugotrajno
liječenje neinvazivnom ventilacijom (NIV) (1). Cijepljenje
protiv gripe i pneumokoka smanjuje incidenciju infekcija
donjega respiratornog trakta. Bronhoskopski i kirurški tre-
tmani mogu biti korisni pri liječenju uznapredovalog emfi-
zema (1). Plućna rehabilitacija smanjuje simptome KOPB-a,
poboljšava kvalitetu života i sudjelovanje pacijenta u sva-
kodnevnom životu (1).
Pozitivan učinak tjelesne aktivnosti
na KOPB
Pozitivan učinak tjelesne aktivnosti na bolesnike s KO-
PB-om vrlo je dobro dokumentiran. Cochraneova metaana-
liza iz 2015. godine obuhvatila je ukupno 65 randomiziranih
kontroliranih kliničkih istraživanja (RCT) s 3822 pacijenta
(17). Ova metaanaliza uključila je rezultate 31 RCT-a iz pri-
jašnje metaanalize iz 2006. godine uz dodane rezultate 34
nova RCT-a. Svi izabrani RCT-i uspoređivali su učinkovitost
plućne rehabilitacije (najmanje 4 tjedna vježbanja s eduka-
cijom i/ili psihološkom potporom ili bez njih) u odnosu pre-
ma konvencionalnom liječenju. Svi pacijenti liječeni kon-
vencionalno, dobili su optimalno medikamentno liječenje
na početku istraživanja bez dodatne intervencije. Od 65
programa plućne rehabilitacije 41 se provodio u zdravstve-
nim ustanovama, 23 izvan njih (u društvenim prostorijama
ili kod kuće), a jedan program provodio se kombinirano.
Raspon trajanja programa bio je od 4 do 52 tjedna, iako se
većina programa provodila tijekom 12 ili 8 tjedana. Nađeno
je statistički značajno poboljšanje svih praćenih parame-
tara. Statistički je značajan bio učinak programa na četiri
važna parametra upitnika o kvaliteti života (QoL) Chronic
Respiratory Disease Questionnaire (CRQ): smanjenje zadu-
he i umora te poboljšanje emocionalnog stanja i spretnosti.
Tjelesna aktivnost i KOPB
Učinak je bio veći od 0,5 jedinica koliko iznosi minimalna,
klinički važna razlika (MCID). Nađeni su statistički značaj-
no poboljšanje u svim područjima SGRQ-a (engl. St. Geor-
ge’s Respiratory Questionnaire) i porast u totalnom zbroju
veći od 4 jedinice.
Također, maksimalan kapacitet vježbanja (mean Wmaks. (W))
pri plućnoj se rehabilitaciji statistički značajno poboljšao u
odnosu prema kompariranomu konvencionalnom liječe-
nju. Poboljšanje funkcionalnog kapaciteta vježbanja (FEC)
potvrđeno je statistički značajnim poboljšanjem hodne
pruge s pomoću 6-minutnog testa hodanja (6-MWT). Na-
knadna analiza pokazala je znatno bolju učinkovitost tre-
tmana na svim područjima CRQ-a u podgrupama koje su
plućnu rehabilitaciju provodile u zdravstvenim ustanova-
ma u odnosu prema onima što su ju obavljale izvan zdrav-
stvenih ustanova, dok prema SGRQ-u, ta razlika nije nađe-
na. Također, nije nađena znatna razlika među podgrupama
koje su tretirane samo vježbanjem u odnosu prema onima
što su vježbale uz kompleksnije intervencije (17). Prema stu-
diji Waterhousea i suradnika, koja je pratila 240 bolesnika
s KOPB-om, plućna rehabilitacija provedena izvan zdrav-
stvenih ustanova pokazala je sličnu učinkovitost kao i ona
što se provodila u zdravstvenim ustanovama. Oba načina
provođenja rehabilitacije pokazala su statistički značajno
poboljšanje kapaciteta vježbanja (engl. Endurance shuttle
walking test – ESWT), kao i kvalitete života povezane sa
zdravljem (HRQoL). Između dvije grupe nije bilo statistički
značajne razlike u rezultatima neposredno nakon rehabili-
tacije, kao ni 6, 12 i 18 mjeseci poslije njezina završetka (18).
Vježbe s opterećenjem (RT) preveniraju mišićnu depleciju,
a vježbe izdržljivosti (ET) podižu kapacitet vježbanja (EC) i
HRQoL. Iepsen i suradnici usporedili su učinkovitost vjež-
bâ s opterećenjem i vježbâ izdržljivosti u 8 RCT-a s ukupno
328 pacijenata. Rezultati su pokazali jednaku učinkovitost
vježbâ s opterećenjem i vježbâ izdržljivosti pa se stoga pre-
poručuje uključiti vježbe s opterećenjem u plućnu rehabili-
taciju bolesnika s KOPB-om u skladu s pacijentovim prefe-
rencijama (19). Isti su autori objavili i rezultate praćenja 11
RCT-a s 331 pacijentom te su pokazali jednaku učinkovitost
kombiniranog programa plućne rehabilitacije (vježbe s op-
terećenjem i vježbe izdržljivosti) i vježbâ izdržljivosti, a s
obzirom na rezultate HRQoL-a, hodne pruge i kapaciteta
vježbanja (EC). Međutim, dokazali su i signifikantan porast
jakosti mišića nogu pri kombiniranom programu u odnosu
prema programu vježbâ izdržljivosti (19, 20).
Iako su vježbe izdržljivosti strogo dokazano učinkovite,
njihov je intenzitet u bolesnika s KOPB-om često limitiran
zaduhom, dok vježbe s opterećenjem izazivaju manju za-
duhu. Osim toga, malena mišićna masa u bolesnika s KO-
239
PB-om pokazala se kao bolji navješćivač (prediktor) smrt-
nosti od indeksa tjelesne mase (21). Metaanaliza Beaumonta
i suradnika obuhvatila je 43 studije s ukupno 642 pacijenta
i pokazala učinak inspiratornoga mišićnog treninga (IMT)
u poboljšanju jakosti inspiratornih mišića, kapacitetu vjež-
banja i kvalitete života te smanjenju zaduhe. Međutim, nije
dokazala dodatni učinak IMT-a na zaduhu tijekom plućne
rehabilitacije u odnosu prema zadusi za vrijeme plućne re-
habilitacije bez IMT-a (22).
Lötters i suradnici proveli su metaanalizu 5 studija s uku-
pno 200 pacijenata koja je pokazala da IMT signifikantno
poboljšava jakost i izdržljivost inspiratornih mišića te kli-
nički znatno smanjuje zaduhu u mirovanju i tijekom vjež-
banja. Dodatna analiza podgrupe sa slabosti inspiratornih
mišića pokazuje da je ta slabost važan prognostički faktor
koji određuje učinkovitost IMT-a pa je stoga on bitan doda-
tak programu plućne rehabilitacije u bolesnika s KOPB-om
i slabosti inspiratorne muskulature (23). Jednogodišnje
praćenje 200 bolesnika s KOPB-om pokazalo je da plućna
rehabilitacija znatno smanjuje iskorištavanje zdravstvenog
sustava s obzirom na manji broj dana provedenih u bolnici
i manji broj kućnih posjeta (24).
Mehanizam pozitivnog učinka tjelesne
aktivnosti na KOPB
KOPB karakteriziraju niska razina sustavne upale i ubr-
zano oštećenje proteina u tijelu, što je praćeno povišenom
plazmatskom koncentracijom CRP-a i IL-18 te ubrzanim
pojavljivanjem leucina (R(a)). Tjelesna aktivnost tijekom 7
tjedana povećala je izdržljivost bolesnika s KOPB-om i sma-
njila oštećenje proteina – snižena razina leucina (R(a)) una-
toč nepromijenjenoj koncentraciji inflamatornih markera
CRP-a i IL-18 u plazmi (25). Čimbenik tumorske nekroze
alfa (TNF-α) citokin je povezan sa slabosti mišića i gubit-
kom mišićne mase u KOPB-u i drugim upalnim bolestima.
Djeluje putem poremećaja diferencijacijskih procesa i poti-
canjem katabolizma u zrelim mišićnim stanicama. Pove-
ćana produkcija TNF-α povezana je sa sustavnom upalom
vezanom za KOPB ili sa samim pušenjem (26, 27). Tjelesna
aktivnost može neutralizirati ubrzano oštećenje proteina u
KOPB-u (25).
Pozitivan učinak vježbanja
Bolesnici s KOPB-om imaju nižu razinu tjelesne aktiv-
nosti od zdravih osoba jednake dobi, ali i od bolesnika s
drugim kroničnim bolestima kao što su artritis i dijabetes
(28). Vježbanje ima pozitivan fiziološki i psihološki učinak.
Ono djeluje na smanjenje osjećaja zaduhe, porast funkcio-
nalnog kapaciteta vježbanja i poboljšanje kvalitete života
Medicus 2019;28(2):237-245
240
bolesnika s KOPB-om (24, 29). Pozitivni učinci vježbanja
jesu poboljšana kardiovaskularna funkcija (30), niža stopa
metaboličkog sindroma (31), pacijenti su manje anksiozni i
depresivni (32). Dodatno, pacijenti s KOPB-om koji redovito
vježbaju imaju manji strah od naprezanja i postaju aktivniji
u svakodnevnom životu. S druge strane, tjelesna aktivnost
ne utječe na poboljšanje plućne funkcije (29). Aerobni tre-
ning (trening izdržljivosti) znatno povećava maksimalan
primitak kisika (VO2maks.) koji je inače smanjen u bolesnika
s KOPB-om (33). Povećava i kapacitet izdržljivosti (izražen
kao trajanje vježbanja u testovima s kontinuiranim optere-
ćenjem) (34). Smanjuju se minutna ventilacija (VE), srčana
frekvencija, zaduha i hiperinflacija te se snižava razina lak-
tata u krvi (33, 35, 36).
Poboljšana ekstrakcija kisika skeletnih mišića također je
rezultat aerobnog treninga (37). Trening s opterećenjem za
donje ekstremitete konzistentno pridonosi poboljšanju pe-
riferne mišićne jakosti i mase bolesnika s KOPB-om u us-
poredbi s onima koji ga ne provode (38), dok trening s opte-
rećenjem za mišiće gornjih ekstremiteta povećava njihovu
jakost, što se odražava na obavljanju zadataka koji su s time
povezani poput, npr., 6-PBRT-a (engl. 6-minute pegboard
and ring test) (39). Trening s opterećenjem može pridonijeti
održavanju i poboljšanju mineralne gustoće kosti za koju se
pokazalo da je smanjena u oko 50% bolesnika s KOPB-om
(osteoporoza ili osteopenija) (40).
Propisana tjelesna aktivnost
Bolesnik može biti upućen na plućnu rehabilitaciju:
1. pri postavljanju dijagnoze KOPB-a
2. nakon otpuštanja iz bolnice zbog egzacerbacije bolesti
3. pri pogoršanju simptoma (41).
Prema nadopunjenim kliničkim smjernicama za dijagno-
zu i liječenje stabilne kronične opstruktivne plućne bolesti
(engl. Clinical Practice Guideline Update for COPD) iz 2011.
godine, koje su potvrdili Američka liječnička udruga (engl.
American College of Physicians – ACP), Američka udruga
torakalnih liječnika (engl. American College of Chest Physi-
cians – ACCP), Američko torakalno društvo (engl. Ameri-
can Thoracic Society – ATS) i Europsko respiratorno druš-
tvo (engl. European Respiratory Society – ERS), plućna se
rehabilitacija preporučuje bolesnicima sa simptomima i s
FEV1 < 50% očekivanih vrijednosti, iako se može razmotriti
i kod bolesnika s FEV1 > 50% očekivanih vrijednosti, ali sa
simptomima i ograničenjima vježbanja, jer plućna funkcija
(FEV1) nije jedini kriterij za upućivanje na plućnu rehabili-
taciju. Također, odgovor na plućnu rehabilitaciju ne može
se predvidjeti stupnjem opstrukcije (42, 43).
Medicus 2019;28(2):237-245
Karamarković Lazarušić N.
Prije uključivanja u program treba pažljivo procijeniti: bo-
lesnikove ciljeve (44 – 46), specifične zdravstvene potrebe,
pušački status, nutritivno zdravlje, sposobnost obavljanja
aktivnosti u svakodnevnom životu, zdravstvenu educira-
nost, psihološko zdravlje i socijalno stanje, komorbiditete
(44, 45). Bazična procjena i praćenje bolesnika uključuju
anamnezu, fizikalni pregled, postbronhodilatatornu spiro-
metriju i procjene zaduhe i umora, snage inspiratornih i ek-
spiratornih mišića, snage ekstremiteta u bolesnika koji pate
od gubitka mišićne mase, kapaciteta vježbanja i ograniče-
nja (44 – 46). Prije početka programa vježbanja potrebno je
provesti testove opterećenja da bismo odredili eventualnu
potrebu za dodatnom primjenom kisika, isključili kardiova-
skularne komorbiditete i koštano-mišićne probleme. Time
omogućujemo individualnu prilagodbu programa svakom
bolesniku i postižemo sigurnost vježbanja (47).
U kliničkoj se praksi najčešće rabe terenski testovi poput
6-minutnog testa hodanja (6-MWT) i testa progresivnog
opterećenja (engl. Shuttle walk test) zbog brojnih prednosti:
jednostavni su za izvođenje, valjani i pouzdani, iziskuju
malo dodatne opreme (štoperica, tlakomjer, pulsni oksi-
metar), relevantni su za aktivnosti svakodnevnog života i
osjetljivi na učinak vježbanja (48). Šestominutni test hoda-
nja (6-MWT) test je submaksimalnog opterećenja. Rabi se
kao pokazatelj funkcionalne sposobnosti bolesnika s kardi-
opulmonalnom bolesti. Mjeri udaljenost koju bolesnik pri-
jeđe tijekom 6 minuta hodajući vlastitom brzinom po rav-
noj i tvrdoj podlozi, bez obzira na to koliko je puta stao da bi
se odmorio i koliko je vremena proveo odmarajući se. Prije
testa i poslije njega mjere se tlak, frekvencija srca, saturacija
arterijske krvi kisikom (SaO2) i razina zaduhe prema Borgo-
voj ljestvici (48). Minimalnom, klinički važnom promjenom
(MID) prije su se smatrala 54 m, dok nove studije podupiru
niže vrijednosti (25 – 35 m) (49).
Standardizirani testovi koji se često rabe za procjene fizič-
kog kapaciteta u odnosu prema aktivnostima svakodnev-
nog života jesu ISWT (engl. Incremental shuttle walk test) pri
kojem se brzina hoda povećava svake minute (50) i ESWT
(engl. Endurance shuttle walk test) što se provodi istom br-
zinom tijekom cijelog testa (51). Minimalna, klinički važna
promjena (MID) za ISWT jest 47,5 m (52). Testovi optere-
ćenja na pokretnoj stazi i biciklu iziskuju manje prostora
nego terenski testovi, a omogućuju mjerenje kompleksnijih
fizioloških i metaboličkih podataka. Cijena i kompleksnost
opreme ograničavaju široku upotrebu, kao i činjenica da
nisu određeni MID-ovi za ISWT i ESWT na pokretnoj sta-
zi (53 – 55). Za procjenu kvalitete života prije rehabilitaci-
je i nakon nje najopsežniji su upitnici koji su specifični za
Tjelesna aktivnost i KOPB
KOPB: Chronic Respiratory Questionnaire (CRQ) i St. Geor-
ge’s Respiratory Questionnaire (SGRQ) (1, 56), dok su za ru-
tinsku praksu prikladniji kraći upitnici: COPD Assessment
Test (CAT) i COPD Control Questionnaire (CCQ) (1.) Težina
simptoma može se mjeriti vizualno-analognom ljestvicom
(VAS) ili Borgovom ljestvicom (56), a stupanj zaduhe upit-
nikom mMRC-a (engl. Modified British Medical Research
Council) (1).
Trajanje vježbanja
Ne postoji konsenzus o optimalnom trajanju plućne reha-
bilitacije (57). Za postizanje znatnog učinka preporučuje
se minimalno 8 tjedana vježbanja (57 – 59). Smatra se da je
optimalno trajanje vježbanja ono koje je najdulje moguće i
praktično, jer programi dulji od 12 tjedana pokazuju veću i
trajniju dobrobit nego kraći programi (59). Frekvencija vjež-
banja tijekom tjedna varira: u izvanbolničkom programu 2
– 3 dana na tjedan, za bolničke pacijente 5 dana na tjedan.
Trening traje 1 – 4 sata na dan, što je obično u granicama
fizičkih mogućnosti bolesnika s KOPB-om (60).
Vježbanje treba početi zagrijavanjem, a završiti odmorom
i istezanjem. Za vrijeme treninga svakako valja mjeriti sa-
turaciju kisikom (SaO2) koja ne smije pasti ispod 88 – 90%.
Ako SaO2 pada, treba smanjiti intenzitet i/ili trajanje trenin-
ga. Pacijent treba disati napućenim usnicama da bi se satu-
racija kisikom održala na prihvatljivoj razini od ≥ 90%. Hi-
poksemični pacijenti i oni koji imaju desaturaciju tijekom
treninga (SaO2 < 88%) trebaju suplementaciju kisikom (61).
Bolesnici s niskim indeksom tjelesne mase trebaju nutri-
tivne nadomjestke da bi povećali snagu perifernih mišića i
aerobni kapacitet. Prije početka vježbanja može se preporu-
čiti premedikacija s bronhodilatatorima (56).
Specifičnosti vježbanja:
TRENING IZDRŽLJIVOSTI ILI AEROBNI TRENING uklju-
čuje velike grupe mišića putem aktivnosti kao što su hoda-
nje, bicikliranje ili fitnes-trening na tlu ili u vodi (58), ali u
nekih je pacijenata teško postići ciljani intenzitet ili trajanje
treninga (62). Pri takvim slučajevima alternativa su trening
izdržljivosti niskog intenziteta ili intervalni trening (63).
Intervalni trening uključuje ponavljane izvedbe visokoin-
tenzivne aktivnosti tijekom 2 – 3 minute, koje se izmjenju-
ju s razdobljima niskointenzivne aktivnosti ili odmora (58,
64). Primjenom intervalnog treninga može se smanjiti poja-
va simptoma, a dobro iskoristiti fiziološki učinak vježbanja
visokim intenzitetom. Intervalni trening treba provoditi
najkraće 8 – 10 tjedana (58).
241
Trening s opterećenjem donjih ekstremiteta konzistentno
pridonosi jačanju njihove mišićne jakosti i mase (38). Vjež-
be s opterećenjem za mišiće gornjih ekstremiteta poveća-
vaju njihovu jakost, što poboljšava obavljanje aktivnosti u
svakodnevnom životu (39, 65). Svaka bi se vježba trebala
provoditi 8 – 12 puta u 2 – 3 ponavljanja (serije) intenzite-
tom od 70% od maksimalnog ponavljanja 1 RM (RM = repe-
tition maximum). 1 RM odgovara maksimalnoj težini koju
možemo podignuti u jednome, pravilno izvedenom ponav-
ljanju (58) (tablica 1.) (56, 62). Za početak je dovoljno izvesti
samo jednu seriju. Između serija valja dodati 1 – 3 minute
odmora. Trening niskog intenziteta (40 – 50% od 1 RM) tre-
ba izvoditi svakodnevno, a trening visokog intenziteta (70
– 80% od 1 RM) 2 puta na tjedan. Trening s opterećenjem
treba provoditi tijekom 8 – 10 tjedana (66, 67).
Inspiratorni mišićni trening (IMT) može se izvoditi u bo-
lesnika sa slabom inspiratornom muskulaturom, što je
definirano vrijednosti PImaks. < 60 cm H 2O (68). Pri primjeni
IMT-a moramo pacijenta naučiti da kontrolira disanje i oda-
brati odgovarajući stimulus. Kliničke smjernice preporuču-
ju provoditi IMT u razdoblju od 15 minuta 2 puta na dan 5
– 7 dana u tjednu tijekom najmanje 8 tjedana (69). Inicijal-
no primjenjujemo opterećenje ≥ 30% izmjerenoga bolesni-
kovog maksimalnog inspiratornog tlaka (PImaks.). Učinak
IMT-a gubi se u roku od 12 mjeseci pa stoga preporučujemo
nakon obavljena 8-tjednog programa nastaviti s proved-
bom IMT-a najmanje dvaput na tjedan (70).
Kontraindikacija za provođenje programa vježbanja u bo-
lesnika s KOPB-om jest svako stanje koje može biti nepre-
mostiva teškoća pri izvođenju vježbâ (npr., teški artritis,
neurološki poremećaji) ili izlaže bolesnika riziku od pogor-
šanja, npr., nekontrolirane srčane bolesti. U praksi se često
program vježbanja može prilagoditi bolesnikovim moguć-
nostima (47).
Nakon završetka programa učinak plućne rehabilitacije
smanjuje se u roku od 6 do 12 mjeseci. Da bi se korist održala
dulje, provodimo različite postupke poput održavanja tjed-
nih serija vježbanja, programa kućnog vježbanja uz telefon-
sko praćenje adherencije bolesnika i ponavljanja programa
plućne rehabilitacije (47).
Programi tjelesne aktivnosti bolesnika s KOPB-om koji se
održavaju izvan zdravstvenih ustanova (npr., u dvoranama
za tjelesnu aktivnost (71), kod kuće (72) ili plućna rehabilita-
cija s pomoću internetske potpore (73)) mogu biti nove stra-
tegije koje će omogućiti uključivanje većeg broja bolesnika
te dulje i uspješnije provođenje programa (71 – 73).
Medicus 2019;28(2):237-245
242 Karamarković Lazarušić N.

TABLICA 1. Vrsta, intenzitet, frekvencija i trajanje treninga

VRSTA TRENINGA INTENZITET FREKVENCIJA (na tjedan) TRAJANJE

NISKOG INTENZITETA 2–5 ≥ 30 min
55 – 70% maksimalne srčane frekvencije
(HRmaks.)
40 – 60% maksimalnog primitka O2
(VO2maks.)
Trening izdržljivosti ili
VISOKOG INTENZITETA ≥ 30 min
aerobni trening
> 70% maksimalne srčane frekvencije 2–3
(HRmaks.)
> 60% maksimalnog primitka O2 (VO2maks.)
60 – 80% maksimalnoga radnog
opterećenja (Wmaks.)

Ponavljane izvedbe visokointenzivnog

treninga tijekom 2 – 3 minute, koje se
Intervalni trening izmjenjuju s razdobljima niskointenzivnog
treninga ili odmora

NISKOG INTENZITETA svakodnevno 8 – 12 ponavljanja

40 – 50% od 1 maksimalnog ponavljanja 2 – 3 serije
(RM)
Trening s opterećenjem 2 8 – 12 ponavljanja
VISOKOG INTENZITETA 2 – 3 serije
70 – 80% od 1 maksimalnog ponavljanja
(RM)

Inspiratorni mišićni trening (I Inicijalno opterećenje ≥ 30% vrijednosti

5–7 2 × dan po 15 minuta
MT) izmjerenog PImaks. bolesnika

HRmaks. = maximal heart rate = maksimalna srčana frekvencija

VO2maks. = maximal oxygen uptake = maksimalan primitak O2
Wmaks. = maximal workload = maksimalno radno opterećenje
RM = repetition maximum = maksimum ponavljanja
1 RM = maksimalna težina koju možemo podignuti u jednome, pravilno izvedenom ponavljanju
PImaks. = maksimalan inspiratorni tlak

Prilagođeno prema ref. 56.

Zaključak ustanovama (nedovoljan broj centara i osoblja, nedostu-

Tjelesna aktivnost dokazano donosi višestruku dobrobit
bolesnicima s KOPB-om. Stoga je potrebno podizati svijest
liječnika i bolesnika o njezinoj učinkovitosti, kreirati nove
programe tjelesne aktivnosti i svladavati zapreke sudjelo-
vanju većeg broja bolesnika.
Zbog ograničenih mogućnosti uključivanja bolesnika s KO-
PB-om u programe plućne rehabilitacije u zdravstvenim
pnost takvih ustanova bolesnicima iz udaljenih mjesta) po-
trebno je razvijati alternativne oblike provođenja tjelesne
aktivnosti – u dvoranama za tjelesnu aktivnost, kod kuće,
kao i s pomoću telemedicine i drugih tehnologija. Tako bi se
povećalo sudjelovanje bolesnika s KOPB-om u programima
tjelesne aktivnosti te produljile trajnost programâ i njihova
učinkovitost.

Medicus 2019;28(2):237-245
Tjelesna aktivnost i KOPB
LITERATURA
1. Global Strategy for the Diagnosis, Management, and Prevention
of Chronic Obstructive Lung Disease 2019. Report. Dostupno na:
https://goldcopd.org/wp-content/uploads/2018/11/GOLD-2019-
v1.7-FINAL-14Nov2018-WMS.pdf. Datum pristupa: 27. 6. 2019.
2. Lozano R, Naghavi M, Foreman K i sur. Global and regional mor-
tality from 235 causes of death for 20 age groups in 1990 and 2010:
a systematic analysis for the Global Burden of Disease Study 2010.
Lancet 2012;380:2095–128. DOI: 10.1016/S0140-6736(12)61728-0.
3. Mathers CD, Loncar D. Projections of global mortality and burden
of disease from 2002 to 2030. PLoS Medicine 2006;3:e442. DOI:
10.1371/journal.pmed.0030442.
4. Lamprecht B, McBurnie MA, Vollmer WM i sur. COPD in never
smokers: results from the population-based burden of obstruc-
tive lung disease study. Chest 2011;139:752–63. DOI: 10.1378/
chest.10-1253.
5. Rennard SI, Vestbo J. COPD: the dangerous underestimate of 15%.
Lancet 2006;367:1216–9. DOI: 10.1016/S0140-6736(06)68516-4.
6. Stoller JK, Aboussouan LS. Alpha1-antitrypsin deficiency. Lancet
2005;365:2225–36. DOI: 10.1016/S0140-6736(05)66781-5.
7. Barnes PJ. Inflammatory mechanisms in patients with chronic ob-
structive pulmonary disease. J Allergy Clin Immunol 2016;138:16–
27. DOI: 10.1016/j.jaci.2016.05.011.
8. Barnes PJ. Cellular and molecular mechanisms of chronic ob-
structive pulmonary disease. Clin Chest Med 2014;35:71–86. DOI:
10.1016/j.ccm.2013.10.004.
9. Stockley RA. Neutrophils and protease/antiprotease imbalance.
Am J Respir Crit Care Med 1999;160:S49–52. DOI: 10.1164/ajrc-
cm.160.supplement_1.13.
10. Johnson SR. Untangling the protease web in COPD: metallopro-
teinases in the silent zone. Thorax 2016;71:105–6. DOI: 10.1136/tho-
raxjnl-2015-208204.
11. Hogg JC, McDonough JE, Gosselink JV, Hayashi S. What drives the
peripheral lung-remodeling process in chronic obstructive pul-
monary disease? Proc Am Thorac Soc 2009;6:668–72. DOI: 10.1513/
pats.200907-079DP.
12. Hogg JC, Chu F, Utokaparch S, Woods R i sur. The nature of
small-airway obstruction in chronic obstructive pulmonary
disease. N Engl J Med 2004;350:2645–53. DOI: 10.1056/NEJ-
Moa032158.
13. Elbehairy AF, Ciavaglia CE, Webb KA i sur. Pulmonary Gas Ex-
change Abnormalities in Mild Chronic Obstructive Pulmonary
Disease. Implications for Dyspnea and Exercise Intolerance.
Am J Respir Crit Care Med 2015;191:1384–94. DOI: 10.1164/rc-
cm.201501-0157OC.
14. Burgel PR, Nadel JA. Epidermal growth factor receptor-mediated
innate immune responses and their roles in airway diseases. Eur
Respir J 2008;32:1068–81. DOI: 10.1183/09031936.00172007.
243
15. Peinado VI, Pizarro S, Barbera JA. Pulmonary vascular involve-
ment in COPD. Chest 2008;134:808–14. DOI: 10.1378/chest.08-0820.
16. Miller J, Edwards LD, Agustí A i sur. Comorbidity, systemic in-
flammation and outcomes in the ECLIPSE cohort. Respir Med
2013;107:1376–84. DOI: 10.1016/j.rmed.2013.05.001.
17. McCarthy B, Casey D, Devane D i sur. Pulmonary rehabilitation for
chronic obstructive pulmonary disease. Cochrane Database Syst
Rev 2015;(2):CD003793. DOI: 10.1002/14651858.CD003793.pub3.
18. Waterhouse JC, Walters SJ, Oluboyede Y, Lawson RA. A randomised
2 x 2 trial of community versus hospital pulmonary rehabilitation,
followed by telephone or conventional follow-up. Health Technol
Assess 2010;14:i–v,vii–xi,1–140. DOI: 10.3310/hta14060.
19. Iepsen UW, Jørgensen KJ, Ringbaek T i sur. A Systematic Re-
view of Resistance Training Versus Endurance Training in
COPD. J Cardiopulm Rehabil Prev 2015;35:163–72. DOI: 10.1097/
HCR.0000000000000105.
20. Iepsen UW, Jørgensen KJ, Ringbaek T i sur. A combination of re-
sistance and endurance training increases leg muscle strength in
COPD: An evidence-based recommendation based on systematic
review with meta-analyses. Chron Respir Dis 2015;12:132–45. DOI:
10.1177/1479972315575318.
21. Marquis K, Debigaré R, Lacasse Y i sur. Midthigh muscle cross-sec-
tional area is a better predictor of mortality than body mass index
in patients with chronic obstructive pulmonary disease. Am J
Respir Crit Care Med 2002;166:809–13. DOI: 10.1164/rccm.2107031.
22. Beaumont M, Forget P, Couturaud F, Reychler G. Effects of inspir-
atory muscle training in COPD patients: A systematic review and
meta-analysis. Clin Respir J 2018;12:2178–88. DOI: 10.1111/crj.12905.
23. Lötters F, van Tol B, Kwakkel G, Gosselink R. Effects of controlled
inspiratory muscle training in patients with COPD: a meta-analy-
sis. Eur Respir J 2002;20:570–6.
24. Griffiths TL, Burr ML, Campbell IA i sur. Results at 1 year of out-
patient multidisciplinary pulmonary rehabilitation: a randomised
controlled trial. Lancet 2000;355:362–8. DOI: 10.1016/s0140-
6736(99)07042-7.
25. Petersen AM, Mittendorfer B, Magkos F, Iversen M, Pedersen
BK. Physical activity counteracts increased whole-body protein
breakdown in chronic obstructive pulmonary disease patients.
Scand J Med Sci Sports 2008;18:557–64. DOI: 10.1111/j.1600-
0838.2007.00727.x.
26. Reid MB, Li YP. Tumor necrosis factor-alpha and muscle wasting: a
cellular perspective. Respir Res 2001;2:269–72.
27. Palacio J, Gáldiz JB, Bech JJ i sur. Interleukin 10 and tumor ne-
crosis factor alpha gene expression in respiratory and peripheral
muscles. Relation to sarcolemmal damage. Arch Bronconeumol
2002;38:311–6.
28. Arne M, Janson C, Janson S i sur. Physical activity and quali-
ty of life in subjects with chronic disease: chronic obstructive
pulmonary disease compared with rheumatoid arthritis and di-
abetes mellitus. Scand J Prim Health Care 2009;27:141–7. DOI:
Medicus 2019;28(2):237-245
244
10.1080/02813430902808643.
29. Hill NS. Pulmonary rehabilitation. Proc Am Thorac Soc 2006;3:66–
74. DOI: 10.1513/pats.200511-121JH.
30. Gale NS, Duckers JM, Enright S i sur. Does pulmonary rehabili-
tation address cardiovascular risk factors in patients with COPD?
BMC Pulm Med 2011;11:20. DOI: 10.1186/1471-2466-11-20.
31. Park SK, Larson JL. The relationship between physical activity
and metabolic syndrome in people with chronic obstructive pul-
monary disease. J Cardiovasc Nurs 2014;29:499–507. DOI: 10.1097/
JCN.0000000000000096.
32. Emtner M, Wadell K. Effects of exercise training in patients with
chronic obstructive pulmonary disease – a narrative review for
FYSS (Swedish Physical Activity Exercise Prescription Book). Br J
Sports Med 2016;50:368–71. DOI: 10.1136/bjsports-2015-095872.
33. Maltais F, LeBlanc P, Jobin J i sur. Intensity of training and physi-
ologic adaptation in patients with chronic obstructive pulmonary
disease. Am J Crit Care Med 1997;155:555–61. DOI: 10.1164/ajrc-
cm.155.2.9032194.
34. Emtner M, Porszasz J, Burns M, Somfay A, Casaburi R. Benefits of
supplemental oxygen in exercise training in nonhypoxemic chron-
ic obstructive pulmonary disease patients. Am J Respir Crit Care
Med 2003;168:1034–42. DOI: 10.1164/rccm.200212-1525OC.
35. Casaburi R, Patessio A, Ioli F i sur. Reductions in exercise lactic
acidosis and ventilation as a result of exercise training in patients
with obstructive lung disease. Am Rev Respir Dis 1991;143:9–18.
DOI: 10.1164/ajrccm/143.1.9.
36. Porszasz J, Emtner M, Goto S i sur. Exercise training decreases ven-
tilatory requirements and exercise-induced hyperinflation at sub-
maximal intensities in patients with COPD. Chest 2005;128:2025–
34. DOI: 10.1378/chest.128.4.2025.
37. Sala E, Roca J, Marrades RM i sur. Effects of endurance training
on skeletal muscle bioenergetics in chronic obstructive pulmonary
disease. Am J Respir Crit Care Med 1999;159:1726–34. DOI: 10.1164/
ajrccm.159.6.9804136.
38. Clark CJ, Cochrane LM, Mackay E, Paton B. Skeletal muscle
strength and endurance in patients with mild COPD and the ef-
fects of weight training. Eur Respir J 2000;15:92–7.
39. Janaudis-Ferreira T, Hill K, Goldstein RS i sur. Resistance arm
training in patients with COPD: A Randomized Controlled Trial.
Chest 2011;139:151–8. DOI: 10.1378/chest.10-1292.
40. Graat-Verboom L, van den Borne BE, Smeenk FW, Spruit MA,
Wouters EF. Osteoporosis in COPD outpatients based on bone min-
eral density and vertebral fractures. J Bone Miner Res 2011;26:561–
8. DOI: 10.1002/jbmr.257.
41. Spruit MA, Singh SJ, Garvey C i sur. An official American Thorac-
ic Society/European Respiratory Society statement: key concepts
and advances in pulmonary rehabilitation. Am J Respir Crit Care
Med 2013;188:e13–64. DOI: 10.1164/rccm.201309-1634ST.
42. Qaseem A, Wilt TJ, Weinberger SE i sur. Diagnosis and manage-
ment of stable chronic obstructive pulmonary disease: a clinical
practice guideline update from the American College of Physi-
Medicus 2019;28(2):237-245
Karamarković Lazarušić N.
cians, American College of Chest Physicians, American Thorac-
ic Society, and European Respiratory Society. Ann Intern Med
2011;155:179–91. DOI: 10.7326/0003-4819-155-3-201108020-00008.
43. Berry MJ, Rejeski WJ, Adair NE, Zaccaro D. Exercise rehabilitation
and chronic obstructive pulmonary disease stage. Am J Respir Crit
Care Med 1999;160:1248–53. DOI: 10.1164/ajrccm.160.4.9901014.
44. Garvey C, Bayles MP, Hamm LF i sur. Pulmonary Rehabilitation
Exercise Prescription in Chronic Obstructive Pulmonary Disease:
Review of Selected Guidelines: an Official Statement from the
American Association of Cardiovascular and Pulmonary Reha-
bilitation. J Cardiopulm Rehabil Prev 2016;36:75–83. DOI: 10.1097/
HCR.0000000000000171.
45. Alison JA, McKeough ZJ, Johnston K i sur; Lung Foundation Aus-
tralia and the Thoracic Society of Australia and New Zealand. Aus-
tralian and New Zealand Pulmonary Rehabilitation Guidelines.
Respirology 2017;22:800–19. DOI: 10.1111/resp.13025.
46. Singh SJ, Morgan MD, Scott S, Walters D, Hardman AE. Develop-
ment of a shuttle walking test of disability in patients with chron-
ic airways obstruction. Thorax 1992;47:1019–24. DOI: 10.1136/
thx.47.12.1019.
47. Spruit MA, Singh SJ, Garvey C i sur; ATS/ERS Task Force on Pul-
monary Rehabilitation. An official American Thoracic Society/
European Respiratory Society statement: key concepts and ad-
vances in pulmonary rehabilitation. Am J Respir Crit Care Med
2013;188:e13–64. DOI: 10.1164/rccm.201309-1634ST.
48. ATS statement: guidelines for the six-minute walk test. Am J Respir
Crit Care Med 2002;166:111–7. DOI: 10.1164/ajrccm.166.1.at1102.
49. Puhan MA, Chandra D, Mosenifar i sur. The minimal impor-
tant difference of exercise tests in severe COPD. Eur Respir J
2011;37:784–90. DOI: 10.1183/09031936.00063810.
50. Singh SJ, Morgan MD, Scott S, Walters D, Hardman AE. Develop-
ment of a shuttle walking test of disability in patients with chron-
ic airways obstruction. Thorax 1992;47:1019–24. DOI: 10.1136/
thx.47.12.1019.
51. Revill SM, Morgan MD, Singh SJ, Williams J, Hardman AE. The en-
durance shuttle walk: a new field test for the assessment of endur-
ance capacity in chronic obstructive pulmonary disease. Thorax
1999;54:213–22. DOI: 10.1136/thx.54.3.213.
52. Singh SJ, Jones PW, Evans R, Morgan MD. Minimum clinically
important improvement for the incremental shuttle walking test.
Thorax 2008;63:775–7. DOI: 10.1136/thx.2007.081208.
53. Bruce RA, Kusumi F, Hosmer D. Maximal oxygen intake and nom-
ographic assessment of functional aerobic impairment in cardio-
vascular disease. Am Heart J 1973;85:546–62.
54. Normandin EA, McCusker C, Connors M i sur. An evaluation of two
approaches to exercise conditioning in pulmonary rehabilitation.
Chest 2002;121:1085–91. DOI: 10.1378/chest.121.4.1085.
55. Sava F, Laviolette L, Bernard S i sur. The impact of obesity on walk-
ing and cycling performance and response to pulmonary rehabili-
tation in COPD. BMC Pulm Med 2010;10:55. DOI: 10.1186/1471-2466-
10-55.
Tjelesna aktivnost i KOPB
56. Emtner M. Chronic obstructive pulmonary disease (COPD). U:
Swedish Research Council. Physical activity in the prevention and
treatment of disease. 2010:271–82. Dostupno na: http://www.fyss.
se/wp-content/uploads/2018/01/20.-Chronic-obstructive-pul-
monary-disease.pdf. Datum pristupa: 4. 6. 2019.
57. Beauchamp MK, Janaudis-Ferreira T, Goldstein RS, Brooks D. Op-
timal duration of pulmonary rehabilitation for individuals with
chronic obstructive pulmonary disease - a systematic review.
Chron Respir Dis 2011;8:129–40. DOI: 10.1177/1479972311404256.
58. Troosters T, Casaburi R, Gosselink R, Decramer M. Pulmonary re-
habilitation in chronic obstructive pulmonary disease. Am J Respir
Crit Care Med 2005;172:19–38. DOI: 10.1164/rccm.200408-1109SO.
59. Rossi G, Florini F, Romagnoli M i sur. Length and clinical effective-
ness of pulmonary rehabilitation in outpatients with chronic air-
way obstruction. Chest 2005;127:105–9. DOI: 10.1378/chest.127.1.105.
60. Brooks D, Sottana R, Bell B i sur. Characterization of pulmonary re-
habilitation programs in Canada in 2005. Can Respir J 2007;14:87–
92. DOI: 10.1155/2007/951498.
61. Cranston JM, Crockett AJ, Moss JR, Alpers JH. Domiciliary oxygen
for chronic obstructive pulmonary disease. Cochrane Database
Syst Rev 2005;(4):CD001744. DOI: 10.1002/14651858.CD001744.
pub2.
62. Maltais F, LeBlanc P, Jobin J i sur. Intensity of training and physi-
ologic adaptation in patients with chronic obstructive pulmonary
disease. Am J Respir Crit Care Med 1997;155:555–61. DOI: 10.1164/
ajrccm.155.2.9032194.
63. Jenkins S, Hill K, Cecins NM. State of the art: how to set up a pul-
monary rehabilitation program. Respirology 2010;15:1157–73. DOI:
10.1111/j.1440-1843.2010.01849.x.
64. Vogiatzis I, Nanas S, Roussos C. Interval training as an alternative
modality to continuous exercise in patients with COPD. Eur Respir
J 2002;20:12–9.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Adresa za dopisivanje:
Nataša Karamarković Lazarušić, dr. med.
Poliklinika za bolesti dišnog sustava
Baruna Filipovića 11, 10000 Zagreb
e-mail: natasa.karamarkovic@yahoo.com
245
65. Couser JI Jr, Martinez FJ, Celli BR. Pulmonary rehabilitation
that includes arm exercise reduces metabolic and ventilatory re-
quirements for simple arm elevation. Chest 1993;103:37–41. DOI:
10.1378/chest.103.1.37.
66. British Thoracic Society Standards of Care Subcommittee on
Pulmonary Rehabilitation. Pulmonary Rehabilitation. Thorax
2001;56:827–34. DOI: 10.1136/thorax.56.11.827.
67. Storer TW. Exercise in chronic pulmonary disease: resistance exer-
cise prescription. Med Sci Sports Exerc 2001;33:S680–6.
68. Gosselink R, De Vos J, van den Heuvel SP i sur. Impact of inspira-
tory muscle training in patients with COPD: what is the evidence?
Eur Respir J 2011;37:416–25. DOI: 10.1183/09031936.00031810.
69. Donner CF, Muir JF. Selection criteria and programmes for pulmo-
nary rehabilitation in COPD patients. Rehabilitation and Chronic
Care Scientific Group of the European Respiratory Society. Eur
Respir J 1997;10:744–57.
70. Hill K, Cecins NM, Eastwood PR, Jenkins SC. Inspiratory mus-
cle training for patients with chronic obstructive pulmonary
disease: a practical guide for clinicians. Arch Phys Med Rehabil
2010;91:1466–70. DOI: 10.1016/j.apmr.2010.06.010.
71. Cecins N, Landers H, Jenkins S. Community-based pulmonary
rehabilitation in a non-healthcare facility is feasible and effective.
Chron Respir Dis 2017;14:3–10. DOI: 10.1177/1479972316654287.
72. Holland AE, Mahal A, Hill CJ i sur. Home-based rehabilitation
for COPD using minimal resources: a randomised, controlled
equivalence trial. Thorax 2017;72:57–65. DOI: 10.1136/thorax-
jnl-2016-208514.
73. Bourne S, DeVos R, North M i sur. Online versus face-to-face pul-
monary rehabilitation for patients with chronic obstructive pul-
monary disease: randomised controlled trial. BMJ Open 2017;
7(7):e014580. DOI: 10.1136/bmjopen-2016-014580.
PRIMLJENO/RECEIVED:
19. 5. 2019./May 19, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
4. 6. 2019./June 4, 2019
Medicus 2019;28(2):237-245
 Respiratory
SAMO ZA ZDRAVSTVENE RADNIKE

NIŽI EOZINOFILI.
MANJE
EGZACERBACIJA.
VIŠI FEV1.
BOLJA KVALITETA
ŽIVOTA... 1,2

A EGZ
CIJ
NK
AC
U
PLUĆNA F

ERB
ACIJE

CINQAERO® – dodatna terapija u bolesnika s

teškom eozinofilnom astmom koja nije odgovarajuće
AL
KV

ITE A kontrolirana unatoč visokoj dozi inhalacijskog

TA Ž IV O T
kortikosteroida plus drugi lijek za terapiju održavanja.1,2

Ovaj je lijek pod dodatnim praćenjem. Na taj će način PLIVA moći brzo identificirati nove informacije o sigurnosti proizvoda. Zdravstveni se djelatnici pozivaju da prijave sve sumnje na nuspojavu na adresu: safety.croatia@tevapharm.com

1. CINQAERO® Sažetak opisa svojstava lijeka. Teva Pharmaceuticals Europe BV. 2. Castro M, Zangrilli J, Wechsler ME, et al. Reslizumab for inadequately controlled asthma with elevated blood eosinophil counts: results from two multicenter,
parallel, double-blind, randomized, placebo-controlled, phase 3 trials. Lancet Respir Med. 2015; 3: 355-366.

NAPOMENA: Upućujemo zdravstvene radnike na posljednji cjelokupni sažetak opisa svojstava lijeka te uputu o lijeku CINQAERO®, koji je dostupan na internetskoj stranici Agencije za lijekove i medicinske proizvode (www.almp.hr). Način
izdavanja: na recept, u ljekarni. Datum sastavljanja: ožujak 2018., HR/CINQ/17/0003b

Nositelj odobrenja: Teva Pharmaceuticals Limited, Ridings Point, Whistler Drive, Castleford, West Yorkshire, WF10 5HX, Ujedinjeno Kraljevstvo. Predstavnik u RH: PLIVA HRVATSKA d.o.o., Prilaz baruna Filipovića 25, 10000 Zagreb, Hrvatska,
Tel.: + 385 1 37 20 000, Faks: + 385 1 37 20 111 www.pliva.hr, www.plivamed.net
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 247

Tjelesna aktivnost i osteoporoza

Physical Activity and Osteoporosis

SIMEON GRAZIO, DIANA BALEN

Klinika za reumatologiju, fizikalnu medicinu i rehabilitaciju KBC Sestre milosrdnice, Zagreb

SAŽETAK Osteoporoza je sistemska koštana bolest karakterizirana smanjenom koštanom masom i poremećenom mikroarhitekturom, što
za posljedicu ima krhkost kostiju i povišen rizik od razvoja prijeloma. Za razvoj osteoporoze u starijoj dobi kritična je vršna koštana masa dosegnuta
u mladosti. Tjelesna aktivnost, poglavito vježbe s opterećenjem i one jakog intenziteta, s vjerojatnim mehanizmom mehaničkog stresa i indukcije
osteoblasta, imaju važnu ulogu u postizanju vršne koštane mase te prevenciji osteoporoze i osteoporotskih prijeloma. Osobama različitih dobnih
skupina, ovisno o komorbiditetu, čimbenicima rizika od padova i prijeloma, ali i afinitetu prema određenim sportovima, preporučuju se različite
tjelesne aktivnosti radi zaštite zdravlja kosti. Djeci i mladima radi postizanja maksimalne vršne koštane mase preporučuje se bavljenje sportovima
kao što su košarka, odbojka, gimnastika odnosno aktivnostima s otporom, ponajprije onim antigravitacijskima. U žena, a napose nakon menopauze
tjelesna aktivnost trebala bi uključivati vježbe snaženja mišića, aerobik, trening jakog intenziteta i/ili antigravitacijske vježbe radi smanjenja gubitka
mineralne koštane mase. Program vježbanja za osobe s osteoporozom trebao bi sadržavati i vježbe posture, koordinacije i ravnoteže, hoda, snaženja
mišića zdjeličnog obruča te mišića stabilizatora trupa. Osobe s verificiranim prijelomom kralješka u kroničnoj fazi trebale bi provoditi vježbe
koordinacije i ravnoteže te vježbe snaženja mišića ekstenzora kralježnice. Rehabilitacijski program nakon osteoporotske frakture kuka uključuje
uglavnom vježbe opsega pokreta, snaženja mišića, vježbe hoda i ravnoteže te funkcionalni trening. Pri osmišljavanju programa treninga za prevenciju
ili liječenje osteoporoze nužno je individualno planiranje. Vježbe bi trebale biti specifične i postupno progresivne pri postizanju jačine intenziteta ili
opterećenja kosti te se provoditi kontinuirano.
KLJUČNE RIJEČI: osteoporoza, tjelesna aktivnost, vježbe

SUMMARY Osteoporosis is a systematic skeletal disease characterised by low bone mass and microarchitectural deterioration of bone
leading to greater bone fragility and consequentially increased risk of fractures. Peak bone mass in youth is critical for the development of osteoporosis
at an older age. Physical activity, especially resistance and high intensity exercises, with a probable mechanism of mechanical stress and osteoblastic
induction, play a significant role in achieving peak bone mass and preventing osteoporosis and osteoporotic fractures. Various types of physical
activity aimed at protecting bone health are recommended to individuals of different age groups, depending on comorbidity, risk factors for falls and
fractures, as well as affinity for certain sports. To achieve maximum peak bone mass, children and young people are advised to engage in sports such
as basketball, volleyball, gymnastics or resistance training, especially weight-bearing exercises. In the case of women, especially postmenopausal
women, physical activity should include muscle strength training, aerobics, high intensity training and/or weight-bearing exercises to reduce the loss
of bone mineral. Exercise programme for osteoporosis patients should include exercises for improving posture, coordination and balance, walking
exercises, pelvic muscle strengthening exercises and core stability exercises. People with verified vertebral fracture in chronic phase should do
exercises for improving coordination and balance, as well as back extensor strengthening exercises. The rehabilitation programme after osteoporotic
hip fracture involves mainly the range of motion and muscle strength exercises, exercises for improving walking and balance, and functional training.
When designing a training programme for the prevention or treatment of osteoporosis, individual planning is crucial. Exercises should be specific and
gradually progressive in achieving intensity and bone load, and they should be performed regularly.
KEY WORDS: osteoporosis, physical activity, exercises

Uvod ral Density – BMD) dvoenergetskom apsorpcijom X-zraka

p Osteoporoza je sistemska koštana bolest karakterizi-
rana smanjenom koštanom masom i poremećenom mikro-
arhitekturom, što za posljedicu ima krhkost kostiju i povi-
šen rizik od prijeloma (1). Najčešća je metabolička bolest ra-
zvijenog svijeta koja ima veliko javnozdravstveno značenje.
Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije (SZO),
osteoporozom se smatra T-vrijednost niža od -2,5, izraču-
nana mjerenjem mineralne gustoće kosti (engl. Bone Mine-
(DXA-om). Iako se dijagnoza bolesti postavlja prema kvan-
titativnoj mjeri mineralne gustoće kosti, koja je i glavna
odrednica čvrstoće kosti, za nastanak koštanih prijeloma
kao najvažnije kliničke posljedice osteoporoze značenje
imaju i brojne druge promjene osteoporotske kosti, koje se
ponajprije odnose na poremećaj njezine mikroarhitekture.
Ipak, BMD je jednak ili čak bolji prediktor prijeloma nego
što je, na primjer, krvni tlak za moždani udar ili kolesterol

Medicus 2019;28(2):247-255
248
za infarkt miokarda (2). Najčešća mjesta osteoporotskih
prijeloma jesu kralježnica, kukovi, distalni dio podlaktice
i proksimalni dio humerusa (3). O važnosti osteoporoze kao
globalnog problema govori procjena da će 30 – 50% žena i
15 – 30% muškaraca tijekom života doživjeti prijelom pove-
zan s osteoporozom, dok će u usporedbi s podacima iz 1990.
incidencija prijeloma kuka 2050. godine porasti za 310% u
muškaraca i za 240% u žena (4, 5). Osteoporotski prijelomi
važan su uzrok morbiditeta. Među njima najteže su poslje-
dice prijeloma kuka, koji uzrokuju akutnu bol i funkcional-
nu onesposobljenost te gotovo uvijek dovode do hospitali-
zacije. Osteoporoza i posljedični prijelomi povezani su i s
povećanim mortalitetom, s iznimkom prijeloma podlaktice
(6). Pri prijelomu kuka većina smrtnih slučajeva javlja se u
prva 3 do 6 mjeseci nakon događaja, od čega je 20 – 30%
uzročno povezano sa samim prijelomom (7).
Postoje brojni rizični čimbenici za razvoj osteoporoze i po-
sljedičnih prijeloma. Najvažniji su oni koji su povezani sa
smanjenom koštanom masom: ženski spol, bijela ili žuta
rasa, prerana menopauza, primarna ili sekundarna ame-
noreja odnosno hipogonadizam u muškaraca, dugotrajna
imobilizacija, smanjen unos kalcija i niska razina vitamina
D. Drugi čimbenici utječu iznad BMD-a i/ili izvan njega, a
uključuju stariju dob, malenu tjelesnu masu, prethodne pri-
jelome, pozitivnu obiteljsku anamnezu prijeloma kuka, pu-
šenje, pretjeranu konzumaciju alkohola, ubrzanu pregrad-
nju kosti, poremećeni vid, neuromuskularne poremećaje i
terapiju glukokortikoidima (8). Osim navedenih, identificira-
ni su čimbenici koji se ponajprije odnose na tzv. sekundarnu
osteoporozu koju uzrokuju različite bolesti i poremećaji (9).
Osteogeneza i mehanizam učinka
tjelesne aktivnosti na kosti
Tijekom života u organizmu se neprestano zbiva koštana
pregradnja radi optimalnog očuvanja glavne funkcije ko-
sti kao potpornog organskog sustava. Kontinuirana oste-
ogeneza razumijeva procese izgradnje (osteoprodukcije) i
razgradnje (osteoresorpcije) koštanog tkiva. Oba su procesa
istodobna i sinergistička, jer uravnoteženo djeluju radi odr-
žavanja tkivne homeostaze koštanog tkiva u skladu s funk-
cionalnim zahtjevima. Kost je dinamično tkivo te se u jed-
noj godini preoblikuje ili obnovi 25% trabekularne i oko 3%
kortikalne kosti (10). Važna regeneracijska moć koštanog
tkiva ponajprije se očituje u cijeljenju koštanih prijeloma.
Remodeliranje kosti podložno je metaboličko-hormonal-
nim i nutritivnim čimbenicima te lokalnim mehaničkim
procesima. Povećanim mehaničkim opterećenjem dola-
zi do izgradnje kosti, što je dokazano još 1892. „zakonom
transformacije kostiju“ (Wolfov zakon). On govori da „svaka
sila koja trajno ili vrlo često djeluje na određenu kost mi-
Medicus 2019;28(2):247-255
Grazio S., Balen D.
šićno-koštanog sustava dovodi do očvršćivanja te kosti, tj.
povećanja gustoće koštanih stanica i debljine kosti“. Stoga
kontinuirano tjelesno opterećenje kostiju stimulativno dje-
luje na koštanu izgradnju (11).
Kada se koštano tkivo podvrgava dinamičkom opterećenju,
dolazi do privremene deformacije i posljedične indukci-
je protoka tekućine u kanalikularnoj mreži koja okružuje
osteocite. To utječe na razinu unutarstaničnog kalcija, kao
i na lokalne osteoblaste i osteocite. Učinak se povećava s
veličinom i brzinom opterećenja, dakako, do granice koju
koštano tkivo može izdržati, a da ne nastane prijelom. Ko-
štano tkivo trenutačno reagira staničnom reakcijom koju
karakterizira akutno lokalno otpuštanje prostaglandina,
što je pokazano in vivo u ljudi (12). To rezultira lokalnom
proizvodnjom čimbenika rasta i obnove kosti kao odgo-
vorom na izvorno opterećenje. No, kao posljedica fizičke
aktivnosti može se očekivati i opća „hormonska“ reakcija
tkiva. Mnogi hormoni i čimbenici rasta za koje se zna da
utječu na kostur, kao što su hormon rasta, parathormon i
čimbenik rasta 1 sličan inzulinu (IGF-1), pod utjecajem su
fizičke aktivnosti (13).
Tjelesna aktivnost, poglavito vježbe s opterećenjem i one
jakog intenziteta (npr., brzo trčanje), s vjerojatnim meha-
nizmom mehaničkog stresa i indukcije osteoblasta, imaju
važnu ulogu i u postizanju vršne koštane mase i u preven-
ciji osteoporoze i osteoporotskih prijeloma (14, 15). Iz stu-
dija s astronautima i nepokretnim osobama poznato je da
smanjenje fizičke aktivnosti dovodi do sniženja vrijednosti
BMD-a, vjerojatno zbog pospješene koštane resorpcije (16,
17). Potpuna imobilizacija važan je uzrok gubitka kosti-
ju. Tako za jedan tjedan potpune nepokretnosti bolesnici
SLIKA 1. Tipični obrazac promjene koštane mase ovisno o
dobi
Održavanje koštane mase
Predpubertet
Predpubertet – adolescencija
Koštana masa
Postmenopauza
Premenopauza
0 5 10 15 20 25 30 35 40 45 50 55 60 65 70
Dob (godine)
Prilagođeno prema ref. 20.
Tjelesna aktivnost i osteoporoza 249

mogu izgubiti koštane mase koliko bi inače izgubili tijekom
jedne godine (18), dok trotjedno ležanje u krevetu udvostru-
čuje rizik od prijeloma kuka za sljedećih 10 godina (19).
Za razvoj osteoporoze u starijoj dobi kritična je vršna košta-
na masa koja je dosegnuta u mladosti (slika 1.) (20). Vršna
koštana masa postiže se u različito vrijeme na različitim
dijelovima skeleta, ali općenito završi do tridesete godine,
dok se najveći dio koštane mase dobije tijekom djetinjstva,
a poglavito adolescencije (21, 22).
koje su počele igrati tenis ili skvoš poslije također zabilje-
žena razlika u gustoći kosti između dominantne i nedomi-
nantne ruke, ali je ona bila manja, oko 10% (31). Istraživanja
usporedbe gustoće kosti u mladih sportaša i nesportaša po-
kazuju da sportaši imaju veću koštanu masu od nesportaša
(32). Sistemski pregled randomiziranih i nerandomiziranih
kontroliranih studija pokazao je da vježbanje povećava mi-
neralnu koštanu gustoću femura za 1 do 6% u djece prije pu-
berteta i od 0,3 do 2% tijekom adolescencije (48). Nadalje,

Učinak tjelesne aktivnosti na kosti SLIKA 2. Učinak na gustoću kosti ovisi o njihovu opterećenju
u djece i adolescenata
Vršna je masa determinirana primarno genski, ali važan Opterećenje
utjecaj imaju i spol, prehrana – poglavito unos kalcija i vi- ovisno o aktivnosti
tamina D, endokrini čimbenici te ostali čimbenici kao što
su pušenje i tjelesna aktivnost. Općenito, tjelesna aktiv-
nost pozitivno djeluje na koštanu morfometriju. Pokazalo
se da sportske aktivnosti koje djeluju „protiv sile teže“, od-
nosno antigravitacijske vježbe (npr., trčanje, planinarenje, > 4 tjelesne
uspinjanje uz stube, igranje tenisa ili plesanje) povećavaju težine
čvrstoću kosti u djece (23). Slične tjelesne aktivnosti pobolj-
šavaju periostalno stvaranje koštanog matriksa (apoziciju
koštane mase), povećavaju gustoću kosti i volumen kor- S ka ka n je
tikalne i periostalne kosti u mlađih osoba (24). Od ranog
djetinjstva djecu i mlade potrebno je poticati na redovitu
tjelovježbu i bavljenje sportom. Redovita dnevna tjelesna
aktivnost učinkovitija je nego periodična i kratkotrajna
intenzivna tjelesna aktivnost. Međunarodno udruženje za

Učinak na gustoću kosti

osteoporozu (engl. International Osteoporosis Foundation
3 tjelesne
težine
– IOF) preporučuje da se radi zdravlja kosti djeca i mladi
bave sportovima kao što su košarka, odbojka, gimnastika
ek
R

n
je

odnosno aktivnostima s otporom, ponajprije onim antigra- re a

t i v n o tr č a
vitacijskima te različitim vrstama tjelesne aktivnosti koje
uključuju skakanje, poskakivanje i trčanje, a osobito onima
pri kojima se aktiviraju različite i brojne mišićne skupine
kao što je, na primjer, gimnastika. Također, uz redovitu
tjelesnu aktivnost od rane dobi nužna je uravnotežena i ra-
znovrsna prehrana bogata kalcijem i bjelančevinama koji 1 – 2 tjelesne
su potrebni za normalan rast i razvoj te održavanje uredno- težine
ga menstrualnog ciklusa u djevojčica (25).

Prospektivne studije u djece dobi od 6 do 10 godina u koji- H o d a nje

ma je evaluiran učinak tjelesne aktivnosti tijekom 7 do 24
mjeseca, a uključivale su skakanje, aerobik, dizanje utega i
gimnastiku, pokazale su povećanje gustoće kostiju u te dje-
ce u odnosu prema onoj koja nisu bila tjelesno aktivna (26
– 30). Opservacijsko, presječno istraživanje u kojem se pro- < 0 tjelesne
matrao utjecaj igranja tenisa na gustoću kosti u dominan- težine
tnoj ruci i nedominantnoj ruci tenisačica i igračica skvoša
(engl. Squash) pokazalo je da su djevojčice koje su se počele
baviti tim sportom prije puberteta imale razliku u gustoći Plivanje
kostiju od oko 20% u korist dominantne ruke, dok je u onih

Medicus 2019;28(2):247-255
250
bivši sportaši zadržavaju visoke vrijednosti gustoće košta-
ne mase i 30 godina nakon prestanka bavljenja sportom (33)
te imaju niži relativni rizik od nastanka prijeloma (34). Na-
vedene studije naglašavaju činjenicu da najveći učinak na
gustoću kostiju imaju aktivnosti koje uključuju brze pokre-
te u različitim smjerovima i/ili vježbe snaženja s optereće-
njem, dok aktivnosti koje ne uključuju opterećenje na kosti,
kao što je plivanje, imaju malen ili nikakav učinak na kost.
Deere i sur. pokazali su da tjelesna aktivnost koja uključuje
ubrzanje tijela veće od 4,2 g (npr., skakanje i brzo, sportsko
trčanje), mjereno akcelerometrom (Newtest accelerome-
ter), pozitivno utječe na povišenje vrijednosti BMD-a kuka
u adolescenata, dok je kod aktivnosti slabijeg intenziteta
(manje od 4,2 g) (npr., polagano, rekreativno trčanje) uči-
nak na vrijednost BMD-a kuka manji (35). Dakle, poštujući
koncept osteogenog opterećenja, da bi se ostvario osteoa-
nabolički učinak, na primjer, osoba tjelesne težine od 70
kilograma mora opteretiti svoje kosti 4,2 puta više od svoje
težine, odnosno s 294 kilograma. Pri stajanju naše su kosti
opterećene gravitacijom koja je jednaka našoj tjelesnoj teži-
ni, dok brzo hodanje povećava opterećenje kosti, a rekrea-
tivno trčanje ili sportsko trčanje još i više. No, znatno bolji
učinak na naše kosti imaju aktivnosti kao što su skakanje ili
poskakivanje, jer njima opterećujemo kosti više nego 4 puta
od naše tjelesne težine (slika 2.).
Učinak tjelesne aktivnosti na kosti u
odrasloj i premenopauzalnoj dobi
U mladoj odrasloj dobi i premenopauzalnoj dobi nije lako
povećati mineralnu gustoću kosti. Zato je glavna uloga
tjelesne aktivnosti u toj dobi očuvanje mineralne koštane
gustoće. Ipak, i u toj dobi intenzivno vježbanje može dove-
sti do blažega pozitivnog učinka s obzirom na očvršćiva-
nje kosti u ciljanim područjima, što može sniziti rizik od
prijeloma kostiju poslije u životu. U žena u premenopauzi
rezultati više sistemskih pregleda i metaanaliza randomi-
ziranih kontroliranih studija koji su ispitivali učinke razli-
čitih načina vježbanja na BMD upućuju na to da antigravi-
tacijske vježbe odnosno vježbe s otporom (npr., čučnjevi,
naizmjenično podizanje nogu uz pridržavanje rukom za
stolac, naizmjenično ustajanje i sjedenje na stolcu, step,
naizmjenični iskorak prema naprijed), kao i intenzivne ak-
tivnosti (npr., trčanje, gimnastika, tenis) samostalno ili u
kombinaciji mogu dovesti do povećanja BMD-a od 1 do 2%
na slabinskoj kralježnici i u području vrata bedrene kosti, s
time da je učinak na slabinskoj kralježnici znatniji od onoga
u vratu femura (36 – 39).
U metaanalizi randomiziranih i nerandomiziranih ispiti-
vanja koja su uključivala i mlade i starije muškarce nađen
Medicus 2019;28(2):247-255
Grazio S., Balen D.
je pozitivan učinak vježbanja na BMD u osoba starijih od 31
godine u odnosu prema mlađima od te dobi (40).
Učinak tjelesne aktivnosti na kosti u
postmenopauzalnoj i starijoj dobi
Tijekom starenja dolazi do progresivnog smanjenja mišić-
ne mase i mišićne snage, a time i funkcije. Godine 2010.
konsenzusom je dogovoreno da se takvo stanje gubitka mi-
šićne mase i snage nazove sarkopenija (41). Sarkopenija se
inače počinje javljati nakon 40. godine, a ubrzava se nakon
70. godine. Usko je povezana s povećanom prevalencijom
osteoporoze (42), vjerojatno jer mišićna snaga utječe na me-
hanički podražaj na kost o kojem ovisi koštana pregradnja.
Stoga je u medicinsku terminologiju uveden termin „osteo-
sarkopenija“, koji sugerira da gubitak mišićne mase prido-
nosi gubitku koštane mase tijekom starenja (43).
Zbog toga, osim održavanja čvrstoće kostiju, glavni cilj tera-
pije vježbanjem ljudi starije dobi i postmenopauzalnih žena
jest povećanje mišićne mase da bi se poboljšali parametri
mišićne funkcije kao što su ravnoteža i snaga, koje su važni
čimbenici rizika od padova i prijeloma kostiju. Prema veći-
ni studija, tjelovježba pozitivno djeluje na povećanje mišić-
ne mase i snage te poboljšanje izvođenja tjelesnih vještina
(testovi ravnoteže, podizanje stolca, brzina hoda), dok je
sinergistički učinak nutritivnih suplemenata skroman (44).
Nakon menopauze u žena dolazi do gubitka koštane mase
od 0,5% i snage od 2,5% na godinu (45). Međutim, kontinu-
irana tjelesna aktivnost, poglavito kombinirana tjelovježba
u postmenopauzalnih žena, koja uključuje vježbe snage, ae-
robik, intenzivni trening i/ili antigravitacijske vježbe, pozi-
tivno djeluje na kost smanjujući njezin gubitak (46). Pred-
nosti intenzivnih aktivnosti kao što je skakanje izraženije
se očituju u području kuka nego na kralježnici (47).
Vježbe jačeg intenziteta u kombinaciji s vježbama nepravil-
nog kretanja (engl. Odd-impact exercises) (npr., postranič-
no hodanje, hodanje unatrag) i vježbanje s otporom imaju
povoljniji učinak na kosti od izvođenja samog intenzivnog
treninga u postmenopauzalnih žena, ali i onih u preme-
nopauzi (48, 49). Brojne metaanalize, sistemski pregledi,
uključivo i one Cochraneovih grupa, pokazali su da inten-
zivni trening i antigravitacijske vježbe u postmenopauzal-
nih žena, provođeni pojedinačno ili u kombinaciji, imaju
znatan učinak u povećanju BMD-a na proksimalnom dijelu
femura i/ili u slabinskoj kralježnici (46, 47, 50 – 52).
Preporučeni intenzitet opterećenja kosti varira ovisno o ri-
ziku od prijeloma (niski rizik: > 4 tjelesne težine; umjereni
rizik: > 2 tjelesne težine; visoki rizik: 2 – 3 tjelesne težine)
(53). Longitudinalna studija koja je u postmenopauzalnih
Tjelesna aktivnost i osteoporoza
žena promatrala učinak tjelovježbe na BMD slabinske kra-
lježnice i kuka tijekom 16 godina pokazala je da do poviše-
nja vrijednosti BMD-a kuka i kralježnice dovodi tjelesno
vježbanje koje se provodi 2 puta tjedno (54). U manjem broju
studija učinak hodanja (manji intenzitet aktivnosti) slabo
je pozitivno povezan s povišenjem vrijednosti BMD-a kuka
(49, 55). Epidemiološki podaci pokazuju da i mala poveća-
nja BMD-a u području kuka mogu pridonijeti sniženju rizi-
ka od pada, a time i nastanka prijeloma (56). Drugim riječi-
ma, čak i mala fizička aktivnost može pridonijeti sniženju
rizika od nastanka osteoporotskih prijeloma.
Aerobne vježbe također imaju mjesto u liječenju osoba s
osteoporozom pa je tako pokazano da u postmenopauzal-
nih žena s osteoporozom aerobne vježbe submaksimalnog
napora stimuliraju sintezu kosti i dovode do smanjenja ko-
štane resorpcije (57). Općenito, postoji manje studija o učin-
ku vježbanja na BMD u muškaraca starije dobi nego u žena,
iako se smatra da kosti slično reagiraju na vježbanje u oba
spola. U muškaraca vježbanje jakog intenziteta i vježbe sna-
ge povećavaju BMD te je u fizički aktivnih muškaraca rizik
od prijeloma oko 60% niži u odnosu prema onima koji nisu
fizički aktivni (58).
Prevencija padova i prijeloma
povezanih s njima
Poznato je da tjelovježba preventivno snižava rizik od na-
stanka prijeloma, općenito (59). Iako je u jednom presječnom
istraživanju pokazano da u Hrvatskoj znatan udio osoba
starijih od 50 godina ima morfološki (klinički neprepoznate)
prijelome kralježaka uzrokovane osteoporozom (60), prema
dobivenim podacima, nije potvrđena znatna povezanost
između tjelesne aktivnosti i nastanka takvih deformacija
kralježaka (61). Unatoč činjenici da bolesnici s osteoporo-
zom imaju više razine kineziofobije u usporedbi sa spolno
i dobno podudarnim zdravim ljudima (62), preporučuje se
poticati ih na tjelovježbu. Promjene u osjetilnoj i muskulo-
skeletnoj strukturi i funkciji u starijih osoba povisuju rizik
od pada i prijeloma. Program vježbanja za osobe s osteo-
porozom trebalo bi usmjeriti na vježbe posture (prevencija
kifotičnog držanja), vježbe koordinacije i ravnoteže, vježbe
hoda, vježbe snaženja mišića kukova i zdjeličnog obruča te
mišića stabilizatora trupa, a radi prevencije padova. Iden-
tificirani su mnogi unutarnji i vanjski čimbenici rizika od
padova. Naime, dokazano je da vježbanje može modificirati
intrinzične faktore rizika od padova u starijih osoba i tako
ih prevenirati (63). Ciljane antigravitacijske vježbe, vježbe
snaženja s otporom, ali i vježbe slabijeg intenziteta pobolj-
šavaju ravnotežu i smanjuju učestalost padova u starijih
osoba s manjim BMD-om i, neovisno o učinku na nj, snizu-
ju rizik od koštanih prijeloma (64). Za prevenciju padova
251
izvode se različite vrste vježba koordinacije i ravnoteže na
balansnoj podlozi, Posturomedu ili, na primjer, tai chi (25).
Recentna metaanaliza i sistemski pregled pokazali su ogra-
ničene, ali pozitivne učinke tai chija na BMD kralježnice u
postmenopauzalnih i premenopauzalnih žena u usporedbi
s onima koje nisu bile tjelesno aktivne (65).
Provođenje tjelovježbe u bolesnika sa starijim osteoporot-
skim vertebralnim prijelomima (nakon više od 6 mjeseci
poslije prijeloma) pokazalo se učinkovitim s obzirom na
poboljšanje kvalitete života (66), smanjenje funkcionalne
onesposobljenosti i poboljšanje ravnoteže (67). Osim nave-
denoga, medicinske vježbe s frekvencijom provođenja dva
puta tjedno tijekom 10 tjedana, koje su uključivale vježbe
ravnoteže, vježbe snaženja mišića zdjeličnog obruča i do-
njih ekstremiteta te stabilizacije lumbalnog dijela kralježni-
ce, dovele su i do smanjenja boli, a time i manjeg uzimanja
analgetika u tih bolesnika (68). Osim tjelovježbe, u bolesni-
ka s osteoporozom i osteoporotskim prijelomima nužni su i
edukacija usmjerena na izbjegavanje dugotrajnih, nepovolj-
nih biomehaničkih opterećenja pri sjedenju ili stajanju, no-
šenje prikladne obuće, uporaba ergonomski prilagođenih
stolaca i drugog namještaja, pomagala za hod, specifičnih
i/ili individualno izrađenih ortoza (69).
Hrvatsko reumatološko društvo preporučuje za prevenci-
ju osteoporoze dinamičke antigravitacijske vježbe, vježbe
kojima se korigira postura i snaže mišići ekstenzori kra-
lježnice, vježbe balansa i vježbe snaženja pelvitrohanterne
muskulature te šetnju isprekidanu kratkim intervalima (1
– 2 minute) žustrog hoda (70). Hrvatsko društvo za osteopo-
rozu u svojim smjernicama iz 2013. preporučuje provođenje
vježba mišićne snage i koordinacije za liječenje bolesnika
s osteoporozom (71). IOF za prevenciju osteoporoze tako-
đer preporučuje antigravitacijske vježbe i vrlo intenzivne
vježbe kao što su skakanje, aerobik i trčanje (25). Navode
da hodanje, koje je općenito prihvaćena tjelesna aktivnost
za stariju populaciju, kao i trening slabog intenziteta poput
plivanja ili joge nemaju osteogeni učinak (46). Prijedlog tje-
lesne aktivnosti za osobe različite životne dobi radi preven-
cije i liječenja osteoporoze prikazan je na tablici 1.
Pri osmišljavanju programa vježbanja za prevenciju ili li-
ječenje osteoporoze nužno je individualno planiranje.
Vježbe bi trebale biti specifične i postupno progresivne pri
postizanju jačine intenziteta ili opterećenja kosti te se pro-
voditi kontinuirano. U obzir valja uzeti dob, komorbiditet,
čimbenike rizika od padova i prijeloma, ali i pojedinačni
afinitet prema vrsti tjelovježbe. Radi prevencije ili liječenja
osteoporoze, očuvanja zdravlja i/ili poboljšanja kvalitete ži-
vota poželjno je i uživati u načinu na koji živimo.
Medicus 2019;28(2):247-255
252 Grazio S., Balen D.

TABLICA 1. Preporučena tjelesna aktivnost

Ciljane skupine Tjelesna aktivnost

Djeca i mladi 3 puta na tjedan.

Vježbe jakog intenziteta.

Aerobne vježbe:
Sportovi s loptom (košarka, odbojka, nogomet, tenis…), plesanje, aerobik…

Cirkularni trening – repetitivne vježbe: 20 minuta vježbe s opterećenjem u setu ponavljanja od 10 puta za snaženje
mišića biceps brachii, triceps brachii, pectoralis major, latissimus dorsi, erector spinae, deltoideus, rectus abdominis,
quadriceps femoris, "hamstringsa", gastrocnemius i soleus.

Mlađi odrasli i Vrlo intenzivni skokovi (visine od 10 do 25 cm, 20 minuta, 3 puta na tjedan) ili, primjerice, skakanje preko užeta.
premenopauzalne žene
Vježbe: sklekovi, trbušnjaci, vježbe snaženja s bučicama (progresivno od 3 do 6 kg) i s utezima (progresivno od 8 do
12 kg) za snaženje m. gluteus maximus, m. erector spinae i ramenog obruča u kombinaciji s aerobnim vježbama jakog
intenziteta (puls održavan na 70 – 85% maksimuma, izračunanog kao 220 minus godine života).
Postmenopauzalne žene Vježbe koje se sastoje od grupnog programa (2 dana na tjedan po 60 minuta) i kućnih vježba (2 dana na tjedan po 25
minuta).

Tijekom prva tri mjeseca postupno produljenje hodanja i brzog hodanja na 20 minuta; nakon 3 mjeseca uvođenje
10-minutnog programa aerobnih vježba slabog intenziteta prema jačemu; poslije 6 mjeseci integriraju se vježbe
skakanja (osobe s frakturama kralježnice „skokove“ zamjenjuju „hodanjem“) – raširenih pa skupljenih nogu; integriraju
se izometričke vježbe snaženja mišića uz uporabu elastičnih vrpca, bučica, prsluka s utezima i hidrauličkih sprava za
vježbanje.

Intenzitet vježbâ polako se pojačava. U prva 3 mjeseca izvode se vježbe od 20 ponavljanja na 50% „maksimuma
podizanja“ (1 RM). 1 RM je maksimalna masa koja se može podići u punom opsegu pokreta u jednom ponavljanju.
Nakon tri mjeseca izvode se dva seta od 15 ponavljanja na 60% 1 RM, a poslije pet mjeseci izvode se dva seta od 15
ponavljanja na 65% 1 RM. Sedam mjeseci od početka treninga intenzitet treba pojačati na 70 – 80% od 1 RM.

Drugi trening snage sastoji se od 12 do 15 različitih izometričkih vježba koje se uglavnom odnose na trup i noge. Za
ruke se izvode vježbe s elastičnim vrpcama od 15 do 20 ponavljanja. Nakon sedam mjeseci elastične vrpce zamjenjuju
se bučicama i prslucima/narukvicama s utezima.

Vježbe istezanja izvode se prije treninga snage i poslije njega. Sastoje se od 10 vježba za glavne mišićne skupine u
trajanju od po 30 sekunda.

Kod kuće se dva puta na tjedan tijekom 25 minuta izvode izometričke vježbe, vježbe s elastičnim vrpcama i vježbe
istezanja. Dodatni program preskakanja užeta može se uvesti 20 tjedana nakon početka programa vježbanja.
Stariji muškarci Vježbe snaženja mišića ekstenzora potkoljenice, "hamstringsa", vježbe s utezima (bench press), vježbe snaženja
m. latissimus dorsi – na spravi za vježbanje, trbušnjaci, vježbe snaženja mišića ekstenzora leđa, polučučanj, vježbe
snaženja mišića bicepsa – uz bučice… – 2 – 3 × na tjedan, 60 – 80% 1 RM, 3 serije po 10 puta.
Prevencija padova Vježbe koordinacije i ravnoteže – vježbe na balansnoj podlozi, vježbe na Posturomedu, tai chi (2 × na dan po 15 minuta).

Bolesnici s osteoporozom Program vježbanja sastoji se od zagrijavanja, vježbanja i relaksacije. Zagrijavanje traje 10 – 15 minuta, najčešće uz
glazbu, sastoji se od vježbâ opsega pokreta velikih zglobova, a završava hodanjem ili plesom radi postizanja pulsa
od 110 do 125 otkucaja u minuti. Središnji dio programa sastoji se od vježbâ snaženja mišića rotatorne manšete,
ekstenzora trupa… Vježbe koordinacije i ravnoteže započinju jednostavnijim vježbanjem hoda po prstima i petama do
zahtjevnijeg izvođenja tandemskog hoda i vježbâ svladavanja zapreka. Relaksacija se izvodi posljednjih 5 – 10 minuta, a
sadržava vježbe disanja, progresivno mišićno istezanje i eventualno vizualizaciju zvukova iz prirode.
Vježbe koje se ne Dinamičke vježbe snaženja trbušnih mišića (npr., trbušnjaci); vježbe pretjerane fleksije trupa; rotacije u trupu (npr.,
preporučuju bolesnicima s golf); vježbe naglog i isprekidanoga velikog opterećenja kosti (npr., skakanje udalj), vježbe jakog intenziteta (npr.,
osteoporozom trčanje); općenito dnevne aktivnosti koje podrazumijevaju savijanje u trupu.
Bolesnici s osteoporotskim Vježbe ravnoteže, statičke vježbe snaženja mišića zdjeličnog obruča, donjih ekstremiteta te ekstenzora kralježnice uz
frakturama isključenje aerobnog treninga.

Prilagođeno prema ref. 25.

Medicus 2019;28(2):247-255
Tjelesna aktivnost i osteoporoza
LITERATURA
1. Consensus development conference: diagnosis, prophylaxis, and
treatment of osteoporosis. Am J Med 1993;94:646–50.
2. Johansson C, Black D, Johnell O, Oden A, Mellström D. Bone min-
eral density is a predictor of survival. Calcif Tissue Int 1998;63:190–
6.
3. Sinaki M, Itoi E, Wahner HW i sur. Stronger back muscles reduce
the incidence of vertebral fractures: a prospective 10 year fol-
low-up of postmenopausal women. Bone 3002;30:836–41.
4. Riggs BL, Melton LJ III. The worldwide problem of osteoporosis: in-
sights afforded by epidemiology. Bone 1995;17(Suppl. 5):505S–11S.
5. Kanis JA, Johnell O, Oden A i sur. Long-term risk of osteoporotic
fracture in Malmö. Osteoporos Int 2000;11:669–74.
6. Gullberg B, Johnell O, Kanis JA. World-wide projections for hip
fracture. Osteoporos Int 1997;7:407–13.
7. Cooper C, Atkinson EJ, Jacobsen SJ, O'Fallon WM, Melton LJ III.
Population-based study of survival after osteoporotic fractures.
Am J Epidemiol 1993;137:1001–5. DOI: 10.1093/oxfordjournals.aje.
a116756.
8. Kanis JA. Diagnosis of osteoporosis and assessment of fracture
risk. Lancet 2002;359:1929–36. DOI: 10.1016/S0140-6736(02)08761-
5.
9. Greenspan SL, Luckey MM. Evaluation of postmenopausal osteo-
porosis. U: Favus MJ (ur.). Primer on the Metabolic Bone Diseases
and Disorders of Mineral Metabolism. 5. izd. American Society for
Bone and Mineral Research; 2003., str. 355–60.
10. Eriksen EF. Normal and pathological remodeling of human tra-
becular bone: three dimensional reconstruction of the remodeling
sequence in normals and in metabolic bone disease. Endocr Rev
1986;7:379–408. DOI: 10.1210/edrv-7-4-379.
11. Mišigoj Duraković M. Koštana masa, gustoća kosti i osteoporoza.
U: Mišigoj Duraković M i sur. Tjelesno vježbanje i zdravlje. Zagreb:
Grafos; 1999., str. 154–9.
12. Thorsen K, Kristoffersson A, Lerner U, Lorentzon R. In situ micro-
dialysis in bone tissue: Stimulation of prostaglandin E2 release by
weight-bearing mechanical loading. J Clin Invest 1996;98:2446–9.
DOI: 10.1172/JCI119061.
13. Gregg EW, Cauley JA, Seeley DG, Ensrud KE, Bauer DC. Physical
activity and osteoporotic fracture risk in older women. Ann Intern
Med 1998;129:81–8.
14. Heaney RP. Weight-bearing activity during youth is a more impor-
tant factor for peak bone mass than calcium intake. J Bone Miner
Res 1995;10:172–3. DOI: 10.1002/jbmr.5650100124.
15. Høidrup S, Sørensen TI, Strøger U, Lauritzen JB, Schroll M, Grøn-
baek M. Leisure-time physical activity levels and changes in re-
lation to risk of hip fracture in men and women. Am J Epidemiol
2001;154:60–8. DOI: 10.1093/aje/154.1.60.
253
16. LeBlanc A, Schneider V, Shackelford L i sur. Bone mineral and lean
tissue loss after long duration space flight. J Musculoscelet Neu-
ronal Interact 2000;1:157–60.
17. Maïmoun L, Fattal C, Micallef JP, Peruchon E, Rabischong P. Bone
loss in spinal cord-injured patients: from physiopathology to ther-
apy. Spinal Cord 2006;44:203–10. DOI: 10.1038/sj.sc.3101832.
18. Krølner B, Toft B. Vertebral bone loss: an unheeded side effect of
therapeutic bed rest. Clin Sci (Lond) 1983;64:537–40.
19. Law MR, Wald NJ, Meade TW. Strategies for prevention of os-
teoporosis and hip fracture. BMJ 1991;303:453–9. DOI: 10.1136/
bmj.303.6800.453.
20. Troy KL, Mancuso ME, Butler TA, Johnson JE. Exercise Early and
Often: Effects of Physical Activity and Exercise on Women’s Bone
Health. Int J Environ Res Public Health 2018;15(5). pii: E878. DOI:
10.3390/ijerph15050878.
21. Cooper C, Melton LJ III. Epidemiology of osteoporosis. Trends En-
docrinol Metab 1992;3:224–9.
22. Mora S, Gilsanz V. Establishment of peak bone mass. Endocrinol
Metab Clin North Am 2003;32:39–63.
23. Nikander R, Sievänen H, Heinonen A, Daly RM, Uusi-Rasi K, Kan-
nus P. Targeted exercise against osteoporosis: A systematic review
and meta-analysis for optimising bone strength throughout life.
BMC Med 2010;8:47. DOI: 10.1186/1741-7015-8-47.
24. Eleftheriou KI, Rawal JS, James LE i sur. Bone structure and
geometry in young men: the influence of smoking, alcohol in-
take and physical activity. Bone 2013;52:17–26. DOI: 10.1016/j.
bone.2012.09.003.
25. International Osteoporosis Foundation (IOF): Exercise recom-
mendations. Dostupno na: https://www.iofbonehealth.org/exer-
cise-recommendations. Datum pristupa: 28. 4. 2019.
26. Fuchs RK, Bauer JJ, Snow CM. Jumping improves hip and lum-
bar spine bone mass in prepubescent children: A randomized
controlled trial. J Bone Miner Res 2001;16:148–56. DOI: 10.1359/
jbmr.2001.16.1.148.
27. McKay HA, Petit MA, Schutz RW, Prior JX, Barr SI, Khan KM. Aug-
mented trochanteric bone mineral density after modified physical
education classes: a randomized school-based exercise interven-
tion study in prepubescent and early pubescent children. J Pediatr
2000;136:156–62.
28. Bradney M, Pearce G, Naughton G i sur. Moderate exercise during
growth in prepubertal boys: Changes in bone mass, size, volumet-
ric density, and bone strength: A controlled prospective study. J
Bone Miner Res 1998;13:1814–21. DOI: 10.1359/jbmr.1998.13.12.1814.
29. Morris FL, Naugton GA, Gibbs JL, Carlson JS, Wark JD. Prospective
ten-month exercise intervention in premenarcheal girls: Positive
effects on bone and lean mass. J Bone Miner Res 1997;12:1453–62.
DOI: 10.1359/jbmr.1997.12.9.1453.
30. Linden C, Ahlborg HG, Besjakov J, Gardsell P, Karlsson MK. A
school curriculum-based exercise program increases bone mineral
Medicus 2019;28(2):247-255
254
accrual and bone size in prepubertal girls: Two-year data from the
pediatric osteoporosis prevention (POP) study. J Bone Miner Res
2006;21:829–35. DOI: 10.1359/jbmr.060304.
31. Kannus P, Haaposalo H, Sankelo M i sur. Effect of starting age of
physical activity on bone mass in the dominant arm of tennis and
squash players. Ann Intern Med 1995;123:27–31.
32. Hind K, Burrows M. Weight-bearing exercise and bone mineral
accrual in children and adolescents: a review of controlled trials.
Bone 2007;40:14–27. DOI: 10.1016/j.bone.2006.07.006.
33. Tveit M, Rosengren BE, Nilsson JÅ, Ahlborg HG, Karlsson MK.
Bone mass following physical activity in young years: a mean
39-year prospective controlled study in men. Osteoporos Int
2013;24:1389–97. DOI: 10.1007/s00198-012-2081-z.
34. Tveit M, Rosengren BE, Nyquist F, Nilsson JÅ, Karlsson MK. For-
mer male elite athletes have lower incidence of fragility fractures
than expected. Med Sci Sports Exerc 2013;45:405–10. DOI: 10.1249/
MSS.0b013e318274fdf3.
35. Deere K, Sayers A, Rittweger J, Tobias JH. Habitual levels of high,
but not moderate or low, impact activity are positively related to
hip BMD and geometry: results from a population-based study
of adolescents. J Bone Miner Res 2012;27:1887–95. DOI: 10.1002/
jbmr.1631.
36. Kelley GA, Kelley KS, Tran ZV. Resistance training and bone min-
eral density in women: a meta-analysis of controlled trials. Am J
Phys Med Rehabil 2001;80:65–77.
37. Kelley GA, Kelley KS. Efficacy of resistance exercise on lumbar spine
and femoral neck bone mineral density in premenopausal wom-
en: a meta-analysis of individual patient data. J Womens Health
(Larchmt) 2004;13:293–300. DOI: 10.1089/154099904323016455.
38. Wallace BA, Cumming RG. Systematic review of randomized trials
of the effect of exercise on bone mass in pre- and postmenopausal
women. Calcif Tissue Int 2000;67:10–8.
39. Wolff I, van Croonenborg JJ, Kemper HC, Kostense PJ, Twisk JW.
The effect of exercise training programs on bone mass: a meta-anal-
ysis of published controlled trials in pre- and postmenopausal
women. Osteoporos Int 1999;9:1–12. DOI: 10.1007/s001980050109.
40. Kelley GA, Kelley KS, Tran ZV. Exercise and bone mineral densi-
ty in men: a meta-analysis. J Appl Physiol 2000;88:1730–6. DOI:
10.1152/jappl.2000.88.5.1730.
41. Cruz-Jentoft AJ, Baeyens JP, Bauer JM i sur.; European Working
Group on Sarcopenia in Older People. Sarcopenia: European con-
sensus on definition and diagnosis: Report of the European Work-
ing Group on Sarcopenia in Older People. Age Ageing 2010;39:412–
23. DOI: 10.1093/ageing/afq034.
42. He H, Liu Y, Tian Q, Papasian CJ, Hu T, Deng HW. Relationship of
sarcopenia and body composition with osteoporosis. Osteoporos
Int 2016;27:473–82. DOI: 10.1007/s00198-015-3241-8.
43. Burr DB. Muscle strength, bone mass, and age-related bone loss. J
Bone Miner Res 1997;12:1547–51. DOI: 10.1359/jbmr.1997.12.10.1547.
Medicus 2019;28(2):247-255
Grazio S., Balen D.
44. Denison HJ, Cooper C, Sayer AA, Robinson SM. Prevention and op-
timal management of sarcopenia: a review of combined exercise
and nutrition interventions to improve muscle outcomes in older
people. Clin Interv Aging 2015;10:859–69. DOI: 10.2147/CIA.S55842.
45. Keaveny TM, Kopperdahl DL, Melton LJ III. i sur. Age-dependence
of femoral strength in white women and men. J Bone Miner Res
2010;25:994–1001. DOI: 10.1359/jbmr.091033.
46. Gómez-Cabello A, Ara I, González-Agüero A, Casajús JA, Vi-
cente-Rodríguez G. Effects of training on bone mass in older
adults: A systematic review. Sports Med 2012;42:301–25. DOI:
10.2165/11597670-000000000-00000.
47. Zhao R, Xu Z, Zhao M. Antiresorptive agents increase the effects
of exercise on preventing postmenopausal bone loss in women: A
meta-analysis. PLoS ONE 2015;10:e0116729. DOI: 10.1371/journal.
pone.0116729.
48. Martyn-St James M, Carroll S. Effects of different impact exercise
modalities on bone mineral density in premenopausal women: A
meta-analysis. J Bone Miner Metab 2010;28:251–67. DOI: 10.1007/
s00774-009-0139-6.
49. Martyn-St James M, Carroll S. Meta-analysis of walking for preser-
vation of bone mineral density in postmenopausal women. Bone
2008;43:521–31. DOI: 10.1016/j.bone.2008.05.012.
50. Howe TE, Shea B, Dawson LJ i sur. Exercise for preventing and
treating osteoporosis in postmenopausal women. Cochrane
Database Syst Rev 2011;(7):CD000333. DOI: 10.1002/14651858.
CD000333.pub2.
51. Wallace BA, Cumming RG. Systematic review of randomized trials
of the effect of exercise on bone mass in pre- and postmenopausal
women. Calcif Tissue Int 2000;67:10–8.
52. Zehnacker CH, Bemis-Dougherty A. Effect of weighted exercises
on bone mineral density in post menopausal women. A systematic
review. J Geriatr Phys Ther 2007;30:79–88.
53. Beck BR, Daly RM, Singh MA, Taaffe DR. Exercise and Sports Sci-
ence Australia (ESSA) position statement on exercise prescription
for the prevention and management of osteoporosis. J Sci Med
Sport 2017;20:438–45. DOI: 10.1016/j.jsams.2016.10.001.
54. Kemmler W, von Stengel S, Kohl M. Exercise frequency and bone
mineral density development in exercising postmenopausal os-
teopenic women. Is there a critical dose of exercise for affecting
bone? Results of the Erlangen Fitness and Osteoporosis Prevention
Study. Bone 2016;89:1–6. DOI: 10.1016/j.bone.2016.04.019.
55. Ma D, Wu L, He Z. Effects of walking on the preservation of bone
mineral density in perimenopausal and postmenopausal women:
A systematic review and meta-analysis. Menopause 2013;20:1216–
26. DOI: 10.1097/GME.0000000000000100.
56. Okubo Y, Osuka Y, Jung S. Walking can be more effective than bal-
ance training in fall prevention among community-dwelling older
adults. Geriatr Gerontol Int 2016;16:118–25. DOI: 10.1111/ggi.12444.
57. Roghani T, Torkaman G, Movasseghe S i sur. Effects of short-term
Tjelesna aktivnost i osteoporoza
aerobic exercise with and without external loading on bone me-
tabolism and balance in postmenopausal women with osteopo-
rosis. Rheumatol Int 2013;33(2):291–8. DOI: 10.1007/s00296-012-
2388-2.
58. Kujala UM, Kaprio J, Kannus P, Sarna S, Koskenvuo M. Physical ac-
tivity and osteoporotic hip fracture risk in men. Arch Intern Med
2000;160:705–8.
59. Kemmler W, Häberle L, von Stengel S. Effects of exercise on frac-
ture reduction in older adults: a systematic review and meta-anal-
ysis. Osteoporos Int 2013;24:1937–50. DOI: 10.1007/s00198-012-
2248-7.
60. Grazio S, Koršić M, Jajić I. Prevalence of vertebral fractures in ur-
ban population in Croatia aged fifty and older. Wien Klin Wochen-
schr 2005;117:42–7.
61. Grazio S. Utjecaj fizičke i sportske aktivnosti na osteoporotske
deformacije kralježaka. Reumatizam 2002;49:10–9.
62. Gunendi Z, Eker D, Tecer D, Karaoglan B, Ozyemisci-Taskiran O.
Is the word “osteoporosis” a reason for kinesiophobia? Eur J Phys
Rehabil Med 2018;54:671–5. DOI: 10.23736/S1973-9087.18.04931-6.
63. Lord SR, Sherrington C, Menz HB. Falls in older people: risk factors
and strategies for prevention. Cambridge: Cambridge University
Press; 2001., str. 1–260.
64. de Kam D, Smulders E, Weerdesteyn V, Smits-Engelsman BC. Ex-
ercise interventions to reduce fall-related fractures and their risk
factors in individuals with low bone density: A systematic review
of randomized controlled trials. Osteoporos Int 2009;20:2111–25.
DOI: 10.1007/s00198-009-0938-6.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Prof. dr. sc. Simeon Grazio, dr. med.
Klinika za reumatologiju, fizikalnu
medicinu i rehabilitaciju
Klinički bolnički centar Sestre milosrdnice
Vinogradska cesta 29
10000 Zagreb
e-mail: simeon.grazio@kbcsm.hr
255
65. Sun Z, Chen H, Berger MR, Zhang L, Guo H, Huang Y. Effects of tai
chi exercise on bone health in perimenopausal and postmenopau-
sal women: a systematic review and meta-analysis. Osteoporos Int
2016;27:2901–11. DOI: 10.1007/s00198-016-3626-3.
66. Papaioannou A, Adachi JD, Winegard K i sur. Efficacy of home-
based exercise for improving quality of life among elderly women
with symptomatic osteoporosis-related vertebral fractures. Osteo-
porosis Int 2003;14:677–82. DOI: 10.1007/s00198-003-1423-2.
67. Evstigneeva L, Lesnyak O, Bultink IE i sur. Effect of twelve-month
physical exercise program on patients with osteoporotic ver-
tebral fractures: a randomized, controlled trial. Osteoporos Int
2016;27:2515–24. DOI: 10.1007/s00198-016-3560-4.
68. Malmros B, Mortensen L, Jensen MB, Charles P. Positive effects of
physiotherapy on chronic pain and performance in osteoporosis.
Osteoporosis Int 1998;8:215–21. DOI: 10.1007/s001980050057.
69. Babić-Naglić Đ. Nefarmakološko liječenje osteoporoze. Reuma-
tizam 2006;53:40–50.
70. Ćurković B, Babić-Naglić Đ, Anić B, Grazio S, Vlak T, Hanih M.
Preporuke HRD-a za prevenciju, dijagnostiku i liječenje postmen-
opauzalne osteoporoze. Dostupno na: http://www.reumatologija.
org/Preporuke.aspx?link=Preporuke_HRD_za_postmenopauzal-
nu_osteoporozu. Datum pristupa: 25. 4. 2019.
71. Grgurević L, Bordukalo Nikšić T, Kufner V, Pauk M, Brkljačić J,
Erjavec I. VII. hrvatski kongres o osteoporozi – U prilogu: Smjer-
nice za dijagnostiku, prevenciju i liječenje osteoporoze (temeljene
na EBM*). Dostupno na: http://www.medix.hr/vii-hrvatski-kon-
gres-o-osteoporozi-smjernice. Datum pristupa: 25. 4. 2019.
PRIMLJENO/RECEIVED:
30. 4. 2019./April 30, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
13. 5. 2019./May 13, 2019
Medicus 2019;28(2):247-255
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 257

Brži od reume
Faster than Rheumatism
MIROSLAV MAYER
Zavod za kliničku imunologiju i reumatologiju, Klinika za unutarnje bolesti Medicinskog fakulteta Sveučilišta u
Zagrebu i KBC-a Zagreb

SAŽETAK Upalne su reumatske bolesti prevalentne i znatan su teret oboljelima, ali i društvu u cjelini. Uz izravnu štetu kronične su bolesti
opterećene posljedicama autoimunosne upale, a tu su i znatni i učestali komorbiditeti, komplikacije bolesti, diferentne terapije, zatim troškovi
apsentizma, prezentizma, prerane smrtnosti i invaliditeta te visoke cijene lijekova, nemedikamentne terapije i pomagala. Gubitak godina i kvalitete
života znatan je. Promoviranje fizičke aktivnosti i bavljenja sportom te borba protiv sedentarnog načina života mogu bitno pridonijeti primarnoj
prevenciji. Redovito vježbanje dokazano pozitivno utječe na dugoročnu aktivnost upalnih reumatskih bolesti, održavanje stanja remisije, poboljšanje
kvalitete života, teške komorbiditete te, posljedično, na konačne ishode. Poznavanje utjecaja vježbanja i fizičke aktivnosti na mehanizme, tijek i
ishod upalnih reumatskih bolesti bitno je jer je i dalje nedostatna svijest pacijenata, ali i medicinskog osoblja o velikoj važnosti redovitog vježbanja
i fizičke aktivnosti.
KLJUČNE RIJEČI: upalne reumatske bolesti, fizička aktivnost, osteoporoza, kardiovaskularni rizik, reumatoidni artritis, sustavni eritemski lupus,
spondiloartritis

SUMMARY As a result of their high prevalence, inflammatory rheumatic diseases are a significant burden for patients and the society at
large. Besides the immediate damage caused by the chronic disease weighed down by the consequences of the chronic autoimmune inflammation,
there are also important and frequent comorbidities, complications and various therapies, including the high costs of pharmacotherapy and non-
pharmacologic therapy and aids, absenteeism, presentism, premature mortality and disability. The quality of life and life expectancy are reduced
considerably. Promoting physical activity and sports, as well as combating a sedentary lifestyle may have significant effect on primary disease
prevention. Regular exercise has been shown to have a positive effect on long-term activity of inflammatory rheumatic diseases, maintenance of
remission and improvement of the quality of life, serious comorbidities and consequently the final outcomes. It is important to understand the effects
of exercise and physical activity on the mechanisms, course and outcome of inflammatory rheumatic diseases considering the lack of awareness that
patients and medical professionals still have about the great importance of regular exercise and physical activity.
KEY WORDS: inflammatory rheumatic diseases, physical activity, osteoporosis, cardiovascular risk, rheumatoid arthritis, systemic lupus erythema-
tosus, spondyloarthritis

Uvod se pitanje može li vježba bitno utjecati na imunosni sustav s

p Upalne reumatske bolesti (URB) poput reumatoid-
nog artritisa, upalnih spondiloartropatija i sustavnih auto-
imunosnih bolesti veziva važan su javnozdravstveni pro-
blem. U nekim razvijenim državama svijeta njihova ukupna
prevalencija raste. To vidimo na primjeru reumatoidnog ar-
tritisa u SAD-u i u Danskoj (1, 2). Fizička neaktivnost četvrti
je po redu globalni uzrok smrtnosti, a uzmu li se u obzir samo
najčešće bolesti povezane s inaktivitetom poput koronarne
bolesti, moždanog udara, karcinoma dojke, karcinoma kolo-
na i dijabetesa, čak i bez reumatskih bolesti govorimo o jed-
nom od najvećih uzročnika globalnih zdravstvenih troškova
(3). Debljina, koja postaje pandemijski problem, a dijelom je
uvjetovana sedentarnim načinom života i fizičkom neaktiv-
nošću, u nekim se studijama jasno pokazala kao uzrok znat-
nog porasta incidencije reumatoidnog artritisa (4, 5).
Kada se govori o utjecaju fizičke aktivnosti na URB, postavlja
obzirom na to da su navedeni entiteti autoimunosne upalne
bolesti. U brojnim istraživanjima pokazano je da fizička ak-
tivnost utječe i na prirođene i na specifične stečene meha-
nizme. Zanimljivo je da trajanje i intenzitet fizičke aktivnosti
mogu utjecati na promjene u pojedinom dijelu imunosnog
sustava. Stanice NK pokazuju povećanu aktivnost i brojnost
nakon kratke aktivnosti, naglašenu regulatornu aktivnost
pri ponovljenom vježbanju, a smanjenu aktivnost i brojnost
pri vrlo intenzivnom vježbanju. Maratonci i veslači imaju
veću citolitičku aktivnost stanica NK (6, 7). Dugo je poznato
da vježba povećava broj cirkulirajućih neutrofila, primarno
demarginalizacijom stanica sa stijenka krvnih žila, a dije-
lom povećanjem otpuštanja neutrofila iz koštane srži. Taj se
učinak pripisuje povišenim razinama katekolamina i korti-
zola tijekom vježbanja (8). Aerobno vježbanje, za razliku od
anaerobnih vježba, možda znatnije utječe na kemotaksiju

Medicus 2019;28(2):257-262
258
neutrofila (9). Umjerena vježba, prema drugim studijama,
utječe poticajno na fagocitozu, kemotaksiju i oksidativni
prasak, a ekstremna i jako naporna vježba može smanjiti
sposobnost fagocitoze i oksidativnog praska. Kemotaksija se
pritom zbiva normalno (10). Tijekom fizičke aktivnosti razi-
na mišićnog IL-6 poraste kratkotrajno i do 100 puta, a da se
ne uočavaju upalne promjene koje vidimo kada tom porastu
prethodi porast TNF-alfa. Pri pretjeranoj fizičkoj aktivnosti,
ako se pojača i sinteza topljivog receptora IL-6, sam citokin
djeluje proinflamatorno. Protuupalni učinci IL-6 u vježbi sa-
stoje se od stimulacije produkcije IL-10 i sinteze antagonista
receptora za IL-1 koji inhibira interleukin 1-β. IL-6 stimulira
proliferaciju mioblasta i ključan je u održavanju trofike mi-
šića te njihovoj regeneraciji nakon ozljeda. Pleotropni učinci
IL-6 moraju se tumačiti i u svjetlu složenih putova signaliza-
cije cis i trans-mehanizmom zbog čega IL-6 može djelovati
i na stanice s receptorima IL-6 ili bez njih. Osim toga, IL-6
je samo jedna od 500-tinjak signalnih molekula koje izlu-
čuju mišići tijekom aktivacije ili stimulacije, a vježba utječe
na njihov cjelokupni spektar te će biti potrebna još brojna
istraživanja da se razjasni točna uloga pojedinih citokina i
kemokina (11). Fizička aktivnost utječe i na mehanizme ste-
čenog imunosnog odgovora. Vježba povećava prolazno broj
T-stanica, ali njihov broj pada nakon vježbanja na niže vri-
jednosti od polaznih s tim da se smanjuje broj Th1-stanica
i povećava broj regulatornih stanica T. In vitro se smanjuje
mitogeni potencijal T-stanica. Kao posljedica svih navede-
nih procesa i porasta beta-endorfina vježba utječe na sniže-
nje razine imunoglobulina u plazmi (12). Zaključno možemo
reći da fizička aktivnost sigurno znatno utječe na imunosni
sustav, a da njezini vrsta, intenzitet i trajanje mogu imati ra-
zličit učinak na pojedine sastavnice.
Reumatoidni artritis
U nastavku je naveden dio dosadašnjih spoznaja o utjeca-
ju fizičke aktivnosti na pojavnost, tijek i ishode nekih od
najvažnijih URB-a. U središtu pozornosti istraživanja jest
reumatoidni artritis (RA) koji je najbolje definirana upalna
reumatska bolest. Riječ je o tipičnoj sustavnoj upalnoj au-
toimunosnoj bolesti s dominantnom afekcijom perifernih
zglobova. Obilježena je i znatnim izvanzglobnim očitovanji-
ma i komplikacijama, iziskuje ranu i agresivnu imunomo-
dulacijsku terapiju kako bi se izbjegla trajna oštećenja, inva-
liditet i prerana smrtnost uz velik gubitak godina kvalitet-
nog života. Fizička neaktivnost poznati je problem u RA, no
i sam nedostatak fizičke aktivnosti povezan je s rizikom od
razvoja RA, što je pokazano u velikoj švedskoj kohorti žena
gdje je relativni rizik bio statistički niži u žena koje su vjež-
bale u slobodno vrijeme (RR 0,65 (0,43 – 0,96)). Sniženje rizi-
ka bilo je izraženije u žena koje su hodale ili vozile bicikl više
od 20 min na dan i vježbale više od jedanput na tjedan (13).
Medicus 2019;28(2):257-262
Mayer M.
Prethodna fizička aktivnost može statistički značajno pozi-
tivno utjecati i na aktivnost u ranom RA, funkcionalnu spo-
sobnost mjerenu upitnikom HAQ (engl. Health Assessment
Questionnaire) i na boli mjerene vizualnom analognom
skalom, što je pokazano u studiji Sandberga i suradnika na
švedskoj kohorti EIRA (14). S obzirom na znatno povišen
kardiovaskularni rizik pacijenata s RA, koji je 1,5 do 2 puta
viši od rizika u općoj populaciji, važna je i preventivna ulo-
ga vježbanja (15). Jasno je utvrđen utjecaj fizičke aktivnosti
na profil čimbenika kardiovaskularnog rizika u pacijenata s
RA primjenom upitnika IPAQ (engl. International Physical
Activity Questionnaire) i u manjoj presječnoj studiji Metsio-
sa i suradnika gdje su pokazane znatne razlike u sistoličkom
tlaku, lipidogramu, razini homocisteina, apolipoproteina B,
von Willebrandova čimbenika i inhibitora aktivatora plaz-
minogena tipa I među grupama fizički aktivnih i neaktivnih
pacijenata (16). Vazodilatatorni učinak vježbe i utjecaj na
smanjenje aktivacije endotela, kao i na smanjenu agregaci-
ju trombocita dodatno se mogu postići aerobnom vježbom
i vježbama otpora te povećanom fizičkom aktivnošću. U in-
tervencijskoj studiji Metsiosa i suradnika pokazano je da uz
navedene učinke takav strukturirani program vježbanja ti-
jekom 3 do 6 mjeseci pokazuje i redukciju aktivnosti bolesti
mjerenu s DAS 28 (engl. Disease Activity Score) (17, 18). Iako
nemamo većih i dugotrajnijih studija u pogledu RA i kardio-
vaskularnog rizika, iz skromnih i neizravnih dokaza trebali
bismo preporučiti pacijentima trajno provođenje programa
vježbanja uz praćenje učinka na individualnu aktivnost bo-
lesti i čimbenike kardiovaskularnog rizika.
U reumatološkoj edukaciji godinama se provlačila teza da
bolesnici s RA ne smiju vježbati jer bi lako moglo doći do do-
datnog ubrzanja oštećenjâ do kojih dovodi bolest. Zbog toga
je pacijentima bilo savjetovano suzdržavanje od fizičke ak-
tivnosti. No, u studiji de Jonga i suradnika na oko 300 pacije-
nata tijekom dvije godine jasno je pokazana prednost struk-
turiranog programa vježbanja koje je uključivalo 20 minuta
vožnje biciklom, 20 minuta strukturiranih vježba i 20 minu-
ta sporta u dva termina na tjedan. Programom se održavao
puls na 70 do 90% maksimalno predviđenoga. Pacijenti u
programu intenzivnog vježbanja imali su nakon dvije godi-
ne statistički značajno bolje funkcionalne ishode (mjerene
upitnikom MACTAR (engl. McMaster Toronto Arthritis Pa-
tient Preference Disability Scale)) i znatno veće poboljšanje
mišićne snage, a nije bilo statistički značajne radiografske
razlike u progresiji bolesti tijekom dviju godina praćenja. No
s obzirom na minimalnu razliku u prosječnom pogoršanju
rezultata u drugoj godini na velikim zglobovima, koja je tek
u vrlo malog broja pacijenata dosegnula minimalno znatnu
razinu, autori sugeriraju prilagodbu programa prema opte-
rećenju najviše oštećenih zglobova. Vježba u toj studiji nije
Brži od reume
povećala aktivnost bolesti ni uporabu glukokortikoida, kao
ni nesteroidnih antireumatika (19). Van den Ende i surad-
nici pokazali su u Leidenu, u manjoj studiji na 64 pacijen-
ta primljena u bolnicu zbog pogoršanja bolesti, prednosti
intenziviranoga jednomjesečnog programa kombiniranih
vježba u odnosu prema standardnom pristupu s obzirom na
poboljšanje funkcionalnih ishoda i mišićne snage, a da nije
došlo do povećanja aktivnosti bolesti (20). Umor se kao va-
žan višeuzročni simptom javlja u RA s prevalencijom od 40
do 70% pacijenata ovisno o mjernim instrumentima. Fizička
neaktivnost korelira s umorom u pacijenata s RA te je jedan
od čimbenika rizika od razvoja umora (21). Postoje vrlo ogra-
ničeni podaci o utjecaju vježbanja na umor u RA. Neuberger
je u studiji s 200 pacijenata oboljelih od RA demonstrirao da
aerobni program vježbâ pod nadzorom ili uz samoedukaci-
ju videomaterijalom ima korisne učinke te da, među osta-
lim, i statistički značajno smanjuje umor u oboljelih (22). Do
slične spoznaje došlo se i u malom objavljenom radu koji je
analizirao utjecaj intenzivne fizičke aktivnosti kod 8 mladih
pacijenata i blage aktivnosti u 8 starijih pacijenata (23). I
temeljem skromnih navedenih podataka možemo savjeto-
vati pacijentima vježbe radi smanjenja umora. Što se tiče
osteoporoze u RA, zasad nema dovoljno dobrih metodološ-
ki uvjerljivih studija koje bi pokazale da vježbe statistički
značajno utječu na razvoj osteoporoze iako je iz nekih stu-
dija jasno da i u kratkim razdobljima od dvije godine postoji
tendencija neznatnom povećanju koštane mase (24) pa su
potrebne dugotrajnije opservacijske studije koje bi potvrdile
taj potencijalno važan dodatni učinak vježbe. Za razliku od
kosti, potpuno je jasan učinak vježbanja na mišićnu masu i
snagu. Progresivne vježbe uz otpor konzistentno su u studi-
jama pokazale učinkovitost u stimulaciji povećanja mišićne
mase pacijenata s RA, što može utjecati na smanjenje uče-
stalosti i težine sarkopenije (25, 26).
Sustavni eritemski lupus
Uz reumatoidni artritis, kao model dominantno zglob-
nog URB-a, u nastavku su prikazane studije koje su istra-
živale utjecaj fizičke aktivnosti na razvoj, težinu i ishode
sustavnog eritemskog lupusa (SLE) koji je tipični složeni
sustavni višeorganski kronični URB. SLE je obilježen znat-
nim organskim izvanzglobnim manifestacijama i kompli-
kacijama same bolesti i terapije, koje dovode do znatno
povećanog mortaliteta oboljelih te prolaznih ili trajnih
oštećenja brojnih organskih sustava. U ranoj fazi bolesti
dominiraju komplikacije aktivne bolesti, a u kasnoj fazi
posljedice bolesti, ali i nužne agresivne i diferentne tera-
pije uz znatnu izloženost glukokortikoidima. Agresivna je
terapija uz bolju strategiju primjene imunomodulatora i
imunosupresiva te redukciju izloženosti glukokortikoidi-
ma dovela do smanjenja smrtnosti, osobito u ranijim faza-
259
ma bolesti, no dugoročno preživljenje još ne zadovoljava
(27). Usprkos nedostatnim dokazima u literaturi većina se
eksperata slaže da su vježbanje i fizička aktivnost veoma
bitni u liječenju SLE-a, što se odrazilo i na smjernice Eu-
ropske lige protiv reumatizma (EULAR) za liječenje SLE-a
iz 2008., koje su istaknule potencijalne prednosti vježba-
nja i održavanja tjelesne težine u svih oboljelih, a osobito u
onih koji imaju povišen kardiovaskularni rizik (28). Vježba
se pokazala učinkovitom u prevenciji kardiovaskularnih
bolesti, održavanju kondicije, podizanju kvalitete života,
umora i redukcije psihičkih tegoba u SLE-u. U više je čla-
naka upozoreno na znatno smanjenu fizičku aktivnost i
prevalenciju fizičke neaktivnosti u oboljelih od SLE-a (12,
29 – 31). U nedavnoj studiji Margiotte i suradnika na oko
100 pacijenata sa SLE-om 60% pacijenata nije zadovoljilo
preporuke o potrebnoj fizičkoj aktivnosti Svjetske zdrav-
stvene organizacije, a u sedentarnim su aktivnostima pa-
cijenti proveli 3 sata (0 do 10 sati)! Umor i aktivnost bolesti
uz kasno propisivanje antimalarika bili su povezani s ne-
dostatnom fizičkom aktivnošću (32). Mancuso i suradnici
u svojoj su studiji na 50 pacijenata sa SLE-om pokazali da
su zglobni simptomi i umor najčešća subjektivna zapreka
za vježbanje. U toj je studiji uporabom Paffenbargerova in-
deksa utvrđeno da je manje od pola pacijenata (46%) su-
djelovalo u umjerenoj do intenzivnoj fizičkoj aktivnosti,
a samo je trećina zadovoljavala normu fizičke aktivnosti.
Najviše kalorija na dan pacijenti su trošili hodanjem (33).
Umor je jedan od najčešćih simptoma u SLE-u i javlja
se u najmanje 80% bolesnika tijekom bolesti, a očitu-
je se i u bolesnika koji nemaju aktivnu bolest. Depresija
i poremećaji sna usko su vezani uz umor. Malo je studi-
ja koje su se bavile utjecajem fizičke aktivnosti na umor
pri SLE-u. U metaanalizi Wua i suradnika utvrđeno je
da bi u pacijenata s blagim SLE-om najmanje 20 minu-
ta umjerenog intenziteta vježbanja barem 3 puta na tje-
dan moglo smanjiti umor i utjecati na vitalnost. Program
vježbanja koji je trajao 12 tjedana imao je bolje učinke
od programa u trajanju od 8 tjedana (34). Prema belgij-
skoj studiji Avauxa i suradnika, nenadzirano i nadzirano
vježbanje podjednako reduciraju zbroj FFS-a (engl. Fi-
ve-Factor Score) težine umora u oboljelih od SLE-a (35).
Kardiovaskularni pobol i smrtnost ne smanjuju se u pa-
cijenata sa SLE-om usprkos smanjenom letalitetu. Tomu
pridonose velika prevalencija konvencionalnih čimbeni-
ka kardiovaskularnog rizika u oboljelih, uključivo preti-
lost, hipertenziju, metabolički sindrom, neaktivnost, ali i
čimbenici rizika vezani uza samu bolest kao što su upalna
aktivnost, pridružen antifosfolipidni sindrom, dugotrajno
liječenje glukokortikoidima, bubrežno zatajivanje, lupu-
sna disautonomija koju prati kronotropna nesposobnost
srca i usporen oporavak pulsa nakon fizičkog naprezanja
Medicus 2019;28(2):257-262
260
(36, 37). Miossi je sa suradnicima upozorila na skupini pa-
cijenata s blagim SLE-om bez anamneze koronarne bole-
sti da se strukturiranim programom vježbanja tijekom 12
tjedana može utjecati na povećanje kronotropne rezerve,
oporavak pulsa nakon naprezanja i sniziti stupanj disauto-
nomije (38). Benatti je sa suradnicima istražio utjecaj vjež-
be na 33 fizički neaktivna pacijenta s blagim lupusom, bez
prethodne kardiovaskularne bolesti, koji nisu primali sta-
tine ili antihipertenzive. Aerobni program vježbâ u traja-
nju od 12 tjedana, dva puta na tjedan, nije doveo do pobolj-
šanja u lipidogramu, osim redukcije proteina Apo-B (39).
Zašto vježbanje u SLE-u ne dovodi do znatnijih promjena
u lipidogramu nije razjašnjeno, ali čini se da su za taj uči-
nak odgovorni proinflamatorni citokini koji se izlučuju u
aktivnoj bolesti, ponajprije interferon-gama i čimbenik
tumorske nekroze-alfa što smanjuju aktivnost lipaze lipo-
proteina u plazmi, a to smanjuje sintezu HDL-a (40, 41).
Upalni su citokini u SLE-u sukrivci za razvoj osteopenije
odnosno osteoporoze, od kojih pati više od pola oboljelih
(42). Osteoporotske su frakture česte i denzitometrijska je
procjena za pacijente s lupusom nepouzdana (43). Na ma-
njem broju ispitanica u studiji Kipena i suradnika demon-
strirano je povećanje koštane mase vrata bedrene kosti u
onih koje su redovito vježbale (44).
Spondiloartritis
U nedavnome velikom sustavnom pregledu literature iz
2017. godine izdvojeno je 29 studija nefarmakoloških in-
tervencija u spondiloartritisu, a samo u 9 izdvojenih stu-
dija rizik od biasa bio je nizak. Sve su studije bile malene,
a pokazale su da redovita vježba popravlja funkciju – bol i
pokretljivost kralježnice. Učinak je uglavnom bio malen.
Vježbe izdržljivosti i snage pokazale su znatno bolji učinak
na aktivnost bolesti mjerenu standardnim pokazateljima
ASDAS-om (engl. Ankylosing Spondylitis Disease Activi-
ty Score) i BASDAI-jem (engl. Bath Ankylosing Spondylitis
Functional Index) nego nevježbanje. Vježbe u vodi imale su
bolji učinak na bol u odnosu prema vježbama na suhome.
Zanimljivo je da vježbe uz terapiju inhibitorima TNF-a nisu
pridonijele učinku (45). U Cochraneovu pregledu učinkovi-
tosti fizioterapijskih intervencija pri ankilozantnom spondi-
litisu iz malog je broja studija jasno pokazano da su kućni
programi vježbanja, kao i nadzirano vježbanje bolji od nika-
kve intervencije. Nadzirana grupna fizikalna terapija imala
je bolje ishode od vježbanja kod kuće. Kombinirana vježba
u toplicama, nakon koje je nastavljena grupna fizioterapija,
bolja je od same grupne fizioterapije (46). Aktualne smjerni-
ce EULAR-a/ASAS-a (engl. Assessment in Ankylosing Spon-
dylitis) za postupanje s pacijentima oboljelim od spondilo-
artritisa iz 2016. g. ističu važnost redovite vježbe i fizikalne
terapije za probrane skupine pacijenata (47). Poznato je da
Medicus 2019;28(2):257-262
Mayer M.
je fizička aktivnost smanjena kod pacijenata sa spondiloar-
tritisima u odnosu prema općoj populaciji te da je redukci-
ja proporcionalna aktivnosti bolesti i nastalim oštećenjima
(48). Unatoč tomu nije jasno istražena uloga redovitog vjež-
banja na komplikacije bolesti, a ni na pridružene pobole,
ponajprije na povišen kardiovaskularni rizik, osteoporozu
i osteoporotske frakture, premda bismo očekivali pozitivne
učinke zbog prijašnjih spoznaja temeljenih na istraživanji-
ma drugih URB-a.
Zaključak
Vježba i fizička aktivnost utječu na pojavnost URB-a u po-
pulaciji. Redovito vježbanje pokazuje pozitivne učinke na
regulatorne mehanizme imunosnog sustava. Smanjena
fizička aktivnost i fizička neaktivnost uz sjedilački način
života mogu pridonijeti porastu učestalosti ne samo de-
generativnih bolesti nego i URB-a. Zbog toga su potrebne
kontinuirane javnozdravstvene akcije i individualno sa-
vjetovanje osoba kod kojih postoje jasni indikatori sma-
njene fizičke aktivnosti. U osoba koje su već oboljele od
nekog URB-a fizička neaktivnost utječe na povišen rizik
od kardiovaskularnog pobola i smrtnosti, smanjenje mi-
šićne mase i razvoj osteoporoze. Od postavljanja dijagnoze
URB-a bitno je pacijente poticati na povećanu fizičku ak-
tivnost pri čemu je važno osigurati prikladnu farmakološ-
ku terapiju i procijeniti postojeće kardiovaskularne rizike
te oštećenja muskuloskeletnog sustava. Važne su i sklo-
nosti i želje pacijenta te njegova prethodna rekreativna i
sportska aktivnost. Za razliku od zdrave populacije, u paci-
jenata s URB-om najbolje je započeti s klasičnom nadzira-
nom medicinskom rehabilitacijom vođenom od fizijatra, a
u nastavku se fizička aktivnost može stupnjevati strukturi-
ranim programima vježbâ u kući, još bolje uz nadzor kine-
ziologa ili fizioterapeuta te redovite kontrole reumatologa i
fizijatra. U pacijenata s izrazito visokim kardiovaskularnim
rizikom ili komorbiditetom treba prije intenziviranja vjež-
banja provesti kompletnu kardiološku reevaluaciju i opti-
mizirati farmakoterapiju. Specifična stanja u URB-u kao
što su fotosenzitivnost ili Raynaudov sindrom, vaskulitisi
ili vaskulopatije s perifernom ishemijom, teške kožne pro-
mjene u sklopu lupusa, psorijaze ili suhoća očiju i sluznica
pri Sjögrenovu sindromu mogu znatno utjecati na izbor i
način izvođenja vježbâ i sportske rekreativne aktivnosti.
Povećanje fizičke aktivnosti u URB-u može bitno utjecati
na aktivnost bolesti, održavanje remisije, komorbiditete,
pa i smrtnost. Cilj bi trebao biti da bolesnici s upalnim re-
umatskim bolestima redovito vježbaju barem umjerenim
intenzitetom najmanje dva do tri puta na tjedan kombini-
rajući aerobne vježbe, vježbe snaženja i izdržljivosti te iste-
zanja. Za pacijente sa seronegativnim spondiloartritisima
prednost imaju vježbe u vodi.
Brži od reume
LITERATURA
1. A Myasoedova E, Crowson CS, Kremers HM, Therneau TM,
Gabriel SE. Is the incidence of rheumatoid arthritis rising?: Results
from Olmsted County, Minnesota, 1955–2007. Arthritis Rheum
2010;62:1576–82. DOI: 10.1002/art.27425.
2. Pedersen JK, Svendsen AJ, Hørslev-Petersen K. Incidence
of Rheumatoid Arthritis in the Southern part of Denmark
from 1995 to 2001. Open Rheumatol J 2007;1:18–23. DOI:
10.2174/1874312900701010018.
3. Ding D, Lawson KD, Kolbe-Alexander TL i sur. The economic bur-
den of physical inactivity: a global analysis of major non-commu-
nicable diseases. Lancet 2016;388:1311–24. DOI: 10.1016/S0140-
6736(16)30383-X.
4. Symmons DP, Bankhead CR, Harrison BJ i sur. Blood transfu-
sion, smoking, and obesity as risk factors for the development
of rheumatoid arthritis. Results from a primary care-based in-
cident case-control study in Norfolk, England. Arthritis Rheum
1997;40:1955–61. DOI: 10.1002/art.1780401106.
5. Crowson CS, Matteson EL, Davis JM, Gabriel SE. Contribution of
obesity to the rise in incidence of rheumatoid arthritis. Arthritis
Care Res 2013;65:71–7. DOI: 10.1002/acr.21660.
6. Pedersen BK, Ullum H. NK cell response to physical activity: pos-
sible mechanisms of action. Med Sci Sports Exerc 1994;26:140–6.
7. Suzui M, Kawai T, Kimura H i sur. Natural killer cell lytic activity
and CD56(dim) and CD56(bright) cell distributions during and af-
ter intensive training. J Appl Physiol 2004;96:2167–73. DOI: 10.1152/
japplphysiol.00513.2003.
8. Summers C, Rankin SM, Condliffe AM, Singh N, Peters AM, Chil-
vers ER. Neutrophil kinetics in health and disease. Trends Immu-
nol 2010;31:318–24. DOI: 10.1016/j.it.2010.05.006.
9. Wolach B, Falk B, Gavrieli R, Kodesh E, Eliakim A. Neutrophil
function response to aerobic and anaerobic exercise in female ju-
doka and untrained subjects. Br J Sports Med 2000;34:23–7. DOI:
10.1136/bjsm.34.1.23.
10. Ortega E, Collazos ME, Maynar M, Barriga C, De la Fuente M. Stim-
ulation of the phagocytic function of neutrophils in sedentary men
after acute moderate exercise. Eur J Appl Physiol 1993;66:60–4.
11. Muñoz-Cánoves P, Scheele C, Pedersen BK, Serrano AL. Interleu-
kin-6 myokine signaling in skeletal muscle: a double-edged sword?
FEBS J 2013;280:4131–48. DOI: 10.1111/febs.12338.
12. Sharif K, Watad A, Bragazzi NL, Lichtbroun M, Amital H, Shoen-
feld Y. Physical activity and autoimmune diseases: Get moving and
manage the disease. Autoimmun Rev 2018;17:53–72. DOI: 10.1016/j.
autrev.2017.11.010.
13. Di Giuseppe D, Bottai M, Askling J, Wolk A. Physical activity and
risk of rheumatoid arthritis in women: a population-based pro-
spective study. Arthritis Res Ther 2015;17:40. DOI: 10.1186/s13075-
015-0560-2.
261
14. Sandberg ME, Wedrén S, Klareskog L i sur. Patients with regular
physical activity before onset of rheumatoid arthritis present with
milder disease. Ann Rheum Dis 2014;73:1541–4. DOI: 10.1136/ann-
rheumdis-2014-205180.
15. Mackey RH, Kuller LH, Moreland LW. Update on Cardiovascular
Disease Risk in Patients with Rheumatic Diseases. Rheum Dis Clin
North Am 2018;44:475–87. DOI: 10.1016/j.rdc.2018.03.006.
16. Metsios GS, Stavropoulos-Kalinoglou A, Panoulas VF i sur. Asso-
ciation of physical inactivity with increased cardiovascular risk in
patients with rheumatoid arthritis. Eur J Cardiovasc Prev Rehabil
2009;16:188–94. DOI: 10.1097/HJR.0b013e3283271ceb.
17. Metsios GS, Stavropoulos-Kalinoglou A, Veldhuijzen van Zanten
JJ i sur. Individualised exercise improves endothelial function in
patients with rheumatoid arthritis. Ann Rheum Dis 2014;73:748–
51. DOI: 10.1136/annrheumdis-2013-203291.
18. Crilly MA, Wallace A. Physical inactivity and arterial dysfunc-
tion in patients with rheumatoid arthritis. Scand J Rheumatol
2013;42:27–33. DOI: 10.3109/03009742.2012.697915.
19. de Jong Z, Munneke M, Zwinderman AH i sur. Is a long-term
high-intensity exercise program effective and safe in patients with
rheumatoid arthritis? Results of a randomized controlled trial. Ar-
thritis Rheum 2003;48:2415–24. DOI: 10.1002/art.11216.
20. van den Ende CHM, Breedveld F, le Cessie S, Dijkmans B, de Mug
AW, Hazes J. Effect of intensive exercise on patients with active
rheumatoid arthritis: a randomised clinical trial. Ann Rheum Dis
2000;59:615–21. DOI: 10.1136/ard.59.8.615.
21. Katz P. Fatigue in Rheumatoid Arthritis. Curr Rheumatol Rep
2017;19:25. DOI: 10.1007/s11926-017-0649-5.
22. Neuberger GB, Aaronson LS, Gajewski B i sur. Predictors of exer-
cise and effects of exercise on symptoms, function, aerobic fitness,
and disease outcomes of rheumatoid arthritis. Arthritis Care Res
2007;57:943–52. DOI: 10.1002/art.22903.
23. Rall LC, Meydani SN, Kehayias JJ, Dawson-Hughes B, Roubenoff
R. The effect of progressive resistance training in rheumatoid ar-
thritis. Increased strength without changes in energy balance or
body composition. Arthritis Rheum 1996;39:415–26. DOI: 10.1002/
art.1780390309.
24. Häkkinen A, Sokka T, Kotaniemi A i sur. Dynamic strength train-
ing in patients with early rheumatoid arthritis increases muscle
strength but not bone mineral density. J Rheumatol 1999;26:1257–
63.
25. Marcora SM, Lemmey AB, Maddison PJ. Can progressive resist-
ance training reverse cachexia in patients with rheumatoid arthri-
tis? Results of a pilot study. J Rheumatol 2005;32:1031–9.
26. Häkkinen A, Pakarinen A, Hannonen P i sur. Effects of prolonged
combined strength and endurance training on physical fitness,
body composition and serum hormones in women with rheu-
matoid arthritis and in healthy controls. Clin Exp Rheumatol
2005;23:505–12.
27. Mayer M. Obilježja smrtnosti oboljelih od sistemskog eritemskog
lupusa. Reumatizam 2009;56:44–9.
Medicus 2019;28(2):257-262
262
28. Bertsias G, Ioannidis JP, Boletis J i sur. EULAR recommendations
for the management of systemic lupus erythematosus. Report of
a Task Force of the EULAR Standing Committee for International
Clinical Studies Including Therapeutics. Ann Rheum Dis
2008;67:195–205. DOI: 10.1136/ard.2007.070367.
29. Ayán C, Martín V. Systemic lupus erythematosus and exercise.
Lupus 2007;16:5–9. DOI: 10.1177/0961203306074795.
30. O’Dwyer T, Durcan L, Wilson F. Exercise and physical activity in
systemic lupus erythematosus: A systematic review with meta-
analyses. Semin Arthritis Rheum 2017;47:204–15. DOI: 10.1016/j.
semarthrit.2017.04.003.
31. Ayán C, de Pedro-Múñez A, Martínez-Lemos I. Effects of physical
exercise in a population with systemic lupus erythematosus: A
systematic review. Semergen 2018;44:192–206. DOI: 10.1016/j.
semerg.2017.12.002.
32. Margiotta DPE, Basta F, Dolcini G i sur. Physical activity
and sedentary behavior in patients with Systemic Lupus
Erythematosus. PLoS One 2018;13:e0193728. DOI: 10.1371/journal.
pone.0193728.
33. Mancuso C, Perna M, Sargent A, Salmon J. Perceptions
and measurements of physical activity in patients with
systemic lupus erythematosus. Lupus 2011;20:231–42. DOI:
10.1177/0961203310383737.
34. Wu ML, Yu KH, Tsai JC. The Effectiveness of Exercise in Adults
With Systemic Lupus Erythematosus: A Systematic Review and
Meta-Analysis to Guide Evidence-Based Practice. Worldviews Evid
Based Nurs 2017;14:306–15. DOI: 10.1111/wvn.12221.
35. Avaux M, Hoellinger P, Nieuwland-Husson S, Fraselle V,
Depresseux G, Houssiau FA. Effects of two different exercise
programs on chronic fatigue in lupus patients. Acta Clin Belg
2016;71:403–6. DOI: 10.1080/17843286.2016.1200824.
36. Schoenfeld SR, Kasturi S, Costenbader KH. The epidemiology of
atherosclerotic cardiovascular disease among patients with SLE:
A systematic review. Semin Arthritis Rheum 2013;43:77–95. DOI:
10.1016/j.semarthrit.2012.12.002.
37. Chung CP, Avalos I, Oeser A i sur. High prevalence of the metabolic
syndrome in patients with systemic lupus erythematosus:
association with disease characteristics and cardiovascular
risk factors. Ann Rheum Dis 2007;66:208–14. DOI: 10.1136/
ard.2006.054973.
38. Miossi R, Benatti FB, Lúciade de Sá Pinto A i sur. Using exercise
training to counterbalance chronotropic incompetence and
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Doc. dr. sc. Miroslav Mayer, internist reumatolog
Zavod za kliničku imunologiju i reumatologiju
Klinika za unutarnje bolesti Medicinskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu i KBC-a Zagreb
Kišpatićeva 12, 10000 Zagreb
e-mail: miro.mayer@gmail.com
Medicus 2019;28(2):257-262
Mayer M.
delayed heart rate recovery in systemic lupus erythematosus: A
randomized trial. Arthritis Care Res 2012;64:1159–66. DOI: 10.1002/
acr.21678.
39. Benatti FB, Miossi R, Passareli M i sur. The effects of exercise
on lipid profile in systemic lupus erythematosus and healthy
individuals: a randomized trial. Rheumatol Int 2015;35:61–9. DOI:
10.1007/s00296-014-3081-4.
40. Rosenson RS, Brewer HB, Davidson WS i sur. Cholesterol
efflux and atheroprotection: Advancing the concept of reverse
cholesterol transport. Circulation 2012;125:1905–19. DOI: 10.1161/
CIRCULATIONAHA.111.066589.
41. Greenberg AS, Nordan RP, McIntosh J, Calvo JC, Scow RO, Jablons
D. Interleukin 6 reduces lipoprotein lipase activity in adipose
tissue of mice in vivo and in 3T3-L1 adipocytes: a possible role for
interleukin 6 in cancer cachexia. Cancer Res 1992;52:4113–6.
42. Sun YN, Feng XY, He L i sur. Prevalence and possible risk factors
of low bone mineral density in untreated female patients with
systemic lupus erythematosus. Biomed Res Int 2015;2015:510514.
DOI: 10.1155/2015/510514.
43. Lai EL, Huang WN, Chen HH i sur. Ten-year fracture risk by FRAX
and osteoporotic fractures in patients with systemic autoimmune
diseases. Lupus 2019;28:945–53. DOI: 10.1177/0961203319855122.
44. Kipen Y, Briganti E, Strauss B, Will R, Littlejohn G, Morand E. Three
year followup of bone mineral density change in premenopausal
women with systemic lupus erythematosus. J Rheumatol
1999;26:310–7.
45. Regel A, Sepriano A, Baraliakos X i sur. Efficacy and safety of non-
pharmacological and non-biological pharmacological treatment:
a systematic literature review informing the 2016 update of the
ASAS/EULAR recommendations for the management of axial
spondyloarthritis. RMD Open 2017;3:e000397. DOI: 10.1136/
rmdopen-2016-000397.
46. Dagfinrud H, Hagen KB, Kvien TK. Physiotherapy interventions
for ankylosing spondylitis. Cochrane Database Syst Rev
2008;(1):CD002822. DOI: 10.1002/14651858.CD002822.pub3.
47. van der Heijde D, Ramiro S, Landewé R i sur. 2016 update of
the ASAS-EULAR management recommendations for axial
spondyloarthritis. Ann Rheum Dis 2017;76:978–91. DOI: 10.1136/
annrheumdis-2016-210770.
48. O’Dwyer T, O’Shea F, Wilson F. Physical activity in spondyloarthritis:
a systematic review. Rheumatol Int 2015;35:393–404. DOI: 10.1007/
s00296-014-3141-9.
PRIMLJENO/RECEIVED:
22. 7. 2019./July 22, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
24. 7. 2019./July 24, 2019
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 263

Trčanje i zdravlje
Running and Health
PAVAO VLAHEK
Poliklinika Medikol, Zagreb

SAŽETAK Trčanje je jedan od prirodnih pokreta ljudskog tijela, pokret koji omogućuje kretanje tijela u prostoru, najčešće u jednoj ravnini.
S evolucijskog stajališta smatra se da je mogućnost trčanja na duge pruge pridonijela evolucijskom napretku roda Homo u odnosu prema ostalima.
S vremenom se trčanje pretvorilo iz načina kretanja i transporta u sportsku natjecateljsku aktivnost ili, pak, rekreativnu aktivnost radi prevencije
bolesti i očuvanja zdravlja. Osim mnogobrojnih pozitivnih učinaka na ljudsko zdravlje, trčanje ima i specifične tegobe i njihove uzroke. Liječenje
trkača nalaže razumijevanje posebnosti trčanja kao aktivnosti. Upućivanje neaktivne osobe u trčanje kao rekreativnu aktivnost također iziskuje
određena znanja.
KLJUČNE RIJEČI: trčanje, trčanje na duge pruge, rekreativna aktivnost, prevencija bolesti

SUMMARY Running is one of the natural movements of the human body enabling a person to relocate in space, usually in one direction.
From the evolutionary point of view, it is believed that the possibility of long distance running has contributed to the evolutionary progress of
humans – the genus Homo in particular. Over time, running has transformed from a method of movement and transport to a competitive sports
activity or a recreational activity aimed at preventing diseases and preserving health. Besides numerous positive effects it has on human health,
running also causes certain problems specific to the activity itself. Treatment of runners demands understanding of the specificities of running as an
activity. Advising an inactive person to start recreational running also requires certain knowledge.
KEY WORDS: running, long distance running, recreational activity, disease prevention

Uvod
p Trčanje je jedan od prirodnih pokreta ljudskog tijela,
pokret koji omogućuje kretanje tijela u prostoru, najčešće
u jednoj ravnini (1). S evolucijskog stajališta smatra se da je
mogućnost trčanja na duge pruge pridonijela evolucijskom
napretku roda Homo u odnosu prema ostalima. Trčanje je
omogućilo kretanje na geografski širem području u kraćem
vremenu, a time su postali dostupniji veći energijski pre-
hrambeni resursi koji su mogli podupirati razvoj mozga i
evoluciju roda Homo (2, 3).
Ako gledamo na trčanje kao aktivnost tijekom povijesti,
ono je imalo puno različitih uloga u ljudskom društvu, dok
je danas svedeno na sportsku aktivnost u obliku natjecanja
ili, pak, rekreacije radi očuvanja zdravlja i prevencije razli-
čitih bolesti (4).
Trčanje kao sport
Trčanje kao sport danas je oblik sportskih aktivnosti – atle-
tike i regulirano je pravilima Međunarodnog udruženja
atletskih saveza (IAAF). U početku je to bila pretežno sta-
dionska atletika, koja uključuje razne discipline na tartan-
skoj stazi dugačkoj 400 m. S vremenom se trčanje kao sport
premjestilo na ulice gdje dominiraju cestovne trke, u obliku
utrka na 5 km, 10 km, polumaratona (21,1 km), maratona
(42,195 km) i ultramaratona (utrka na 100 km). Pravila ce-
stovnih utrka regulirao je AIMS (engl. Association of Inter-
national Marathons and Distance Races), a ultramaratona
IAU (engl. International Association of Ultrarunners) koji su
pod pokroviteljstvom IAAF-a (5).
U posljednje vrijeme trkačke se utrke održavaju i izvan
atletskih stadiona i gradskih cesta. Najčešće se održavaju
u prirodnom okruženju, osobito na planinama. Popularna
je disciplina tzv. trail gdje podloga po kojoj se trči ne mogu
biti tartanska podloga atletskog stadiona niti asfalt, nego
pretežno podloga od prirodnih zemljanih materijala. Popu-
larnost tih utrka toliko je velika da su prije nekoliko godina
ušle u krovnu organizaciju IAAF-a kao službene discipline.
Osim maratona, postoji i disciplina ultramaratona. Ultra-
maratonom se smatraju sve udaljenosti iznad 42,2 km.
Standardizirana disciplina pod pokroviteljstvom IAAF-a
jest na 100 kilometara, a postoje i utrke na 12 sati, 24 sata,
višednevne utrke. No, najdulja za koju se vode službeni re-
zultati jest utrka Sri Chinmoy na 3100 milja (nešto manje od
5000 kilometara). Utrka se održava u New Yorku, na kruž-
noj stazi od 800 metara gdje sudionici svaki dan trče od 6
sati ujutro do ponoći te moraju svaki dan minimalno pre-
trčati nešto manje od 100 kilometara da bi u granicama od
ukupno 52 dana završili utrku (6). Najekstremniji primjer

Medicus 2019;28(2):263-267
264
trkačkih utrka jest tzv. Last Man Standing. Održava se u
američkoj saveznoj državi Tennessee. Zamisao je takva da
je krug trčanja otprilike 6 km i starta se u puni sat. Nakon
što se otrči prvi krug, trkači imaju odmora onoliko vreme-
na koliko je ostalo do 60 minuta i početka drugog sata kada
se kreće u drugi krug. I tako do trenutka kad se na startu
punog sata pojavi samo jedan trkač. Utrku je 2018. godine
započelo 70 pozvanih trkača, među kojima ima najboljih
svjetskih ultramaratonaca, a na kraju je pobijedio švedski
ultramaratonac Johan Steene koji se jedini pojavio na star-
tu sljedećeg i time posljednjeg sata. A to je bilo nakon 68
punih sati i oko 455 kilometara trčanja i budnosti. Ova je
utrka jedna strana ekstrema ljudskih fizičkih i mentalnih
sposobnosti, dok je, s druge strane, borba da bi se većina
populacije kretala barem 30 minuta, nekoliko puta na tje-
dan.
Trčanje kao rekreativna aktivnost
Trčanje kao rekreativna aktivnost smatralo bi se ono koje
nema rezultatskih imperativa, a vezano je uz ideju preven-
cije bolesti i očuvanja zdravlja. Teško je reći gdje je granica
rekreacije i natjecanja jer rekreativci katkad pridaju veliku
važnost rezultatskom imperativu, koji nije vezan uz finan-
cijsku korist ili nagrade (7).
Trkački rekreativni boom počeo je u svijetu sredinom se-
damdesetih godina, ponajprije u Sjedinjenim Američkim
Državama, nošen na krilima medijske praćenosti Olimpij-
skih igara i uspjeha američkog maratonca Franka Shorte-
ra. Početkom se smatra 1970. godina u New Yorku, gdje je u
okviru male zajednice koju je vodio Fred Lebow prvi mara-
ton u Central Parku trčalo 100 trkača, da bi 2017. trčalo njih
50.000, koji su odabrani lutrijom, jer se prijavilo 100.000
ljudi (8). U Hrvatskoj je miniboom počeo otprilike 2011. go-
dine s pojavama prvih „škola trčanja“ – koncepta koji pot-
pune početnike u nekoliko mjeseci temeljitih priprema pre-
tvara u natjecatelje. Takav pristup u sljedećim je godinama
znatno promijenio sliku rekreativnog trčanja. U dominaciji
afričkih trkača ni europski ni hrvatski dugoprugaši nemaju
znatnijih rezultata na najvišoj razini. Zato u disciplini ul-
tramaratona u trčanju na 100 kilometara imamo dominan-
tan ženski tim te aktualnu svjetsku prvakinju.
Trčanje u službi zdravlja
Mnogobrojna su istraživanja pokazala da tjelesna aktivnost
pozitivno utječe na zdravstveno stanje, osobito na kardio-
vaskularni i metabolički status osobe koja se tom aktivno-
šću bavi (9). Smatra se da rekreativno trčanje u slobodno
vrijeme snižava kardiovaskularni rizik. Na temelju studije
koja je promatrala rekreativne trkače u razdoblju od 15 go-
dina Lee i suradnici zaključili su da se rizik od kardiova-
Medicus 2019;28(2):263-267
Vlahek P.
skularne smrti snižava za 30 do 40% uz produljenje života
za čak 3 godine. Netrčanje je imalo istu statističku značaj-
nost u mortalitetu kao i hipertenzija. Također se pokazalo
da trajanje trčanja nije bitno, jer već i 5 do 10 minuta sporog
trčanja ima pozitivan učinak bez obzira na to što je to ispod
preporučenog minimuma prema trenutačnim smjernica-
ma za bavljenje tjelesnom aktivnosti u tjednom razdoblju
(10). Trčanje može imati i pozitivan učinak na sprečavanje
osteoartritisa zglobova, jer se na primjeru zgloba kuka po-
kazalo da smanjuje mogućnost nastajanja osteoartritisa i
kasnije potrebe za endoprotezom zgloba. Također, pokaza-
lo se da je trčanje u prednosti pred drugim oblicima vjež-
banja. Razlog je vjerojatno u povoljnijem indeksu tjelesne
mase trkača (11).
Trčanje na masovnim trkačkim događajima smatra se i ne-
kom vrstom sociopsihološke terapije sudionika. Tako su u
studiji Ewe Malchrowicz-Mośko i Joanne Poczta trkači tre-
bali opisati snažne emocije koje doživljavaju tijekom sudje-
lovanja na nekome masovnom trkačkom događaju kao što
su organizirane maratonske utrke. Nije dominirala želja
za pobjedom, nego za adrenalinom, užitkom, opuštanjem
te interakcijom s drugim sličnim osobama koje sudjeluju u
utrci. Također, bilo koja tjelesna aktivnost, pa tako i trčanje,
pridonosi boljemu mentalnom zdravlju (12).
Trčanje i zdravstvene tegobe
Trčanje se smatra aktivnošću koja pozitivno utječe na
zdravstveno stanje osobe. Osim tog utjecaja, postoje i ne-
gativni učinci trčanja na zdravlje (13). Najčešće se spominju
stanja koja su dovela do iznenadne smrti trkača na treningu
ili tijekom utrke, a obično su vezana uz kardiovaskularnu
patologiju. Pokazalo se da su takva stanja vezana uz pret-
hodnu nepoznatu hipertrofičnu kardiomiopatiju ili, pak,
aterosklerotsku bolest koronarnih krvnih žila, češće kod
muškaraca i pri trčanju udaljenosti punog maratona (14, 15).
Edem mozga kao posljedica hiponatremije još je jedan va-
žan uzročnik smrti trkača. Dehidracija je jedan od faktora
koji utječe na pad tjelesnih parametara tijekom utrke pa
se preporučuje uzimanje dovoljno tekućine. Pokazalo se
da prečesto uzimanje hipotonične tekućine (vode), u kom-
binaciji s pojačanim gubitkom natrija tijekom znojenja,
može dovesti do hiponatremije, a posljedično i do edema
mozga te smrti. Vezano je uz sporije i savjesne trkače, tije-
kom utrka na kojima nisu nuđeni izotonični napitci ili sol
na okrepnim stanicama, već samo voda (16). Rabdomioliza
jedno je od bitnijih patoloških stanja vezanih uz trčanje,
ali najčešće je rezervirana za ultramaratonce te je uglav-
nom reverzibilna u normalnim uvjetima. Može dovesti do
Trčanje i zdravlje
akutnog zatajenja bubregâ zbog taloženja proteina u nji-
ma. Katkad nalaže liječenje, a bili su zabilježeni i smrtni
ishodi (17, 18).
Povećana sklonost infekcijama također je jedna od tegoba
koje pogađaju trkače, osobito one s intenzivnijim treninzi-
ma. Trčanje većih kilometraža negativno utječe na imuno-
sni sustav: slabe ga i dugotrajni trening na dulji rok i kraće
razdoblje nakon težeg treninga ili utrke, ako je osoba sklo-
nija infekcijama (19, 20).
Trčanje u toplim i vlažnim uvjetima može uzrokovati to-
plinski udar, a u hladnim uvjetima hipotermiju. S pojavom
tzv. trail-utrka koje se održavaju na visokim nadmorskim
visinama u zimskim uvjetima ili u pustinjskim uvjetima
povećan je broj tegoba vezanih uz ekstremne temperature
(21, 22). Bol u abdomenu (engl. Exercise-Related Transient
Abdominal Pain – ETAP) neposredno nakon početka trča-
nja i obično pod rebrenim lukovima, jest tegoba koja dovodi
do usporavanja ili prestanka trčanja. Nije točno utvrđeno
što ju uzrokuje, ali smatra se da do nje dolazi zbog prisut-
nosti tekućine ili krute hrane koja je unesena prije početka
treninga. Budući da se početkom trčanja dio krvi pretežno
usmjerava u mišiće, dolazi do blaže ishemije crijeva i boli.
Dovoljan razmak između uzimanja tekućine i hrane te po-
četka treninga pokazao se rješenjem problema (23).
Dijareju vezanu uz aktivnost trčanja, koja se javlja tijekom
utrke ili treninga ili, pak, nekoliko dana poslije utrke, vje-
rojatno uzrokuju, s jedne strane, povećan unos ugljikohi-
drata, a, s druge strane, gastrointestinalni stres zbog inten-
ziteta vježbanja, kao i temperaturni uvjeti u kojima se on
pojačava (24, 25).
Koža i kožni adneksi, najčešće nokti i njihovi poremećaji,
mogu biti uzrokovani trčanjem, ali i utjecati na nj. Žuljevi
stopala najzastupljenija su tegoba u trkača, a uzrokovani
su smičnim silama koje djeluju na epidermis. Nastajanje
žuljeva pospješuju vlažnost, uska i prianjajuća obuća te ne-
adekvatne čarape (26). Razne strategije i preventivne me-
tode služe za prevenciju nastajanja žuljeva, a najpouzdani-
jima su se pokazale održavanje kontaktne površine suhom,
izbjegavanje veoma prianjajuće i tvrde obuće, uporaba kož-
nih lubrikanata te priprema kože putem redovitih treninga
i izlaganja stresu kojemu će biti izložena i tijekom utrke (27,
28). Sindrom pretreniranosti jest stanje dugotrajnog osjeća-
ja iscrpljenosti i nemogućnosti treniranja na razini do koje
je sportaš došao prije nego što se pretrenirao. Uzrokovan je
neravnotežom između treniranja, odmora i prehrane (29).
U podlozi sindroma pretreniranosti jesu kompleksne pro-
mjene metabolizma i endokrinog sustava koje se događaju
i mijenjaju tijekom duljeg razdoblja neravnoteže. Uoče li
265
se simptomi na vrijeme, njihova je reverzibilnost moguća.
Inače, razvija se teži oblik iz kojeg se sportaš teško vraća ili
odustaje od daljnjeg bavljenja sportom (30).
Kod trkača i drugih sportaša koji se bave sportovima izdr-
žljivosti uočeni su poremećaji što imaju sve simptome ovi-
snosti, ali još nisu službeno uvedeni u klasifikaciju (31, 32).
Ovisnički način ponašanja u osoba koje se bave vježbanjem
jest multifaktorski. Njegova je fiziološka podloga vjerojat-
no u endokrinom sustavu, najizraženije endorfinima (33).
Osobit problem nastaje pri nemogućnosti vježbanja, najče-
šće nakon ozljede kada dolazi do simptoma ustezanja (34).
Kod tegoba dominiraju ozljede lokomotornog sustava, naj-
češće sindromi prenaprezanja.
Trkač u ambulanti
Trkač u liječničkoj ambulanti, bilo obiteljske medicine ili
specijalističkoj, sve je samo ne jednostavan pacijent. Zdrav-
stvena tegoba trkača rekreativca za samog je trkača vrlo
realna i teška, iako se zdravstvenom djelatniku čini banal-
nom, s obzirom na to da je rezultat rekreacije. Za razliku od
većine drugih rekreativnih sportova, trkači trče najmanje
3 puta na tjedan pa do toga da trče svaki dan i svakog vi-
kenda redovito nastupaju na nekoj utrci. Tomu pristupaju
vrlo ozbiljno i temeljito, često s premalo odmora, što rezul-
tira nekom ozljedom lokomotornog sustava. Redovito ju
zanemaruju do trenutka kada teško i hodaju te se javljaju
u poodmakloj fazi kakvog sindroma prenaprezanja tetiva,
ligamenata ili kostiju, ili nekoga drugog stanja.
Razlog ozljeda trkača kompleksan je. Najčešći je uzrok pre-
veliko i prebrzo povećanje opterećenja poput broja kilome-
tara ili intenziteta, tzv. princip too much, too soon, tj. preve-
liko i prebrzo dizanje opterećenja. Drugi je razlog što trkači
misle da je dovoljno samo trčati, no dodatne vježbe snage
potrebne su radi prevencije slabljenja mišića koji u pravo-
crtnom trčanju nisu toliko angažirani, a pridonose stabil-
nosti zglobova.
Trkača treba temeljito anamnestički ispitati zbog dvaju ra-
zloga. Prvi je jer time dobije dojam da ga razumiju, a drugi
jest taj što se na temelju anamneze može naći uzrok tegobe
koja se tako lakše i riješi. Potrebno je imati uvid i u obuću
koju trkač nosi te, s obzirom na trošenje donjeg dijela obu-
će, uočiti neku abnormalnost. U preporukama za oporavak
izraz „mirovanje“ trebao bi se izbjegavati i umjesto njega
rabiti izraze „pošteda“ ili „relativni odmor“. Trkača valja
usmjeriti na neku drugu aerobnu aktivnost da bi zadovoljio
psihološku potrebu za kretanjem koja je trenutačno limiti-
rana. Vožnja biciklom, tj. biciklizam dobra je zamjena, kao i
planinarenje, odnosno bilo koja druga aktivnost što ne op-
terećuje ozlijeđeni dio tijela, a i dalje omogućuje kretanje.
Medicus 2019;28(2):263-267
266
Kako početi trčati
Pojedinci se često neuspješno sami pokušavaju baviti trča-
njem. Brzo odustaju i zaključuju da to nije rekreativni sport
za njih. Osnovni razlog tomu jest to što kad počnu trčati,
trče prebrzo za trenutačnu mogućnost kardiovaskularnog
sustava pa osjećaju velik napor. Ako ga i uspiju prevladati,
prebrzo trčanje s vremenom uzrokuje kakvu manju ozljedu
te ih udalji od aktivnosti.
Zato je za početak potrebno kombinirati hodanje i trčanje.
Tako se u trčanje kreće zagrijan hodanjem, što smanjuje
osjećaj napora, a s vremenom se hodanjem ojačava lokomo-
torni sustav pa trkač može podnijeti sve više trčanja.
Okvirni bi program izgledao ovako:
Prvo se trkač zagrije hodajući 10 minuta, a nakon toga:
• prvi tjedan 20 minuta trčanja / hodanja, i to: 1 minuta
hodanja – 1 minuta trčanja – 1 minuta hodanja
• drugi tjedan 20 minuta trčanja / hodanja: 1 minuta ho-
danja – 2 minute trčanja – 1 minuta hodanja
• treći tjedan 20 minuta trčanja / hodanja: 1 minuta hoda-
LITERATURA
1. Nigg BM, Herzog W. Biomechanics of the Musculo-skeletal Sys-
tem. 3. izd. New Jersey: Wiley; 2007.
2. Bramble DM, Lieberman DE. Endurance running and the evolu-
tion of Homo. Nature 2004;432:345–52. DOI: 10.1038/nature03052.
3. Holowka NB, Lieberman DE. Rethinking the evolution of the
human foot: insights from experimental research. J Exp Biol
2018;221(Pt 17). DOI: 10.1242/jeb.174425.
4. Bale J. Running Cultures: Racing in Time and Space. 1. izd. Lon-
don, New York: Routledge; 2004.
5. IAAF. Competition Rules 2018-2019. Dostupno na: https://www.
iaaf.org/about-iaaf/documents/rules-regulations. Datum pristupa:
11. 6. 2019.
6. Hanold M. Ultrarunning: Space, place, and social experience. U:
Bridel W (ur.). Endurance running: A socio-cultural examination.
London: Routledge; 2016, str. 196–211.
7. Pišot S. Running and serious leisure perspective. Research in Phys-
ical Education, Sport and Health 2015;4:119–22.
8. Burfoot A. The history of the marathon: 1976-present. Sports Med
2007;37:284–7. DOI: 10.2165/00007256-200737040-00003.
9. Nystoriak MA, Bhatnagar A. Cardiovascular Effects and Bene-
fits of Exercise. Front Cardiovasc Med 2018;5:135. DOI: 10.3389/
fcvm.2018.00135.
Medicus 2019;28(2):263-267
Vlahek P.
nja – 3 minute trčanja – 1 minuta hodanja
• četvrti tjedan 20 minuta trčanja / hodanja: 1 minuta ho-
danja – 4 minute trčanja – 1 minuta hodanja
• peti tjedan 20 minuta trčanja / hodanja: 1 minuta hoda-
nja – 5 minuta trčanja – 1 minuta hodanja.
Intenzitet i brzina trkačkih minuta trebaju biti u tzv. „raz-
govornom tempu“. To je tempo pri kojem se može trčkarati,
a bez većih tegoba s disanjem izgovoriti i poneka rečenica.
Na kraju treninga potrebno je još 5 min laganog rashoda-
vanja. Nakon petog tjedna trkač već može u kontinuitetu
trčkarati 20 minuta pa se svaki tjedan dodaje 5 minuta tr-
čanja više do trenutka kada se u kontinuitetu može trčati
45 minuta, što je dovoljno za zdravu rekreativnu aktivnost.
Za daljnji trening i ambicije potrebno je potražiti pomoć
iskusnijih trkača ili trenera.
Na kraju, prije početka bavljenja trčanjem treba isključiti
postojanje većih zdravstvenih tegoba koje bi bile kontrain-
dikacija za trčanje.
10. Lee DC, Pate RR, Lavie CJ, Sui X, Church TS, Blair SN. Leisure-time
running reduces all-cause and cardiovascular mortality risk. J Am
Coll Cardiol 2014;64:472–81. DOI: 10.1016/j.jacc.2014.04.058.
11. Williams PT. Effects of running and walking on osteoarthritis and
hip replacement risk. Med Sci Sports Exerc 2013;45:1292–7. DOI:
10.1249/MSS.0b013e3182885f26.
12. Malchrowicz-Mośko E, Poczta J. Running as a Form of Therapy So-
cio-Psychological Functions of Mass Running Events for Men and
Women. Int J Environ Res Public Health 2018;15(10). DOI: 10.3390/
ijerph15102262.
13. Knechtle B, Nikolaidis PT. Physiology and Pathophysiology in
Ultra-Marathon Running. Front Physiol 2018;9:634. DOI: 10.3389/
fphys.2018.00634.
14. Kim JH, Malhotra R, Chiampas G i sur.; Race Associated Cardiac
Arrest Event Registry (RACER) Study Group. Cardiac arrest during
long-distance running races. N Engl J Med 2012;366:130–40. DOI:
10.1056/NEJMoa1106468.
15. Hart L. Marathon-related cardiac arrest. Clin J Sport Med
2013;23:409–10. DOI: 10.1097/01.jsm.0000433155.97054.c8.
16. Siegel AJ. Fatal water intoxication and cardiac arrest in runners
during marathons: prevention and treatment based on validated
clinical paradigms. Am J Med 2015;128:1070–5. DOI: 10.1016/j.am-
jmed.2015.03.031.
17. Brinley A, Chakravarthy B, Kiester D, Hoonpongsimanont W, Mc-
Coy CE, Lotfipour S. Compartment Syndrome with Rhabdomyoly-
Trčanje i zdravlje
sis in a Marathon Runner. Clin Pract Cases Emerg Med 2018;2:197–
99. DOI: 10.5811/cpcem.2018.4.37957.
18. Anderson O. Rhabdomyolysis claims life of Houston marathon
runner. Running Research News 1992;8:9–12.
19. Nieman DC. Exercise immunology: practical applications. Intern J
Sports Med 1997;18:S91–100. DOI: 10.1055/s-2007-972705.
20. Santos VC, Sierra AP, Oliveira R i sur. Marathon Race Affects Neu-
trophil Surface Molecules: Role of Inflammatory Mediators. PLoS
One 2016;11:e0166687. DOI: 10.1371/journal.pone.0166687.
21. James CA, Hayes M, Willmott AGB i sur. Defining the determi-
nants of endurance running performance in the heat. Tempera-
ture 2017;4:314–29. DOI: 10.1080/23328940.2017.1333189.
22. Rundfeldt LC, Maggioni MA, Coker RH i sur. Cardiac Autonom-
ic Modulations and Psychological Correlates in the Yukon Arctic
Ultra: The Longest and the Coldest Ultramarathon. Front Physiol
2018;9:35. DOI: 10.3389/fphys.2018.00035.
23. Morton D, Callister R. Exercise-related transient abdominal pain
(ETAP). Sports Med 2014;45:23–35. DOI: 10.1007/s40279-014-
0245-z.
24. Pugh JN, Kirk B, Fearn R, Morton JP, Close GL. Prevalence, Severi-
ty and Potential Nutritional Causes of Gastrointestinal Symptoms
during a Marathon in Recreational Runners. Nutrients 2018;10(7).
DOI: 10.3390/nu10070811.
25. Costa RJS, Snipe RMJ, Kitic CM, Gibson PR. Systematic review: ex-
ercise-induced gastrointestinal syndrome-implications for health
and intestinal disease. Aliment Pharmacol Ther 2017;46:246–65.
DOI: 10.1111/apt.14157.
26. Hoffman MD. Etiological Foundation for Practical Strategies
to Prevent Exercise-Related Foot Blisters. Curr Sports Med Rep
2016;15:330–5. DOI: 10.1249/JSR.0000000000000297.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Dr. Pavao Vlahek
Poliklinika Medikol
Mandlova 7, 10000 Zagreb
e-mail: pavao.vlahek@yahoo.com
267
27. Worthing RM, Percy RL, Joslin JD. Prevention of Friction Blisters
in Outdoor Pursuits: A Systematic Review. Wilderness Environ
Med 2017;28:139–49. DOI: 10.1016/j.wem.2017.03.007.
28. Knapik JJ. Prevention of foot blisters. J Spec Oper Med 2014;14:95–7.
29. Meeusen R, Duclos M, Foster C i sur.; European College of Sport
Science; American College of Sports Medicine. Prevention, diagno-
sis, and treatment of the overtraining syndrome: joint consensus
statement of the European College of Sport Science and the Amer-
ican College of Sports Medicine. Med Sci Sports Exerc 2013;45:186–
205. DOI: 10.1249/MSS.0b013e318279a10a.
30. Cadegiani FA, Kater CE. Hypothalamic-Pituitary-Adrenal (HPA)
Axis Functioning in Overtraining Syndrome: Findings from En-
docrine and Metabolic Responses on Overtraining Syndrome
(EROS)-EROS-HPA Axis. Sports Med Open 2017;3:45. DOI: 10.1186/
s40798-017-0113-0.
31. Nogueira A, Molinero O, Salguero A, Márquez S. Exercise Addic-
tion in Practitioners of Endurance Sports: A Literature Review.
Front Psychol 2018;9:1484. DOI: 10.3389/fpsyg.2018.01484.
32. de la Vega R, Parastatidou IS, Ruíz-Barquín R, Szabo A. Exer-
cise Addiction in Athletes and Leisure Exercisers: The Mod-
erating Role of Passion. J Behav Addict 2016;5:325–31. DOI:
10.1556/2006.5.2016.043.
33. Weinstein A, Weinstein Y. Exercise addiction – diagnosis, bio-psy-
chological mechanisms and treatment issues. Curr Pharm Des
2014;20:4062–9.
34. Lichtenstein MB, Gudex C, Andersen K, Bojesen AB, Jørgensen U.
Do Exercisers With Musculoskeletal Injuries Report Symptoms of
Depression and Stress? J Sport Rehabil 2018;25:1–6. DOI: 10.1123/
jsr.2017-0103.
PRIMLJENO/RECEIVED:
2. 6. 2019./June 2, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
10. 6. 2019./ June 10, 2019
Medicus 2019;28(2):263-267
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 269

Tjelesna aktivnost i ostale

konzervativne metode prevencije i
liječenja poremećaja mokrenja u žena
Physical Activity and Other Conservative Methods of
Preventing and Treating Urinary Disorders in Women
IVANA MAURAC
KBC Zagreb, Klinika za ženske bolesti i porode, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

SAŽETAK Inkontinencija urina (IU) čest je simptom koji može biti prisutan u žena svih dobnih skupina s različitim rasponom težine simptoma
zbog čega može znatno utjecati na fizičku, psihološku i socijalnu kvalitetu života svakog pojedinca. Kao što je poznato, IU dijelimo na statičku,
miješanu i urgentnu inkontinenciju te prekomjerno aktivan mokraćni mjehur (PAMM) sa znatno većom incidencijom u starijoj dobi, posebice nakon
65. godine. Inkontinencija urina, praćena sramom i isključivanjem iz svakodnevnog života, znatno remeti socijalni život žene. Pri prvom posjetu
liječniku svakako je nužna pravilna inicijalna procjena tipa IU-a (statički, urgentni ili miješani) koja nas usmjerava prema prikladnom liječenju
predominantnog simptoma. Brojni upitnici (ICIQ, I-QOL, SUIQQ, OAB-Q) te dnevnici mokrenja mogu biti korisni u evaluaciji težine simptoma i
utjecaja IU-a na kvalitetu života žene. Bazični fizikalni pregled trebao bi biti vođen dobrom anamnezom i prisutnosti simptoma prolapsa organa male
zdjelice. Testiranje urin-vrpčicom preporučljivo je, svakako, kod svih pacijentica s IU-om da bi se isključila infekcija urotrakta (IUT). Savjetuje se
antibiotsko liječenje svih simptomatskih infekcija donjeg urotrakta (IUT) unatoč nalazu urin-vrpčice. U obzir dolaze i ostala testiranja za IU kao što su
mjerenja rezidualnog urina ili testnim ulošcima (kratkotrajni ili 24-satni), ali ona daju nedostatne podatke pa se stoga i ne preporučuju pri rutinskoj
kliničkoj procjeni IU-a. Međutim, u većine bolesnica invazivna se testiranja ne provode prije započinjanja konzervativnog liječenja IU-a.
Konzervativni pristup u liječenju inkontinencije urina obuhvaća način života (navike crijeva, prehrambeni proizvodi, kofein, unos tekućina, pušenje,
tjelesna težina, sport), fizikalnu terapiju (vježbanje mišića dna zdjelice, biofeedback, vaginalni konusi, magnetska i električna stimulacija) i
bihevioralnu terapiju (vježbanje mokraćnog mjehura) te neurostimulaciju (T-SNS, T-PTNS, P-PTNS). U alternativnu konzervativnu terapiju pripadaju
svi proizvodi koji skupljaju urin (npr., ulošci, kateteri) te oni koji sprječavaju istjecanje urina (npr., instrumenti koji su potpora vratu mokraćnog
mjehura, pesari, intrauretralni ili ekstrauretralni dodaci). ICS (International Continence Society) smatra da je konzervativna terapija učinkovita,
jeftina i minimalno štetnog učinka, a nije u koliziji s ostalom mogućom terapijom.
KLJUČNE RIJEČI: inkontinencija urina (IU), prekomjerno aktivan mokraćni mjehur (PAMM), vježbanje mišića dna zdjelice, biofeedback, vaginalni
konusi, magnetska stimulacija, bihevioralna terapija, neurostimulacija, tjelesna aktivnost

SUMMARY Urinary incontinence (UI) is a common symptom that may be present in women of all ages, with varying degrees of symptom
severity, which can significantly affect the physical, psychological and social well-being of each individual. As is well known, there are several types
of UI: stress (static) incontinence, mixed incontinence and urge incontinence, including an overactive bladder syndrome with a significantly higher
incidence rate in older age groups, especially in people aged 65 and over. Urine incontinence considerably disrupts the life of women, affecting their
social interactions and generating feelings of embarrassment. During the patient’s first visit to a physician, it is crucial to get an accurate initial UI type
assessment (stress, urge or mixed incontinence) that can point to adequate treatment of the predominant symptom. Numerous questionnaires (ICIQ,
I-QOL, SUIQQ, OAB-Q) and bladder diaries can help evaluate the severity of the symptoms and the impact of UI on the quality of life of women. Basic
physical examination should focus on proper medical history and the presence of the symptom of pelvic organ prolapse. Tests using a urine test strip
are definitely recommended in all patients suffering from UI in order to exclude a urinary tract infection (UTI). It is advised to treat all symptomatic
lower urinary tract infections (UTI) with antibiotics despite the results provided by testing using urine test strips. Other testing for UI includes the post-
void residual urine measurement or pad tests (short-term or 24-hour), which provide insufficient data and are therefore not recommended in routine
clinical assessment of UI. However, in most cases, invasive testing is not performed prior to the conservative treatment of UI. Conservative approach
to the treatment of urinary incontinence includes the lifestyle (bowel habits, food products, caffeine, fluid intake, smoking, body weight, sports),
physical therapy (pelvic floor exercises, biofeedback, vaginal cones, magnetic and electrical stimulation), behavioural therapy (bladder training) and
neurostimulation (T-SNS, T-PTNS, P-PTNS). Alternative conservative therapy involves all products that collect urine (e.g. pads, catheters) and products
that prevent urine leakage (e.g. bladder neck support device, pessaries, urethral inserts or extra-urethral devices).
The International Continence Society (ICS) considers the conservative therapy to be effective and inexpensive and to have a minimally invasive effect,
without colliding with other potential therapies.
KEY WORDS: urinary incontinence (UI), overactive bladder syndrome, pelvic floor exercises, biofeedback, vaginal cones, magnetic stimulation, be-
havioural therapy, neurostimulation, physical activity

Medicus 2019;28(2):269-277
270 Maurac I.

Inkontinencija urina SLIKA 2. Prevalencija inkontinencije urina prema dobnim

p Inkontinencija urina (IU) čest je simptom koji može
skupinama i tipu IU-a
40
biti prisutan u žena svih dobnih skupina s različitim raspo-
nom težine simptoma zbog čega može znatno utjecati na 35
njihovu fizičku, psihološku i socijalnu kvalitetu života. Kao
30
što je poznato, IU dijelimo na statičku, miješanu i urgentnu
inkontinenciju te prekomjerno aktivan mokraćni mjehur 25

Prevalencija (%)
(PAMM) sa znatno većom incidencijom u starijoj dobi, pose-
20
bice nakon 65. godine (slike 1. i 2.) (1 – 5). S obzirom na to da
je takvo stanje veoma neugodan problem mnogim ženama, 15
to je uzrok što se vrlo mali broj žena javlja liječniku i traži po-
10
moć. Dokazano je da od početka simptoma IU-a do javljanja
liječniku prođe čak i do 10 godina. Studija EPINCOT, prove- 5
dena na ženama starijima od 20 godina, pokazuje da su bla-
0
ge do srednje teške inkontinencije urina prisutne u mlađoj
20 – 24 30 – 34 40 – 44 50 – 54 60 – 64 70 – 74 80 – 84
dobi, dok srednje teške i teške inkontinencije pogađaju žene 25 – 29 35 – 39 45 – 49 55 – 59 65 – 69 75 – 79 85+
starije dobi (4). Dobna skupina (godine)

Tip IU-a
SLIKA 1. Prevalencija inkontinencije urina prema dobnim nepoznato miješani urgentni statički
skupinama i težini simptoma
Prilagođeno prema ref. 5.
40

35 Inkontinencija urina, praćena sramom i isključivanjem iz

svakodnevnog života, znatno remeti socijalni život žene.
30
Čak 60% žena s IU-om izbjegava izlazak iz kuće, njih 50%
25 osjeća se drugačijima od drugih ljudi, 45% izbjegava javni
Prevalencija (%)

prijevoz, a 50% žena izbjegava spolne odnose zbog straha od

20
inkontinencije (6, 7).
15 Pri prvom posjetu liječniku svakako je nužna pravilna inici-
jalna procjena tipa IU-a (statički, urgentni ili miješani) koja
10
nas usmjerava prema prikladnom liječenju predominan-
5 tnog simptoma.
Brojni upitnici o kvaliteti života (ICIQ, I-QOL, SUIQQ,
0
OAB-Q) mogu biti korisni u evaluaciji težine simptoma i
20 – 24 30 – 34 40 – 44 50 – 54 60 – 64 70 – 74 80 – 84
25 – 29 35 – 39 45 – 49 55 – 59 65 – 69 75 – 79 85+ utjecaja IU-a na kvalitetu života žene (8).
Dobna skupina (godine) Dnevnici mokrenja bilježe cikluse punjenja i pražnjenja
Težina simptoma mokraćnog mjehura i osiguravaju vrijedne podatke o uno-
teški umjereni blagi nepoznato su tekućina, frekvenciji mokrenja, urgenciji, varijacijama
tijekom dana, nokturiji, funkcionalnom kapacitetu mokrać-
Prilagođeno prema ref. 5.
nog mjehura, epizodama inkontinencije urina i količini na
Statički (stresni) IU najčešći je i, prema studiji EPINCOT, dan izmokrene mokraće. Neki dnevnici mokrenja uključuju
čini više od 50% svih inkontinencija urina, urgentni IU za- i količinu promijenjenih uložaka te okidače (engl. trigger),
uzima 11%, dok je 36% žena navodilo simptome miješane odnosno događaje koji su uzrokovali inkontinenciju urina.
inkontinencije. Taj se odnos mijenja s dobi, posebice nakon Također, veoma pomažu u praćenju pacijentica tijekom lije-
50. godine, sa znatnim porastom urgentne i miješane inkon- čenja i odgovora na svaki pojedini način liječenja.
tinencije urina poslije 60. godine (4).
NICE (engl. The National Institute for Health and Care Ex-
cellence) preporučuje vođenje dnevnika mokrenja radi inici-
jalne procjene IU-a i/ili prekomjerno aktivnoga mokraćnog
mjehura (PAMM) u žena tijekom barem 3 dana, za vrijeme
posla i u slobodno vrijeme. Elektronički dnevnici mokrenja
čine se jednostavniji i praktičniji za uporabu (5).

Medicus 2019;28(2):269-277
Tjelesna aktivnost i ostale konzervativne metode prevencije i liječenja poremećaja mokrenja u žena 271

Bazični fizikalni pregled trebao bi biti vođen dobrom ana-
mnezom i prisutnosti simptoma prolapsa organa male zdje-
lice.
Testiranje urin-vrpčicom preporučljivo je, svakako, u svih
pacijentica s IU-om da bi se isključila infekcija urotrakta
(IUT). Savjetuje se antibiotsko liječenje svih simptomatskih
infekcija donjeg urotrakta (IUT) unatoč nalazu urin-vrpčice.
U obzir dolaze i ostala testiranja za IU kao što su mjerenja
rezidualnog urina ili testnim ulošcima (kratkotrajni ili
24-satni), ali ona daju nedostatne podatke pa se stoga i ne
preporučuju pri rutinskoj kliničkoj procjeni IU-a.
Međutim, u većine bolesnica invazivna se testiranja ne pro-
vode prije započinjanja konzervativnog liječenja IU-a (slike
3. i 4.) (5).

SLIKA 3. Početna procjena tipa IU-a i postupnik kod žena s IU-om

Žene s inkontinencijom urina

Testna vrpčica urina radi

isključivanja urinarne infekcije

Inicijalna procjena tipa

inkontinencije urina i
početak liječenja

Dnevnik Statička inkontinencija Čisti prekomjerno aktivan Miješana

mokrenja mokraćni mjehur (PAMM) inkontinencija
Prva linija liječenja jesu: vježbe
mišića dna zdjelice (engl. Pelvic
urina
pri disfunkciji pražnjenja mjehura
floor muscle training – PFMT) (retenciji urina) ili rekurentnim odredite terapiju
digitalna procjena kontrakcije urinarnim infekcijama provjerite temeljem
mišića dna zdjelice rezidualni urin (ne kateterom) predominantne
smanjite unos kofeina inkontinencije urina
8 kontrakcija 3 puta na dan
nastavite terapiju ako pri većoj frekvenciji uriniranja i/ili
je učinkovita urgenciji dodajte terapiju
antikolinergicima
ne preporučuje se rutinska
primjena električne stimulacije/
biofeedbacka tijekom PFMT-a
Ne preporučuju se:

Promjena životnih navika
korigirajte unos tekućine
smanjite tjelesnu težinu
regulirajte opstipaciju
urodinamska obrada
UZ (osim pri procjeni rezidualnog urina)
rutinska uporaba uložaka
cistoskopija
Prilagođeno prema ref. 5.

Medicus 2019;28(2):269-277
272 Maurac I.

SLIKA 4. Algoritam liječenja kod žena s IU-om

Inicijalna procjena

Anamneza i ginekološki pregled, ispunjavanje upitnika o kvaliteti

života i težini inkontinencije, analiza urina i dnevnik mokrenja

Prisutnost retencije urina (poremećaj pražnjenja mokraćnog mjehura) DA

i/ili simptomatskog prolapsa organa male zdjelice

NE
Obratite se
sekundarnom/
Konzervativno liječenje tercijarnom
centru

Miješana inkontinencija Urgentna inkontinencija Statička inkontinencija

smanjite unos kofeina smanjite unos kofeina PFMT
trening mokraćnog mjehura trening mokraćnog mjehura lokalni pripravci (estrogen,
hijaluronska kiselina)
PFMT PFMT
prema potrebi antimuskarinici prema potrebi antimuskarinici
lokalni pripravci (estrogen, lokalni pripravci (estrogen,
hijaluronska kiselina) hijaluronska kiselina)

Nastavite liječenje Obratite se sekundarnom/

DA Uspješno liječenje NE
tercijarnom centru

Prilagođeno prema ref. 5.

Konzervativni pristup liječenju inkontinencije urina obuhvaća: de inkontinencije urina. Povišen rizik od IU-a povezan je s
1. Način života povećanim unosom čaja, citrusnih i gaziranih pića (slika 5.).
2. Fizikalnu terapiju
3. Bihevioralnu terapiju SLIKA 5. Preporuke o konzumaciji pića za žene s urinarnom
inkontinencijom
4. Neurostimulaciju
ICS (International Continence Society) smatra da je konzer-
NE DA
vativna terapija jeftina i minimalno štetnog učinka, a nije u
koliziji s ostalom mogućom terapijom.
pića s pića bez
kofeinom kofeina
Način života
1. Navike crijeva – naprezanje pri defekaciji i opstipa-
cija (< 2 puta na tjedan), posebice u mlađoj dobi, češći su kod
gazirana
žena s prolapsom, statičkim i/ili urgentnim IU-om. pića
2. Dijetetski (prehrambeni) čimbenici – neke vrste sok od
jabuke i
hrane, minerala i vitamina povezane su s manjom učesta- kruške
lošću PAMM-a ili statičkog IU-a (piletina, povrće, kruh, pro- citrusna
teini, vitamin D), dok su neke povezane s njihovom poveća- pića
nom učestalosti (gazirana pića, alkohol, kolesterol, vitamin
B12, masna hrana, cink). voda,
zeleni
3. Kofein – redukcija kofeina znatno smanjuje epizode mlijeko
čaj
urgencije, frekvenciju mokrenja, kao i dnevne i noćne epizo- i frape

Medicus 2019;28(2):269-277
Tjelesna aktivnost i ostale konzervativne metode prevencije i liječenja poremećaja mokrenja u žena
4. Unos tekućina – povećan unos tekućine povezan
je s povećanom učestalosti urgentnih epizoda, dok se sma-
njenim unosom tekućine znatno smanjuju epizode IU-a,
urgencije i frekvencije. Preporučuje se popiti 1,5 – 2 litre
tekućine na dan, rasporediti unos tekućine tijekom dana te
izbjegavati piti navečer 2 sata prije spavanja. Nastojte izbje-
gavati napitke koji bi mogli iritirati mokraćni mjehur: pića
s kofeinom kao što su zeleni čaj, kava, topla čokolada, alko-
hol, posebno bijelo vino, gazirana pića, napitke s umjetnim
sladilima, citruse – limun, naranča, grejp, limeta, sok od raj-
čice ili crnog ribiza.
5. Pušenje – povećana incidencija statičkog i urgen-
tnog IU-a te PAMM-a kod pušača.
6. Tjelesna težina – smanjenjem tjelesne težine kod
pretilih žena znatno se smanjuju epizode IU-a i poboljšava-
ju simptomi PAMM-a te kvaliteta života. BMI > 25 korelira s
većom incidencijom IU-a, BMI > 30 povisuje rizik od 2 i više
nokturija.
7. Vježbanje (sport) – manja incidencija urgencije
kod žena koje su vježbale barem jedanput na tjedan.
Valja napomenuti da i dalje nedostaju visokokvalitetne
prospektivne kontrolirane studije koje proučavaju utjecaj
stila života na IU te PAMM kod žena (9 – 12).
Fizikalna terapija
Vježbanje mišića dna zdjelice (engl. Pelvic floor muscle tra-
ining – PFMT) – uključuje vježbanje i regrutiranje mišića
dna zdjelice da biste ih ojačali. Kontrakcijama mišića dna
zdjelice dolazi do unutarnjeg podizanja mišića, što rezultira
povišenim uretralnim tlakom zatvaranja (13). Biofeedback
omogućava fiziološke aktivnosti mišića dna zdjelice putem
vizualnih, taktilnih i slušnih osjetila. Vaginalni konusi za-
obljeni su aplikatori različite težine koji olakšavaju jačanje
muskulature dna zdjelice. Pasivne i aktivne kontrakcije mi-
šića preveniraju ispadanje vaginalnog konusa iz rodnice.
Terapeutska električna stimulacija primjenjuje električ-
nu struju putem vaginalnih ili rektalnih elektroda te preko
živčanih ogranaka stimulira mišiće dna zdjelice, mijenja
refleksnu aktivnost ili inhibira kontrakciju detruzora neuro-
modulacijom.
Vježbanje mišića dna zdjelice (PFMT) – različite vrste pro-
grama PFMT-a objavljene su u randomiziranim kontrolnim
studijama (RCT). Razlikuju se u trajanju, broju i tipu kon-
trakcija i ponavljanja, ali većina PFMT-a provodi se svakod-
nevno. Neke studije uključuju 8 – 12 kontrakcija 3 puta na
dan, dok druge preporučuju 20 kontrakcija 4 puta na dan
povećavajući njihov broj do 200 kontrakcija na dan. U većini
studija terapija je trajala do 3 mjeseca (1 – 6 mjeseci). Velik
broj studija pokazuje znatno poboljšanje u izlječenju IU-a te
u smanjenom broju epizoda inkontinencija na kraju terapije
PFMT-om. Petogodišnje praćenje žena s IU (statičkim, mi-
ješanim ili urgentnim), koje su 3 mjeseca provodile PFMT,
273
pokazalo je u njih 69% znatno poboljšanje stanja u odnosu
prema onomu prije terapije PFMT-om. Štetni učinci PFMT-a
(bol ili nelagoda tijekom vježbanja) rijetko su zabilježeni.
Zasigurno je veoma korisno preporučiti ovakav oblik terapi-
je, u trajanju od 3 mjeseca, kao prvu liniju liječenja ženama
sa statičkim ili miješanim IU-om (14, 15).
Vaginalni konusi zaobljeni su aplikatori različite težine u
rasponu od 20 do 70 g, 20 – 100 g ili 50 – 150 g. U nekim stu-
dijama preporučuje se aplicirati (držati) konus 2 – 3 puta na
dan po 10 – 15 minuta, dok druge studije preporučuju jedan-
put na dan po 5 – 25 minuta. Ova terapija znatno poboljša-
va stanje nakon 6-mjesečne primjene. Pokazalo se da se ne
razlikuje od terapije PFMT-om ako se primjenjuje tijekom 6
mjeseci (sličan učinak na epizode inkontinencije, subjektiv-
no poboljšanje, jačanje mišića, bolja kvaliteta života (engl.
Quality of life – QOL)). Jednaki su se rezultati pokazali pri
usporedbi vaginalnih konusa s električnom stimulacijom.
Terapija vaginalnim konusima može se kombinirati s PFMT-
om, ali statistički značajnije poboljšanje nije se zabilježilo u
odnosu prema samostalnoj terapiji. Štetni učinci vaginalnih
konusa (abdominalna bol, krvarenje, kolpitis) rijetko se bi-
lježe. Također, nisu prikladni kod žena sa srednje teškim do
teškim genitalnim prolapsom, neliječenim atrofičnim vagi-
nitisom, vaginalnim infekcijama, tijekom menstruacije ili
trudnoće (16).
Biofeedback terapija je koja se češće kombinira s PFMT-om
nego samostalno. Postoje različite vrste biofeedbacka ovisno
o probama koje rabimo (vaginalne elektrode i/ili EMG elek-
trode, tlačno-osjetljivi intravaginalni aplikatori), feedbacku
(vizualni i/ili slušni) i mjestu gdje je terapija provođena (kod
kuće ili ambulantno). Većina studija pokazala je da nema
znatne razlike između terapije biofeedbackom zajedno s
PFMT-om u odnosu prema samostalnoj terapiji PFMT-om
(17).
Magnetska stimulacija metoda je koja se temelji na stimu-
laciji mišića dna zdjelice i/ili sakralnih ogranaka izloženih
elektromagnetskom polju. Optimalno trajanje terapije jest 8
tjedana, a primjenjuje se pri liječenju statičkog, miješanog
i urgentnog IU-a. Ova terapija postigla je dobre rezultate u
poboljšanju simptoma IU-a. Magnetska terapija primjenjuje
se 6 – 8 tjedana 2 puta na tjedan tijekom 20 minuta s pomo-
ću posebnog stolca na kojem žena sjedi. Studije na velikom
broju žena pokazale su znatno poboljšanje IU-a (u epizoda-
ma inkontinencije, rezultatima testa ulošcima, frekvenciji i
QOL-u).
Terapija je jednostavna, ne iziskuje pripremu pacijentice,
neinvazivna je, bezbolna i bez negativnih nuspojava.
Tijekom terapije pacijentica:
– sjedi na udobnom stolcu u svojoj odjeći
– fokusirana je na mišićne kontrakcije, što omogućava jed-
nostavniji način učenja ispravnog izvođenja vježba.
Medicus 2019;28(2):269-277
274
Poboljšanje je vidljivo već nakon nekoliko terapija. Terapija
se provodi 2 – 3 puta na tjedan po 20 min. Program terapije
određuje se nakon konzultacije i fizikalnog pregleda speci-
jalista za svaku pacijenticu pojedinačno, ovisno o simptomi-
ma i dijagnozi.
Učinci magnetske stimulacije jesu povećanje snage i izdr-
žljivosti sfinktera i mišića zdjelice.
Terapija pozitivno utječe na poboljšanje spolnih odnosa,
erekcije, mogućnost postizanja orgazma te kontrakcije mi-
šića prepona i glutealnih mišića (18 – 20).
Električna stimulacija služi se različitim vrstama struje i
intenziteta, može se provoditi kod kuće ili ambulantno, u
trajanju od 15 do 30 minuta, 2 – 3 puta na tjedan tijekom 1
– 12 mjeseci. Primjenjuje se za liječenje statičkog, miješa-
nog i urgentnog IU-a. Istraživanja su pokazala poboljšanje
u epizodama inkontinencije, prevalenciji IU-a, QOL-u i ja-
čanju mišića dna zdjelice, ali rezultati su još nedostatni. Pri
usporedbi terapije električnom stimulacijom s PFMT-om,
statistički značajno boljom pokazala se terapija PFMT-om.
Štetni učinci kao što su vaginalna iritacija, bol, inkontinen-
cija stolice, nelagoda i krvarenje rijetko su zabilježeni. Ova
se terapija rutinski ne preporučuje ženama s PAMM-om.
Međutim, dolazi u obzir kod žena koje ne mogu aktivno
izvoditi vježbe mišića dna zdjelice.
Bihevioralna terapija
Bihevioralna terapija uključuje individualni pristup uče-
nju novih uzoraka ponašanja koji se smatraju uobičajenima
(21). Poznato je da žene s PAMM-om i IU-om mokre mnogo
češće nego što je uobičajeno. U njih se primjenjuju različiti
oblici treninga, pa tako i vježbanjem mokraćnog mjehura
radi produljenja intervala između želje za mokrenjem i sa-
mog čina mokrenja. Pacijentica sama postupno produljuje
interval između dva mokrenja i može iskoristiti nužnik je-
dino kada urgencija postane neizdrživa. Neke su studije po-
kazale izlječenje urgentnog IU-a u čak 73% bolesnica nakon
6-tjednog programa treninga mokraćnog mjehura (s ciljnim
intervalom mokrenja od 3 do 4 sata. Ova bi terapija trebala
biti prva linija liječenja kod žena s urgentnim ili miješanim
IU-om tijekom minimalno 6 tjedana.
Potaknuto mokrenje poseban je, aktivni program koji se
primjenjuje kod osoba koje ne mogu samostalno mokriti,
npr., pri kognitivnim oštećenjima, u nepokretnih osoba. Pri-
tom osobe uče kako inicirati potrebu za mokrenjem (pitamo
ih žele li mokriti itd.).
Vremenski određeno mokrenje (planirano) pasivan je pro-
gram pomoći pri mokrenju koje je uvjetovano vremenom ili
događajem, praćeno točno određenim rasporedom. Cilj je
ponajprije izbjeći inkontinenciju urina.
Medicus 2019;28(2):269-277
Maurac I.
Neurostimulacija
Neurostimulacija je metoda kojom mijenjamo neurološki
(živčani) signal aplikacijom električnih ili kemijskih sti-
mulansa na ciljni dio tijela. Mehanizam djelovanja još nije
dovoljno razjašnjen. Neurostimulaciju sakralnih živčanih
ogranaka možemo postići provođenjem električnih impulsa
direktno iz područja sakruma (perkutana sakralna neurosti-
mulacija – P-SNS / transkutana neurostimulacija – T-SNS).
Drugi je način retrogradna stimulacija impulsima kroz po-
steriorni tibijalni živac (transkutana/perkutana stimulacija
posteriornoga tibijalnog živca – T-PTNS/P-PTNS) (22 – 24).
T-SNS (TENS) aplicira elektrodu na površinu kože iznad sa-
kruma S2 – S4 tijekom 30 – 45 minuta na dan. Ova metoda
liječenja nije se pokazala uspješnom i ne preporučuje se kod
žena s PAMM-om.
T-PTNS elektroda postavlja se na površinu kože u području
posteriornoga tibijalnog živca, odnosno gležnja tijekom 30
minuta jedanput na tjedan u razdoblju od 5 tjedana. Studije
su dale nedostatne podatke o uspješnosti ovog tretmana i
stoga se ne preporučuje u liječenju PAMM-a (22 – 24).
P-PTNS dovodi do neurostimulacije korijena S2 – S4 sa-
kralnoga živčanog pleksusa kroz posteriorni tibijalni živac.
Iglom se pristupi vrlo blizu tibijalnog živca, nešto iznad gle-
žnja, a izvodi se jedanput na tjedan tijekom 30 minuta za
vrijeme 12 tjedana. Ovaj se način liječenja preporučuje pro-
voditi samo kod žena s PAMM-om koje nisu dale dobar od-
govor na ostalu konzervativnu i farmakološku terapiju (22
– 24).
Alternativne konzervativne mogućnosti
Ovoj skupini pripadaju svi proizvodi koji skupljaju urin
(npr., ulošci, kateteri) te oni koji sprječavaju istjecanje uri-
na (npr., instrumenti koji su potpora vratu mokraćnog mje-
hura, intrauretralni ili ekstrauretralni dodaci).
Pesari su uređaji (naprave) koji se postavljaju u rodnicu da
bi se spriječila protruzija organa male zdjelice u/kroz rod-
nicu, odnosno kako bi omogućili potporu maternici, vagi-
ni, mokraćnom mjehuru i rektumu. Jedan su od mogućih
načina liječenja prolapsa organa male zdjelice, ali korisni su
i pri liječenju statičkog IU-a. Pesari mogu biti različite veli-
čine, oblika i materijala. Nisu li prikladne veličine i redovito
čišćeni, mogu uzrokovati ulceracije vaginalne sluznice. Pe-
sare postavljaju liječnici. Pojedine su studije pokazale da se
kvaliteta života poboljšala u žena sa statičkim ili miješanim
IU-om i s prolapsom organa male zdjelice, a koje su rabile
prstenaste pesare s dijafragmom godinu dana. Te studije još
daju nedostatne podatke o učinku pesara pri liječenju IU-a
(24, 25).
Tjelesna aktivnost i ostale konzervativne metode prevencije i liječenja poremećaja mokrenja u žena
SLIKA 6. Različiti oblici i vrste pesara
6.a. Potporni pesari
6. B. Pesari koji ispunjavaju rodnicu (engl. space occupying)
Komplementarna terapija
Žene koje nisu sklone konvencionalnoj terapiji često istra-
žuju učinak komplementarne terapije IU-a/PAMM-a kao što
su akupunktura, hipnoza, herbalna medicina itd. Brojne su
studije istraživale ovakav pristup liječenja IU-a, ali su dale
nedovoljno kvalitetne rezultate te se stoga ne preporučuju u
liječenju IU-a/PAMM-a (27).
Preventivna primjena konzervativne
terapije
Ženama bi trebalo preporučiti PFMT u vrijeme prvih trud-
noća da bi prevenirale IU. Potrebna su daljnja istraživanja
koja bi utvrdila učinak fizikalne i bihevioralne terapije kao
preventivne terapije za IU.
275
Osvrt na tjelesnu aktivnost i
urinarnu inkontinenciju
Povezanost navike tjelesne aktivnosti i urinarne inkonti-
nencije u žena mlađe, srednje i starije dobi te kod sporta-
šica
Dokazano je da je dugotrajna navika tjelesne aktivnosti
umjerenog intenziteta povezana s manjom pojavnošću in-
kontinencije urina (28, 29). S druge strane, sjedilački način
života i provođenje manje od 150 minuta tjelesne aktivno-
sti na tjedan povisuju rizik od razvoja inkontinencije urina.
Smanjenje prevalencije inkontinencije urina pri bavljenju
umjerenom tjelesnom aktivnošću bilježi se u žena mlađe,
srednje i starije dobi. Rezultati recentnoga sustavnog pre-
glednog rada upućuju na to da hodanje tijekom 30 min naj-
manje 3 – 4 puta na tjedan djeluje preventivno na pojavu in-
kontinencije urina, dok je prevencija urgentne inkontinen-
cije zabilježena i kod žena s nižom tjednom razinom tjelesne
aktivnosti (600 MET min/tjedan (metaboličkih jedinica u
minuti na tjedan) – najniža preporučena razina aktivnosti
za održanje zdravlja) i u onih s višom razinom aktivnosti
(600 – 1500 MET min/tjedan) (29). Negativna povezanost
dugotrajne navike umjerene tjelesne aktivnosti i urinarne
inkontinencije dijelom se može pripisati i utjecaju tjelesne
aktivnosti na održanje normalne tjelesne mase (28).
Sjedilački način života i slaba tjelesna aktivnost kod starijih
žena s inkontinencijom urina povezani su i s češćom noktu-
rijom, tako da i umjerena tjelesna aktivnost kao što je, npr.,
pješačenje više od 1000 MET min/tjedan (primjerice, jed-
na epizoda žustrijeg hodanja tijekom 30 minuta iznosi 120
MET u minuti) može pomoći pri suzbijanju simptoma in-
kontinencije i općem poboljšanju zdravlja žena starije dobi
(29 – 31).
Profesionalne sportašice s visokointenzivnim treninzima i u
mlađoj dobi češće prijavljuju simptome statičke inkontinen-
cije urina u odnosu prema ženama s umjerenom tjelesnom
aktivnošću, što može negativno utjecati na njihovu kvalite-
tu života (32). Dok sudjelovanje u natjecateljskoj sportskoj
aktivnosti koja uključuje velik volumen treninga može biti
određen rizik od razvoja inkontinencije, organizirana umje-
rena tjelesna aktivnost kojoj primarni cilj nije natjecanje si-
guran je put u održavanju zdravlja mlađih žena, a osobito u
prevenciji razvoja urinarne inkontinencije (33).
Utjecaj urinarne inkontinencije na bavljenje tjelesnom ak-
tivnošću
Inkontinencija urina znatno remeti socijalni, emotivni život
žene, kao i redovitu tjelesnu aktivnost. Žene često odusta-
ju od bavljenja aktivnošću zbog osjećaja neugode i srama
Medicus 2019;28(2):269-277
276
te otežanog izvođenja pojedinih vježba i bavljenja sportom.
Stoga ih valja educirati o načinu na koji mogu smanjiti istje-
canje urina tijekom aktivnosti. Mišićna kontrakcija tijekom
velikog broja aktivnosti povisuje intraabdominalni tlak, što
utječe na pojavu inkontinencije. Pritom najčešće istodobno
nije prisutna i (voljna) kontrakcija perinealnih mišića, od-
nosno, ta muskulatura ni u žena koje redovito vježbaju ne
mora biti jača nego u neaktivnih žena (34). Stoga bi tijekom
tjelesne aktivnosti odnosno vježbanja koje iziskuje dosta na-
pora trebalo istodobno stimulirati simultane kontrakcije pe-
rineuma da bi se osigurale bolja kontrola i snaga mišića dna
zdjelice. Tako bi se smanjile epizode inkontinencije urina ti-
jekom vježbanja, a žene bi se osnažile da se bave umjerenom
tjelesnom aktivnošću (34).
LITERATURA
1. Abrams P, Cardozo L, Fall M i sur. The standardisation of termi-
nology of lower urinary tract function: report from the Standard-
isation Sub-committee of the International Continence Society.
Neurourol Urodyn 2002;21:167–78.
2. Minassian VA, Yan X, Lichtenfeld MJ, Sun H, Stewart WF. The
iceberg of health care utilization in women with urinary inconti-
nence. Int Urogynecol J 2012;23:1087–93. DOI: 10.1007/s00192-012-
1743-x.
3. Lukacz ES, Santiago-Lastra Y, Albo ME, Brubaker L. Urinary In-
continence in Women: A Review. JAMA 2017;318:1592–604. DOI:
10.1001/jama.2017.12137.
4. Ebbesen MH, Hunskaar S, Rortveit G, Hannestad YS. Prevalence,
incidence and remission of urinary incontinence in women: longi-
tudinal data from the Norwegian HUNT study (EPINCONT). BMC
Urol 2013;13:27. DOI: 10.1186/1471-2490-13-27.
5. NICE Guideline. Urinary incontinence and pelvic organ prolapse
in women: management. London; 2019, br. 123. Dostupno na:
https://www.ncbi.nlm.nih.gov/books/NBK542416/. Datum pristu-
pa: 22. 7. 2019.
6. Harris SS, Link CL, Tennstedt SL, Kusek JW, McKinlay JB. Care
seeking and treatment for urinary incontinence in a diverse popu-
lation. J Urol 2007;177:680–4. DOI: 10.1016/j.juro.2006.09.045.
7. Coyne KS, Thompson CL, Lai JS, Sexton CC. An overactive bladder
symptom and health-related quality of life short-form: validation
of the OAB-q SF. Neurourol Urodyn 2015;34:255–63. DOI: 10.1002/
nau.22559.
8. Yalcin I, Bump RC. Validation of two global impression question-
naires for incontinence. Am J Obstet Gynecol 2003;189:98–101.
DOI: 10.1067/mob.2003.379.
9. Olivera CK, Meriwether K, El-Nashar S i sur. Nonantimuscarinic
treatment for overactive bladder: a systematic review. Am J Obstet
Gynecol 2016;215:34–57. DOI: 10.1016/j.ajog.2016.01.156.
Medicus 2019;28(2):269-277
Maurac I.
Učinak različitih programa tjelesne aktivnosti u tretma-
nu urinarne inkontinencije
Dokazano je da se dobar učinak postiže redovitim vježba-
njem mišića dna male zdjelice (35) koje se može kombinirati
s treningom mokraćnog mjehura (odgoda mokrenja; ciljni
interval mokrenja 3 do 4 sata). Ženama svih dobnih skupi-
na preporučuju se kombinacija redovite umjerene tjelesne
aktivnosti, vježbanje mišića dna male zdjelice i trening
mokraćnog mjehura (5). Čak i u žena starijih od 84 godine
preporučuje se kombinacija tjelesne aktivnosti s treningom
mokraćnog mjehura jer donosi određenu prednost i sma-
njuje tegobe urinarne inkontinencije (36).
10. Imamura M, Williams K, Wells M, McGrother C. Lifestyle interven-
tions for the treatment of urinary incontinence in adults. Cochrane
Database Syst Rev 2015;12:CD003505. DOI: 10.1002/14651858.
CD003505.pub5.
11. Subak LL, Wing R, West DS i sur. Weight loss to treat urinary in-
continence in overweight and obese women. N Engl J Med
2009;360:481–90. DOI: 10.1056/NEJMoa0806375.
12. Brown JS, Wing R, Barrett-Connor E i sur. Lifestyle intervention
is associated with lower prevalence of urinary incontinence: the
Diabetes Prevention Program. Diabetes Care 2006;29:385–90. DOI:
10.2337/diacare.29.02.06.dc05-1781.
13. Dumoulin C, Hay-Smith EJ, Mac Habée-Séguin G. Pelvic floor mus-
cle training versus no treatment, or inactive control treatments,
for urinary incontinence in women. Cochrane Database Syst Rev
2014;5:CD005654. DOI: 10.1002/14651858.CD005654.pub3.
14. Culbertson S, Davis AM. Nonsurgical Management of Urinary
Incontinence in Women. JAMA 2017;317:79–80. DOI: 10.1001/
jama.2016.18433.
15. Burgio KL. Update on behavioral and physical therapies for in-
continence and overactive bladder: the role of pelvic floor muscle
training. Curr Urol Rep 2013;14:457–64. DOI: 10.1007/s11934-013-
0358-1.
16. Herbison GP, Dean N. Weighted vaginal cones for urinary in-
continence. Cochrane Database Syst Rev 2013;7:CD002114. DOI:
10.1002/14651858.CD002114.pub2.
17. Herderschee R, Hay-Smith EJ, Herbison GP, Roovers JP, Heine-
man MJ. Feedback or biofeedback to augment pelvic floor muscle
training for urinary incontinence in women. Cochrane Database
Syst Rev 2011;7:CD009252. DOI: 10.1002/14651858.CD009252.
18. Lim R, Liong ML, Leong WS, Karim Khan NA, Yuen KH. Pulsed Mag-
netic Stimulation for Stress Urinary Incontinence: 1-Year Followup
Results. J Urol 2017;197:1302–8. DOI: 10.1016/j.juro.2016.11.091.
19. Myers DL. Female mixed urinary incontinence: a clinical review.
JAMA 2014;311:2007–14. DOI: 10.1001/jama.2014.4299.
20. Gomelsky A, Dmochowski RR. Treatment of mixed urinary incon-
Tjelesna aktivnost i ostale konzervativne metode prevencije i liječenja poremećaja mokrenja u žena
tinence in women. Curr Opin Obstet Gynecol 2011;23:371–5. DOI:
10.1097/GCO.0b013e32834a9298.
21. Roe B, Ostaszkiewicz J, Milne J, Wallace S. Systematic reviews of
bladder training and voiding programmes in adults: a synopsis of
findings from data analysis and outcomes using metastudy tech-
niques. J Adv Nurs 2007;57:15–31.
22. Noblett KL, Cadish LA. Sacral nerve stimulation for the treatment
of refractory voiding and bowel dysfunction. Am J Obstet Gynecol
2014;210:99–106. DOI: 10.1016/j.ajog.2013.07.025.
23. Gross C, Habli M, Lindsell C, South M. Sacral neuromodulation for
nonobstructive urinary retention: a meta-analysis. Female Pelvic
Med Reconstr Surg 2010;16:249–53. DOI: 10.1097/SPV.0b013e3181d-
f9b3f.
24. Chughtai B, Thomas D, Sun T, Sedrakyan A. Failures of Sacral Neu-
romodulation for Incontinence. JAMA Surg 2018;153:493–4. DOI:
10.1001/jamasurg.2017.6093.
25. Richter HE, Burgio KL, Brubaker L i sur. Continence pessary com-
pared with behavioral therapy or combined therapy for stress
incontinence: a randomized controlled trial. Obstet Gynecol
2010;115:609–17. DOI: 10.1097/AOG.0b013e3181d055d4.
26. Pfisterer MH, Johnson TM 2nd, Jenetzky E, Hauer K, Oster P. Ger-
iatric patients’ preferences for treatment of urinary incontinence:
a study of hospitalized, cognitively competent adults aged 80
and older. J Am Geriatr Soc 2007;55:2016–22. DOI: 10.1111/j.1532-
5415.2007.01457.x.
27. Gormley EA, Lightner DJ, Faraday M i sur. Diagnosis and treat-
ment of overactive bladder (non-neurogenic) in adults: AUA/SUFU
guideline amendment. J Urol 2015;193:1572–80.
28. Townsend MK, Danforth KN, Rosner B, Curhan GC, Resnick NM,
Grodstein F. Physical activity and incident urinary incontinence
in middle-aged women. J Urol 2008;179:1012–6. DOI: 10.1016/j.
juro.2007.10.058.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Dr. sc. Ivana Maurac, dr. med., specijalist
ginekologije i opstetricije, supspecijalist
uroginekologije
Klinički bolnički centar Zagreb, Medicinski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Klinika za ženske bolesti i porode
Petrova 13, 10000 Zagreb
e-mail: imaurac@yahoo.com
277
29. Faleiro DJA, Menezes EC, Capeletto E, Fank F, Porto RM, Mazo GZ.
Association of Physical Activity With Urinary Incontinence in Old-
er Women: A Systematic Review. J Aging Phys Act 2019:1–8. DOI:
10.1123/japa.2018-0313.
30. Chu CM, Khanijow KD, Schmitz KH, Newman DK, Arya LA, Har-
vie HS. Physical Activity Patterns and Sedentary Behavior in Old-
er Women With Urinary Incontinence: an Accelerometer-based
Study. Female Pelvic Med Reconstr Surg 2019;25:318–22. DOI:
10.1097/SPV.0000000000000552.
31. Lee AH, Hirayama F. Physical activity and urinary incontinence in
older adults: a community-based study. Curr Aging Sci 2012;5:35–
40.
32. Hagovska M, Svihra J, Bukova A, Horbacz A, Svihrova V. The im-
pact of physical activity measured by the International Physical
Activity questionnaire on the prevalence of stress urinary in-
continence in young women. Eur J Obstet Gynecol Reprod Biol
2018;228:308–12.
33. Da Roza T, Brandão S, Mascarenhas T, Jorge RN, Duarte JA. Uri-
nary Incontinence and Levels of Regular Physical Exercise in
Young Women. Int J Sports Med 2015;36:776–80. DOI: 10.1055/s-
0034-1398625.
34. Caetano AS, Tavares MCGCF, Lopes MHBM. Urinary incontinence
and physical activity practice. Rev Bras Med Esporte 2007;13:270–
4. DOI: 10.1590/S1517-86922007000400012.
35. Dumoulin C, Cacciari LP, Hay-Smith EJC. Pelvic floor muscle
training versus no treatment, or inactive control treatments, for
urinary incontinence in women. Cochrane Database Syst Rev
2018;10:CD005654. DOI: 10.1002/14651858.CD005654.pub4.
36. Talley KMC, Wyman JF, Bronas U, Olson-Kellogg BJ, McCarthy TC.
Defeating Urinary Incontinence with Exercise Training: Results of
a Pilot Study in Frail Older Women. J Am Geriatr Soc 2017;65:1321–
7. DOI: 10.1111/jgs.14798.
PRIMLJENO/RECEIVED:
28. 5. 2019./May 28, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
28. 7. 2019./July 28, 2019
Medicus 2019;28(2):269-277
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 279

Primjena magnezija pri tjelovježbi i

pojačanomu tjelesnom naporu
Use of Magnesium in Exercise and Increased
Physical Activity

DARIJA VRANEŠIĆ BENDER1,2, MIRJA ZUPČIĆ2, PAVAO VLAHEK3

1
KBC Zagreb, Klinika za unutarnje bolesti, Odjel za kliničku prehranu, Zagreb; 2Vitaminoteka d. o. o., Zagreb;
3
Poliklinika Medikol, Zagreb

SAŽETAK Magnezij je bitan za brojne tjelesne funkcije u organizmu koje utječu na funkciju mišića poput sinteze ATP-a i ravnoteže
elektrolita. Upravo zbog njegova doprinosa održavanju normalne funkcije mišića i razine glukoze u krvi magnezij se istražuje kao potencijalno
ergogeno sredstvo. Tjelesna aktivnost i magnezij u uzajamnom su odnosu pri kojemu prva regulira distribuciju i iskoristivost magnezija, dok je on
zaslužan za snagu i kardiorespiratornu funkciju. Osobe koje se aktivno bave tjelesnom aktivnošću i sportaši pod rizikom su od deficita magnezija
zbog povećanih potreba za ovim elementom, a često i zbog njegova smanjenog unosa prehranom. Istraživanja pokazuju da tjelesno aktivne osobe
koje imaju neadekvatan status magnezija u organizmu, neovisno o svojoj dobi, imaju koristi od unosa magnezija u obliku dodatka prehrani, jer on
izravno utječe na funkcionalne sposobnosti bilo da se radi o aerobnim ili anaerobnim aktivnostima.
KLJUČNE RIJEČI: magnezij, tjelovježba, tjelesna izvedba, magnezijev oksid, magnezijev citrat

SUMMARY Magnesium is an essential mineral that plays a critical role in a number of functions in the body that affect muscle function such
as energy production and electrolyte balance. Given its role in maintaining normal muscle function and blood glucose level, magnesium is being studied
as a potential ergogenic aid. Physical activity and magnesium are interrelated – physical activity regulates magnesium distribution and utilization,
whereas magnesium improves strength and supports cardiovascular function. Due to increased magnesium needs, and often due to inadequate dietary
intake, physically active individuals and athletes are at risk of magnesium deficiency. Research has shown that physically active individuals, regardless
of their age, with inadequate magnesium status can benefit from magnesium supplementation, as this element directly affects functional performance
during exercise, whether aerobic or anaerobic.
KEY WORDS: magnesium, exercise, physical performance, magnesium oxide, magnesium citrate

Uvod
p vazomotornog tonusa, krvnog tlaka, imunosnog sustava,
Uloga magnezija u tjelesnim funkcijama
Magnezij je četvrti najzastupljeniji mineral u ljudskom orga-
nizmu, odmah nakon kalcija, natrija i kalija te drugi najza-
stupljeniji unutarstanični kation nakon kalija. Rezerve ma-
gnezija u organizmu kod osobe teške 70 kg iznose prosječno
25 g, a smještene su u kostima (53%), mišićima (27%), mekim
tkivima (19%) i u serumu (< 1%). Razina magnezija u serumu
strogo je kontrolirana i iznosi između 0,75 – 0,95 mmol/L, no
neka istraživanja pokazuju da razina niža od 0,85 mmol/L
upućuje na nedostatak magnezija u organizmu (1).
Magnezij sudjeluje kao kofaktor u više od 300 enzimskih re-
akcija i potreban je za važne procese poput sinteze ATP-a i
nukleinskih kiselina. Ima važnu fiziološku ulogu pri održa-
vanju normalne živčane i mišićne funkcije, srčanog ritma,
koštanog integriteta, razine glukoze u krvi i poticanja ap-
sorpcije kalcija (2).
Dnevne potrebe
EFSA-in Panel za dijetetske proizvode, prehranu i alergije
(engl. European Food Safety Authority Panel on Dietetic Pro-
ducts, Nutrition and Allergies – EFSA NDA Panel) izdao je
preporuke o prikladnom unosu magnezija za djecu i odrasle
na temelju njegova prosječnog unosa procijenjenog s pomo-
ću prehrambenih anketa provedenih u devet zemalja Europ-
ske unije (tablica 1.) (3). Prema Uredbi o informiranju potro-
šača o hrani, preporučeni dnevni unos magnezija iznosi 375
mg (4), a prema Pravilniku o tvarima koje se mogu dodavati
hrani i rabiti u proizvodnji hrane te tvarima čija je upotreba
u hrani zabranjena ili ograničena, najveće dopuštene količi-
ne magnezija u hrani i dodacima prehrani iznose 375 mg (5).

Medicus 2019;28(2):279-284
280 Vranešić Bender D., Zupčić M., Vlahek P.

TABLICA 2. Sadržaj magnezija u određenim namirnicama (u

TABLICA 1. Prikladan unos magnezija (3) mg po serviranju ili na 100 g)

Prikladan unos (mg/dan) Sjemenke Sadržaj magnezija

Dob
Muškarci Žene Sjemenke konoplje (100 g) 700

7 – 11 mjeseci 80 80
Sjemenke bundeve (100 g) 535

1 – < 3 godine 170 170

Sjemenke lana (100 g) 392

3 – < 10 godina 230 230

Žitarice i škrobno povrće Sadržaj magnezija
10 – < 18 godina 300 250
Kruh od integralnog brašna (2
46
kriške)
≥ 18 godina* 350 300
Pečeni krumpir (100 g) 43
*uključuje trudnice i dojilje
Smeđa riža (1/2 šalice) 42
Cristiana Hermes i suradnici u svojem su istraživanju poka-
zali da najmanje 42% odraslih osoba mlađe dobi ne zadovo-
ljava dnevne potrebe za magnezijem, odnosno ima nedo- Voće i povrće Sadržaj magnezija

statak magnezija u organizmu (6). Do toga može doći zbog

Kuhani špinat (1/2 šalice) 78
smanjenog unosa prehranom, smanjene apsorpcije (crijev-
ne bolesti, nedostatak vitamina D, lijekovi poput inhibito- Avokado (1 šalica) 44
ra protonske pumpe), gubitaka putem gastrointestinalnog
sustava (proljev, upotreba laksativa), povećanih gubitaka Brokula – kuhana (1/2 šalice) 12
putem bubrega (diuretska terapija, dijabetes, alkohol), pre-
tjeranog znojenja, povećanih potreba (trudnoća, stres). Od
ukupnoga dnevnoga gubitka magnezija, prosječno 10 – 15% Ostalo Sadržaj magnezija

jest magnezij izgubljen znojenjem. Stoga su sportaši poten-

cijalna skupina kojoj prijeti rizik od manjka magnezija u or-
ganizmu, posebice oni što se bave sportom u kojem je važ-
na kontrola tjelesne mase poput hrvanja i gimnastike (1).
Izvori magnezija u hrani
Namirnice bogate magnezijem orašasti su plodovi, cjelovite
žitarice i njihovi proizvodi, riba i plodovi mora, neke vrste po-
vrća, mahunarke, bobičasto voće, banane te određene vrste
kave i kakaa. Također, voda iz slavine ili flaširana voda može
znatno pridonijeti ukupnom unosu magnezija (3).
Oblici magnezija u hrani i dodacima prehrani
U hranu i dodatke prehrani mogu se dodati ovi oblici ma-
gnezija: magnezijev acetat, magnezijev karbonat, magne-
zijev klorid, magnezijeve soli citratne kiseline, magnezijev
glukonat, magnezijev glicerofosfat, magnezijeve soli orto-
fosforne kiseline, magnezijev laktat, magnezijev hidrok-
sid, magnezijev oksid, magnezijev kalij citrat i magnezijev
sulfat. U dodatke prehrani mogu se dodati i ovi oblici: ma-
gnezijev L-askorbat, magnezijev bisglicinat, magnezijev
L-lizinat, magnezijev malat, magnezijev L-pidolat, magne-
zijev piruvat, magnezijev sukcinat, magnezijev tartarat i
magnezijev acetil tartarat (3).
Jogurt (240 g) 42
Losos (90 g) 26
Grožđice (1/2 šalice) 23
Izvor: Baza podataka o hranjivim tvarima Američkog ministarstva
poljoprivrede (engl. US Department of Agriculture’s (USDA) –
National Nutrient Database)
Metabolizam i apsorpcija različitih
oblika magnezija
Za homeostazu magnezija zaslužni su crijevo, koštana masa
i bubrezi. Magnezij se apsorbira u crijevima, pohranjuje
u kostima, a višak se izlučuje bubrezima i fecesom. Inte-
stinalna apsorpcija magnezija zbiva se u najvećoj mjeri u
tankom crijevu pasivnim paracelularnim putom koji pro-
lazi tijesnim vezama između epitelnih stanica. Pokretačka
snaga pasivnog prijenosa dobivena je visokom luminarnom
koncentracijom magnezija i s pomoću maloga pozitivnog
intraluminarnog napona. Manje količine apsorbiraju se u
debelom crijevu, aktivnim transcelularnim putom, a tran-
sporteri su TRPM6 i TRPM7 (engl. Transient receptor po-
tential melastatin – TRPM), transkripcijski receptori koji

Medicus 2019;28(2):279-284
Primjena magnezija pri tjelovježbi i pojačanomu tjelesnom naporu
pripadaju porodici melastatin kationskih (ionskih) kanala
te imaju kinaznu domenu (7). Apsorpcija započinje otprili-
ke 1 sat nakon oralnog unosa, a njezin vrhunac događa se
2 – 2,5 sati pa sve do 4 – 5 sati nakon unosa. Šest sati nakon
unosa 80% magnezija već je apsorbirano. Pri dnevnom uno-
su od 370 mg, apsorbira se između 30 i 50% magnezija (8).
Međutim, učinkovitost apsorpcije ovisi o statusu magnezija
u organizmu. Kod niskoga prehrambenog unosa apsorpcija
može dosegnuti 80%, no pri prekomjernom unosu ona se
smanjuje na 20% (9). Magnezij se apsorbira kao Mg2+, a nije
poznato apsorbira li se zajedno s drugim nutrijentima ili kao
magnezijev kompleks (10).
Magnezijev oksid najčešće je rabljena magnezijeva sol zbog
pristupačnosti i cijene. Iako magnezijev oksid sadržava oko
60% elementarnog magnezija, apsorbira se samo oko 4%
(11). Veliku bioraspoloživost imaju organske magnezijeve
soli kao što su magnezijev citrat, glukonat, orotat ili aspar-
tat, vjerojatno zbog njihove bolje topljivosti (12). Nekoliko je
kliničkih istraživanja uspoređivalo apsorpciju magnezijeva
oksida i magnezijeva citrata, a rezultati su pokazali da je bo-
lja apsorpcija citrata nego oksida (13, 14). Boljoj apsorpciji
magnezija pridonosi unos vitamina B6 jer on olakšava ula-
zak magnezija u stanicu, što dovodi do smanjenja izlučiva-
nja magnezija i povećanja njegove učinkovitosti (15).
TABLICA 3. Biološka raspoloživost i farmakodinamička
svojstva određenih oblika magnezijevih soli i njihova upotreba
Slaba biološka raspoloživost;
bolja apsorpcija magnezija
1. Magnezijev oksid
u praškastom obliku (8%) u
usporedbi s tabletom (4%)
Slaba apsorpcija; primjenjuje se
2. Magnezijev hidroksid
kao antacid i laksativ
3. Magnezijev klorid,
Veća biološka raspoloživost
laktat i aspartat
Znatno bolja apsorpcija u
usporedbi s oksidom; primjenjuje
4. Magnezijev citrat
se u prevenciji apsorpcije oksalata
i nastanka kamenaca
Prilagođeno prema ref. 1.
281
Mehanizam djelovanja magnezija
pri tjelesnoj aktivnosti
U mitohondriju se nalaze znatne zalihe unutarstaničnog
magnezija, a upravo se ondje zbivaju reakcije sinteze ade-
nozin trifosfata (ATP) iz adenozin difosfata (ADP) i anor-
ganskog fosfata. Također, magnezij se veže za ATP kako bi
nastao biološki aktivan oblik Mg-ATP. Kompleks Mg-ATP
primarni je izvor energije i nuždan je za mnoge fiziološke
funkcije uključujući živčanu provodljivost, kontrakciju mi-
šića i regulaciju krvnog tlaka (2).
Tjelesna aktivnost i magnezij u uzajamnom su odnosu pri
kojemu prva regulira distribuciju i iskoristivost magnezija,
dok je on zaslužan za snagu i kardiorespiratornu funkciju.
Kao odgovor na tjelesnu aktivnost magnezij se transportira
onamo gdje je najpotrebniji. Primjerice, tijekom dugotrajne
vježbe izdržljivosti magnezij se iz seruma transportira u eri-
trocite ili mišiće, dok kratkotrajna tjelesna aktivnost može
rezultirati povišenjem razine magnezija u plazmi zbog nje-
zina smanjenog volumena (16). Tok ili fluks magnezija zbiva
se za vrijeme aerobne tjelovježbe i nakon nje. Tijekom tjele-
sne aktivnosti magnezij prelazi iz plazme u adipocite i aktiv-
ne skeletne mišiće. Stupanj translokacije ekstracelularnog
magnezija u te tjelesne odjeljke ovisi o razini proizvodnje ili
potrošnje ATP-a. Neposredno nakon aerobne aktivnosti do-
lazi do redistribucije magnezija iz tkiva do cirkulacije. Ma-
gnezij se mobilizira iz kostiju, tkiva, mišića i masnog tkiva
kako bi se njegova razina u plazmi vratila na onu prije tje-
lovježbe. Količina magnezija koji se oslobodi iz mišića ovisi
o razini oštećenja mišića, odnosno o intenzitetu i trajanju
tjelesne aktivnosti (17).
Nakon tjelesne aktivnosti raste izlučivanje magnezija uri-
nom zbog povišene razine mliječne kiseline. Međutim, tje-
lovježba ne uzrokuje deficit magnezija u organizmu, već se
radi o privremenoj redistribuciji magnezija iz ekstracelular-
ne tekućine do tkiva gdje se iskorištava u fiziološkim proce-
sima. No, zbog dugotrajne snižene koncentracije magnezija
u plazmi, udružene s njegovom sniženom koncentracijom u
eritrocitima tijekom dugotrajne naporne tjelesne aktivnosti,
može se zaključiti da je tjelovježba povećala potrebe orga-
nizma za magnezijem. Ako povećan unos magnezija prehra-
nom ili dodacima prehrani poboljša iskoristivost kisika i tje-
lesne performances, to znači da je u organizmu bio prisutan
deficit magnezija (17).
Također, magnezij pomaže pri održavanju normalne kon-
trakcije mišića i njihove relaksacije. Njegov nedostatak u
organizmu može dovesti do poremećaja funkcije neuro-
muskularnog sustava, što upućuje na moguću vezu između
unosa magnezija i grčeva u mišićima. Zasad je povoljan uči-
nak magnezija na ublažavanje grčeva u mišićima primijećen
kod trudnica, ali nije i kod drugih skupina (2).
Medicus 2019;28(2):279-284
282
Znanstveni dokazi o utjecaju
magnezija na sportske izvedbe
Zbog uloge magnezija u sintezi ATP-a te njegova doprinosa u
održavanju normalne funkcije mišića i razine glukoze u krvi
magnezij se istražuje kao potencijalno ergogeno sredstvo
(2). Nekoliko je istraživanja pokazalo da je sportska izvedba
povezana s razinom magnezija u serumu kod starijih osoba i
sportaša. U randomizirano kliničko istraživanje iz 2006. go-
dine bilo je uključeno 30 zdravih osoba dobi između 18 i 22
godine. Ispitanici su podijeljeni u tri skupine: prva je unosi-
la magnezij u obliku dodatka prehrani (magnezijev sulfat u
dozi od 10 mg/kg/dan), druga je skupina uz unos magnezi-
ja u obliku dodatka prehrani trenirala taekwondo (90 − 120
min 5 dana u tjednu), a treća je samo trenirala taekwondo.
Istraživanje je trajalo 4 tjedna, a rezultat testa trčanja na 20
m (engl. Shuttle-Run test) pokazao je da unos magnezija u
obliku dodatka prehrani poboljšava performance tako što
smanjuje akumulaciju laktata, a to su prije pokazala i istra-
živanja na životinjama (18).
U jednom je istraživanju sudjelovalo 26 sportaša koji su vodili
dnevnik prehrane tijekom 7 dana. Rezultati su pokazali da su
sportaši unosili manje magnezija nego što je to preporučeno,
što je u skladu s rezultatima drugih sličnih istraživanja. Tako-
đer, u njihovoj je prehrani odnos kalcija i magnezija bio po-
većan, što može dovesti do smanjene apsorpcije magnezija.
Dodatno je zabilježeno da je veći unos magnezija povezan s
boljom fleksijom trupa, rotacijom, dinamometrijom šake, re-
zultatima skoka i svim rezultatima izokinetičkih testova sna-
ge (19). U randomiziranome, dvostruko slijepom, ukriženom
istraživanju kontroliranom placebom, u kojem je sudjelovalo
13 sportaša, rezultati su pokazali da je unos magnezija u obli-
ku dodatka prehrani povezan s boljom tjelesnom izvedbom.
U tom se istraživanju ispitivalo djelovanje akutnog i kronič-
nog unosa magnezija u usporedbi s placebom, a ispitanici su
bili podijeljeni u 2 skupine. Prva skupina unosila je magne-
zij akutnim unosom (tijekom tjedan dana), a zatim je unosi-
la placebo (kukuruzno brašno) s razmakom od tjedan dana
(engl. washout period). Druga je skupina unosila magnezij
kroničnim unosom (tijekom 4 tjedna), a placebo jednako kao
i prva skupina. U drugom dijelu istraživanja grupe su zamije-
njene. Ispitanici su unosili ukupno 300 mg magnezijeva citra-
ta na dan podijeljeno u 4 kapsule. Na dane kada testiranje nije
provođeno kapsule su unosili jednoliko raspoređene tijekom
dana, no u dane testiranja unijeli su ukupnu dozu 3 sata prije
testiranja. Rezultati su pokazali da akutni unos magnezija u
obliku dodatka prehrani pridonosi snazi i sili pri dizanju ute-
ga na klupi (engl. bench press), što je u skladu s rezultatima
prijašnjih istraživanja. Također, akutni unos magnezija rezul-
tirao je sniženim sistoličkim i dijastoličkim krvnim tlakom
u mirovanju. Ovo je istraživanje pokazalo da dugotrajni do-
datni unos magnezija u obliku dodatka prehrani ne utječe na
Medicus 2019;28(2):279-284
Vranešić Bender D., Zupčić M., Vlahek P.
tjelesnu izvedbu sportaša koji ga unose u odgovarajućim koli-
činama. Međutim, uzmu li sportaši magnezij prije intenzivne
tjelovježbe, on će povoljno djelovati na njihovu izvedbu (20).
Ispitanici istraživanja o utjecaju magnezija na sportsku
izvedbu uglavnom su bili mladi, aktivni ljudi. Međutim, po-
stoji i nekoliko istraživanja na starijim osobama. Ono objav-
ljeno 2006. godine u Italiji pokazalo je da je razina magnezi-
ja u serumu pozitivno povezana s radom mišića kod starijih
osoba (21). Dobrobit primjene magnezija u obliku dodatka
prehrani kod osoba starije dobi pokazalo je još jedno talijan-
sko istraživanje u kojem je sudjelovalo 139 žena starijih od
65 godina. Ispitanice su podijeljene u dvije skupine. Prva je
tijekom 12 tjedana jedanput na dan unosila magnezijev ok-
sid u količini od 900 mg, što odgovara količini od 300 mg
biološki iskoristivog magnezija. Druga skupina nije dobivala
dodatak prehrani. Skupina koja je unosila magnezij postigla
je dvostruko bolje rezultate na testovima tjelesne sposobno-
sti (engl. Short Physical Performance Battery – SPPB) u us-
poredbi s kontrolnom skupinom (22).
U literaturi su prisutni i neki oprečni rezultati utjecaja ma-
gnezija na sportsku izvedbu. Rezultate istraživanja u ko-
jem dodatno uzimanje magnezija nije utjecalo na sportsku
izvedbu možda valja pripisati različitim statusima magne-
zija u ispitanika. Mnoga istraživanja nisu procjenjivala po-
četni status magnezija u organizmu. Stoga je moguće da
unos magnezija u obliku dodatka prehrani pozitivno djeluje
samo kod ispitanika s nedostatkom magnezija (17). Primje-
rice, istraživanje u kojem su sudjelovali trkači maratona s
prikladnim statusom magnezija u organizmu pokazalo je
da ispitanici nisu imali koristi od unosa 365 mg magnezija
u obliku dodatka prehrani (23). No, možda su za poboljšanje
tjelesne izvedbe pri ovako napornoj tjelesnoj aktivnosti po-
trebne više doze magnezija.
Praktične smjernice o primjeni
magnezija u tjelesno aktivnih osoba
Zbog različitih dizajna istraživanja koja su se bavila prouča-
vanjem utjecaja unosa magnezija u obliku dodatka prehrani
na sportsku izvedbu zasad nema konačnih smjernica o nje-
govoj primjeni u tjelesno aktivnih osoba. Pozitivan učinak
primijećen je pri primjeni različitih kemijskih oblika ma-
gnezija (magnezijeva oksida (22), citrata (20), sulfata (18),
glukonata (24), apartata (25) i pikolinata (26)). Primijenjene
doze kretale su se između 250 i 900 mg, a rijetko se davao
magnezij s obzirom na tjelesnu masu ispitanika. U istraži-
vanjima najčešće nije opisano vrijeme unosa, osim u istra-
živanju s magnezijevim glukonatom (24), gdje se magnezij
unosio uz obroke (za doručak, ručak, večeru i večernji zalo-
gaj) te istraživanju s magnezijevim citratom koji je pokazao
pozitivan učinak na tjelesnu izvedbu unesen 3 sata prije te-
stiranja (20).
Primjena magnezija pri tjelovježbi i pojačanomu tjelesnom naporu
Zaključak
Unatoč važnoj ulozi koju magnezij ima u sintezi ATP-a, o
adekvatnoj razini magnezija kod sportaša često se ne vodi
računa. Potrebe za magnezijem potencijalno rastu tijekom
tjelesne aktivnosti, stoga pretpostavljamo da tjelesno aktiv-
ne osobe možda imaju povećane potrebe za magnezijem u
usporedbi s tjelesno neaktivnim osobama kako bi zadržale
optimalnu tjelesnu izvedbu.
Također, literatura pokazuje da sportaši često ne unose do-
voljno magnezija prehranom. Rezultati nekih dosad objav-
LITERATURA
1. Schwalfenberg GK, Genuis SJ. The Importance of Magnesium in
Clinical Healthcare. Scientifica (Cairo) 2017;2017:4179326. DOI:
10.1155/2017/4179326.
2. Volpe SL. Magnesium in disease prevention and overall health.
Adv Nutr 2013;4:378S–83S. DOI: 10.3945/an.112.003483.
3. EFSA NDA Panel (EFSA Panel on Dietetic Products, Nutrition and
Allergies), 2015. Scientific Opinion on Dietary Reference Values
for magnesium. EFSA Journal 2015;13:4186. Dostupno na: https://
www.efsa.europa.eu/en/efsajournal/pub/4186. Datum pristupa: 4.
7. 2019.
4. Uredba (EU) br. 1169/2011 Europskog parlamenta i Vijeća od 25.
listopada 2011. o informiranju potrošača o hrani, izmjeni ured-
ba (EZ) br. 1924/2006 i (EZ) br. 1925/2006 Europskog parlamen-
ta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Komisije 87/250/
EEZ, Direktive Vijeća 90/496/EEZ, Direktive Komisije 1999/10/
EZ, Direktive 2000/13/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, direk-
tiva Komisije 2002/67/EZ i 2008/5/EZ i Uredbe Komisije (EZ) br.
608/2004. Dostupno na: https://eur-lex.europa.eu/legal-content/
HR/ALL/?uri=CELEX%3A32011R1169. Datum pristupa: 4. 7. 2019.
5. Narodne novine. Pravilnik o tvarima koje se mogu dodavati hrani
i koristiti u proizvodnji hrane te tvarima čije je korištenje u hrani
zabranjeno ili ograničeno. Zagreb: Narodne novine br. 160/2013.
Dostupno na: https://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbe-
ni/2013_12_160_3359.html. Datum pristupa: 4. 7. 2019.
6. Hermes Sales C, Azevedo Nascimento D, Queiroz Medeiros AC
i sur. There is chronic latent magnesium deficiency in apparent-
283
ljenih istraživanja govore da neadekvatan status magnezija
kod osoba koje sudjeluju u anaerobnim treninzima snage
može dovesti do smanjene izdržljivosti, dok je pri aerobnoj
tjelesnoj aktivnosti veći unos magnezija povezan s boljom
kardiorespiratornom funkcijom. Zato je prijeko potrebno
voditi računa o statusu magnezija u organizmu i, ovisno o
potrebi, primijeniti ga u obliku dodatka prehrani. Kako bi se
došlo do definitivnih zaključaka o mogućem utjecaju uno-
sa preparata magnezija na sportsku izvedbu, potrebna su
daljnja istraživanja s većim brojem ispitanika i prethodnim
određivanjem statusa magnezija u organizmu sportaša.
ly healthy university students. Nutr Hosp 2014;30:200–4. DOI:
7.
10.3305/nh.2014.30.1.7510.
de Baaij JH, Hoenderop JG, Bindels RJ. Magnesium in man: Im-
plications for health and disease. Physiol Rev 2015;95:1–46. DOI:
10.1152/physrev.00012.2014.
8. Schuchardt JP, Hahn A. Intestinal Absorption and Factors Influ-
encing Bioavailability of Magnesium-An Update. Curr Nutr Food
Sci 2017;13:260–78. DOI: 10.2174/1573401313666170427162740.
9. Quamme GA. Recent developments in intestinal magnesium ab-
sorption. Curr Opin Gastroenterol 2008;24:230–5. DOI: 10.1097/
MOG.0b013e3282f37b59.
10. Vormann J. Magnesium: Nutrition and metabolism. Mol Aspects
Med 2003;24:27−37.
11. Lindberg JS, Zobitz MM, Poindexter JR, Pak CY. Magnesium bio-
availability from magnesium citrate and magnesium oxide. J Am
Coll Nutr 1990;9:48–55.
12. Gröber U, Schmidt J, Kisters K. Magnesium in Prevention and
Therapy. Nutrients 2015;7:8199–226. DOI: 10.3390/nu7095388.
13. Walker AF, Marakis G, Christie S, Byng M. Mg citrate found more
bioavailable than other Mg preparations in a randomised, dou-
ble-blind study. Magnes Res 2003;16:183–91.
14. Kappeler D, Heimbeck I, Herpich C i sur. Higher bioavailability of
magnesium citrate as compared to magnesium oxide shown by
evaluation of urinary excretion and serum levels after single-dose
administration in a randomized cross-over study. BMC Nutr
2017;3:7. DOI 10.1186/s40795-016-0121-3.
15. Abraham GE, Schwartz UD, Lubran MM. Effect of vitamin B-6 on
plasma and red blood cell magnesium levels in premenopausal
women. Ann Clin Lab Sci 1981;11(4):333–6.
16. Zhang Y, Xun P, Wang R, Mao L, He K. Can Magnesium Enhance Ex-
Medicus 2019;28(2):279-284
284
ercise Performance? Nutrients 2017;9(9). DOI: 10.3390/nu9090946.
17. Nielsen FH, Lukaski HC. Update on the relationship between mag-
nesium and exercise. Magnes Res 2006;19:180–9.
18. Cinar V, Nizamlioğlu M, Moğulkoc R. The effect of magnesium
supplementation on lactate levels of sportsmen and sedanter. Acta
Physiol Hung 2006;93:137–44. DOI: 10.1556/APhysiol.93.2006.2-3.4.
19. Santos DA, Matias CN, Monteiro CP i sur. Magnesium intake is as-
sociated with strength performance in elite basketball, handball
and volleyball players. Magnes Res 2011;24:215–9. DOI: 10.1684/
mrh.2011.0290.
20. Kass LS, Poeira F. The effect of acute vs chronic magnesium sup-
plementation on exercise and recovery on resistance exercise,
blood pressure and total peripheral resistance on normotensive
adults. J Int Soc Sports Nutr 2015;12:19. DOI: 10.1186/s12970-015-
0081-z. [Ispravak objavljen u: J Int Soc Sports Nutr 2018;15:36. DOI:
10.1186/s12970-018-0239-6.]
21. Dominguez LJ, Barbagallo M, Lauretani F i sur. Magnesium and
muscle performance in older persons: the InCHIANTI study. Am J
Clin Nutr 2006;84:419–26. DOI: 10.1093/ajcn/84.1.419.
ADRESA ZA DOPISIVANJE:
Prof. dr. sc. Darija Vranešić Bender
KBC Zagreb
Klinika za unutarnje bolesti, Odjel za kliničku
prehranu
Kišpatićeva 12, 10000 Zagreb, Hrvatska
e-mail: dvranesi@kbc-zagreb.hr
Medicus 2019;28(2):279-284
Vranešić Bender D., Zupčić M., Vlahek P.
22. Veronese N, Berton L, Carraro S i sur. Effect of oral magnesium
supplementation on physical performance in healthy elderly
women involved in a weekly exercise program: a randomized
controlled trial. Am J Clin Nutr 2014;100:974–81. DOI: 10.3945/
ajcn.113.080168.
23. Terblanche S, Noakes TD, Dennis SC, Marais D, Eckert M. Failure of
magnesium supplementation to influence marathon running per-
formance or recovery in magnesium-replete subjects. Int J Sports
Nutr 1992;2:154–64.
24. Lukaski HC, Nielsen FH. Dietary magnesium depletion affects
metabolic responses during submaximal exercise in postmeno-
pausal women. J Nutr 2002;132:930–5. DOI: 10.1093/jn/132.5.930.
25. Kawabe N, Suzuki M, Machida K, Shiota M. Magnesium metab-
olism after a full-marathon race. Jap J Phys Fitness Sports Med
1998;47:221–30. DOI: 10.7600/jspfsm1949.47.221.
26. Westmoreland D, Porta S, Bacher H i sur. The effect of magnesium
supplementation on exercise-induced plasma magnesium shifts
and lactic acid accumulation in female youths. Trace Elem Electro
2004;21:95–8. DOI: 10.5414/TEP21095.
PRIMLJENO/RECEIVED:
5. 5. 2019./May 5, 2019
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
3. 7. 2019./July 3, 2019
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine 285

Tjelesna aktivnost i zdravlje –

Walk the Talk
Physical Activity and Health – “Walk the Talk”
ANA BAČIĆ, BLAGICA PETROVAC ŠIKIĆ, HANA ALBORGHETTI, JASMINA PETROVIĆ MAYER,
MARTA VRKIĆ, MATEA TIČINOVIĆ, TAMARA SUŠANJ ŠULENTIĆ, VLATKA PIETERS
PLIVA HRVATSKA d.o.o.

SAŽETAK PLIVA kao najveća farmaceutska kompanija u regiji posvećuje veliku pozornost svojim zaposlenicima, jer su ljudi najveća snaga.
U PLIVI se živi slogan: „PLIVA – to su ljudi“, a angažman zaposlenika gradi se i potiče na različite načine. PLIVA svojim akcijama i inicijativama koje
pokreće kontinuirano pokazuje da je pomaganje dio njezine korporativne kulture te da svijest o važnosti brige za društvo u kojem radi i djeluje prenosi
i na svoje zaposlenike. U PLIVI su posebno ponosni na zaposlenike jer se često i rado odazivaju pozivima za sudjelovanje u različitim humanitarnim
akcijama i događanjima vjerujući da će svojim primjerom i angažmanom dodatno potaknuti zajednicu na djelovanje.
KLJUČNE RIJEČI: zdravo radno mjesto, tjelesna aktivnost, kultura kompanije, zaposlenici, angažman

SUMMARY PLIVA, as the largest pharmaceutical company in the region, pays particular attention to its employees, as the strongest asset of
the company. PLIVA lives by its motto “PLIVA is its people”, developing and encouraging employee engagement in various ways. By launching initiatives
and campaigns, PLIVA continuously demonstrates that helping others is part of its corporate culture and that it raises the employees’ awareness of
the importance of serving the community in which it operates. PLIVA is particularly proud of its employees for readily taking part in various charity
campaigns and events, believing that their example and engagement will additionally galvanize the community into action.
KEY WORDS: healthy workplace, physical activity, corporate culture, employees, engagement

Uvod da su upravo ljudi pokretač PLIVINA uspjeha (7).

p Prema definiciji Svjetske zdravstvene organizacije,
zdravlje je stanje potpunoga tjelesnog, duševnog i socijal-
nog blagostanja, a ne samo odsutnost bolesti i iznemoglosti
(1). Mi u Plivi svjesni smo da je unaprjeđenje zdravlja proces
jačanja ljudi kako bi preuzeli kontrolu nad svojim okruže-
njem i svojim zdravljem i time ga unaprijedili, promijenili
ili prilagodili (2). Pliva se aktivno uključila u projekt „Tvrtka
prijatelj zdravlja“ (3, 4) i za svoje zaposlenike organizira niz
aktivnosti, radionica, potiče na tjelesnu aktivnost i zdravu
prehranu te očuvanje cjelokupnog zdravlja.
Inicijative u području promicanja zdravlja sustavno provo-
dimo kao projekt od 2012. godine (5), radi podizanja svije-
sti zaposlenika o potrebi brige za zdravlje i izvan smjernica
propisanih zakonom od tada smo se usmjerili na podizanje
svijesti, prehranu, važnost tjelesne aktivnosti te sistematske
preglede. Kontinuirano ga dopunjavamo i unaprjeđujemo
pa je projekt sada podijeljen u četiri strateški usmjerene cje-
line: Prehrana (Eat), Tjelesna aktivnost (Play), Stres i men-
talno zdravlje (Relax) te preventiva – osvještavanje učenjem
(Learn). Projekt obuhvaća holistički pristup u promicanju
brige za zdravlje zaposlenika, stjecanje zdravih životnih na-
vika te stvaranje kulture zdravlja i dobrobiti u privatnom i
poslovnom životu (6). Zaposlenici su zadovoljni kada vide
da se kompanija brine za njihovo zdravlje, a mi smo svjesni
Koliko aktivnosti usmjerenih na brigu za
zdravlje stane u jednu godinu?
Ako bismo krenuli nabrajati sve aktivnosti usmjerene na
brigu za zdravlje plivaša, popis bi vjerojatno premašio okvi-
re ovog izdanja. Razlog je što posljednjih nekoliko godina u
PLIVI imamo niz internih inicijativa pod nazivom „Zdravlje
na radnome mjestu“ (Healthy workplace), kojima se promiče
podizanje svijesti o važnosti brige za vlastito zdravlje, pre-
hranu, mentalno zdravlje, kao i o važnosti tjelesne aktiv-
nosti te prihvaćanja zdravih životnih navika u privatnom i
poslovnom životu.
Prolazeći pokraj PLIVINE lokacije, možda ćete zateći za-
poslenike kako rano ujutro vježbaju Tai Chi (slika 1.), u
popodnevnim satima kako se koriste fitness-spravama na
otvorenome (slika 2.), a možda ćete vikendima na nekoj pla-
ninarskoj stazi zateći planinare Sportskog društva PLIVA ili
pokraj vas na otočnoj trail-utrci može protrčati neki od čla-
nova trkačke sekcije. O tim i sličnim aktivnostima naknadno
se čita i u PLIVINU Magazinu i na društvenoj mreži Yammer,
čime nastojimo istaknuti i promovirati ovakvu vrstu anga-
žmana naših zaposlenika te potaknuti i ostale da učine ne-
što za svoje zdravlje.
Aktivnosti vezane za zdravlje zaposlenika, važnost kretanja

Medicus 2019;28(2):285-292
286 Bačić A., Petrovac Šikić B., Alborghetti H., Petrović Mayer J., Vrkić M., Tičinović M., Sušanj Šulentić T. , Pieters V.
i prevencije bolesti objavljujemo i promoviramo u različitim
izdanjima novina radi širenja svijesti i kod šire populacije
građana.
SLIKA 1. Tai Chi na PLIVINOJ lokaciji
SLIKA 2. Fitness-sprave na PLIVINOJ lokaciji
PLIVA iznimno podupire kulturu osvještavanja brige za
zdravlje i potiče zaposlenike da se pokrenu i u svakom tre-
nutku naprave malen, ali znatan doprinos za sebe. Jedna od
takvih inicijativa jest „Zdrava aktivna pauza“. Programom
aktivnih pauza na radnome mjestu redovito promičemo
važnost tjelesne aktivnosti, istezanja i opuštanja već na rad-
nome mjestu pa smo u suradnji sa stručnjacima prilagodili
aktivnosti specifičnima radnim mjestima. „Zdrava aktivna
pauza“ koncipirana je kao program edukacije i zdravog po-
kreta izvođenjem fizičkih vježba za mišićno-živčani sustav
i zdravlje kralježnice te tehnike za otpuštanje napetosti na
radnome mjestu. Zaposlenici prolaze program edukacije
da bi postali interni treneri, pokretači i glavni motivatori u
svojim organizacijskim jedinicama, koji svaki dan pokreću
svoje kolegice i kolege da naprave aktivnu pauzu vježbama
istezanja, razgibavanja i opuštanja (slika 3.). Tako se prenosi
i kultura aktivnoga radnog dana i brige za zdravlje u cijeloj
kompaniji. Interni su treneri ovdje ključni jer svatko, bez ob-
zira na struku i područje rada, može postati trener i poticati
Medicus 2019;28(2):285-292
svoj tim na aktivnost i rad na vlastitom zdravlju. Za ovakav
način vježbanja nije potrebno puno vremena: dovoljno je
samo 10 min da se postigne cilj. Glavni je cilj uključiti pokret
u svaki radni dan i svakodnevno osvijestiti važnost kretanja
radi veće vitalnosti tijekom i nakon radnog vremena, a tim-
sko vježbanje istodobno je i zabava na radnome mjestu.
SLIKA 3. Interna elektronička komunikacija prema
zaposlenicima o edukaciji trenera
Kretanje je ključ!
Svjesni da su kretanje i bavljenje fizičkom aktivnošću pre-
duvjeti očuvanja zdravlja, zaposlenici PLIVE pridružuju se
brojnim sportskim aktivnostima i akcijama. „Volim hoda-
nje“ humanitarno je javnozdravstvena akcija u kojoj smo za-
poslenike i građane poticali na hodanje najmanje 30 minuta
na dan i time osvijestili važnost kretanja. Akcija je održana
u Splitu, Rijeci, Osijeku, Zagrebu te na PLIVINOJ lokaciji, uz
tisuće aktivnih sudionika (slika 4.).
Naši zaposlenici sudjeluju i u „Reumatlonu“, humanitarnoj
utrci koja prikuplja sredstva namijenjena djeci oboljeloj od
reumatskih bolesti (slika 5.). Želeći potaknuti što više za-
poslenika na sudjelovanje u „Reumatlonu“, PLIVA izdvaja
novčana sredstva za sudjelovanje u utrci. Sredstva koja se
prikupe za vrijeme održavanja ove humanitarne akcije na-
mijenjena su djeci oboljeloj od reumatskih bolesti. Za njih
se u Hrvatskoj pokreću kampovi u kojima će djeca u sigur-
nom okruženju tijekom višednevnog boravka upoznati svo-
ju bolest i mogućnosti liječenja. Slična akcija koju su plivaši
poduprli jest i „MS walk“ – hodanje na dan kada se u cije-
lom svijetu obilježava Svjetski dan multiple skleroze. Osim
rekreacije i hodanja, kod ovakvih je akcija važnije podizanje
svijesti cijelog društva o pojedinim bolestima i mogućnosti-
ma njihova liječenja.
Tjelesna aktivnost i zdravlje – Walk the Talk
SLIKA 4. Akcija „Volim hodanje“ u Splitu
SLIKA 5. „Reumatlon“ u Zagrebu
Novi projekt u sklopu Zdravoga radnog mjesta jesu „Šetnice“
osmišljene da bi svaki zaposlenik sam ili u grupi mogao svo-
ju aktivnu pauzu provesti u šetnji predviđenim i osiguranim
zonama u krugu PLIVINE lokacije. Te su zone različitih du-
ljina i sadržaja, prilagođene različitim potrebama, a interak-
tivnim sadržajem motiviraju zaposlenike na kretanje. Već
se ne malo puta dogodilo da su se timski sastanci održali u
pokretu umjesto sjedenja u dvorani (slika 6.).
SLIKA 6. Uspješno organiziran aktivni sastanak – tenisice
dobrodošle radi lakšeg kretanja
287
Osim šetnje na otvorenome, znatan broj koraka može se na-
praviti i u jednoj zgradi, i to ako se uporaba dizala zamijeni
stubama. U PLIVINIM prostorima naići ćete na plakate koji
upućuju na uporabu stuba umjesto dizala te tako svakod-
nevno podsjećaju zaposlenike na važnost fizičke aktivnosti
i dodatno ih potiču da naprave još nekoliko koraka (slika 7.).
SLIKA 7. Naljepnice u hodniku i dizalu s motivacijskim
porukama za uporabu stuba
Utrka B2B Run već nekoliko godina privlači pozornost jav-
nosti kao najveća poslovna utrka u Hrvatskoj, a svake godi-
ne i PLIVINA ekipa sudjeluje u ovoj akciji koja promovira i
važnost kretanja za one natjecateljskog duha. Naši kolegice i
kolege ostvaruju zapažene rezultate na tim utrkama, na ko-
jima svake godine sudjeluje i nekoliko tisuća trkača.
Kako bismo zaposlenicima ponudili što različitije aktivno-
sti, u nekoliko smo navrata organizirali i tečaj plesa u PLIVI
da bismo potaknuli sve generacije na bavljenje fizičkom ak-
tivnošću, a rezultat je bilo i osnivanje plesne sekcije u našem
Sportskom društvu. Plesne vještine zaposlenici imaju prili-
ku pokazati na zajedničkim druženjima. Posebno veseli što
su među zaposlenicima zastupljene različite vrste plesa: od
standardnih plesova do hip-hop fitnessa.
PLIVA potiče i uporabu bicikala pa na svojim lokacijama
ima osigurana spremišta bicikala za sve koji rabe ovo zdravo
i ekološki prihvatljivo prijevozno sredstvo (slika 8.). Zapo-
slenici koji rade na lokaciji u Savskom Marofu imaju na ras-
polaganju i PLIVINE bicikle koje mogu rabiti za brže i lakše
kretanje po prostranoj lokaciji. Proteklih godina zaposlenici
su se uključivali u brojne akcije poticanja vožnje biciklom za
dolazak na posao, uz mjerenje prijeđenih kilometara koji su
dosegnuli zavidne brojke.
Medicus 2019;28(2):285-292
288 Bačić A., Petrovac Šikić B., Alborghetti H., Petrović Mayer J., Vrkić M., Tičinović M., Sušanj Šulentić T. , Pieters V.

SLIKA 8. Jedno od spremišta bicikala na PLIVINOJ lokaciji
kao što su fitness-centri, sportski objekti, trgovine sportske
opreme i zdrave hrane te mnogi drugi. U sklopu aktivnosti
Sportskog društva i na PLIVINIM je lokacijama omogućeno
vježbanje prije ili nakon radnog vremena u posebnim sport-
skim dvoranama opremljenima raznim rekvizitima i sprava-
ma, što brojnim zaposlenicima odgovara zbog praktičnosti
lokacije i kvalitete dostupnih programa (slika 10.).

SLIKA 10. Vježbanje u sportskoj dvorani na PLIVINOJ lokaciji

Zahvaljujući Društvu sportske rekreacije, organizirano bav-

ljenje sportom i rekreacijom u PLIVI postoji dulje od 70 godi-
na. Zaposlenici se mogu učlaniti u jednu od brojnih sportskih
sekcija, ići na izlete, sudjelovati na sportskim turnirima i na-
tjecanjima. Danas je više od 600 plivaša aktivno u sportskim
aktivnostima Društva, a sekcije koje ono obuhvaća jesu aero-
bic, joga, trčanje, badminton, biciklizam, kuglanje, nautika,
nogomet, planinarenje, plesna rekreacija, plivanje, skijanje,
stolni tenis i tenis. Posebno posvećeni kretanju jesu Plivini Ulaganje u razvoj i zadovoljstvo zaposlenika PLIVI je veoma
planinari koji svaki vikend provode okruženi predivnim vidi- važno, a druženje djelatnika izvan radnog okruženja već je
cima uz istodobno rekreiranje (slika 9.). Plivaši su redovito na- tradicionalno prepoznato kao dobra metoda unaprjeđenja
stupali na tradicionalnim internim prvenstvima i turnirima, suradnje i komunikacije u timovima i na samome poslov-
ali i u državnoj te međunarodnoj konkurenciji. Najuspješniji nom području, a i u okviru suradnje timova na različitim
među njima s ponosom su nastupali i vraćali se okićeni zlat- razinama. Posljednjih godina umjesto održavanja klasičnih
nim medaljama sa svjetskih korporativnih igara. U posljednje team buildinga usredotočeni smo na ispunjavanje specifič-
vrijeme gotovo da nema nekoga trkačkog natjecanja s kojeg nih potreba timova i zdravlja pa se uz edukacije organiziraju
se naše ekipe ne vraćaju s osvojenim medaljama i peharima. i aktivnosti kao što su timsko kuhanje, hodanje, planinare-
nje i sl. (slika 11.).
SLIKA 9. PLIVINO Društvo za sportsku rekreaciju –
planinarska sekcija SLIKA 11. Team building „TAPI hoda“

Prednosti i pogodnosti dostupne zaposlenicima PLIVE često

su usmjerene upravo na mogućnost uključivanja u sportske
sadržaje po povoljnijim cijenama pa i tako nastojimo zaposle-
nicima dati što više mogućnosti da kretanje i vježbanje uklju-
če i u svoje slobodno vrijeme. Kontinuirano nastojimo oboga-
titi ponudu i ostvariti nove suradnje s različitim partnerima

Medicus 2019;28(2):285-292
Tjelesna aktivnost i zdravlje – Walk the Talk
Osvještavamo i radimo na prevenciji
U proteklih nekoliko godina PLIVA je zajedno sa svojim za-
poslenicima organizirala brojne akcije da bi promovirala
brigu za zdravlje muškaraca i žena, naglašavajući važnost
prevencije bolesti.
S kolegama iz Teve vlasnici smo Guinnessova rekorda za
najmnogobrojniji održani tečaj disanja u svijetu! Tečajevi
disanja održavali su se istodobno u PLIVINU Istraživačkom
institutu u Zagrebu (slika 12.), kao i na Tevinim lokacijama
u Europi, a vodili su ih kvalificirani instruktori joge. Razlog
okupljanja tada je bio Dan borbe protiv bolesti pluća, a uz
tečaj disanja organizirali smo i edukativna predavanja te
spirometriju za zaposlenike. Zbog ovoga pothvata bili smo
ponosni, ali potaknuo nas je i na razmišljanje o tomu koliko
je važno katkad usporiti i usredotočiti se samo na disanje.
SLIKA 12. Zajednički tečaj disanja koji je ušao u Guinnessovu
knjigu rekorda
O važnosti prehrane i utjecaju zdravog odabira hrane na naše
zdravlje osvještavamo u brojnim radionicama i predavanji-
ma stručnjaka. Zajedno učimo o izboru namirnica i njihovoj
prikladnoj pripremi, važnosti pojedinih skupina namirnica.
S pomoću newslettera obrađujemo pojedine teme vezane uz
prehranu kao što su zdrav doručak, smanjenje soli u hrani,
važnost konzumacije voća i povrća ili o glutenu (slika 13.).
Važno nam je da svojim zaposlenicima pružimo kvalitetne
informacije i mogućnost edukacije o ovim temama.
SLIKA 13. Primjer newslettera „Mrvice o zdravlju“ o temi
zdravog doručka
289
Kako bi PLIVAŠI mogli ići ukorak sa svim akcijama koje se
provode na lokacijama i imali dovoljno energije za vrijeme
radnog vremena, osigurani su im zdravi, uravnoteženi obro-
ci tijekom cijelog dana. Tako će im na linijama restorana i
u buffetu za doručak biti na raspolaganju zdrav smoothie,
svježe i suho voće, zdrave grickalice, peciva od heljdina i ku-
kuruznog brašna, proteinski sir te kava s bademovim ili soji-
nim mlijekom. U popodnevnim i poslijepodnevnim satima
u restoranima se poslužuju raznolika svježe pripremljena
topla i hladna jela s iskazanim energijskim vrijednostima,
a za one koji nemaju vremena i jedu samo u prolazu nude
se salate i tortilje to go. Nastojimo redovito organizirati edu-
kacije o važnosti zdrave prehrane i izbora hrane koju sva-
kodnevno jedemo te poticati zaposlenike da i na radnome
mjestu odaberu što je zdravije (slika 14.).
SLIKA 14.
Promotivna
kampanja za
uvođenje smoothija
u ponudu
restorana
Budući da smo mi kompanija koja se brine za zdravlje velikog
broja ljudi izvan PLIVE, ali i za zdravlje svojih zaposlenika,
za nas je Svjetski dan zdravlja jako važan te ga uvijek želimo
obilježiti na poseban način. Stoga u povodu Svjetskog dana
zdravlja u PLIVI organiziramo niz aktivnosti kako bismo
potaknuli svoje zaposlenike da zastanu na trenutak i učine
nešto za sebe. Tog su dana svi zaposlenici bili pozvani da
na posao dođu u svojim najdražim tenisicama te se priključe
grupnom vježbanju na fitness-spravama na otvorenome uz
profesionalne instruktore (slike 15. i 16.). Usto su se svi su-
dionici mogli okrijepiti svježim voćem i degustirati različite
okuse smoothija. Cijeli mjesec zaposlenici su bili pozvani da
na internoj društvenoj mreži podijele svoje trenutke posve-
ćene zdravlju, a brojne priče koje smo mogli pročitati bile su
inspirativne i za druge kolege. Neke od tih priča pretočene
su i u promotivni film koji je internim kanalima komunika-
cije motivirao sve plivaše na redovito kretanje i aktivnost.
Medicus 2019;28(2):285-292
290 Bačić A., Petrovac Šikić B., Alborghetti H., Petrović Mayer J., Vrkić M., Tičinović M., Sušanj Šulentić T. , Pieters V.
SLIKA 15. Svjetski dan zdravlja i profesionalni instruktori
fitnessa
SLIKA 16. Svjetski dan zdravlja i vježbanje na otvorenome
Vanjski fitness na PLIVINOJ lokaciji na Črnomercu doda-
tak je sportskim sadržajima, a omogućuje zaposlenicima
da iskoriste sunčane dane i aktivnu pauzu provedu izvan
poslovne zgrade, uz vježbanje i istezanje. Možda najveći za-
govornici aktivnosti na otvorenome jesu PLIVINI planinari
koji većinu vikenda u godini provode na planinarskim sta-
zama u Hrvatskoj i Europi, a svojim slikama potiču i osta-
le zaposlenike da slobodno vrijeme provedu u prirodi i na
svježem zraku.
„Dan ružičaste vrpce“ u kompaniji obilježavamo nošenjem
ružičastih vrpca, simbola borbe protiv raka dojke, a tijekom
cijelog mjeseca listopada osvještavamo važnost prevencije i
ranog otkrivanja ove bolesti. Simboličnim fotografiranjem i
objavom fotografija na društvenim mrežama želimo dodat-
no podignuti svijest žena i upoznati ih sa simptomima te
bolesti kako bismo povećali prilike za rano otkrivanje raka
dojke i njegovo uspješnije liječenje.
Kako izgleda 100 metara u životu oboljelih od multiple skle-
roze? To pitanje postavljamo plivašima na dan kada se svi
zajedno okupljamo u znak potpore svim oboljelima od mul-
Medicus 2019;28(2):285-292
tiple skleroze. Uz film „100 metara“, istinitu priču o životu s
multiplom sklerozom, ali i penjanjem na umjetnu stijenu za
sve dovoljno hrabre i odvažne (slika 17.).
SLIKA 17. Penjanje na umjetnu stijenu kao potpora oboljelima
od multiple skleroze
U studenome se pridružujemo globalnom pokretu „Movem-
ber“ usmjerenom na podizanje svijesti o važnosti brige za
muško zdravlje. Naziv ovog pokreta nastao je kombinacijom
engleskih riječi moustache (brk) i November (studeni), a upo-
zorava na način na koji muškarci izražavaju potporu akciji –
puštanjem brkova tijekom mjeseca studenoga. Da bi iskazali
svoju potporu oboljelima i podignuli svijest o ovim bolestima,
PLIVINI zaposlenici svake godine u tom razdoblju puštaju br-
kove, zaposlenice svoju kosu pletu u pletenice u znak potpore
te se fotografiraju i fotografije objavljuju na društvenim mre-
žama, a najzapaženiji brkovi i pletenice budu i simbolično
nagrađeni (slika 18.). U PLIVI se kao dio Movembera održava
i „Kestenijada“, zajedničko druženje čiji je cilj dodatno poti-
canje zaposlenika da se pridruže i daju svoju potporu ovom
pokretu. PLIVA je, u suradnji s internetskim portalom Miss7,
predstavila novo lice ove javnozdravstvene akcije i pokrenula
edukativnu kampanju na društvenim mrežama #smijehom-
brinionjemu koju su svojim uključivanjem poduprla i brojna
poznata muška lica. Nakon kampanje na društvenim mreža-
ma akcija je završena u Studiju smijeha gdje su poznati stand-
Tjelesna aktivnost i zdravlje – Walk the Talk
up komičari, govoreći o vlastitim iskustvima vezanima uz
muško zdravlje, podizali svijest javnosti o važnosti stjecanja
zdravih navika radi preventivnog djelovanja pri nizu zdrav-
stvenih teškoća i bolesti. Uz puno dobrog humora i smijeha
muškarci su imali priliku razgovarati i savjetovati se s liječni-
cima te dobiti informacije o zdravlju prostate, aktivnostima
koje pomažu pri održavanju njezina zdravlja i važnosti obav-
ljanja redovitih pregleda.
Znamo da je važno zaštititi kožu od sunca, a i redovito pregle-
davati madeže pa organiziramo predavanja o temama zaštite
kože, utjecajima sunca i važnosti preventive. Istraživanja po-
kazuju da sunce sve više izaziva oštećenja na koži pa se podi-
zanjem svijesti o rizicima i nužnosti ranog otkrivanja kožnih
bolesti utječe na preventivu i brigu za zdravlje naše kože. U
sklopu predavanja organiziraju se i preventivni pregledi ma-
deža.
Da je pušenje štetno, već znaju svi, ali isto tako znamo da nije
lako prestati pušiti. Školu nepušenja promovirali smo u sklo-
pu organizirane otvorene škole nepušenja za građanstvo Hr-
vatskoga torakalnog društva TORAKS i Hrvatske kuće disanja.
„Škola nepušenja“ program je u kojem se interdisciplinarno i
primjenom edukativno-psihoterapijskog pristupa maloj grupi
polaznika pomaže pri odvikavanju od pušenja. U programu su
mogli sudjelovati naši zaposlenici i članovi njihovih obitelji.
PLIVA organizira besplatan preventivni sistematski pre-
gled za svoje zaposlenike s ugovorenom policom dodatno-
ga zdravstvenog osiguranja. Stoga, osim pregleda i labora-
torijskih pretraga, zaposlenici imaju i dodatne pogodnosti
te pristup različitim specijalistima. Uza samu organizaciju
pregleda dodatno motiviramo zaposlenike da se brinu za
svoje zdravlje. Ponosni smo što se više od 90% zaposlenika
redovito služi ovom pogodnošću.
Važno nam je i mentalno zdravlje! Redovito obilježavamo
Svjetski dan mentalnog zdravlja, razgovaramo o stresu, nje-
govim uzročnicima i potičemo stjecanje vještina komunika-
cije da bi nam ona služila kao prevencija negativnih poslje-
SLIKA 18. Akcije vezane uz podizanje svijesti o važnosti brige za muško zdravlje – Movember i pletenice u PLIVI
291
dica stresa u radnoj atmosferi. Održavanjem programa „Od
zdravlja do radnog učinka“ u suradnji sa stručnjacima plivaši
mogu sudjelovati u edukacijama o temama stresa i sindroma
burnouta, važnosti sna i odmora ili održavanju energije na
radnome mjestu vježbanjem.
U PLIVI obilježavamo i Svjetski dan sreće, osvještavanjem
značenja mentalnog zdravlja uz pozitivne poruke za zapo-
slenike (popularni „kolačići sreće“) i edukacijski program
pozitivne psihologije „Škola sreće“, radi isticanja važnosti
donošenja pozitivnih odluka i vlastitog utjecaja na osjećaj
sreće pojedinca (slika 19.).
SLIKA 19. Pozitivne poruke za PLIVINE zaposlenike na Svjetski
dan sreće
Organizacijom ovakvih akcija i predavanja PLIVA nasto-
ji podizati svijest zaposlenika, ali i šire javnosti o važnosti
prihvaćanja zdravih navika radi preventivnog djelovanja pri
nizu zdravstvenih teškoća i bolesti. Ponosimo se angažira-
nošću svojih zaposlenika, jer se često i rado odazivaju pozi-
vima za sudjelovanje u različitim humanitarnim akcijama i
događanjima vjerujući da će svojim primjerom dodatno po-
taknuti zajednicu na djelovanje. Postojanje svih navedenih
aktivnosti pridonijelo je i stvaranju kulture važnosti brige za
zdravlje na radnome mjestu i izvan njega, a vrlo nas često te
aktivnosti povezuju, pridonose našem zajedništvu i pospje-
šuju međusobnu suradnju.
Medicus 2019;28(2):285-292
292 Bačić A., Petrovac Šikić B., Alborghetti H., Petrović Mayer J., Vrkić M., Tičinović M., Sušanj Šulentić T. , Pieters V.

LITERATURA

1. WHO. The World Health Report 1999 - making a difference. Dostupno na: https://www.who.int/whr/1999/en/. Datum pristupa: 25. 7. 2019.
2. WHO. The Ottawa Charter for Health Promotion. Dostupno na: https://www.who.int/healthpromotion/conferences/previous/ottawa/en/. Datum
pristupa: 25. 7. 2019.
3. HZJZ. Tvrtka prijatelj zdravlja. Dostupno na: https://www.hzjz.hr/sluzba-promicanje-zdravlja/tvrtka-prijatelj-zdravlja/. Datum pristupa: 25. 7.
2019.
4. HZJZ. Farmaceutskoj kompaniji Pliva Hrvatska d. o. o. dodijeljen certifikat „Tvrtka prijatelj zdravlja“. Dostupno na: https://www.hzjz.hr/sluz-
ba-promicanje-zdravlja/farmaceutskoj-kompaniji-pliva-hrvatska-d-o-o-dodijeljen-certifikat-tvrtka-prijatelj-zdravlja/. Datum pristupa: 25. 7.
2019.
5. PLIVA. Izvješće o održivom razvoju 2014./2015.
6. PLIVA. Izvješće o održivom razvoju 2016./2017.
7. Ljudi su izvor uspjeha. PharmaBiz 2017;28:28–30.
8. PLIVA. Yammer. Dostupno na: www.pliva.com.

ADRESA ZA DOPISIVANJE: PRIMLJENO/RECEIVED:

Blagica Petrovac Šikić 25. 7. 2019./July 25, 2019

Prilaz baruna Filipovića 25
10000 Zagreb
PRIHVAĆENO/ACCEPTED:
e-mail: blagica.petrovac@pliva.com
28. 8. 2019./August 28, 2019

Medicus 2019;28(2):285-292
Tjelesna aktivnost kao lijek / Physical Activity as Medicine
Koliko je tjelesna aktivnost važna
za zdravlje?
Intervju s predsjednikom uprave Plive Mihaelom Furjanom koji je tjelesnu
aktivnost uključio u svoj radni tjedan
Svima nam je dobro poznata važnost promicanja tje-
p lesne aktivnosti koja je vrlo bitna u životu svakog
pojedinca. Pliva je u ovom tematskom broju Medicu-
sa željela uza svu terapiju koja se primjenjuje pri pojedinim
kroničnim bolestima preporučiti i tjelesnu aktivnost kao li-
jek. Budući da je jedan od najvažnijih ciljeva naše kompanije
pomoći u brizi za očuvanje vlastitog zdravlja, nije čudno što
predsjednika uprave Plive Mihaela Furjana sve češće može-
mo vidjeti među trkačima pa je tako sudjelovao i na humani-
tarnoj utrci Reumatlon. Željeli smo saznati više o njegovim
sportskim navikama i o načinu na koji je trčanje uspješno
uklopio u svoj užurbani raspored.
Čuli smo da se tijekom školovanja niste aktivno bavili spor-
tom, no čini se da je danas priča malo drukčija.
- U djetinjstvu sam se rekreativno bavio sportom, igrao sam
nogomet u klubu i bio tjelesno aktivan, no za vrijeme srednje
škole i fakulteta baš i nisam nalazio previše vremena i intere-
sa za to. Nedavno sam pročitao da je objavljena velika studija
o tjelesnoj aktivnosti i zdravlju. Znanstvenici su pratili 15 do
20 tisuća ljudi u dobi od 40 do 80 godina. Pratili su njihovu
tjelesnu aktivnost i zdravstveno stanje tijekom 7 ili 8 godina,
a nakon tog razdoblja nastavili su s praćenjem još 10-ak godi-
na, s posebnim naglaskom na zdravstvene teškoće koje su se
razvile i uzroke smrti. Zaključak je studije da čak i umjerena
tjelesna aktivnost može znatno sniziti rizike od smrti i razli-
čitih kroničnih bolesti. Dakako, svi znaju da se čovjek mnogo
bolje osjeća i zdraviji je ako se bavi nekim sportom. Meni je taj
članak bio zanimljiv posebno zbog toga što je u studiji sudje-
lovao velik broj znanstvenika koji su uložili mnogo truda da
293
bi na kraju zaključili ono što svi već dulje vrijeme znamo, a to
je da i neznatno bavljenje tjelesnom aktivnosti snižava rizike i
pomaže zdravlju. Ne treba generalizirati, ali mislim da je vrlo
važno i dobro da ljudi na vrijeme shvate koliko je bitno biti
tjelesno aktivan.
Sve je to točno i to dobro znamo, ali što motivira na tjelesnu
aktivnost? Što je vas pokrenulo?
- Trenutačno trčim i igram tenis. Tenis igram veoma dugo.
Igramo u parovima, nekoliko puta na tjedan. Pročitao sam
zanimljivu studiju baš o igranju tenisa u kojoj su autori naveli
da je zapravo tenis, za razliku od nekih drugih sportova, laga-
nija aktivnost i vrlo dobar za zdravlje ako se igra u parovima.
Također je važno da ga prate druženje, zabava i humor. Ja bih
posebno izdvojio baš tu socijalnu komponentu. Volim igrati
sa svojom ekipom u kojoj nas je osmero, a katkad se javi i po-
koji padobranac.
Trčanje je nekako više po mojem guštu i zadovoljstvu. Trčim
sam sa sobom i zapravo se borim s nekim svojim ciljevima.
Nisam prije trčao, odnosno nisam tako redovito trčao. Sad tr-
čim nekoliko puta na tjedan i pretrčim oko 50, 60 kilometara,
a zna se dogoditi i 70 kilometara na mjesec. I zaista u tome
uživam. To je barem 4 do 6 sati na mjesec koje odvojim za tr-
čanje. Nije to samo fizička rekreacija nego i mentalno opušta-
nje. Često susrećem ljude koji slušaju glazbu dok trče, ja ne
slušam ništa – samo razmišljam i odlično se osjećam.
Koliko ste u prosjeku, na tjedan ili na mjesec, fizički aktivni?
- U tjednu dva do tri puta trčim i igram tenis barem dva puta
na tjedan.
Medicus 2019;28(2):293-294
294 Intervju

Dakle, i više nego što preporučuje Svjetska zdravstvena or-
ganizacija, a to je 150 minuta umjerene tjelesne aktivnosti
2 do 3 puta na tjedan. U ovom broju Medicusa objavili smo
istraživanje u kojem su ispitivali ljude što ih motivira da se
bave tjelesnom aktivnošću. Koji je vaš najvažniji motiv da
se bavite tjelesnom aktivnošću – je li to održavanje željene
težine, poboljšanje opće kondicije, povećanje mišićne mase,
opuštanje, poboljšanje izgleda, druženje ili ublažavanje ne-
kih specifičnih zdravstvenih tegoba? Što biste istaknuli kao
najvažnije, kao broj jedan?
- Osobno nisam imao problema s kilogramima. Znači, ne tr-
čim da bih mršavio. Vjerojatno je najvažniji razlog to što me
trčanje opušta i što tako poboljšavam opću kondiciju. Dakako
da to onda pridonosi smanjenju specifičnih zdravstvenih te-
goba i razvoju mišićne mase, što su dodatne prednosti bavlje-
nja sportom.
trend drugih zapadnoeuropskih zemalja gdje ljudi mnogo
više trče i bave se sportom.
Znači, došao je taj trend i do nas. Ljudi su se počeli osvješći-
vati…
- Da, mislim da trend dolazi i da su ljudi sve svjesniji važnosti
redovitog bavljenja tjelesnom aktivnosti.
Sudjelujete li na utrkama? Jesu li one izazovne?
- Sudjelovao sam na nekoliko utrka, a pritom najviše do izra-
žaja dolazi druženje. Utrke i natjecanja dobra su motivacija
jer se čovjek treba ipak nešto bolje pripremiti. S druge strane,
na utrkama sudjelujemo kao ekipa pa se mi plivaši imamo
priliku više međusobno družiti, što je još jedna pozitivna stra-
na sudjelovanja na ovakvim događanjima (slika 1.).

Kako izgleda jedan trkački trening? Prethodi li trčanju za-

grijavanje ili odmah počnete trčati i koliko traje trening?
- Obično trčim na nasipu do kojeg mi treba 5 – 6 minuta, što
onda prehodam za zagrijavanje uz malo dodatnog razgibava-
nja prije nego što započnem s trčanjem. Nakon trčanja pro-
šećem, a treniram obično pola sata ako trčim 5 kilometara
odnosno malo manje od sat vremena ako trčim 10 km.

Možda ste potaknuli nekog od članova obitelji ili prijatelja

na iste sportske aktivnosti?
- Ne, nisam, još ih samo nagovaram da trče sa mnom…

Nađete li vremena za trening kada ste na službenom putu?
- Pokušavam. Često iskoristim vrijeme između kraja radnog
dana i večere. Zapravo, često odem trčati i to mi je veliko za-
dovoljstvo u nekome novom gradu, u novoj sredini.
Kakva je oprema potrebna, imate li posebne tenisice?
- Ne, nemam posebne tenisice, samo obične tenisice za trča-
nje.
Objavili smo članak o gospođi koja je stalno trčala ukrug po
atletskoj stazi. Neravnomjerno je trošila svoje tenisice, a kao
posljedica na kraju ju je počela boljeti potkoljenica. Nakon sa-
nacije ozljede liječnik joj je predložio da trči malo u jednom
smjeru, malo u drugome. Toga se sami nikad ne bismo sjetili.
- Ne trčim u krug, obično trčim uz nasip. Katkad idem prema
Jarunu, a pokatkad na drugu stranu. Znam otići do Bundeka.
Možda bih trebao malo ići i do Maksimira, ali to mi je daleko…
Ima li mnogo trkača? Jesu li ljudi danas svjesniji važnosti
tjelesne aktivnosti?
- Zapravo vidim promjenu u odnosu prema prijašnjim raz-
dobljima. Prethodnih je godina broj trkača bio znatno manji,
a u posljednje vrijeme čini mi se da je i Hrvatsku zahvatio
SLIKA 1. Natjecateljska ekipa plivaša – Društvo za sportsku
rekreaciju Pliva
Koliko je bilo takvih utrka?
- Bilo ih je nekoliko, ali sad će ih biti i nešto više, ne samo u Za-
grebu nego i u cijeloj Hrvatskoj. Imamo klasične B2B run (slika
2.), koje su dobra prilika za druženje, putovanje i upoznavanje
novih krajeva. Budući da se sve utrke ne održavaju u Zagrebu,
trebam ipak naći malo više vremena za sudjelovanje.
SLIKA 2.
Plivaši na
utrci B2B run
Hvala vam na ovom intervjuu. Najiskrenije želimo da i dalje
budete aktivni i primjer svima nama!
Razgovor vodila dr. sc. Ivana Klinar, dr. med.

Medicus 2019;28(2):293-294