Professional Documents
Culture Documents
Starije generacije roditelja kažu kako pubertet u njihovo vreme nije ni postojao. Ipak, možda se samo
nije dovoljno primećivao kao pojava. Briga o deci je značila nešto drugo. Bilo kako bilo, mnogi
roditelji danas muče muku sa tinejdžerima, njihovim potrebama i prohtevima, pubertetskim buntom i
krizama. Ovim tekstom želimo da vam pomognemo da, kroz preispitivanje, proniknete u potrebe svojih
tinejdžera i da im se približite. Pokušajte da postavite sebi ovih pet pitanja ako ste roditelj tinejdžera.
Da li osuđujete?
Sigurno vam nije lako da svakodnevno prisustvujete burnim promenama kod vašeg deteta. Bilo da su to
promene raspoloženja, stavova i odluka ili promene u fizičkom izgledu, tinejdžeri su ponekad zaista
nepredvidivi. Koliko god vas to čudilo ili brinulo, važno je da ih ne osuđujete. Ako se pronalazite u
izjavama: „Na šta to ličiš?”; „Kakvu to muziku slušaš?”; „Nije valjda da se sa njima družiš?” ili „Od
kada si postao tako osetljiv na sve?”, pod hitno prestanite. Njima nije potrebno vaše iščuđavanje,
zgražavanje ili osuda. Ako već niste pozitivni u pogledu njihovih promena i izbora, bolje nemojte
komentarisati ništa. Deca su u tom periodu osetljiva jer su nesugurna po pitanju svog identiteta i zato
im nemojte otežavati. Budite prisutni, primetite promene i prihvatite ih kao deo realnosti.
Koristite li pohvale?
Ako vaše dete raste, ne znači da mu pohvala i lepa reč više nisu potrebne. Roditelji ponekad misle da
će razmaziti „veliko dete” time što ga hvale za ono što je uradilo ili što upućuju komplimente. Budite
bez brige, ako to umereno činite, vaš tinejdžer neće postati uobražen i pun sebe. Naprotiv, rezultat toga
biće veća sigurnost u sebe i sopstvene postupke. Ako se uspeh podrazumeva, a pozitivni postupci i
promene ponašanja ostaju neprimećene, do deteta stiže poruka da ono nije vredno pohvale i da tako i
zaslužuje. Takve osobe razvijaju strah od neuspeha, perfekcionizam, kao i nepoverenje u sebe i druge.
Da li kontrolišete?
Iako vam možda teško pada činjenica da sve manje znate o čemu vaše dete misli, kako provodi vreme i
sa kim, NEMOJTE KONTROLISATI. Ne preturajte po detetovim stvarima i ne ispitujte svakodnevno
gde i sa kim je bio/bila, ko je sve bio, šta su pili, šta su radili...Ako to radite, zatvarate vrata vašem
adolescentu da vam se samovoljno otvori ili zatraži savet. U pubertetu je kontrola nešto poput okova.
Ona sputava razvoj odnosa, lične sigurnosti i sistema vrednosti. Urušava sve što ste prethodno izgradili
sa svojim detetom. U redu je da brinete i da želite da ono krene dobrim putem. Kontrola nad detetom u
tome ne pomaže. Ne osuđujte unapred. Ne učitavajte svoj strah u detetove postupke i način života.
Umesto toga, budno pratite i strpljivo sačekajte momenat da vam dete otvoreno priđe. Otvorite se vi
prvi. Pokažite prihvatanje. Jedino tako ćete izgraditi poverenje.
Par reči za kraj
Možda bi vam, pored ovih pitanja, bilo korisno da se nekako mislima vratite u period svoje
adolescencije i tu postavite još pitanja za svoje roditelje. Šta ste to želeli da ih pitate, a nikada niste? Da
li ste na neki način bili uskraćeni? U kojim aspektima života vam je falio roditelj? Kako ste tada
zamišljali pravog roditelja? Imaginacija može uvek da vam pomogne da osvestite koja vrsta podrške
vam je bila potrebna u detinjstvu i mladosti, a sada kao roditelj to pokušavate da nadoknadite. To svi
radimo i to je u redu. Od koristi je da to što nedostaje osvestimo i pružimo sami sebi u zrelom dobu, a
onda potom i svom detetu koje se razvija u odraslu osobu.