Elizabeth Hoyt - Ponoćni vojvoda

Mojoj agentici Susannah Taylor: petnaest knjiga, osam

godina, dva nesretna rukopisa pod krevetom, jedna
novela, brojni trenuci smijeha,
prijateljstvo i čokolada. Ova je za tebe.
 Zahvale

Zahvaljujem prijateljici s Facebooka, Anni Carrasco, koja je dala ime španijelu Percyju!
Kao i uvijek zahvalu upućujem svojoj divnoj agentici Susannah Taylor; talentiranoj
urednici Amy Pierpont; izvrsnom umjetničkom odjelu iz Grand Central Publishinga; i mojem
jadnom, iscrpljenom lektoru Marku Stevenu Longu, koji se i nehotice počeo trzati vidjevši u
tekstu sve one crtice.
 Prvo poglavlje

Mnoge sam ispričao priče, ali nijednu tako neobičnu

kakva je legenda o kralju Herli...
_____
iz Legende o kralju Herli

SRPANJ 1740.
LONDON, ENGLESKA

rtemis Greaves nije voljela misliti o sebi kao o ciničnoj osobi, ali kad je
maskirani lik uskočio u mjesečinom obasjanu uličicu da se sukobi s trima razbojnicima koji su
već prijetili njoj i njezinoj rođakinji, stegnula je ruku oko noža u čizmi.
To se činilo jedino mudrim.
Bio je krupan i odjeven u harlekinsko šareno odijelo – uske hlače i tuniku s crnim i
crvenim rombovima, visoke crne čizme, šešir široka mekog oboda, a pola lica skrivala mu je crna
maska s groteskno prevelikim nosom. Harlekini su trebali biti klaunovi – šašava zabava – ali
nitko se u mračnoj uličici nije smijao. Harlekin se izvinuo iz čučnja smrtonosnim pokretom, koji
je bio tako elegantan da je Artemis zastao dah u grlu. Bio je poput velike mačke iz džungle –
divlji i bez trunka sućuti – a kao i kod velike divlje mačke u njegovu napadu nije bilo oklijevanja.
Zaletio se prema trojici muškaraca.
Artemis je zurila, i dalje klečeći, a rukom je čvrsto stiskala mali bodež skriven u čizmi.
Nikada nije vidjela da se itko tako bori – s nekom brutalnom gracioznošću dva su mača istodobno
bljesnula u mraku, previše brza da bi ih ljudsko oko moglo pratiti.
Prvi od trojice je pao, otkotrljao se i ostao nepomično, omamljeno ležati. S druge strane
muškaraca koji su se borili Artemisina rođakinja, ledi Penelope Chadwicke, zacviljela je i
ustuknula što dalje od čovjeka koji je krvario. Drugi muškarac je nasrnuo, ali harlekin se sagnuvši
izmaknuo, zamahnuo ispruženom nogom ispod protivnikovih stopala, šutnuo ga na tlo, a onda ga
još jedanput udario nogom – pakosno – u lice. Harlekin se uspravio i već se okrenuo prema
trećemu. Drškom mača udario je snažno u protivnikovu sljepoočnicu.
Muškarac se srušio uz muklo šištanje.
Artemis je s mukom progutala knedlu.
Prljava uličica odjedanput je utihnula, oronule zgrade sa svake strane kao da su se
naginjale naprijed i prijetile da će se srušiti. Harlekin se okrenuo na mjestu, nije bio čak ni
zadihan, potplati njegovih čizama zastrugali su po kaldrmi i pogledao je Penelopu. Još je
prestrašeno jecala stisnuta uza zid.
Nečujno je okrenuo glavu skrenuvši pogled s Penelope na Artemis.
Artemis je udahnula susrevši pogled njegovih hladnih očiju, koje su u mraku sjajile iza
zloslutne maske.
Nekoć davno vjerovala je da je većina ljudi ljubazna. Da Bog bdije nad njom i bude li
iskrena, dobra i ako uvijek najprije drugome ponudi posljednji komad pite od malina, na kraju će
sve biti u najboljem redu. Ali to je bilo prije. Prije nego što izgubila obitelj i muškarca koji je
tvrdio da je voli više od samoga Sunca. Prije nego što su joj voljenog brata silom i nepotrebno
zatvorili u ludnicu. Prije nego što je postala tako očajna i usamljena da je pustila suze olakšanja i
zahvalnosti kad joj je ponuđeno da bude družbenica svojoj glupavoj rođakinji.
Prije, Artemis bi zasula tog mrkog harlekina uzvicima zahvalnosti zato što ili je spasio u
posljednjem trenutku.
Sada, Artemis je kroz napola zatvorene oči pogledala zamaskiranog muškarca i zapitala se
zašto je priskočio upomoć dvjema samim ženama koje su u ponoć lutale opasnim ulicama St.
Gilesa.
Trznula se.
Možda je ipak postala mrvicu cinična.
Prišao joj je u dva gipka koraka i nadvio se nad njom. Vidjela je kako se intenzivan
pogled pomiče s njezine ruke na patetičnom malom nožu sve do njezina lica. Široka su mu se
usta trznula – zbog zabave? Iritacije? Sažaljenja? Sumnjala je da je riječ o ovom posljednjem no
jednostavno nije mogla prosuditi – ali, iako bizarno, željela je to. Na neki je način bilo važno ono
što taj neznanac misli o njoj – i naravno, što joj namjerava učiniti.
Netremice je gledajući spremio je mač u korice i zubima svukao rukavicu s lijeve ruke.
Pružio je golu ruku prema njoj.
Pogledala je pruženu joj ruku i primijetila mutni odsjaj zlata na malom prstu prije nego
što je spustila dlan na njegov. Ruka mu je bila vruća kad je čvrsto stisnuo njezinu i povukao je
prema sebi. Bila je tako blizu da mu je usnama mogla dotaknuti grlo samo da se nagnula nekoliko
centimetara naprijed. Gledala je kako mu bilo tuče, jako i sigurno, prije nego što je podignula
pogled. I on je nagnuo glavu postrance kao da je proučava – kao da traži nešto na njezinu licu.
Duboko je udahnula i otvorila usta da mu postavi pitanje.
U tom se trenutku Penelope bacila na harlekinova leđa. Vrištala je – očito gotovo
izbezumljena od straha – dok je nemoćno tukla po harlekinovim širokim ramenima.
Reagirao je, naravno. Okrenuo se i naglo povukao dlan iz Artemisina stiska podigavši
drugu ruku da odgurne Penelope u stranu. Ali Artemis je pojačala stisak na njegovoj ruci. Bilo je
to instinktivno, jer sigurno ga nije imala namjeru zaustavljati. Dok su se njegovi prsti odvajali od
njezinih, nešto joj je palo na dlan.
Onda je odgurnuo Penelope u stranu i dugim koracima brzo odjurio niz ulicu.
Penelope je hvatala zrak, pola kose joj je raspušteno visjelo, a preko lijepog lica imala je
ogrebotinu. »Mogao nas je ubiti!«
»Što?« upita Artemis s mukom odvojivši pogled s kraja ulice gdje je nestao maskirani
muškarac.
»Bio je to Duh St. Gilesa«, rekla je Penelope. »Zar ga nisi prepoznala? Kažu da siluje
djevojke i da je hladnokrvan ubojica!«
»Prilično nam je pomogao za jednog hladnokrvnog ubojicu«, rekla je Artemis saginjući se
da podigne fenjer. Odložila ga je kad su se razbojnici pojavili na jednom kraju uličice. Srećom,
preživio je tučnjavu i nije se prevrnuo. Iznenadila se vidjevši da u fenjeru još tinja slabo svjetlo.
Ruka joj je drhtala. Udahnula je da se smiri. Smireni živci ne bi ih izvukli žive iz St. Gilesa.
 Podignula je pogled i vidjela Penelope kako pući usne.
»Ali bila si vrlo hrabra i branila me«, brzo je dodala Artemis.
Penelope se razvedrila. »Jesam, zar ne? Otjerala sam strašnog nitkova! To je mnogo bolje
od ispijanja šalice džina u ponoć u St. Gilesu. Sigurna sam da će lord Featherstone biti vrlo
impresioniran.«
Artemis je zakolutala očima i brzo se okrenula prema smjeru odakle su došle. Lord
Featherstone joj je trenutačno bio najmanje draga osoba na svijetu. Glup gnjavator, koji je
izazvao Penelope da prihvati ludu okladu i usred noći pođe u St. Giles, kupi lončić džina i ispije
ga. Zamalo su platile glavom – ili još gore – zbog lorda Featherstonea.
A još nisu izašle iz St. Gilesa.
Da barem Penelope nije bila tako odlučna u tome da postane smiona – mrske li riječi –
kako bi privukla pozornost određenog vojvode, možda ne bi prihvatila taj smiješan izazov lorda
Featherstonea. Artemis zatrese glavom i nastavi oprezno gledati oko sebe dok je žurila izaći iz
uličice i ući u jednu od bezbroj uskih ulica koje su vijugale kroz St. Giles. Kanal koji je išao
sredinom ulice bio je prepun nečega odvratnog i dobro je pazila da ne gleda u njega dok je hitala
ulicom. Penelope je utihnula i slijedila je gotovo poslušno. Iz jedne ulegnute kuće izašao je
pognut, taman lik. Artemis se ukočila i bila je spremna potrčati, ali ugledavši ih, taj muškarac ili
žena samo se brzo udaljio.
Ipak, nije se opustila sve dok nisu zašle za ugao i ugledale Penelopinu kočiju, koju su
ostavile da ih čeka u široj ulici.
»Ah, evo nas«, rekla je Penelope kao da su se vratile iz obične šetnje ulicom Bond. »Bilo
je to prilično uzbudljivo, zar ne?«
Artemis je u nevjerici pogledala rođakinju – a za oko joj je zapeo i pokret na krovu zgrade
preko puta. Tamo je neki atletski lik čučao i čekao. Ona se ukočila. Dok je gledala, prinio je ruku
do oboda šešira i šaljivo joj salutirao.
Tijelom joj prođe drhtaj.
»Artemis?« Penelope se već popela na stepenicu kočije.
Odvojila je pogled od zlokobne figure. »Dolazim, rođakinjo.«
Artemis se popela u kočiju i ukočeno sjedila na plišanim jastucima boje indiga. Slijedio ih
je, ali zašto? Da otkrije tko su one? Ili zbog bezazlenijeg razloga – da se uvjeri kako su sigurno
stigle do kočije?
Glupačo, prekorila je samu sebe – nije bilo dobro prepustiti se poletu romantične mašte.
Sumnjala je da stvorenje kao što je Duh St. Gilesa baš puno mari za sigurnost dviju budalastih
dama. Nema sumnje da je imao svoje razloge zbog kojih ih je slijedio.
»Jedva čekam ispričati vojvodi od Wakefielda o svojoj noćašnjoj pustolovini«, rekla je
Penelope prekinuvši Artemisine misli. »Kladim se da će se strašno iznenaditi.«
»Aha«, promrmljala je Artemis neodređeno. Penelope je bila vrlo lijepa, ali bi li ijedan
muškarac želio suprugu toliko šašavu da se zbog oklade odluči noću otići u St. Giles i misliti
kako je to silno zabavno? Penelopina metoda privlačenja vojvodine pozornosti u najboljem se
slučaju činila neobuzdanom, u najgorem budalastom. Artemisino srce na trenutak se stisnulo od
sažaljenja nad rođakinjom.
Ali Penelope je bila jedna od najbogatijih nasljednica u Engleskoj. Preko mnogo toga
može se prijeći zbog pozamašnog brda zlata.
K tome, Penelopu su smatrali jednom od najvećih ljepotica, vrane kose, mliječne puti i
ljubičastih očiju koje su bojom nadmašivale maćuhice. Mnogi muškarci ne bi marili kakva se
osoba krije iza tako lijepe vanjštine.
Artemis je tiho uzdahnula i nije se obazirala na ushićeno ćeretanje svoje rođakinje.
Trebala bi više paziti. Sudbina joj je neizbježno bila vezana s Penelopinom i Artemis će otići u
onu kuću i onu obitelj u koju će joj se rođakinja udati.
Osim ako Penelope ne odluči da joj nakon vjenčanja više ne treba družbenica.
Artemis stegne prste oko predmeta koji joj je Duh St. Gilesa ostavio u ruci. Bacila je
letimičan pogled na tu stvar pri svjetlu fenjera s kočije prije nego što se popela u nju. Bio je to
zlatni pečatnjak s crvenim dragim kamenom. Rastreseno je protrljala palcem preko izlizanog
kamena. Pod prstima joj se činio vrlo starim. Moćnim. Što je bilo vrlo zanimljivo.
Takav bi prsten mogao nositi neki aristokrat.
MAXIMUS BATTEN, Vojvoda od Wakefielda, probudio se kao i uvijek: s gorkim
okusom neuspjeha u ustima.
Nakratko je ostao ležati u svojem velikom krevetu sa zavjesama, zaklopljenih očiju,
pokušavajući potisnuti žuč koja mu se nakupljala u grlu dok se prisjećao tamnih uvojaka koji su
plutali u krvavoj vodi. Ispružio je ruku i spustio dlan na zaključani željezni sef što se nalazio na
stoliću pokraj njegova kreveta. Unutra su bili smaragdni privjesci s njezine ogrlice, pomno
skupljani tijekom godina potrage. Međutim, ogrlica nije bila potpuna i počeo je očajavati hoće li
ikada biti. Ta mrlja njegova neuspjeha zauvijek će mu ostati na savjesti.
A sada je imao nov neuspjeh. Stisnuo je i ispružio prste lijeve ruke osjećajući nepoznatu
lakoću. Izgubio je očev prsten – pradjedovski prsten – i to prošle noći negdje u St. Gilesu. Bio je
to još jedan prijestup koji je mogao dodati svojem dugačkom popisu neoprostivih grijeha.
Oprezno se protegnuo i odbacio taj problem iz misli kako bi se mogao ustati i obaviti
svoju dužnost. U desnom je koljenu osjećao tupi bol, a nešto mu nije bilo u redu ni s lijevim
ramenom. Za čovjeka od trideset tri godine bio je prilično izubijan.
Njegov sobar, Craven, okrenuo se od preše za odjeću. »Dobro jutro, Vaša Milosti.«
Maximus je bez riječi kimnuo i odmaknuo pokrivač. Ustao je, nag, i bosonog prišao
toaletnom stoliću s mramornom pločom tek lagano šepajući. Tamo ga je već čekao lavor s
vrućom vodom. Dok je Maximus sapunao lice, pokraj lavora pojavila se britva, koju je Craven
upravo naoštrio.
»Hoćete li danas doručkovati s ledi Phoebe i gospođicom Picklewood?« pitao je Craven.
Maximus se namrštio u zlatnom ogledalu na toaletnom stoliću dok je naginjao bradu i
prinosio britvu vratu. Phoebe, njegova najmlađa sestra, imala je samo dvadeset godina. Kad im se
druga sestra, Hero, udala prije nekoliko godina, odlučio je preseliti Phoebe i njihovu stariju
rođakinju Bathildu Picklewood k sebi, u kuću Wakefield. Bio je zadovoljan što je može držati na
oku, ali živjeti s dvije dame u istom kućanstvu – pa makar se radilo o prostranoj kući kakva je
bila Wakefield – ometalo je njegove druge aktivnosti.
»Danas neću«, odlučio je stružući dlačice s lica. »Molim te, prenesi ispriku mojoj sestri i
rođakinji Bathildi.«
»Da, Vaša Milosti.«
Maximus je promatrao u ogledalu kako su se sobareve obrve izvile u nijemu prijekoru
prije nego što se vratio preši za odjeću. Nije podnosio prijekore – čak ni one bez riječi – ali
Craven je bio poseban slučaj. Taj je čovjek petnaest godina bio osobni sobar njegova oca prije
nego što ga je Maximus naslijedio zajedno s titulom. Craven je imao duguljasto lice, okomite
bore sa svake strane usta i spuštene kutove očiju s vanjske strane lica zbog čega je ono izgledalo
još duže. Sigurno je dobrano zašao u pedesete, ali to mu se po licu nije moglo vidjeti: izgledao je
kao da može podjednako imati trideset ili sedamdeset godina. Nije bilo sumnje da će Craven
izgledati isto i kad Maximus bude drhtavi starac bez ijedne dlake na glavi.
Frknuo je sam na sebe lupkajući britvom o porculanski lavor da otrese sapunicu i dlake s
oštrice. Iza njega Craven mu je počeo slagati odjeću za taj dan: gaće, čarape, crnu košulju, prsluk
i hlače. Maximus je okrenuo glavu i ostrugao ostatke pjene s čeljusti, a onda je vlažnim ručnikom
obrisao lice.
»Jesi li našao informacije?« upita on dok je navlačio gaće.
»Dakako, Vaša Milosti.« Craven ispere britvu i pažljivo osuši finu oštricu. Položio ju je u
njezinu kutiju podstavljenu baršunom i to tako pobožno kao da je britva relikvija koja je
pripadala nekom svecu.
»I?«
Craven pročisti grlo kao da se priprema recitirati poeziju pred kraljem. »Financije grofa
od Brightmorea su, koliko sam mogao ustanoviti, u prilično dobrom stanju. Uz svoja dva posjeda
u Yorkshireu, oba s oranicama, vlasnik je i triju aktivnih rudnika u Zapadnom Ridingu,
ljevaonice željeza u Sheffieldu, a nedavno je kupio dionice Istočnoindijske kompanije. Početkom
godine otvorio je četvrti rudnik ugljena i pritom se zadužio, ali govori se da su rudnici prilično
uspješni. Prema mojoj procjeni taj je dug zanemariv.«
Maximus zagunđa navlačeći hlače.
Craven je nastavio. »Što se tiče grofove kćeri, ledi Penelope Chadwicke, dobro je poznato
da lord Brightmore planira ponuditi lijep iznos kada se bude udavala.«
Maximus cinično podigne obrvu. »Imamo li konkretnu brojku?«
»Doista, Vaša Milosti.« Craven iz džepa izvuče mali notes i, liznuvši palac, počne ga
listati. Škiljeći u notes, pročitao je tako veliki iznos da je Maximus zamalo posumnjao u
Cravenovu vještinu istraživanja.
»Dobri Bože. Siguran si?«
Craven ga je pogledao s blagim prezirom. »Saznao sam to od glavnog tajnika grofova
odvjetnika, jednog prilično ogorčenog gospodina, koji slabo podnosi piće.«
»Ah.« Maximus zaveže rubac-ovratnik i slegne ramenima da bolje namjesti prsluk. »Onda
preostaje samo ledi Penelope osobno.«
»Točno.« Craven spremi notes, napući usne i zagleda se u strop. »Ledi Penelope
Chadwicke ima dvadeset četiri godine i jedino je dijete svojega oca. Unatoč tome što je već u
kasnim godinama za udaju, ne nedostaje joj prosaca i čini se da je neudana samo zbog vlastitih...
ali... neuobičajeno visokih standarda pri odabiru pravog gospodina.«
»Pretjerano je izbirljiva.«
Craven se tržne zbog tako neuvijene procjene. »Čini se da je tako, Vaša Milosti.«
Maximus kimne i otvori vrata svoje spavaće sobe. »Nastavit ćemo u prizemlju.«
»Da, Vaša Milosti.« Craven uzme svijeću i zapali je na vatri kamina.
Ispred njegove spavaće sobe protezao se širok hodnik. Slijeva je bilo pročelje kuće i
veliko stubište koje je vodilo u dnevne prostorije kuće Wakefield.
Maximus krene desno, a Craven mu je bio za petama. Taj smjer vodio je do stubišta za
služinčad i druge privatne prostorije. Maximus otvori vrata s panelima koja su bila sastavni dio
zidnih drvenih oplata i štropotom se spusti niz gole stube bez saga. Prošao je pokraj ulaza u
kuhinju i produžio dolje na nižu razinu. Stube su naglo završavale običnim drvenim vratima.
Maximus je izvadio ključ iz džepa prsluka i otključao vrata. S druge strane nalazilo se još jedno
stubište, ali kameno, a stube su od starosti bile udubljene u sredini, izlizane stopalima već davno
pokojnih ljudi. Maximus se počeo spuštati stubama dok je Craven palio svijeće utaknute u utore u
kamenim zidovima.
Maximus sagne glavu ispod niskog kamenog luka i nađe se u manjoj popločanoj
prostoriji. Iza njega svijeće su bacale treptavo svjetlo po izlizanim kamenim zidovima. Tu i tamo
su u kamenu bili urezani crteži: simboli i grubi prikazi ljudi. Maximus je smatrao da su nastali
prije pojave kršćanstva. Točno ispred njega bila su druga vrata, čije je drvo pocrnjelo od starosti.
Otključao ih je i otvorio.
Iza vrata bio je podrum, dugačak i iznenađujuće visokoga stropa, na kojemu se križni
svod nazirao između manjih dekorativnih komada kamena. Čvrsti stupovi protezali su se duž
poda, s grubo isklesanim kapitelima. Njegov otac i djed koristili su se tim prostorom kao vinskim
podrumom, ali Maximusa ne bi iznenadila činjenica da je ta skrivena prostorija izvorno bila
sagrađena kao mjesto štovanja nekog drevnog poganskog božanstva.
Iza njega Craven je zatvorio vrata, a Maximus je počeo skidati prsluk. Činilo se da je
traćenje vremena svakoga jutra odijevati se i razodijevati pet minuta poslije, ali vojvoda nikada
nije hodao napola odjeven – čak ni u vlastitoj kući.
Craven pročisti grlo.
»Nastavi«, promrmljao je Maximus ne okrenuvši se. Sada je stajao odjeven samo u donje
rublje i podignuo je pogled. Duž stropa u nepravilnim razmacima nalazile su se željezne karike
koje je dao zabiti u kamen.
»Ledi Penelope smatraju jednom od najvećih ljepotica našeg vremena«, nastavi Craven.
Maximus skoči i uhvati se za stup. Bose je nožne prste zario u pukotinu i odgurnuo se,
posegnuvši za tankom izbočinom za koju je znao da mu se nalazi iznad glave. Zastenjao je dok se
podizao prema stropu i najbližoj karici.
»Prošle godine udvarali su joj ništa manje nego dva grofa i jedan strani princ.«
»Je li djevica?« Karika mu je bila tek malo izvan dosega – namjerno ju je tako smjestio
što je u jutrima kakvo je bilo ovo katkad proklinjao. Odgurnuo se od stupa i ispružio ruku. Ako
prstima ne uhvati kariku, ispod ga čeka vrlo tvrdi pod.
Ali uhvatio ju je jednom rukom, a mišići ramena napeli su se kad je pustio da ga težina
tijela zanjiše do sljedeće karike. I sljedeće.
»Gotovo sigurno, Vaša Milosti«, dovikne Craven odozdo dok se Maximus s lakoćom
prebacivao od jedne karike do druge, na jednu strane goleme prostorije i natrag. »Iako ledi ima
izvjesnu dozu razdraganosti i smjelosti, čini se da ipak shvaća koliko je važno biti razborita.«
Maximus na to frkne hvatajući se iduće karike. Ta mu je bila malo bliža od prethodne i
visio je tako između njih, dok su mu ruke tvorile široko V iznad glave. Sada je osjećao žarenje u
ramenima i rukama. Ispružio je nožne prste. Polako i pomno se presavio napola sve dok nožnim
prstima nije dotaknuo strop iznad glave.
Zadržao je taj položaj, duboko dišući, sve dok mu ruke nisu počele podrhtavati. »Ne bih
nazvao razboritim ono što se dogodilo prošle noći.«
»Možda ne«, složio se Craven, a glas mu je zazvučao kao da se trznuo. »Osim toga
moram izvijestiti da, iako je ledi Penelope spretna u vezenju, plesu, sviranju klavičembala i
crtanju, ne smatraju je posebno nadarenom ni za jednu od tih aktivnosti. Oni koji je poznaju
također ne cijene naročito duhovitost ledi Penelope. To ne znači da je njezin um ni na koji način
manjkav. Ona jednostavno nije... hm...«
»Glupača je.«
Craven promrmlja nešto neodređeno i zagleda se u strop.
Maximus se ispravio, pustio je željezne karike i lagano se na pete dočekao na podu. Prišao
je zatim niskoj klupi na kojoj je ležao cijeli niz topovskih kugli različitih veličina. Izabrao je
jednu koja mu je pristajala u dlan, podignuo je do ramena i zatrčao se preko cijele dužine
podruma da bi bacio kuglu na gomilu paleta od slame naslaganih uza zid posebno za tu svrhu.
Kugla je proletjela kroz slamu i tupo zazvečala udarivši u kameni zid.
»Vrlo dobro, Vaša Milosti.« Craven si dopusti blijed osmijeh dok je Maximus lagano
trčkarao natrag. Zbog toga mu je duguljasto lice poprimilo neobično komičan izraz. »Bale slame
su, nema sumnje, potpuno zastrašene.«
 »Craven.« Maximus se trudio ostati ozbiljan. On je bio vojvoda od Wakefielda i nitko nije
imao dopuštenje smijati se Wakefieldu – čak ni on sam.
Uzeo je u ruke drugu olovnu kuglu.
»Dobro. Dobro.« Sobar je pročistio grlo. »Dakle, ukratko: ledi Penelope vrlo je bogata,
vrlo lijepa, vrlo otmjena i vesela, ali ne posjeduje naročitu inteligenciju ni...hm... osjećaj brige za
vlastitu sigurnost. Da je prekrižim s popisa, Vaša Milosti?«
»Ne.« Maximus je ponovio prethodnu vježbu s dragom topovskom kuglom. Komadić
kamena otkrhnuo se od zida. On pomisli kako treba donijeti ovamo dolje još slame.
Kada se okrenuo, Craven ga je zbunjeno gledao. »Ali Vaša Milost sigurno od mladenke
želi nešto više od velikog miraza, aristokratskog porijekla i ljepote?«
Maximus oštro pogleda sobara. Već su prije raspravljali o tome. Craven je upravo
nabrojio najvažnije kvalitete za prikladnu suprugu. Zdrav razum – ili njegov nedostatak – nisu
čak bili u pitanju.
Na trenutak je ugledao jasne sive oči i odlučno žensko lice. Gospođica Greaves je prošle
noći ponijela nož u St. Giles – nije bilo zabune da joj je iz vrha čizme sjajio metal. Ktome,
izgledala je posve spremna da ga upotrijebi. Baš kao i sinoć, i sada se u njemu pojavila iskra
zadivljenosti. Postoji li među njegovim poznanicama ijedna dama koja je ikada pokazala takvu
nepokolebljivu hrabrost?
Onda je otjerao od sebe tu površnu zamisao i vratio se u mislima poslu koji ga je čekao.
Njegov je otac umro za njega i on neće učiniti ništa manje nego odati mu počast tako što će se
oženiti najprikladnijom kandidatkinjom za vojvotkinju. »Znaš moj stav o tom pitanju. Ledi
Penelope savršena je prilika za vojvodu od Wakefielda.«
Maximus uzme još jednu topovsku kuglu i odluči se pretvarati da nije čuo Cravenov tih
odgovor.
»Ali je li savršena prilika za muškarca?«
BILO JE ONIH KOJI su ludnicu Bedlam uspoređivali s paklom – uzavrelim čistilištem
torture i ludila. Ali Apollo Greaves, vikont Kilbourne, znao je što je zapravo Bedlam. Bio je to
limb.
Mjesto beskrajnog čekanja.
Čekanja da nemirno jaukanje u noći prestane. Čekanja zvuka koraka koji stražu po
kamenom podu i najavljuju komad staroga kruha za doručak. Čekanja na hladni pljusak vode koji
su nazivali njegovom kupelji. Čekanja da isprazne smrad iz kante koja mu je služila kao toalet.
Čekanja hrane. Čekanja pića. Čekanja svježeg zraka. Čekanja nečega – bilo čega – što bi
dokazalo da on još živi i da, zapravo, uopće nije lud.
Barem ne još.
Prije svega Apollo je čekao svoju sestru, Artemis, da ga posjeti u limbu.
Dolazila je kad je mogla, što je obično bilo jedanput tjedno. Dovoljno često da ga održi
pri zdravom razumu. Bez nje bi ga već odavno bio izgubio.
I kad je čuo lagani zvuk ženskih cipela po prljavom podu hodnika ispred svoje ćelije,
naslonio je glavu natraške na zid i pronašao osmijeh koji je nalijepio na iscrpljeno lice.
Pojavila se trenutak poslije, vireći iza ugla, a slatko i ozbiljno lice razvedrilo se kad ga je
ugledala. Artemis je imala iznošenu ali čistu smeđu haljinu, slamnati šešir koji je nosila već
najmanje pet godina, čija je slama bila pokrpana malim, urednim šavovima iznad njezina desnog
uha. Sive oči bile su joj pune topline i brige za njega i činilo se kao da je sa sobom donijela dašak
svježeg zraka, što je bilo nemoguće: kako čovjek može namirisati nedostatak smrada?
»Brate«, promrmljala je dubokim tihim glasom. Ušla je u njegovu ćeliju bez ikakva znaka
gađenja, koje je morala osjetiti zbog nepokrivene kante u kutu ili groznog stanja u kojemu se sam
nalazio – buhe i uši su se već odavno pogostile njegovom kožom. »Kako si?«
Bilo je to glupo pitanje – bio je i sada i tijekom protekle četiri godine u očajno lošem
stanju – ali ona je to iskreno pitala jer doista se brinula da bi mu stanje moglo postati lošije nego
što je već bilo. U tome je barem imala pravo: naposljetku, uvijek je još postojala smrt.
Iako joj on nikada ne bi dao do znanja koliko je dosad često bio blizu smrti.
»Ah, jednostavno božanstveno«, rekao je cereći se, nadajući se da neće primijetiti kako
mu desni ovih dana krvare na najmanji pokret. »Bubrezi s maslacem bili su jutros izvrsni baš kao
i pečena jaja i odrezak svinjetine. Moram izraziti komplimente kuharu, ali ponešto sam
spriječen.«
Rukom je pokazao na okove oko gležnjeva. Dugačak lanac protezao se od okova do
velikog željeznog koluta na zidu. Lanac je bio dovoljno dug da može ustati i napraviti dva koraka
u svakom smjeru, ali ništa više.
»Apollo«, rekla je s blagim prijekorom u glasu, ali usne su joj se iskrivile pa je svoje
izigravanje klauna smatrao pobjedom. Spustila je malu meku vreću koju je držala u ruci. »Žao mi
je što si već jeo jer donijela sam ti pečene piletine. Nadam se da nisi previše sit da ne bi u njoj
uživao.«
»Ah, mislim da ću uspjeti«, rekao je.
Do nosa mu je dopro miris piletine i na usta mu je nezaustavljivo navrla slina. Nekada
davno postojalo je vrijeme kad nikada nije razmišljao o svojem sljedećem obroku – osim što bi
nehajno pomislio da bi se pita s trešnjama mogla servirati svaki dan. Njihova obitelj nije bila
bogata – zapravo, daleko od toga – ali nikada nisu oskudijevali u hrani. Kruh, sir, pečena
janjetina, grašak s maslacem, breskve pirjane u medu i vinu. Riblja pita i oni kolačići koje bi
njegova majka katkad ispekla. Dragi Bože, prvi gutljaj juhe od volovskog repa, komadići mesa
tako meki da bi se topili na jeziku. Sočne naranče, pečeni orasi, mrkve s đumbirom i slatko od
ružinih latica sa šećerom. Katkad je provodio cijele dane razmišljajući samo o hrani – bez obzira
na to koliko se trudio odagnati takve misli iz glave.
Nikada više neće uzimati hranu zdravo za gotovo.
Apollo je skrenuo pogled pokušavajući se kontrolirati dok je ona vadila piletinu. Odgađat
će to koliko je duže moguće, onaj neizbježan pad i pretvaranje u proždrljivu, bezumnu životinju.
Nespretno se pomaknuo, a lanac je zazvečao. Davali su mu slamu za sjedenje i za ugodnu
postelju, i ako je malo promiješa mogao bi naći neko donekle čisto mjesto gdje bi sestra mogla
sjesti. To je bio jedini komfor koji je mogao ponuditi gostu koji mu dođe u ćeliju.
»Ima sira i pola pite od jabuka koju sam ulagivanjem izmolila od Penelopine kuharice.«
Artemisino lice bilo je nježno i malo zabrinuto, kao da je znala koliko mu malo nedostaje da se
baci na njezin dar i proguta sve u jednom suludom zalogaju.
»Sjedni tu«, reče on zlovoljno.
Graciozno se spustila, noge je presavila postrance kao da su na nekom pastoralnom
pikniku, a ne u smrdljivoj ludnici. »Izvoli.«
Stavila je pileći batak i komad pite na čisti ubrus i pružila mu ga. Oprezno je uzeo to
blago nastojeći neprimjetno disati kroz usta. Stisnuo je čeljust i polako udahnuo, zureći u hranu.
Samokontrola je bila jedino što mu je preostalo.
»Molim te, Apollo, jedi.« Šapat joj je bio gotovo bolan, a on se podsjetio da nije samo on
taj koji je kažnjen zbog jedne noći mladenačke gluposti.
Uništio je i sestrin život.
Zato je podignuo pileći batak usnama i nježno zagrizao. Odložio ga je na ubrus, pažljivo
žvačući i obuzdavajući ludilo. Meso je bilo predivno ukusno, ispunjavalo mu je usta i u njemu
izazivalo želju da zavija od velike gladi.
 Progutao je i spustio ubrus sa svim sadržajem na krilo. Bio je džentlmen, ne životinja.
»Kako je moja rođakinja?«
Da Artemis nije bila prava dama, zakolutala bi očima. »Jutros je bila sva izvan sebe od
veselja zbog bala na koji idemo večeras u kuću vikonta d’Arquea. Sjećaš li ga se?«
Apollo uzme još jedan zalogaj. Nikada se nije kretao u najelitnijim krugovima – nije imao
novca za to – ali to mu je ime probudilo sjećanje.
»Visok, tamnokos tip lijepih manira? Duhovit je i svjestan toga?« I vražji je s damama,
pomislio je, ali nije to izrekao naglas pred sestrom.
Kimnula je. »To je on. Živi s bakom, ledi Whimple, što se čini pomalo čudnim, ako se
uzme u obzir njegova reputacija. Sigurna sam da je ona isplanirala bal, ali kao i obično sve je pod
njegovim imenom.«
»Mislio sam da Penelope odlazi na balove gotovo svake večeri u tjednu?«
Kut Artemisinih usana se tržne. »Katkad se zaista tako čini.«
Zagrizao je pitu i skoro zastenjao nad hrskavom slatkoćom jabuke. »Zašto onda sve to
uzbuđenje zbog d’Arqueova bala? Je li bacila oko na njega i lovi ga za muža?«
»O, ne.« Artemis potišteno odmahne glavom. »Vikont joj nikada ne bi bio dovoljan. Ima
planove za vojvodu od Wakefielda i govori se da bi i on mogao doći večeras.«
»Tikvi su joj planovi?« Apollo pogleda sestru. Ako se njihova rođakinja odluči udati za
nekog džentlmena, onda bi Artemis vrlo lako mogla ostati bez doma. A on tu nije mogao učiniti
apsolutno ništa. Stisnuo je zube i obuzdao želju da zariče od frustracije. Ponovno je duboko
udahnuo i popio malo piva iz pljoske koju je donijela. Topao, kiselkast okus hmelja na trenutak
ga je smirio. »Onda joj želim sve najbolje u pokušajima, iako bih možda trebao sažalijevati
Njegovu Milost – sam Bog zna da ne bih volio da naša rođakinja baci oko na mene.«
»Apollo«, prekori ga ona blago. »Penelope je draga djevojka, znaš to.«
»Zaista?.« zadirkivao ju je. »Poznata je po svojem čovjekoljublju i dobrim djelima?«
»Pa, članica je Damskog sindikata za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu«, reče
njegova sestra ozbiljno. Cupnula je vlat slame i presavijala ju je između prstiju.
»Rekla si mi da je jednom htjela sve dječake iz sirotišta odjenuti u žute kaputiće.«
Artemis se tržne. »Ona se trudi, zaista se trudi.«
Sažalio se nad sestrom i poštedio je unaprijed neuspješne obrane njihove koristoljubive
rođakinje. »Ako ti vjeruješ da je tako, onda sam siguran da je to istina.« Gledao je kako ona
prstima savija slamku pod pravim kutovima. »Ima li još nešto u vezi večerašnjeg bala, a što mi
nisi rekla?«
Iznenađeno ga je pogledala. »Ne, naravno da nema.«
Podignuo je bradu i pokazao njome na izlomljenu slamku u njezinim rukama. »Što te
onda uznemirava?«
»Ah.« Naborala je nos gledajući komadić slamke i odbacila je u stranu. »Nije to zapravo
ništa. Samo je prošle noći...« Polako je dignula ruku da dotakne lagani šal koji joj je prekrivao
prsa.
»Artemis.« Frustracija je bila neizdrživa. Da je bio slobodan, mogao bi je ispitivati, otkriti
od slugu ili prijatelja u čemu je problem, djelovati i popraviti što god ju je mučilo.
Ovdje unutra mogao je samo čekati i nadati se da će mu ona reći istinu o tome kakav joj je
život vani.
Podignula je pogled. »Sjećaš li se one ogrlice koju si mi dao na moj petnaesti rođendan?«
Dobro se sjećao malog zelenog dragog kamena. U očima mladića izgledao je kao pravi
smaragd i on je bio više nego ponosan što je sestri mogao dati tako prekrasan dar. Ali to nije bilo
ono o čemu su razgovarali. »Pokušavaš promijeniti temu.«
 Napućila je usne u, za nju rijetkom, iskazu razdraženosti. »Ne, ne pokušavam. Apollo...«
»Što se dogodilo?«
Otpuhnula je zrak. »Penelope i ja otišle smo u St. Giles.«
»Što?« St. Giles je bio pravo leglo propalica. Svašta se na takvu mjestu moglo dogoditi
dami otmjena roda. »Zaboga, Artemis! Jesi li dobro? Jesu li vas napali? Što...«
Ali već je odmahivala glavom. »Znala sam da ti to ne trebam reći.«
»Nemoj.« Glava mu se trznula unatrag kao da je dobio udarac. »Nemoj skrivati stvari od
mene.«
»Ah.« Na licu joj se odmah pokazala skrušenost. »Ne, dragi moj, neću ti ništa prešutjeti.
Bile smo u St. Gilesu jer je Penelope sklopila prilično glupu okladu, ali ponijela sam bodež koji si
mi dao – sjećaš ga se?«
Kimnuo je glavom nastojeći potisnuti zabrinutost. Kad je s jedanaest godina odlazio na
školovanje, mislio je da je pametno darovati bodež. Naposljetku, ostavljao je sestru blizanku na
brizi njihova napola ludog oca i majke koju je bolest prikovala za krevet.
Ali ono što je dječaku izgledalo kao prilično velik bodež, odraslom muškarcu predstavljao
je vrlo maleno oružje. Apollo zadrhti od pomisli da bi se njegova sestra sama branila – u St.
Gilesu – tim malim bodežom.
»Šššš, sada«, rekla je vrativši ga ponovno u sadašnjost tako što mu je stisnula prste.
»Priznajem da smo bile napadnute, ali sve je dobro završilo. Spasio nas je Duh St. Gilesa, od svih
mogućih ljudi.«
Očito da je tu informaciju smatrala umirujućom. Apollo je zaklopio oči. »Pričalo se da je
Duh St. Gilesa ubijao i silovao i činio još gore stvari. On nije vjerovao u te priče, ako ni zbog
čega drugoga onda zato što nitko – pa čak ni luđak – ne bi mogao učiniti ono za što su ga
optuživali. No ipak, Duh nije bio bezopasan mačić.
Apollo je otvorio oči i primio sestrine ruke u svoje. »Obećaj mi da više nećeš pratiti
Penelopu u nekoj od njezinih ludih pustolovina.«
»Ja...« pogledala je u stranu. »Znaš da sam joj družbenica, Apollo. Moram raditi što ona
želi.«
»Mogla bi te razbiti kao lijepu porculansku pastiricu i odbaciti te čim nađe drugu
igračku.«
Artemis je izgledala šokirano. »Ona nikada ne bi...«
»Molim te, moja draga sestro«, reče on promuklo. »Molim te.«
»Učinit ću što mogu«, šapnula je i prislonila mu dlan na obraz. »Za tebe.«
Kimnuo je, jer nije imao drugog izbora nego zadovoljiti se tim obećanjem. A ipak, nije
mogao a da se ne pita.
Kad njega više ne bude, tko će se brinuti za Artemis?
 Drugo poglavlje

Vrlo davno, dok je Britanija bila mlada, živio je

najbolji od svih vladara. Zvao se kralj Herla. Držanje
mu je bilo mudro i hrabro, ruka snažna i brza i
ništa mu nije bilo draže od odlaska u lov u mračne, divlje šume...
_____
iz Legende o kralju Herli

rof od Brightmorea bio je mnogo toga, mislila je Artemis te noći:

poštovani velikaš, čovjek vrlo svjestan svojeg bogatstva i – u najboljim trenucima – kršćanin
sposoban pridržavati se slova, ako ne i duha, milostivosti, ali nešto nije bio, a to je brižan otac.
»Tata, rekla sam ti još jučer za ručkom da večeras idem na bal vikonta d’Arquea«, rekla je
Penelope dok joj je sluškinja Blackboume namještala mašnu kratke pelerine. Stajali su u velikom
ulaznom predvorju kuće Brightmore i čekali da kočija izađe iz spremišta i doveze se pred ulaz.
»Mislio sam da si tamo bila sinoć«, rekao je grof neodređeno. Bio je krupan čovjek s
izbuljenim plavim očima i velikim nosom koji mu se spuštao gotovo do brade. Upravo se vratio
kući sa svojim tajnikom – smežuranim malim čovjekom sa zastrašujućom nadarenošću za brojeve
– i sad je skidao trorogi šešir i plašt.
»Nisam, mili«, rekla je Penelope i zakolutala očima. »Sinoć sam večerala kod ledi
Waters.«
Artemis je poželjela i sama zakolutati očima, ali suzdržala se, jer sinoć su naravno bile
zaposlene time da se zamalo daju ubiti u St. Gilesu i nisu bile ni blizu blagovaonice ledi Waters.
Zapravo, činilo joj se da ledi Waters trenutačno uopće nije u gradu. Penelope je lagala tako vješto
da bi čovjeku zastao dah.
»Hm«, progunđao je grof. »Izgledaš prekrasno, Penny.«
Penelope je blistala i zavrtjela se oko sebe da pokaže svoju novu haljinu od satenskog
brokata boje jaglaca s raskošno izvezenim kiticama plavog, crvenog i zelenog cvijeća. Trebalo je
mjesec dana da se haljina sašije i stajala je više nego što devedeset posto Londonaca zaradi u
godinu dana.
»A i ti, također, Artemis«, rekao je grof odsutno. »Doista vrlo ljupko.«
Artemis se kratko naklonila. »Hvala vam, striče.«
Na trenutak Artemis se iznenadila koliko se taj život razlikovao od onoga dok je
odrastala. Tada su živjeli na selu, ona, Apollo, tata i mama. Tata se bio otuđio od vlastitog oca i
kućanstvo im je bilo oskudno. Nije bilo zabava, a kamoli balova. Neobično je bilo pomisliti da će
se naviknuti odlaziti na velike soareje – da joj je zapravo dosadno zbog izgleda da će otići na još
jednu.
Artemis se u sebi trpko osmjehne. Bila je zahvalna grofa – koji joj je zapravo bio daljnji
rođak, a ne stric. Nijednom nije vidjela njega ni Penelopu dok su mama i tata bili živi, a ipak ju je
primio u svoj dom kad je postala nepoželjna u društvu. Kako nije imala miraz, a i zbog stigme
obiteljskog ludila, nije se mogla nadati udaji niti da će imati vlastiti dom. Ipak, nije mogla posve
zaboraviti da je grof isto tako odbio pomoći Apollu – apsolutno i ne pruživši mu priliku da mu se
obrati s molbom. Najviše što je učinio bilo je da se pobrinuo Apolla brzo otpraviti u ludnicu
umjesto da mu se sudi. To je bio vrlo lagan posao za grofa Brightmorea: nitko nije želio da jedan
plemić visi zbog ubojstva. Društvena elita ne bi trpjela takvo što – makar se taj dotični plemić
nikada dotad nije kretao u njihovu društvu.
»Zaludjet ćeš glavom svakom mladom gospodinu na tom plesu.« Grof se ponovno obratio
svojoj kćeri i na trenutak je pogledao ispod napola spuštenih vjeđa. »Samo pazi da tebi nitko ne
pomuti um.«
Možda je bio više svjestan toga kakva je Penelope nego što mu je Artemis pripisivala u
zaslugu.
»Ne boj se, tata.« Penelope je poljubila očev obraz. »Ja samo skupljam srca – ne dijelim
ih.«
»Ha«, odgovorio je njezin otac odsutno – jer tajnik mu je nešto šaptao u uho. »Vidimo se
sutra. U redu?«
»Da, tata.«
Praćene posljednjim valom klecanja u naklon i dubljih poklona od skupine sluškinja i
lakaja, Penelope i Artemis izašle su iz kuće.
»Ne znam zašto nismo povele Bon Bona«, rekla je njezina rođakinja kad je kočija kretala.
»Njegovo krzno lijepo bi isticalo ovu haljinu.«
Bon je bio Penelopin mali, bijeli i prilično star pas. Artemis nije bila baš sigurna kako bi
on »istaknuo« Penelopinu haljinu. Osim toga, nije imala srca uznemiriti sirotana kad ga je vidjela
sklupčanog u šašavom zeleno-ružičastom psećem krevetiću koji mu je Penelope dala napraviti.
»Možda«, promrmljala je Artemis »ali njegovo bijelo krzno ostavilo bi ti dlake po cijeloj
haljini.«
»Ah.« Penelope se ljepuškasto namrštila i napućila usta malena poput ružina pupoljka.
»Pitam se ne bih li trebala nabaviti mopsa. Svi ih imaju – postali su gotovo uobičajeni – ali
žućkastosmeđa boja nije ni upola dojmljiva kao Bon Bonovo bijelo krzno.«
Artemis tiho uzdahne i zadrži za sebe mišljenje o odabiru psa prema boji dlake.
Penelope je počela brbljati o psima, haljinama, modi i zabavi na seoskom imanju vojvode
od Wakefielda na koje će uskoro ići.
Artemis je samo morala tu i tamo kimnuti glavom da održi razgovor. Razmišljala je o
Apollu i kako joj je tog jutra izgledao mršav. On je krupan muškarac – ili je barem bio. U
Bedlamu su mu upali obrazi i oči, iskočile su mu kosti na zapešćima. Morala je naći više novca
da plati stražare, više hrane da mu odnese, više odjeće za njega. Ali sve to bilo je samo
privremeno rješenje. Ako ne pronađe način da izvuče brata iz Bedlama, plašila se da on tamo
neće preživjeti još jednu godinu.
Tiho je uzdisala dok je Penelope nastavljala govoriti o belgijskoj čipki.
Pola sata poslije silazile su iz kočije našavši se pred palačom u kojoj su svi prozori bili
obasjani svjetlom.
»To je prava šteta«, rekla je Penelope tresući suknju da joj ravnomjernije pada.
 »Što to?« Artemis se sagnula da joj straga poravna porub.
»Grof d’Arque.« Njezina rođakinja rukom je neodređeno pokazala na prekrasnu gradsku
kuću. »Tako lijep muškarac a ktome i bogat – gotovo je savršen.«
Artemis je naborala čelo nastojeći pratiti rođakinju u njezinu procesu razmišljanja
zamršenom poput labirinta. »Ali zar nije?«
»Ne, naravno da nije, ludice«, rekla je Penelope uputivši se lagano prema ulaznim
vratima. »Nije vojvoda, zar ne? Ah, vidi, tamo je lord Featherstone!«
Artemis je pošla za Penelopom, koja je pobrzala prema mladom lordu. George
Featherstone, barun Featherstone, imao je velike plave oči s gustim uvijenim trepavicama i pune
crvene usne. Da nije bilo čvrste linije njegove čeljusti i dugog nosa, lako bi ga se moglo smatrati
djevojkom. Većina dama iz londonskog društva smatrala ga je vrlo pristalim, iako je za Artemis
onaj ružan sjaj u njegovim lijepim plavim očima bio odbojan.
»Moja draga ledi Penelopo!« zagugutao je lord Featherstone zastavši na mramornim
stubama i ekstravagantno se poklonivši. Na sebi je imao grimizni kaput i hlače, i zlatan prsluk
ukrašen grimiznim, ljubičastim i jarko zelenim vezom. »Kakve su novosti?«
»Moj lorde, zadovoljstvo mi je izvijestiti vas da sam bila u St. Gilesu«, rekla je Penelope
pružajući mu ruku.
Lord Featherstone se na to naklonio, zastavši predugo tek na djelić sekunde prije nego što
je podignuo guste trepavice da je pogleda. »A jeste li popili šalicu džina?«
»Nažalost, ne.« Penelope jednim potezom ruke rastvori lepezu i sakrije lice kao da se
posramila. »Još bolje.« Spustila je lepezu da pokaže širok osmijeh. »Upoznala sam Duha St.
Gilesa.«
Oči lorda Featherstonea su se raširile. »Zar doista?«
»Tako je. Moja družbenica, gospođica Greaves, može posvjedočiti.«
Artemis klecne u naklon.
»Ali to je čudesno, moja ledi!« Lord Featherstone široko raširi ruke, ali taj ga je pokret
natjerao da zatetura i Artemis se načas zabrinula da će pasti preko stuba no uhvatio je ravnotežu
zakoračivši jednom nogom na sljedeću stubu. »Maskiranog demona svladala je ljepota jedne
djeve.« Nagnuo je glavu postrance i pogledao Penelopu, a na usnama mu se pojavio prepreden
osmijeh. »Ali svladali ste ga, zar ne, moja ledi?«
Artemis se namršti. Svladati je bila prilično riskantna riječ koju se moglo shvatiti...
»Dobra večer, ledi, lorde«, rekao je miran dubok glas.
Artemis se okrene. Iza njih se vojvoda od Wakefielda pojavio iz mraka, a koraci su mu
bili nečujni. Bio je visok vitak muškarac, odjeven u ozbiljnu crnu odjeću s elegantnom bijelom
vlasuljom na glavi. Svjetla iz palače bacala su blage zloslutne sjene preko njegova lica,
naglašavajući prave kutove nekih ploha: strogu tamnu policu obrva, naglašen nos smješten
okomito ispod, koji je vodio ravno do tanke, gotovo okrutne crte njegovih usana. Dame iz
visokog društva vojvodu od Wakefielda nisu smatrale tako lijepim kao lorda Featherstonea, ali da
je netko pogledao crte njegova lica odvojeno od čovjeka koji se skrivao ispod njih, mogao bi
vidjeti da je on zapravo naočit muškarac.
Hladno, strogo naočit, bez ijednog traga mekoće koja bi ublažila oštre muške crte njegova
lica.
Artemis je suzbila drhtaj. Ne, vojvoda od Wakefielda nikada neće biti miljenik ženskog
dijela društva. Nešto u njemu bilo je toliko u suprotnosti sa ženskim bićem da je gotovo odbijao
od sebe nježniji spol. Nije bio muškarac kojega će ganuti nježnost, ljepota ili slatke riječi.
Popustio ili se prignuo – pod pretpostavkom da je za to sposoban – jedino iz vlastitih razloga.
»Vaša Milosti.« Penelope je koketno klecnula u naklon, a Artemis se pokraj nje staloženo
dublje poklonila. Ne da je to itko primijetio. »Kako vas je lijepo vidjeti večeras.«
»Ledi Penelope.« Vojvoda se poklonio nad njezinom rukom i uspravio. Tamne mu oči
nisu odavale nikakvu emociju, ni pozitivnu ni negativnu. »Što to čujem o Duhu St. Gilesa?«
Penelope lizne usnice na donekle zavodljiv način, ali Artemis pomisli da je njezina
rođakinja vjerojatno nervozna. I u najboljim trenucima vojvoda je djelovao zastrašujuće. »Velika
pustolovina, Vaša Milosti. Prošle sam noći susrela Duha u St. Gilesu.«
Vojvoda ju je samo gledao.
Artemis se s nelagodom pomaknula. Činilo se da Penelope nije svjesna da vojvoda njezin
nestašluk možda neće prihvatiti blagonaklono. »Rođakinjo, možda bismo trebale...«
»Ledi Penelope ima čudesnu hrabrost same Britanije«, zatrubi lord Featherstone. »Ljupko
i hrabro držanje naglašeno ljepotom njezina stasa i lica rezultira savršenstvom manira i
gracioznosti. Moja ledi, molim vas, primite ovaj ukras kao znak mojega divljenja.«
Lord Featherstone spustio se na jedno koljeno i pružio joj burmuticu ukrašenu draguljima.
Artemis tiho frkne sebi u bradu. Nije mogla prestati misliti na to da je Penelope dobila okladu
otvoreno i pošteno, izloživši se riziku da izgubi glavu. Burmutica lorda Featherstonea nije bila
običan dar kako je on to htio prikazati.
Blesan.
Penelope ispruži ruku da uzme burmuticu, ali snažni prsti su je pretekli. Vojvoda izvuče
kutijicu iz ruke lorda Featherstonea – zbog čega se ovaj trznuo – i podigne je prema svjetlu. Bila
je ovalna, zlatna, na vrhu sa sićušnom okruglom sličicom djevojke, uokvirene biserima.
»Vrlo lijepo«, polako reče Njegova Milost. Stisnuo je kutijicu na dlan i okrenuo se ledi
Penelopi. »Ali nije baš vrijedna vašeg života, moja ledi. Nadam se da nećete ponovno riskirati
nešto tako dragocjeno za običnu dranguliju.«
Dobacio je kutijicu Penelopi, koja je samo trepnula pa se Artemis morala nagnuti, nimalo
graciozno, da je zgrabi. Uhvatila je burmuticu prije nego što je udarila o tlo ili u Penelopu, a kad
se uspravila, vidjela je da je vojvoda promatra.
Na trenutak se ukočila. Nikad ga prije nije pogledala u oči – bila je stvorenje gurnuto uza
zidove plesnih dvorana i u kutove salona. Gospoda su rijetko primjećivala družbenice plemkinja.
Da ju je netko pitao koja je boja očiju Njegove Milosti, bila bi odgovorila da su tamne. Što su i
bile. Vrlo tamne, skoro crne, ali ne posve. Oči vojvode od Wakefielda bile su lijepe tamnosmeđe
boje, poput tek skuhane kave, poput nauljene i uglačane orahovine, poput tuljanova krzna koje sja
na svjetlu i premda ih je bilo lijepo gledati, bile su hladne kao željezo zimi. Jedan dodir i duša bi
joj se mogla zalediti.
»Vrlo spretno hvatanje, gospođice Greaves«, rekao je vojvoda prekidajući čaroliju.
Okrenuo se i popeo stubama.
Artemis je zatreptala gledajući za njim. Kad je saznao njezino ime?
»Pompozni magarac«, rekao je lord Featherstone tako glasno da je vojvoda morao čuti,
iako to nije ničim pokazao dok je ulazio u palaču. Lord Featherstone se okrenuo prema ledi
Penelopi. »Moram vam se ispričati, moja ledi, zbog vojvodinih nimalo džentlmenskih postupaka.
Mogu samo pretpostaviti da je izgubio sav osjećaj za igru i zabavu i pretvorio se u krutog starca
prije četrdesete. Ili mu je pedeset? Kunem se, vojvoda bi mogao biti istih godina kao moj otac.«
»Sigurno nije.« Ledi Penelope je skupila obrve kao da se istinski zabrinula da je vojvoda
naglo ostario preko noći. »Ne može nikako imati četrdeset godina, zar ne?«
Uputila je to pitanje Artemis, koja je uzdahnula i spustila burmuticu u svoj džep, a poslije
će je dati Penelopi. Ako se ona ne pobrine za kutijicu, Penelope će je sigurno ostaviti negdje u
palači ili u kočiji. »Vjerujem da Njegova Milost ima trideset i tri godine.«
»Zaista?« Penelope se razvedrila prije nego što je sumnjičavo zatreptala očima. »Kako
znaš?«
»Njegove sestre su to usput spomenule«, rekla je Artemis trpko. Penelope je bila
prijateljica – ili barem poznanica – s objema, ledi Hero i ledi Phoebe, ali Penelope nije imala
naviku slušati, a kamoli pamtiti što bi joj prijateljice rekle u razgovoru.
»Oh. Pa, to je onda dobro.« Kimajući glavom Penelope prihvati ruku lorda Featherstonea
i produži u otmjenu gradsku kuću.
Dočekao ih je lakaj u livreji, koji je uzeo i spremio njihove ogrtače prije nego što su se
popele velikim stubištem na gornji kat u plesnu dvoranu lorda d’Arquea. Prostorija je bila poput
vilinskog kraljevstva. Ružičasto-bijeli mramorni pod blistao im je pod nogama. Iznad glava
kristalni lusteri sjali su tisućama svijeća. Karanfili iz staklenika, u svakoj nijansi ružičaste, bijele i
grimizne boje, krasili su goleme vaze i parfimirali zrak oštrim mirisom karanfilića. Na jednom
kraju dvorane skupina glazbenika svirala je neku beživotnu melodiju. A gosti odjeveni u sve
dugine boje, kretali su se graciozno kao da plešu neki nečujni ples, poput kohorte eteričnih
vilinskih bića.
Artemis je žalosno naborala nos zbog svoje jednostavne haljine. Bila je smeđa, a ako su
ostali gosti bili vile i vilenjaci, onda je ona bila mali crni trol. Haljina joj je bila sašivena prve
godine kad je došla živjeti s Penelopom i grofom i stalno ju je nosila na svim balovima na koje je
odlazila s Penelopom. Naposljetku, ona je ipak bila samo družbenica. Bila je tu da se stopi s
pozadinom, što je i činila zadivljujuće spretno, kako je sama sebi govorila.
»To je dobro prošlo«, rekla je Penelope vedro.
Artemis je zatreptala pitajući se nije li nešto propustila. Izgubile su lorda Featherstonea i
gomila ljudi oko njih postajala je sve veća. »Molim?«
»Wakefield.« Penelope otvori raskošno obojenu lepezu kao da joj družbenica može čitati
misli i tako dovršiti misao.
»Naš sastanak s vojvodom je dobro prošao?« sumnjičavo upita Artemis. Ne može biti.
»Ah, doista.« Penelope jednim pokretom sklopi lepezu i lupne Artemis po ramenu.
»Ljubomoran je.«
Artemis se zagledala u svoju lijepu rođakinju. Bilo je nekoliko pridjeva koje je mogla
upotrijebiti da opiše vojvodino stanje uma kad se udaljio od njih: preziran, omalovažavajući,
superioran, arogantan... zapravo, kad je sada razmišljala o tome, bila je prilično sigurna da bi
mogla smisliti desetke pridjeva, ali ljubomoran nije bio nijedan od njih.
Artemis oprezno pročisti grlo. »Nisam sigurna...«
»Ah, ledi Penelopo!« Džentlmen s trbuščićem koji je zatezao dugmad elegantnog odijela
zakorači odlučno pred njih. »Lijepi ste kao ljetna ruža.«
Penelopina se usta napuće na taj prilično banalan kompliment. »Hvala vam, Vaša
Milosti.«
»Nema na čemu, nema na čemu.« Vojvoda od Scarborougha okrene se prema Artemis i
namigne. »Vjerujem da vas zdravlje vrlo dobro služi, gospođice Greaves.«
»Odista, Vaša Milosti.« Artemis se smiješila dok je klecala u naklon.
Vojvoda je bio prosječne visine, ali bio je lagano pogrbljen zbog čega je izgledao niži.
Nosio je snježnobijelu vlasulju, lijepo odijelo boje šampanjca, a na cipelama dijamantne kopče u
obliku romba – kolale su priče da si je to itekako mogao priuštiti. Govorilo se također da je u
potrazi za novom suprugom, jer je vojvotkinja preminula prije nekoliko godina. Nažalost,
Penelope je možda mogla tom čovjeku oprostiti pogrbljenost i trbuščić, ali nije bila baš
optimistična u vezi s njegovim godinama, jer vojvoda od Scarborougha je, za razliku od vojvode
od Wakefielda, već dobrano prešao šezdesetu.
»Upravo sam krenula sastati se s jednom prijateljicom«, rekla je Penelope odrješito,
nastojeći ga zaobići.
Ali vojvoda je bio veteran mnogih balova. Kretao se zadivljujuće spretno za svoje godine
i nekako je uhvatio Penelopinu ruku i provukao je ispod svojega lakta. »Onda će mi biti
zadovoljstvo otpratiti vas tamo.«
»Oh, ali baš sam žedna«, uzvratila je odmah Penelope. »Možda biste bili tako ljubazni i
donijeli mi šalicu punča, Vaša Milosti?«
»Bilo bi mi iznimno drago, moja ledi«, rekao je vojvoda, a Artemis pomisli da su mu oči
zaiskrile, »ali siguran sam da vaša družbenica ne bi imala ništa protiv da to ona učini. Hoćete li,
gospođice Greaves?«
»Svakako«, promrmljala je Artemis.
Iako joj je Penelope bila gospodarica, vremešni vojvoda bio joj je drag – mada nije imao
nikakvih izgleda da osvoji Penelopu. Artemis se staloženo okrenula, ali dovoljno brzo da se može
pretvarati kako nije čula posprdno mrmljanje svoje rođakinje. Soba s čajem za okrepu nalazila se
na drugom kraju plesne dvorane i sporo je napredovala jer su plesači zauzeli sredinu podija.
Ipak, usne su joj još bile izvijene u osmijehu kad je začula zloslutan tutnjeći glas.
»Gospođice Greaves. Mogu li načas razgovarati s vama?«
Naravno, pomislila je podignuvši oči, a pogled joj se susreo s hladnim, poput tuljana
smeđim očima vojvode od Wakefielda.
»IZNENAĐENA SAM ŠTO mi znate ime«, rekla je gospođica Artemis Greaves.
Nije bila žena koju bi uočio u normalnim okolnostima. Maximus se zagledao u lice
gospođice Greaves i razmišljao kako je ona jedna od bezbrojnih ženskih nijansi: družbenice,
neudane tetke, siromašne rođakinje. One koje su ostajale u pozadini. One koje su se tiho stapale
sa sjenama. Svaki imućan čovjek ih je imao, jer dužnost džentlmena je brinuti se za žene poput
nje. Osigurati im odjeću, krov nad glavom i hranu i, ako je moguće, da budu sretne ili barem
zadovoljne svojim životom. Ništa više od toga, jer ta vrsta žena nije imala utjecaja na muške
poslove. Nisu se udavale niti su rađale djecu. Praktično govoreći kao da nisu imale spola. Nije
bilo razloga uočiti ženu kakva je bila ona.
Ali on ju je primijetio.
Čak i prije prošle noći bio je svjestan da gospođica Greaves u stopu prati svoju rođakinju,
uvijek u neupadljivim bojama – smeđoj ili sivoj – poput vrapca iza papige. Jedva da je išta
govorila – barem ne u njegovoj blizini – i svladala je umješnost tihe budnosti. Ne bi napravila
nijedan pokret kako ne bi privukla pozornost na sebe.
Do prošle noći.
Usudila se napraviti pokret kao da će izvući nož na njega u najgorem dijelu Londona,
gledala ga je izravno u oči bez imalo straha i sve to djelovalo je kao da je zakoračila na svjetlo.
Odjedanput je njezin lik bio jasan, isticao se iz gomile ljudi koji su ih okruživali. Vidio ju je.
Vidio je smireno, ovalno lice i potpuno obične ženske osobine – obične osim velikih, prilično
lijepih tamnosivih očiju. Smeđu je kosu skupila u urednu punđu na potiljku, duge blijede prste
ispreplela je mimo u visini struka.
Vidio ju je i kad je to shvatio, osjetio je neodređenu uznemirenost.
Podignula je nježne obrve. »Vaša Milosti?«
Predugo je zurio u nju izgubivši se u svojem razmišljanjima. Ta je pomisao iritirala i zbog
toga mu je glas bio preoštar. »Gdje vam je bila pamet kad ste dopustili ledi Penelopi da se noću
odvaži otići u St. Giles?«
Mnoge dame iz njegovih krugova briznule bi u plač zbog takve neočekivane optužbe.
Gospođica Greaves je samo polako treptala. »Ne shvaćam zašto mislite da ja imam
ikakvu kontrolu nad onime što moja rođakinja radi.«
 Imala je pravo, ali on to nije mogao priznati. »Morali ste znati koliko je opasan taj dio
Londona.«
»Ah, doista, znam to, Vaša Milosti.« Presreo ju je dok je obilazila plesače po rubovima
plesne dvorane i sada je ponovno krenula dalje.
Bio je prisiljen hodati uz nju ako nije želio da se ona jednostavno udalji od njega. »Onda
ste sigurno mogli nagovoriti svoju rođakinju da se suzdrži od takvog glupog postupka?«
»Vaša Milosti, bojim se da s previše optimizma gledate na poslušnost moje rođakinje i
moć mojeg utjecaja na nju. Kad si Penelope zabije u glavu neku ideju, ni divlji konji je ne bi
mogli odvući od tog nauma. Čim je lord Featherstone izgovorio riječi ‘oklada’ i ‘zanosno’, bojim
se da smo bile osuđene na propast.« Njezin milozvučan glas imao je radostan prizvuk zbog čega
je bio neshvatljivo privlačan.
On se namrštio. »To je Featherstoneova krivnja.«
»Ah, doista«, rekla je s neobjašnjivim veseljem.
Ponovno se namrštio na nju. Gospođica Greaves kao da nije bila nimalo zabrinuta zbog
toga što ih je rođakinja zamalo odvela u smrt u St. Gilesu. »Ledi Penelope bi trebalo odgovoriti
od druženja s gospodom kao što je Featherstone.«
»Da – i s damama, također.«
»S damama?«
Ironično ga je pogledala. »Neke od najnepromišljenijih zamisli ledi Penelope nastale su u
društvu s damama, Vaša Milosti.«
»Ah.« Blijedo ju je pogledao, rastreseno primijetivši da ima guste i crne trepavice –
zapravo, tamnije od kose. Je li koristila neku vrstu boje za njih?
Uzdahnula je i nagnula se bliže tako da je ramenom dotaknula njegovo. »Prošle sezone
uvjerile su Penelopu da bi živa ptica predstavljala posve jedinstven modni dodatak.«
Je li mu se rugala? »Ptica.«
»Zapravo, labud.«
Izgledala je potpuno ozbiljno. Ako je igrala s njim neku glupu igru, dobro je to prikrivala.
No osoba poput nje, imala je bezbroj prilika u kojima je mogla naučiti skrivati misli i osjećaje.
Zapravo, to je bila osobina koja se tražila.
»Nikada nisam vidio ledi Penelopu s labudom.«
Brzo je podignula pogled prema njemu, a on je vidio kako joj se diže kut usana. Tek
neznatno, a onda je nestalo. »Da, dobro, trajalo je samo tjedan dana. Pokazalo se da labudovi
sikću – i grizu.«
»Labud je ugrizao ledi Penelope?«
»Ne. Zapravo je ugrizao mene.«
Obrve su mu se spojile na tu informaciju. Zamislio je kako njezina svijetla put tamni od
modrice. Nije mu se svidjela ta slika. Koliko je često gospođica Greaves bila ranjena dok je
izvršavala svoje obveze kao družbenica ledi Penelope?
»Zaista, katkad mislim da bi moju rođakinju trebalo zaključati za njezino vlastito dobro«,
promrmljala je gospođica Greaves. »Ali malo je vjerojatno da će se to dogoditi, zar ne?«
Da, tako je. A nije bilo vjerojatno ni da bi gospođica Greaves pronašla neki drugi način
zarađivanja za život – negdje daleko od svoje opasno neodgovorne rođakinje.
To jednostavno nije bio način na koji je svijet funkcionirao, a čak da i jest, to nije bio
njegov problem.
»Sudeći prema vašim riječima, još je važnije da smislite kako nagovoriti ledi Penelopu da
se okani svojih opasnijih ideja.«
»Pokušala sam – pokušavam«, rekla je ona tiho. »Ali naposljetku, ja sam samo njezina
družbenica.«
Zaustavio se i pogledao je, tu ženu koja je bila više staložena nego što joj je životna
sudbina davala pravo da bude. »Ne prijateljica?«
Okrenula se da ga pogleda, s onim zamalo nevidljivim osmijehom u kutu usana, sićušnim
i diskretnim, gotovo kao da je naučila ne smijati se široko, i ne iskazivati prebrzo svoje osjećaje.
»Da, prijateljica sam joj. Rođakinja i prijateljica. Zaista mi je stalo do Penelope – i mislim da i
ona mene voli. Ali prije svega sam njezina družbenica. Nikada nećemo biti ravnopravne i
jednake, jer moj će položaj uvijek biti niži od njezina. Stoga, iako mogu predložiti da noću ne
odlazimo u St. Giles, ja to nikada ne mogu zapovjediti.«
»A kamo ona ide, idete i vi?«
Nagnula je glavu u stranu. »Da, Vaša Milosti.«
Stisnuo je čeljust. Znao je sve to, a ipak su mu te informacije bile... iritantne. Skrenuo je
pogled. »Kad se ledi Penelope uda, suprug će je obuzdati. Čuvati je.« Tebe će čuvati.
»Možda.« Nakrivila je glavu gledajući ga. Bila je inteligentna žena. Sigurno je znala
kakve su njegove namjere prema njezinoj rođakinji.
Čvrsto ju je pogledao. »On će to učiniti.«
Slegnula je ramenima. »Pretpostavljam da bi to bilo najbolje. Naravno, kad bi netko
obuzdao Penelopu, ne bismo susrele takve zanimljive ljude kakav je Duh St. Gilesa.«
»Olako shvaćate opasnost.«
»Možda je to točno, Vaša Milosti«, reče ona blago kao da je on taj kojega treba
razuvjeriti, »ali moram priznati da je bilo uzbudljivo vidjeti Duha.«
»Tog lupeža.«
»Zapravo, nisam sigurna da je lupež.« Počeli su opet lagano hodati i napokon je shvatio
da je krenula u sobu s osvježavajućim pićima. »Smijem li vam odati tajnu, Vaša Milosti?«
Kad bi mu dame ponudile takvo što, to je obično bilo u sklopu flertovanja, ali gospođica
Greaves imala je iskren izraz lica. Shvatio je da je znatiželjan. »Molim vas.«
»Vjerujem da bi Duh mogao biti visokoga roda.«
Pomno je pazio da mu se na licu ništa ne primijeti dok mu je srce počelo brže tući. Čime
se mogao odati? »Zašto?«
»Ostavio mi je nešto prošle noći.«
U grudi mu se uvukao užas. »Što?«
Ponovno joj je na usnama zatitrao prikriveni osmijeh. Tajanstven. Pun čara. Krajnje
ženstven.
»Pečatnjak.«
LICE VOJVODE OD WAKEFIELDA bilo je nepomično kao kamen. Artemis se pitala o
čemu razmišlja i, pomalo uznemirujuće, što misli o njoj. Je li osuđivao njezinu lakoumnost u vezi
s Duhom St. Gilesa? Ili je smatrao uvredljivim to što ona misli da je maskirani razbojnik možda
aristokrat?
Ispitivački ga je promatrala još sekundu, a onda je pošla naprijed. Zaključila je da zapravo
nije važno što misli o njoj – osim da je prikladna družbenica za Penelopu. Nikada je prije nije
potražio da razgovara baš s njom osobno. Sumnjala je da će to ikada ponovno učiniti.
Jednostavno rečeno, njih dvoje nisu se kretali u istim krugovima. Kiselo se sama sebi
osmjehnula. Nisu se kretali ni u istom univerzumu.
»Idete li po osvježavajuće piće za ledi Penelopu?« pitao je, a glas mu je bio ugodno dubok
iznad njezina ramena.
»Da.«
Krajičkom oka spazila je kako kima glavom. »Pomoći ću vam da ga odnesete natrag.«
Okrenuo se sluzi koji je zaimačom punio čaše punčem i pucnuo prstima. »Tri.«
Bilo joj je zabavno vidjeti kako je čovjek poskočio i napunio tri čaše punča dok je
vojvoda samo stajao.
»To je vrlo ljubazno od vas, Vaša Milosti«, rekla je, pazeći da iz glasa izbriše svaki trag
ironije.
»Znate da to nije istina.«
Iznenađeno ga je brzo pogledala. »Znam?«
Sagnuo je glavu i tiho promrmljao: »Izgledate kao inteligentna žena. Znate da se udvaram
vašoj rođakinji. Stoga, moja je ponuda samo način da se dostojanstveno ponovno večeras
sastanem s njom.«
Činilo se da se na to nema što reći pa je Artemis ostala šutjeti dok su uzimali tri čaše s
punčem.
»Recite mi, gospođice Greaves«, rekao je vojvoda kad su krenuli natrag preko plesne
dvorane. »Odobravate li to što se udvaram vašoj rođakinji?«
»Ne mogu zamisliti da je moje odobravanje imalo važno, Vaša Milosti«, odreže Artemis
resko, neobjašnjivo razdražena. Je li ju patronizirao?
»Ne možete?« Brzo je podignuo jedan kut usana. »Ali vidite, odrastao sam u kući punoj
žena. Ne odbacujem važnost šapatom izgovorenih tajni u damskom salonu. Sapnete li rođakinji
na uho nekoliko promišljenih riječi, to bi moglo ugroziti moj plan udvaranja.«
Zaprepašteno ga je pogledala. »Vaša Milost pridaje mi više moći nego što je uistinu
imam.«
»Skromni ste.«
»Zaista nisam.«
»Hmm.« Približavali su se Penelopi koja je još razgovarala sa Scarboroughom. Wakefield
je zaškiljio. »Ali niste mi odgovorili na pitanje: hoćete li poduprijeti moje udvaranje?«
Pogledala ga je. Zbog svojeg položaja morala je biti oprezna. »Gajite li naklonost prema
Penelopi?«
»Zar je to ledi Penelopi važno?« Visoko je izvio jednu obrvu.
»Nije.« Podignula je bradu. »Ali Vaša Milosti, mislim da je važno meni.«
Penelope se okrenula i ugledavši ih, zanosno se nasmiješila. »Oh, Artemis, napokon.
Kunem se da sam strašno žedna.« Uzela je čašu iz Artemisine ruke i pogledala Wakefielda ispod
trepavica. »Jeste li me došli još malo prekoriti, Vaša Milosti?«
Poklonio se i nešto promrsio nad njezinom rukom.
Artemis je napravila korak unatrag. Pa još jedan. Ta živa slika – Penelope, Wakefield i
Scarborough – bili su glumci u kazalištu.
Pogledom je preletjela preko te pozornice.
Odvojila je pogled od njih troje i ogledala se po prostoriji. Uza zid postavljeno je nekoliko
stolica za starije goste. Ugledala je poznato lice i krenula u tom smjeru.
»Madam, želite li možda punč?«
»Ah, kako ste ljubazni!« Bathilda Picklewood bila je krupna dama okruglog, rumenog
lica uokvirenog sijedim uvojcima. Na krilu joj je ležao crno-bijelo-smeđi španijel i napeto
promatrao prostoriju. »Upravo sam pomislila da bih trebala otići u potragu za punčem.«
Artemis ispruži ruku prema španijelu – Mignonu – a gospođica Picklewood otpije gutljaj.
Mignon pristojno lizne Artemisine prste. »Ledi Phoebe nije ovdje?«
Gospođica Picklewood žalosno odmahne glavom. »Znate da ona ne dolazi na događaje
gdje je puno ljudi. Ovdje sam večeras sa svojom dobrom prijateljicom gospođom White – otišla
je popraviti komadić čipke na svojoj haljini.«
 Artemis kimne dok se smještala na stolicu pokraj starije dame. Znala je da vojvodina
najmlađa sestra ne odlazi na proslave s puno ljudi, ali svejedno se ponadala. Odjedanput joj je na
um pala jedna misao. »Ali ledi Phoebe će sigurno biti na kućnoj zabavi svojega brata?«
»O, da, vrlo se raduje tome, iako ne bih isto rekla za vojvodu.« Gospođica Picklewood
slatko se nasmije. »On mrzi kućne zabave – zapravo sve zabave. Kaže da ga odvlače od važnijih
stvari. Vidjela sam vas prije s Maximusom.«
Artemis je trebao trenutak da se sjeti kako je Maximus krsno ime vojvode od Wakefielda.
Čudno je misliti da jedan vojvoda ima krsno ime, ali pristajalo mu je. Mogla ga je zamisliti kao
nemilosrdnog rimskog generala. Naravno, gospođica Picklewood zvala je Wakefielda krsnim
imenom. Bila je daleki vojvodin rod i živjela je s njim i ledi Phoebe kao neka vrsta družbenice
mladoj djevojci.
Artemis pogleda ženu s novim zanimanjem. Gospođica Picklewood zacijelo je jedna od
žena kojih je njegova kuća puna. »Pomogao mi je donijeti punč za Penelopu.«
»Mmm.«
»Gospođice Picklewood...«
»Da?« Starija dama pogledala ju je bistrim plavim očima.
»Mislim da nikada nisam čula kako ste došli živjeti s vojvodom i ledi Phoebe?«
»Ah, to je vrlo jednostavno, draga moja«, rekla je gospođica Picklewood. »Bilo je to
nakon što su im umrli roditelji.«
»Da?« Artemis se namršti gledajući u svoje krilo. »Ne sjećam se toga.«
»Pa, bilo je to prije tvojeg vremena, zar ne? Tisuću sedamsto dvadeset prve. Sirota Hero
tek je navršila osam, a Phoebe je bila još beba, nije imala ni godinu dana. Kad sam čula – a
živjela sam kod jedne svoje tetke – znala sam da moram ići. Tko bi se drugi brinuo za tu djecu?
Ni vojvoda ni jadna, draga Mary – Maximusova majka, znaš – nisu imali žive braće ni sestara. Ja
sam odmah došla i zatekla kuću u kaosu. Sluge su bile u šoku, radnici i trgovci blebetali su o
zemljištima, novcu, nasljeđivanju, ne primjećujući da je dječak jedva ustajao iz kreveta. Preuzela
sam brigu nad djevojčicama i pomogla Maximusu najbolje što sam mogla. Bojim se da je već
tada bio tvrdoglav. Nakon nekog vremena izjavio je da je on vojvoda i da mu ne treba dadilja pa
čak ni guvernanta. Prilično nepristojno, ali tada je tek izgubio roditelje. Strašan je to bio šok.«
»Hmm.« Artemis je pogledala prema mjestu gdje je vojvoda stajao pokraj Penelope, ali
pogled mu je bio napola spušten i nemoguć za pročitati. »Pretpostavljam da to objašnjava prilično
toga.«
»O, da«, rekla je gospođica Picklewood prateći njezin pogled. »Doista objašnjava.«
Na tren su sjedile šuteći prije nego što se gospođica Picklewood prenula. »Eto vidiš, takav
život ipak može biti prilično dobar.«
Artemis je zatreptala jer nije slijedila tijek misli sugovornice. »Oprostite?«
»Kad si dama koja ovisi o ljubaznosti rodbine«, reče gospođica Picklewood nježno i
izrazito suosjećajno. »Možda i nećemo imati vlastitu djecu, ali ako si sretne ruke, možeš naći
druge da ti pomognu kroz život.« Potapšala je Artemis po koljenu. »Sve će na kraju biti dobro.«
Artemis je sjedila potpuno mimo jer je osjetila suludu naglu želju da strgne ruku
gospođice Picklewood sa svoje noge. Da ustane i počne vrištati. Da potrči kroz plesnu dvoranu,
van kroz ulazna vrata i nastavi trčati sve dok pod stopalima opet ne osjeti svježu travu.
Ovo ne može biti njezin život. Jednostavno ne može.
Nije učinila ništa od toga, naravno. Samo je pristojno kimala glavom i upitala gospođicu
Picklewood želi li još jednu čašu punča.
 Treće poglavlje

Jednog vrućeg dana dok je bio u lovu, kralj Herla naišao je

na čistinu sa svježim, dubokim jezercem. Sjahao je i kleknuo
da se napije vode, a kad je to učinio, u odrazu vode
ugleda neobičnog čovječuljka koji je jahao na jarcu.
»Dobar ti dan, kralju Britanaca«,
poviče čovječuljak.
»A tko si ti?« upita kralj Herla.
»Ja sam kralj patuljaka«, reče patuljak »i volio bih
s tobom sklopiti pogodbu...«
_____
iz Legende o kralju Herli

rtemis se polako budila iz sna o suncem obasjanoj šumi i ostala je

nepomično ležati i prisjećati se. U šumi je bilo svježe i tiho, mahovina i vlažno lišće prigušivali
su zvuk njezinih bosih nogu. Iza sebe je čula tapkanje psa ili više njih, i oni su joj pravili društvo.
Izašla je na čistinu i od iščekivanja joj je stao dah. Nešto se tamo nalazilo, neko stvorenje koje
zapravo ne bi trebalo biti ni u jednoj šumi u Engleskoj, a ona ga je htjela vidjeti...
Netko se nalazio u njezinoj sobi.
Artemis se ukočila i osluškivala. Njezina soba u kući Brightmore nalazila se straga i bila
je mala, ali udobna. Ujutro bi sobarica dolazila zapaliti vatru, ali inače je nitko tu nije
uznemiravao. Tko god da je sada bio u njezinoj sobi, to nije bila sobarica.
Možda joj se to samo učinilo. San joj je uzburkao sve osjećaje.
Otvorila je oči. Blijeda mjesečina prodirala je kroz prozor i isticala poznate sjene u sobi:
stolicu pokraj kreveta, staru komodu do prozora, malu policu iznad kamina...
Jedna sjena odvojila se od kamina. Sjena se oblikovala u ljudski lik, krupan i prijeteći
visok, glave skrivene ispod šešira s mekim obodom i iza prevelikog nosa svoje maske. Duh St.
Gilesa.
Govorilo se da siluje i ubija, ali bizarno, no ona nije osjećala strah. Umjesto toga ispunio
ju je neobičan zanos. Možda je još bila očarana svojim snom.
Ipak, najbolje je uvjeriti se.
»Jeste li me došli oteti?« Glas joj je bio tek šapat iako ga nije namjerno utišala. »Ako da,
nadam se da ćete biti toliko ljubazni i dopustiti mi da se najprije zagrnem.«
Frknuo je kroz nos i prišao toaletnom stoliću. »Zašto su vaše sobe udaljene od ostatka
obitelji?« I on je šaptao.
Onomad u St. Gilesu nije govorio i zapravo nije ni očekivala da joj odgovori. Znatiželja ju
je natjerala da se izvuče iz svojih pokrivača i sjedne.
Bilo je hladno jer vatra je ugasla pa je zadrhtala i obgrlila rukama koljena. »Soba.«
Zastao je s onime štogod da je radio na njezinoj komodi i okrenuo glavu. Maska je imala
prijeteći profil. »Što?«
Slegnula je ramenima, iako joj je bio okrenut leđima i jedva ga je mogla vidjeti u
polumraku. »Imam samo ovu sobu.«
Okrenuo se k stoliću. »Znači, sluškinja ste.«
Bilo je teško zaključiti po šapatu, ali učinilo joj se da ju je želio provocirati.
»Rođakinja sam ledi Penelope. Zapravo«, ispravila se »sestrična u drugom koljenu, strogo
govoreći.«
»Zašto su vas onda smjestili ovdje, daleko u stražnjem dijelu kuće?« Čučnuo je i izvukao
donju ladicu komode.
»Zar niste čuli za siromašne rođake?« Istegnula je vrat nastojeći vidjeti što on to radi.
Činilo se da je opipavao njezine čarape. »Noćas ste prilično daleko od St. Gilesa.«
Progunđao je nešto i zatvorio ladicu, a onda prešao na onu iznad nje. U njoj su bile tanke
lanene potkošulje, dvije: a treća je bila na njoj.
Pročistila je grlo. »Hvala vam.«
Ukipio se na to, a glavu je još držao pognutu nad ladicom.
»Što?«
»Spasili ste mi život one noći.« Napućila je usne u razmišljanju. »U svakom slučaju moju
čednost. I čednost moje rođakinje. Ne mogu shvatiti zašto ste to učinili, ali hvala vam.«
Okrenuo se. »Zašto sam to učinio? Bile ste u opasnosti. Zar ne bi svaki muškarac
pomogao?«
Potišteno se osmjehnula – i pomalo tužno. »Iz mojeg iskustva govoreći – ne bi.«
Mislila je da će on jednostavno nastaviti pretraživati sobu, ali zastao je. »Onda mi je žao
čuti za takvo vaše iskustvo.«
Neobično je bilo to što joj se činilo da on to doista ozbiljno misli.
Prstima je nabirala rub pokrivača. »Zašto to činite?«
»Činim što?« Ustao je i počeo pretraživati prvu gornju ladicu.
U njoj se nalazilo nekoliko osobnih stvari: stara Apollova pisma iz škole, minijatura tate,
mamine naušnice s kojih se ljuštila pozlata, a jedna je žičica bila slomljena. Predmeti zanimljivi
samo njoj. Pretpostavljala je da bi trebala biti ogorčena zbog toga što joj neznanac prekapa po
njezinoj skromnoj imovini, ali zaista, u velikom poretku stvari koje su joj se dogodile u životu
ovo je bilo tek malo poniženje.
Zastao je. »Ovdje imate pola kruha i dvije jabuke. Zar vas ne hrane dovoljno pa morate
krasti hranu?«
Ukočila se. »Nije za mene. I nije krađa – ne zapravo. Kuharica zna da sam uzela te
stvari.«
Progunđao je i nastavio pretraživati.
»Zašto se odijevate u harlekinsko odijelo i trčite naokolo po St. Gilesu?« Nagnula je glavu
u stranu i gledala ga. Pokreti su mu bili štedljivi. Precizni. Ipak, neobično graciozni za jednog
muškarca. »Znate, ima ih koji misle da zavodite žene – i još mnogo gore.«
»Nije točno.« Zatvorio je ladicu i ogledao se po sobi. Jesu li mu godine koje je proveo u
noćnom lovu omogućile da vidi u mraku? Ona je jedva mogla nazrijeti obrise u sobi, a bila joj je
poznata vlastita soba. Kao sljedeću stvar za pregled odabrao je stari ormar, kojega je u gostinskoj
sobi kuće Brightmore zamijenio noviji i bolji komad pokućstva. Otvorio je vrata i povirio unutra.
»Nikada nisam obeščastio nijednu ženu.«
»Jeste li ubili?«
Zastao je malo prije nego što je rukom posegnuo u ormar da pomakne u stranu njezinu
drugu dnevnu haljinu. »Jedanput ili dvaput. Muškarci to zaslužuju, uvjeravam vas.«
Mogla je to povjerovati. St. Giles je bio užasno mjesto. Mjesto na kojemu su siromaštvo,
piće i očaj tjerali ljude do granica ljudske duše. Kad bi stric odbacio stare novine, čitala je
izvještaje o pljačkama i ubojstvima, o tome kako su cijele obitelji umirale od gladi. On kao
džentlmen koji godinama noći iz noć odlazi u St. Giles da bi se suočio s demonima koje stvara
čovjek u najgorem stanju... sigurno mora imati itekako dobar razlog za to. Sumnjala je da to radi
zbog razonode ili oklade.
Artemis udahne kad joj je ta misao prošla glavom. Kakva vrsta muškarca postupa poput
njega? »Zacijelo silno volite St. Giles.«
Naglo se okrenuo na mjestu i s usta mu se oteo strašan, glasan smijeh. »Volim. Dragi
Bože, pogrešno ste me shvatili, madam. Ne činim to iz ljubavi.«
»Ali građani St. Gilesa su ti koji imaju koristi od vašeg...« Prekinula se, pokušavajući
smisliti kako da opiše to čime se on bavi.
Hobi? Dužnost? Opsesija? »Posla. Ako, kao što sami kažete, nikoga ne povrijedite osim
onih koji to zaslužuju, onda su oni koji žive u St. Gilesu sigurniji zbog toga što radite, zar ne?«
»Ne marim za to kako moji postupci djeluju na njih.« Odlučno je zatvorio vrata ormara.
»Ja marim«, rekla je jednostavno. »Vaši postupci spasili su mi život.«
Stajao je i ogledavao se po sobi. Nije mnogo ostalo: polica iznad kamina i noćni ormarić,
a ni u jednom nije ništa bilo skriveno. »Uostalom, zašto vas toliko brinu moji postupci?«
Čak i dok je šaptao, glas mu je zvučao razdraženo i ona je zaključila da je vjerojatno imao
pravo. »Ne znam. Mislim da ste... zapravo nešto novo. Obično nemam priliku razgovarati nadugo
i naširoko s nekim džentlmenom.«
»Rođakinja ste i družbenica ledi Penelope. Rekao bih da između balova, zabava i čajanki
imate i više nego dobrih prilika susresti džentlmene.«
»Susresti, da. Ali voditi pravi razgovor?« Odmahnula je glavom. »Gospoda nemaju
razloga razgovarati s damama kao što sam ja. Barem ne, ako su im namjere časne.«
Napravio je korak prema njoj, činilo se kao da je pokret bio spontan. »Zar su vam
muškarci prilazili s nečasnim namjerama?«
»Takav je svijet, zar ne? Moj me položaj čini ranjivom. Oni koji su jaki uvijek se okome
na one koje smatraju slabima.« Slegnula je ramenima. »Ali to se ne događa često, a u svakom
slučaju, mogu se sama obraniti.«
»Vi niste slabi.« Bila je to tvrdnja, konačna i bez imalo sumnje.
Laskalo joj je što je on siguran u to. »Većina bi me smatrala takvom.«
»Većina bi bila u krivu.«
Gledali su jedno u drugo i palo joj je na um da oboje na neki način procjenjuju onoga
drugoga. Ona je svakako to činila. Nije bio ono što bi očekivala, da se uopće potrudila razmišljati
što bi mogla očekivati od maskiranog harlekina. Činilo se da je istinski sluša, a to joj se već dugo
nije dogodilo. Osim sinoć s vojvodom od Wakellelda, dodala je šutke u sebi.
Duh je razumio njezinu istinu u šokantno kratkom vremenu.
A bila je tu i njegova ljutnja – skriveni puls potisnutog bijesa koji kao da je vibrirao kroz
njega. Mogla ga je osjetiti, gotovo kao živo biće, koje se gura i pritišće je.
 »Što tražite?« upitala je iznenada. »Prilično je nepristojno da džentlmen bez dopuštenja
uđe u sobu jedne dame.«
»Ja nisam džentlmen.«
»Zaista? Mislila sam da jeste.«
Progovorila je bez razmišljanja i odmah je požalila. U trenutku se našao pokraj kreveta,
velik, muževan i opasan, a ona se upravo u tom nezgodnom trenutku sjetila koje se stvorenje
nalazilo na onoj čistini u njezinu snu: tigar. U engleskoj šumi. Gotovo se nasmijala zbog apsurda.
Bila je prisiljena zabaciti glavu da ga može gledati, ogolivši vrat, što nikada nije dobra
ideja ako se nađete u blizini grabežljivca.
Nagnuo se nad nju, polako spustivši obje šake na krevet, sa svake strane njezinih bokova i
tako je zarobio kao da je u kavezu. Progutala je knedlu osjećajući toplinu njegova tijela. Mogla je
osjetiti njegov miris: uštavljena koža i muški znoj, i to ju je trebalo odbiti.
Ali učinak je bio suprotan.
Unio joj se u lice svojom maskom, bio je tako blizu da je vidjela kako mu oči sjaje.
»Imate nešto što pripada meni.«
Držala se vrlo mirno, udisala je njegov dah, dijelila isti zrak s njim kao s vrlo dragim
neprijateljem.
Spustio je lice prema njezinom, nagnuo se još više, a ona je spustila vjeđe. Na tren je
pomislila da je na usnama osjetila topao dodir nečega.
U hodniku pred njezinom sobom začuli su se koraci. Dolazila je sobarica.
Otvorila je oči, ali njega više nije bilo.
Trenutak poslije ušla je Sally, sobarica koja je radila na katu, i donijela kantu s ugljenom i
četke. Sally se iznenadila primijetivši da Artemis nepomično sjedi u krevetu. »Ah, gospođice,
rano ste ustali. Da vam donesem čaj?«
Artemis zatrese glavom duboko dišući. »Hvala ti, ne. Uskoro ću sići u prizemlje na čaj.
Sinoć smo se kasno vratile.«
»Doista jeste.« Sally je štropotala čisteći ognjište. »Blackbourne kaže da se milostiva nije
vratila do pola tri ujutro. I baš je loše raspoložena, jer morala je tako dugo čekati i ostati budna.
Ah, a kako to da je prozor ostao otvoren?« Sally je poskočila, prišla prozoru i snažno njime
zalupila da ga zatvori. »Brrr! Prerano je za takav propuh.«
Artemis podigne obrve. Soba joj je bila na trećem katu, a vani na zidu nije bilo nikakve
pergole ni loze. Nadala se da ludi čovjek nije ležao mrtav dolje u vrtu.
»Je li to sve, gospođice?«
Vatra je pucketala u ognjištu a Sally je već bila kod vrata s kantom u ruci.
»Da, hvala ti.«
Artemis je pričekala da sobarica zatvori vrata prije nego što je iz noćne košulje izvukla
tanki lančić, koji je nosila oko vrata. Uvijek ga je nosila jer nije znala što bi učinila s onim što je
visjelo na njemu. Bio je to delikatan privjesak od blistavog zelenog kamena. Nekoć je mislila da
je privjesak od stakla, da je lijep ukras koji joj je Apollo dao na njihov petnaesti rođendan. Prije
četiri mjeseca pokušala ga je založiti kako bi imala više novca da pomogne Apollu – i otkrila
strašnu istinu: kamen je bio smaragd optočen zlatom, zbog čega je postao previše skupocjen, jer
ironično, nije mogla prodati tako lijep komad nakita, a da joj nitko ne postavi nezgodno pitanje
odakle joj. Pitanje na koje nije mogla odgovoriti. Nije znala gdje ni kako je Apollo došao do
takvog skupocjenog nakita.
Sada je već mjesecima nosila taj privjesak – previše se bojala ostaviti prokletu skupu stvar
u svojoj sobi – ali jučer je još nešto dodala na lančić.
Artemis je opipavala Duhov pečatnjak, crveni kamen bio joj je topao pod prstima. Trebala
mu ga je vratiti. Prsten mu je očito bio važan. Ipak, nešto ju je natjeralo da sakrije prsten i zadrži
ga malo duže. Opet ga je pažljivo pogledala. Kamen je nekoć imao krijestu ili nešto ugravirano,
ali bio je toliko oštećen tijekom godina da su ostale samo nejasne crte i bilo je nemoguće išta
razaznati. I zlato je također dobilo patinu starosti, a okrugli dio koji je obavijao prst bio je tanak i
izlizan. Prsten, a stoga i obitelj kojoj je pripadao, bio je vrlo star.
Artemis se namrštila. Kako je Duh znao da ona ima prsten? Nikome nije rekla osim
Wakefieldu, čak ni Penelopi. U jednom divljem trenutku zamislila je vojvodu od Wakefielda
kako odijeva šareno harlekinsko odijelo.
Ne. Bilo je to apsurdno. Vjerojatnije će biti da Duh zna kako joj je spustio prsten na dlan
ili je to jednostavno zaključio postupkom eliminacije.
Artemis uzdahne i spremi prsten i privjesak natrag pod noćnu košulju. Vrijeme je za
odijevanje. Dan je započeo.
MAXIMUS JE ČUČAO na kosini krova kuće Brightmore i odupirao se želji da se vrati u
sobu gospođice Greaves. Nije našao svoj prsten – očev prsten – i u prsima ga je mučila potreba
da se odmah vrati unutra. Osim impulsa da pronađe ono što je njegovo, bila je tu i jedna
suptilnija, nježnija kadenca: ponovno razgovarati s gospođicom Greaves. Zagledati joj se u oči i
otkriti što ju je učinilo toliko jakom.
Ludilo. Othrvao se tom sirenskom pozivu i skočio na susjednu kuću. Kuća Brightmore
nalazila se na trgu Grosvenor; zgrade od bijelog kamena oko središnjeg travnjaka bile su nove i
blizu jedna drugoj. Bila je dječja igra kretati se krovovima do kraja trga i zatim kliznuti po žlijebu
u sporednu ulicu. Maximus se držao sjena cijelom dužinom kratke uličice, a onda se opet popeo
na krovove.
Zora je bila blizu, a ljudi rijetko gledaju uvis.
Je li založila prsten njegova oca? Agonija te misli ostavila ga je bez daha dok je trčao duž
sljemena jednog krova. Pretražio joj je sobu i oskudnu imovinu, ali prstena nije bilo. Je li ga
nekome darovala? Izgubila ga negdje u St. Gilesu?
Sigurno nije, jer na balu se pohvalila kako ima taj prsten. No bila je siromašna – to je
barem bilo itekako očito nakon što je vidio sobu koju joj je rođakinja dodijelila. Zlatni prsten
donio bi joj dovoljno novca za neki manji luksuz.
Čekao je na rubu ruševne zgrade i gledao dolje kako čistač noćnog smeća1 radi noseći dva
puna smrdljiva vjedra.
Zatim je skočio na sljedeći krov.
Maximus se nečujno nasmijao unatoč širini uličice koju je preskočio, a jedini znak
njegova napora bio je kad je tiho progunđao dok se uspravljao. Sjetio se očevih ruku, snažnih
grubih prstiju s crnim dlačicama i blago zakrivljenog srednjeg prsta, koji je slomio kao dijete.
Njegov je otac bio vojvoda, no svejedno je uvijek na rukama imao neku porezotinu koja je
zarastala, ogrebotinu ili modricu, jer koristio se rukama nimalo ne mareći za svoju titulu. Otac si
je sam sedlao konja kad je bio previše nestrpljiv da bi čekao konjušara, oštrio si je pero za pisanje
i u lovu na ptice sam punio pušku. Te su ruke bile široke, s ožiljcima, a Maximusu kao dječaku
izgledale su potpuno kompetentne i apsolutno pouzdane.
Kad je posljednji put vidio očevu ruku, bila je prekrivena krvlju dok je s nje skidao
pečatnjak.
Spustio se na ulicu i vidio da su ga noge donijele u St. Giles. Na mjesto gdje se to
dogodilo.
S njegove lijeve strane istrošen postolarev znak škripao je iznad vrata tako niskih da se
svatko osim djece morao pognuti dok je ulazio. Znak je bio nov kao i dućan – prije mnogo godina
tu se nalazila taverna u kojoj se prodavao džin, a uz nju uska uličica gdje su nekada stajale bačve
džina. Maximus se trznuo i skrenuo pogled. Onomad se skrivao iz tih bačava i težak miris džina
ispunjavao mu je nosnice one noći. Kad je uzeo masku Duha, ta je krčma bila prva koju je
zatvorio. Zdesna je stajala klimava zgrada od cigle, čiji su gornji katovi bili širi od donjih, svaka
je soba bila iznajmljena ili ponovno dana u podnajam pa se kuću moglo smatrati i štakorskim
gnijezdom – samo su jednu sobu nastanjivali ljudi a ne životinje.
Nedaleko od njegovih nogu široki kanal bio je tako pun smeća da ga ni iduća kiša neće
pročistiti. Zrak je bio zagušljiv i vlažan od smrada.
Na istoku je nebo poprimalo ružičastu boju. Sunce će uskoro izaći, raščistiti nebo, donijeti
nadu novoga dana u svaki dio Londona, osim ovog.
U St. Gilesu nije bilo nade.
Okrenuo se na mjestu, a pod čizmama mu je zastrugao šljunak, kad se sjetio primjedbe
gospođice Greaves. Da voli St. Gilles? Dragi Bože, ne.
Prezirao ga je.
Iz uličice se začuo tihi povik, tamo gdje su nekada stajale bačve džina. Maximus se
okrenuo i namrštio. Ništa nije vidio, ali svitao je dan. Morao se vratiti kući, maknuti se s ulica
prije nego što ga ljudi primijete u kostimu Duha.
Ali onda se opet začuo povik, visok i gotovo životinjski zbog bola, no nedvojbeno ljudski.
Maximus je prišao bliže da pogleda u uličicu. Mogao je razabrati posrnuli lik i sjaj nečeg
mokrog. Odmah se sagnuo, uhvatio čovjeka za ruku i povukao ga u bolje rasvijetljenu ulicu. Bio
je to muškarac – gospodin, sudeći po lijepom baršunastom kaputu – okrvavljene gole, obrijane
glave. Zacijelo je izgubio vlasulju.
Muškarac je zastenjao, glava mu je pala unatrag dok je gledao u Maximusa. Razrogačio je
oči. »Ne! O, ne. Već su me opljačkali. Nemam više vrećicu s novcem.«
»Neću te opljačkati«, reče Maximus nestrpljivo. »Gdje živiš?«
Ali čovjek ga nije slušao. Počeo je slabašno jecati, a cijelo mu se tijelo bacakalo poput
ribe na suhom.
Maximus se namrštio i osvrnuo oko sebe. Ljudi St. Gilesa počeli su izlaziti iz kuća
pripremajući se za nadolazeći dan. Dva muškarca brzo su prošla odvraćajući pogled u stranu.
Većina ljudi ovdje znala je da ne treba pokazati zanimanje ni za što, što podsjeća na opasnost, ali
tri dječačića i pas zastali su zureći sa sigurne udaljenosti na drugoj strani ulice.
»Hej!« Sitna žena u otrcanoj crvenoj suknji prišla je dječacima. Htjeli su pobjeći, ali bila
je brza i zgrabila najstarijeg za uho. »Što sam ti rekla, Robbie? Idi i donesi onu pitu za svojega
starog.«
Pustila mu je uho i tri dječaka su odjurila. Žena se uspravila i ugledala Maximusa i
ranjenog muškarca. »Hej! Ti tamo! Ostav’ ga na miru.«
Iako sitne građe, bila je dovoljno hrabra da mu se suprotstavi i Maximus se morao tome
diviti.
Ignorirao je neprekidno muškarčevo stenjanje i okrenuo se prema njoj šapnuvši. »Nisam
mu ja to učinio. Možete li ga otpratiti kući?«
Nakrivila je glavu. »Al' moram s pobrinuti za mog čo'eka, a onda i nešt’ radit, ne?«
Maximus kimne. Zavukao je dva prsta u džep ušiven u tuniku i izvukao novčić pa joj ga
dobacio. »Je li ovo dovoljna naknada za vaše vrijeme?«
Spretno je uhvatila novčić i pogledala ga. »Je, reklo bi se da je.«
»Dobro.« Pogledao je ranjenog muškarca. »Reci ovoj ženi gdje živiš i otpratit će te kući.«
»Ah, hvala vam, lijepa gospo.« Pijani je čovjek očito mislio da je ženica njegov spasitelj.
Zakolutala je očima, ali obratila mu se nekom mrgodnom ljubaznošću, prišla mu i sagnula
se da ga uhvati za nadlakticu. »Aj, u kakvu ste se nevolju uvalili, gospon?«
 »Bio je to Stari Vrag, jasno kao dan«, promrmljao je muškarac. »Imao je veliki pištolj,
zatražio moju vrećicu s novcem ili život. A onda me svejedno udario!«
Odlazeći, Maximus je zatresao glavom. Ljudi su zamišljali u St. Gilesu i čudnije stvari
nego da ih je na ulici opljačkao sam vrag, pretpostavljao je on, ali nije imao vremena ostati i
saznati nešto i o tome. Već se previše razdanilo. Popeo se uz bočni zid kuće i uzverao na krov.
Ispod je čuo topot kopita i opsovao je ispod glasa. Još je bilo rano da se draguni pojave u St.
Gilesu, ali nije htio riskirati u slučaju da su to zaista oni.
Potrčao je preko kosih krovova, skačući s jedne zgrade na drugu. Dvaput se morao
spustiti na zemlju, svaki put za kratak trk prije nego što je nastavio putovati londonskim
krovovima.
Dvadeset minuta poslije ugledao je kuću Wakefield.
Kad je tek počeo svoju karijeru Duha St. Gilesa, on i Craven brzo su shvatih da će mu
trebati tajni pristup svojoj gradskoj kući. Zbog toga se Maximus, umjesto da se izravno približi
kući, ušuljao u vrtove sa stražnje strane. Prostirali su se na dugom, uskom komadu zemlje između
kuće i staja, a s jedne strane nalazio se prastari vrtni paviljon. Bio je malen i sastojao se od
kamenog luka obraslog mahovinom ispod kojeg je bila klupa. Maximus je ušao i kleknuo da
odmakne gomilu suhog lišća pokraj klupe. Ispod je bio željezni prsten usađen u kamenu ploču.
Uhvatio ga je i podignuo, a četvrtasti kameni blok povukao se na dobro nauljenim šarkama
otkrivajući kratak spust koji je vodio u tunel. Maximus se spustio i povukao kamen zatvorivši
ulaz. Našao se u potpunoj tami.
Vlažnoj tami.
Čučnuo je jer tunel je bio visok tek metar i pol – što za njega nije bilo dovoljno da bi
uspravno stajao – i počeo je pogrbljeno hodati skučenim prostorom. Zidovi su bih tek malo širi
od njegovih ramena i često bi se očešao o njih. Voda je polako i tužno kapala, a on je sa svakim
trećim korakom ugazio u lokvicu. Osjetio je kako mu se prsa stežu, disanje mu je bilo plitko i
ubrzano, trudio se ne udisati duboko, ne trzati se kad bi rukama dotaknuo sluzave cigle. Još samo
nekoliko koraka. Godinama se koristio tim tunelom. Dosad se već trebao naviknuti na njegove
užase – i sjećanja koja su u njemu budili.
Pa ipak, nije mogao a da ne odahne s dubokim olakšanjem kad je stigao do šireg ulaza u
svoju podzemnu vježbaonicu. Oprezno je pipao po zidu kad je zakoračio nadolje, tražeći malu
izbočinu na kojoj su stajali suha mahovina i kresivo.
Upravo je stvorio iskru kad su se otvorila vrata koja vode u kuću i pojavio se Craven sa
svijećom u ruci.
Maximus odahne s olakšanjem zbog svjetla.
Craven mu priđe visoko držeći svijeću. Maximus nikada nije svojem sobaru spomenuo
osjećaje u vezi s tunelom, ali Craven je ipak u prošlosti bezbroj puta zapalio svijećnjake
postavljene na zidovima što je brže mogao.
»Ah, Vaša Milosti«, rekao je sobar polako dok je radio. »Zahvalan sam što se vratili u
jednom komadu i gotovo bez imalo krvi na sebi.«
Maximus pogleda dolje i ugleda hrđavu mrlju na rukavu tunike. »Nije moja. Našao sam
jednog džentlmena, kojega su opljačkali u St. Gilesu.«
»Zaista? A je li vaša druga misija bila uspješna?«
»Ne.« Maximus je skinuo tuniku i uske hlače kostima, i brzo odjenuo svoje uobičajene
hlače, prsluk i kaput. »Imam zadatak za tebe.«
»Živim da služim«, odgovori Craven ozbiljnim glasom, tako svečanim da se jedino moglo
raditi o blagom izrugivanju.
Maximus je bio umoran pa je ignorirao taj odgovor. »Saznaj sve što možeš o Artemis
Greaves.«
 Četvrto poglavlje

»O kakvoj je pogodbi riječ?« upita kralj Herla.

Patuljak se nacerio. »Dobro je poznato da si zaručen
lijepom princezom. Slučajno se dogodilo da ću se i ja
uskoro oženiti. Iskažeš li mi čast i pozoveš me na svoj
banket, uzvratit ću ti pozivom na proslavu mojeg vjenčanja.«
Kralj Herla duboko se zamislio, jer poznato je
da čovjek ne treba sklapati pogodbu, kako god nedužna bila,
s nekim iz vilinskog svijeta, a da prije dobro ne promisli.
No naposljetku nije vidio ništa loše u tom pozivu.
I tako se kralj Herla rukovao s kraljem patuljaka
i dogovorili su se da će jedan drugome doći na vjenčanje...
_____
iz Legende o kralju Herli

ri dana poslije Artemis Greaves sišla je iz kočije obitelji Chadwicke i

podignula pogled sa strahopoštovanjem. Kuća Pelham, sjedište vojvoda od Wakefielda u
posljednjih stotinu godina, bila je najveća privatna rezidencija koju je ikada vidjela. Masivna
zgrada od žutog kamena s nizom prozora jednih iznad dragih preko cijelog pročelja. U usporedbi
s Pelhamom, brojne kočije koje su se pred palačom zaustavljale izgledale su patuljasto. Iz
središnje zgrade širila su se dva krila s kolonadama i kao da su obgrlila veliki kružni kolni prilaz.
Visok trijem dominirao je ulazom, četiri jonska stupa držala su trokutasti zabat, a široko stubište
spuštalo se prema kolnom prilazu. Kuća Pelham bila je uzvišena i zastrašujuća i nije izgledala
kao da nudi dobrodošlicu.
Baš kao i njezin vlasnik.
Artemis je bila svjesna da vojvoda od Wakefielda stoji na sredini trijema, odjeven u plavo
odijelo tako tamno da je gotovo bilo crno. Zbog besprijekorno bijele vlasulje izgledao je strogo i
aristokratski. Očito je bio tu da dočeka svoje goste na zabavi – iako se to nikada ne bi zaključilo
po njegovu ozbiljnom licu.
»Vidiš li je li ona tu?«
Artemis se prenula zbog siktanja iznad ramena i zamalo je ispustila Bon Bona, koji joj je
spavao u naručju. Žonglirala je sa psićem, šalom i Penelopinim neseser kovčežićem prije nego
što se okrenula rođakinji. »Tko?«
Na kolnom prilazu uz njihovu kočiju stajale su još tri druge, a »ona« je mogla biti bilo
koja od brojnih dama.
Penelope je ipak širom rastvorila oči kao da je Artemis odjedanput pobenavila. »Ona.
Hippolyta Royale. Zaboga, zašto ju je Wakefield pozvao?«
Zato što je gospođica Royale prošle godine bila jedna od najpopularnijih dama, pomislila
je Artemis, ali naravno da nije rekla ni riječ naglas – nije pobenavila. Skrenula je pogled u smjeru
koji je Penelope pokazala i vidjela damu kako silazi iz kočije. Bila je visoka i vitka, crne kose i
crnih očiju, prilično privlačne figure, zaista, naročito u putnom kostimu u boji starog zlata i
ljubičastoj. Artemis je primijetila da je gospođica Royale izgleda stigla bez pratnje i palo joj je na
pamet da za razliku od ostalih dama, nikada nije vidjela tu nasljednicu s nekom prijateljicom.
Ponašala se prijateljski – ili se barem tako činilo, jer Artemis joj nikada nije bila predstavljena –
ali nije se držala ruku pod ruku s bliskom prijateljicom, nisu se naginjale jedna prema drugoj ni
hihotale uz trač. Gospođica Royale izgledala je kao da je vječito sama.
»Znala sam da sam trebala ponijeti labuda«, rekla je Penelope.
Artemis je zadrhtala sjetivši se ptice što je siktala i ponadala se da nije divlje pogledala
rođakinju. »Hm... labuda?«
Penelope je napućila usne. »Moram pronaći način da ga natjeram da primijeti mene, a ne
nju.«
Artemis osjeti ubod zaštitničkog stava prema svojoj rođakinji. »Draga Penelopo, lijepa si i
živahna. Ne mogu zamisliti da te ijedan džentlmen ne bi zamijetio.«
Suzdržala se da ne istakne kako bi, čak da je obična i povučena, i dalje uvijek bila u
središtu pozornosti. Ipak je njezina rođakinja bila najbogatija nasljednica u Engleskoj.
Penelope je zatreptala na njezine riječi i poprimila gotovo sramežljiv izraz.
Gospođica Royale promrmljala je »dobar dan« kad je prošla pokraj njih uputivši se prema
trijemu Pelhama.
Penelope je odlučno zaškiljila. »Neću dopustiti toj skorojevićki da mi ukrade mojega
vojvodu.«
Rekavši to odmarširala je dalje, očito s namjerom da prije gospođice Royale stigne do
vojvode od Wakefielda.
Artemis je uzdahnula. Ovo će biti vrlo dugih četrnaest dana. Prešla je do ruba šljunčanog
kolnog prilaza, gotovo u zaklon jednog krila kuće s kolonadama i nježno je spustila Bon Bona na
travu. Stari pas se protegnuo, a zatim se ukočenih nogu odgegao do obližnjeg grma.
»Ah, gospođice Greaves.«
Okrenula se i ugledala vojvodu od Scarborougha kako joj prilazi, prilično elegantan u
grimiznom jahaćem odijelu. »Nadam se da ste udobno putovale?«
»Vaša Milosti.« Artemis se spusti u plitak naklon, malo zbunjena. Vojvode – zapravo bilo
koji džentlmeni – prilazili su joj vrlo rijetko. »Putovanje nam je bilo baš lijepo. A vaše,
gospodine?«
Vojvoda je blistao. »Znate, jahao sam svog škopca Samsona, a pratila me moja kočija.«
Nije mogla a da se malo ne osmjehne. On je bio tako veseo gospodin – i tako zadovoljan
samim sobom. »Cijelim putem iz Londona?«
»Da, doista.« Isprsio se. »Uživam u tjelovježbi. Održava me mladim. A gdje je ledi
Penelope, ako smijem pitati?«
»Otišla je naprijed pozdraviti vojvodu od Wakefielda.«
Artemis se sagnula da podigne Bon Bona, a psić je uzdahnuo kao da joj je zahvalan. Kad
se uspravila, vojvoda od Scarborougha škiljio je napola zatvorenih očiju. Okrenula se da pogleda
što on to gleda. Penelope se naginjala prema Wakefieldu i osmjehivala mu se pružajući ruku na
poljubac.
Scarborough primijeti Artemisin znatiželjan pogled i lice mu se opusti u još jedan
razdragan osmijeh. »Oduvijek volim izazov. Smijem li?«
Uzeo joj je neseser iz ruke i ponudio da ga uhvati pod ruku.
»Hvala vam.« Spustila je prste na njegovu podlakticu i opet se sjetila zašto joj se zapravo
sviđa postariji vojvoda. Na drugoj ruci Bon Bon joj je spustio bradu na rame.
»Znate gospođice Greaves«, rekao je dok ju je polako vodio prema ulaznim vratima
»bojim se da imam skriveni motiv zašto sam vas potražio.«
»Zaista, Vaša Milosti?«
»O, da.« Oči su mu veselo sjale. »Mislim da ste dovoljno bistra djevojka da shvatite o
čemu se radi. Pitam se biste li mi mogli reći koje stvari vaša rođakinja voli najviše na svijetu.«
»Pa...« Artemis je bacila pogled prema svojoj rođakinji dok je razmišljala o pitanju.
Penelope se simpatično smijala nečemu što je vojvoda od Wakefielda rekao, iako je Artemis
primijetila da se on sam nije smiješio. »Pretpostavljam da joj se sviđaju iste stvari kao i većini
dama: dragulji, cvijeće i sve vrste lijepih predmeta.« Oklijevala je, ugrizla se za usnicu, a onda
slegnula ramenima. Naposljetku, nije to bila nikakva tajna. »Prekrasne, skupocjene predmete.«
Vojvoda od Scarborougha snažno je kimao glavom kao da je s njim podijelila neku
čudesnu mudrost. »Doista, doista, draga moja gospođice Greaves. Ledi Penelopu treba obasipati
svime što je najljupkije. Ali možete li mi još što reći? Bilo što?«
Već su se približili trijemu i u jednom trenutku Artemis spusti glavu da bi promrmljala:
»Ono što Penelope zaista obožava je pozornost. Da joj se uputi čista, nepodijeljena pozornost.«
Vojvoda od Scarborougha imao je još samo toliko vremena da joj namigne i kaže:
»Čudesni ste, gospođice Greaves, doista jeste.«
A onda su se već uspinjali stubama do mjesta gdje je stajao vojvoda od Wakefielda i
Penelope pokraj njega.
»Vaša Milosti.« Wakefield se tako kratko poklonio da je to bilo gotovo uvredljivo.
Hladnim je pogledom prelijetao od Scarborougha do Artemis, a jedan kut usana mu se stisnuo.
»Dobro došli u kuću Pelham.« Pogledao je lakaja koji je stajao sa strane i ovaj je odmah
zakoračio naprijed. »Henry će vas otpratiti do vaših soba.«
»Hvala vam, gospodine!« vojvoda od Scarborougha reče smiješeći se. »Imate lijepu
kućicu, Wakefield. Priznajem da s lakoćom posramljuje moju ladanjsku kuću Clareton. Naravno,
nedavno sam dogradio glazbenu sobu u Claretonu.« Scarborough je nedužno jače rastvorio oči.
»Pelham nije obnovljen još od vremena vašeg dragog oca, zar ne?«
Ako je Wakefielda zasmetao taj prilično jasan ubod, nije to pokazao. »Moj je otac
obnovio južno pročelje na suprotnoj strani kuće, a siguran sam da se toga sjećate, Scarborough.«
Artemis se trgnula jer je shvatila da je Scarborough toliko star da je zapravo vršnjak
Wakefieldova oca. Kako li se Wakefield osjećao, dočekujući u svojem domu očeva prijatelja?
Vidjevši kako bi možda njegov otac izgledao da je živ? Proučavala je Wakefieldovo lice. Po
njegovu izrazu nije se ništa vidjelo.
Lice vojvode od Scarborougha smekšalo se na tren. »Dao je probiti sve one prozore koji
gledaju na vrt kako bi udovoljio vašoj majci, zar ne? Mary je uvijek voljela svoje vrtove.«
Bilo je skoro neprimjetno, ali Artemis se učinilo da vidi kako se trznuo mišić ispod
lijevog oka vojvode od Wakefielda. Zbog nekog razloga ta ju je mala reakcija potaknula da
progovori. »Kakve instrumente imate u novoj glazbenoj sobi, Vaša Milosti?«
»Priznajem, nijedan.«
Artemis zatrepće. »Nemate nijedan glazbeni instrument u glazbenoj sobi?«
 »Ne.«
»Pa čemu onda služi?« upita Penelope prilično nervozno, prvi put uključivši se u
razgovor. »Glazbena soba nije prava bez glazbenih instrumenata.«
Scarborough je izgledao sumnjivo potišten. »Ah, nisam razmišljao o tome, moja ledi.
Priznajem da sam bio toliko zaokupljen time da nađem najtalentiranijeg talijanskog majstora koji
će naslikati murale na stropu, da provjerim jesu li radnici upotrijebili dovoljno zlata za pozlatu
zidova i stropa pa sam posve zaboravio na glazbene instrumente.«
Ledi Penelope okrenula se, gotovo kao protiv svoje volje, prema vojvodi od
Scarborougha. »Zlato...«
»Ah, tako je.« Scarborough se ozbiljno nagne naprijed. »Zaista mislim da ne treba
škrtariti na pozlati. A vi? Inače čovjek izgleda prokleto škrt.«
Penelopine savršene ružičaste usne su se razdvojile. »Ja...«
»A sada kad ste mi ukazali na moju ludost što sam zanemario prave instrumente u
glazbenoj sobi, možda biste mi mogli reći što vi mislite.« Scarborough je nekako uspio podvući
Penelopinu ruku ispod svojeg savijenog lakta. »Primjerice, čuo sam da talijansko klavičembalo
ima najbolji zvuk, ali priznajem da uživam u pogledu na neke francuske ukrašene, iako koštaju
dvostruko više od talijanskih. Mislim da bi ukus na neki način trebao zauzeti prvo mjesto, ispred
umjetnosti. Slažete li se?«
Scarborough se okrenuo i poveo Penelopu u kuću dok mu je odgovarala. Bio je tako vješt
da se Artemis zapitala shvaća li njezina rođakinja da se njome manipulira. Pogledala je vojvodu
od Wakefielda očekujući da će se on namrštiti prateći pogledom neobičan par. U jednom je imala
pravo: mrštio se.
Ali okrenut njoj, a ne za Penelopom.
Artemis duboko udahne i osjeti čudnu lakoću u grudima. Tako se čvrsto zagledao u nju
kao da se potpuno usredotočio samo na nju. Njegove tamne oči bile su stroge i mračne, ali
duboko u njima naslućivala se skrivena iskra i ona ju je odjedanput htjela otkriti.
»Vaša Milosti.«
Artemis je zamalo poskočila na te riječi. Stigli su novi gosti i privlačili vojvodinu
pozornost. Ona se brzo okrenula da uđe u kuću, ali kad se našla u hladnom mramornom
predvorju, pomislila je da zna što je vidjela u vojvodinim očima.
Iskricu topline.
Zadrhtala je. Ta misao nije ju trebala ispuniti strahom, ali jest.
SUTRADAN SE ARTEMIS probudila prije zore. Dobila je sobu do Penelopine, manju od
rođakinjine, ali mnogo veću nego što su bile sobe u kojima je obično odsjedala.
Ali u kući Pelham sve je bio grandiozno.
Protegnula se prisjećajući se dugog stola u golemoj blagovaonici gdje su sinoć večerali.
Osim nje i Penelope, gospođice Royale i vojvode od Scarborougha, među gostima su se nalazili
lord i ledi Noakes, bračni par pedesetih godina; gospođa Jellett, dobro poznata dama iz visokog
društva, sklona tračanju; gospodin Barclay, muška verzija gospođe Jellett; lord i ledi Oddershaw,
vojvodini politički saveznici; i naposljetku, gospodin Watts, također politički saveznik. Artemis
je bilo drago vidjeti ledi Phoebe i gospođicu Picklewood, koje su također bile prisutne. Nažalost,
sinoć nije imala priliku razgovarati s Phoebe. Sjedile su na suprotnim krajevima stola, a Phoebe
se povukla u svoju sobu čim je večera završila.
Artemis je ustala i odjenula svoju uobičajenu haljinu od smeđeg serža. Proći će sati prije
nego što se Penelope probudi i ona joj bude potrebna. U međuvremenu, Artemis je čeznula da
nešto učini.
Tiho se iskrala iz sobe i pogledala lijevo i desno po širokom hodniku. Jedna se sluškinja
udaljavala, ali inače je hodnik bio prazan.
Artemis podigne suknje i laganim korakom potrči u stražnji dio kuće. Tamo se nalazilo
stubište – veliko, ali ne poput one grandiozne grdobe u prednjem dijelu kuće. Kao da se šulja,
oprezno se spustila stubama. Nije radila ništa pogrešno, ali sviđala joj se ideja da se kreće tako da
je nitko ne vidi. I da nikome ne mora odgovarati na pitanja.
U južni dio kuće vodila su vrata gotovo jednako visoka kao i ona ulazna. Spustila je ruku
na kvaku zadržavajući dah. Kvaka je popustila pod njezinim prstima, ali tada je začula korake.
Brzo je otvorila vrata i našla se na stražnjoj terasi. Stajala je uz vrata, tiho dišući, i
promatrala kroz prozore pokraj vrata kako je brzo prošao jedan lakaj.
Kad je otišao, spustila se širokim stubama u vrt. Podrezane živice stajale su stroge i tamne
u sivkasto-ružičastom svjetlu zore. Prošla je rukom preko bodljikavog lišća dok je hodala
pošljunčanom stazom. Nije imala ni rukavice ni šešir, što je bilo strašno kršenje bontona. Dame
nikada nisu izlazile iz kuće bez tog dvoga, i to zbog straha da ne dobiju sunčane pjegice, čak i
kada nije bilo sunca.
Ali ona nikada nije bila neka velika dama.
Živice su završavale širokim, pokošenim travnjakom i Artemis se impulzivno sagnula,
izula cipele i svukla čarape. Držeći ih u jednoj ruci potrčala je prema skupini stabala, a noge su
joj bile mokre od rose.
Bila je zadihana kad je stigla do stabala, srce joj je brže tuklo, a usne se razvukle u
osmijeh. Prošlo je tako mnogo vremena otkad je posljednji put bila na selu.
Otkad je bila slobodna da bude ono što jest.
Grof od Brightmorea imao je rezidenciju na selu, naravno, ali ni on ni Penelope nikada
nisu odlazili tamo. Previše su bili zaljubljeni u grad. Artemis godinama nije bila na selu i nije
tako trčala po travi sve otkad...
Pa, otkad je bila prisiljena ostaviti svoje djetinjstvo kod kuće.
Zatresla je glavom da se otrese te sumorne misli. Ovi trenuci bili su dragocjeni i nije
imalo smisla trošiti ih na tugovanje za nečim što je davno prošlo. Sunce je sada već izašlo, svjetlo
je bilo svježe i delikatno novo, a ona je na vrhovima prstiju zašla među stabla, pažljivo
koračajući, jer stopala su joj postala osjetljiva u vremenu otkad nije bosa hodala po šumskom tlu.
Ovo nije bila prava šuma, znala je to – bio je to pomno kultiviran gaj, a skupi vrtlari
učinili su da izgleda divlje – ali poslužit će joj. Iznad nje ptice su se budile i radosno pjevale
veseleći se novom danu. Jedna vjeverica potrčala je uz deblo, a onda zastala da je prekori dok je
Artemis prolazila. Meko lišće šuštalo joj je pod bosim nogama i svako malo stala bi na golu
zemlju, hladnu ali prisnu.
Mogla je ovdje izgubiti samu sebe. Odbaciti odjeću i postati divlje stvorenje, pobjeći od
civilizacije i društva, biti još jedna životinja u šumi. Nikada se ne bi trebala vratiti, nikada se više
klanjati onima koji su je smatrali inferiornom ili su jednostavno gledali kroz nju, kao da je tapeta
na zidu.
Mogla bi biti slobodna.
Ali tko bi se onda brinuo za Apolla? Tko bi ga posjećivao, donosio mu hranu i pričao mu
priče tako da doista ne poludi? Istrunuo bi zaboravljen u ludnici, a ona nije mogla dopustiti da se
to dogodi njezinom dragom bratu.
Nešto se pomaknulo među drvećem ispred nje. Artemis se ukoči i priljubi uz jedno široko
deblo. Nije se preplašila, tkogod to bio, ali voljela je svoju samoću. Željela je još malo uživati u
njoj.
Čula je dahtanje, a onda se odjedanput našla okružena psima. Točnije, s tri psa: dva hrta i
španijelom s lijepim kitnjastim repom, kojim je žustro mahao. Na tren su se ona i psi samo
odmjeravali. Pogledala je oko sebe, ali činilo se da nitko nije bio u šumi, da su psi sami otišli u
živahnu šetnju.
Artemis je ispružila prste. »Jeste li vas troje sami?«
Čuvši njezin glas, španijel joj sa zanimanjem ponjuši vrške prstiju, a usta su mu ostala
otvorena kao da se ceri. Pomilovala mu je svilenkaste uši, a onda su hrtovi poskočili naprijed da i
oni daju svoje odobrenje.
Podignula je kut usana i iskoračila sa svojeg mjesta nastavljajući šetnju. Psi su pošli
ispred nje i sa strane, jurnuli naprijed prije nego što su napravili krug i vratili se da opet onjuše
njezine prste i gurkaju joj ruku kao da traže dopuštenje da ponovno smiju otrčati dalje.
Artemis je još malo šetala, ne brinući se kamo ide, hodala je sa psima, a onda se iznenada
drveće prorijedilo. Pred njom se nalazilo jezerce, a jutarnje sunce blistalo je na vodi prošaranoj
svjetlom. S druge strane jezerca nalazio se lijep rustikalni mostić koji je vodio do malog tornja,
izgrađenog kao da je star i ruševan.
Dva hrta odmah su prišla jezercu da se napiju dok je španijel odlučio zagaziti u vodu sve
dok nije mogao piti a da ne mora sagnuti glavu.
Artemis je stajala na rubu šumarka, gledala je pse i okrenula je lice uvis da osjeti miris
šume.
Oštar zvižduk narušio je mir i tišinu.
Sva tri psa podignula su glave. Viši hrt – ženka zlatno-smeđe dlake – pojurila je prema
mostu, a drugi hrt – crvenkasta ženka – odmah je krenula za njom. Španijel je doskakutao do
obale potpuno mokar, snažno se otresao, zalajao i pošao za druga dva psa.
Na drugoj strani mosta nazirao se obris muške figure koji se približavao. Muškarac u
iznošenim čizmama i starom kaputu, koji je nekoć bio izvrsno krojen. Bio je visok, širokih
ramena i kretao se poput velike mačke. Mekani šešir prekrivao mu je glavu i skrivao lice.
Artemis je na tren duboko udahnula jer je u šoku prepoznala čovjeka.
Ali on je tada zakoračio na svjetlo i vidjela je da se prevarila.
Bio je to vojvoda od Wakefielda.
MAXIMUS JE VIDIO gospođicu Greaves kako stoji na rubu šumarka poput sumnjičave
nimfe i pomislio: Naravno. Koja bi druga dama već ustala i hodala naokolo ovako skandalozno
rano? Koja bi druga dama postigla to da ga njegovi psi ostave?
Isti ti psi pritrčali su mu kao da s njim žele podijeliti svoju novu prijateljicu. Belle i
Startling motale su mu se oko nogu dok se Percy blatnim šapama upro u njegova bedra i slinio
mu po kaputu.
»Izdajice«, promrmljao je Maximus hrtovima ni ne trudeći se da prekori raščupanog
španijela. Bacio je pogled preko jezerca, napola očekujući da je gospođica Greaves nestala, ali još
ga je promatrala.
»Dobro jutro«, viknuo je.
Prišao joj je kao što bi prišao divljem šumskom stvorenju: oprezno i nastojeći izgledati
bezopasno, ali ona se nije prenula. Ispravio je usporedbu dok se približavao: divlja životinja bi
pokazala strah.
Gospođica Greaves samo ga je znatiželjno gledala. »Vaša Milosti.«
Percy, koji je istraživao visoku trsku uz rub jezerca, podignuo je glavu na zvuk njezina
glasa i činilo se da ga je shvatio kao poziv da joj pritrči i pokuša joj se zaletjeti u noge.
Gospođica Greaves strogo je pogledala psa prije nego što je stigao do nje, a onda je
jednostavno rekla: »Stani.«
Percy se srušio podno njezinih nogu, jezik mu je virio iz gubice, a uši je zabacio i gledao
ju s obožavanjem.
 Maximus je razdraženo pogledao psa, a onda se okrenuo i počeo hodati natrag oko
ukrasnog jezerca. Gospođica Greaves uhvati korak s njim.
»Nadam se da ste se prošle noći dobro odmorili, gospođice Greaves?«
»Jesam, Vaša Milosti«, odgovorila je.
»Dobro.«
Kimnuo je glavom i nije se mogao više ničega dosjetiti što bi rekao. Obično nije volio
društvo u jutarnjim šetnjama, ali zbog nekog razloga prisutnost gospođice Greaves bilo je
gotovo... umirujuće. Pogledao ju je ispod oka i tek tada primijetio da je bosa. Dugi elegantni
nožni prsti privijali su se uz do dok je hodala. Stopala su joj bila prljava od zemlje i trebao se
zgaditi zbog tako šokantnog iskazivanja nepristojnog ponašanja.
Ali njegova reakcija bila je potpuno suprotna od gađenja.
»Jeste li vi ovo izgradili?« Glas joj je bio tih i prilično ugodan dok je rukom pokazivala
ukrasni toranj kojem su se približavali.
Odmahnuo je glavom. »Moj otac. Majka je vidjela nešto slično na jednom putovanju u
Italiju i vrlo joj se svidjela zamisao o takvoj romantičnoj ruševini. Otac joj je obično uvijek
udovoljavao.«
Znatiželjno ga je pogledala, ali nastavila je hodati.
Pročistio je grlo. »Dok su bili živi, puno smo vremena proveli ovdje u kući Pelham.«
»Ali ne poslije?«
Čeljust mu se stegnula. »Ne. Rođakinja Bathilda više voli odgajati moje sestre u
Londonu, a ja sam mislio da trebam ostati s njima kao glava obitelji.«
Krajičkom oka primijetio je njezin začuđen pogled. »Ali... oprostite mi, zar niste bili tek
dječak kad su umrli vojvoda i vojvotkinja?«
»Ubijeni su.« Nije mogao sakriti promuklost u glasu.
Zaustavila se. »Što?«
Bosi prsti zgrčili su joj se u ilovači, bijeli, mekani i neobično erotični. Podignuo je pogled
i izravno je pogledao. Nije imalo smisla pokušavati sakriti bol. »Roditelji su mi ubijeni u St.
Gilesu prije devetnaest godina, gospođice Greaves.«
Nije mu ponudila nikakve beskorisne fraze. »Koliko ste imali godina?«
»Četrnaest.«
»To baš i nisu godine da postanete glava obitelji.« Zbog njezine nježnosti u njemu kao da
je nešto prokrvarilo.
»Jesu kad ste vojvoda od Wakefielda«, reče on kruto. Bilo je čudno što se ona potrudila
raspravljati s njim o tome sada. Nitko to nije učinio onda – ne nakon što je ponovno počeo
govoriti – čak ni rođakinja Bathilda.
»Sigurno ste bili vrlo odlučan dječak«, bilo je sve što je rekla.
Na to se nije imalo što reći i minutu su hodali kroz šumu u ugodnoj tišini.
Hrtovi su trčali ispred njih, a Percy je pronašao žabu i počeo je prilično komičan lov.
»Kako se zovu?« upitala je pokazujući glavom na pse.
»Ono je Belle« – pokazao je na malo višeg hrta, ženku lijepe zlatno-hrđave dlake – »a ono
je Starling, Bellina kći. Španijel je Percy.«
Ozbiljno je kimnula glavom. »To su dobra imena za pse.«
Slegnuo je ramenima. »Phoebe im daje imena umjesto mene.«
Njezin neobičan poluosmijeh pojavio se na spomen njegove sestre. »Bilo mi je drago kad
sam vidjela da je i ona tu. Zaista uživa u društvenim događanjima.«
Brzo ju je pogledao. Glas joj je bio neutralan, ali on je u njezinim riječima osjetio
skriveno neodobravanje. »Slijepa je – ili gotovo slijepa. Ne želim vidjeti Phoebe povrijeđenu – ni
tjelesno ni emocionalno. Ranjiva je.«
»Ona možda i jest slijepa, Vaša Milosti, ali vjerujem da je snažnija nego što mislite.«
Skrenuo je pogled s njezinih privlačnih bosih prstiju. Tko je ona da mu govori kako se
treba brinuti za sestru? Phoebe je tek navršila dvadeset godina. »Gospođice Greaves, prije dvije
godine moja je sestra pala jer nije vidjela stubu. Slomila je ruku.« Usne su mu se iskrivile
prisjećajući se Phoebina lica blijeda od bola. »Možda mislite da je previše štitim, ali uvjeravam
vas da znam što je najbolje za moju sestru.«
Šutjela je, ali on je sumnjao da je promijenila mišljenje o tome. Namrštio se, razdražen,
kao da je požalio svoje hladne riječi.
Toranj se pojavio pred njima i zastali su da ga pogledaju.
Gospođica Greaves nakrivila je glavu. »Vrlo je sličan Matovilkinom tornju.«
Veliki blokovi umjetno postaranog tamnosivog kamena tvorili su okrugao toranj s jednim
niskim lučno nadsvođenim otvorom.
Podignuo je obrvu. »Uvijek sam zamišljao Matovilkin toranj višim.«
Zabacila je glavu unatrag da promotri vrh građevine, a sunce je obasjalo dugu liniju
njezina blijedog vrata. Puls joj je nježno udarao u mekanom mjestu gdje se vrat spaja s ključnom
kosti.
On je skrenuo pogled u stranu. »Ovo sigurno ne bi bila velika zapreka za muškarca koji je
spretan u penjanju.«
Brzo ga je pogledala, a on je pomislio da joj u kutu usana vidi blijedi osmijeh. »Zar želite
red, Vaša Milosti, da biste se popeli po ovim zidovima da spasite djevu u nevolji?«
»Ne.« Stisnuo je usne. »Samo da je to moguće.«
Tiho je pjevušila. Percy je doskakutao i spustio tužno rastrganu, mrtvu žabu do njezinih
nogu, a onda se povukao i ponosno sjeo pokraj svoje nagrade. Gledao je gospođicu Greaves kao
da očekuje pohvalu.
Ona ga je rastreseno počešala po ušima. »Prepustili biste sirotu Matovilku njezinoj
sudbini?«
»Ako je dama bila tako glupa da se dala zaključati u kameni toranj«, rekao je trpko
»razvalio bih vrata i popeo se stubištem da joj pomognem izaći iz građevine.«
»Ali Matovilkin toranj nije imao vrata, Vaša Milosti.«
Šutnuo je mrtvu žabu. »Onda, da, pretpostavljam da bih bio prisiljen popeti se uz zidove
tornja.«
»Ali sigurno ne biste uživali u tome«, promrmljala je.
Samo ju je pogledao. Je li pokušavala od njega napraviti nekog romantičnog junaka?
Činilo mu se da nije glupa djevojka. Oči su joj bile tamne, nježno sive, lijepe i privlačne, ali
pogled joj je bio čvrst i odvažan kao u kakvog muškarca.
On je prvi skrenuo pogled, a usne su mu se izvile u osmijeh. »Svejedno, ovo ipak nije
Matovilkin toranj, nego toranj Mjesečeve djeve.«
»Što?«
Pročistio je grlo. Što ga je spopalo da joj je to rekao? »Majka je uvijek govorila da je to
toranj Mjesečeve djeve.«
Pogledala ga je svojim odvažnim sivim očima. »Sigurno postoji neka priča povezana s
tim.«
Slegnuo je ramenima. »Pripovijedala mi ju je dok sam bio dijete. Nešto o čarobnjaku koji
se zaljubio u Mjesečevu djevu. Izgradio je toranj pokušavajući joj biti bliže, a onda se zazidao
unutra.«
Gledala ga je kao da nešto očekuje. »I?«
 On je brzo pogleda. Zbunio se. »I, što?«
Sirom je otvorila oči. »Kako priča završava? Je li čarobnjak osvojio svoju Mjesečevu
djevu?«
»Naravno da nije«, reče on razdraženo. »Živjela je na Mjesecu i bila je nedohvatljiva.
Pretpostavljam da je umro od gladi, od tuge ili je u jednom trenutku pao sa zida.«
Uzdahnula je. »To je najneromantičnija priča koju sam čula.«
»Pa nije ni meni bila najdraža«, reče on zvučeći i sam sebi kao da se brani. »Više sam
volio priče o divovima ubojicama.«
»Hmm«, rekla je neodređeno. »Može li se ući u toranj?«
Umjesto odgovora prišao je ulazu, koji je bio skriven grmom divljih ruža. Nemilosrdno ih
je odmaknuo ignorirajući trnje koje ga je greblo po prstima, i gestom joj je dao znak da uđe
ispred njega.
Pogledala mu je ruke, ali nije ništa komentirala dok je prolazila pokraj njega.
Unutra je odmah započinjalo spiralno stubište i on ju je gledao kako je malo podigla
suknje da se lakše penje. Zabljesnuo je goli gležanj, a onda su se psi progurali pokraj njega i
revno pošli za njom.
I on ju je slijedio, ali naravno ne tako revno kao psi. Barem je sebi tako rekao.
Stubište je završavalo na maloj kamenoj platformi. Napravio je posljednji korak i
pridružio joj se pokraj niskog zida s kruništem kao na srednjovjekovnim zidinama dvoraca.
Ispružila je ruke i oslonila se na zid, a onda se nagnula da pogleda dolje. Toranj nije bio
visok – koliko i jedan kat kuće – no ipak je nudio lijep pogled na jezerce i okolni šumarak. Pokraj
nje Belle se podigla na stražnje noge da i ona pogleda, dok je Percy cvilio i trčkarao amo-tamo jer
ništa nije vidio. Nježan povjetarac izvukao je gospođici Greaves nekoliko pramenova kose i
milovao je njima po sljepoočnici, a on nije mogao a da ne pomisli kako ona izgleda poput
ukrasne figure na pramcu broda – ponosna i pomalo divlja, spremna na pustolovinu.
Kakva neobična budalasta misao.
»Baš je glupo, zar ne?« reče ona trenutak poslije, gotovo kao da govori sama sa sobom.
Slegnuo je ramenima. »Luckasta vrtna arhitektura.«
Nagnula je glavu u stranu i gledala ga. »Je li vaš otac bio čovjek sklon zabavi?«
Sjetio se očevih snažnih ruku i ljubaznih ali ozbiljnih očiju. »Ne baš.«
Kimnula je. »Znači da je veoma volio vašu majku, zar ne?«
Zadržao je dah čuvši njezine riječi, i osjetio bol zbog gubitka, tako jak i zamrznut kao da
se sve dogodilo jučer. »Da.«
»Imate sreće.«
»Sreća« nije bila pojam koji je većina ljudi povezivala s njim. »Zašto?«
Zaklopila je oči i malo okrenula lice prema suncu. »Moj otac bio je lud.«
Oštro ju je pogledao. Craven mu je sinoć podnio izvještaj. Pokojni vikont Kilbourne
otuđio se od svojega oca, grofa od Ashridgea, i ostatka obitelji. Bilo je poznato da se upuštao u
divlje, bezuspješne investicije – a u najgorim danima čak je mahnitao u javnosti.
Pretpostavljao je da bi bilo normalno ponuditi joj neku riječ sućuti, ali on je već davno
potrošio svu toleranciju prema pristojnim, besmislenim frazama. Osim toga ona je bila dovoljno
hrabra da preskoči uobičajene lažne riječi utjehe kad joj je ispričao o svojem gubitku. Činilo se
ispravnim ponuditi joj isti dignitet.
Ipak, nije mogao a da se malo ne namršti pomislivši na nju kao malu djevojčicu, koja živi
s nepredvidljivim ocem. »Jeste li se bojali?«
Radoznalo ga je pogledala. »Ne. Uvijek smatramo da su naš odgoj – i naša obitelj –
savršeno normalni. Slažete li se?«
 Nikada nije razmišljao o tome: generalno govoreći, ljudi vojvode ne smatraju
normalnima. »Na koji način?«
Slegnula je ramenima, lica ponovno okrenuta prema suncu. »Kao djeca poznajemo samo
svoju obitelj i svoju situaciju. I oni su, u pravilu, normalni. Mislila sam da svatko ima tatu koji
katkad ostaje budan cijele noći pišući filozofske traktate, samo da bi ih ujutro bijesan spalio. Tek
kad sam bila dovoljno stara da primijetim da se drugi očevi ne ponašaju kao moj, shvatila sam
istinu.«
Progutao je knedlu neobično uznemiren njezinim malim govorom. »A vaša majka?«
»Majka je bila invalid«, rekla je glasom koji je zvučao precizno, lišen emocija. »Rijetko
ih pamtim zajedno u istoj prostoriji.«
»Imate brata«, nastavio je on.
Čelo joj se smrklo. »Da. Brata blizanca, Apolla. On je u Bedlamu.« Okrenula se prema
njemu i pogledala ga širom otvorenih, bistrih očiju. »Ali to već znate. Moj brat je na zlu glasu, a
vi ste od one vrste muškaraca koji će saznati sve što može o budućoj supruzi.«
Nije bilo razloga da se posrami pa nije ni porekao ni potvrdio da je dao sve istražiti o njoj
zajedno s njezinom rođakinjom. Jednostavno je izdržao njezin pogled i čekao.
Uzdahnula je i okrenula se od zida. »Uskoro ću biti potrebna ledi Penelopi.«
Slijedio ju je kad je pošla niz kratko stubište, gledao je kako je zabacila i ispravila
ramena, gledao ranjiv kut njezina potiljka dok je saginjala glavu da vidi gdje korača, dok joj se
prijateljski raspoložen Percy priljubio uz suknje. Bio bi to vrhunac idiotizma kad bi se vojvoda od
Wakefielda udvarao rođakinji žene koju je želio za ženu. A ipak, prvi put u životu, Maximus je
želio da njime vlada muškarac, a ne titula.
 Peto poglavlje

Kralj Herla vjenčao se četrnaest dana poslije, a pir je

doista bio svečan. Stotinu truba oglasilo je vijest s krovova dvorca,
povorku su predvodile rasplesane djevojke, a slavlje koje je slijedilo ušlo
je u legendu. Prinčevi i kraljevi sa svih strana svijeta došli su
na vjenčanje no nijedan se nije mogao mjeriti
s kraljem patuljaka. On je stigao s pratnjom, odjevenom
u vilinsko najljepše ruho, jašući na kozama, a na dar su donijeli
golemi zlatni rog pun rubina i smaragda...
_____
iz Legende o kralju Herli

rtemis se već odavno pomirila sa svojim životom i sudbinom. Bila je

pratilja, sluškinja podložna hirovima svoje rođakinje. Njezin život nije pripadao njoj. Ono što je
moglo biti – o čemu je davno sanjala, noću u svojoj djevojačkoj postelji – nikada se neće
dogoditi.
Jednostavno je bilo tako.
Stoga je tog popodneva bilo uzaludno gledati kako vojvoda od Wakefielda uzima
Penelopu pod ruku i vodi je iz blagovaonice gdje su svi upravo bili objedovali. Udvorno je
sagnuo glavu prema Penelopinoj, tamna kosa uz tamnu kosu. Bili su lijep par. Artemis se nije
mogla prestati pitati hoće li on, nakon što se vjenčaju, ikada reći svojoj supruzi da voli šetati
šumom u zoru. Hoće li joj ispričati luckastu priču o tornju Mjesečeve djeve?
Pogledala je svoje ruke i prste isprepletene u visini struka. Uskogrudni osjećaji ljubomore
nisu bili za žene poput nje.
»Tako mi je drago što si došla!« uskliknula je ledi Phoebe Batten i prekinula njezine
misli. Uhvatila ju je ispod ruke i tiho rekla: »Maximusovi gosti tako su prastari.«
Artemis pogleda mladu ženu dok su polako izlazile iz blagovaonice. Phoebe je
svijetlosmeđu kosu skupila straga i istaknula svoje nježno okruglo lice, a haljina nebesko modre
boje naglašavala je njezine ružičaste obraze i velike smeđe oči. Da je Phoebe bio dopušten
formalni ulazak u društvo, Artemis nije sumnjala da bi bila jedna od najpopularnijih mladih dama
– ne zbog svojeg izgleda, nego prije zbog svoje ljubazne naravi. Bilo je potpuno nemoguće ne
voljeti Phoebe Batten.
 Ali Phoebe je imala neumoljivu sudbinu baš kao i Artemis. Bila je gotovo slijepa i to joj
je uskratilo uobičajene balove, soareje i udvaranja, koje bi dama njezina položaja i privilegija s
pravom trebala imati.
Artemis se katkad pitala je li Phoebe puna pouzdanja u vezi sa svojom situacijom kako je
ona bila sa svojom.
»Penelope je po svojim godinama bliža tebi nego meni«, istaknula je dok su se
približavale vratima južne terase. Većina gostiju odlučila je nakon objeda prošetati vrtom. »Pazi
ovdje na stepenicu.«
Phoebe zahvalno kimne i oprezno spusti nogu u cipelici na mramornu stubu. »Pa,
Penelope se baš i ne računa, zar ne?«
Artemis dobaci svojoj družici brz, vedar pogled. Nije bila navikla da između njih dvije
Penelope bude ta koja je stavljena u drugi plan. »Što misliš time?«
Phoebe joj stisne ruku i podigne lice prema jarkom sunčevu svjetlu. »Ona jest draga, ali ja
je nimalo ne zanimam.«
»To nije istina«, reče Artemis u šoku.
Phoebe je pogleda pogledom koji je trebao reći da je izmučena od svijeta, pogledom koji
sigurno nije pripadao na njezino djevojačko lice. »Obraća pozornost na mene samo kad joj padne
na um da bi joj to pomoglo u pohodu na Maximusa.«
O tome se nije imalo puno reći jer bila je to neugodna istina. »Onda je gluplja nego što
sam mislila.«
Phoebe se široko nasmiješi. »Zato mi je tako drago što si tu.«
Artemis je osjetila da joj se usne razvlače u osmijeh. »Ovdje su stube koje vode dolje u
vrt.«
»Mmm. Osjećam miris ruža.«
Phoebe okrene glavu prema pergoli s ružom penjačicom, udaljenoj nekoliko metara. Za
razliku od ostatka dotjeranog vrta, ova je ruža rasla prilično divlje i poput korova. Prije bi se
uklopila u vrt neke manje kuće nego ove velikaške. Nije bilo razloga da ruža bude tu... osim što
je ova gotovo potpuno slijepa djevojka pokraj nje mogla sretno uživati u mirisu.
»Možeš li išta vidjeti?« upitala je Artemis tiho.
Pitanje je bilo tako intimno da je graničilo s nepristojnim, ali Phoebe je samo nagnula
glavu u stranu. »Vidim plavo nebo i zeleni vrt. Vidim oblik ružinih grmova tamo preko – ali ne i
pojedine cvjetove.« Okrenula se prema Artemis. »Mnogo mi je lakše na jarkom svjetlu.
Primjerice, vidim da se upravo sada mrštiš na mene.«
Artemis brzo navuče na lice ljubazan izraz. »Drago mi je. Mislila sam da si izgubila više
vida.«
»U kući i noću jesam«, odgovori Phoebe kao činjenicu.
Artemis promrsi »hm« da pokaže kako ju je čula. Krenule su pošljunčanom stazom kroz
vrt. Ona je tog jutra zaobišla vrt jer se odlučila za šumarak. Sada joj je bilo ugodno šetati na
popodnevnom suncu – iako je, naravno, imala rukavice i šeširić kako se pristoji.
Zbog glasnog smijeha okrenule su se mnoge glave.
»Ledi Penelope?« upitala je Phoebe nagnuvši se bliže k Artemis.
»Da.« Artemis je gledala kako je Penelope koketno potapšala Wakefielda po ruci.
Smiješio joj se. »Vrlo dobro se slaže s tvojim bratom.«
»Zaista?« upitala je Phoebe.
Artemis letimično i upitno pogleda Phoebe. Phoebe je u prošlosti jasno dala do znanja da
ne smatra Penelopu najboljim izborom za svojega brata, ali naravno, nju o tome nitko nije ništa
pitao. Brine li se Phoebe da će se morati odseliti iz bratove kuće ako se Penelope uda za
Wakefielda?
»Evo gospođice Picklewood«, reče Artemis svojoj družici kad su se približile dvjema
damama. »Razgovara s gospođom Jellett.«
»O, Phoebe, draga«, pozove je gospođica Picklewood. »Upravo sam pričala gospođi
Jellett da si ti ta koja upravljaš vrtom.«
Phoebe se nasmiješi. »Ja samo održavam vrt. Majka je imala prvog vrtnog dizajnera.«
»Onda je imala prilično umjetnički nadarenog radnika«, reče brzo gospođa Jellett.
»Zavidim vam na prostoru s kojim možete raditi. Meni je moj gospodin Jellett ostavio samo mali
vrt uz našu seosku kuću. Možete li mi reći koji je ovo elegantan cvijet? Ne pamtim da sam ikada
vidjela nešto slično.«
Artemis je promatrala Phoebe koja se sagnula i opipala cvijet prije nego što je iznijela
prilično akademsko izlaganje o biljci, njezinu porijeklu i kako to da raste ovdje u Pelhamu.
Artemis je to pomalo zabavljalo. Nije znala da joj je prijateljica tako zainteresirana za vrtlarstvo.
Vlažan nos našao joj se u ruci, a istodobno se gospođica Picklewood slatko nasmijala.
»Čini se da se sviđate Percyju. Obično se nikada ne odvaja od Maximusa.«
Artemis spusti pogled prema španijelu koji ju je gledao s obožavanjem i počeše ga po
mekim ušima. Iznenadila se vidjevši da je Bon Bon uz većeg psa, a ružičasti mu jezik visi dok
veselo dašće. Podignula je oči. Na drugoj strani vrta vojvoda je pratio Penelopu. »Gdje je
Mignon?«
Gospođica Picklewood pokaže na mjesto gdje je mali španijel njuškao ispod živice od
šimšira. »Ne sviđaju joj se baš veći psi, za razliku od Bon Bona.«
»Mmm.« Artemis je čučnula da pomiluje i bijelog psića. »Nisam ga godinama vidjela
toliko aktivnog.«
»Moram pokazati vrt ledi Noakes«, rekla je gospođa Jellett prilično glasno. »Ona silno
voli vrtove iako često nema dovoljno sredstava da se tome posveti.« Spustila je bradu vrlo nisko i
šapnula: »Znate, Noakes je kockar.«
Gospođica Picklewood odmahne glavom. »Kockanje je veliko zlo.« Značajno je
pogledala gospođu Jellett. »Jeste li čuli priču o lordu Peppermanu?«
»Ne!«
Phoebe tiho zastenje. »Ispričajte nas rođakinjo Bathilda, gospođo Jellett, ali Artemis je
izrazila želju da vidi marelice koje se uzgajaju na pergolama.«
Artemis poslušno primi prijateljicu za ruku i pričeka dok se nisu našle dovoljno daleko da
ih nitko ne može čuti, a onda se nagnula k njoj. »Marelice na pergolama?«
Phoebe je podignula nos u zrak. »To je nešto za što bi svatko trebao biti zainteresiran.
Osim toga, nisam bila sigurna da ću moći ponovno slušati priču o Peppermanu.«
Oštar zvižduk proparao je zrak. Percy, koji je trčkarao uz njih, podigne glavu a onda
odjuri k Wakefieldu. Bon Bon je požurio na kratkim nožicama nastojeći održati korak s novim
prijateljem.
Artemis je gledala za psima i zatekla se kako zuri u vojvodu. Gledao je u njezinom smjeru
i čak je i na toj udaljenosti bio impozantan, gotovo kao da zahtijeva nešto od nje.
Osjećala se smušeno.
Onda ga je Penelope potapšala po ruci i okrenuo se toj drugoj ženi da se nasmiješi i nešto
joj kaže.
Artemis je zadrhtala unatoč jarkom suncu.
Phoebe se lagano sudari s njezinim ramenom. »Nešto sam razmišljala.«
»Da?« reče Artemis rastreseno. Wakefield i Penelope sastali su se s lordom i ledi
Oddershaw, a čak i s te udaljenosti primijetila je kako su se vojvodi blago ukočila ramena. Činilo
se da je nezadovoljan nečime što mu je govorio lord Oddershaw.
»Zar ne bi bilo lijepo kad bi sve dame iz Damskog društva za dobrobit Doma za siročad i
nezbrinutu djecu zajedno pošle pogledati kazališnu predstavu u perivoju Hartes Folly?«
Artemis zatrepće i pogleda Phoebe. »To zvuči dobro – sigurna sam da bi Penelope voljela
poći. Ona voli svaki javni događaj, iako ne prati uvijek predstavu.«
Phoebe joj se nasmiješi. »A i ti, naravno. Ti si gotovo počasna članica, zar ne? Jer dolaziš
na sastanke s Penelopom.«
»Pretpostavljam da je tako.« Artemis kiselo stisne usne. Ona sigurno nikada neće biti
prava članica jer je Damsko društvo postojalo da pomaže Domu za siročad i nezbrinutu djecu u
St. Gilesu. Da bi se postalo članicom bio je potreban novac.
»Ah, reci da ćeš doći«, reče Phoebe i priljubi se uz Artemisinu ruku. »Pripremaju Na Tri
kralja, a Violu igra Robin Goodfellow. Ona je uvijek tako smiješna u muškim ulogama. Sviđa mi
se njezin dubok glas i zabavan način na koji izgovara svoj tekst.«
Ah, pomisli Artemis bolno. Phoebe vjerojatno nije mogla vidjeti glumce na pozornici kad
bi odlazila u kazalište. Za nju se sve svodilo na govor glumaca.
»Naravno da ću doći«, rekla je mladoj prijateljici.
»To je onda dogovoreno«, rekla je Phoebe malo poskočivši. »Pitat ću ostale dame mogu li
i one doći.«
Artemis osjeti kako joj se kutovi usta dižu u osmijehu zbog Phoebina zaraznog veselja.
Približavale su se kraju vrta i kamenoj klupi postavljenoj uza zid, a Artemis je sada vidjela da
tamo sjedi jedna usamljena figura, zagledana u daljinu kao da je duboko zamišljena.
»Znaš«, reče ona impulzivno »čula sam da je gospođica Royale imućna nasljednica.«
Phoebe blago namršti obrve. »Da?«
Artemis joj značajno stisne ruku. »Uvijek ima mjesta za još jednu članicu u Damskom
društvu.«
»Oh!« rekla je Phoebe.
Artemis je potapša po ruci i malo podigne glas. »A evo i gospođice Royale.«
Dama je okrenula glavu kao da dosad nije primijetila da se približavaju. »Dobar dan.« Za
ženu je imala dubok glas, a izraz lica bio joj je oprezan.
Phoebe se nedužno nasmiješi. »Uživate li u vrtu, gospođice Royale?«
»Ah, da, moja ledi«, odgovorila je gospođica Royale. »Hm... hoćete li mi se obje
pridružiti?«
Riječi su joj ponešto kasnile jer Phoebe se već smjestila s jedne strane, dok je Artemis
sjela s druge.
»Hvala vam«, rekla je Phoebe slatko. »Upravo sam pričala gospođici Greaves kako se
nadam da će mi se sve dame iz Damskog društva za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu
moći pridružiti u perivoju Harte’s Folly, kada se vratimo u grad.«
Gospođica Royale zatrepće na tu informaciju, ali pristojno odgovori: »Ne vjerujem da
sam čula za Damsko društvo za dobrobit Doma za siročad i nezbrinutu djecu.«
Phoebe razrogači oči. »Niste?«
Artemis je prikrila osmijeh dok je Phoebe počela govoriti o sirotištu u St. Gilesu i svemu
dobrom što je činio za najranjiviju djecu. Podignula je pogled i u tom trenutku ugledala
Wakefielda, koji je još šetao s ledi Penelopom i lordom Oddershawom. Lice mu je bilo
namršteno i vidjelo se da je razdražljiv.
Što mu je to lord Oddershaw prije rekao?
MAXIMUS SE PROBUDIO IZ sna o nedovršenom poslu i krvavim uvojcima što su
mutno sjali na mjesečini. Ostao je budan do poslije dva u noći u pristojnom razgovoru s
Oddershawom. Maximusu nije smetao prodor politike na njegovu kućnu zabavu, ali nije mu se
dopalo što je njegov sugovornik inzistirao na tome da iznese stvar dok je Maximus bio u vrtu s
ledi Penelopom. No, iako je Oddershaw bio neotesani hvalisavac, bio je također Maximusov
politički saveznik i važan kako bi mu pružio potporu za njegov najnoviji zakon o džinu.
Zbog toga je morao izdržati zamornu obvezu i raspravljati s tim čovjekom do sitnih sati.
Ustao je i brzo navukao stari kaput i čizme i prošao kroz Pelham do stražnjeg dijela kuće.
Iako je spavao duže nego obično, sreo je samo nekoliko slugu, ali bili su dobro istrenirani pa su
se samo poklonili bez riječi dok je prolazio.
Jutra su bila jedini dio dana kada se držao povučeno.
Našavši se vani, krenuo je oko Pelhama u smjeru dugačkih staja. Psi su ga obično tamo
čekali u dvorištu, spremni za šetnju, ali danas je dvorište bilo prazno.
Maximus se namrštio i krenuo prema šumi.
Sunce je već bilo visoko dok je prelazio preko širokog južnog travnjaka, a kad se
iznenada našao u tami šume, na tren kao da je oslijepio. Zaklopio je oči, a kad ih je otvorio,
pojavila se pred njim kao kakva drevna božica, mirna i nestvarna, stajala je ispod stabala kao da
ih posjeduje, a psi su bili uz nju.
Naravno, Percy je prvi narušio trenutak i pojurio od gospođice Greaves prema njemu,
blatan i uzbuđen. Jedan mali, nekada bijeli pas, izletio je iza njezine suknje ludo lajući i jureći za
Percyjem.
»Danas kasnite, Vaša Milosti«, rekla je gospođica Greaves, gotovo kao da ga je čekala.
Glupe li ideje. »Razgovarao sam dugo u noć s lordom Oddershatvom«, rekao je. »Je li to
pas ledi Penelope?« Pogledao je dolje prema psu koji mu je njuškao gležnjeve. Nije se sjećao da
je ikada vidio tu životinju tako blatnu – ili tako živahnu.
»Da.« Uhvatila je korak s njim lako kao da njih dvoje već godinama šeću. »O čemu ste
razgovarali s lordom Oddershawom?«
Pogledao ju je. Na sebi je imala smeđu haljinu koju je bezbroj puta vidio na njoj i sjetio se
njezina ormara s tri haljine: dvije dnevne i jedne za večernje balove. »Razgovarali smo o politici.
Sumnjam da bi to zanimalo damu kao što ste vi.«
»Zašto?«
Namrštio se. »Što zašto?«
»Zašto dama poput mene ne bi bila zainteresirana za političku raspravu, Vaša Milosti?«
Ton joj je bio savršeno korektan, a ipak mu se zbog nečega činilo da mu se ruga.
Posljedica toga bila je da mu je glas bio mrvicu otresit. »Radilo se o kanalima i zakonu
koji sam predložio kako bi se iskorijenila prodaja džina najsiromašnijima u Londonu. Fascinantna
stvar, siguran sam da čete se složiti.«
Nije se uhvatila na taj mamac. »Kakve veze imaju kanali s prodajom džina?«
»Nikakve.« Podignuo je štap i bacio ga pomalo prejako za Percyja, iako to luckastom
španijelu nije smetalo. Pas je krenuo u trk, veselo lajući, a miljenik ledi Penelope pokušao je
galantno držati korak s njim. Očito je da se neobičan par sprijateljio. »Oddershaw me pokušava
nagovoriti da poduprem njegov zakon o kanalu u Yorkshireu, koji će koristiti njegovim
rudnicima, prije nego što on podupre moj zakon o džinu.«
»A vi ne želite poduprijeti taj kanal?« Podignula je suknje kako bi zakoračila preko
korijena stabla, a on ugleda bljesak njezina bijelog gležnja. Opet se izula i bila bosa.
»Ne radi se o tome.« Maximus se namrštio. Parlamentarna politika bila je toliko složena i
uvrnuta da nije baš često želio o tome raspravljati s damama ili muškarcima nezainteresiranima
za politiku. Sve se gradilo i nadovezivalo na neku drugu stvar i bilo je dosta teško objasniti cijelu
isprepletenu mrežu. Opet je brzo pogledao gospođicu Greaves.
 Zagledala se niz stazu, ali podignula je oči kao da je osjetila da je gleda. Pogledi su im se
sreli, njezin je bio nestrpljiv. »Pa? O čemu se onda radi?«
Smiješio se. »Ovo je treći zakon o kanalu koji Oddershaw predlaže. Iskorištava parlament
da podeblja svoje džepove. Nije on« – gorko je odmahnuo glavom – »jedini koji to radi.
Pretpostavljam da većina želi zakone koji će pomoći njima samima. Ali Oddershaw nečuveno
otvoreno pristupa tome.«
»Znači nećete učiniti kako on želi?«
»Ah, ne«, reče on tiho. Natmureno. »Poduprijet ću njegov prokleti zakon. Treba mi
njegov glas i što je još važnije, glasovi njegovih prijatelja.«
»Zašto?« Zastala je i okrenula se prema njemu, a obrve je blago skupila kao da istinski
želi čuti o njegovim političkim mehanizmima. Ili je možda bilo nešto više od toga. Možda je
htjela spoznati njegov um.
Ili njegovu dušu.
»Bili ste u St. Gilesu«, reče on okrenuvši se njoj. »Vidjeli ste očaj, onu... bolest koju džin
tamo širi.« Nesvjesno je napravio korak bliže njoj. »U St. Gilesu ima žena koje prodaju svoje
bebe za gutljaj džina. Muškarci pljačkaju i ubijaju samo da bi popili još jednu čašu. Džin je trulež
koja leži u srcu Londona i to će ga uništiti ako se ne zaustavi. To prokleto piće mora biti srezano
poput gnojne rane, potrebno ga je čisto izrezati ili će cijelo tijelo propasti. Zar ne razumijete?«
Zastao je i zagledao se u nju, shvaćajući da mu je glas povišen, a ton oštar. Progutao je knedlu.
»Razumijete li?«
Stajao je nad njom gotovo prijeteći, ali gospođica Greaves samo ga je gledala malo
nakrivivši glavu. »Vrlo ste strastveni u toj stvari.«
Pogledao je u stranu i pažljivo zakoračio unatrag. »To mi je posao – moja dužnost kao
člana Doma lordova – da budem strastven u vezi toga.«
»Ali ljudi kao što je lord Oddershaw nisu. Upravo ste sami to rekli.« Primaknula mu se i
pogledala ga u lice kao da su joj sve njegove skrivene tajne upravo postale vidljive. »Pitam se
zašto vam je toliko stalo do St. Gilesa?«
Okrenuo se od nje, a usne su mu se razvukle kao da reži. Da mu je stalo do St. Gilesa? Zar
joj nije već jasno dao do znanja kako mrzi to mjesto?
Osjećao se kao da ga je netko polio ledenom vodom. Glava mu se trznula unatrag. Ne. On
joj nije govorio o svojim osjećajima prema St. Gilesu – barem ne kao vojvoda od Wakefielda.
Učinio je to Duh.
Maximus je oprezno ispravio ramena i vratio se na stazu. »Pogrešno ste me shvatili,
gospođice Greaves. Stalo mi je do džina i te bezbožne trgovine – a ne gdje se odvija. A sada me
ispričajte, moram se spremiti za jutro tako da se mogu posvetiti svojim gostima.«
Zazviždao je psima i udaljio se velikim koracima, ali dok je to činio, bio je itekako
svjestan jedne činjenice:
Gospođica Greaves bila je opasna žena.
TOG POSLIJEPODNEVA ARTEMIS se opet našla ruku pod ruku s Phoebe dok su
polako izlazile kroz južna vrata Pelhama. Objed je bio prilično zamoran jer sjedila je pokraj
gospodina Wattsa, kojega su zanimali samo vlastiti argumenti i vlastito mišljenje. Bilo joj je
drago da može provesti koji trenutak s Phoebe, i to ne samo zato što ona nije imala naviku vikati
joj na uho.
Phoebe je žmirkala prema zelenilu iza formalno uređenog vrta. »Što to rade?«
Artemis pogleda travnjak gdje su se gosti već okupljali. »Mislim da su postavili
vježbalište. Tvoj je brat spomenuo nešto o igrama – vjerujem da će gospoda pokazati svoje
vještine u dvoboju. Odavde nadalje šljunak prelazi u travu.«
 Oprezno su zakoračile na travnjak, a Artemis je Phoebe opisivala prizor. Nekoliko lakaja
stajalo je držeći različite mačeve dok su drugi slagali stolice za dame, koje će promatrati
demonstraciju. Wakefield je pucnuo prstima, pokazao rukom i dvije stolice odmah su donesene
za njih.
Phoebe je uzdahnula. »Ovo neće biti zanimljivo ako netko ne promaši i ne bočne
protivnika.«
»Phoebe!« prekori je tiho Artemis.
»Znaš da je to istina.« Kako je Phoebe mogla izgledati tako nevino, a imati tako
krvoločne misli? »Svi ćemo se morati glasno diviti dok će se gospoda mrko gledati i pokušati
izgledati opasno.«
Artemisino raspoloženje pokvario je pogled na Wakefielda kako pažljivo pomaže
Penelopi da se smjesti na sjedalo koje joj je donio. Pokraj nje lakaji su počeli slagati stolice u red.
Penelope je ozareno gledala vojvodu, lice joj je bilo nezamislivo lijepo na jesenjem suncu.
Artemis se sjetila kako je on izgledao divlje dok joj je opisivao kakvu štetu džin nanosi Londonu.
Je li čuvao svoje strasti za podij u parlamentu? Jer sada je na lice navukao masku mirne
pristojnosti. Ne, nije mogla zamisliti da on odbacuje tu masku čak ni u žaru najveće političke
rasprave.
»Tko kreće prvi?« upita Phoebe dok su zauzimale mjesta dva reda iza Wakefielda i
Penelope.
Artemis s mukom odvoji pogled od vojvode i podsjeti se da je već odlučila kako nema
smisla čeznuti za tim muškarcem. »Lord Noakes i gospodin Barclay.«
Phoebe nabora nos. »Stvarno? Nisam imala dojam da gospodin Barclay čini išta napornije
od dizanja obrve.«
Artemis nježno otpuhne i nastavi gledati dvojicu duelista. Lord Noakes bio je u kasnim
pedesetima, prosječne visine i s trbuščićem. Gospodin Barclay bio je najmanje dvadeset godina
mlađi, ali nije izgledao ni blizu u dobroj formi kao lord. »Čini se potpuno ozbiljan. Svukao je
kaput i zamahuje mačem prilično muški.« Trznula se zbog jednog posebno žestokog pokreta.
»Jao meni.«
»Što? Što?«
Artemis se nagne bliže k Phoebe, jer je gospođa Jellett sjedila ispred njih i nakrivila je
glavu kao da pokušava čuti njihov tihi razgovor. »Gospodin Barclay zamalo je odsjekao nos
jednom lakaju.«
Phoebe se zahihoće, smijehom koji je zvučao slatko i djevojački. Wakefield se letimično
okrenuo a njegove tamne hladne oči susrele su Artemisin pogled tako naglo da joj se učinilo kao
da je porinula ruku u snijeg. Skrenuo je pogled na sestru i bore koje su mu uokvirivale čvrsto
stisnute usne smekšale su se. Čudno kako su tu i sada bili samo poznanici, a u šumi su bili gotovo
bliski prijatelji.
Duelisti su podignuli mačeve.
Borba je bila potpuno bez iznenađenja. Svi džentlmeni odmalena su učili kako se boriti u
dvoboju – kako se koristiti mačem elegantno i graciozno, kao da je riječ o plesu a ne o pravoj
borbi. Artemis je znala da u Londonu postoje škole gdje aristokrati idu usavršio svoju tjelesnu
formu, vježban i naučiti pravila mačevanja. Svi su bili istrenirani, više-manje dobro, i svi su se
služili istim uniformiranim pokretima. Nije mogla a da ne uspoređuje muškarce i njihove
precizne korake, koji su vjerojatno imali cifraste francuske nazive, s Duhom i njegovim
kretnjama sa smrtonosnom nakanom. Shvatila je da dva džentlmena ispred nje ne bi izdržala ni
minutu protiv Duha. Ta ju je misao prožela srsima oduševljenja i trijumfa. Zaista bi se trebala
posramiti zbog takve ratoborne pristranosti.
 Ali nije se sramila. Nije.
Dvoboj je završio uljudnim dodirom tupog mača na vezom ukrašenom prsluku lorda
Noakesa, tik iznad njegova srca.
Phoebe je diskretno zijevala iza dlana dok joj je Artemis opisivala prizor.
Sljedeći su bili lord Oddershaw i gospodin Watts. Kad je došao red na vojvodu od
Scarborougha i kad je skinuo kaput, Artemis je promatrala Wakefieldov potiljak dok je pristojno
spuštao glavu da još jednom posluša Penelopino brbljanje i pitala se je li i njemu dosadno kao i
njoj. Pozorno je slušao njezinu rođakinju, ali Artemis je bilo teško povjerovati da je doista
nalazio njezin razgovor vrlo zanimljivim.
Napravila je grimasu i skrenula pogled. Kakva je zajedljiva žena postala! Odjedanput je
imala viziju same sebe kao čangrizave stare dame, kako vuče noge i hoda po nekoj kući u kojoj
će završiti kao družbenica svoje rođakinje, izblijedjela, prašna i zaboravljena.
»Ah, to je zanimljivo.«
Čuvši Phoebin tihi usklik, Artemis podigne pogled. »Što?«
»Rekla si da je vojvoda od Scarborougha ispred Maximusa i Penelope?« Phoebe diskretno
kimne glavom prema mjestu gdje je postariji muškarac stajao ispred njezina brata i Penelope.
Scarborough se cerekao i saginjao nad Penelopinom rukom. »On nije navikao na to.«
»Na što?« Artemis se naglo okrenula da pogleda svoju družicu. »Tko?«
»Maximus.« Phoebe je na licu imala topao osmijeh – izraz koji je Artemis teško mogla
uskladiti s autokratskim ledenim brijegom kakav je bio Wakefield. »Na suparnika. On obično
samo daje do znanja što želi i svi hitaju da mu to donesu.«
Artemis zagrize usnu potiskujući osmijeh pri pomisli na sluge, obitelj i prijatelje koji
žurnim koracima ispunjavaju svaku vojvodinu mušicu dok on samo prolazi pokraj njih nesvjestan
toga.
Kao da je osjetio da se ona zabavlja, Wakefield se u tom trenutku okrenuo i pogledao je.
Udahnula je, podignula glavu i susrela pogled njegovih tamnih očiju.
Penelope mu je spustila ruku na rukav i on se opet okrenuo natrag.
Artemis je spustila pogled i tek tada je shvatila da joj ruke drhte. Čvrsto ih je stisnula.
»Doista misliš da je Scarborough iole suparnik tvojemu bratu?«
»Pa...« Phoebe je nakrivila glavu i razmišljala, a Artemis je gledala kako je Scarborough
nekako uspio nagovoriti džentlmena koji je sjedio do Penelope s druge strane da se makne sa
sjedala. Vojvoda je brzo sjeo na njegovo mjesto. »U normalnom poretku stvari ne bih rekla da on
ima ikakve šanse. Maximus je mlad i zgodan, bogat i moćan. Oduvijek mislim da on zrači nečim
izuzetnim i snažnim. A ti?«
O, da.
»Ali«, nastavila je Phoebe »čini se da je vojvoda od Scarborougha očaran ledi Penelopom
i zaista mislim da bi to moglo sve promijeniti.«
Artemis se namrštila. »Što hoćeš time reći?«
Phoebe je uvukla svoje pune usne, a velike smeđe oči poprimile su tužan izraz. »Pa,
Scarboroughu je stalo, zar ne? Maximusu nije – ne uistinu. Nema sumnje da ga donekle potiče
osjećaj lova, ali ako ne pobijedi« – slegnula je ramenima – »jednostavno će naći drugu prikladnu
nasljednicu. Ona – sama ledi Penelope – njemu nije zaista važna. No ako do toga dođe, ne bi li ti
izabrala strast – koliko god star prosac bio – nad nepristranom hladnoćom?«
»Da.« Phoebe nije pravo ni saslušala njezin odgovor. Koja žena ne bi htjela doživjeti da
se netko zanima za nju – zaista zanima – i to samo za nju, bez obzira na tjelesne atribute
udvarača? Bude li Penelope ikada razmišljala o tom pitanju, vojvoda od Scarborougha odmah će
odnijeti pobjedu. Siroti Wakefield nije imao šanse.
 Osim... što on nije bio siromašan, zar ne? Bio je jedan od najmoćnijih ljudi u kraljevstvu i
k tome čovjek pred kojim je trebalo biti oprezan ili ga se čak neskriveno bojati.
Gledala ga je, njegova široka ramena odjevena u otmjenu tamnozelenu svilu, njegov
profil kad se okrenuo da ispitivački pogleda ženu kojoj se udvarao dok je ona koketirala s drugim
muškarcem. Izgledao je kao da promatra par kukaca u primitivnom plesu parenja. Gledajući ga,
čovjek nikada ne bi zaključio da je on taj koji želi Penelopu.
Kakav bi to osjećaj bio zadobiti strast ovog muškarca?
Artemis je osjetila kako joj na tu misao drhtaj prolazi cijelim tijelom. Je li Wakefield
ikada bio zaručen? Je li uopće bio sposoban zaista se iskreno zainteresirati za nekoga? Bio je tako
suzdržan, tako hladan, osim onog jednog trenutka jutros kad je živnuo zbog trgovine džinom.
Činilo se gotovo smiješno misliti o njemu sputanom opsesijom za nekom ženom.
No ipak ga je mogla takvog zamisliti – upornog, fokusiranog na svoj cilj, svoju ženu.
Pazio bi svoju izabranu družicu, učinio da se ona boji njegove pažnje ali i čezne za njom.
Zadrhtala je. Bio bi nepopustljiv u salijetanju, nemilosrdan u pobjedi.
A ona ga nikada neće vidjeti takvoga.
Uzdahnula je odlučno zagledana u svoje ruke stisnute na krilu. Čeznula je za muškarcem
kakav je bio vojvoda – bol žudnje bila je tjelesna stvar – ali ona ga nikada neće imati, a kamoli
nekog muškarca njoj dostupnijeg. Sudbina joj je bila da bude sama.
Osuđena na celibat.
Začuo se glas vojvode od Scarborougha. Artemis je podignula pogled. Posljednji dvoboji
su završili i Scarborough je nešto govorio Wakefieidu. Scarboroughovo lice bilo je radosno, ali
oči su mu bile ozbiljne.
»Što se događa?« upitala je Phoebe.
»Ne znam«, odgovorila je Artemis. »Mislim da Scarborough nešto traži od tvojega brata.
Ah. O, jao meni. Izazvao je Wakefielda.«
»Stvarno?« Phoebe je izgledala zainteresirano.
Artemis je podignula obrve. »Je li tvoj brat dobar mačevalac?«
»Ne znam.« Phoebe je slegnula ramenima. »Nikada ga nisu zanimale pomodne aktivnosti
– preferira politiku – ali to baš i nije važno, zar ne? Scarborough je sigurno trideset godina stariji
od njega.«
Penelope je zabacila glavu i oštro se nasmijala, tako glasno da su je one lako mogle čuti
čak tri reda iza nje. Artemis nije mogla a da se ne nagne naprijed. Wakefield se držao vrlo
ukočeno. Vrlo ponosno.
Scarborough je rekao još nešto, a Wakefield je naglo ustao.
»Prihvatio je.«
»Jao meni«, reče Phoebe s puno zadovoljstva.
»Ne može pobijediti«, promrmlja Artemis zabrinuto. »Potuče li Scarborougha, izgledat će
kao nasilnik, ako pak izgubi...«
»Bit će ponižen«, rekla je Phoebe ozbiljno.
Artemis je odjedanput osjetila iritiranost prema svojoj dobroj prijateljici. Mlađa je žena
trebala biti barem malo uznemirena zbog mogućnosti bratove propasti.
Wakefieldov sobar, visok i mršav muškarac, pomagao je vojvodi skinuti kaput. Činilo se
da sluga nešto mrmlja Wakefieidu na uho, a onda je vojvoda naglo zatresao glavom i udaljio se.
Imao je crni prsluk, izvezen zlatnim nitima koje su sjale na suncu, a puni rukavi snježnobijele
košulje podrhtavali su na blagom povjetarcu. Scarborough je već držao mač i važno je njime
mahao oko sebe. Činilo se da taj stariji muškarac spretno barata oružjem i Artemisino srce se
stisnulo.
 Za takvog ponosnog muškarca bilo je bolje da ga smatraju nasilnikom nego da bude
poražen.
Duelisti su stajali okrenuti licem jedan prema drugome i s podignutim mačevima. Lord
Noakes stajao je između njih i držao rubac u zraku. Na trenutak sve se umirilo kao da su svi
shvatili da u tom dvoboju ima i nešto više od jednostavne demonstracije vještine.
A onda je rubac zalepršao prema tlu.
Scarborough je iskoračio naprijed, začuđujuće agilno za čovjeka njegovih godina.
Wakefield je dočekao njegov udar mačem i povukao se, oprezno se krećući. Odmah je bilo očito
da je ili mnogo manje vješt u mačevanju... ili se suzdržava.
»Scarborough ga pritišće«, rekla je Artemis zabrinuto. »Tvoj brat se samo brani.«
Scarborough se smijuljio dok je nešto tiho govorio, što je samo njegov protivnik mogao
čuti.
Wakefieldovo lice postalo je potpuno bezizražajno.
»Vaša Milosti«, poviče Wakefieldov sobar u znak upozorenja.
Wakefield je žmirnuo i oprezno zakoračio natraške.
Scarboroughove usne opet su se micale.
A onda se dogodilo nešto neočekivano. Vojvoda od Wakefielda se preobrazio. Nisko je
čučnuo, a tijelo mu se pretvorilo u elegantnu prijetnju kad je napao starijeg muškarca nekom
vrstom brutalne gracioznosti. Scarborough je razrogačio oči, ali parirao je svaki udarac zaredom
dok se brzo povlačio. Wakefieldov mač bljeskao je na suncu, njegovi su pokreti bili prebrzi da bi
ih se moglo pratiti, njegovo vitko tijelo bilo je opasno i kontrolirano, a Artemis je odjedanput
shvatila da se on poigrava sa Scarboroughom.
Sada je stajala, ali nije se sjećala kad je ustala sa sjedala, a srce joj je tuklo neprirodno
snažno.
»Što se događa?« I Phoebe je ustala i grčevito je vukla za ruku.
Wakefield je iskoračio bez straha, bez oklijevanja, u napadu na starijeg muškarca protiv
kojega je primijenio kišu preciznih, smrtonosnih udaraca, koji bi, da su mačevi bili oštri...
»On je...« Artemis su riječi zastale u grlu i ostala je stajati otvorenih usta.
Ovo je već prije vidjela.
Wakefield se nije kretao kao plesač. Kretao se kao velika mačka iz džungle. Kao čovjek
koji je znao kako ubiti.
Kao čovjek koji jest ubio.
Scarborough je posrnuo, a lice mu je sjalo od znoja. Wakefield je u sekundi bio uz njega,
poput tigra koji skače na plijen, usne su mu se izvile u umornom otpisivanju protivnika dok je
spuštao mač prema...
»Vaša Milosti!«
Sobarev povik kao da se omotao oko Wakefieldova vrata i povukao ga natraške poput
omče. Ukočio se, veliki prsni koš mu se dizao i spuštao, snježnobijeli rukavi lepršali su na
povjetarcu. Scarborough je zurio u njega otvorenih usta, a mač je držao još podignut u
samoobrani.
Wakefield naglašeno dotakne mačem zemlju.
»Što je to?« upitala je Phoebe. »Što je?
»Ja...« Artemis je treptala. »Ne znam. Tvoj brat je spustio mač.«
Scarborough je brisao čelo, a zatim je oprezno krenuo naprijed prema Wakefieldu kao da
ne može vjerovati da ga protivnik više ne napada. Tupi vrh Scarboroughova mača udari
Wakefielda u grlo, udarcem dovoljno jakim da ostavi modricu. Niži muškarac ostao je stajati
jedan trenutak, zadihan, gotovo kao da je iznenađen svojom pobjedom.
 »Scarborough je pobijedio«, promrmljala je Artemis odsutno.
Wakefield je široko raširio ruke u predaji, a onda je raširio desnu šaku tako da je mač pao
na do.
Okrenuo je glavu i susreo Artemisin pogled.
Oči su mu bile tamne, opasne i nimalo hladne. U njemu je plamtio neki unutarnji pakao,
koji je ona željela dotaknuti. Zagledala se u te oči tigra i u trenutku dok se mačka povlačila u
kamuflažu jednog džentlmena shvatila je:
Vojvoda od Wakefielda bio je Duh St. Gilesa.
 Šesto poglavlje

Četrnaest dana poslije kralj Herla trebao je poći

na vjenčanje kralja patuljaka. Poveo je svoje najjače i
najbolje ljude, ušao u mračnu spilju, jahao u
utrobu zemlje, jer kraljevstvo patuljaka nalazilo se
duboko pod zemljom. Putovali su cijeli dan i noć,
spuštali se sve dublje, sve dok nisu došli do goleme otvorene
ravnice. Iznad njih nadvile su se stijene, oštre i nazubljene,
poput zloslutnog neba, a ispod su se prostirale kućice,
ceste i gradski trgovi u Kraljevstvu patuljaka...
_____
iz Legende o kralju Herli

eško dišući Maximus se probudio prije zore, a slika majčina blijedog lica
kao da je gorjela u tami iza njegovih vjeđa, dok su joj smaragde strgnuli s beživotnog vrata.
Smrad džina kao da je visio u zraku, ali on je znao da je to samo utvara iz njegova sna.
Percy mu je njuškicom dodirivao ruku dok je ležao u drevnoj postelji mnogih vojvoda od
Wakefielda. Iznad njega tamnozeleni nabori tkanine okruživali su pozlaćenu krunu izrezbarenu
kao dio baldahina. Jesu li ijednog od njegovih predaka mučili snovi i sumnje? Sudeći po
ponosnim licima na nizu portreta u galeriji, činilo se da nisu. Svaki od tih muškaraca dobio je
svoju titulu mirnom smrću svojega oca ili djeda. Ne nasilnom smrću i neosvećenim ubojstvom.
Zaslužio je svoje noćne more.
Percy mu je lizao prste s odvratnim psećim suosjećanjem i Maximus uzdahne i ustane.
Španijel se povukao jedan korak i sjeo, veselo mašući repom dok se on odijevao. Percy je kao i
drugi psi trebao provesti noć u staji, ali unatoč činjenici da nije bio ni blizu tako pametan kao
Belle ili Starling, nekako je uvijek uspijevao pronaći put pokraj brojnih lakaja i Cravena i uvući
se noću u Maximusovu spavaću sobu. Bio je pravi misterij kako mu je to uspijevalo. Možda ga je
providnost obdarila srećom kad mu već nije dala inteligenciju.
»Dođi.« Maximus se pljesne po bedru i izađe iz sobe, a španijel je trčkarao za njim.
Kimnuo je pospanoj sobarici prije nego što je krenuo prema stajama po ostale pse. Oba su
mu gurnula mekane svilenkaste glave u dlanove dok je Percy štektao i trčao u širokim krugovima
oko njih, poskakujući na kaldrmi mokroj od rose. Kad su završili s pozdravljanjem, krenuli su u
šumu.
Sunce se upravo dizalo i njegove su blijede zrake obasjavale lišće. Dan će biti prekrasan,
savršen za popodnevni piknik i ispraznu zabavu. Jučerašnji dan bio je uspješan, ako je dobro
procijenio, u planiranom udvaranju ledi Penelopi. Visjela mu je o ruci i hihotala se – katkad u
najčudnijim trenucima – i sve u svemu, činila se očaranom. Ako je bila fascinirana njegovom
titulom i novcem, prije nego njegovom osobom, no dobro, to je bilo prirodno i očekivano za
njihov društveni položaj. Ta ga misao nije trebala oneraspoložiti.
Percy je odnekud istjerao zeca i psi su potrčali kroz nisko raslinje suptilnošću cijele
pukovnije vojnika. Lov je prestrašio dvije ptice i on je podignuo pogled gledajući ih kako
odlijeću.
A onda je shvatio da više nije sam.
Srce mu zacijelo nije poskočilo zbog njezine prisutnosti.
»Dobro jutro, Vaša Milosti.« Gospođica Greaves bila je gologlava, u svojoj uobičajenoj
haljini boje blata. Obrazi su joj se rumenili od jutarnje šetnje, a usne su joj bile tamno ružičaste.
Spustio je pogled prema njoj i razdraženo opet primijetio da je bosa. »Trebali biste nositi
cipele u ovim šumama. Mogli biste se porezati na nešto.«
Usne su joj se izvile u onom njezinom nazovi osmijehu, a njegova razdraženost samo se
pojačala. Svi su uvijek skakali ne bi li udovoljili njegovim željama, ali ne i ona.
Pritrčao im je Percy, pun uzbuđenja zbog lova i napravio pokret kao da će skočiti na nju.
»Dolje«, smireno mu je zapovjedila gospođica Greaves i španijel se zamalo spotaknuo na
vlastite prljave šape nastojeći da je posluša.
Maximus je uzdahnuo.
»Jesi li uhvatio onog sirotog zečića?« promrmljala je slatko Percyju dok se on luđački
migoljio od veselja. »Jesi li ga razderao na komadiće?«
Maximus podigne obrve. »Izražavate se prilično krvoločno za jednu damu, gospođice
Greaves.«
Slegnula je ramenima. »Sumnjam da bi on ikada mogao uhvatiti zeca, Vaša Milosti. Osim
toga« – dodala je uspravivši se – »dobila sam ime po božici lova.«
Čudno ju je gledao. Jutros je bila neobično raspoložena. Nikada se prema njemu nije
ponašala pokorno, ali danas je izgledalo kao da mu se želi suprotstaviti.
Hrtovi su se vratili zadihani, zajedno s bijelim psićem ledi Penelope i sva tri psa
pozdravila su gospođicu Greaves.
Upitno je pogledao gospođicu Greaves, a ona je samo slegnula ramenima. »Čini se da
Bon Bon voli jutarnje šetnje, a znam da jako voli vašeg Percyja. Gotovo kao da je otkrio drugi
život.«
Krenula je naprijed. Starling, Bon Bon i Percy odlutali su u šumu, ali Belle je uhvatila
korak s njima i njuškala duž staze. Šuteći su zajedno hodali i moglo bi se čak reći u prijateljskoj
tišini, samo da nije bilo njezinih napetih ramena.
Maximus ju je pogledavao postrance. »Pretpostavljam da su vaši roditelji voljeli klasike.«
»Majka.« Kimnula je. »Artemis i Apollo. Blizanci s Olimpa.« »Ah.«
Duboko je udahnula zbog čega joj se korzet haljine raširio tako da smućuje um. »Mog
brata su prije četiri godine zatvorili u Bedlamu.«
»Da, znam.«
Uhvatio je njezin pogled i nije mu se baš dopao ciničan izraz njezinih usana. »Naravno da
znate. Recite mi, Vaša Milosti, istražite li prošlost svih dama koje vas zanimaju prije nego što im
se odlučite udvarati?«
»Da.« Nije imalo smisla poricati. »Dugujem to svojoj tituli kako bih se osigurao da ću se
oženiti najboljom mogućom damom.«
Samo je nešto neodređeno promrmljala umjesto odgovora, što ga je iritiralo. »Vaš je brat
ubio tri muškarca u suludom, pijanom bijesu.«
Ukočila se. »Čudim se da se i dalje želite udvarati Penelopi ako znate za to. Govori se da
je ludilo nasljedno.«
Bilo je očito da joj je to bolna točka. Ipak, ponosno je nosila ime grčke božice. Takve kao
ona nije se mazilo. »Vaša loza nije izravno povezana s ledi Penelopinom. Osim toga, ubojstvo ne
znači nužno i ludost. Da vaš brat nije bio unuk jednoga grofa, vjerojatno bi ga objesili umjesto što
su ga zatvorili u ludnicu. Nema sumnje da je tako bilo najbolje za sve dotične – pripadnik
plemstva radije će biti lud nego smaknut.«
Gledao ju je pa je vidio bolnu grimasu koja joj je preletjela licem prije nego što se
svladala. »Imate pravo. Skandal je bio strašan. Sigurna sam da je to bila posljednja kap koja je
prelila čašu i ubila moju majku. Tjednima smo mislili da će ga uhititi i smaknuti. Da nije bilo
Penelopina oca...«
Došli su do čistine u šumi i ona je zastala i okrenula se prema njemu. Osjetio je neobičnu
želju da je zagrli. Da joj kaže da će zadržati cijeli svijet i sve njegove tračeve podalje od nje.
Ali ona je ispravila ramena i pogledala ga iskreno i bez straha. Možda joj i nije trebao
junak. Možda joj je bilo dobro i bez njega. »On nije lud, tako da znate, i nije ubio one ljude.«
Gledao ju je. Ponekad su bližnji onih čudovišta-ubojica slijepi za njihove grijehe. Nije
imalo smisla izgovoriti to naglas.
Udahnula je. »Vi biste ga mogli izvući s onog mjesta.«
Podignuo je obrve. »Vojvoda sam, nisam kralj.«
»Mogli biste«, ponovila je tvrdoglavo. »Mogli biste ga osloboditi.«
Pogledao je u stranu i uzdahnuo. »Čak i da želim, mislim da ne bih to učinio. Vašeg su
brata osudili kao ludog, gospođice Greaves, iako sam siguran da je to bolno priznati. Zatečen je
uz tijela trojice muškaraca, strašno unakaženih. Sigurno...«
»On to nije učinio.« Stajala je točno pred njim, mali dlan položila mu je na grudi i mada
je znao da nije tako, činilo mu se da ga njezin dodir peče kroz odjeću. »Zar ne razumijete? Apollo
je nevin. Četiri je godine zatočen na onom užasnom mjestu i nikada neće izaći. Morate mu
pomoći. Morate...«
»Ne«, rekao je nježno koliko je mogao. »Ja ne moram ništa učiniti.«
Na trenutak maska joj je spala i na licu su joj se vidjeli stvarni osjećaji, koji su je shrvali:
bijes, bol i tuga tako duboka da je bila suparnik njegovoj.
Zaprepašten, zinuo je da nešto kaže.
Ali prije nego što je uspio, udarila ga je, precizno i nemilosrdno kao i njezina imenjakinja.
»Morate spasiti mojega brata«, rekla je »jer ako to ne učinite, reći ću svima u Engleskoj
da ste vi Duh St. Gilesa.«
ARTEMIS JE ZADRŽALA DAH. Usudila se prebaciti ular tigru preko glave i sada je
čekala da vidi hoće li je poslušati ili je odbaciti u stranu snažnim udarcem šape.
Vojvoda od Wakefielda stajao je vrlo mirno, crne oči polako je napola zatvorio gledajući
je, a ona se sjetila da je on, ne računajući kralja, vjerojatno najmoćniji muškarac u Engleskoj.
Naposljetku je progovorio. »Mislim da nećete.«
Stisnula je usne. »Vjerujete da neću to učiniti?«
»O, vjerujem da ste potpuno sposobni za takvu perfidnost, gospođice Greaves«, rekao je
svilenkastim glasom i okrenuo se da nastavi šetnju.
Progutala je knedlu. Bila je to zajednička šetnja, ali sada više nije tako izgledalo.
Obrazi su joj gorjeli. »Moja odanost je na strani mojega brata.«
 »Ali spasio sam vam život u St. Gilesu«, podsjetio ju je.
Pamtila je ona gibak korak, ubojitu vještinu rukovanja mačem, i pamtila je pozdrav na
odlasku koji joj je uputio prije nego što se popela u kočiju. Sada je bila sigurna da je pazio na to
da je ona izvan opasnosti i da sigurno ode.
No ništa od toga nije bilo važno. »On mi je brat i život mu je na kocki. Ne želim osjećati
krivnju zbog toga.«
Pogledao ju je kao da ne prihvaća njezine riječi. »Niti ja to ne očekujem od vas, madam.
Samo sam iznio činjenice. Bez uvrede. Vjerujem da ste dostojni svojega protivnika.«
»Ali?«
Uzdahnuo je i sagnuo se do njezina lica kao da ima posla s naročito napornom
sluškinjom. »Mislim da se niste potrudili ustanoviti kakva sam ja vrsta protivnika. Nemam se
namjeru pokoriti ucjeni.«
Udahnula je diveći mu se protiv svoje volje. Da se nije borila za Apolla, možda bi i
popustila pred njim, jer to jest bila ucjena i nije baš bilo pošteno.
No s druge strane, ona nije bila džentlmen niti odgojena u tradiciji časti. Bila je dama –
osoba koju su muškarci često smatrali nedovoljno inteligentnom da shvati komplicirane muške
ideje kao što su čast i ponos. A sada? Sada je bila žena koju su očvrsnule ćudi sudbine.
Ovo je bio njezin život. Tu ju je izbacila plima zle kobi. Nije imala vremena ni koristi od
časnog ponašanja.
Artemis je podignula bradu. »Mislite da nikome neću odati vašu tajnu?«
»Mislim da se nećete usuditi.« Izgledao je tako usamljen stojeći tamo na nemilosrdnom
jutarnjem suncu. »Ali čak i da to učinite, gospođice Greaves, duboko sumnjam da će vam itko
vjerovati.«
Usisala je zrak osjetivši udarac prije nego što ga je zadao, ali njegov je glas nastavio
govoriti, hladan i bezobziran.
»Naposljetku, sestra ste jednog luđaka i kći džentlmena poznatog po svojem sumanutom
ponašanju. Pokušate li odati moju tajnu, vjerujem da ćete se izložiti opasnosti da i vas zatvore u
Bedlam.« Poklonio se precizno točno, ledeno, svakim centimetrom tijela nepristupačni aristokrat
dok joj je prijetio strahom iz najgorih noćnih mora. Je li ikada pustio ikoga kroz te zidove? Je li
uopće želio toplinu ljudskog kontakta? »Želim vam ugodan dan, gospođice Greaves. Vjerujem da
ćete biti zadovoljni ostatkom svojeg boravka u kući Pelham.«
Okrenuo se i pošao dalje.
Belle i Starling krenule su za njim ni ne osvrnuvši se, ali Percy je oklijevajući na tren
zastao i pogledavao Artemis i za svojim gospodarom.
»Idi«, promrmljala je psu, a on je tiho zacvilio i krenuo za vojvodom.
Bon Bon kao da je plakao i naslonio joj se na gležnjeve. Jutro je odjedanput postalo
hladno. Artemis je porinula bose prste u šumsko tlo i gledala Wakefieldova arogantna leđa dok se
udaljavao. Nije ju poznavao. Bio je samo još jedan muškarac ispod svih onih slojeva bogatstva,
moći i osamljene ravnodušnosti. Samo još jedna prepreka Apollovoj slobodi. Nije bilo razloga da
se osjeća kao da je razbila nešto potpuno novo.
I on je imao krivo: ona će se usuditi. Doslovno nije postojalo ništa što ne bi učinila za
brata.
TOG POSLIJEPODNEVA SUNCE je jarko sjalo na travnjaku na južnoj strani kuće
Pelham. Maximus je znao da se od njega očekuje da uživa u danu i, što je još važnije, s damom
kojoj se udvarao, ali sve o čemu je mogao misliti bila je gospođica Greaves koja ga je razbjesnila.
To što ga je pokušala ucijeniti – njega, vojvodu od Wakefielda – prelazilo je sve granice.
Činjenica da je mogla misliti da je on tako slab izazivala je u njemu prezir, bijes i čuđenje. Krila
se tu još jedna emocija, duboko u njemu, nešto opasno blizu tome da ga rani – ali nije imao želje
to dalje istraživati nego se koncentrirao na bijes. Pobrinuo bi se da djevojci pokaže svoje
nezadovoljstvo njezinim postupcima samo da ga nije djetinje izbjegavala cijelo jutro.
Ni najmanje ga nije mučilo što ga je pomno izbjegavala.
»Smatrat ćete me hvalisavcem, Vaša Milosti, ali kunem vam se da sam dobra s lukom i
strijelom«, cvrkutala je ledi Penelope pokraj njega.
»Zaista?« promrmljao je Maximus rastreseno.
Gospođica Greaves lagano je prošla iza njih, tiha kao neka prikaza. Osjetio je snažnu
želju da se okrene i suoči s njom – da je natjera da mu nešto kaže. Naravno, umjesto toga je
smireno poveo ledi Penelopu prema lakajima i sluškinjama koji su polako hodali i gostima nudili
opremu. Na drugoj strani travnjaka postavili su tri velike drvene mete, ne baš predaleko, jer i
dame će gađati i pokazati koliko su vješte s lukom i strijelom. Od gospode se očekivalo da
gledaju i hvale – bilo da je strijelac to zaslužio ili ne, naravno, jer ženska taština je vrlo krhka.
Maximus potisne uzdah nestrpljenja. Ovakvo što – šašave igre, zapravo cijela ta kućna
zabava – očekivalo se od njega, ne samo zbog udvaranja dami kakva je ledi Penelope nego i u
normalnom slijedu stvari zbog njegove titule, položaja u društvu i u parlamentu, no postojali su
trenuci kao što je ovaj kada ga je sve to izjedalo. Mogao bi sada biti u nekoj londonskoj kavani i
nagovarati kojeg člana parlamenta da podupre bolje zakonodavstvo protiv prodaje džina. Mogao
bi biti u St. Gilesu, slijediti jedan od brojnih tragova koji su vodili do pogibije njegovih roditelja.
Prokletstvo, kad je već kod toga, mogao bi biti sa svojim tajnikom i upravljati svojim posjedima
– što mu nije bila najdraža obveza, ali ipak je bilo važno.
Umjesto toga šetao je travnjakom kao pravi gizdelin s prilično glupom djevojkom pod
rukom.
»Vježbate li gađanje lukom i strijelom, gospođice Greaves?« iznenadio je samoga sebe
kad ju je potpuno neočekivano to pitao. Vjerojatno mu je sunce udarilo u glavu.
»O, ne«, uzviknula je ledi Penelope prije nego što je njezina rođakinja uspjela odgovoriti.
»Artemis ne gađa lukom i strijelom. Nema vremena za takvu razbibrigu.«
Zašto ne? želio je upitati. Ako je gospođica Greaves bila družbenica ledi Penelope, to
sigurno nije isključivalo da ima neke svoje hobije – pa čak i šašave kao što je damsko gađanje
lukom i strijelom. Osim što je to doista moglo biti tako. Njezin položaj bio je neka vrsta
suvremenog blagog ropstva, rezerviranog isključivo za najranjivije pripadnice nježnijeg spola –
one bez obitelji. Ledi Penelope mogla je držati gospođicu Greaves zaposlenom od jutra do mraka
ako je željela, a od gospođice Greaves očekivalo se da bude zahvalna za taj podanički odnos.
Zbog te misli još se više oneraspoložio.
»Također uživam u jahanju, crtanju, plesu i pjevanju«, trkeljala je ledi Penelope.
Potapkala mu je rukav jednim koketnim prstom. »Možda večeras mogu vama – i ostalim gostima
– demonstrirati svoj glas, Vaša Milosti?«
»To bi me oduševilo«, odgovorio je on automatski.
Iza sebe začuo je prigušeni zvuk nalik gušenju. Okrenuo se i vidio gospođicu Greaves
kako grize usne. Odjedanput ga je obuzela sumnja u navodno lijep glas i pjevanje ledi Penelope.«
»O, pogledajte, vojvoda od Scarborougha pomaže s metama«, nastavila je ledi Penelope.
»Sinoć mi je rekao da jedanput godišnje voli na svojem imanju održati sportsko natjecanje u
trčanju i gađanju lukom i strijelom, pa pretpostavljam da je prilično vješt. Nema sumnje da je
zato bio tako dobar i u mačevanju.« Kao da je shvatila da njezini komentari nisu baš taktični pa
ga je razdražujuće suosjećajno pogledala. »Naravno, nema svatko vremena vježbati mačevanje ili
bilo kakve atletske vještine.«
Ovaj put je prigušeni udah, koji se začuo iza njih, definitivno zvučao kao potisnuti smijeh.
 »Ah, sigurna sam da Njegova Milost ima druge, više cerebralne vještine«, začuo se glas
gospođice Greaves, sumnjivo sladak.
Ledi Penelope izgledala je kao da pokušava shvatiti riječ cerebralan.
»Provodim puno vremena u parlamentu«, odgovori on, a čak je i njegovim ušima vlastiti
glas zazvučao pompozno. »Drago mi je da ste opet došli do glasa, gospođice Greaves.«
»Nikada ga nisam ni izgubila, uvjeravam vas, Vaša Milosti«, odgovorila je gospođica
Greaves slatko. »Ali trebamo li shvatiti da vi uopće ne trenirate mačevanje? Ako je tako, onda je
vaša jučerašnja izvedba – ili barem početak dvoboja s vojvodom od Scarborougha – doista pravo
čudo. Kunem se, kad ne bih znala drugačije, mislila bih da se gotovo svake noći borite mačem.«
Polako se okrenuo prema njoj. Što je sada naumila?
Gospođica Greaves dočeka njegov pogled, a lice joj je bilo smireno. Ali u dubini očiju
nazirao se zao bljesak zbog kojeg su mu ledeni trnci prošli kralježnicom.
»Zaista nemam pojma o čemu to govoriš, Artemis«, rekla je ledi Penelope tugaljivo nakon
prilično nelagodnog trenutka.
»Mogu li vam pomoći navući štitnik za ruku, ledi Penelope?« upita Scarborough iza
Maximusa.
Maximus je opsovao ispod glasa. Nije bio primijetio da im se taj magarac prikrao.
Gospođica Greaves cmokne jezikom. »Vaša Milosti, šokirana sam takvim riječima iz usta
uvaženog člana parlamenta.«
»Siguran sam da ste sve samo ne šokirani, gospođice Greaves«, obrecnuo se on bez
razmišljanja.
Kut punih usana izvio joj se u onom njezinu poluosmijehu, a u njemu se javila mračna
želja da je uhvati za ruku i povuče u grmlje. Da ljubi ta zavodnička usta sve dok se ona iskreno ne
nasmiješi ili glasno ne poviče od užitka.
Pokušao je treptanjem otjerati od sebe erotičnu sliku. O čemu on to razmišlja? Ovo je
mala siva družbenica žene kojom se namjeravao oženiti – a k tome još i ucjenjivačka. Prema njoj
ne bi trebao osjećati ništa osim odbojnosti.
Ali odbojnost nije bila riječ koja mu je padala na pamet kada se ona nagnula malo bliže,
smiješno privlačna u svojoj neprivlačnoj smeđoj haljini i šapnula: »Bolje vam je da se požurite,
Vaša Milosti, ili će vam Scarborough pred nosom oteti ledi Penelopu. Naposljetku, on jest
romantičniji duelist.«
A zatim, prije nego što joj je stigao prikladno odgovoriti, laganim je korakom krenula
prema Phoebe i stala uz nju.
Maximus se namrštio i pogledao dame koje su se spremale za gađanje. Scarborough se
nekako uspio naći iza ledi Penelope i, obgrlivši je objema rukama, privezivao joj je štitnik za
ruku. Maximus je poželio zakolutati očima. Zaista, zašto se boriti za damu tako glupu da je mogla
pasti na takav očiti štos?
Zato što bi to činio zbog vojvodstva.
Ispravio je ramena i odmarširao prema tom paru. »Smijem li?« Ignorirajući namrštenog
Scarborougha i prepreden osmijeh ledi Penelope, on joj je brzo i kompetentno zavezao štitnik oko
ruke. Odmaknuo se korak, ali nije mogao a da ne baci pogled prema mjestu gdje su stajale
gospođica Greaves i Phoebe.
Gospođica Greaves u šali mu je salutirala.
Namrštio se i okrenuo odakle je došao da se uvjeri da su svi ostali gosti spremni za
gađanje.
»Mi džentlmeni danas ćemo imati ulogu promatrača«, veselo je rekao Scarborough kad su
se odmaknuli u stranu.
 Kad je ledi Noakes uzela luk u ruke, Maximus je krenuo prema Phoebe i gospođici
Greaves.
»Skrivate se u stražnjem redu, Vaša Milosti?« promrmljala je gospođica Greaves nakon
što im se približio.
Ledi Noakes odapela je strijelu.
»Ah, jao meni«, rekla je gospođica Greaves.
»Potpuno je promašila, zar ne?« upitala je Phoebe.
»Zamalo je pogodila Johnnyja«, rekao je Maximus smrknuto.
»Vaš je lakaj prilično spremo odskočio«, razmišljala je naglas gospođica Greaves.
»Gotovo kao da ga je istrenirao Duh St. Gilesa.«
Maximus je brzo pogleda kroz napola stisnute oči.
Nasmiješila mu se – stvarno se nasmiješila, tako da su se vidjeli i zubi. Unatoč
okolnostima – njezinoj ucjeni, ljudima oko njih, njegovu bijesu – zastao mu je dah od divljenja.
Kad bi se gospođica Greaves nasmiješila, cijelo joj se lice ozarilo i postala bi apsolutno
prekrasna.
Maximus je pogledao u stranu i progutao knedlu.
Phoebe se zahihotala. »Vidim zašto tražiš utočište tu straga s nama, dragi brate. Mislim da
je samoodržanje bolja polovica hrabrosti.«
Šutke su promatrali dok su gospođa Jellett i ledi Oddershaw prilično loše gađale, iako je
strijela gospođe Jellett pronašla metu pukim slučajem potpomognuta vjetrom, a to kao da je i nju
iznenadilo.
Maximus je pročistio grlo, jer nije htio priznati ni svoj kukavičluk niti da njegove gošće
nisu nadarene za luk i strijelu. »Ledi Penelope ima dobar stav.« Ledi Penelope se naginjala dok je
zatezala luk.
»Ah, doista«, reče gospođica Greaves ozbiljno. »Ona vrlo često vježba svoj stav.«
U tišini su gledali kako strijela ledi Penelope pogađa rub mete i odbija se.
»Ciljanje je potpuno drugi problem, naravno«, promrmljala je gospođica Greaves.
Maximus se trgnuo jer Johnny se oprezno kretao travnjakom da pokupi strijele. Lakaj je
bio hrabriji od njega.
»Ona se priprema za još jedno gađanje«, reče Scarborough i doista, ledi Penelope zauzela
je stav. Imala je vrlo lijepu figuru, primijetio je on objektivno: u kosu crnu poput ebanovine
uplela je tamnocrvene vrpce koje su lepršale na vjetru. Imala je gotovo grčki profil.
Odapela je strijelu, a sva tri lakaja bacila su se ničice na zemlju.
»O, izvrsno, moja ledi!« povikao je Scarborough, jer je strijela ledi Penelope udarila u
vanjski plavi krug mete.
Dama je blistala od ponosa i graciozno je zakoračila unatrag da prepusti mjesto gospođici
Royale.
Lakaji su izgledali kao u stupici.
Gospođica Royale uzela je svoj luk i viknula lakajima. »Bit će najbolje da se odmaknete.
Nikada još nisam ovo radila.«
»Nikada nije vježbala s lukom i strijelom?« promrmljala je Phoebe.
»Odrasla je u Indiji.« Gospođa Jellett došla je i stala uz njih dok je čekala da ponovno
dođe na red. »Zemlja pogana. Nema sumnje da to objašnjava i njezinu tamnu put.«
Prve dvije strijele gospođice Royale promašile su, ali trećom je uspjela pogoditi vanjski
krug. Odmaknula se korak unatrag prilično zadovoljna sobom.
Srećom, ostala gađanja prošla su bez incidenta i mada nijedna dama nije pogodila
unutarnji crveni krug mete, nisu ranile nijednog od njegovih lakaja. I kao što je Phoebe rekla:
»Poslijepodne se može smatrati pobjedonosnim.«
Maximus je ponudio ledi Penelope da ga uhvati ispod ruke kako bi je poveo unutra da se
osvježi. Putem se sagnuo da je pažljivo sluša dok je prepričavala svoj izvanredan uspjeh u
streličarstvu. On ju je mrmljajući hvalio i ohrabrivao u prikladnim trenucima, ali sve vrijeme bio
je svjestan da je gospođica Greaves ostala na travnjaku gdje se gađalo.
»Ah, zaboravila sam tamo svoje rukavice«, uskliknula je ledi Penelope kad su ušli u žuti
salon. Ostali gosti već su svi posjedali.
»Ja ću vam ih donijeti«, rekao je Maximus, barem jedanput pretekavši Scarborougha.
Poklonio se i otišao prije nego što su ledi – ili vojvoda – mogli išta reći.
Hodnici su bili pusti dok je hodao prema južnim vratima. Svi gosti nalazili su se u žutom
salonu, a i služinčad koja je posluživala goste bila je tamo.
Svi gosti osim jednoga.
Ugledao ju je čim je izašao na južna vrata. Stajala je na travi okrenuta mu profilom,
uspravnih leđa, u stavu neke davne žene ratnice. Dok joj je prilazio, gospođica Greaves žustro je
napela luk, naciljala malo više uvis zbog vjetra i otpustila strijelu. Prije nego što je stigla do mete,
namjestila je drugu strijelu i otpustila. Treća je slijedila jednako brzo.
Pogledao je metu. Sve tri strijele bile su zajedno u sredini crvenoga kruga. Gospođica
Greaves, koja »ne gađa lukom i strijelom«, bila je bolji strijelac nego sve dame zajedno – a
vjerojatno bolja i od većine muškaraca.
Skrenuo je pogled s mete prema njoj i vidio da i ona gleda njega, ponosno i bez osmijeha.
Artemida. Dobila je ime po božici lova – božici koja je bez grižnje savjesti ubila svojeg jedinog
prosca.
Nešto je oživjelo u njemu, uzdignulo se, očvrsnulo, otvorilo se željno izazova. Ona nije
bila nježna dama iz visokog društva. Mogla se kao takva prerušiti, ali on ju je bolje poznavao:
bila je božica, divlja, slobodna i opasna.
I najprikladniji protivnik.
Podignuo je rukavice ledi Penelope i, bez smiješka, njima salutirao gospođici Greaves.
Poklonila mu se podjednako ozbiljna.
Maximus se okrenuo da se vrati u kuću. Razmišljao je. Nije imao pojma kako će to
učiniti, ali odlučio ju je nadmašiti. Pokazat će joj da je gospodar, a kada mu prizna pobjedu... pa,
onda će je uzeti. I, zaboga, zagrlit će je i držati. Svoju lovkinju.
Svoju božicu.
 Sedmo poglavlje

Ako je vjenčanje kralja Herle bilo svečano, tada je

pir kralja patuljaka bio veličanstven. Sedam dana
i sedam noći slavilo se, plesalo i pripovijedale su se priče.
Spilja je blistala zlatom i draguljima,
jer patuljak istinski i ustrajno voli bogatstva
koja dolaze iz zemlje. A kad je kralj Herla
napokon pokazao svoj vjenčani dar, začuli su se povici
odobravanja iz usta građana-patuljaka: donio je zlatnu
škrinju, veliku kao dvije muške šake, prepunu
blistavih dijamanata...
_____
iz Legende o kralju Herli

oči su mu sjale crvenim plamenom kao da je izašao ravno iz pakla.«

Penelope je dramatično zadrhtala na svoju priču.
Artemis se činilo da stoti put sluša priču o njihovu susretu s Duhom St. Gilesa i sada se
nagnula k Phoebe i promrmljala joj na uho: »Ili je imao blagu infekciju oka.«
Mlađa je žena pokrila rukom usta i prigušila smijeh.
»Volio bih da sam bio tamo da vas zaštitim od takvoga vraga«, uzvikne vojvoda od
Scarborougha.
Gospoda su se poslije večere pridružila damama u žutom salonu i gosti su se raštrkali po
sobi. Dame su se uglavnom opuštale na elegantno izrezbarenim stolicama i sofama dok su
džentlmeni stajali. Čim je ušao, Scarborough je odmah prišao Penelopi i prilijepio se uz nju, dok
je Wakefield polako obilazio prostoriju ukrug, držeći se zidova. Artemis se pitala kakvu to igru
igra. Pa trebao bi biti na usluzi njezinoj rođakinji? Umjesto toga, kad je pogledala prema njemu
na drugoj strani prostorije, srela je njegov zamišljen pogled.
Zadrhtala je. Nekako je bio više usredotočen nakon njezine male predstave s lukom i
strijelom tog poslijepodneva. Možda je s njezine strane to bila oholost, ali nije mogla propustiti tu
priliku. Ona nije bila samo još jedna dama iz londonskog društva. Odrasla je na selu, provodila je
duge dane lutajući šumom i znala je loviti. Istina, uvijek je lovila ptice i tek pokoju vjevericu – ne
grabežljive vojvode – ali princip je bio isti, zar ne? Uporno će ga vrebati i pratiti, podbadati, sve
dok ne bude imao izbora nego spasiti njezina brata. Bio je to delikatan manevar: htjela mu je dati
do znanja da je spremna razotkriti ga, ali istodobno, ako oda njegov identitet kao Duha St. Gilesa,
izgubit će svu moć nad njim. Doista profinjena igra, ali barem je napravila prvi potez.
Zadobila je njegovu pozornost.
»Vrlo je hrabro od vas, Vaša Milosti«, rekla je Artemis podignuvši glas dok se okretala
vojvodi od Scarborougha, »što nam se nudite da se suprotstavite Duhu St. Gilesa. Jer onomad
sam primijetila da je Duh prilično krupan muškarac. Zapravo, bio je gotovo istog stasa kao...«
Pogledala je prema okupljenim džentlmenima kao da traži onoga koji je odgovarajuće visine.
Kad joj se pogled zaustavio na Wakefield u, lice mu je već poprimilo ironičan izraz. »Gle,
zapravo kao naš domaćin, vojvoda od Wakefielda.«
Zavladala je napeta stanka za vrijeme koje je Artemis izdržala Wakefieldov pogled ispod
napola spuštenih vjeđa, a onda ju je prilično prozaično prekinula Penelope. »Ne budi glupa,
Artemis.
Duh je bio barem tridesetak centimetara viši od Njegove Milosti. Ali potpuno sam sigurna
da bi ga vojvoda od Scarborougha mogao poraziti.«
Ovo posljednje bila je laž, tako očita da se Artemis nije potrudila čak ni zakolutati očima.
»Svakako, Njegova Milost bio bi bolja pomoć od mojega brata«, rekla je Phoebe, ne
mareći za svoju nelojalnost.
»Phoebe«, zareži tiho Wakefield u znak upozorenja.
»Da, dragi brate?« Phoebe okrene bezbrižno vedro lice prema vojvodi, koji je iz kuta
vrebao poput tigra s lošom probavom. »Moraš priznati da se jučer baš nisi iskazao u dvoboju sa
Scarboroughom.«
»Njegova Milost, vojvoda od Scarborougha, očito je mnogo više godina vježbao
mačevanje nego što sam to mogao ja.« Wakefield se poklonio drugom vojvodi tako graciozno da
se Artemis zapitala je li doista želio uvrijediti Scarboroughove godine. »A ti, derište malo, trebala
bi pokazati malo više poštovanja prema starijima.«
Njegov zadirkujući ton uhvatio je Artemis nespremnu. Doista je mario za sestru,
podsjetila se. Možda je previše zaštitnički raspoložen, ali volio je Phoebe. Ta ju je misao malo
uznemirila. Ucjenjivala je tog čovjeka. Nije htjela misliti o njegovoj nježnijoj, humanijoj strani.
Skupila je hrabrost i pripremila se za sljedeću salvu. »Zaista smatrate da je Duh tako
monstruozno visok? Doista, mislila sam da ima visinu i držanje kao i Njegova Milost. No kad bi
vojvoda bio bolji mačevalac, moglo bi se reći da smo upravo njega srele u St. Gilesu.«
»Ali zašto bi Njegova Milost lutala po St. Gilesu?« upitala je Penelope iskreno zbunjena.
»Tamo idu samo razbojnici i sirotinja.«
»Pa i mi smo bile tamo, zar ne?« odvrati joj Artemis.
Penelope nehajno odmahne rukom. »To je drukčije. Ja sam krenula u veliku pustolovinu.«
»Zbog koje ste obje zamalo poginule, koliko znam«, šapne Phoebe Artemis na uho.
»Dođite, moja ledi«, reče veselo Scarborough. »Dovoljno je bilo priče o nasilnicima.
Obećali ste nam pjevati, sjećate se. Hoćete li to učiniti sada?«
»O, da.« Penelope se odmah razvedrila zbog mogućnosti da bude u središtu pozornosti.
»Jedino mi treba pratnja.«
»Mogu ja svirati«, rekla je Phoebe »ako znam pjesmu koju ćete pjevati.«
Artemis joj je pomogla prijeći sobu i sjesti za klavičembalo.
»Što biste voljeli izvesti?« upitala je Phoebe kad se graciozno namjestila uz instrument.
Penelope se nasmiješila. »Znate li Pastiričinu jadikovku?«
Artemis je potisnula uzdah i pronašla stolicu da sjedne. Penelope je imala vrlo mali
repertoar koji se sastojao od prilično sentimentalnih i sladunjavih pjesama.
 Wakefield se spusti na stolicu do nje, a ona nije mogla a da se malo ne ukoči.
»Promašaj, mislim«, promrmljao je kutom usana dok su gledali Penelopu kako podiže
bradu jako uvis i pruža jednu ruku. »Vi to možete učiniti mnogo bolje.«
»Izazivate li me, Vaša Milosti?«
Krajevi usana su mu se podignuli iako je nije gledao. »Samo bi budala provocirala svoju
zlu kob. Dovraga, što to ona radi?«
Artemis je pogledala glazbenicu i pjevačicu. Penelope je jednu ruku položila na trbuh, a
drugu je neprirodno ispružila ispred sebe te poprimila tragičan izgled. »To joj je pjevački stav,
Vaša Milosti. Sigurna sam da ćete se naviknuti na to kad se oženite mojom rođakinjom.«
Vojvoda se trznuo. »Dobar udarac.«
Phoebe je počela svirati vješto i pomalo ozbiljno za svoje godine.
Artemis je podignula obrve u činu divljenja i šapnula vojvodi: »Vaša sestra prekrasno
svira.«
»Slažem se«, reče on nježno.
A onda je Penelope zapjevala. Nije se radilo o tome da je bila loša pjevačica, ali sopran
joj je bio tanak i u nekim tonovima prilično oštar.
K tome, pjesma za koju se odlučila nije bila sretan odabir.
»Ne miluj runo janjeta mog«, cvrkutala je Penelope, ne pogodivši točno notu na »janjeta«.
»Jer nježno je i odveć plaho za mušku zlu ruku.«
»Znate«, zamišljeno se javi gospođa Jellett iza njih, »mislim da ta pjesma ima dvostruko
značenje.«
Artemis uhvati vojvodin sarkastičan pogled i osjeti kako joj obrazi gore.
»Lijepo se ponašajte, gospođice Greaves«, promrmlja on tiho, a glas mu je bio promukao
i dubok.
»Lijepe riječi za muškarca koji noću zamaskiran juri naokolo po St. Gilesu«, šapnula je.
Namrštio se i pogledao oko sebe. »Ššš.«
Izvila je jednu obrvu. »Zašto?«
Uputio joj je pomalo razočaran pogled. »Znači tako to ide?«
Apsolutno nije bilo razloga da osjeća sram. Artemis podigne bradu. »Da. Osim ako ne
želite učiniti ono što sam vas jutros zamolila?«
»Znate da je to nemoguće.« Zagledao se u Penelope i Phoebe, ali smatrala je da pozornost
nije usmjerio na njih jer mu se gornja usna prezirno izvila. »Vaš brat ubio je tri muškarca.«
»Nije«, rekla je nagnuvši se bliže njemu tako da nitko ne može čuti što govore. Mogla je
na njemu osjetiti miris šume, koji se nije uklapao u ovu pretjerano ukrašenu prostoriju. »Optužen
je da je ubio tri muškarca. Ali nije to učinio.«
Lice mu se ublažilo u izrazu koji je već prije vidjela – vidjela i prezirala. »Vaša odanost
bratu zaslužuje pohvalu, ali dokazi su protiv njega. Imao je krvi na sebi, a zatekli su ga s velikim
mesarskim nožem u ruci.«
Naslonila se na naslon stolice i gledala ga. Taj dio o tome kako je bio okrvavljen i držao
nož bio je dobro poznat – ali ne i da se radilo o mesarskom nožu. »Vidim da je vaša istraga bila
prilično detaljna.«
»Naravno. Zar mislite da je mogla biti drukčija?« Napokon se okrenuo da je pogleda, a
izraz lica bio mu je čvrst i hladan kao da nikada nisu šetali šumom u ranu zoru. »Gospođice
Greaves, možda biste trebali zapamtiti da se uvijek pobrinem da mi prvi zadatak bude da dobijem
ono što mi je zapelo za oko.«
Nije mogla samo tako ustati i ostaviti ga, a da ne napravi scenu, no strašno je to željela.
»Dobro, neka igra bude poštena i možda biste trebali znati, Vaša Milosti, da vam nemam namjeru
prepustiti teren za borbu.«
Nagnuo je glavu prema njoj samo za djelić centimetra. »Onda, gospođice Greaves, en
garde.«
Srećom u tom je trenutku duga, prilično škripeća razvučena nota najavila kraj Penelopine
balade i to je toliko zaprepastilo publiku da je nastala stanka a tek su onda slušatelji počeli
pljeskati.
»Kako lijepo«, rekla je Artemis naglas. »Možda bismo mogli još nešto čuti...«
»Ah, moj brat ima prekrasan glas«, prekinula ju je Phoebe i pogledala u smjeru Artemis.
»Maximuse, hoćeš li nam pjevati?«
Penelope je izgledala malo mrzovoljno zato što više neće biti u središtu pozornosti.
»Nitko baš ne žudi da me čuje«, oklijevao je Wakefield.
»Meni je doista slatki ženski glas draži od dubokog muškog«, rekao je Scarborough.
Wakefield je napola zažmirio. »Možda duet. Vjerujem da Phoebe zna nekoliko pjesama iz
pjesmarice u ormariću.«
Ustao je i prišao visokom, bogato izrezbarenom ormariću i počeo izvlačiti listove notnih
zapisa, čitajući naglas naslove kako bi Phoebe izabrala one koje je znala napamet.
Ali kad je Maximus pružio jednu pjesmu, Penelope je šmrcnula i primijetila da je
namijenjena za alt dok ona pjeva samo soprano dionice.
Na tren je kroz publiku prošao val nemira zbog mogućnosti da Penelope otpjeva solo još
jednu pjesmu.
Tada se veselo oglasila Phoebe. »Pa, onda ću ja preuzeti žensku dionicu. Zaista, bila bi
šteta propustiti Maximusovo pjevanje, sada kad je pristao.« I prije nego što je vojvoda mogao
pobjeći, već je počela svirati uvodne note na klavičembalu.
Artemis je sklopila ruke na krilu. Nije bilo sumnje da je Phoebe dovukla brata naprijed da
pjeva samo kako bi spriječila još jednu Penelopinu izvedbu. Artemis nije očekivala nikakav
veliki talent, a sudeći po nemirnim slušateljima oko sebe, nisu očekivali ni oni. Kada ovaj duet
završi, namjeravala je vojvodu stjerati u kut i natjerati...
Začula se prva nota.
Muški glas bio je dubok i jasan, plijenio je osjetila, spuštao joj se straga niz vrat poput
milovanja, nagnao je da zadrhti od užitka. Artemis se uplašila da je slušala otvorenih usta.
Vojvoda od Wakefielda imao je glas koji bi i anđele – ili vragove – natjerao da zaplaču. Nije to
bio onakav muški glas kakav je u to vrijeme bio hvaljen – u to doba u Londonu svi su se
oduševljavali visokim neprirodnim pjevačkim glasom – ali njegov je bio glas koji će uvijek
svakom uhu zvučati zavodljivo. Siguran i jak, s vibrantnom muževnošću u niskim tonovima.
Mogla bi satima sjediti i slušati ga.
Vojvoda od Wakefielda kao da nije bio svjestan kakav je učinak njegovo pjevanje
ostavilo na goste. Ležerno se nagnuo iznad Phoebe dok je čitao note koje je držao u jednoj ruci, a
drugu joj je s ljubavlju spustio na rame. A kad su zajedno prebrodili jedan prilično zahtjevan dio,
uživao je u osmijehu koji mu je Phoebe dobacila i uzvratio joj je isto. Naravno, iskreno i
nesputano.
Gotovo radosno.
Da nema titulu vojvode od Wakefielda, bi li uvijek bio ovakav? Snažan muškarac bez
hladnoće ili jake potrebe da dominira i kontrolira? Pun ljubavi i sretan?
Pomisao o takvom muškarcu bila je neobično privlačna, ali dok je razmišljala o takvom
nestvarnom biću, uhvatila je vojvodin pogled i znala je: upravo za takvim muškarcem kakav je on
sada – s manama koje ima – upravo je za takvim čeznula. Željela se sukobiti s njegovom
dominantnom prirodom, željela je s njim trčati kroz šumu, željela ga je izazvati, mentalno i
tjelesno, da igraju igre koje su sami smislili.
A hladnoća?
Zagledana u njegove autokratske oči, Artemis je željela to svim srcem. Kad bi mogla,
uzela bi njegovu hladnoću i učinila je svojom.
Preobrazila bi je u toplinu koja bi ih oboje obavila.
APOLLO JE LEŽAO na svojoj prljavoj slami i slušao odjek čizama i čuvare koji su
dolazili. Bilo je prekasno da bi obilazili ćelije. Stanovnicima ovog turobnog mjesta već je bilo
servirano ukusno jelo od pljesnivog kruha i ustajale vode. Svjetla su napola ugašena. Nije bilo
nikakva razloga da stražari budu ovdje osim ako se ne radi o nekom zlu.
Uzdahnuo je, a lanci su mu zazveketali dok se pomicao, nastojeći naći neki ugodniji
položaj. Jučer su doveli novog zatvorenika, učinilo mu se da je to mlada žena. Ćelije su građene
tako da nije mogao vidjeti nijednog od svojih susjeda, samo ćeliju nasuprot svojoj. U njoj je bio
muškarac. Imao je kožnu bolest zbog koje mu je koža izgledala poput lišaja na stijeni.
Prošle je noći nova zatvorenica pjevala do sitnih sati Riječi njezine pjesme bile su prilično
vulgarne, ali imala je lijep glas i nekako je zvučala izgubljeno. Je li doista bila luda ili samo žrtva
rođaka ili supruga koji je se zasitio, Apollo nije znao.
Kao da je to ovdje bilo važno.
Svjetlo je sjalo na hodniku. Zvuk čizama se zaustavio.
»Imaš li što za mene, ljepotice?« Bio je to Ridley, mišićav i zao muškarac.
»Daj nam poljubac, onda.« A to je bio Leech, Ridleyjeva desna ruka.
Žena je stenjala, tiho i gorko. Što god su joj namijenili vjerojatno je prilično grozno.
Lanac je zazvečao kao da se ona pokušava odmaknuti što dalje od njihova dosega.
»Hej!« povikao je Apollo. »Hej, Ridley!«
»Zaveži, Kilbourne«, vikne čuvar. Zvučao je kao da mu nešto drugo privlači pažnju.
»Povrijedio si mi osjećaje, Ridley«, odvrati Apollo. »Zašto me ne bi došao utješiti da mi
bude lakše?«
Ovaj put nije bilo odgovora, samo se čulo kako žena jeca. A onda paranje tkanine.
Prokletstvo.
Jednom davno Apollo je o sebi mislio kao o svjetskom čovjeku. Džentlmenu naviklom na
mračni grijeh koji je vrebao iz dubine londonskih četvrti. Pio je i kockao, a povremeno čak
kupovao naklonost lijepih žena, jer tako su radili svi mladići koji su se tek vratili sa sveučilišta i
bili puni sebe samih. Bio je tako nevin. Tako naivan. A onda je došao u Bedlam i saznao što je
prava potkupljivost. Tu su stvorenja koja su se nazivala muškarcima vrebala na one slabe i to
samo iz čiste zabave. Samo da se mogu nasmijati u lice očajnim žrtvama.
Mnogo je noći probdio zbog toga, a ništa nije mogao učiniti.
Ali možda će danas moći skrenuti te šakale od odabranog plijena.
»Hej, Leech, cuclaš li Ridleyju kurac?« Apollo je ružno cmakao usnama i naginjao se
naprijed koliko su mu lanci dopuštali. »Time se baviš kad ljenčariš umjesto da radiš, zar ne?
Voliš li progutati njegovu srčiku? A njemu nikad dosta tvojeg lijepog jezika, Leech.«
»Začepi njegovom gospodstvu gubicu«, zarežao je Ridley.
Kao na mig Leechov zdepasti lik pojavi se na ulazu u Apollovu ćeliju, noseći preko
ramena kratku batinu.
Apollo se nacerio i prekrižio noge kao da sjedi u salonu neke dame iz visokoga društva
umjesto što leži na smrdljivom smeću. »Dobar vam dan, gospodine Leech. Kako ljubazno od vas
što ste svratili. Hoćete li popiti čaj sa mnom? Ili biste radije čokoladu?«
Leech zareži. Nije baš bio čovjek od riječi taj Leech. Ridley je obično govorio umjesto
njega. Ali Leech je ipak imao neki niži oblik inteligencije iako se to ne bi zaključilo po niskom,
nagnutom čelu. Nije se potrudio prići Apollu, ostao je izvan dosega lanca kad je zlobno
zamahnuo batinom prema Apollovim nogama.
Medu zatvorenicima se govorilo da je Leech batinom lomio ruke, čak i noge, ali Apollo je
bio i više nego spreman. U posljednjem trenu povukao je noge i nasmijao se Leechu.
»Ah, ne, ne. Nećemo se tako igrati.«
Divna stvar u vezi s Leechom bila je ta da se u njega moglo pouzdati. Još je dvaput
bezuspješno zamahnuo prije nego što se razbjesnio i navalio. Apollo je dobio udarac u desnu
ruku zbog čega mu je zamrlo rame, ali uspio je zamahnuti nogom i izbaciti batinu Leechu iz ruke.
Čuvar je zakoračio unatrag, mršteći se i držeći se za bolnu ruku.
Žena je sada stenjala, strašno i neprekidno. Apollu se nakostriješila dlaka na rukama čuvši
taj životinjski zvuk.
»Ridley, oj, Ridley, dragi!« pjevao je Apollo kroz stisnute zube. »Leech se duri. Dođi
van, dođi van i igraj se sa mnom, Ridley, zlato!«
Iz susjedne ćelije začuje se ružna psovka.
»Ridley! Svi znamo kako ti je mali pimpek – možeš li ga uopće naći bez Leechove
pomoći?«
To je djelovalo. Teški koraci niz hodnik najavljivali su Ridleyjev dolazak, a onda se
golemi muškarac pojavio na vidiku, s tek napola zakopčanim hlačama. Ridley je bio metar
osamdeset dva centimetra čiste opakosti: široka jaka ramena, debele ruke i glava poput kamene
stijene postavljena u sredini. Čuvareve usne zgrčile su se prema unutra što je trebao biti osmijeh,
a onda je Apollo shvatio da je pogriješio jer iza njega se pojavio i treći muškarac. Tyne nije bio
tako visok kao Ridley – malo ih je bilo – ali mogao je biti podjednako opasan ako mu se ukaže
prilika.
Tyne i Leech su se raširili, kružeći tako da ga napadnu sa strane, dok se Ridley cerekao i
čekao da njegovi razbijači zauzmu položaj.
No, to neće biti dobro.
»Dakle, gospodo«, Apollo je razvlačio riječi polako ustajući, »znate da se nisam baš
uredio za vas. Nisam navikao na tako mnogo posjetitelja ovako kasno noću. Ridley, zašto ne
kažeš svojim kom pićima da se maknu, a ti i ja ćemo ovo riješiti uz finu šalicu čaja.«
Tyne i Leech napali su istodobno. Tyne je slijeva naciljao udarac u njegovu glavu dok se
Leech sagnuo i jurnuo zdesna u Apollov trbuh. Apollo je zaustavio Tyneovu šaku tako što je
podignuo podlakticu. Desna mu ruka još nije dobro funkcionirala, ali uspio je laktom udariti
Leecha u lice, odbacivši manjeg muškarca ravno u zid. Apollo se napola okrenuo Tyneu i zadao
mu bekhend lijevom šakom. Tyne je zateturao, ali ostao je na nogama, a Apollo ga je upravo htio
šutnuti kad je shvatio da je u opasnosti.
Zaboravio je na Ridleyja.
Stopala su mu poletjela ispod njega. Udario je glavom u kameni pod i na trenutak nije
znao za sebe, samo mu je zvonilo u glavi i bljeskalo pred očima. Kad je zatim podignuo pogled,
vidio je Ridleyja koji je još držao lanac kojim su mu bila vezana stopala.
Doteturao je i Leech, držeći ruku na nosu koji mu je krvario i udario je nogom Apolla u
lice. Apollo je podignuo ruku – ali micao ju je previše sporo, nešto nije bilo kako treba – a Leech
ga udario još jedanput, ovaj put u rebra. Osjetio je bol, ali nekako prigušeno i znao je da bi se
zbog toga trebao uznemiriti. Apollo se pokušao sklupčati, zaštititi ranjive dijelove, ali Ridley je
ponovno povukao lanac i ispružio mu noge. Leech je sada u ruci imao svoju batinu i podizao ju je
u zrak...
Ridley se cerekao, rukama je nešto prtljao oko napola zakopčanih hlača. »Ovaj put ćemo
ti dobro začepiti usta.«
 Ne.
Istinski strah pojavio se negdje u pozadini Apollova uma i silovito se pridignuo i glavom
udario Ridleyja u sredinu tijela. Čuvar je pao na stražnjicu uz povik. Apollo se bacakao, ritao,
udarao u sve što je mogao dosegnuti.
Nešto ga je tresnulo po glavi.
Pogledao je kroz poluzatvorene oči. Leechova prokleta batina. Oduzet će mu je, i tako mu
Boga, izmlatit će stražara njegovim oružjem.
Tyne mu je stao na grlo. Apollova pluća su se nadimala. Jedanput. Dvaput.
Nema zraka.
Triput...
Obavila ga je tama.
JUTARNJE SUNCE PROŠARALO je šumsko do pod njegovim nogama dok je sutradan
Maximus šetao. Ustao je rano, nemiran bez svojih uobičajenih vježbi u londonskom podrumu.
Njegov je posao bio u gradu i jedva je čekao da mu se vrati.
Udvaranje ženi s ciljem ženidbe zamoran je posao.
Belle je ugurala glavu u njegov dlan kao da mu nudi utjehu. Percy i Starling već su otrčali
naprijed, ali Belle je voljela ostati uz njega.
Najčešće je bilo tako.
Ali sada je iznenada naćulila uske uške i odjurila, graciozno poskakujući kroz nisko
raslinje. Čuo je i ostale pse kako štekću na pozdrav.
Smiješno, ali učinilo mu se da mu je srce brže zakucalo. Unatoč njihovu antagonizmu,
unatoč njezinim prijetnjama njegovoj ravnoteži, želio ju je vidjeti, a u ovom trenutku neće
ispitivati zašto.
U nekoliko koraka dospio je do čistine s jezercem i pogledao uokolo. Vidio je pse kako
polako hodaju oko jezerca – čak je i Bon Bon bio tamo – ali nju nije vidio na stazi.
A onda ju je ugledao i u udu je odmah osjetio uzbuđenje.
Artemis Greaves je bila u jezercu, graciozna poput vodene vile, suknje je zadigla i vezala
oko struka i stajala je u bistroj vodi koja joj je dosezala do bedara.
Kako se usuđuje.
Brzim koracima zaobišao je jezerce i zastao na obali najbliže mjestu gdje je ona gacala.
»Gospođice Greaves.«
Pogledala ga je i izgledala kao da joj nije drago što ga vidi. »Vaša Milosti.«
»Što radite«, reče on blago, ali opasnim tonom, »u tom jezercu?«
»Rekla bih da je očito«, promrmljala je i počela hodati prema obali. »Gacam po vodi.«
Stisnuo je zube. Što se više približavala obali, to su se više vidjele mliječno bijele noge
koje su izranjale iz vode. Uskoro je bilo jasno da je gola od mjesta gdje joj se spajaju bedra pa
sve do uskih stopala. Koža joj je blistala na jutarnjem suncu, blijeda i ranjiva, potpuno, užasno
erotična.
Kao džentlmen trebao je pogledati u stranu.
Ali dovraga, to je njegovo jezerce.
»Bilo tko je mogao naići i zateći vas«, prosiktao je, svjestan da i sam sebi zvuči poput
kreposne starice.
»Zar zaista tako mislite?« upitala je naposljetku. Došla je do obale i zakoračila na
mahovinom prekriveno do uz jezerce. »Sumnjam da itko od vaših gostiju, i u najboljem slučaju,
ustaje prije devet sati. Penelope ne izlazi iz svojih soba prije podneva.«
Stajala je tamo, glave nagnute u stranu kao da zaista želi raspravljati o jutarnjim navikama
njegovih gostiju. Nije napravila nijedan pokret da spusti suknje. Gledao je kapljicu vode kako
lagano klizi niz jedno oblo bedro, preko lijepih kontura koljena, pa brže dolje niz glatku kosinu
lista da bi skliznula niz delikatan gležanj.
Brzo je podignuo pogled do njezina lica.
I dalje je izgledala samo znatiželjno, kao da je stajati napola gola pred njim potpuno
prihvatljiv početak dana.
Dragi Bože, zar ona misli da je on eunuh?
Želio ju je protresti, prekoriti sve dok ne pogne glavu od srama. Želio je...
»Spustite suknje«, zarežao je. »Ako je to vaš način da me provocirate zbog našeg
neslaganja, reći ću vam da neće djelovati.«
»To mi nije bila namjera«, rekla je mirno. »Kao što sam vam rekla, samo sam gacala po
vodi, a jedini razlog je taj što uživam u tome. Međutim, mislim da ste vi pogriješili.«
»Ja...« Nije ju mogao pratiti dok su joj noge bile tako zamamno razgolićene. »Što?«
»Zbog čega mislite da vas ne mogu isprovocirati?« Podignula je jednu obrvu i razvezala
čvor koji joj je držao suknje. Pale su i sakrile prekrasne noge do gležnja, ali to ga nimalo nije
uzrujavalo.
»Da niste više išli gacati u moje jezerce«, rekao je.
Slegnula je ramenima, podignula sa zemlje cipele i čarape gdje ih je bila ostavila na stazi.
»Vrlo dobro, Vaša Milosti, ali to je velika šteta. Voljela bih i plivati.«
Okrenula se na mjestu i pošla stazom, a čarobni goli gležnjevi bljeskali su ispod sukanja,
ostavljajući Maximusa da je zamišlja kako pliva u njegovu jezercu, veličanstveno naga.
Sva. Ta. Bijela. Put.
Um kao da mu je načas počeo zamuckivati.
Kad je opet podignuo pogled, ona i psi samo što opet nisu zašli u šumu, a stražnjica joj se
zavodljivo ljuljala. On je zapravo morao kaskati da je sustigne.
Kad mu je to uspjelo, pogledao ju je postrance i vidio da je čvrsto stisnula usne.
»Znate plivati?«
Načas je pomislio da mu se neće udostojiti odgovoriti. Onda je uzdahnula. »Da. Dok smo
bili djeca, Apollo i ja smjeli smo biti slobodni, trčati i biti gotovo divlji. Na imanju susjeda
nalazilo se jezerce. Kradom bismo otišli tamo i uz pokušaje i pogreške oboje smo naučili plivati.«
Maximus se namrštio. Cravenov izvještaj bio je pun činjenica – datum rođenja, tko su joj
bili roditelji, njezina veza s ledi Penelopom – ali otkrio je da ima još mnogo toga što bi volio
znati o gospođici Greaves. Uvijek je mudro saznati sve moguće o svojem neprijatelju.
»Niste imali dadilju?«
Tiho se nasmijala, a zvučalo je tužno. »Imali smo tri. Ostale bi nekoliko mjeseci, čak i
cijelu godinu, a onda bi tati ponestalo novca i morao bi ih otpustiti. Apollo i ja smo nekako
naučili čitati, pisati i osnove računa, ali ne puno više od toga. Ne znam francuski, ne znam svirati
nijedan instrument, nikad nisam naučila crtati.«
»Vaše nepotpuno obrazovanje kao da vam ne smeta«, primijetio je on.
Slegnula je ramenima. »Bi li se išta promijenilo da me to muči? Imam neke druge vještine
koje se obično ne vide kod dama: plivanje, kao što sam vam rekla, zatim znam pucati iz pištolja.
Mogu se dobro cjenkati s mesarom, gotovo mu kožu oderati. Znam napraviti sapun i kako
otpraviti čovjeka koji dolazi naplatiti račune. Znam krpati, ali ne vezem, mogu upravljati seoskim
kolima, ali ne i jahati konja, znam uzgajati kupus i mrkvu pa čak od njih skuhati dobru juhu, ali
nemam pojma kako razvući ruže na pergolu.«
Čuvši sve to, Maximus stegne šake uz tijelo. Nijedan džentlmen ne bi smio dopustiti da
njegova kći odraste i postane žena bez najosnovnije pouke potrebne za njezin društveni položaj.
»Vi ste unuka grofa od Ashridgea.«
 »Da.« Glas joj je bio napet i znao je da je nehotice dotaknuo neku bolnu točku.
»Nikada to glasno ne spominjete. Je li vaša povezanost s njime tajna?«
»Nije.« Naborala je nos i dopunila svoju izjavu. »Barem ne s moje strane. Moj djed me
nikada nije priznao. Tata se posvađao sa svojim ocem kad se oženio mamom i očito da je
tvrdoglavost zajednička mnogim članovima naše obitelji.«
Maximus progunđa. »Kažete da vas djed nikada nije priznao. Je li priznao vašeg brata?«
»Na svoj način.« Koračala je odlučno, a hrtovi su bili uz nju. Iznenada je pomislio da bi
ona, samo da je na leđima nosila luk i tobolac sa strijelama, lako mogla pozirati za sliku božice
po kojoj je dobila ime. »Kako je Apollo bio njegov nasljednik, djed je očito smatrao da je važno
pružiti mu dobro obrazovanje. Platio je da se Apollo školuje u Harrowu. Apollo kaže da je čak
jedanput ili dvaput vidio djeda.«
Usisao je zrak kroza zube. »Djed vas nikada nije ni upoznao?«
Odmahnula je glavom. »Koliko znam, nije.«
Namrštio se. Ideja o napuštanju obitelji za njega je bila anatema. Nije mogao shvatiti da bi
se to moglo učiniti zbog bilo kojeg razloga.
Pozorno ju je pogledao, a onda mu je na pamet pala misao. »Jeste li pokušali stupiti s njim
u kontakt kada...?«
»Dok mi je majka umirala, a Apolla su uhitili i bili smo potpuno očajni?« Prezirno je
otpuhnula. »Naravno da jesam. Nikada mi nije odgovorio na pisma koja sam mu poslala. Da
mama nije pisala svojem bratiću, grofu od Brightmorea, ne znam što bih učinila. Nismo imale ni
novčića. Tata je bio umro prije manje od godinu dana, mama je bila na samrti, a Thomas je
otkazao zaruke. Završila bih na ulici.«
Naglo se zaustavio. »Bili ste zaručeni.«
Napravila je još dva koraka prije nego što je primijetila da nije uz nju. Pogledala ga je
preko ramena, a na blago izvijenim usnama pojavio se onaj poluosmijeh. »Našla sam činjenicu
koju niste znali o meni?«
Šutke je kimnuo. Zašto? Zašto nije i na to pomislio? Prije četiri godine imala je dvadeset
četiri. Naravno da je imala prosce.
»Pa, ne bih se trebala loše osjećati«, odgovorila je. »Nismo objavili zaruke, što je bila
dobra stvar: njemu je tako bilo puno lakše sve diskretno otkazati, a da pritom ne ispadne nitkov.«
Maximus pogleda u stranu tako da mu ona ne može izbliza vidjeti izraz lica. »Kako se
zvao?«
»Thomas Stone. Sin gradskog liječnika.«
Podrugljivo se nasmiješio. »Ispod vas.«
Pogled joj je postao oštar. »Kao što ste ljubazno primijetili, moj otac je bio na zlu glasu
zbog toga što bi ga obuzela neobuzdana priviđenja. Osim toga, gotovo da nisam imala miraz.
Nisam mogla biti izbirljiva. A Thomas je« – glas joj se smekšao – »bio vrlo drag. Znao mi je
donositi tratinčice i ljubičice.«
Gledao ju je u nevjerici. Kakav imbecil donosi tako obično cvijeće jednoj božici? Da se
radilo o njemu, obasipao bi je ljiljanima iz staklenika, božurima opojna mirisa, ružama svih boja.
Pih, ljubičice.
Nervozno je zatresao glavom. »Ali prestao vam je donositi cvijeće, zar ne?«
»Da.« Stisnula je usne. »Čim se pročulo da su Apolla uhitili.«
Prišao joj je bliže i promatrao je tražeći joj na licu neki mali znak, očekujući vidjeti što će
je slomiti. Je li ona samo zamišljala da je zaljubljena u liječnikova sina? »Nazirem trag gorčine.«
»Rekao je da me voli više od Sunca«, reče ona, a glas joj je bio suh i krhak poput pepela.
»Ah.« Izašli su iz šume i on je pogledao uvis prema jarkom suncu. Onaj je muškarac bio
idiot i nitkov, bez obzira na to što je uspio sačuvati ime. Osim toga, svatko je mogao vidjeti da je
ona više pod utjecajem mjeseca, Lune2, nego Sunca. »Onda bih volio imati moć kojom bih ga
osudio da ostatak svog bijednog života proživi bez sunca.«
Zaustavila se i pogledala ga. »To što ste rekli vrlo je romantično.«
Odmahnuo je glavom. »Nisam romantičan čovjek, gospođice Greaves. Ne govorim ono
što ne mislim. Smatram to traćenjem vremena.«
»Zaista?« na tren ga je čudno pogledala, a onda je uzdahnula i bacila pogled prema kući.
»Više nismo u šumi. Dan će uskoro početi.«
Poklonio se. »Doista je tako. Stavite na glavu svoju kacigu, ledi Luna.«
Podignula je glavu. »I vi svoju.«
Kimnuo je i udaljio se ne pogledavši za sobom. Ali nije mogao a da ne poželi da su stvari
drukčije. Da njih dvoje mogu skinuti oklope i naći način na koji će uvijek oko sebe imati šumu.
Previše opasna misao.
 Osmo poglavlje

Kralj patuljaka bio je vrlo zadovoljan darovima

kralja Herle, a kad je proslava naposljetku završila i
gosti bili na odlasku, oprostio se sa svojim prijateljem
davši mu snježnobijelog lovačkog psića.
»Znam da voliš lov«, reče kralj patuljaka. »S ovim psićem
na sedlu tvoja strijela nikada neće promašiti.
Ali pazi da ne sjašeš prije nego što pas svojevoljno
ne skoči na zemlju. Tako ćeš uvijek biti na sigurnom...«
_____
iz Legende o kralju Herli

rtemis je ušla u Penelopinu sobu malo prije jedanaest. Zatekla je

rođakinju kako sjedi pred ogledalom i okreće glavu na jednu pa na drugu stranu i provjerava
frizuru.
»Što misliš o ovom novom stilu?« upitala je. Lice joj je bilo uokvireno tankim uvojcima,
u koje su bili vješto upleteni šimi biseri. »Blackbourne je ovo predložila, ali nisam sigurna da to
pristaje mojem okruglom licu.«
Blackboume je bila na drugoj strani prostorije slažući Penelopine čarape i dobro je mogla
čuti njihov razgovor – ali Penelope nije marila za to. »Sviđa mi se«, rekla je Artemis iskreno.
»Prilično je elegantno, a ipak vrlo moderno.«
Penelope se blistavo nasmiješila – onim pravim osmijehom koji nije vidjelo mnogo ljudi.
Artemis se na tren zapitala je li Wakefield ikada vidio taj osmijeh. Onda je otjerala tu misao
odmahnuvši glavom. »Želiš li svoj šal?«
»Pretpostavljam da si već bila vani.« Penelope dotakne uvojak.
»Jesam. Prošetala sam s Bon Bonom.«
»Pitala sam se kamo je Bon Bon nestao.« Penelope kimne sebi u ogledalu, očito
zadovoljna svojom frizurom. »Ne, ostavit ću šal u sobi, a ako mi postane hladno, poslat ću
Wakefielda ili Scarborougha da mi ga donesu.«
Preko ramena široko se osmjehnula prema Artemis.
Artemis odmahne glavom. Zabavljala ju je pomisao da će njezina rođakinja iskoristiti
vojvode kao potrčkala. »Ako je to sve, hoćemo li sići?«
 »Da.« Penelope još jedanput posljednji put lagano popravi kosu. »Ah, čekaj. Ima nešto...«
Počela je tražiti u zbrci nakita, lepeza i drugih sitnica koje su završile na njezinu toaletnom
stoliću u ovom kratkom vremenu koje su provele u kući Pelham. »Evo ga. Znala sam da sam
nešto zaboravila. Ovo je jutros stiglo za tebe. Donio ga je glasnik na konju oko osam. Smiješno.
Tko tako rano šalje pisma?«
Pružila joj je prilično zgužvano pismo.
Artemis ga je uzela i noktom skinula pečat. Nije imalo smisla koriti Penelopu zbog toga
što joj je sa zakašnjenjem predala pismo. Njezina je rođakinja oduvijek bila rastresena – naročito
u stvarima koje se nisu ticale nje osobno. Brzo je preletjela očima preko jeftinog papira, a riječi
kao da su odjedanput počele iskakati prema njoj. Shvatila je da je pismo napisao čuvar iz
Bedlama, kojemu je davno platila da joj javi ako se dogodi nešto strašno.
Vaš brat... umire... dođite brzo.
Umire.
Ne, to ne može biti istina. Ne sada kad je napokon našla način kako da ga izvuče odande.
Ali nije mogla toliko riskirati.
Umire.
»Penelope.« Artemis je pažljivo presavila pismo i nastavila ga gnječiti vrhovima prstiju.
Ruke su joj drhtale. »Penelope, moram se vratiti u London.«
»Što?« Penelope je sada u ogledalu gledala svoj nos. Malo ga je napudrala puderom od
rižina brašna. »Ne budi glupa. Boravit ćemo ovdje još tjedan i pol na ovoj kućnoj zabavi.«
»Apollo je bolestan. Ili...« – Artemis drhtavo udahne – »su ga opet premlatili. Moram k
njemu.«
Penelope je duboko udahnula na isti način kao da je dobila novu haljinu i otkrila da
čipkani obrub na rukavima nije onakav kakav je očekivala. »Ali, Artemis, draga. Koliko sam ti
puta rekla da se moraš naviknuti na to i zaboraviti svojega... brata.« Delikatno je zadrhtala kako
da je i sama ta riječ predstavljala veću povezanost nego što je željela. »Ne možeš mu nikako
pomoći. Kršćanski je, znam, željeti mu pružiti utjehu, ali pitam te: može li čovjek utješiti zvijer
obuzetu bolešću ludila?«
»Apollo nije bolestan, a nije ni zvijer«, rekla je Artemis kroz stisnuto grlo. Penelopine
sobarice još su bile u sobi. Ponašale su se kao da nemaju uši, ali Artemis je dobro znala da
itekako dobro čuju. Nije htjela podleći poniženju. Apollo ju je trebao. »Lažno je optužen.«
»Draga, znaš da to nije istina«, rekla je Penelope iskreno nastojeći biti nježna, barem je
Artemis bila sigurna u to. Nažalost, zbog toga je samo željela vrištati na svoju rođakinju. »Tata je
učinio sve što je mogao za tvog brata – i za tebe, kad smo već kod toga. Zaista, to guđenje iste
pjesme o onom jadnom, ludom stvorenju nije baš znak zahvalnosti s tvoje strane. Zaista mislim
da možeš i bolje.«
Artemis je poželjela istrčati iz sobe. Uzvratiti Penelopi istim grubim riječima, baciti joj ih
u lice i napokon – napokon – završiti sa svim tim licemjerjem.
Ali to, na kraju, ne bi poslužilo Apollu.
Još je trebala pomoć strica. Ako sada ode, napusti Penelopu i zaštitu grofa od
Brightmorea, možda će i uspjeti doći do Apolla, ali neće imati načina kako da ga izvuče iz
Bedlama. To je mogao učiniti samo moćan muškarac.
Zapravo, možda samo vojvoda od Wakefielda.
Da. To je ono što mora učiniti. Ostati ovdje na zabavi u ovoj kući – iako ju je zamalo
ubilo to što nije mogla odmah pohitati k Apollu – i natjerati vojvodu da joj pomogne. Da
pomogne Apollu. Bude li morala, vikat će s krovova i odati tajnu Duha St. Gilesa.
Sada zaista nije imala što izgubiti.
 TOG POSLIJEPODNEVA MAXIMUS je ručao sa svojim gostima. Sjedio je na čelu
dugačkog stola od mahagonija u velikoj dvorani kuće Pelham i vjerojatno prvi put u životu
poželio da ne mora jesti redoslijedom prema hijerarhiji. Jer dok je vojvoda imao pravo sjediti na
povišenom podiju na čelu stola, pravilo je određivalo da najniže družbenice dama budu smještene
daleko na začelju stola. Čovjek je mogao poslati goluba pismonošu ako je želio komunicirati s
dotičnom družbenicom niskog roda. Naravno, on to nije želio. Što god je bilo razlogom
grozničavo rumenih obraza gospođice Greaves, gotovo bezumnom gestikuliranju, očajnom sjaju
u njezinim lijepim sivim očima... sve to nije ga se ticalo.
Ili barem ga se ne bi trebalo ticati jer uopće se nije mogao usredotočiti na brbljanje svoje
družice za stolom.
Iako ledi Penelopu nikada nije bilo lako razumjeti.
Dotična je ledi upravo treptala trepavicama i govorila: »I kao što sam rekla gospođici
Alvers, možemo predložiti čokoladu poslije četiri sata poslijepodne, ali doista i popiti je – ništa
manje nego s ukiseljenim krastavcima – to nikako ne može biti ispravno. Slažete li se, Vaša
Milosti?«
»Nemam nikakvo mišljenje o čokoladi prije ili poslije četiri sata«, rekao je Maximus
oporo.
»Nemaš mišljenje, Wakefield?« Scarborough, koji mu je sjedio slijeva, izgledao je
šokirano. »Smatram da je to za svaku osudu, iako ne mislim nikoga vrijeđati...«
»Nitko se nije uvrijedio«, promrmljao je Maximus i otpio gutljaj vina.
»Ali svi pristojni ljudi moraju imati mišljenje o čokoladi«, nastavio je stariji muškarac, »a
i o ostalim pićima, kad ih treba uzimati, kako i s kojim prikladnim jelom. Ledi Penelope pokazuje
veliku senzibilnost tako što ima potpuno dobro mišljenje o tom pitanju.«
Maximus je dignuo jednu obrvu na svojega suparnika. Doista, čovjek je svakako dobio
ovu rundu već samim tim što je jednostavno bio u stanju artikulirati takvu glupost savršeno
ozbiljna lica. Štoviše – dobro je provjerio izraz lica ledi Penelope, i nečujno uzdahnuo kad je
vidio ono što je i očekivao vidjeti – dama je progutala slatko omotan mamac. Maximus je
diskretno nagnuo čašu i nazdravio starijem muškarcu.
Kao odgovor Scarborough mu je namignuo.
Ali ledi Penelope već se naginjala naprijed i umočila bujno poprsje u svoj tanjur s ribom,
a sve kako bi ozbiljno rekla Scarboroughu: »Zahvalna sam vam što se slažete sa mnom, Vaša
Milosti. Nećete vjerovati, ali Artemis mi je baš prošli tjedan rekla da joj je potpuno svejedno
hoće li piti čaj iz plavih ili crvenih porculanskih šalica!«
Scarborough oštro udahne. »Ma nemojte reći!«
»Doista.« Ledi Penelope ponovno sjedne i nasloni se na naslon, nakon što je to izgovorila
i strašno narušila pravila lijepog ponašanja. »Imam obje vrste, naravno, ali ne bih ni sanjala da u
crvenima serviram išta drugo osim kave, iako katkad« – koketno je pogledala Scarborougha
ispod trepavica – »katkad zaista poslužujem čokoladu u plavima.«
»Zloćka jedna«, šapnuo je postariji vojvoda.
Maximus je na to glasno uzdahnuo, iako se činilo da nitko to nije primijetio. Je li to zaista
bila ona vrsta razgovora kakvu će morati trpjeti nakon što se oženi? Zamišljeno je zurio u svoju
čašu s vinom, a onda je pogledao niz stol do mjesta gdje se gospođica Greaves smijala, malo
preglasno, nečemu što joj je rekao gospodin Watts. Nekako je sumnjao da bi se ikada zamorio od
njezina razgovora. Ta ga je misao uznemiravala. Ne bi smio razmišljati o gospođici Greaves – za
nju nije bilo mjesta u njegovu pažljivo uređenom životu.
»Pretpostavljam da ne bih trebala kriviti jadnu Artemis«, zamišljeno je rekla ledi
Penelope. »Ona nije nimalo profinjena – ne za moju senzibilnost.«
 Maximus samo što nije prezirno frknuo. Ako je profinjenost značila nadmudrivati se oko
toga u kakvom porculanu će se posluživati čokolada, onda je smatrao da to zaista nedostaje
gospođici Greaves – a on je zbog toga imao bolje mišljenje o njoj.
Opet je pogledao niz stol i osjetio iracionalnu želju da gurne jadnog gospodina Wattsa sa
stolice, kad je gospođica Greaves nagnula glavu prema njemu da čuje što govori. Na tren je
uhvatio njezin pogled, a onda ga je prkosno pogledala, usta su joj se tragično zgrčila prije nego
što je skrenula pogled.
Nešto nije bilo kako treba. Iz nje su izbijale emocije.
Pijuckao je vino i razmišljao o tome. Prošlo je jedva nekoliko sati otkad ju je jutros vidio
u šumi. Tada je bila prkosna kao i uvijek, nije bilo ni traga slabosti. U zabavama koje su
prethodile ručku, dame su bile odvojene od gospode. Oni su otišli u lov na lještarke – nisu imali
nimalo sreće – dok su dame igrale neku društvenu igru. Zar se što dogodilo tijekom tih igara?
Dolazak deserta ga je iznenadio, ali bilo mu je drago što je ručak završio. Dok su se gosti
dizali, naglo se oprostio od ledi Penelope i krenuo niz prostoriju prema gospođici Greaves.
Ali ona je već pošla prema njemu.
»Nadam se da vam je lov bio uspješan, Vaša Milosti«, rekla je kad su se sreli u sredini
blagovaonice, a ton joj je bio britak.
»Bilo je grozno, ali siguran sam da ste već čuli o tome«, odgovorio je.
»Žao mi je«, rekla je brzo. »No pretpostavljam da niste navikli na lov u seoskom
okružju.«
Zatreptao je jer je presporo shvatio smjer kojim je krenula.
»Što...?«
»Naposljetku«, rekla je glatko poput otrovnice koja se sprema napasti, »vi uglavnom
lovite u Londonu, zar ne?«
Gospodin Watts, koji se zadržao u blizini, nesigurno se osmjehnuo na njezine riječi. »Na
što mislite, gospođice Greaves?«
»Nema sumnje da gospođica Greaves cilja na moje obveze u parlamentu«, reče Maximus
kroz stisnute zube.
»Ah.« Gospodin Watts se zamislio, a čelo mu se naboralo. »Pretpostavljam da se neki
parlamentarni poslovi mogu nazvati lovom, ali zaista, gospođice Greaves – a nadam se da ćete mi
oprostiti na iskrenosti – ali to je vrlo nespretan način da se opiše takvo...«
»Onda je dobro što nisam ciljala na vojvodinu ulogu u parlamentu«, rekla je gospođica
Greaves. »Rekla sam u Londonu i mislila sam na London – na ulice Londona.«
Gospodin Watts se ukočio, a nesiguran osmijeh potpuno mu je nestao s lica. »Siguran sam
da niste htjeli uvrijediti vojvodu insinuirajući da se on često zadržava na ulicama. Londona« – tu
su se obrazi gospodina Wattsa oblili rumenilom – »ali morate biti svjesni...«
Sad je na Maximusa bio red da prekine jadnog čovjeka u pola riječi. »Gospođica Greaves
se krivo izrazila, Watts.«
»Jesam li, Vaša Milosti?« Izazovno je podignula bradu, ali oči su joj očajnički, ranjivo
sjale. Bio je to sjaj zbog kojega ju je istodobno želio protresti i zaštititi. »Nisam baš sigurna da
sam se krivo izrazila. Ali ako želite da napustim ovu raspravu, dobro znate što možete učiniti
kako biste me spriječili.«
Duboko je udahnuo i progovorio bez razmišljanja, ignorirajući ljude oko sebe koji su ih
slušali. »Što se dogodilo?«
»Vaša Milost vrlo dobro zna, za što – za koga – se borim.« Oči su joj blistale i on nije
mogao vjerovati, ali nije bilo sumnje.
Suze. Njegova božica ne bi nikada trebala plakati.
 Uzeo ju je za ruku. »Artemis.«
Rođakinja Bathilda bila je uz njih, odjedanput se stvorila u blizini. »Maximuse, imamo
planiranu šetnju do ruševina opatije Fontaine. Sigurna sam da bi se gospođica Greaves voljela
pripremiti.«
Progutao je knedlu i čudno mu je bilo što mu je mrsko pustiti je da ode. Njegovi su se
gosti okretali da ih pogledaju, ledi Penelope lagano se mrštila, a gospodin Watts je izgledao
potpuno zbunjeno. Opustio je zgrčene prste, zakoračio korak unatrag i kimnuo. »Gospođice
Greaves. Rođakinjo Bathilda. Recimo, za pola sata? Na južnoj terasi? Radujem se što ću vas obje
moći otpratiti do ruševina.«
Zatim se s mukom okrenuo i udaljio.
ARTEMIS JE NA SEBI osjećala zabrinut pogled gospođice Picklewood dok su gosti
pješačili preko polja prema ruševinama stare opatije. Stara se dama pobrinula da tijekom šetnje
Artemis bude u paru s ledi Phoebe. Ispred njih išla je ledi Penelope, vojvoda od Wikefielda njoj
zdesna, a vojvoda od Scarborougha s lijeve strane. Artemis je žmirkala na suncu i gledala
Wakefieldova široka leđa. Razumjela je pokušaj gospođice Picklewood da spriječi potencijalni
skandal, ali nije mogla dopustiti da je nelagoda druge žene skrene s vlastite misije.
Apollo je umirao.
Ta joj je misao vibrirala kroz noge sa svakim laganim korakom. Željela je otrčati k njemu.
Držati brata u naručju i uvjeriti se da će moći još koji trenutak biti s njim.
Nije to mogla. Morala se držati svojeg cilja.
Penelope je zabacila glavu i nasmijala se, a vrpce njezina šeširića zalepršale su na vjetru.
»Obojicu ih drži na uzici, zar ne?« upitala je tiho Phoebe.
Artemis je zatreptala, vrativši se u sadašnjost iz svojih mračnih misli. »Zaista to misliš?
Uvijek sam smatrala Wakefielda samostalnim muškarcem. Ako želi otići, učinit će to ni ne
okrenuvši se.«
»Možda«, rekla je Phoebe »ali u ovom trenutku moj brat želi nju. Katkad poželim da malo
zastane i dobro razmisli za čime teži.«
»Zbog čega misliš da to nije učinio?« rekla je Artemis.
Phoebe ju je pogledala. »Da jest, zar ne bi već shvatio kako su on i Penelope različiti i ne
odgovaraju jedno drugome?«
»Polaziš od pretpostavke da mu je stalo.«
Artemis je na tren pomislila da ju je uvrijedila svojim neuvijenim riječima. Onda je
Phoebe polako odmahnula glavom. »Ti zaboravljaš. Moj brat je možda tvrd izvana, ali zaista nije
tako hladan kao što svijet misli o njemu.«
Artemis je to već znala. Vidjela mu je lice dok je gledao Phoebe, gledala mu je usta dok je
pjevao prekrasnim glasom. Dopustila mu je da joj pokaže majčin toranj u vrtu, šetala je s njim
kroz šumu u pratnji njegovih dragih pasa. Znala je da se ispod leda krije živ muškarac od krvi i
mesa.
Ali sada nije mogla o njemu misliti na taj način. Mora se otresti sklonosti koju osjeća
prema njemu i pokušati ga nagovoriti da joj pomogne ostvariti cilj.
Kad bi samo mogla pronaći način.
Užurbala je korak toliko da su ona i Phoebe počele sustizati trojac ispred njih. Sad su već
skoro došli do ruševina – niz lukova od sivog kamena, koji kao da su držali prazno nebo.
»Znaš li«, rekla je Phoebe kad su se približile da ih je ono troje moglo čuti. »Neki dan
sam upoznala još jednog tako hladnog muškarca. Duh St. Gilesa dojmio me se kao čovjek koji
umjesto srca ima ledenu sigu. Zapravo, baš kao i tvoj brat. Čudim se da nitko prije nije povukao
tu usporedbu, jer prilično su slični. Pa, zamalo. U usporedbi s Duhom St. Gilesa vojvoda izgleda
prilično kukavički.«
Ispred njih Wakefieldova ramena su se ukočila.
»Artemis...« zaustila je Phoebe, a u glasu joj se čulo da je zbunjena i užasnuta.
»Ah! Evo nas«, glasno je uzviknula gospođica Picklewood.
Artemis se okrenula i ugledala gospođicu Picklewood odmah iza sebe. Napola je spustila
kapke. Dama se kretala vrlo brzo za svoje godine.
»A sada, Vaša Milosti«, reče vedro gospođica Picklewood obrativši se Scarboroughu.
»Mislim da sam vas jedanput čula kako mojoj dragoj rođakinji, pokojnoj vojvotkinji,
pripovijedate neke vrlo zanimljive priče o duhovima u opatiji. Možda biste mi osvježili sjećanje
na to.«
»Vaše sjećanje, gospođice Picklewood«, rekao je Scarborough galantno se poklonivši
»oštro je poput britve.«
»Ah, molim vas, ispričajte nam priču«, rekla je Penelope pljesnuvši rukama.
»Vrlo dobro, ali to je duga priča, moja gospo«, rekao je vojvoda. Izvukao je iz džepa velik
rubac i obrisao prašinu s jedne od velikih kamenih gromada, koje su nekada morale biti sastavni
dio samostanskih zidova. Položio je četvrtasti komad lanene tkanine na kamen i gestom dao znak
i ostalima. »Molim vas, sjednite.«
Sve dame pronašle su mjesto gdje će sjesti – osim Artemis koja je više voljela stajati – i
lakaja koji su pratili goste, a sada su počeli posluživati vino i minijaturne kolačiće, koje su vadili
iz pletenih košara.
»Dakle«, počeo je Scarborough, zauzevši dramatičnu pozu – stopala je jako razmaknuo, a
jednu ruku udobno zataknuo između dugmadi prsluka, dok je drugom pokazivao na ruševine.
»Nekoć je ovo bila velika i bogata opatija. Sagradili su je i u njoj živjeli redovnici, koji su
položili zavjet šutnje...«
Artemis je obraćala vrlo malo pozornosti na Scarboroughove riječi. Nezainteresirano je
promatrala okupljene, a onda se polako počela kretati po vanjskom rubu kruga. Sakrila se iza
gospođe Jellett, zastala na tren, a zatim nastavila dalje. Cilj joj je bio približiti se mjestu gdje su
stajali Wakefield i Penelope.
»... a kada se djeva probudila, redovnici su joj poslužili bogat objed, ali naravno, nitko od
njih nije govorio jer svi su položili zavjet šutnje...«
Artemis je spustila pogled kako bi zaobišla veliki kamen, čije je podnožje zaraslo u korov,
i to je bio razlog da nije vidjela Wakefielda sve dok nije bilo prekasno.
»Dovraga, što to radite?« zarežao joj je Wakefield na uho. Čvrsto ju je uhvatio za
nadlakticu.
Mudro je ostala šutjeti.
Povukao ju je na mjesto gdje je još stajao dio zida. Nalazili su se iza skupine gostiju i
malo tko ih je mogao primijetiti. Gospođica Picklewood podignula je glavu, pomalo nalik psu
čuvaru kad mu se nakostriješi dlaka, ali Wakefield ju je prilično bezobrazno pogledao.
A onda su nestali iz vida ostalima.
Ali vojvoda nije stao. Vodio ju je kroz ruševine prema skupini stabala koja su rasla na
drugoj strani opatije. Stao je tek kad su ih sakrile svježe grane velikih stabala.
»Što« – okrenuo se i zgrabio je za obje ruke – »vas je spopalo?«
»On umire«, šapnula je bijesno, drhteći u njegovu stisku. »Tek sam u podne dobila
njegovo pismo – Penelope nije smatrala da je to nešto važno da bi mi ga ranije dala. Apollo leži u
onoj paklenoj rupi i umire.«
Čvrsto je stisnuo čeljust dok ju je gledao. »Za sat vremena mogu vam pripremiti kočiju da
se vratite u London. Ako su ceste...«
 Pljusnula ga je, brzo i jako.
Glava mu je lagano poletjela u stranu od udarca, ali osim toga jedina njegova reakcija bila
je da je napola zatvorio oči.
Prsni koš joj se dizao kao da je trčala. »Ne! Vi morate ići u London. Vi ga morate izvući.
Vi morate spasiti mojega brata, jer ako to ne učinite, kunem se svime što mi je sveto da ću uništiti
i vas i vaše uzvišeno ime. Ja ću...«
»Mala kujo«, teško je disao, a lice mu je bilo vatreno crveno. A onda je pritisnuo usta na
njezina.
U njemu nije bilo nježnosti. Poljubio ju je poput divljeg razbojnika: čvrsto i ljutito. Ako
ga je prije smatrala ledeno hladnim, pa, taj led sada se otopio i gorio je u plamenu njegova bijesa.
Gurnuo joj je jezik u usta, dah mu je bio vruć kad ga je ispustio uz njezin obraz. Imao je okus po
vinu i moći, a nešto unutar nje zadrhtalo je u znak odgovora. Pritisnuo je svoja prsa uz nju, a
svaki njezin divlji udah gurao joj je grudi u njegov prsluk. Nije bio nježan i nije bio nimalo
romantičan, ali unatoč tome ona se zamalo izgubila. Zamalo se zatekla kako luta u divljini
njegovih usana. U strasti njegova bijesa. Gotovo je sve zaboravila.
Sjetila se svojega brata kojemu je što prije bila potrebna.
Odmaknula se, bez daha, pokušavajući naći riječi dok su je njegove ruke čvrsto držale i
nisu joj dale da potpuno pobjegne.
Spustio je glavu da je pogleda u oči. »Je ne moram učiniti ništa što mi vi zapovjedite,
gospođice Greaves. Ja sam vojvoda, a ne vaš psić mezimac.«
»A ovdje, sada, ja sam Artemis, ne gospođica Greaves«, bijesno je rekla. »Učinit ćete što
kažem, jer u suprotnom, pobrinut ću se da vam se cijeli London smije. Da vas zauvijek protjeraju
iz Engleske.«
Oči su mu se raširile od bijesa, a njoj se na trenutak učinilo da će je udariti. Umjesto toga
snažno ju je protresao, a kratki šal kliznuo joj je na zemlju.
»Prestanite zahtijevati. Prestanite pokušavati biti nešto što niste.«
U grudima joj se rascvjetao bol, tako oštar i hladan da je na tren pomislila da ju je probo
nožem prije nego riječima.
Naglo ju je povukao k sebi i pritisnuo usta na njezin goli vrat. Osjetila je kako je grebu
njegovi zubi, oštri u svojem upozorenju.
Artemis je pustila da joj glava padne natrag, zaklopila je oči, a usne su joj odjedanput
zadrhtale. Apollo umire. »Molim vas. Molim vas, Maximuse. Neću vas više provocirati. Držat ću
se sjenovitih mjesta, nositi čarape i cipele i nikada više neću plivati u vašem jezercu, nikad vas
više uznemiravati, samo mi, molim vas, učinite tu jednu stvar. Preklinjem vas. Spasite mi brata.«
Odvojio je usne od njezina vrata. Mogla je čuti Scarboroughov glas negdje straga u
ruševini kako još pripovijeda svoje budalaste dječje priče. Mogla je čuti pticu koja je otpjevala
niz visokih prpošnih tonova, a onda je naglo stala. Mogla je čuti šuštanje vječnog drveća. Ali nije
čula njega.
Možda više nije bio tu. Možda je bio samo plod njezine mašte.
U panici je otvorila oči.
Stajao je zagledan u nju a na licu mu se nisu mogli nazrijeti nikakvi osjećaji, kao da je od
kamena. Na usnama, na čelu, na obrazima, ništa se nije vidjelo. Nigdje osim u njegovim očima.
Gorjele su strasnom vatrom, bezobzirnom i snažnom, a njoj je zastao dah u grlu dok je čekala
svoju – i bratovljevu – sudbinu.
 BOŽICA NIKADA NE BI TREBALA MOLITI. Ta jedna misao, jasna i jednostavna,
prolazila je Maximusu glavom. Sve drugo – njegov društveni položaj, zabava s gostima, njihov
sukob, sve je izblijedjelo osim te jedne istine. Ona nikada ne bi trebala moliti ni za što.
Još je osjećao okus njezinih usta, još je želio njezine grudi čvrsto pritisnuti uza sebe i
savinuti je tako da mu izloži svoj goli vrat, ali prisilio se da je pusti.
»Dobro.«
Artemis je zatreptala, usne su joj se rastvorile kao da nije čula što je rekao. »Što?«
»Učinit ću to.«
Okrenuo se da pođe, a u glavi je već kovao planove, a onda je osjetio njezin prst na
svojem rukavu. »Izvući ćete ga iz Bedlama?«
»Da.«
Možda je donio odluku već onda kad je vidio suze u njezinim očima. Čini se da je imao
jednu slabost, takvu koja je bila gora od Ahilove pete: nije mogao podnijeti pogled na njezine
suze.
Ali oči su joj sjale kao da joj je stavio sam mjesec na dlan. »Hvala vam.«
Kimnuo je glavom, a onda je već dugim koracima grabio prema Pelhamu, kako se ne bi
zaustavljao i opet popustio pred njezinim zavodljivim ustima.
Izašao je iz sjene na sunce i gotovo se iznenadio ugledavši svoje goste. Razgovor u šumi u
četiri oka s Artemis činio mu se kao neka slika iz nekog drugog svijeta, danima daleko, a zapravo
se radilo o minutama.
Rođakinja Bathilda podigne pogled a između obrva usjekla joj se bora. »Maximus! Ledi
Penelope pita se biste li nam mogli pokazati slavni bunar opatije. Scarborough nam je pričao
kako se neka siromašna djevojka prije mnogo stoljeća bacila u bunar.«
»Ne sada«, promrmljao je i prošao pokraj nje.
»Vaša Milosti.« Bathilda se nikada prema njemu nije odnosila kao majka. Njegova
vlastita majka umrla je kad je imao četrnaest godina, a tada je bio dovoljno star da mu ne treba
roditeljska pomoć. Ali ipak, kad je Bathilda – koliko god rijetko – upotrijebila taj ton i pristojno
ga nazvala titulom, uvijek ju je pozorno poslušao.
Okrenuo se prema njoj. »Da?«
Stajali su malo podalje od skupine gostiju. »Što namjeravate?« šapnula je mršteći se.
»Znam da su ledi Oddershaw i gospođa Jellett provele posljednjih pet minuta mrmljajući o vama
i gospođici Greaves, a čak se i ledi Penelope sigurno pitala što ste to imali za reći njezinoj
družbenici da ste jadnu ženu morali odvući u šumu.« Bathilda je duboko udahnula. »Maximuse,
na rubu si da prouzročiš skandal.«
»Onda je dobro što imam razlog da odem u London«, odgovorio je. »Dobio sam poruku o
jednoj poslovnoj stvari koja ne može čekati.«
»Što...?«
Ali nije imao vremena izmišljati druge smiješne isprike. Ako je Artemis imala pravo i brat
joj zaista umire, on mora otići u London i u Bedlam prije nego što čovjek premine.
Ta ga je misao natjerala da lagano potrči čim se udaljio od opatije. Bio je zadihan kad je
stigao do Pelhama. Skrenuo je u staju reći konjušaru da mu osedla dva konja, a onda je otrčao u
kuću. Nije se iznenadio vidjevši Cravena koji ga je ispod oka odmjeravao s vrha stubišta.
»Vaša Milost kao da je zadihana. Nadam se da vas ne progoni neka silno oduševljena
nasljednica?«
»Spakiraj mi manju torbu, Craven«, odreže mu Maximus. »Idemo u London pomoći
ludom ubojici da pobjegne iz Bedlama.«
 Deveto poglavlje

Kralj Herla vratio se sa svojim ljudima u zemlju ljudi,

ali kako li su se iznenadili kad su naposljetku
ugledali Sunce. Divlje kupine darivale su ulaz u pećinu,
a tamo gdje su nekada bila plodna polja i dobro uhranjena stoka,
sada je rasla čudna, trnovita šuma, a u daljini su vidjeli ruševine nekog
velikog dvorca. Jahali su sve dok nisu naišli na jednog seljaka i postavili
mu pitanje. »Nemamo kralja ni kraljice«, promucao je seljak.
»Još otkad je plemeniti kralj Herla nestao, a njegova kraljica
umrla od tuge – a to je, gospodo, bilo skoro prije devet stotina godina...«
_____
iz Legende o kralju Herli

rtemis je čula glasove kad se vojvoda sastao sa svojim gostima kod

ruševina opatije. Tonovi su se dizali i spuštali, a onda je sve utihnulo tako da joj se učinilo da je
sama u šumi. Sama i na sigurnom.
Ali više nije bila djevojka s maštovitim snovima. Znala je da se mora suočiti sa stvarnim
svijetom – i ostatkom gostiju.
Duboko je udahnula, zagladila kosu i prije nego što se predomislila, krenula je prema
opatiji.
Nije bilo jako loše – ni blizu tako loše kao što je bilo jutro nakon Apollova uhićenja.
Onda je morala proći preko seoske livade jer je krenula mesaru po govedinu. On je bio zatvorio
vrata i pravio se da je ne vidi vani, a onda se praznih ruku morala vratiti kući, dok su ljudi koje je
smatrala prijateljima glasno šaptali za njom.
Gosti su se okrenuli i zurili u nju kad je izašla iz šume. Ledi Oddershaw i gospođa Jellett
približile su glave jedna drugoj, ali Phoebe joj se smiješila.
Jedan iskren prijateljski osmijeh vrijedio je koliko i tisuću neiskrenih lica.
»Gdje si bila?« upitala ju je Penelope kad je stigla do nje. »I gdje ti je šal?«
Artemis je osjetila kako joj toplina nadire u obraze – i u razgolićeni vrat – ali nije mogla
učiniti ništa osim hrabro sve izdržati. Nemarno je prinijela ruku do vrata – i napipala lančić sa
smaragdnim privjeskom i Maximusovim prstenom, koji su sada bili vidljivi. Je li Maximus vidio
prsten? Ako jest, nije to ničim pokazao. Oboje je brzo uvukla unutar korzeta haljine, opušteno
koliko je mogla. Prsten je bio samo pečatnjak – poput mnogih drugih u Engleskoj. Nadala se da
ga nitko neće prepoznati.
»Artemis?« Penelope je čekala odgovor.
»Vidjela sam brkatu sjenicu i poželjela je izbliza pogledati.«
»S vojvodom od Wakefielda?«
»I njega zanima priroda«, rekla je potpuno iskreno.
»Hmm.« Penelope je sumnjičavo gledala, ali smirila se kad joj je Scarborough nešto
šapnuo. Gosti su skupljali svoje stvari i spremali se na povratak u kuću Pelham.
Phoebe je krenula prema Artemis, ali gospođica Picklewood uhvatila je za ruku svoju
štićenicu i uputila je da se pridruži gospođici Royale.
Preko Phoebina ljupkog lica preletio je izraz zbunjenosti, koji se brzo pretvorio u masku
pristojnosti i prihvatila je ruku gospođice Royale.
»Gospođice Greaves, hoćete li hodati sa mnom?« upitala je gospođica Picklewood tonom
koji je sugerirao da je to zapovijed, a ne molba. »Staza je vrlo neravna.«
»Naravno«, promrmljala je Artemis uhvativši stariju damu pod ruku.
»Već dugo nismo imale priliku razgovarati«, blago je rekla gospođica Picklewood.
Hodale su posljednje u povorci gostiju koji su se vraćali, a Artemis je bila sigurna da ih je starija
dama namjerno dovela na taj položaj. »Nadam se da uživate u ovoj našoj seoskoj zabavi?«
»Da, madam«, odgovorila je Artemis oprezno.
»Dobro, dobro«, promrmljala je gospođica Picklewood. »Često se bojim da ljudi dolaze
na ove seoske zabave i ostave svoje, nazovimo ih tako, više principe u Londonu. Znam, ne biste
vjerovali, draga moja, kakve sam sve skandalozne priče čula!«
»Da?« Artemis je smatrala da nije osjetljiva na aluzije, ali problem je bio u tome što joj je
gospođica Picklewood bila draga i bilo joj je stalo do njezina mišljenja. Uši su joj gorjele zbog
riječi stare dame.
»O, da, draga moja«, rekla je gospođica Picklewood i dalje nježno. »A naravno, u mrežu
tračeva uvijek budu uvučeni oni najneviniji. Znaš, udana dama – naročito ako ima titulu – može
se izvući sa svim i svačim. Neću nabrajati te stvari, jer to nije za nevine uši. Ali ugledna mlada
žena, koja možda nema titulu ili nije utjecajna u društvu, mora biti vrlo, vrlo oprezna.«
Gospođica Picklewood je zastala dok su polako obilazile veću skupinu kamenih gromada,
a onda je rekla: »I naravno, potpuno je neprihvatljivo za neudanu damu da se upušta u bilo kakvo
ponašanje koje bi se moglo smatrati nepriličnim. Naročito, ako bi zbog takvog ponašanja mogla
izgubiti svoje mjesto u kućanstvu.«
»Razumijem«, rekla je Artemis stegnuta grla.
»Doista, draga?« Glas gospođice Picklewood bio je nježan, ali ispod se čuo čelični
prizvuk. »Svijet je takav da u ovakvim slučajevima uvijek krivi dame, nikada gospodu. A svijet
je i takav da vojvode – koliko god inače pošteni bili – samo iz pokvarenog razloga odvode na
samotna mjesta mlade, neudane dame s malo sredstava za život. Tu se nemaš čemu nadati.«
»Da.« Artemis je tiho disala pazeći da joj glas ne zadrhti. »Shvaćam.«
»Voljela bili da je drukčije«, tiho usklikne gospođica Picklewood, »zaista bih. Ali mislim
da za dame poput nas nema druge nego da budemo potpuno praktične. Mnoge su posrnule i
doživjele katastrofu misleći drukčije.«
»Za dame poput nas?«
»Naravno, draga«, reče gospođica Picklewood zadovoljno. »Zar misliš da sam rođena sa
sijedom kosom i borama? Nekoć sam bila pristala mlada djevojka kao i ti. Moj dragi tata volio se
kartate Nažalost, u tome nije baš bio dobar. Imala sam nekoliko bračnih ponuda od strane više
džentlmena, ali osjećala sam da se ne bismo dobro slagali pa sam otišla živjeti kod svoje tete
Florence. Vrlo stroga i pedantna stara dama, žalim što to moram reći, ali iza svega toga imala je
dobro srce. Poslije tete Florence otišla sam živjeti u kuću mojega brata. Čovjek bi mislio da ćemo
biti bliski zbog krvne povezanosti, ali to nije bio slučaj sa mnom i bratom. Možda je naš uzajamni
antagonizam još više pogoršala moja šogorica, velika škrtica kojoj je smetalo što u kućanstvu
moraju hraniti još jedna usta. Bila sam prisiljena vratiti se teti. A onda...«
Bile su nadomak kuće Pelham pa je gospođica Picklewood zastala i čeznutljivo pogledala
prema veličanstvenoj kući. »A onda znaš što se dogodilo. Sirota Mary umrla je zajedno s
vojvodom, svojim mužem. Dakle, u daljem smo srodstvu, znaš. Prilično dalekom. Ali kao
djevojčice Mary i ja bile smo bliske prijateljice, a kad sam čula za tragediju, smjesta sam došla
ovamo. Na početku sve je vrvjelo od odvjetnika i poslovnih ljudi i mislila sam da će me netko
izbaciti iz kuće. Da će naći nekog drugog da odgaja Hero i Phoebe. Ali onda je Maximus opet
počeo govoriti i to je bilo to. Čak se i s četrnaest godina ponašao kao vojvoda. Pokazala sam mu
pisma koja smo njegova majka i ja pisale jedna drugoj i odlučio je da ću ja odgajati njegove
sestre.«
Gospođica Picklewood zašuti da udahne i na trenutak su obje dame ostale stajati i gledati
kuću Pelham.
Artemis se okrenula dami do sebe. »Rekli ste da je on ‘opet počeo govoriti’?«
»Hmm?« zatreptala je gospođica Picklewood. »O, da. Pretpostavljam da se malo tko sada
toga sjeća, ali Maximusa je smrt roditelja toliko pogodila da je zanijemio na punih četrnaest dana.
Neki nadriliječnici koji su ga došli pregledati rekli su da mu je tragedija smutila mozak. Da
nikada više neće progovoriti. Glupost, naravno. Jednostavno mu je trebalo malo vremena da se
oporavi. Bio je potpuno mentalno zdrav. Samo je bio osjećajan dječak.«
Dječak koji, nakon što se opet oporavio, više nije bio dječak nego vojvoda od Wakefielda,
pomislila je Artemis. »To je za njega sigurno bilo strašno.«
»Da, bilo je«, rekla je jednostavno gospođica Picklewood. »Svjedočio je njihovim
umorstvima, znaš. Užasan šok za takvog emocionalnog momka.«
Artemis je zamišljeno gledala stariju damu. Emocionalan nije bila riječ koju bi ikada
upotrijebila da opiše vojvodu.
Ali možda je prije tragedije bio drukčija osoba.
»Zaboga!« poviče gospođice Picklewood. »Skrenula sam s puta. Oprosti mi, draga moja.
Ponekad me riječi ponesu. Samo sam ti htjela dati do znanja da ti i ja ipak nismo toliko različite –
jedino nismo u istoj životnoj dobi. Isto tako, mogu razumjeti iskušenja našeg položaja. Ali moraš
se naučiti oduprijeti – za svoje dobro.«
»Hvala vam«, rekla je Artemis ozbiljno, jer znala je da je taj savjet dan u dobroj namjeri.
Gospođica Picklewood pročistila je grlo. »Nadam se da se ovaj mali razgovor neće
ispriječiti između nas?«
»S moje strane neće«, uvjeravala ju je Artemis.
Starija dama kimnula je glavom, očito zadovoljna. »Onda pogledajmo jesu li nam
pripremili čaj za okrepu.«
Artemis je kimnula. Čaj bi joj godio, a nakon njega namjeravala je Penelopu iscrpiti
razgovorom kako bi joj dopustila učiniti što želi.
Morala se vratiti u London Apollu. I Maximusu.
Iako je savjet gospođice Picklewood bio mudar, nije ga imala namjeru poslušati.
KRALJEVSKA BOLNICA BETLEHEM – ili, kako su je češće zvali Bedlam – bila je
monolitan spomenik milosrđa. Izgrađena je nakon Velikog požara3, a njezin dugačak, nizak obris
bio je jedino što je bilo moderno i grandiozno. Kao da su upravitelji htjeli staviti ukrasnu glazuru
na trulež koja se krila unutra.
 Ili reklamirati svoju robu, pomislio je Maximus cinično dok je prolazio kroz
veličanstvenu ulaznu kapiju upravo kad je sat otkucavao ponoć. Večeras je bio u kostimu Duha
St. Gilesa, jer iako nije sumnjao da bi i kao vojvoda od Wakefielda mogao utjecati na lorda
Kilbournea, za to bi trebalo malo više vremena.
Vremena koje luđak očito nije imao.
Iznad njegove glave dva kamena kipa izvijala su se na luku kapije, jedan je predstavljao
Melankoliju, a drugi Ludost. Pred njim se prostiralo golemo, otvoreno dvorište obasjano
mjesečinom. Na blagdane dvorište i zgrada bolnice bili su prepuni ljudi koji su došli razgledati –
svi bi platili ulaznicu da za zabavu gledaju poremećene žene i muškarce. Maximus nikada nije tu
bio, ali katkad bi sjedio u salonima i s gađenjem slušao kako neka pomodna dama opisuje
izazovne užase koje je vidjela zajedno s najboljom prijateljicom. Tu je bilo zatočeno više od
stotinu jadnih duša – što je značilo da će mu trebati vodič ako je želio pronaći Kilbournea.
Maximus se nečujno kretao prema masivnim ulaznim vratima i otkrio, što nije bilo čudno,
da su zaključana. Na svim prozorima bile su šipke kako bi zadržale pacijente unutra, ali bilo je i
nekoliko pokrajnjih vrata za dostavu hrane – a možda i dovoz bolesnika. Odabrao je jedna i
pritisnuo kvaku. I ta su vrata bila zaključana. Zato je učinio što je sljedeće bilo logično.
Pokucao je.
Čekao je dugo, činilo mu se beskonačno dugo, prije nego što je čuo kako netko vuče noge
i vrata su se naglo otvorila.
S unutrašnje je strane stajao čuvar i zurio u njega širom razrogačenih očiju.
Maximus mu je odmah pod vrat gurnuo svoj kratki mač. »Tiho.«
Čuvar je zinuo od iznenađenja, ali nije proizveo ni zvuk. Bio je odjeven u hlače, prsluk i
vrlo star kaput, a na glavi je imao mekanu kapu. Vjerojatno je bio spavao. Nema sumnje da u
Bedlamu nisu navikli na posjetitelje usred noći.
»Želim vidjeti lorda Kilbournea«, šapnuo je Maximus. Bilo je malo vjerojatno da će ikada
više vidjeti tog čovjeka, ali oprez nikada nije bio naodmet.
Čuvar je zatreptao. »On je na odjelu neizlječivih.«
Maximus je nagnuo glavu u stranu. »Onda me vodi k njemu.«
Čovjek se počeo okretati, ali Maximus mu je u znak upozorenja pritisnuo vrh mača uz
grlo. »I pazi da ne upozoriš nijednog od svojih prijatelja čuvara. Ti ćeš se prvi oprostiti od ovoga
života, ako se budem morao boriti.«
Čuvar je progutao knedlu popraćeno tihim zvukom nalik škljocanju, a onda se pretjerano
oprezno okrenuo da povede Maximusa u unutrašnjost Bedlama. Dolazeći otvoriti vrata, sa sobom
je bio ponio fenjer, koji je bacao slabašno svjetlo u dugom hodniku kojim su pošli.
Slijeva su bili visoki prozori s rešetkama, s pogledom na dvorište. S desne strane niz vrata
koja su vodila u mrak. Na gornjem dijelu svakih vrata bio je urezan četvrtasti prozorčić, a u
njemu rešetka. Čuli su se tihi zvuci koje su proizvodili pacijenti: šuštanje i uzdasi, stenjanje i
čudno, sablasno pjevušenje. Netko je povisio glas u svađi, ali nitko mu nije odgovorio. Zrak je
bio težak od smrada: urina i kuhanog kupusa, lužine i loja, mokrog kamena i izmeta. Nešto u tom
hodniku i cijelo to mjesto pobudilo je u Maximusu osjećaj déjà vu, ali nije se mogao sjetiti zašto.
Bili su gotovo na polovici hodnika kad su se iza njih začuli koraci. »Sully? Jesi li to ti?«
Čuvar – očito, Sully – zaustavio se i okrenuo, a oči je razrogačio od panike. Maximus je
spustio lice i zaklonio ga ramenom tako da mu se iz profila na vidi nos maske, a onda je pogledao
iza sebe.
Nečiji lik stajao je na drugom kraju hodnika, ali taj čovjek s te udaljenosti sigurno nije
mogao razaznati tko su oni.
Maximus malo gurne Sullyja mačem kojega je prekrio svojim plaštem. »Upamti što sam
ti rekao.«
»S... samo ja, Ridley«, promuca Sully.
»Tko je to s tobom?« upita Ridley sumnjičavo.
»Moj brat, George, došao je sa mnom popiti čašicu«, nervozno reče Sully. »Neće nam
smetati.«
»Nastavi hodati«, šapne mu Maximus.
Ridley je gledao niz hodnik.
»P... pokazat ću Georgeu svoje sobe«, poviče Sully visokim glasom, a onda su zašli za
ugao i potrčali uz središnje stubište.
»Hoće li poći za nama?« upitao je Maximus.
»Ne znam.« Sully ga je nervozno pogledao. »Taj Ridley je sumnjičav.«
Maximus se osvrnuo kad su stigli na prvi kat, ali nije mogao vidjeti prati li ih itko u
mraku. Opet se okrenuo Sullyju. »Pokaži mi gdje je Kilbourne.«
»Ovuda.«
Slijeva su bila jedna vrata. Pokraj njih stolica i ključ koji je visio na kuki.
»Noćas je Leech na straži«, promrmljao je Sully, a onda je uzeo ključ i gurnuo ga u bravu.
»Ali sigurno je pijan u svojem krevetu.«
Dok je Sully visoko držao fenjer i otključavao vrata, Maximus je vidio natpis koji je visio
iznad vrata: Neizlječivi.
Pred njima se pružao dugačak hodnik poput onoga u prizemlju, osim što su se ćelije
nalazile na obje strane. Prostorije nisu imale vrata koja bi štitila bolesnike ili posjetitelje.
Bolesnici su ležali na slami poput životinja u staji, a od smrada njihova izmeta Maximusu su
zasuzile oči. U jednoj je ćeliji bio sjedokos, bradati starina, a njegove gotovo bezbojne oči slijepo
su zurile u svjetlo koje je promicalo. U drugoj, lijepa mlada žena, ali divlje je nasrnula prema
njima kad su prolazili. Lanac je zazvečao i pala je natraške, baš kao pas s lancem oko vrata.
Mladić u sljedećoj ćeliji smijao se visokim histeričnim smijehom i pritom si grebao lice.
Sully se prekrižio i požurio prema posljednjem odjeljku. Zaustavio se, podignuo fenjer u
zrak i osvijetlio krupno muško tijelo koje je ležalo na slami.
Maximus se namrštio i prišao bliže. »Je li živ?«
Sully je slegnuo ramenima. »Bio je kad smo ostalima donijeli večeru. Naravno on svoju
nije pojeo jer čini se da spava.«
Ne spava nego je u nesvijesti, pomislio je Maximus smrknuto. Kleknuo je na jedno
koljeno pokraj čovjeka na prljavoj slami. Vikont Kilbourne nimalo nije sličio svojoj sestri. Ona je
bila vitka, a on kršan – širokih ramena, golemih šaka, nogu raširenih preko ćelije. Bilo je
nemoguće reći je li zgodan muškarac: lice mu je bilo natečeno i prekriveno skorenom krvi, oba
oka zatvorena modricama, donja usna rasječena, a bojom i oteklinom sličila je manjoj šljivi. S te
blizine Maximus je mogao čuti čudno, šumeće zviždanje dok su se muškarčeva pluća mučila da
udahnu zrak.
Kilbourne je izgledao kad da je blizu smrti. Hoće li uopće preživjeti dok ga bude iznosio
odavde? Također se činilo kao da mu nitko nije pogledao ozljede – čak mu ni krv nisu obrisali s
lica.
Maximus je smrknuto stisnuo usne. »Imaš li ključ njegovih okova?«
»Sigurno visi pokraj vrata.« Sully je napravio pokret kao da će se okrenuti, ali Maximus
ga je zgrabio.
Čuvar je zadrhtao.
»Da si se vratio za minutu ili ću te naći. Razumiješ?«
Sully je prestrašeno kimnuo.
 Vratio se za manje od minute sa željeznim prstenom na kojemu su visjeli ključevi.
»Trebao bi biti jedan od ovih...«
»Što vi ovdje radite?«
Maximus ustane i na mjestu se okrene začuvši novi glas. U rukama je držao oba mača.
Sully je zacvilio i ukočio se, čvrsto držeći ključeve ispred sebe kao štit.
Muškarac koji je stajao na vratima ćelije zastao je razrogačenih očiju i s Maximusovim
mačem pod grlom. Maximus ga je po glasu prepoznao kao Ridleyja. Bio je krupan muškarac –
gotovo podjednako snažan kao i ovaj što im je ležao pod nogama – i izgledao je kao nasilnik.
»Sully, skini okove«, zapovjedio je Maximus pazeći da drži Ridleyja na oku.
Čuo je zveket okova koji su pali na pod.
»Ti« – Maximus je mačem dao znak Ridleyju – »podigni mu stopala.«
»Što hoćete s njim?« Ridley je zvučao mrzovoljno, ali sagnuo se i zgrabio Kilbourneova
stopala. »Već je ionako skoro mrtav.«
»Daj mi fenjer i prihvati mu glavu«, reče Maximus Sullyju, ignorirajući Ridleyja.
Prvi je čuvar sumnjičavo gledao, ali spremno mu je predao fenjer. Zagunđao je i kratko
opsovao, a onda su obojica podignula Kilbourneovo mlitavo tijelo.
»Prokleto je težak, cijelu tonu.« Ridley je pljunuo u slamu.
»Manje priče«, rekao je Maximus tiho. »Ako se pojavi drugi stražar, ti mi više nećeš biti
potreban.«
To je ušutkalo drugog stražara. Krenuli su natrag niz hodnik i – s nešto teškoće – niz
stepenice. Maximus je pomno pazio da ne ispuste Kilbournea, ali nije im drugačije pomagao, jer
više je volio imati slobodne ruke u slučaju da se pojave još neki stražari.
»Bio bih ga dokrajčio samo da sam znao da ćete vi doći po njega«, promrsio je Ridley kad
su napokon došli u prizemlje.
Maximus je polako okrenuo glavu. »Ti si to učinio?«
»Jesam«, reče Ridley zadovoljno. »Taj kurvin sin uvijek je previše blebetao. Zaslužio je
što je dobio.«
Maximus je pogledao Kilbournea kako leži napola mrtav, neprepoznatljiva lica, i
pomislio: Nitko to ne zaslužuje.
»Čudim se da je preživio prvu noć«, nastavio je Ridley, očito pod dojmom da su sada svi
dobri prijatelji.
»Zaista?« upita Maximus bezbojnim glasom. Gledao je niz ćelija pokraj kojih su prolazili,
široki hodnik, savršen za promatranje zatvorenika i odjedanput se sjetio na što ga je to mjesto
podsjetilo: na menažeriju u londonskom Toweru4. Ljudska bića u ovoj instituciji služila su kao
zabava za druge, baš poput egzotičnih životinja menažerije... osim što su životinje živjele u
boljim uvjetima.
»Dobro smo ga sredili, bome jesmo«, rekao je Ridley glasom od kojeg se Maximus
naježio. »A da se nije tako brzo onesvijestio, sredili bismo ga mi i bolje, ako znate što hoću reći.«
»O, mislim da znam«, zarežao je Maximus. Sada su bili na kraju dugog hodnika u
prizemlju. »Spustite ga pokraj vrata.«
Sully ga je oprezno pogledao, a Ridley je bio zbunjen. »Tu? Kako ćete ga iznijeti kroz
vrata?«
»Niša si ti ne razbijaj time glavu«, rekao je Maximus tiho i udario ga po sljepoočnici
drškom mača.
Ridley se srušio na pod.
Sully je podignuo ruke uvis. »Molim vas, gospodine!«
»Jesi li i ti sudjelovao u ovome?«
 »Nisam!«
Sully je možda lagao, ali Maximus nije imao srca udariti ga za svaki slučaj. Bilo mu je
mučno od skorjele krvi na Kilbourneu. Sagnuo se, uhvatio Kilbourneovu desnu ruku i stenjući
povukao visokog muškarca preko svojeg ramena. Bio je težak, ali ne toliko koliko bi se prosudilo
prema njegovu stasu. Maximus je osjećao kosti Kilbourneova zapešća, gole i tvrde. Nema sumnje
da je na tom dijelu izgubio dosta mesa.
Zbog te pomisli Maximusovo raspoloženje postalo je još mračnije. »Otvori mi vrata.«
Sully potrči da učini kako mu je rečeno.
Maximus je zakoračio van, ali zastao je i preko ramena pogledao Sullyja. »Reci Ridleyju i
ostalim čuvarima: vratit ću se. Noću, kad spavate, kad to najmanje očekujete. I ako nađem još
kojeg pacijenta prema kojemu ste postupali kao s Kilbourneom, neću više postavljati nikakva
pitanja. Jednostavno ću podijeliti pravdu oštricom svojega mača. Razumiješ?«
»Da, gospodine.« Sully je izgledao apsolutno prestrašeno.
Maximus je zakoračio u noć.
Brzim je korakom došao do kapije noseći svoj teret i izašao kroz nju. Vani su se prostirale
zelene livade četvrti Moorfields i tamo su ga, malo niže od glavnog ulaza u bolnicu, čekali konj i
seoska kola.
»Kreni«, promrmljao je Maximus kad je podignuo Kilbournea i položio ga na kola, a
zatim se i sam popeo za njim.
»Hoće li nas netko slijediti?« upita Craven zamahnuvši uzdama.
»Ne, u svakom slučaju, još neće.« Maximus je bio zadihan i nastojao je doći do daha dok
je istodobno gledao prati li ih tko.
»Znači uspješan posao.«
Maximus je samo zagunđao i bacio pogled prema luđaku. Još je disao. Što će, dovraga,
učiniti s bjeguncem iz Bedlama?
Maximus je zatresao glavom na tu pomisao i odgovorio Cravenu. »Jedino ako Kilbourne
preživi.«
ARTEMIS SE PROBUDILA jer netko je tiho kucao na njezina vrata. Zatreptala je i
prešla pogledom po sobi, zbunjena na tren, sve dok se nije sjetila da je u svojoj sobi u kući
Pelham.
Opet se začulo lagano kucanje.
Izvukla se ispod toplih pokrivača i zaogrnula se ogrtačem. Pogled prema prozoru rekao
joj je da je upravo svanulo.
Artemis je samo malo odškrinula vrata i ugledala sobaricu, već odjevenu u radnu odjeću.
»Da?«
»Oprostite, gospođice, ali na stražnjim vratima je glasnik. Kaže da mora razgovarati s
vama i ni s kim drugim.«
Apollo. Mora biti. Drhteći, Artemis pronađe cipele i pođe za sobaricom u prizemlje i
straga prema kuhinjama. Je li Maximus našao njezina brata? Je li još živ?
U kuhinjama je već bilo živo s pripremama za dan. Kuhari i sluškinje razvlačili su tijesto,
lakaji su nosili srebrni pribor za jelo, a jedna je djevojka pazila vatru u ognjištu. U sredini glavne
kuhinje nalazio se veliki stol, središte na kojem se pripremala većina obroka, ali na jednom je
kraju sjedio mladić. Ispred njega šalica čaja i tanjur s kruhom namazanim maslacem. Ustao je kad
se približila i Artemis je vidjela da mu je odjeća još prašna od puta.
»Gospođica Greaves?«
»Da?«
Kopao je po džepu kaputa dok nije našao pismo. »Njegova Milost je rekla da pismo
predam u vaše ruke, nikome drugome.«
»Hvala vam.« Artemis je uzela pismo i na tren se zagledala u zapečaćeni vosak.
»Izvolite, gospođice«, rekao je mladić i pružio joj nož za maslac. Imao je svježe lice
mladića sa sela, iako je sigurno došao iz Londona. »Da razbijete pečat.«
Zahvalno mu se nasmiješila – prilično drhtavo, pomislila je – i brzo slomila pečat. Pismo
se sastojalo od samo jedne rečenice, ali njoj je značila sve na svijetu:
Živ je u mojoj kući.
-M
Artemis je polako ispustila zrak iz pluća, a nije bila ni svjesna da ga je dotad zadržavala.
Ah, hvala Bogu. Živ je.
Odmah mora poći k njemu.
Spremala se izaći iz kuhinje, čvrsto držeći pismo u ruci, ali onda se naglo sjetila glasnika.
Okrenula se prema njemu. »Nažalost, zaboravila sam ponijeti svoju torbicu, ali ako pričekate
ovdje, naći ću za vas šiling.«
»Nema potrebe, gospođice.« Mladić se široko prijateljski osmjehnuo. »Njegova Milost je
velikodušan gospodar. Rekao je da ne smijem od vas primiti novac.«
»Ah.« Samo je rekla Artemis. Maximus je mislio i na to da je poštedi neugodnosti što
nema novca za glasnika koji joj je ogrijao srce. »Pa, onda vam najljepša hvala.«
Mladić je veselo kimnuo i vratio se svojem doručku.
Artemis je požurila stubama na kat. Jučer je napola uvjerila Penelopu da nema smisla
ostati ovdje ako im je domaćin po »poslu« otišao u London. Možda će moći rođakinju potaknuti
da ustane ranije nego obično.
Gornji kat je bio u polumraku kad je došla do svojih vrata, ali čula je lakaja kako se brzo
udaljava niz hodnik. Artemis je gurnula vrata i prišla komodi da se što brže odjene. Davno se već
naučila odjenuti bez tuđe pomoći, jer otac im je tek povremeno mogao priuštiti kućnu poslugu. I
tako je obukla svoju uobičajenu haljinu od smeđeg serža i sjela pred toaletni stolić da se počešlja
i tada je primijetila nešto čudno: četka je bila okrenuta čekinjama nadolje. Ona ih je uvijek
okretala uvis – poleđina je bila od običnog drveta, a čekinje divlje svinje bile su najdelikatniji dio
četke.
Je li je sobarica pomaknula?
Ali vatra još nije bila zapaljena. Tog jutra sobarica još nije bila u njezinoj sobi.
Artemis izvuče gornju ladicu komode. Njezina jadna zbirka čarapa ležala je unutra kao i
obično. Ali sljedeća ladica...
Jedan kraj lanene košulje virio je iz ladice. Nije bila potpuno sigurna – možda je sama
prebrzo zatvorila ladicu – ali mislila je da to nije učinila.
Netko je bio u njezinoj sobi. Netko joj je prekapao po stvarima.
Artemis se sjetila koraka koji su se udaljavali kad je prilazila svojim vratima. Je li
Maximus zapovjedio nekom od svojih lakaja da pretraži njezinu sobu kad je budu pozvali u
kuhinju da razgovara s glasnikom? Činilo se neobično da bi on to učinio, a ona nije mogla
smisliti zašto bi to učinio. Možda da vrati svoj prsten, a da ga ne mora zatražiti od nje?
Izvukla je lančić ispod marame kojom se ogrnula i ponovno je pregledala prsten i
privjesak. Nečujno su joj namigivali na dlanu. Odmahnula je glavom i vratila privjesak i prsten
natrag unutar gornjeg dijela haljine. Prsten je pripadao Maximusu i ona će mu ga vratiti čim ga
bude vidjela u Londonu.
Čim bude vidjela Apolla.
Ostatak njezine jutarnje toalete trajao je samo nekoliko minuta, a onda je već žurila u
Penelopinu sobu.
 Naravno, rođakinja je još bila u krevetu, ali nakon beskrajnog dvosatnog čekanja,
Penelope je bila spremna sići na doručak.
»Ne znam zašto moramo ustati tako rano«, gunđala je Penelope. »Naposljetku, ako je
Wakefield odjurio u London, nema me tko vidjeti, zar ne?«
»A što je sa Scarboroughom?« upitala je Artemis rastreseno, a onda se osjetila kao da bi
najradije zajaukala. Posljednje što joj je trebalo bilo je porican Penelopu da ostane ovdje zbog
postarijeg vojvode.
»Scarborough je prilično šarmantan.« Penelopini obrazi porumenjeli su unatoč njezinim
ležernim riječima. »Ali on nije tako bogat kao Wakefield ni toliko moćan.«
»On je vojvoda«, rekla je Artemis blago dok su ulazile u dugačku prostoriju u stražnjem
dijelu kuće gdje se posluživao doručak. »A ti mu se sviđaš.«
»Oh, stvarno to misliš?« Penelope se zaustavila i sramežljivo je pogledala.
»Naravno.« Artemis je pokazala glavom prema mjestu gdje je postariji vojvoda stajao
blizu ulaza. »Samo mu pogledaj izraz lica.«
Scarborough se tako široko smiješio da se Artemis uplašila da će mu se lice raspuknuti.
Bilo je neobično, ali vojvodi se zaista sviđala njezina rođakinja – ne samo zbog mladosti i
ljepote, već Penelope sama po sebi.
»Ali tako je star«, rekla je Penelope, ovaj put ipak stišavši glas. Malo je namrštila obrve
kao da je iskreno ojađena.
»Je li to zaista važno?« upita Artemis tiho. »On je od onih muškaraca koji će svoju
suprugu zasipati svim mogućim darovima. Priča se da je njegova prva supruga imala poveći
kovčežić s nakitom. Pomisli kako bi to bilo lijepo.«
»Hmf.« Penelope je lagano zagrizla usnicu i izgledala neodlučno. »U svakom slučaju
vraćamo se u London.«
Približile su se Scarboroughu dok su razgovarale, a njegov se osmijeh gotovo komično
rastopio i nestao kad je čuo Penelopine posljednje riječi. »Nemojte mi reći da me napuštate, ledi
Penelopo?«
Penelope je lagano napućila usne i sjela na stolicu koju joj je Scarborough ponudio.
»Kako nas je domaćin izgleda napustio, mislim da je to jedino što se može učiniti.«
»Ah, da.« Scarborough se namršti gledajući ispred sebe tanjur s odreskom dimljenog
svinjskog buta. »Wakefield je doista jučer odjurio kao preplašeni zec. Nikada nisam vidio takvo
što. Ali nadam se«, nastavio je vedro, pogledavajući Artemis, »gospođice Greaves, da nije uzeo k
srcu vaše zadirkivanje o Duhu St. Gilesa.«
»Mislim da se vojvoda ne da tako lako preplašiti«, odgovorila je Artemis.
Scarborough je podignuo obrve i široko raširio ruke. »A Wakefield je ipak pobjegao iz
svojeg ladanjskog doma.«
Artemisino srce počelo je brže kucati. Posljednje što je željela je da Maximusa sada
počinju sumnjičiti za bilo što.
»Ali vojvoda je rekao da ima hitnog posla u Londonu«, rekla je Penelope, a obrve je
skupila zbunjeno se namrštivši. »Ne vidim kakve to veze ima s nečim što je Artemis rekla.«
»Nema sumnje da ste u pravu«, reče odmah Scarborough. »Ali zbog njegova naglog
odlaska, njegova mlada sestra morat će sama putovati u London.«
»Gospođica Picklewood će je zacijelo pratiti«, primijetila je Artemis.
»Koliko znam, neće«, reče joj Scarborough. »Gospođica Picklewood jutros je primila
vijest o prijateljici iz Batha, koja se iznenada razboljela. Već je otišla k njoj.«
»Onda će ledi Phoebe jednostavno morati pristati na to da putuje u London sa svojom
sluškinjom«, rekla je Penelope bahato.
 »Nije isto sluškinja i družbenica, naročito za damu s problemom vida kakav ima ledi
Phoebe«, razmišljao je Scarborough naglas. »Kao što rekoh, žalosno je da je Wakefield smatrao
svoj posao važnijim od svoje slijepe sestre.«
Artemis se trgnula na te grube riječi. Ipak, to što je vojvoda inzistirao na toj temi mogla bi
iskoristiti za svoju prednost. Penelope joj je obično u tjednu davala slobodno pola dana. Čak ako
se pokaže da je Apollo ozbiljno ranjen, Artemis nije vjerovala da će joj Penelope dopustiti otići u
londonsku kuću vojvode od Wakefielda na više od par sati. Ali kad bi mislila da je to njezina
vlastita zamisao...
Artemis je pročistila grlo. »Znam da Wakefield jako voli ledi Phoebe.«
»Naravno, naravno«, mrmljao je vojvoda.
»Zapravo, mislim da bi bio vrlo zahvalan kad bi se netko dobrovoljno javio da putuje s
njegovom sestrom.«
Penelope nije bila glupa kokoš. Odmah je shvatila Artemisinu aluziju – shvatila je i nije
joj se baš svidjela. »Ah, ja to ne bih mogla. S tobom i mojim sluškinjama i svom prtljagom, jedva
smo stali u kočiju kad smo dolazili ovamo. To je jednostavno nemoguće.«
»Baš šteta«, promrmljala je Artemis. »Naravno, Phoebe bi mogla putovati svojom
kočijom, a samo bi ti sjedila s njom.«
Penelope je izgledala užasnuto.
»... ili bih ja mogla putovati s njom.«
»Ti?« Penelope je žmirkala, ali samo zato što je kalkulirala. »Ali ti si moja družbenica.«
»Da, imaš pravo«, brzo se složila Artemis. »Takva ekstravagantna gesta ljubaznosti bila
bi previše.«
Penelope se namrštila. »Zaista misliš da bi me Wakefield smatrao ekstravagantno
ljubaznom?«
»O, da«, rekla je Artemis, očiju širom otvorenih u iskrenosti. »Jer to ćeš i biti. A ako me
posudiš Phoebe, za vrijeme dok je gospođica Picklewood odsutna, znaš, Wakefield neće znati
kako da ti zahvali.«
»Ah, zaista«, rekla je Penelope bez daha. »To je vrlo dobra ideja.«
»Ledi, prava ste dobrotvorka«, izjavi Scarborough naginjući se nad Penelopinu ruku i
namignuvši pritom Artemis.
 Deseto poglavlje

Čuvši što je seljak rekao, jedan od Herlinih ljudi skoči

s konja, ali čim je dotaknuo zemlju, smrvio se
i pretvorio u gomilu prašine. Kralj Herla samo je gledao i sjetio se
upozorenja kralja patuljaka: nitko od njih ne smije sjahati
prije bijelog psića ili će se i oni pretvoriti u prah.
Shvativši to, strašno je kriknuo i čim je to učinio, on i njegovi ljudi
izblijedjeli su poput prikaza. Tada je potjerao konja i krenuo raditi jedino
što mu je preostalo: Pošao je u lov.
Tako su kralj Herla i njegova pratnja bili osuđeni jahati nebom
obasjanim mjesečinom, ne pripadajući potpuno ni ovom
ni onom svijetu...
_____
iz Legende o kralju Herli

oće li se probuditi? Kasnije tog jutra Maximus je stajao i gledao luđaka.

Vikonta Kilbournea sakrili su u podrum kuće Wakefield, nakon što su ga potajice donijeli
tajnim tunelom. Maximus i Craven napravili su mu dolje postelju, blizu žeravnika da mu bude
toplo.
Craven se namrštio zbog svojeg nepomičnog pacijenta. »Nije sigurno, Vaša Milosti. Kad
bismo ga mogli odnijeti na neko zdravije mjesto izvan podruma...«
Maximus nestrpljivo odmahne glavom. »Znaš da ne možemo riskirati da ga nađu.«
Craven kimne glavom. »Na ulicama se već govori da su upravitelji Bedlama poslali
vojnike da uhvate Duha. Navodno su prilično posramljeni bijegom jednog od zatvorenika.«
»Trebali bi se sramiti zbog cijelog tog mjesta«, promrmljao je Maximus.
»Doista, Vaša Milosti«, odgovorio je Craven. »Ali i dalje se bojim za našeg pacijenta. Ti
ružni plinovi od ove žeravice, a da se ne spominje vlažan podrum...«
»Nisu najbolji uvjeti za invalida«, prekine ga Maximus, »ali još bi bilo gore da ga otkriju i
vrate u Bedlam. Ne bi preživio da ga još jedanput premlate.«
»Kao što kažete, Vaša Milosti, ovo je najbolje što možemo učiniti, ali ne sviđa mi se baš.
Kad bismo barem mogli pozvati liječnika, koji je vještiji u iscjeljivanju...«
»I tu vrijedi isti prigovor.« Maximus je nemirno koračao prema suprotnom zidu podruma.
Prokletstvo, Kilbourne se trebao probuditi zbog Artemis. Maximus se sjećao njezina blistavog,
zahvalnog lica i nije mogao a da ne misli kako mu ona sada neće biti zahvalna, kad vidi u
kakvom joj je stanju brat.
»Osim toga«, nastavio je Maximus vrativši se opet do Cravena, »ti si podjednako dobar,
ako ne i bolji, od većine liječnika obrazovanih na sveučilištima. Ti barem nisi sklon odvratnim
čudesnim napitcima.«
»Hmm«, promrmljao je Craven. »Iako sam počašćen što Vaša Milost ima povjerenja u
mene, moram istaknuti da se većina mojeg liječenja sastoji od toga da viđam vaše rane i modrice.
Nikada nisam imao pacijenta s povredom glave i slomljenim rebrima.«
»Svejedno, imam povjerenja u tebe.«
Cravenovo lice bilo je potpuno bezizražajno. »Hvala vam, Vaša Milosti.«
Maximus ga je pogledao. »Nećemo sad postati plačljivi, Craven.«
Cravenovo lice grubih crta se trznulo. »Nikada, Vaša Milosti.«
Maximus je uzdahnuo. »Moram se pojaviti gore na katu, inače će se sluge početi pitati
kamo sam otišao. Ali odmah dođi po mene ako se on osvijesti.«
»Naravno, Vaša Milosti.« Craven je oklijevao i proučavao lice čovjeka u nesvijesti. »Ali
mislim da ćemo morati naći neko drugo mjesto na kojem ćemo sakriti vikonta Kilbournea kada se
probudi.«
»Nemoj misliti da već nisam razmišljao o tom problemu«, progunđao je Maximus. »Kad
bih samo znao gdje da ga trajnije smjestim.«
S tom malodušnom misli okrenuo se i pošao u gornje katove kuće. Craven će ostati i
njegovati Kilbournea u podrumu, a Maximus će se povremeno vraćati tijekom dana, kako već
bude mogao. Rekao je čistu istinu: nije imao nikoga kome bi povjerio taj zadatak osim Cravenu.
Kad se Maximus pojavio gore u velikom predvorju, zaustavio ga je njegov batler,
Panders, koji je bio dobro izučen da bi ikada postavljao nezgodna pitanja. Panders je bio visok
muškarac srednjih godina i s okruglim trbuščićem, i nikada mu ni vlas nije stršala iz snježnobijele
vlasulje, ali danas je bio tako uznemiren da mu je lijeva obrva skočila uvis.
»Oprostite mi, Vaša Milosti, ali u vašoj radnoj sobi je vojnik koji inzistira da vas mora
vidjeti. Rekao sam mu da ne primate posjetitelje, ali on se ne da otpraviti. Pomislio sam da
pozovem Bertieja i Johna, ali iako su čvrsti momci, vojnik je naravno naoružan, a ja ne bih želio
vidjeti krv na sagu u vašoj radnoj sobi.«
Na početku te recitacije Maximus je osjetio kako ga prožima nemir, ali na kraju je već
naslućivao tko bi mogao biti posjetitelj. Zato je smireno rekao Pandersu: »U redu. Pobrinut ću se
osobno za tog čovjeka.«
Njegova radna soba nalazila se u stražnjem dijelu kuće – smještena tako da mu ne smeta
buka ulice ili česti posjetitelji s kojima je Panders sam rješavao stvari.
Današnji gost bio je druga priča.
Kapetan James Trevillion okrenuo se kad je Maximus otvorio vrata radne sobe. Dragunski
časnik je bio visok, imao je duguljasto izborano lice zbog kojega je izgledao strogo, iako je bio
otprilike istih godina kao Maximus.
»Vaša Milosti.« Trevillion mu je kratko kimnuo glavom što bi Maximus od bilo koga
drugoga smatrao uvredom. Srećom već je odavno bio naviknut na to da dragun ne pokazuje
veliku poniznost.
»Trevillion.« Maximus je promrmljao tu riječ i sjeo iza masivnog stola od mahagonija.
»Čemu dugujem ovo zadovoljstvo vašeg posjeta? Sreli smo se prije dva tjedna. Sigurno niste u
tako kratkom vremenu uspjeli zaustaviti trgovinu džinom u Londonu?«
Ako je dragunski kapetan osjetio bilo kakav ubod Maximusova sarkazma, dobro je to
sakrio. »Ne, Vaša Milosti. Imam vijesti o Duhu St. Gilesa...«
Maximus prekine časnika nervozno odmahnuvši rukom. »Rekao sam vam više nego
jedanput da me ne zanima vaša opsesija Duhom St. Gilesa. Džin je zlo u St. Gilesu, a ne neki
luđak u harlekinskom odijelu.«
»Doista, Vaša Milosti, svjestan sam vašeg mišljenja o Duhu«, rekao je smireno Trevillion.
»Ali ipak ga uporno ignorirate.«
»Činim ono što smatram da je najbolje za moju misiju, Vaša Milosti, a između Duha i
ovog novog druškana, Starog Vraga...«
»Koga?« Maximus je bio svjestan da mu je glas preoštar, ali već je prije čuo to ime: onaj
pijani aristokrat koji je bio opljačkan u St. Gilesu – rekao je da ga je napao Stari Vrag.
»Stari Vrag«, odgovorio je Trevillion. »Jedan prilično opak drumski razbojnik, koji
operira u St. Gilesu. On je novija pojava u odnosu na Duha.«
Maximus je stisnuo zube i bijesno gledao drugog muškarca. Prije nešto više od dvije
godine pomogao je 4. Dragunskoj jedinici da dobije opremu i doveo ih je u London da pomognu
u pravom ratu protiv trgovine džinom. Sam je odabrao Trevilliona, jer želio je inteligentnog,
hrabrog čovjeka. Čovjeka koji će biti u stanju samostalno donositi važne odluke. Muškarca koji
neće podleći podmićivanju ni prijetnjama. Ali problem je bio u tome što su ga te iste odlike, zbog
kojih je bio izvrstan u svojem poslu, također činile prokleto tvrdoglavim kad bi vidio nešto što je
smatrao kršenjem zakona na svojem teritoriju. Od početka svoje misije Trevillion je bio gotovo
opsjednut Duhom.
Maximusu nije promakla ironija da na platnoj listi ima svojeg najvećeg progonitelja.
Trevillion se pomaknuo i sklopio ruke na leđima. »Vaša Milosti, možda niste čuli da je
prošle noći Duh St. Gilesa provalio u Bedlam, napao čuvara i pomogao u bijegu krvoločnom
luđaku.«
Ah, naravno da se Trevillion zainteresirao za taj problem. Maximus se naslonio u stolici i
spojio vrhove prstiju pred sobom. »Što predlažete da učinim u vezi s tim?«
Trevillion ga je gledao jedan dugi trenutak, a lice mu je bilo potpuno bezizražajno. »Ništa,
Vaša Milosti. Moj je posao uhvatiti i zatočiti Duha St. Gilesa tako da više ne čini štetu u St.
Gilesu ni u ostatku Londona.«
»Hoće li vam ovaj posljednji događaj nekako pomoći da ga uhvatite?«
»Naravno da neće, Vaša Milosti«, rekao je kapetan s ozbiljnim poštovanjem. »Ali nalazim
da je zanimljivo što se taj razbojnik, kojega obično viđaju na istome mjestu po kojemu je dobio
ime, sada otputio tako daleko na istok, sve do Moorfieldsa.«
Maximus je slegnuo ramenima glumeći dosadu. »Vjerujem da je Duh viđen i blizu opere
u Covent Gardenu. To je izvan St. Gilesa.«
»Ali vrlo blizu St. Gilesa«, odgovori Trevillion brzo. »Moorfields je na drugom kraju
Londona. Osim toga, taj konkretni Duh povukao se u mirovinu prije dvije godine.«
Maximus se ukočio. »Molim?«
»Napravio sam studiju Duha St. Gilesa, Vaša Milosti«, rekao je Trevillion spokojnošću
čovjeka koji govori da će vjerojatno kišiti. »Proučavao sam kretanje, aktivnosti i najmanje
tjelesne razlike i došao sam do zaključka. Postoje najmanje tri muškarca koja glume Duha St.
Gilesa.«
»Kako...« Maximus je treptao, svjestan da ga kapetan šutke promatra. Čovjek kojega je
Trevillion tražio – čovjek koji je mogao razotkriti Maximusovu tajnu – u tom je trenutku ležao
četiri kata ispod njih. Pribrao se i namrštio. »Jeste li sigurni?«
»Potpuno.« Trevillion je sklopio ruke na leđima. »Jedan od Duhova bio je mnogo
smrtonosniji od drage dvojice. Često je nosio sijedu vlasulju ispod mekanog šešira i bio je sklon
tome da ne mari za vlastitu sigurnost – čak i više od ostalih. Vjerujem da se taj čovjek ljetos
povukao. Koliko znam, jedan Duh nikada nije ubio. Imao je svoju kosu, a ne vlasulju, tamno
smeđu, i nosio ju je svezanu straga. Ja ga nisam vidio dvije godine. S obzirom na to čime se
bavio, najvjerojatnije je mrtav. Treći je još prilično aktivan. Nosi bijelu vlasulju i opasno je vješt
s mačem. Smatram da je on pravi Duh jer njega sam prvoga vidio – one noći kad je do temelja
izgorio Dom za siročad i nezbrinutu djecu pomogao je pri hvatanju lude žene poznate kao Melem
Majčina Srca.«
Dobri Bože. Maximus je načas mogao samo zuriti u drugog muškarca. On je bio taj koji je
uhvatio Melem Majčina Srca.
Srećom Trevillion čini se nije primijetio da je on ostao bez riječi pa je nastavio. »Imam
teoriju prema kojoj je upravo ovaj posljednji Duh – originalni Duh – prošle noći provalio u
Bedlam. Luđak kojega je Duh oslobodio sigurno mu je vrlo važan.«
»Ili je Duh i sam luđak.« Maximus je privukao k sebi snop papira kao da se sprema
otpustiti posjetitelja. »Ponavljam, ne vidim kako je ta stvar od ikakve važnosti za mene.«
»Ne vidite?«
Maximus oštro pogleda dragunskog kapetana. »Objasnite.«
Sad je na Trevilliona bio red da slegne ramenima. »Ne želim vas uvrijediti, Vaša Milosti.
Samo sam primijetio da se čini kako je Duh zainteresiran za iste stvari kao i vi. Patrolira St.
Gilesom, često napada lopove, razbojnike i one koji se bave prodajom džina. Čini se da ima istu
opsesiju džinom kao i vi.«
»Također se govori da je ubojica i silovatelj«, reče Maximus trpko.
»A opet, prije nekoliko mjeseci, razgovarao sam sa ženom koja je rekla da ju je Duh
spasio od silovanja«, reče dragunski kapetan.
»Što želite reći, Trevillion?«
»Ništa, Vaša Milosti«, reče kapetan glatko. »Samo vas želim obavijestiti o svojim
namjerama.«
»Smatrajte onda da je vaš izvještaj potpun«, rekao je Maximus i počeo listati papire pred
sobom. »Ako je to sve, ovdje me čeka puno posla.«
Dragunski kapetan se poklonio, odšepao do vrata i tiho ih zatvorio za sobom.
Maximus je odmah ostavio papire i pogledao prema vratima. Za njegov ukus Trevillion je
njuškao preblizu. Pristojna ali dobro smišljena pitanja, inteligentne primjedbe, sve je ukazivalo da
je taj čovjek blizu razotkrivanja njegove tajne.
Pod pretpostavkom da Trevillion još ne zna da je Maximus zapravo Duh.
Maximus je nervozno uzdahnuo i potisnuo tu misao iz glave kako bi se usredotočio na
papire pred sobom, jer nije lagao: doista ga je čekalo puno posla. Tajnik mu je ostavio nekoliko
pisama koja je trebao pročitati i potpisati, a bio je tu i izvještaj o njegovim posjedima u
Northumberlandu koji je morao proučiti.
Ta su mu pitanja zaokupila ostatak jutra prije nego što je stigao njegov tajnik Philby
očekujući nove upute. Maximus je zapovjedio da mu ručak donesu u radnu sobu tako da njih
dvojica mogu nastaviti raditi nad zemljovidima raširenima na stolu i po podu. Sredinom
poslijepodneva Craven se pojavio na vratima i samo jedanput odmahnuo glavom prije nego što je
opet nestao. Maximus se nagnuo nad poslom, nastojeći ne razmišljati o muškarcu koji je bez
svijesti ležao u njegovu podrumu.
Večera je također bila lagani obrok, jer Philby i on naišli su na komplicirani dio, koji se
odnosio na sićušan komad zemlje, jedva vrijedan truda da nije predstavljao pristup rudniku
ugljena.
Već je bilo skoro devet sati kad je ponovno podignuo pogled zato što je u predvorju čuo
neko komešanje, dovoljno glasno da se čuje čak i u stražnjem dijelu kuće.
Maximus je ustao i istegnuo se. »Mislim da je to dovoljno za danas, Philby.«
Tajnik je oprezno kimnuo i počeo skupljati zemljovide, a Maximus je izašao iz radne
sobe.
Čuo je Phoebe kako nešto govori prije nego što ju je ugledao. Zaobišao je ugao i našao je
kako slaže šešir i rukavice u Pandersovo naručje dok su joj se Belle, Starling i Percy vrtjeli oko
nogu. Maximus je pogledao pse podignutih obrva. Obično su ih ostavljali u Pelhamu.
»Nadam se da je putovanje bilo mimo«, pozdravio ju je Maximus dok ga je Percy
pokušavao srušiti.
Odloživši rukavice, Phoebe se okrene prema njemu. Bila je simpatično i drago stvorenje i
sada mu se bacila u zagrljaj. »O, Maximuse, bilo je baš zabavno putovati s Artemis!«
Pogledao je preko sestrina ramena i ugledao Artemis Greaves s Bon Bonom u naručju,
kako ga ozbiljno gleda.
»GOSPOĐICE GREAVES«, rekao je vojvoda od Wakefielda kad se Phoebe izvukla iz
njegova zagrljaja. »Kakvo iznenađenje.«
Prošlo je tek više od jednog dana otkad ga je vidjela, ali ipak, šok zbog njegove
prisutnosti protresao joj je tijelo. Bio je tako impozantan muškarac. Tako vitalan. Taj čovjek –
Maximus – bio ju je zgrabio i poljubio s toliko intenzivne strasti da joj se učinilo kao da se utapa,
bespomoćna, požudna, želeći više. Sada je stajao pred njom i imala je toliko pitanja koja ga je
željela pitati – ali nije mogla izgovoriti nijedno.
»Vaša Milosti«, promrmljala je Artemis i klecnula u naklon, a Bon Bon joj se migoljio u
naručju. »Nadam se da iznenađenje nije neugodno.«
Spustila je starog psića na pod, a on je otrčao s ljubavlju grickati Percyjeve noge.
»Ne budi budalasta, Artemis«, nasmijala se Phoebe. »A ti, Maximuse. Ne smiješ biti tako
strog. Preplašit ćeš i otjerati Artemis, a ja to ne želim. Tek je došla ostati malo s nama.«
»Ostati?« Maximus je zastrašujuće dignuo jednu obrvu.
»Da.« Phoebe je uhvatila Artemis pod ruku. »Ledi Penelope rekla je da rođakinja
Bathilda mora otići njegovati svoju bolesnu prijateljicu i da će mi posuditi Artemis kao
družbenicu. Nije li to vrlo lijepo od nje?«
»Neobično je«, promrmljao je Maximus i oštro pogledao Artemis. »A poslala je i svojeg
psića?«
»Ja se obično brinem za Bon Bona«, rekla je Artemis i zagladila suknju. Je li želio da ona
ode? Zbog te misli osjetila je neočekivani bol u grudima. »Mislila sam da će mu dobro doći
promjena i Penelope se složila.«
»Čini se da je tako.« Nagnuo je malo glavu u stranu, a na licu mu se ništa nije moglo
pročitati. »A čija je bila odluka dovesti ovamo hrtove i Percyja?«
»Moja, naravno«, rekla je Phoebe vedro. »Mislim da su usamljeni kad ih ostavimo u
Pelhamu.«
»Miran.« Maximus je samo neodređeno nešto promrmljao.
»Putem kući smislile smo svakakve planove«, brbljala je Phoebe dalje. »Mislila sam da
bismo mogle otići u kazalište u perivoj Hartes Folly, otići u kupnju i možda na sajam.«
Maximus je na to stisnuo usne. »Pratit ću vas na prva dva izlaska, ali ovo posljednje ne
dolazi u obzir.«
»Ali...«
»Phoebe.«
Ta jedna riječ djevojci je dala do znanja da je poražena. Vedar osmijeh kao da je na tren
izblijedio, ali onda ga je opet vratila i nastavila: »Svejedno, bit će nam vrlo lijepo dok je Artemis
ovdje. Poslala sam sluškinju na kat da joj pripremi ružičastu sobu i naručila sam čaj. Hoćeš li
nam se pridružiti?«
Artemis je gotovo očekivala da će Maximus odbiti – Phoebe joj je u kočiji spomenula da
se on u Londonu često osamljuje iako žive u istoj kući.
Ali Maximus je nakrivio glavu u stranu. »Bit će mi zadovoljstvo.«
Ponudio je ruku Artemis, a ona je spustila dlan na njegov rukav. Iskoristila je trenutak dok
se Phoebe okrenula batleru pa se nagnula bliže i šapnula: »Gdje je on?«
Neznatno je odmahnuo glavom. »Poslije.«
Zagrizla je usnu. Vožnja do Londona bila je za nju agonija, jer nastojala je biti vesela i
vedra zbog Phoebe, no sve vrijeme mučile su je misli i brige za Apolla.
»Molim vas.«
Pogled njegovih tamnih smeđih očiju susreo se s njezinim. »Čim budem mogao,
obećavam.«
Bilo je nelogično, ali njegove riječi kao da su je ogrijale. Da je Apollov život u opasnosti,
znala je da bi je on odveo ravno k bratu. Ali zasada morat će najprije otrpjeti i izdržati čaj i
kolače.
Maximus je sestri ponudio da ga primi ispod druge ruke i tako ih je obje poveo uz
zavojito stubište s pozlaćenom ogradom, a psi su ih veselo pratili. Na vrhu, odmah nasuprot
stepenica, nalazio se veliki salon. Ružičasto obojena vrata imala su ukras u bareljefu na kojemu
su se isticale zlatne vitice. Salon je imao vrlo visok strop, bogato oslikan bogovima koji su
lješkarili na mekanim oblacima. Artemis je zabacila glavu i proučavala prizore.
»Obrazovanje Ahileja«, promrmljao joj je Maximus na uho.
To je objašnjavalo sliku kentaura.
»Moramo li ovdje piti čaj?« mrmljala je Phoebe s njegove druge strane. »Uvijek se
osjećam kao na pozornici. Plavi salon mnogo je ugodniji.«
Maximus je ignorirao sestrine pritužbe. »Pazi tu je stol. Gospođa Henrys premjestila ga je
dok smo bili na selu.«
»Ah.« Phoebe je uz njegovu pomoć pažljivo zaobišla nizak, mramorni stolić prije nego
što je sjela na ružičastu sofu. Bon Bon je skočio i sjeo do nje i široko rastvorio usta u psećem
osmijehu.
Artemis je sjela nasuprot nje, a hrtovi su joj se smjestili podno nogu.
»Zaista vjerujem da je tvoj posao u Londonu bio vrlo važan«, rekla je Phoebe strogo.
»Tvoj nagli odlazak prilično je pokvario raspoloženje gostiju u Pelhamu. Svi su jutros naručili
kočije za povratak.«
»Žao mi je što sam ti zadao briga«, odgovori Maximus. Dok je stajao naslonjen na
ukrašeni okvir kamina od crnog mramora, izgledao je više kao da se dosađuje, a ne kao da žali
zbog onoga što se dogodilo. Prišao mu je Percy i zadovoljno uzdahnuvši spustio se na pod uz
ognjište.
Phoebe je zakolutala očima. »Ne trebaš se brinuti zbog mene. Ledi Penelope je bila
prilično neraspoložena, zar ne, Artemis?«
»Zaista je izgledala malo, hm, uvrijeđena«, oprezno je rekla Artemis.
»Je li?« Maximus ju je pogledao, a u očima mu se vidjela ironija i intimnost.
»Pa, bila je sve dok se vojvoda od Scarborougha nije prihvatio zadatka da je utješi«, rekla
je Phoebe. »Moraš paziti na njega, dragi brate. Scarborough će ti je oteti pred nosom.«
»Zabrinut ću se kad se Scarboroughovi prihodi uvećaju za desetinu.«
»O, Maximuse«, rekla je Phoebe, a usta su joj se opustila.
U tom su trenutku ušle sluškinje pa je Phoebe morala progutati što god da je htjela reći.
 Artemis je gledala kako serviraju šalice za čaj na niskom stoliću između njih, zajedno s
pladnjevima kolača i malih sendviča.
»Hoće li to biti sve?« upitala je glavna sluškinja okrenuvši se k Phoebe.
»Da, hvala vam«, odgovorila je Phoebe, a kad su sluškinje izašle jedna za drugom,
okrenula se k Artemis. »Hoćeš li, molim te, natočiti?«
»Naravno.« Artemis se nagnula naprijed i počela točiti čaj.
»Znam da se ne bih trebala miješati, Maximuse«, počela je Phoebe polako dok je nudila
komadić kolača Bon Bonu, »ali ne mogu a da ne mislim da zaslužuješ bolju suprugu nego takvu
koja će tvoju vrijednost procjenjivati do posljednjeg penija.«
»Hoću li imati suprugu koja neće cijeniti važnost novca – naročito mog novca?« upita
Maximus vedro prihvaćajući tanjurić s čajem od Artemis. U njegovim je rukama krhki tanjurić
izgledao kao naprstak.
»Voljela bih da imaš suprugu koja cijeni tebe, a ne tvoj novac«, brzo mu je odgovorila
Phoebe.
Maximus je nestrpljivo odmahnuo rukom. »To nije važno. Moj novac dolazi od
vojvodstva i dok sam živ, vojvoda sam. Mogu mi iščupati srce iz grudi, ako me žele odvojiti od
moje titule. To ide sve zajedno, nerazdvojno jedno od drugoga.«
»Zar zaista vjerujete u to?« upitala je Artemis tiho.
I Phoebe i Maximus pogledali su je kao da ih je prenula glasom, ali Artemis se
usredotočila samo na Maximusa. Na njega i njegove duboke tamne smeđe oči.
»Da.« Odgovorio je bez oklijevanja – nije čak ni zastao da razmisli, koliko je ona mogla
vidjeti.
»A da nemate plemićki naslov?« upitala je. Nije smjela razgovarati s njim tako ispred
Phoebe – to je razotkrivalo mnogo o njihovu posebnom odnosu – ali morala je čuti njegov
odgovor. »Tko biste bili tada?«
Usne su mu se nervozno razvukle. »S obzirom na to da imam naslov, to nije važno.«
»Udovoljite mi.«
Otvorio je usta, zatvorio ih, namrštio se i tada polako rekao: »Ne znam.« Bijesno ju je
gledao. »Vaše je pitanje glupo.«
»Ali ipak nam puno govori«, reče Phoebe. »I odgovor i samo pitanje.«
»Vjerovat ću ti na riječ«, rekao je Maximus i spustio šalicu s čajem na pladanj. »Ali sada
se moram pozabaviti važnijim stvarima.
Ako mi dopustiš, posudit ću gospođicu Greaves da joj pokažem kuću i objasnim joj koje
su joj dužnosti kao tvoje družbenice.«
Phoebe kao da se iznenadila. »Mislila sam da ću ja to učiniti ujutro.«
»Možeš gospođici Greaves pokazati svoje sobe i dogovoriti svoje osobne stvari koje želiš
sutra obaviti, ali ja imam nekoliko posebnih uputa koje joj želim večeras objasniti.«
»Ah, ali...«
»Phoebe.«
Djevojka se pokunjila. »O, dobro.«
Maximusove usne podignule su se u osmijehu. »Hvala ti.« Pse je pogledao strogo. »A vi
ostajete.«
Artemis je ustala kad joj je kimnuo glavom i zaželjela Phoebe laku noć prije nego što je
pošla za njim iz sobe. On je odmah krenuo stubama na treći kat.
»Je li to bilo nužno?« upitala je tiho Artemis slijedeći ga.
»Želite vidjeti brata, zar ne?« uzvratio je retoričkim pitanjem.
»Naravno«, rekla je drsko, »ali niste morali učiniti tako da zvuči kao da sam Phoebina
čuvarica, a vi imate posebne upute u vezi s njom.«
Okrenuo se na vrhu stubišta tako naglo da se zamalo sudarila s njim. Zaustavila se tek na
par centimetara od njega, svjesna topline njegova tijela, ljutnje koja kao da je uvijek ključala
ispod površine.
»Ali ja doista imam posebne upute za vas«, rekao je kratko i jasno. »Moja je sestra gotovo
potpuno slijepa. A s obzirom na to da ste je uspjeli nagovoriti da vas uzme za družbenicu, onda se
tako i ponašajte. Očekujem da je dobro pazite. Da je odvratite od njezinih opasnijih izlazaka, da
se pobrinete da ne prekorači granicu onoga što može učiniti bez vida, da uvijek povedete jednog
slugu, poželjnije i dvojicu, kad god se odlučite izaći iz moje kuće.«
Artemis je nakrivila glavu i proučavala ga. Njegova zabrinutost bila je stvarna, ali sigurno
je potpuno gušila Phoebe. »Smatrate opasnim provesti jedno popodne na sajmu?«
»Za osobu kakva je ona, da«, rekao je. »Mogla bi se u gomili ljudi lako izgubiti, netko bi
je mogao gurnuti ili udariti. Na sajmu ima džepara, lopova i još gorih ljudi. Dama plemenita
odgoja, koja ne vidi, lak je plijen. Ne želim da je itko povrijedi.«
»Razumijem.«
»Zaista?« Nije se ni pomaknuo, ali u svojoj punoj visini odjedanput je bio zastrašujući.
»Sestra mi mnogo znači. Učinio bih sve da je zaštitim.«
»Čak ako vaše mjere sigurnosti za nju predstavljaju kavez?« upitala je blago.
»Govorite kao da je ona poput svake druge djevojke njezinih godina«, zarežao je
Maximus. »Ali nije. Slijepa je. Doveo sam svakog liječnika, svakog učenog čovjeka, svakog
vještog iscjelitelja izbliza i izdaleka, bez obzira na cijenu i muku. Pustio sam da je muče svojim
odvratnim lijekovima, a sve s nadom da će joj pomoći. Nijedan nije mogao spriječiti njezino
sljepilo. Nisam joj mogao spasiti vid, ali neka budem proklet ako ću dopustiti da je itko više
povrijedi.«
Artemis je duboko udahnula, jer je njegova žestina bila uzbudljiva koliko i zastrašujuća.
»Shvaćam.«
»Dobro.« Okrenuo se i poveo ju niz hodnik. »Ovo su sobe moje sestre.« Pokazao je na
blijedozelena vrata. »A ovo je ružičasta soba koju je Phoebe namijenila vama.« Rukom je
pokazao na susjedna vrata, koja su bila malo pritvorena. Sobarica je izašla brzim korakom i
zastala tek da se duboko nakloni Maximusu.
Artemis je provirila unutra. Zidovi su bili presvučeni tamnoružičastom svilom po kojoj je
soba dobila ime. Sa svake strane kreveta s baldahinom nalazio se po jedan izrezbaren stolić s
pločom od žutog mramora, a kamin je bio opločen ružičasto prošaranim mramorom.
»Prekrasna je«, rekla je iskreno Artemis. Pogledala je vojvodu preko ramena. »Jesu li i
vaše sobe na ovom katu?«
Kimnuo je glavom. »Dolje niz hodnik.«
Skrenuli su u jedan prolaz i nastavili prema stražnjem dijelu kuće.
»Ovdje je plavi salon – onaj u kojem Phoebe voli boraviti. A ovo su moje sobe.«
Vrata njegovih soba bila su obojena u zeleno, boju šumskih krošanja, s crnim detaljima.
»Dođite.« Poveo ju je do malih vrata koja su izgledala kao sastavni dio drvene oplate
zidova. Iza njih nalazilo se usko stubište, očito namijenjeno za služinčad. Spustili su se spiralnim
stubama u mrak, ali Artemis ga je slijedila bez straha.
Dva kata ispod, i nakon što su prošli kroz vrata urezana u kamene stube, zastao je pred
drugim vratima i pozorno ju pogledao. »Nitko ne smije znati da je on tu. Morao sam ga spasiti
kao Duh. Sada ga svi traže.«
Kimnula je glavom, a grlo joj se stegnulo. Četiri godine. Četiri je godine bio zatvoren u
Bedlamu.
 Maximus je otključao i otvorio vrata, a pred njima se ukazala dugačka, niska podzemna
prostorija.
»Vaša Milosti.« Bio je to sluga kojega je Artemis bila primijetila prilikom demonstracije
dvoboja. Ustao je sa stolice pokraj poljskog kreveta. A na krevetu...
Artemis je požurila naprijed ignorirajući sve drugo. Apollo je nepomično ležao, njegovo
drago lice bilo je skoro neprepoznatljivo pod tamnim modricama i oteklinama. Ono malo kože
što nije bilo oštećeno, bilo je blijedo.
Pala je na koljena pokraj njega i ispružila drhtavu ruku da mu odmakne kosu s čela.
»Cravene«, javio se Maximus iza nje. »Ovo je gospođica Greaves, sestra našeg
pacijenta.«
»Madam.« Sluga je kimnuo glavom.
»Jeste li pozvali liječnika?« upitala je ne odvajajući oči s Apollova lica. Kliznula je
dlanom preko njegova neobrijana obraza sve do vrata i pričekala tren. Da. Treptaj. Krv mu je još
tekla žilama.
»Ne«, odgovorio je Maximus.
Na to se okrenula i pogledala ga kroz napola spuštene kapke. »Zašto ne?«
»Rekao sam vam«, odgovori on strpljivo, smirena glasa. »Nitko ne smije znati.«
Izdržala je njegov pogled još jedan trenutak prije nego što se okrenula Apollu. Imao je
pravo. Naravno da je imao pravo. Ne smiju riskirati da Apollo bude pronađen i da ga opet silom
vrate u Bedlam.
Ali gledati ga ovakvog i ne ponuditi mu nikakvu pomoć, za nju je bilo mučenje.
Craven je pročistio grlo. »Gospođice, ja pazim na njegovo gospodstvo. Ni liječnik ne bi
mogao puno više učiniti.«
Brzo ga je pogledala. »Hvala vam.« Htjela je reći više, ali nešto ju je gušilo u grlu. Oči su
je pekle.
»Ne plači, ponosna Dijano«, promrmljao je Maximus. »Mjesec to neće dopustiti.«
»Ne.« Složila se i odlučno obrisala suze. »Nema još potrebe za suzama.«
Na tren joj se učinilo da na ramenu osjeća dodir ruke. »Možete neko vrijeme ostati ovdje s
njim. Craven se svakako mora malo odmoriti.«
Kimnula je ne okrenuvši se. Nije se usudila.
Koraci muškaraca su se udaljili i čula je kako se za njima zatvaraju vrata. Plamen svijeća
je zatreperio, a onda se opet umirio.
Bio je miran, poput njezina brata.
Spustila je glavu na njegovu nadlakticu i prepustila se sjećanju. Bili su djeca iz obitelji
razorene ludošću i živjeli su poput siromašnih plemića, prepušteni sami sebi jer roditelji su imali
druge brige. Sjetila se kako je s njim lutala šumom, gledala ga kako u visokoj travi pokraj
ribnjaka lovi žabe. Ona je u šašu tražila ptičja gnijezda dok se on borio protiv zmajeva mašući
otpalim granama. Najgori joj je dan bio kad su ga poslali daleko u školu. Ostala je s bolesnom
mamom, invalidom, i tatom koji je obično bio odsutan »poslom« – slijedeći neki od svojih
sumanutih planova kojim bi povećao njihov imutak. Kad se Apollo vratio na praznike, laknulo joj
je – tako joj je laknulo. Nije ju zauvijek ostavio.
Gledala je sada kako mu se prsni koš diže i spušta i prisjećala se. Cijeloga života
oduzimali su joj sve: Apolla, Thomasovu naklonost, mamu i tatu, dom, njezinu budućnost. Nitko
je nikada nije pitao za mišljenje, da vidi što ona želi ili treba. Drugi su činili stvari za nju, ali
nikada nije imala priliku sama činiti nešto. Poput lutke na polici pomicali su je naokolo,
manipulirali njome, odbacivali je u stranu.
Jedino što ona nije bila lutka.
 Ono što je nekada mogla imati: dom, muža i vlastitu obitelj, sada je nestalo. Nikada to
neće imati. Ali to nije značilo da ne može odlučiti imati nešto drugo.
Da ne može živjeti svoj život kako najbolje može. Najbolje prema svojim željama.
Mogla je ostatak života provesti tako da dopusti da njome manipuliraju i da tiho žaluje za
onim što je izgubila ili je mogla stvoriti novi život. Novu stvarnost.
Svijeće su skoro dogorjele kad se Craven opet pojavio na vratima prostorije. »Gospođice?
Kasno je. Ja ću tijekom noći sjediti uz lorda Kilbournea, a vi idite na počinak.«
»Hvala vam.« Ustala je, ukočena od sjedenja na hladnom kamenom podu, i pogledala
muškarca. »Javit ćete mi bude li kakvih promjena?«
»Hoću«, rekao je on ljubazno.
Artemis dotakne Apollov obraz i okrene se da pođe na kat.
Gore, dalje od stagnacije i očaja.
 Jedanaesto poglavlje

Stotinu godina je kralj Herla proveo u divljem lovu,

i svi koji bi bili zle sreće te vidjeli sjene jahaća na nebu
obasjanom mjesečinom, prekrižili bi se i brzo pomolili,
jer nakon takvih viđenja obično je slijedila smrt.
Jedne noći u godini, i samo te noći, kralj Herla i njegovi lovci
bi se otjelovili: bila je to noć punog mjeseca nakon jesenske žetve.
Tada bi se svatko skrivao u strahu, jer kralj Herla bi u svom
divljem lovu katkad hvatao i smrtnike, osuđujući ih na vječnu propast.
Jedne takve noći kralj Herla uhvatio je mladića po imenu Tam...
_____
iz Legende o kralju Herli

aximus je u svojem salonu upravo pečatio pismo, kad je čuo otvaranje

vrata svoje spavaće sobe. Craven se već spustio u podrum da pazi na Kilbournea, a ostale sluge
imale su stroge upute da mu ne smetaju od deset navečer do šest ujutro. Maximus je ustao i
pogledao u spavaću sobu.
Artemis je stajala uz njegov krevet i mimo ga proučavala svojim prekrasnim tamnosivim
očima.
Osjetio je kako su mu vene počele pulsirati. »Ovo su moje privatne sobe«, rekao je
prišavši joj.
»Znam.« Gledala ga je bez straha. »Došla sam vam vratiti vaš prsten.«
Razvezala je maramu koju je zagrnula oko ramena i razotkrila običan četvrtasti izrez
haljine i lančić koji se spuštao u udubinu između njezinih dojki. Uvukla je prst u tamni prorez,
izvukla lančić i provukla ga preko glave. Maximus je ugledao još nešto na tom lančiću – nešto
zeleno – ali skinula je prsten i pružila mu ga, a onda spremila lančić u džep. Prišao joj je bliže i
prihvatio prsten. Bio je topao od njezina tijela, kao da je udahnula život drevnom metalu. Držeći
njezin pogled, nataknuo je prsten na mali prst lijeve ruke. Dok je stajao zagledan u njezine oči,
ona kao da je prestala disati i nježna ružičasta boja oblila joj je obraze dajući joj privid ranjivosti.
Nešto u njemu htjelo ju je zgrabiti i polizati nježnost s njezine slatke kože.
Progutao je knedlu. »Zašto ste tu?«
Slegnula je jednim nježnim ramenom. »Rekla sam vam: da vam vratim prsten.«
»Dolazite u sobe neoženjenog muškarca – u spavaču sobu – kasno noću, sama, da biste
mu dali dranguliju, koju ste mu isto tako mogli dati ujutro.« Glas mu je bio podrugljiv.
Odjedanput ju je želio slomiti. Natjerati je da osjeti bijes koji je i on osjećao zbog situacije u
kojoj su se našli. Da nije bilo njezine prošlosti – i njegove – mogao se udvarati toj ženi. Mogao ju
je učiniti svojom suprugom. »Zar nimalo ne marite za svoj ugled?«
Zakoračila je prema njemu dok nije bila tako blizu da mu se učinilo da diše isti zrak kao i
ona, a kad je podignula lice prema njemu, vidio je da nije baš tako smirena kako je zamišljao.
»Ne«, promrmljala je glasom poput sirenine pjesme »nimalo«.
»Onda neka budem proklet ako ću ja mariti«, promrsio je i poljubio je.

EVO. OPET SE POJAVIO: taj vir koji ju je uvlačio, raspršio sve sumnje, strahove i tugu,
sve njezine misli. A na njihovu mjestu ostavio je samo osjećaj, čist i žareći. Maximus joj je
liznuo unutarnju stranu usta vrućim, osvajajućim jezikom. Propela se na prste pokušavajući mu
prići bliže. Raširila je prste na njegovu svilenom kućnom kaputu. Da je mogla, uvukla bi se ravno
u njega, stvorila si dom u njegovim širokim snažnim grudima i nikada ne bi izašla.
Tog muškarca, željela je tog muškarca unatoč njegovu nesretnom plemićkom naslovu,
njegovu novcu, njegovim imanjima, njegovoj povijesti i mnoštvu obveza. Maximusa. Samo
Maximusa. Uzela bi ga golog golcatog kad bi mogla – i bila bi još sretnija.
Čeznula je za muškarcem bez dodatnih ukrasa, ali kako su ti dodatni ukrasi dolazili
zajedno s njim, uzet će i njih silom prilika.
Odmaknuo se od nje, prsni koš mu se dizao i spuštao, i ljutito ju je gledao. »Ne počinji
nešto ako misliš prestati.«
Čvrsto je dočekala njegov pogled. »Ne namjeravam prestati.«
Pogledao ju je ispod napola spuštenih kapaka. »Ne mogu ti obećati brak.«
Znala je. Nikada nije ni mislila da bi on to mogao – Zaklela bi se u to da ju je netko pitao
minutu prije – ali njegove neuvijene riječi ipak su joj poput strijele probole srce. Osmjehnula se
pokazavši zube. »Jesam li to tražila?«
»Nisi.«
»Nikada ni neću«, Zaklela se.
Na glavi mu je još bila bijela vlasulja, a ona je sada strgnula tu skupu stvar i odbacila je u
stranu. Ispod je imao tamnosmeđu kosu podšišanu vrlo kratko uz glavu. Prošla je rukama preko
nje, uživajući u toj intimnosti. To ispod bio je taj muškarac privatno. To je bio muškarac bez
svoje javne osobnosti.
Odjedanput je poželjela da te sve krinke budu odbačene. Užurbano je počela otkopčavati
dugmad njegova kućnog kaputa, zamalo u hitnji poderavši prekrasnu sjajnu svilu.
»Ššš«, promrmljao je i objema rukama uhvatio njezine. Pogledao ju je i iako mu je glas
bio nježan, lice mu nije bilo takvo. »Jesi li iskusna, moja Dijano?«
Namrštila se. Posljednje što je htjela bilo je da je on otpravi zbog nekih smiješnih
skrupula. S druge strane, nije htjela da između njih bude više ijedna laž. »Ne.«
Izraz lica nije mu se promijenio, osim malog, zadovoljnog podizanja usana. »Onda ćemo,
s tvojim dopuštenjem, ovo napraviti polako, zbog tebe, i zato što imam namjeru uživati u tebi.«
Da se i htjela suprotstaviti, nije mogla. Raširio joj je prste i sagnuo se k njezinim usnama.
Osjećala je pritisak njegovih palčeva, kojima joj je polako trljao dlanove praveći senzualne
krugove, a onda je svojim usnama razdvojio njezine. Poljubac je bolno potrajao, kao da imaju sve
vrijeme svijeta. Liznuo joj je gornju usnu, a kad mu se otvorila, povukao se kao da je draži.
»Maximus«, zastenjala je.
 »Strpljenja«, rekao je i nakrivio glavu prije nego što je opet pritisnuo usta na njezina.
Pokušala je osloboditi ruke iz njegovih, ali njegov stisak bio je čvrst. Tiho se i grleno
nasmijao i pritisnuo tijelo uz njezino i dalje joj držeći ruke raširene. Pažnju joj je načas zaokupila
porezotina u kutu njegovih usana, ali onda je osjetila kako pada na leđa.
U djeliću sekunde panika ju je natjerala da se ukoči... a onda je pala na mekani madrac od
perja. Artemis je podignula pogled i vidjela Maximusa kako stoji iznad nje, a na usnama mu je
ponovno zadovoljan mali osmijeh.
Ispružio je ruku prema njoj i prstima pratio liniju njezina vrata. Dodir mu je bio lagan,
gotovo da ju je škakljao dok se približavao mjestu gdje joj je izrez haljine prelazio preko grudi.
Zadrhtala je.
»Nemoj misliti da sam zaboravio kad ti je marama skliznula s haljine«, promrmljao je.
»Čudno, jer na svakom balu na kojem sam ikada bio, viđao sam manje čedne dekoltee, a ipak
nikako nisam iz misli mogao izbaciti sjećanje na tvoje grudi.« Lagano je podignuo pogled do
njezinih očiju, taman i zagonetan. »Na tvoje grudi i ostale dijelove tvojeg tijela. Možda upravo
zbog činjenice da se u javnosti uvijek tako čedno pokrivaš, sada je razotkrivanje to uzbudljivije.
Ili možda je to« – sagnuo se i šapnuo joj na uho – »zbog tebe. Samo zbog tebe.«
Progutala je knedlu dok joj je lickao rub uha, a onda zastao da joj zubima lagano povuče
donji dio uške prije nego što je otvorenim vlažnim ustima nastavio pratiti liniju vrata i još niže
prema njezinim grudima.
»Nikada prije nisam bio tako opsjednut nekom ženom«, rekao je, a pri svakoj riječi toplim
joj je usnama dodirivao kožu. »Pitam se nisi li me začarala, Dijano?«
Gurnuo joj je jezik između dojki i oštro je udahnula. Napokon joj je pustio ruke, a ona ih
je obje spustila na njegovu glavu dok je vodio ljubav s njezinim još odjevenim grudima. Ako je
itko bio začaran, onda je to bila ona. Za par trenutaka odreći će se svake nade u brak. Ili u
budućnost koju je uzimala zdravo za gotovo prije Apollova uhićenja.
Zbog toga nije osjećala ništa osim ushita. Napokon može živjeti. Uzeti u ruke uzde
svojega života, koliko god sputan bio. Ovo je bilo što je željela.
Ako je začarana, nije željela da ta čarolija ikada prestane.
Artemis je zatreptala i vidjela da je Maximus promatra. »Predomislila si se?«
»Upravo suprotno.« Povukla ga je k sebi, ali ovaj put je ona ljubila njega. Vatreno, ako
već ne vješto.
»Okreni se onda, moja mjesečeva božice«, promrmljao joj je uz usne. »Dopusti mi da te
oslobodim ovih zemaljskih stega.«
Okrenula se potrbuške i osjetila lagane trzaje dok joj je otkopčavao prslučić haljine,
razvezivao suknje i uzice steznika. Imao je pravo: svaki sloj koji je skinuo s njezina tijela učinio
ju je laganijom. Slobodnijom.
Nježno ju je okrenuo na leđa i povukao joj steznik preko glave, zatim joj izvukao
ukosnice iz kose, spremajući svaku pažljivo u džep svojega kaputa, sve dok joj se kosa nije
rasplela u velikom teškom slapu.
»Artemis«, šapnuo je prekrivši joj grudi kosom, »božica lova, mjeseca i rađanja.« Kiselo
se osmjehnuo. »Nikada nisam razumio ovo posljednje, jer ona je djevičanska božica.«
»Zaboravljaš divlja stvorenja«, odgovorila mu je šapatom. »Ona čuva sve divlje životinje
i mjesta na kojima žive, a pretpostavljam da je rađanje najbliže što se žena približi tome da bude
životinja, zar ne?«
Odmaknuo se malo proučavajući joj lice, a onda se kratko, toplo nasmiješio. »Obožavam
te preokrete tvog uma.«
Zbog riječi obožavam srce joj je ludo poskočilo, ali znala je da takva izjava znači vrlo
malo u spavaćoj sobi. Zadovoljit će se onim što može imati, ne onim za čim je zaista čeznula.
Obavila mu je ruke oko vrata. »Još imaš na sebi kućni kaput.«
»Mmm«, promumljao je, ali pozornost je opet usmjerio na njezine grudi. Donja lanena
košulja bila joj je stara i iznošena i nije nimalo sumnjala da joj se grudi posve jasno vide kroz
tanak materijal.
Kliznuo je rukom preko jedne dojke zatežući materijal. »Jesi li ti ovo napravila?«
Trljao je palcem preko male, uredne četvrtaste zakrpe na lanenom platnu. Nalazila se
točno iznad njezine lijeve bradavice.
»Da«, rekla je. »A tko drugi?«
»Praktična žena.« Spustio je usta nad bradavicu.
Izvila se prema toplini njegova sisanja, a prstima mu je prolazila kroz kosu. »Žena bez
ikakvih drugih opcija.«
Podignuo je pogled, a lice mu se naglo smrknulo. »Jesi li došla k meni zato što više nemaš
opcija?«
»Ne.« Namrštila se na njega jer joj se nije svidjelo naglo povlačenje njegovih usana.
»Došla sam k tebi zato što želim.« Savila se prema njemu, povukavši zubima preko njegove
čeljusti prije nego što je pala natrag. »Došla sam slobodnom voljom. Imam pravo raditi što
želim.«
Polako je kimnuo glavom. »Točno.«
Uhvatio je njezinu košulju objema rukama i poderao je odozgo do dolje.
Sada je pred njim bila potpuno naga, od bradavica do mjesta između nogu. Trebala bi se
sramiti. Biti zbunjena i posramljena.
Umjesto toga osjećala se predivno slobodno. Ispružila je ruke iznad glave, savila je leđa i
gledala ga kroz trepavice. »Hoćeš li sada skinuti taj kaput?«
Napola je spustio kapke, a njegov pogled kao da ju je žario po goloj koži dok je zurio u
njezine noge. »Da, vjerujem da hoću.«
Uspravio se, a ona je gledala dok je nemarno otkopčavao dugmad na kućnom kaputu.
Ispod je nosio košulju i hlače. Lako je svukao košulju, a mišići na ramenima napinjali su se i
opuštali dok se micao.
Zastao joj je dah kad je ugledala njegov torzo. Nije vidjela mnogo golih muških prsa –
možda pokojeg seljaka dok je bila dijete, jedanput nekog pijanog vojnika na ulicama Londona i
naravno, mramorna prsa kipova – ali smatrala je da većina plemića nema takva mišićava tijela.
To ju je odjedanput podsjetilo da ovaj muškarac nije samo vojvoda od Wakefielda nego i Duh St.
Gilesa. Kakvi su napori izgradili takva snažna ramena, takve nabrekle nadlaktice i tako široki
prsni koš? To je tijelo bilo izvježbano za borbu. Bilo je to tijelo opasnog ratnika.
Zaškiljio je prema njoj kao da joj čita misli, a onda je spustio hlače i skinuo čarape prije
nego što se popeo u krevet.
»Sada smo oboje onakvi kakve nas je Bog stvorio«, rekla je kad je opet legao uz nju.
Podignuo je jednu obrvu. »Ovakav sam ti draži?«
»Uvijek«, rekla je. »Sada nema ništa između nas – ni tvoja prošlost ni moja. Tvoj položaj
i plemićki naslov ovdje ništa ne znače.«
Sagnuo se da joj poljubi vrh dojke, zbog čega se malo izmigoljila. »Mislim da većina
dama preferira moju vojvodsku otmjenu odjeću.«
»Ali ja nisam kao većina dama«, rekla je ozbiljno.
»To je točno. Ne sličiš nijednoj dami koju znam«, rekao je ispod glasa i usisao joj
bradavicu.
Obuzela ju je vrućina i zastenjala je. Osjetila je njegov jezik na osjetljivoj dojci, dlačice
na njegovim prsima škakljale su je po trbuhu, a jedno čvrsto bedro odjedanput joj se pritisnulo uz
međunožje.
Zaustavila je dah. Nije se sramila svoje nagosti – ni njegove – ali to nije značilo da nije
osjećala malo strepnje zbog onoga što će se dogoditi. Nikada to nije učinila. Nije došla ni blizu
toga. Dok su se njezine vršnjakinje udavale i uživale u radostima majčinstva, ona je popisivala
Penelopine konce za vezenje.
Ali željela je ovo – željela je njega. Prošla mu je prstima kroz kratku čekinjastu kosu,
fascinirana njome. Sa strane je imao poneku sijedu vlas zbog čega je izgledao impozantnije i
ljudskije. Spustila je ruke na njegova široka ramena, a njihova toplina, njihova snažna podatnost
natjerala ju je da u iščekivanju zagrize usnicu. Bio je tako vitalan. Tako živ. A uskoro će biti
njezin ljubavnik.
Naglo se pomaknuo na drugu dojku, sišući snažno dok je prstima milovao prvu vlažnu
bradavicu. Te dvije točke užitka činile su je nemirnom. Čvrsto ga je uhvatila oko tijela želeći
više.
Pridignuo se i pogledao je. »Sve je u redu?«
»Da?« Namrštila se i zagrizla usnicu, odmahujući glavom na jastuku.
Kut usana mu se trznuo, ali nije izgledao kao da mu je zabavno. Tamno crvenilo navrlo
mu je visoko do jagodičnih kostiju, a bore pokraj usana su se produbile. Osjetila je onaj njegov
dio – njegovu muškost – kako joj se pritišće uz nogu. Činilo se kao da pulsira uz nju, živo biće
koje zahtijeva žrtvovanje.
Lagano joj je prošao rukom duž tijela smirujući je kao da je nemirna kobila.
Bijesno ga je gledala, izazivajući ga da je poljubi, užareno i brzo, u usta. »Strpljenja.«
»Ne želim više biti strpljiva.« Prkosno ga je gledala. Htjela je saznati o čemu se tu radi.
Što će se dogoditi, kako će se osjećati i hoće li poslije biti drukčija žena.
Nasmiješio joj se kad je prstima dosegnuo kovrčice na vrhu njezina otvora. Osjetila je
kako ih razdvaja, pažljivo ispitujući, a ona se potpuno umirila čekajući što će on sljedeće učiniti.
Jedan se prst uvukao u njezinu udolinu, a on ju je pogledao u oči i nasmiješio se. »Vlažna
si.«
Namrštila se jer nije joj bilo drago što ne zna je li to dobro ili ne.
Sagnuo se, usnama okrznuo njene i tako duboko iz grla prošaptao riječi da su bile skoro
nerazumljive. »Vlažna za mene.«
Znači, dobro.
Kliznuo joj je prstom između nabora i pronašao onu kvržicu na vrhu, a onda ju je
dodirivao i gledao u oči. I nehotice je izvila leđa, jer su joj žmarci prostrujali tijelom.
Jedan mišić mu se trzao u čeljusti, lice mu je bilo strogo i nemilosrdno dok je ponovno
pritisnuo i prstima našao njezin ulaz pa kliznuo unutra.
Zagrizla je usnicu, gledala ga je netremice, nije htjela prekinuti njihov pogled, želeći da
on nastavi.
»Bože«, šapnuo je. Nosnice su mu se odjedanput raširile, naizgled protiv volje, i poljubio
ju je.
Gladno se otvorila pod njim pokušavajući se pritisnuti uz njega i glavom i zdjelicom. Ali
držao ju je nepomičnu, budeći prstima užitak, izazivajući je jezikom.
Odvojila je usta od njegovih i dašćući rekla. »Brže.«
»Ovako?« upitao je i pritisnuo palcem.
»Da.« Zaklopila je oči, a riječi su joj postale nerazgovijetne dok ju je obuzimala neka
toplina. »Da, o, da.«
Njegovi dugi prsti istraživali su je tako intimno, svaki dodir sve jače je poticao plamen
njezine strasti dok ju je lagano predano ljubio. Osjećala je kako nešto raste u njoj, poput vode
koja je na vatri neposredno prije nego provrije. Zaklopila je oči, izgubila se u osjetima, osjećala je
požudu.
Osjećala se slobodno.
Prekinuo je poljubac i odjedanput joj usnama obuhvatio bradavicu, a ujedno je i ubrzao
ritam trljanja njezina klitorisa. Osjetila je kao da je nešto u njoj eksplodiralo. Zadrhtala je,
pridignula se prema njegovim ustima, njegovoj ruci, a valovi užarenog blaženstva prožimali su je
od glave do pete.
Bilo je kao da je otkrila novi svijet.
Otvorila je oči i vidjela kako joj nježno liže vrh bradavice i promatra je. »Je li ti se ovo
svidjelo?«
Kimnula je glavom, jer je od užitka ostala bez glasa.
Naglo je zaklopio oči, bokovima se upro u nju, kao protiv svoje volje, a onda se počeo
trljati o nju. »Bože. Ne mogu više čekati.«
Pomaknuo se i odjedanput se njegov debeli ud našao iznad nabora njezina nježnog
spolovila, polako klizeći, tjerajući je da hvata dah.
»Samo...« Zastenjao je, uhvatio joj koljena i podignuo ih sa svake strane svojih bokova
kako bi napravio više mjesta između njezinih nogu. Bio je vruć i težak na njoj, pritiskao ju je u
madrac svojim čvrstim tijelom. Pridignuo se na jednu ruku, a drugu uvukao između njihovih
tijela. Osjetila je njegove prste na trbuhu, a zatim pritisak nečega velikog na svojem ulazu.
Zadržala je dah.
Otvorio je oči da je pogleda. »Budi hrabra.«
Podignula je jednu obrvu i čekala.
Široko se smiješio.
Osjetila je trzaj i sve veću napetost. Ukočila se. Boljelo je. Bio je tako velik, a ona se
odjedanput osjetila malom i krhkom. Zar će se to doista dogoditi?
Spustio se na nju i lagano joj usnama dodirnuo nos. »Slatka Dijana.«
Onda je snažno prodro u nju.
Udahnula je. Peklo je, ali to nije bilo važno. Zvala se Artemis, a lovkinja može podnijeti
bol. Važnije je bilo to da je on sada dio nje, u njoj. Ta intimnost, ta bliskost s njim bila je nešto
što će zauvijek pamtiti. Činilo se da joj se cijeli život preokrenuo u ovom trenutku, ovdje i sada.
Ležala je vrlo mirno, ali nije mogla a da rukama ne prelazi preko njegovih leđa. Bio je tako
moćan i u tom trenutku bio je samo njezin, bez obzira na bol.
A onda, i dalje je gledajući, pomaknuo se i izvukao ud da bi ga ponovno polako gurnuo u
nju.
Njegovi pokreti zapalili su u njoj iskru. Ne onu vatru otprije, ali nešto toplo i skoro
podjednako slatko. Uokvirila mu je lice dlanovima i raširila noge.
Zastenjao je kao da je u boli »Obavij noge oko mene, Dijano.«
Učinila je tako, a zbog tog je položaja on još dublje potonuo u nju. Milovala mu je visoke
jagodice lica, sviđale su joj se bore na njegovu čelu, znoj koji se nakupio uz rub kose. Sad se
pomicao brže, a udar njegova tijelo o njezino sa svakim prodorom bio je čvrst i snažan.
»Dijana«, šapnuo je. »Moja Dijana.«
Dodirnula mu je kut usana, rastvorio ih je, primio unutra njezin palac i nježno je gricnuo.
Osjećala je kako mu se trbuh trlja o njezin, kako njegova muškost klizi u nju, laki dodir
njegovih prsa i njezinih bradavica, i svidjelo joj se. Sada je više nije boljelo, samo je osjećala
bliskost. Životinjsku intimnost. Možda je imala krivo: možda je ovo trenutak kada je žena
najbliža divljoj životinji: kad je bez stega i misli, kad joj društvena pravila ne govore što mora, a
što ne smije učiniti. Slobodna od civilizacije.
Njih su dvoje bili povezani u tom primitivnom činu.
Zadrhtao je, poput konja koji samo što se nije srušio, zabacio je glavu, snažan vrat mu se
napeo, a ona mu je promatrala lice dok je posljednji put prodirao, zadržao se duboko u njoj a
zatim je osjetila kako je prosuo svoje vruće sjeme.
Što god se desilo sutra ili u ostatku njezina života, imat će ovaj moment: ovaj jedan
trenutak u vremenu kad je bila intimno povezana s Maximusom.
Maximusom muškarcem.
KAD JE PRVI PUT OTVORIO oči, Apollo je pomislio da je umro.
Ali samo na tren.
Bilo mu je toplo. Ruke, noge, lice, zapravo cijelo tijelo ga je boljelo, ali čudesna toplina i,
kad je malo razmislio, neki mekani materijal pod njim, naveli su ga da pomisli da se možda – ali
samo možda – nalazi na nekom boljem mjestu.
Onda se sjetio Ridleyja.
Tamničarevih očiju kad ga je srušio, njegov nemilosrdan cerek koji mu je izvio usne. Bol
koji je Apollu proparao grudi dijelom je bio strah, dijelom užas, a na sve je padala sjena srama.
Okrenuo se i pridignuo da povrati preko ruba toga na čemu je ležao. Zapravo njegov je
želudac pokušao povraćati. Žuč, zelena i odvratna, curila mu je iz usta dok mu se želudac grčio
trudeći se izbaciti ono čega nema.
U blizini je netko uskliknuo, a onda su ga nježne ruke primile za ramena.
Apollo se trznuo. Ruke su bile muške.
Brzo se okrenuo, odgurnuo ih i bijesno pogledao krivca.
Muškarac je podignuo ruke u zrak, gestom kojom ga je htio umiriti. Bio je visok i prilično
žilav. Netko koga se Apollo ne bi plašio u normalnim okolnostima, ali ovo nije bilo normalno.
Možda više nikada ništa neće biti normalno.
»Gospodaru«, rekao je muškarac blago. »Ja sam Craven, sobar vojvode od Wakefielda.
Nalazite se u njegovom domu i na sigurnom ste.«
Izgovarao je riječi kao da pokušava umiriti divlju životinju – ili luđaka.
Apollo je bio naviknut na takav ton pa ga je zanemario dok se ogledavao. Ležao je na
niskom krevetu, poljskom krevetu u velikoj, polumračnoj prostoriji. Pokraj kreveta i Cravenove
stolice stajao je željezni žeravnik, u kojemu je gorio ugljen. Nekoliko treperavih svijeća bacalo je
rasplesane sjene na prastare kamene lukove i stupove. Jasno se osjetio miris vlage.
Ako je ovo bio dio Wakefieldova doma, onda se Apollo grdno varao dok je zamišljao
kako žive vojvode.
Okrenuo se opet sobaru da ga pita kako je došao ovamo, što se dogodilo i gdje je
vojvoda... ali u grlu je osjetio oštar bol i nije pustio ni glasa.
I tada je shvatio da ne može govoriti.
 Dvanaesto poglavlje

Tam je bio običan momak u svemu osim u jednom:

Imao je sestru blizanku, Lin, i njih dvoje
bili su bliski poput dviju latica skvrčenih u ružinu pupoljku.
Čuvši da joj je kralj Herla uhvatio brata
u noći punog mjeseca, Lin je zaplakala od tuge. Onda je
potražila sve ljude koji su išta znali o kralju Herli i njegovu
lovu, sve dok se nije našla pred neobičnim
čovječuljkom koji je sam živio u planini. Od njega
je saznala što mora učiniti kako bi spasila svojeg voljenog Tama...
_____
iz Legende o kralju Herli

aša Milosti.«
Glas je bio tih i pokoran – glas vrhunski obučenog sluge. Glas koji je govorio da je
Craven nečuveno bijesan.
Maximus je otvorio oči i ugledao sobara kako stoji uz krevet, drži svijeću i napadno ne
gleda ženu u krevetu pokraj njega.
»Što?«
»Vikont Kilbourne se probudio, Vaša Milosti.«
Oba muškarca govorila su dovoljno tiho tako da se normalna osoba ne bi zbog toga
probudila.
Ali Artemis je već odavno dokazala da nije normalna žena. »Koliko dugo?«
Čuvši njezin glas, Maximus je naglo okrenuo glavu. Normalna žena bi se zacrvenjela, bila
bi preplašena ili posramljena ili zaprepaštena zato što je zatečena u krevetu muškarca koji joj nije
suprug. Neke njegove znanice bi se onesvijestile – ili bi barem bile toliko pristojne da odglume
nesvjesticu. Artemis je samo gledala Cravena i čekala odgovor.
Činilo se da se čak i Craven malo iznenadio. »Molim, gospođice?«
Artemis je nestrpljivo otpuhnula. »Koliko dugo je moj brat budan?«
Craven je zatreptao prije nego što je opet povratio sigurno držanje. »Tek nekoliko minuta,
madam. Odmah sam došao ovamo.«
»Dobro.« Kimnula je i sjela, pridržavajući pokrivač na veličanstvenom poprsju.
 Maximus se namrštio.
»Craven, molim vas, okrenite se?« zamolila ga je, a onda jedva da je dočekala da joj sobar
okrene leđa, a već je odbacila pokrivač i ostala gola. »Je li on dobro?« pitala je saginjući se i
nudeći Maximusu pogled na svoju slasnu stražnjicu dok je podizala čarape s poda. Sjela je na rub
kreveta i brzo ih navukla.
Craven je pročistio grlo. »Čini se da vikont Kilbourne ima bolove, madam, ali razumio je
kada sam mu rekao da idem po vas i da ću vas dovesti.«
Kimnula je glavom. »Hvala.« Sagnula se da odjene steznik, mučeći se malo prije nego što
je pokušala zavezati vezice.
Maximus je ružno opsovao i ustao iz kreveta, ignorirajući Cravenova leđa iz kojih je
isijavalo neodobravanje. »Dopusti meni.«
Okrenula je glavu u stranu, nudeći mu svoj profil, prije nego što se umirila kad joj je
dotaknuo ramena. Povukla je kosu preko jedne dojke tako da je mogao vidjeti vezice. Nije ovako
namjeravao provesti njihovo zajedničko jutro. Bila je djevica – djevičanska božica, naravno, ali
čak i najhrabrije žene zacijelo se osjećaju pomalo delikatno jutro nakon što su izgubile
djevičanstvo. Bacio je pogled prema prozoru. Nebo je još bilo sivo prije svanuća. Nisu mogli
zajedno ni doručkovati.
Pročistio je grlo i brzo joj zategnuo vezice, ne dopuštajući si da previše razmišlja o
nježnim, kovrčavim vlasima na njezinu vratu. »Koliko je sati, Craven?«
»Uskoro će šest, Vaša Milosti«, rekao je sobar savršenom, ledenom pristojnošću.
Maximus je stisnuo usta, ali više nije rekao ni riječ dok je vezao vezice. Brzo je navukao
hlače, košulju, prsluk i kaput. Artemis se odijevala podjednako brzo, a on se pitao čini li to ona
svaki dan: odijeva li se bez ičije pomoći. Sigurno je morala. Nije imala sluškinju, osim ako joj
Penelope nije posudila svoju. Ta ga je misao još više razdražila. Njegova majka i većina dama
koje je znao nisu se mogle odjenuti bez tuđe pomoći. Od njih se nije očekivalo da to same čine.
To je bio posao niže klase.
Zgrabio je svijećnjak i poveo ih iz sobe. Toliko je puta odlazio u skriveni podrum da je to
mogao učiniti u mraku, ali Artemis će trebati svjetlo. Njegove potpetice glasno su odzvanjale po
stubama dok su se spuštali, ali tek kad su stajali pred vratima kripte, palo mu je na pamet:
Kilbourne je bio trostruki ubojica.
Nisu se potrudili okovati luđaka lancima jer je bio bez svijesti. A sada je Maximus
ogorčeno prokleo svoju glupost. Tko zna što ih je čekalo s druge strane vrata?
»Ostani ovdje«, rekao je odrješito Artemis.
Namrštila se i gledala ga kako stavlja ključ u bravu. »Ne.«
Zabacio je glavu, a oči napola zatvorio. Jednostavno nije bio naviknut da se itko
suprotstavlja njegovim zapovijedima. Duboko je udahnuo da potisne neposredni impuls i ne
zapovjedi joj da se vrati u njegove sobe. »Ne znamo kako će biti raspoložen.«
Ošinula ga je pogledom. »I upravo zato ulazim k njemu.«
Maximus dobaci brz pogled Cravenu. Sobar je proučavao prastari grafit na zidu kao da ga
nikada prije nije vidio i kao da razmišlja o njemu napisati znanstveni članak.
»Mogao bi biti opasan.«
Podignula je jednu obrvu. »Ne za mene.«
»Artemis.«
Jednostavno je ispružila ruku i položila je na njegovu tako da okrene ključ i otvori vrata.
Napravila je pokret kao da će zakoračiti u podrum, ali Maximus, dovraga, nije mogao dopustiti
da ona uđe prva. Možda je ne može spriječiti da vidi svojeg ludog brata, ali mogao ju je barem od
njega zaštititi.
 Pognuo je glavu i ušao ispred nje.
U podrumu je bilo vrlo tiho. Žeravnik je još sjao užarenim ugljenom, a jedna jedina
svijeća bacala je treperavo svjetlo na muškarca na poljskom krevetu. Bio je nepomičan, ležao je
postrance, leđima okrenut vratima.
Maximus se oprezno približavao. Artemis je možda mislila da joj je brat bezopasan, ali
zatekli su ga uz krvava tijela svojih triju prijatelja. Čovjek sposoban za takvo što bio je u stanju
svašta učiniti.
Bio je korak daleko od kreveta kad se čovjek podignuo poput uspavanog diva koji se
probudio. Maximus je bio svjestan toga da je vikont Kilbourne krupan čovjek – naposljetku,
nosio ga je mlitavog iz Bedlama – ali Kilbourne kao da je zajedno sa sviješću dobio i divovsko
tijelo. Ramena su mu bila široka i čvrsta kao u kovača, a na glavi čupava i nepodrezana kosa.
Narasla mu je brada i Kilbourne je sada izgledao kao šumski čovjek. Kao neko krupno, divlje i
drevno biće koje je lutalo tamnim šumama i nije znalo ljudski jezik.
Maximus je mislio da su priče o mjestu i prizoru ubojstva bile preuveličane, ali zvijer
pred njim izgledala je sposobna otrgnuti čovjeku glavu s ramena.
»Apollo.« Artemis je zakoračila iza Maximusa.
Uhvatio ju je za ruku i povukao uza se.
Razdraženo ga je pogledala.
Pogled njezina brata bio je ubilački. Zurio je u Maximusovu ruku oko sestrina zapešća, a
zatim je ljutito podignuo glavu i zagledao se ravno u Maximusove oči. Maximusu je laknulo kad
je vidio da Kilbourne nema istu boju očiju kao sestra. Njegove su bile smeđe kao blato. Luđak je
otvorio usta iz kojih je izašao samo zvuk gušenja, a onda ih je zatvorio. Duboko iz grudi začulo
se samo duboko gunđanje, a Maximus je tek trenutak poslije shvatio da Kilbourne reži na njega.
Dlačice na vratu su mu se nakostriješile.
»Dopusti mi da mu priđem«, rekla je Artemis i pokušala izvući ruku iz njegova stiska.
»Ne.« Jedno je bilo dovesti je u prostoriju kad je mislio da joj je brat još slab. Ali potpuno
druga stvar pustiti je blizu toj životinji.
»Maximuse.« I Craven i Kilbourne okrenuli su glave da je pogledaju kad ga je zazvala
krsnim imenom. Ignorirala ih je. »Možeš prići sa mnom, ali dotaknut ću brata i razgovarati s
njim.«
Maximus je opsovao ispod glasa, zbog čega ga je Craven negodujući pogledao.
»Najtvrdoglavija si žena koju poznajem.«
Samo ga je neumoljivo gledala i pogled joj se mogao mjeriti s najoštrijim pogledom svake
obudovjele plemkinje.
Uzdahnuo je i okrenuo se luđaku. »Pokaži mi ruke.«
Maximus gotovo da nije očekivao nikakvu reakciju, ali Kilbourne je odmah pred njega
gurnuo divovske šape.
Maximus podigne oči i susretne pogled te životinje, ali u blatno-smeđoj boji nazirao je
ironičnu ljutnju.
Naposljetku i nije bio neka zvijer.
»Ja sam Wakefield«, obratio se Maximus izravno čovjeku. »Ne vjerujem da smo se prije
ikada sreli. Tvoja me sestra zamolila da te izvučem iz Bedlama i dovedem u svoju kuću.«
Kilbourne podigne jednu obrvu i osvrne se po dugom, niskom podrumu.
»Nalaziš se ispod kuće«, rekao je Maximus. »Morao sam te spasiti uz pomoć mača.
Upravitelji Bedlama bi te vrlo rado vratili natrag.«
Kilbourne je zamišljeno spustio kapke, a onda je pogledao Artemis.
»Ovdje si siguran. On te neće vratiti u Bedlam«, rekla je. Maximus je osjetio da ona
povlači ruku koju je on još držao. »Zar ne?«
Nije se usudio skrenuti pogled s vikonta. »Dajem časnu riječ: ako ponovno završiš u
Bedlamu, to neće biti mojom zaslugom.«
Ironičan izraz vratio se u Kilbourneove oči. Nije mu promaknula implikacija da ga je
Maximus smatrao sposobnim da učini nešto zbog čega bi bio uhićen i vraćen u ludnicu.
Opet ga je povlačila za ruku i prijekorno rekla »Maximuse«. Ali sljedeće riječi uputila je
bratu. »Dragi, možeš mu vjerovati. Potpuno.«
Kilbourne nije skidao pogled s Maximusa, ali kimnuo je glavom. Udahnuo je i otvorio
usta. S usana mu se otkinuo strašan, bolan zvuk, a Maximus je raširio oči u shvaćanju situacije.
»Prestani!« Artemis mu se istrgnula iz ruke i pohrlila k bratu. »Apollo, moraš šutjeti.«
Kilbourne je napravio groznu grimasu i rukom se uhvatio za grlo.
»Daj mi da pogledam.« Artemis je položila svoju malu ruku na njegovu veliku šapu.
»Cravene, hoćete li biti tako ljubazni i donijeti nam malo vode, vina i nekoliko krpa?«
»Odmah, madam.« Sobar se okrenuo.
»Donesi komad papira i olovku«, rekao je Maximus.
Craven je požurio iz prostorije.
»Dragi moj«, gugutala je čudovištu, a Maximus nije mogao zatomiti ubod ljubomore, iako
se radilo o njezinom bratu. »Moraš mi dopustiti da te pogledam.«
Velika se šapa povukla.
Artemis je naglo udahnula.
Čak i s udaljenosti, stojeći iza nje, Maximus je mogao vidjeti crnu modricu na
Kilbourneovu grlu.
Imala je obris čizme.
Okrenula se da pogleda Maximusa, a lijepe sive oči bile su prepune tuge.
Opet ju je primio za ruku, ovaj put da je utješi, a ne da je sputa. Kilbourne je kroz
poluzatvorene oči promatrao kako je sestra obavila prste oko Maximusove ruke. Za jednog
luđaka bio je neobično svjestan svega oko sebe.
Artemis se okrenula da pomogne bratu leći na krevet. Iako se osvijestio, bilo je očito da je
još ranjen. Poravnala mu je pokrivač na grudima i nježno mu nešto šaptala dok su čekali da se
Craven vrati.
Činilo se da su prošli sati prije nego što se Craven pojavio u podrumu, noseći stvari koje
su tražili.
Artemis je odmah iz sobarevih ruku uzela jednu krpu i umočila je u vrč s vodom.
Iscijedila je krpu i položila je bratu na grlo, a pokreti su joj bili krajnje nježni.
Maximus je čekao da ona završi prije nego što je Kilbourneu pružio olovku i papir.
Muškarac ga je pogledao, zatim se pridignuo na lakat i brzo nažvrljao riječi na papiru.
Maximus se sagnuo da pročita neuredna slova:
Kada mogu otići?
APOLLO JE BIO ŽIV. To je bilo najvažnije. Artemis je razmišljala o tome kasno
poslijepodne dok je pratila Phoebe iz jedne trgovine u drugu. Iako još uvijek – a to je bilo
zabrinjavajuće – nije mogao govoriti, iako je Maximus izgleda mislio da je njezin dragi brat lud –
unatoč njezinu protivljenju i Apollovom potpuno normalnom ponašanju tog jutra – bio je barem
na sigurnom.
Sve drugo moglo se riješiti. Važno je bilo samo da je živ i na sigurnom. Apollo će
ozdraviti i opet progovoriti, a ona će nekako ukazati Maximusu kakav je idiot bio.
Apollo će biti dobro.
»Artemis, dođi ovo vidjeti.«
 Vratila se u sadašnjost zbog Phoebina žustrog poziva. Kupnja s Phoebe nimalo nije bila
nalik onoj s Penelopom. Penelope je kupovala kao general koji planira veliki ratni pohod: imala
je ciljeve, strategiju za napad i povlačenje – iako se jedva ikada povlačila – i nemilosrdno oko
žene spremne ubiti neprijatelja – u ovom slučaju trgovce u ulici Bond. Unatoč Penelopinu
velikom bogatstvu, činilo se da smatra svojom dužnošću cjenkati se za svaki predmet koji je
kupila.
Artemis je jednom bila svjedokom kad je trgovac dobio tik na oku nakon što je dva sata
posluživao ledi Penelopu Chadwicke.
Za razliku od Penelope, Phoebe je trgovala poput pčelice na livadi punoj poljskog cvijeća:
nasumce, bez jasnog cilja pred sobom. Dosad su bile u papirnici, gdje je Phoebe trčkarala od
uvezanih knjiga do praznih araka papira za pisanje, milujući papir i uveze osjetljivim prstima.
Naposljetku se zaustavila kod lijepe bilježnice uvezane u zelenu teleću kožu ukrašenu zlatnim
bumbarima – što je bilo baš prikladno. Poslije su odšetale u parfumeriju, gdje je Phoebe delikatno
pomirisala jednu bočicu i kihala idućih deset minuta, tiho se žaleći na preveliku količinu ambre.
Tu su se relativno kratko zadržale. Phoebe je još iskušala nekoliko bočica, a onda je otišla,
šapćući da vlasnik nema dobar nos za parfeme.
Sada su stajale u trgovini duhana, a Phoebe je gurala prse u različite staklenke. Iza
staklenki s fino mljevenim duhanom visjeli su listovi duhana namijenjeni pušenju.
Artemis je naborala nos – nikada nije voljela aromu duhanskog dima. »Puši li tvoj brat iz
lule?«
»O, Maximus nikada ne puši lulu«, rekla je Phoebe odsutno. »Tvrdi da mu se tada osuši
grlo.«
Artemis je zatreptala. »Za koga onda kupuješ duhan?«
»Ni za koga«, rekla je Phoebe sanjivo, duboko dišući. »Jesi li znala da čak i nenamirisan
duhan može imati različite, posebne mirise?«
»Hmm, nisam.« Oklijevajući, Artemis se navirila preko ramena niže djevojke. Iako je
mogla vidjeti blage varijacije u boji duhanskog praha u redovima otvorenih staklenki, sve su joj
zapravo izgledale jednako.
Vlasnik trgovine, čovjek duguljastog, plosnata lica i s trbuščićem, blistao je od
zadovoljstva. »Moja ledi, imate prekrasan osjećaj za lišće.«
Phoebini obrazi su porumenjeli. »Laskate mi.«
»Nimalo«, rekao je muškarac. »Biste li voljeli kušati burmut? Upravo sam dobio novu
pošiljku iz Amsterdama. Biste li vjerovali da ima miris lavande?«
»Nemoguće!« Očito je lavanda bila neuobičajen miris. Phoebe je izgledala vrlo uzbuđeno.
Pola sata poslije izašle su iz trgovine, a Phoebe je čvrsto držala vrećicu s dragocjenim
duhanom. Artemis ju je sumnjičavo gledala. Mnoge mondene dame uzimale su burmut, ali
Phoebe je bila premlada za takav sofisticirani hobi.
»Artemis!«
Podignula je pogled da vidi tko je zove i ugledala Penelopu koja im se hitro približavala, a
za njom se vukla umorna sluškinja natovarena paketima.
»Tu ste«, uskliknula je njezina rođakinja prišavši im, kao da je nekako zametnula
Artemis. »Zdravo, Phoebe. Kupuješ li?« Phoebe je otvorila usta da joj odgovori, ali Penelope je
nastavila bez stanke. »Ne biste vjerovale kako sam loše putovala natrag u London. Ništa nisam
imala za raditi osim vesti, a ubola sam se triput u palac. Pokušala sam s tim da mi Blackbourne
čita, ali glas joj je tako neravnomjeran, nimalo kao tvoj, draga Artemis.«
»To je moralo biti zaista naporno za tebe.« Artemis je prikrila smiješak i odjedanput joj je
rođakinja bila vrlo draga.
 »Pa, naravno da nisam imala ništa protiv da te posudim Phoebe«, rekla je Penelope
oprezno, a onda je pokvarila dojam svoje izjave dodavši: »Je li vojvoda uočio moju
velikodušnost?«
Artemis je htjela nešto reći, ali nikakav zvuk joj nije izašao iz usta, jer um joj se
zaustavio. Vojvoda. Maximus. Penelope je i dalje bila odlučna u tome da ga uzme za muža –
naravno da jest! Nije znala – za Penelope se ništa nije promijenilo u posljednja dva dana.
Dok se Artemis promijenilo sve.
Legla je s muškarcem kojeg je njezina rođakinja željela za muža i odjednom je htjela
zaplakati. To nije bilo pošteno – ni prema Penelopi ni prema njoj. Život ne bi trebao biti tako
kompliciran. Trebala se držati podalje, što dalje od vojvode. Vojvodu je mogla držan na
udaljenosti, ali s Maximusom muškarcem bila je to potpuno druga stvar.
Unatoč osjećanju krivnje koji joj je poput otrova tekao žilama, nije mogla a da ne osjeti
kako Maximus, ako već ne vojvoda, pripada njoj, ne Penelopi.
Barem bi svijet trebao biti tako uređen.
»... tako zahvalna«, govorila je Phoebe kad je Artemis opet postala svjesna dviju žena oko
sebe i njihova razgovora. »Vrlo cijenim što ste mi je posudili.«
»Samo da je na kraju ipak dobijem natrag«, rekla je Penelope zvučeći kao da žali zbog
svojeg dobročinstva, a Artemis je bolno shvatila da se možda nikada više neće vratiti k Penelopi.
Što je Maximus namjeravao s njom? Hoće li mu postati ljubavnica ili je bio zainteresiran samo za
jednu noć?
Blackbourne se pomaknula, a jedna kutija počela joj je klizati iz naručja.
»Bit će najbolje da krenem«, rekla je Penelope odmjeravajući svoje kupljene stvari poput
kopca. »Danas je strašna gužva i morala sam ostaviti kočiju dvije ulice dalje.«
Pozdravile su se, a Artemis je gledala Penelope kako odlazi i sve vrijeme kori jadnu
Blackbourne ispod paketa.
»Najbolje da požurimo«, rekla je Phoebe i spustila ruku na Artemisinu nadlakticu.
Artemis je podignula obrve i pažljivo je vodila mlađu ženu dalje od te bučne ulice.
»Kamo?«
»Zar ti nisam rekla?« Phoebe joj se široko osmjehivala. »Idemo u čajanu Crutherbys gdje
nas čeka Hero.«
»Oh.« Artemis načas osjeti zadovoljstvo. Prilično je voljela stariju sestru Batten, iako je
nije poznavala tako dobro kao što je znala Phoebe.
Prošle su jednu ulicu i zatim pokraj trgovine elegantnim šeširima gdje im se iznad glava
pojavio raskošno urešeni znak čajane Crutherby s. Nasmiješena poslužiteljica otvorila im je vrata,
a Artemis je smjesta ugledala plameno crvenu kosu žene koja je sjedila u kutu male čajane.
»Gospođice Greaves!« Ledi Hero Reading podignula je pogled kad su joj prišle. »Kakvo
lijepo iznenađenje. Nisam znala da čete vi danas dopratiti Phoebe ovamo.«
»Ledi Penelope mi ju je posudila«, rekla je Phoebe tražeći rukom stolicu, a onda se
polako spustila i sjela. »Bile smo u kupnji.«
Hero je zakolutala očima gledajući Artemis. »Nije vas valjda odvela u onu groznu
trgovinu duhana?«
»Pa...« Artemis je pokušala smisliti što bi rekla.
»Tamo nije grozno«, rekla je Phoebe spasivši je tako. »Osim toga, kako drukčije da
iznenadim Maximusa s burmutom?«
»Maximus već ionako ima dovoljno burmuta«, rekla je ledi Hero dok su im dvije djevojke
počele servirati pribor za čaj na stoliću pred njima. »Ne mogu a da ne mislim kako je neprikladno
da jedna neudana dama bude viđena u takvoj trgovini.«
 Phoebine obrve zloslutno su se skupile. »To je ona ista trgovina u kojoj ti kupuješ duhan
za lorda Griffina.«
Hero je izgledala zadovoljno sama sobom. »Ali ja više nisam djevojka.«
»Da natočim?« brzo se ubacila Artemis.
»Molim vas«, rekla je ledi Hero rastreseno. »Ah, imamo mahne. Oduvijek volim mahne.«
»Kupila sam i nešto za tebe«, rekla je Phoebe i iz džepa izvukla malu bilježnicu s
uzorkom bumbara.
»O, Phoebe, baš si draga!« Lice ledi Hero ozarilo se iskrenom srećom.
Artemis osjeti ubod tuge. Naravno da Phoebe bilježnicu nije kupila za sebe – Artemis nije
bila sigurna može li djevojka više čitati i pisati. Spustila je pogled pazeći da joj je ruka mirna dok
toči čaj. Ne bi bilo dobro da prolije vruću tekućinu.
»Izgleda baš kao i ona kakvu je majka imala«, promrmljala je Hero i dalje proučavajući
bilježnicu.
»Zaista?« Phoebe se nagnula naprijed.
»Mmm.« Starija sestra ju je pogledala. »Sjećaš se? Pokazala sam ti je u učionici. Majka se
koristila njome da zapamti imena. Znaš da je bila jako loša u tome, a nije to htjela priznati pa je
uvijek uza se imala bilježnicu i malu olovku...« Glas ledi Hero nakratko je utihnuo i zagledala se
u prazno kao da gleda nešto mnogo dalje od ove ugodne čajane. »Zaboravila ju je one noći, jer
sam je mjesecima poslije našla u njezinoj sobi.« Ledi Hero namrštila se na malu bilježnicu.
»Sigurno ju je to mučilo – jer otišli su u kazalište, sjećaš se?«
»Nisam to znala«, rekla je Artemis iako nije baš bila sigurna da ledi Hero govori njoj.
»Mislila sam da su ubijeni u St. Gilesu.«
»Jesu«, promrmljala je ledi Hero i spremila bilježnicu prije nego što je prihvatila šalicu
čaja. »Ali nitko ne zna zašto su bili tamo. St. Giles je u potpuno suprotnom smjeru od kazališta u
kojemu su bili. Štoviše, hodali su. Kočiju su ostavili mnogo ulica dalje. Zašto su izašli iz kočije i
zašto su pošli u St. Giles još je misterij.«
Artemis je skupila obrve točeći drugu šalicu. »Zar vojvoda ne zna zašto su onamo krenuli
pješice?«
Ledi Hero brzo pogleda Phoebe, a onda se zagleda u čaj. »Ne znam sjeća li se on toga.«
»Čega?« Phoebe je podignula glavu.
Ledi Hero slegnula je ramenima. »Maximus ne voli razgovarati o tome – znaš to – ali
tijekom godina skupila sam tu i tamo djeliće priče. Koliko znam, on ne želi govoriti ni o čemu što
se dogodilo te noći nakon posljednjeg čina predstave.«
Na tren su šutjele dok je Artemis sebi točila posljednju šalicu čaja.
»Vidio je kad su ih ubili, ne sumnjam u to«, šapnula je ledi Hero. »Kad su ih kočijaš i
lakaj našli, Maximus je ležao preko njihovih mrtvih tijela.«
Artemis je zatreptala zbog strašne slike i pažljivo je spustila svoju šalicu. »Nisam znala da
je on bio ranjen.«
Ledi Hero podigne pogled, a oči su joj bile umorne od stare tuge. »Nije bio.«
»Ah.« Artemisine oči su se bez razloga zamaglile. Pomisao na Maximusa, tako snažnog,
tako sigurnog, slomljenog dok je bio dječak, kako se privijao uz tijela svojih roditelja... bilo je
jednostavno previše strašno da o tome razmišlja.«
»Voljela bih da sam ih poznavala«, Phoebe je prekinula tišinu. »A i Maximusa također,
prije nego... Sigurno je bio drukčiji.«
Ledi Hero se nasmiješila kao da je to lijepo sjećanje. »Sjećam se da je imao groznu narav
i bio prilično razmažen. Jedanput je bacio tanjur s pečenim golubovima na slugu, zato što je za
večeru htio goveđi odrezak. Tanjur je slugu udario u lice – zvao se Jack – i slomio mu nos.
Mislim da ga Maximus nije htio ozlijediti – jednostavno nije mislio prije nego što je to učinio –
ali otac je bio bijesan. Natjerao je Maximusa da se ispriča jadnom Jacku i mjesec dana nije smio
jahati svog konja.
Phoebe je nabrala obrve razmišljajući o tom. »Mogu vjerovati u to što kažeš za njegovu
ćud – Maximus je prilično zastrašujući kad izgubi smirenost – ali ne mogu ga zamisliti da
postupa impulzivno. Sigurno je kao dječak bio prilično drukčiji.«
»Bio je drukčiji prije nego što su majka i otac ubijeni«, rekla je zamišljeno ledi Hero.
»Poslije je bio tako šutljiv – čak i kad je opet počeo govoriti.«
»Čudno kako se ljudi mogu promijeniti«, rekla je Phoebe. »Uznemirujuća misao, zar ne?«
»Katkad.« Ledi Hero slegnula je ramenima. »Meni je čudnije to što se vrlo često ljudi ne
mijenjaju – bez obzira na to što se događa oko njih.«
Artemis je podignula obrve. »Imate li nekoga posebnog na umu?«
Ledi Hero šmrcne. »Izvjesne muške osobe mogu postati smiješno zaštitnički raspoložene.
Možete li zamisliti? Griffin je mislio da bih trebala ostati u krevetu samo zato što sam jutros bila
malo bolesna. Pomislile biste da nikada nije vidio...«
Ledi Hero proguta ostatak rečenice, ali nije mogla zaustaviti ruku koju je lagano prinijela
trbuhu.
Artemis je podignula obrve.
»Nikada vidio što?« upitala je Phoebe.
»Pa...« Ledi Hero je jako porumenjela.
Artemis je pročistila grlo, a kutovi usana podigli su joj se u osmijehu. »Možda se varam,
ali vjerujem da ćeš postati teta, Phoebe. Još jedanput.«
Sve tri su tada zacičale od veselja.
Artemis je rukom dala znak sluškinji da im donese još jedan čajnik čaja.
Kad se Phoebe naposljetku utišala, a Artemis svima natočila po još jednu šalicu čaja, ledi
Hero se udobnije namjestila na stolici. »Radi se o tome da je on postao sklon teškim mračnim
mislima.«
Artemis je pomislila da se lord Griffin – mršav muškarac koji se često smiješio – nikada
ne može ni približiti mračnim mislima Heroina brata, ali nije to željela izreći naglas.
Phoebe se veselo oglasila. »Tvoje drugo stanje sa slatkim Williamom prošlo je dobro.
Sigurno nije to zaboravio?«
»Mislim da ima neku vrstu bolesti koja mu izjeda mozak«, rekla je ledi Hero mračno.
»Sve vrijeme vrzma se oko mene.«
Phoebe zagrize usnu kao da potiskuje smijeh zbog šogora zabrinutog za zdravlje svoje
supruge. »Pa, u svakom slučaju, ovo objašnjava zašto si toliko ustrajala na tome da popodne
posjetimo krojačku.«
Ledi Hero odmah se razvedrila. »Da, naručila sam haljinu prije nego što sam znala i morat
ću je dati prepraviti. Osim toga, vidjela sam neke lijepe nove haljine iz Pariza, naročito za dame u
drugom stanju. Naravno, morat ćemo nabaviti nešto i za gospođicu Greaves.«
Artemis je zatreptala i zamalo ispustila šalicu iz ruke. »Što?«
Phoebe je kimnula glavom i nije se činila nimalo iznenađena sestrinim riječima.
»Maximus mi je jutros dao upute da joj kupimo najmanje tri nove haljine kao i sve ostalo što bi
joj moglo zatrebati.«
»Ali...« Jedna dama nikada nije mogla prihvatiti odjeću na dar od džentlmena. Čak i sa
svojim površnim obrazovanjem i odgojem, to pravilo joj je usađeno. Jedino je ljubavnica
prihvaćala od džentlmena takvu financijsku obvezu.
Ali zar ona to nije već bila?
 »To je jedino ispravno«, govorila je Phoebe tvrdoglavo. »Došla si boraviti jedno vrijeme
sa mnom bez obzira na svoj vlastiti raspored.«
Artemis je stisnula usne, nastojeći se ne nasmijati. Koji raspored? Živjela je prateći svaki
Penelopin mig. Nije imala svojih planova.
»Osim toga«, rekla je Phoebe bez okolišanja, »zamorila sam se gledajući te stalno u toj
smeđoj haljini.«
Artemis je zagladila tkaninu suknje preko svog krila. »Što ne valja s mojom smeđom
haljinom?«
»Smeđa je«, rekla je Phoebe. »Nije to nijansa kave ni žućkastosmeđa ni ona divna nijansa
tamnog bakra, nego je smeđa. U svakom slučaju, to nije boja koja ti pristaje.«
»Ne«, rekla je ledi Hero zamišljeno, »mislim da bi neka nijansa plave ili možda zelene
bila prilično zanimljiva.«
Phoebe se malo iznenadila, a onda se zamislila. »A ne blago ružičasta?«
»Definitivno ne.« Ledi Hero odlučno je odmahivala glavom. »Znate, vidjela sam lijepu
krem haljinu s izvezenim crvenim, ružičastim i tamnozelenim cvjetovima. Možemo je pogledati,
ali ne bih se odlučila za pastelne nijanse. Boja njezine puti vrlo je nježna. U svijetlim bojama
izgledala bi isprano. Mislim da joj pristaju tamnije i zapravo dramatične tkanine.«
Obje dame okrenule su se da je pogledaju, a Artemis je odjedanput shvatila kako se osjeća
kao komad tijesta kad ga proučava vrhunski pekar. Od ovog jutra znat će da Phoebe, iako ne vidi
dobro oblike, nema problema s bojama, naročito ako je predmet dovoljno velik.
»Razumijem što hoćeš reći«, rekla je Phoebe žmirkajući.
Na sekundu lice ledi Hero razotkrilo je duboku tugu, a onda se odlučno uspravila. »Da,
mislim da bismo sada trebale krenuti.«
Kimajući glavom u znak slaganja, Phoebe je ispila svoj čaj i odložila šalicu.
Artemis ih je gledala kako ustaju. Smatrale su da joj samo kupuju dar kao prijateljice, ali
novac za haljine potjecao je od Maximusa, to je itekako bilo jasno.
Spavala je s Maximusom.
Misli su joj se vrtjele oko toga, ovdje u ovoj uglednoj čajani. Gladila ga je rukama po
golim leđima, obavila mu noge oko kukova i primila ga duboko u sebe kad je gurnuo penis u nju.
Bio joj je ljubavnik.
Sada primiti dar od njega značilo bi da nije ništa bolja od neke kupljene žene. A kupljena
žena bila je dno dna. Malo iznad kurve. Na tren joj je od panike zastao dah u grlu. Postala je sve
ono na što su je upozoravali. Sve što se trudila ne postati posljednje četiri godine. Podlegla je
vlastitoj slabosti i opasnostima svojeg položaja.
Posrnula je.
A zatim je opet udahnula, gotovo halapljivo hvatajući zrak. Jer bilo je nečeg
oslobađajućeg u padu na dno. Neobično je to mjesto, doista, novo i nepoznato, put do njega
mračan je i pun skrivenih opasnosti, ali otkrila je da tu može disati. Sve vrijeme ljudi su imali
krivo, svi oni koji su je upozoravali na to mjesto. Mogla je tu sasvim dobro živjeti.
Možda čak i procvjetati.
Artemis je podignula bradu i ustala sa stolice, susrevši se s pogledima svojih prijateljica.
»Da, molim. Voljela bih novu haljinu. Ili čak tri.«
 Trinaesto poglavlje

Nakon žetve, u noći punog mjeseca, Lin je otišla u mračnu šumu

zaraslu u trnovito grmlje. Stajala je i drhtala na čistini čekajući
da se mjesec digne na nebu,
golem i okrugao. Čula je šuštanje kao da tisuću glasova
uzdiše jadikujući, a kad je pogledala, sablasni jahači nečujno su
jahali kroz oblake. Predvodio ih je krupan čovjek,
odlučan i snažan, a kruna mu od mjesečeva srebra.
Imala je tek toliko vremena da vidi bljesak njegovih blijedih očiju
prije nego što je kralj Herla pružio dolje jednu golemu ruku
i zgrabio je...
_____
iz Legende o kralju Herli

un mjesec ljuljuškao se na crnom baršunastom nebu kad se te noći

Maximus ušuljao u St. Giles prerušen u Duha. Pogledao je uvis i vidio lunu kako se umata u
čuperke bijelih oblaka, tajanstvena i plaha, sve ono što on nikada nije mogao imati.
Prezirno je otpuhnuo sam na sebe i prikrao se u mračnu uličicu, pomno gledajući i ušiju
načuljenih zbog opasnosti. Koji bi glupan čeznuo za mjesecom? Onaj koji zaboravlja svoju
dužnost, svoje obveze, svari koje mora učiniti ako se i dalje misli zvati muškarcem.
Ne samo muškarcem nego i vojvodom od Wakefielda. Ovaj posao nije za romantične
budale.
Bolje mu je da se pozabavi sadašnjošću. Što je i bio razlog zašto je noćas lovio u St.
Gilesu. Prošlo je previše vremena otkad je obavljao svoju dužnost: lovio čovjeka koji mu je ubio
roditelje. Iz noći u noć, godinu za godinom, šuljao se tim smrdljivim uličicama, nadajući se da će
naći neki trag, neku naznaku identiteta tog razbojnika koji ih je opljačkao i ubio. Taj je čovjek
vjerojatno već bio mrtav, ali Maximus nije mogao odustati od potjere.
To je bilo najmanje što je mogao učiniti za roditelje koje je tako fatalno iznevjerio.
Maximus se ukočio kad mu je do nosa dopro miris džina. Izašao je iz uličice i našao se u
širokoj ulici gdje je muškarac ležao u kanalu. Iz razbijenih bačava curila je smrdljiva tekućina, a
čovjek je stenjao pokraj svojeg umornog kljuseta, koje je još bilo upregnuto u prevrnuta kola.
Maximus prezirno izvije usne. Trgovac džinom – ili možda čak destiler. Približio se
potiskujući uzburkani želudac koji mu se dizao od smrada džina, a onda je ugledao i drugog
muškarca. Sjedio je na velikom crnom konju na rubu ulice dijagonalno nasuprot onoj iz koje je
izašao Maximus, pa ga zato nije ranije primijetio. Imao je tamnoplavi kaput, pozlaćena ili srebrna
dugmad sjala je u mraku, a u objema rukama držao je pištolje. Kad se Maximus pojavio, okrenuo
je glavu i Maximus je mogao vidjeti da je muškarac crnom maramom sakrio donji dio lica, dok
mu je gornji dio skrivao trorogi šešir.
Razbojnik je nakrivio glavu i Maximus je nekako bio siguran da se cereka ispod crne
marame. »Duh St. Gilesa, glavom i bradom. Čudim se da se već prije nismo sreli, gospodine.«
Nehajno je slegnuo ramenima. »Ali ja sam se tek nedavno vratio u ovaj kraj. Nije važno – iako
me nije bilo nekoliko desetljeća, trebao bi znati da još vladam u ovom dijelu Londona.«
»A tko si ti?« Maximus je govorio tiho, samo je promuklo šaptao – baš kao i razbojnik.
Mogli su prigušiti glasove, ali modulaciju glasa karakterističnu za džentlmena nije bilo
moguće sakriti.
»Zar me ne prepoznaješ?« upita razbojnik podrugljivo. »Ja sam Stari Vrag.«
Opalio je iz jednog pištolja.
Maximus se brzo sagnuo, cigla pokraj njegove glave je eksplodirala, a upregnuti konj je
poskočio i jurnuo niz ulicu, vukući za sobom kola.
Razbojnik je okrenuo svog konja i odjurio niz uličicu. Maximus je preskočio razbijenu
burad i potrčao za Starim Vragom. Srce mu je u grudima snažno lupalo, a čizme su odzvanjale po
prljavoj kaldrmi. Uličica je bila mračnija od one iz koje je izašao. Možda srlja ravno u stupicu, ali
nije mogao a da ne krene u potjeru pa makar mu sam Stari Vrag stajao na putu.
Pod razbojnikovim vratom nešto se bilo svjetlucalo. Nešto čime je prikopčao rubac oko
vrata. Izgledalo je vrlo slično...
Začuo se povik, a onda je odjeknuo pucanj.
Maximus je u punom trku stigao do kraja uličice i skoro se zaletio u sapi konja kapetana
Trevilliona. Kapetan se svim silama trudio umiriti konja koji se pokušavao propeti. Jedan od
njegovih draguna ležao je na zemlji, a iz rane na trbuhu navirala je krv. Ranjeni je čovjek dahtao,
širom otvorenih očiju ništa ne shvaćajući. Drugi dragun, blijedi mladić, još je bio na konju, lica
bijela od šoka.
»Ostani s njim, Elders!« viknuo je Trevillion mladiću. »Čuješ li me, Elders?«
Mladi vojnik brzo je podignuo glavu na zapovjedni ton. »Da, gospodine! Ali Duh...«
»Pusti mene da se pobrinem za Duha.« Trevillion je uspostavio kontrolu nad konjem i
Maximus se pripremio da dočeka njegov napad.
Umjesto toga Trevillion ga je oštro pogledao i rekao: »Krenuo je na sjever, u smjeru
Arnold’s Yarda.«
Rekavši to, okrenuo je konja, podbo ga i odjurio.
Maximus je skočio prema jednom trošnom kućerku i popeo se na krov. Put do Arnold’s
Yarda bio je labirint krivudavih uskih uličica i ako je Stari Vrag zaista krenuo u tom smjeru, onda
će se Maximus brže kretati preko krovova.
Iznad njega, mjesec se udostojao razotkriti blijedo lice, bacajući mu vlastitu sjenu ispred
njega dok se penjao preko crijepova i trule drvene šindre, dok je ispod...
Maximus je zaustavio dah. Ispod je Trevillion jahao poput demona, vješto usmjeravajući
konja oko zapreka i preskačući one koje nije mogao izbjeći. Prošlo je dugo vremena otkad je
Maximus posljednji put ovako lovio, u tandemu s drugim. Jednom, vrlo, vrlo davno, bilo je
drugih, mladih muškaraca, a jedan od njih dječak. Vježbali su zajedno i borili se, šalili se i hrvali.
Ali on se nekako udaljio od njih, zauvijek sam lutajući smrdljivim ulicama St. Gilesa. U njegovoj
potrazi nije bilo mjesta za druge.
 Ovo je bilo dobro, shvatio je dok je zadihano trčao. Dobro je bilo imati nekoga iza svojih
leđa.
Odozdo je začuo uzvik i kliznuo do ruba krova da pogleda. Trevillion je ušao u uličicu
koja je bila potpuno blokirana praznim kolima.
Dragunski kapetan podignuo je pogled, a mjesečeva zraka obasjala je komadić metala na
njegovu visokom šeširu i osvijetlila blijedi oval njegova lica. »Morat ću naći zaobilazni put.
Možete li vi nastaviti?«
»Da«, povikao je Maximus dolje prema njemu.
Trevillion je kratko kimnuo bez ijedne riječi i okrenuo konja.
Maximus je potrčao. Krovovi su ovdje bili neravnomjerno raspoređeni. Kuće su potjecale
još iz vremena prije Velikog požara. Naginjale su se jedna na drugu, umorne i ruševne, čekajući
drugi požar ili samo jaki vjetar da ih sravni sa zemljom. Skočio je između dvije kuće tako blizu
da bi se odrastao muškarac morao okrenuti postrance ako bi želio proći između njih. Doskočio je
na drugi krov, ali čizma mu se okliznula. Pao je i na boku gotovo otklizao preko ruba. Uspio se
zadržati u trenutku kad su mu čizme već odletjele u prazan prostor. Čuo je topot kopita.
Trevillion nije mogao tako brzo pronaći put dovle.
To je morao biti Stari Vrag.
Maximus je izvio tijelo, okrenuo se i provirio ispod nogu koje su mu visjele s krova.
Vidio je kad je sjena ušla u uličicu ispod njega. Nije si dopustio da razmišlja.
Pustio se i skočio.
Da li zbog instinktivnog odabira trenutka ili jednostavno zbog sreće, pao je na Starog
Vraga. Razbojnik je samo stigao podignuti ruku u obrani. Maximusa je zahvatio laktom po jednoj
strani lica i on je pao straga na konja, koji se propeo pod težinom njih dvojice. Maximus je
kliznuo i vrhom čizama očešao se po zemlji prije nego se odgurnuo i opet zajahao konja. Svojom
je težinom vukao razbojnikovo tijelo, što je u kombinaciji s kretanjem konja trebalo Starog Vraga
baciti iz sedla. Ali razbojnik se čvrsto držao neprirodnom snagom i vještinom. Konj je prednjim
kopitima opet udario u kaldrmu, udarcem od kojega su im zaškripali zubi, i zamalo odbacio
Maximusa od njegova plijena. Maximus je zamahnuo šakom da udari muškarca u glavu, ali
promašio ga je jer se razbojnik izvinuo kao zmija. Maximus mu je zgrabio šešir i pokušao
dosegnuti rubac. Kad bi samo mogao vidjeti crte lica Staroga Vraga.
Razbojnik se gotovo potpuno okrenuo u sedlu. Na grlu mu je blistalo nešto zlatno i
zeleno. Bljesnuo je nož. Maximus ga je udario rukom u rukavici, osjetio je trzaj, a nož je
zazvečao udarivši u cigleni zid obližnje kuće. Ali morao je popustiti stisak kako bi se obranio.
Konj je pojurio jer ga je razbojnik podbo mamuzama, a Maximus je istodobno osjetio kako ga je
protivnik snažno gurnuo.
Prevrnuo se i pao na zemlju, a teška kopita poletjela su mu blizu glave. Instinktivno je
uvukao glavu među ramena i zakotrljao se, a zvuk kopita se već udaljavao.
Na tren je ostao ležati naslonjen na zid pokušavajući povratiti dah.
»Pustili ste ga da pobjegne.« Bio je to Trevillionov glas, pomalo zadihan.
Maximus ga je bijesno pogledao. »Ne namjerno, uvjeravam vas.«
Dragunski kapetan samo je zagunđao. Izgledao je umorno. Vodio je konja pješice, jer je
ušao u ulicu iz vrlo uske uličice.
Maximus je ustao i pogledao prema Trevillionovoj mršavoj kobili. »Čudim se da niste
tamo zapeli.«
Drugi muškarac ironično je podignuo obrvu. »Mislim da se i Cvjetka iznenadila.« S
ljubavlju je potapšao kobilu po vratu.
Maximus je zatreptao. »Cvjetka?«
 Trevillion ga ljutito pogleda. »Nisam joj ja dao ime.«
Maximus je suzdržano progunđao. Znao je da on tu nema što reći s obzirom na to kakva
je imena njegova sestra dala psima. Sagnuo se da potraži nešto na zemlji pokraj zida zgrade na
drugoj strani ulice.
»Što tražite?«
»Ispao mu je bodež. Ah.« Maximus se sagnuo i zadovoljno podignuo nož. Prišao je bliže
dragunu gdje je mjesečina bila jača.
Bodež je bio jednostavan uzak trokut s dvije oštrice, jedva s ikakvom zaštitom za ruku i s
drškom omotanim kožom. Maximus ga je okrenuo u ruci i gledao ima li kakvo obilježje, ali bez
rezultata.
»Smijem li?«
Maximus pogleda uvis i vidje dragunskog kapetana kako je ispružio ruku. Oklijevao je
tek djelić sekunde, ali ipak je vidio Trevillionov znalački pogled.
Maximus mu je pružio bodež.
Dragun je proučavao nož, a onda je uzdahnuo. »Posve običan. Mogao bi pripadati bilo
kome.«
»Bilo kome?«
Kut Trevillionovih tankih usana se podignuo. »On je aristokrat. Kladio bih se u Cvjetku
da je tako.«
Maximus je polako kimnuo glavom. Trevillion je bio inteligentan časnik, ali on je to
oduvijek znao.
»Jeste li mu uspjeli vidjeti lice?« upitao je kapetan vrativši mu bodež.
Maximus je napravio grimasu. »Nisam. Sklizak je kao jegulja. Dobro je pazio da mu ne
zgrabim onaj rubac.«
»U hrvanju vas je svladao muškarac stariji od vas?«
Maximus ga je oštro pogledao.
Trevillion slegne ramenima na njegov pogled. »Imao je već omanji trbuh i ponešto je
ukočeno sjedio u sedlu. Atletske je građe, ali ne bi me iznenadilo da je stariji od četrdeset.«
Razmatrao je trenutak kao da razmišlja o tome čega se sjeća o razbojniku, a onda je kimnuo sam
sebi. »Možda je čak i stariji. Vidio sam muškarce u kasnim sedamdesetima kako bez problema
odlaze u lov na lisice.«
»Mislim da imate pravo«, rekao je Maximus.
»Jeste li primijetili bilo što drugo u vezi sa Starim Vragom?«
Maximus pomisli na onaj sjaj nečega zelenog pod razbojnikovim grlom, ali odlučio je to
zadržati za sebe. »Nisam. Što vi znate o tom čovjeku?«
»Stari Vrag je bez straha – ili morala, koliko vidim.« Trevillion se smrknuo. »Ne samo što
pljačka bogate i siromašne, ne oklijeva ozlijediti, čak i ubiti svoje žrtve.«
»Koliko je široko područje na kojem se pojavljuje?«
»Samo u St. Gilesu«, reče odmah Trevillion. »Možda zato što tu ne nailazi na otpor ili
zato što su ljudi ovdje ranjiviji i nemaju zaštitu.«
Maximus progunđa, zureći u bodež u svojim rukama. Razbojnik koji je lovio samo u St.
Gilesu i rekao da se vratio nakon mnogo godina. Bi li on mogao biti čovjek koji je davno ubio
njegove roditelje?
»Moram se vratiti svojim ljudima.« Trevillion je stavio čizmu u stremen Cvjetke i
podignuo se u sedlo.
Maximus je kimnuo glavom, spremio razbojnikov bodež u čizmu i okrenuo se.
»Duše.«
 Zastao je i pogledao kapetana.
Lice drugog muškarca nije ništa odavalo. »Hvala vam.«

KAD BI APOLLO BAREM MOGAO GOVORITI. Artemis se mrštila dok se te noći

šuljala mračnim hodnikom, a Bon Bon joj je trčkarao za petama. Prošla je ponoć i svi su u kući
Wakefield trebali spavati – svi osim Cravena, kojega je ostavila da joj čuva brata. Činilo se da taj
sobar nikada ne spava. Moglo se pretpostavljati da on sigurno obavlja svoje dužnosti prema
Maximusu, ali ipak je nekako uspijevao brinuti se i za Apolla.
Artemis je zatresla glavom. Craven je bio sposoban njegovatelj – iako nije voljela
razmišljati o tome kako je stekao to iskustvo – ali Apollo ipak nije mogao govoriti. U svemu
drugome činilo se da joj se brat oporavlja, ali svaki put kad bi pokušao izgovoriti riječ, iz grla su
mu izlazili smo grčeviti zvukovi. Zvukovi koji su mu očito nanosili mnogo bola. Ona je samo
željela da joj on sam kaže da mu je bolje, umjesto da joj to mora napisati.
Tada bi mu mogla vjerovati.
Na hodniku ispred Maximusovih vrata nije bilo nikoga. Ipak se nervozno osvrnula prije
nego što je pokucala. Iako je odlučila prigrliti život pale žene, činilo se da je teško potisnuti
strahove koje je imala cijeloga života.
Artemis je čekala, premještala se s jedne noge na drugu, a razočaranje joj se uvlačilo u
grudi jer vrata su ostala zatvorena. Možda je više nije namjeravao viđati. Možda je mislio da je
ono bilo samo za jednu noć. Možda mu je već sada dosadila.
Dobro. Ali ona nije završila s njim.
Pritisnula je kvaku i vidjela da vrata nisu zaključana. Brzo ih je otvorila i ušla,
podjednako ih brzo zatvorivši za sobom.
Onda je pogledala oko sebe.
Prošle noći nije imala vremena pregledati njegove sobe – bila je spriječena drugom
aktivnošću. Artemis je prišla vratima susjedne sobe iza kojih se Maximus pojavio noć prije.
Vodila su u salon, koji je ujedno bio i radna soba. Percy je ustao na mjestu gdje je ležao pred
zapretanom vatrom kamina i protegnuo se prije nego što je prišao njoj i Bon Bonu.
Artemis ga je rastreseno pogladila po glavi dok je razgledala Maximusov salon. Zidovi su
bili prekriveni knjigama, koje su se prelijevale i u uredne tornjiće na podu; golemi radni stol
potpuno je bio zatrpan papirima, također u uredno posloženim hrpicama. Jedina stvar koja je
izgledala neuredno bila je globus na stalku, preko kojega je Maximus prebacio svoj kućni kaput.
Artemis je zagrizla usnu kako se ne bi široko nasmijala na taj prizor. Prišla je globusu, lagano ga
zavrtjela zajedno s kaputom, prije nego što je odložila svijećnjak na stol i prstima lagano prešla
preko papira. Vidjela je novinski list, pismo jednoga grofa koji je spominjao prijedlog zakona u
parlamentu, jedno pismo napisano mnogo neiskusnijom rukom u kojemu ga netko moli za novac
kako bi sina poslali u školu, i jedan papir na kojemu je izgleda bio početak govora, napisanog
odlučnim rukopisom – zacijelo Maximusovom rukom. Artemis je nakratko proučavala govor,
pratila rukom riječi i osjećala toplinu čitajući jasne argumente koje je iznosio u svojoj raspravi.
Odložila je papir i primijetila kako ispod jedne hrpe vire korice neke knjige. Oprezno ju je
izvukla i pogledala naslov. Bio je to traktat o ribolovu. Artemis je podignula obrve. Maximus je
zacijelo imao desetke potoka na svojim imanjima, ali je li ikada imao vremena za ribolov? Ta ju
je misao prožela bolnom melankolijom. Je li kriomice pogledavao svoju knjigu o ribolovu
između drugih obaveza? Ako jest, to je vojvodu od Wakefielda prikazivalo u neobično ranjivom
svjetlu.
 Artemis je uzela knjigu o ribolovu, udobno se smjestila u jednu od dubokih fotelja pokraj
kamina i počela čitati. Oba psa došla su joj leći uz noge, stisnuti zajedno, a onda je u sobi
zavladala tišina.
Knjiga je bila začuđujuće zabavna i ona je izgubila pojam o vremenu. Kad je sljedeći put
podignula glavu, ugledala je Maximusa kako stoji na vratima spavaće sobe i promatra je. Nije
znala je li tamo stajao pet minuta ili pola sata.
Gurnula je prst u knjigu da označi mjesto gdje je stala s čitanjem. »Koliko je sati?«
Nagnuo je glavu u stranu, pogledao prema kaminu, a ona vidje da se na polici iznad
kamina nalazi sat. »Jedan ujutro.«
»Bio si vani dokasna.«
Slegnuo je ramenima i odgurnuo se od dovratka. »Često jesam.«
Okrenuo se da se vrati u spavaću sobu, a ona je odložila knjigu, ustala i pošla za njim
ostavljajući usnule pse u salonu. Nosio je isti kaput i prsluk koje je nosio dok su večerali kod
kuće s Phoebom.
Našla je drugu stolicu i sjela da ga gleda dok skida kaput. »Jesi li bio vani kao Duh?«
»Što?«
Samo što nije zakolutala očima. Kao da nije mogla zaključiti gdje je bio sve to vrijeme.
»Jesi li trčao naokolo kao Duh St. Gilesa?«
Skinuo je vlasulju i stavio je na stalak. »Da.«
Iz čizme je izvukao mali bodež i stavio ga na toaletni stolić.
Podignula je obrve. »Uvijek ga nosiš?«
»Ne.« Oklijevao je malo. »To je noćašnji suvenir.«
Znači da se borio? Je li spasio još neku jadnu ženu, napadnutu u St. Gilesu?
Je li noćas koga ubio?
Proučavala mu je izraz lica, ali bilo ga je nemoguće pročitati u tom trenutku. Lice mu je
bilo čvrsto zatvoreno poput zaključane sobe.
Zatim je skinuo prsluk i nemarno ga bacio preko stolice nasuprot onoj na kojoj je sjedila
Artemis. Pitala se pozove li obično Cravena da mu pomogne razodjenuti se – većina aristokrata je
to činila, ali on je bio tako siguran u svojim pokretima. Ostala je šutjeti i on ju je naposljetku
pogledao.
Uzdahnuo je. »Lovio sam jednog određenog razbojnika – onog koji mi je ubio roditelje.
Mislio sam da sam ga napokon našao...« Nije završio rečenicu, samo je ogorčeno zatresao
glavom. »Ali nisam uspio. Nisam uspio baš kao i svake druge noći dok sam ga lovio. Nisam mu
se čak dovoljno približio da vidim je li on baš taj čovjek.«
Artemis ga je gledala dok je silovitim pokretom skinuo košulju i razotkrio široka ramena.
Koliko se puta vratio kući sam, nakon što je izgubio naizgled obećavajući trag ubojice svojih
roditelja?
Podignuo je vrč s toaletnog stolića i izlio vodu u lavor. »Nemaš riječi sućuti?«
Gledala ga je kako se umiva i osvježava lice i vrat. »Bi li ijedna moja riječ išta
promijenila?«
Ukočio se, voda mu je kapala s brade dok je stajao nagnut nad lavor, još uvijek joj
okrenut leđima. »Što hoćeš time reći?«
Zadrhtala je i podignula noge na stolicu pokraj sebe. Povukla je rub kućnog ogrtača i
pokrila gole gležnjeve. »Godinama ga loviš, potajice i sam. Činio si to bez pohvale ili zabrane.
Vaša Milosti, postali ste sila sama za sebe. Sumnjam da bi vas išta što kažem ili učinim natjeralo
da se predomislite.«
Napokon se pomaknuo, okrenuo je glavu i pogledao je preko ramena. »Ne zovi me tako.«
 »Kako?«
»Vaša Milosti.«
Htjela je zaplakati zbog njegovih riječi, ali nije znala zašto. Bio je... nešto joj je sada bio,
ali to je bilo tako komplicirano, i još više zbog njegove titule i svega što se pod tim
podrazumijevalo. Da je barem bio samo relativno siromašniji muškarac – odvjetnik ili trgovac.
Tada ne bi bio zanimljiv Penelopi. Artemis ne bi osjećala grižnju savjesti zbog toga što nanosi
bol svojoj dragoj rođakinji. Njih dvoje mogli bi se vjenčati, ona bi mu vodila kućanstvo i kuhala
im obroke. Sve bi bilo mnogo jednostavnije.
A tada bi ga također imala cijelog samo za sebe.
Bez riječi se okrenuo toaletnom stoliću, uzeo flanelsku krpicu i nasapunao je. Podignuo je
ruku, mišići na leđima su mu zatreperili zaista spektakularno, a on je oprao ruku i pazuho.
Umočio je krpicu u lavor i ponovio sve na desnoj ruci prije nego što je letimično pogledao
prema njoj baš kad je opet zadrhtala.
Maximus se namrštio i spustio krpicu u lavor. Raspirio je vatru u kaminu i plamen se opet
rasplamsao. Zatim je prišao ormaru s odjećom, uzeo pokrivač za noge, došao do nje i namjestio
joj mekane nabore preko nogu.
»Trebala si mi reći da ti je hladno.« Ruke su mu bile beskrajno nježne.
»Voda ti je hladna«, promrmljala je. »Ne smeta ti?«
Slegnuo je ramenima. »Meni je okrepljujuća.«
»Donesi onda svoju krpicu ovamo.«
Znatiželjno ju je pogledao, ali učinio je kako mu je rekla.
Uzela je vlažnu krpicu iz njegove ruke. »Okreni se i klekni.«
Podignuo je jednu obrvu, a ona je shvatila da je zapovjedila jednom vojvodi da klekne
pred njom. Ali on više nije bio samo to, zar ne? Sada je bio Maximus.
Maximus, njezin ljubavnik.
Okrenuo se i spustio na pod. Svjetlo vatre plesalo mu je po širokim leđima ističući mišiće
i tetive.
Polako mu je prešla vlažnom krpicom između lopatica.
Pognuo je glavu i savio leđa.
Shvatila je mig i nježno mu protrljala vlažnu kosu na vratu prije nego što je nastavila
dolje niz kralježnicu.
Duboko je udahnuo. »Imao sam četrnaest godina kad su umrli.«
Oklijevala je djelić sekunde prije nego što je glatkim pokretom ponovno krpicom pošla
kralježnicom natrag prema ramenima.
»Nisam...« Ramena su mu se nemirno micala. »Nisam znao što učiniti. Kako pronaći
njihovog ubojicu. Bio sam ljutit.«
Razmišljala je o dječaku koji je na tako šokantan način izgubio roditelje. »Ljutit« je bila
preblaga riječ.
»Sljedeća dva mjeseca radio sam ono što sam morao. Bio sam vojvoda.« Ramena su mu
se napela i opustila. »Ali svake noći razmišljao sam o svojim roditeljima – i što ću učiniti ubojici
kada ga nađem. Bio sam prilično visok za svoje godine – gotovo metar i osamdeset – i mislio sam
da se mogu obraniti. Počeo sam noću odlaziti u St. Giles.«
Artemis zadrhti na pomisao da ijedan dječak – jer četrnaestogodišnji mladac za nju je bio
samo dječak – odlazi u St. Giles po mraku, bez obzira na to koliko bio visok.
»Imao sam učitelja mačevanja i smatrao sam da sam vrlo dobar«, nastavio je Maximus.
»Ipak, to nije bilo dovoljno. Jedne me je noći jedan razbojnik gadno pretukao i opljačkao. Imao
sam modrice na oba oka. Craven je bio vrlo ljutit.«
 »Već tada si imao Cravena?«
Kimnuo je glavom. »Craven je bio sobar mojega oca. Pretpostavljam da se malo
raspitivao. Sutradan dok sam ležao u krevetu, došao mi je posjetitelj.«
Krpicom mu je nježno prelazila preko ramena. »Tko?«
»Zvao se sir Stanley Gilpin. Bio je očev poslovni partner i prijatelj – ne baš blizak
prijatelj, ali to sam poslije otkrio.«
»Zašto je došao u posjet?« Završila je s pranjem njegovih leđa, ali nije ga željela prestati
dodirivati. Polako i oprezno prelazila je prstom preko zategnutog mišića na njegovu vratu. Bio je
tako tvrd.
»To sam se i ja pitao«, rekao je i malo okrenuo glavu. Nije mogla reći sviđa li mu se
njezin dodir ili ne, ali nije se bunio pa je spustila dlan na njega. Osjetila je koliko je vruć.
»Nikada ga prije nisam sreo. Tog prvog dana ostao je sat vremena, razgovarao je sa mnom o
mojem ocu i drugim, nevažnim stvarima.«
»Prvoga dana?« upitala je tiho, usudivši se sada položiti obje ruke na njegova leđa.
»Dolazio je više puta?«
»O, da.« Pognuo je glavu, savio leđa u luk pod njezinim rukama, poput divovske mačke
koja želi da je miluju. »Dolazio je svaki dan tog tjedna koji sam proveo u krevetu. A onda mi je
na kraju tjedna rekao da bi me mogao trenirati tako da me nitko neće moći premlatiti sljedeći put
kad odem u St. Giles tražiti ubojicu svojih roditelja.«
Ruke su joj se na tren umirile kad je čula što je rekao. U jednu ruku, bilo joj je drago što
je nekome bilo dovoljno stalo – da je netko bio dovoljno snažan – da ga trenira kako više ne bi
bio ozlijeđen. S druge pak strane, imao je samo četrnaest godina.
Četrnaest i već se pripremao za život proveden u lovu.
Nekako joj se to činilo pogrešnim.
Lagano se odgurnuo unatrag prema njezinim rukama tako joj šutke zapovjedivši da ga
opet počne trljati po lopaticama. Osjećala je čvrste mišiće iznad snažnih kostiju.
Uzdahnuo je, a ramena kao da su mu se malo opustila. »Otišao sam s njim i otkrio da ima
neku vrstu dvorane za trening – veliku prostoriju u svojoj kući gdje su se nalazile lutke od
piljevine i mačevi. Pokazao mi je kako se koristiti mačem, ne kao džentlmen nego onako kako to
čine razbojnici. Naučio me da se ne borim pošteno, nego tako da pobijedim.«
»Koliko dugo?« upitala je, a grlo joj se stezalo.
»Što?« Počeo se osvrtati da je pogleda preko ramena, ali porinula je palce u njegove
čvrste mišiće sa svake strane kralježnice. Umjesto da se okrene, zastenjao je i pustio da mu glava
padne.
»Koliko si dugo tako trenirao s tim sir Stanleyjem?« šapnula je.
»Četiri godine«, glas mu je bio gotovo nečujan. »Većinom sam.«
»Većinom?«
Slegnuo je ramenima. »Na početku, kad sam tek došao, bio je tamo još jedan dječak, neki
štićenik sir Stanleyja. Zapravo, bio je on već mladić – morao je tada već imati osamnaest godina.
Sjećam se da se žestoko borio – kad ne bi čitao – i imao je uvrnuti smisao za humor. Prilično mi
je bio drag.«
Maximus kao da je sam sebi to priznao šapatom. Artemis je osjetila kako je suze peku
ispod kapaka. Je li imao ijednog prijatelja, svojeg vršnjaka, nakon smrti roditelja – ili je sve
vrijeme proveo trenirajući i spremajući se za osvetu? »Što je bilo s njim?«
Maximus je tako dugo šutio da je pomislila da neće ni odgovoriti, ali onda je zavrtio
jednim ramenom. »Otišao je na sveučilište. Sjećam se da mi je jedanput poslao paket – knjigu.
Moli Flanders. Prilično je vulgarna. Mislim da je još imam tu negdje. Poslije, nakon što sam
otišao, sir Stanley trenirao je i trećeg dječaka. Sreo sam ga jedanput ili dvaput. Pretpostavljam da
smo nas trojica neka vrsta ostavštine sir Stanleyja. Neobično, godinama nisam ni s jednim od njih
govorio o tom vremenu – ni o čemu vezanom uz to.« Zvučao je zabrinuto.
Spustila je noge sa stolice i namjestila ih sa svake strane njegovih ramena, raširivši ih
jako, tako da mu može ugodnije trljati ramena i ruke. Bile su tako snažne – s mišićima poput
užadi – a ipak, bio je samo muškarac. Ne treba li svim muškarcima društvo? Prijateljstvo?
Ljubav?
Lagano je zabacio glavu na njezino bedro. Osjetila je njegovu težinu i postala svjesna da
na sebi ima samo laganu noćnu košulju i kućni ogrtač kojim se ogrnula. Dugo su vremena ostali
šutjeti zajedno dok mu je milovala ruke i leđa, a vatra je pucketala u kaminu.
Masirala ga je praveći palcima krugove po njegovim ramenima, a onda je upitala: »Kada
si postao Duh?«
Mislila je da će odbiti dalje govoriti o tome, ali spremno je odgovorio: »Kad sam navršio
osamnaest. Sir Stanley i ja prilično smo se svađali zbog toga. Želio sam već prije sam otići u St.
Giles, ali on mi nije dao. No s osamnaest sam već samostalno odlučivao.«
Namrštila je obrve. Nešto joj je u toj priči promaklo. Otići u St. Giles bilo je jedna stvar...
»Zašto si nosio kostim harlekina?«
Slatko se nasmijao i zabacio glavu unatrag tako da joj je mogao vidjeti oči. »To je bila
ideja sir Stanleyja. Imao je pomalo čudan smisao za humor, a prilično je volio kazalište. Dao mi
je sašiti kostim i rekao da čovjek s maskom može sakriti ne samo svoj identitet, već i identitet
svoje obitelji. Može se kretati kao duh.«
Obuhvatila je rukama njegovo mršavo, naopako okrenuto lice. »Ali kakva čudna ideja.«
Slegnuo je ramenima. »Katkad sam se pitao nije li sir Stanley u mladosti bio Duh St.
Gilesa. Legenda je starija od mojih pojavljivanja.«
»Tvojih pojavljivanja?«
»Dječaci koji su trenirali sa mnom. I oni su bili Duhovi. Sva trojica, u različito vrijeme, a
katkad i istodobno.«
»Bili?« Progutala je knedlu. »Jesu li mrtvi?«
»Ne«, rekao je lijeno. »Samo su se povukli. Ja sam ostao jedini Duh St. Gilesa.«
»Mmm.« Zvučao je tako usamljeno. Sagnula se nad njega, dovoljno blizu da ga poljubi
»Maximuse?«
Gledao je u njezine usne. »Da?«
»Zašto si bio u St. Gilesu kad su ti roditelji ubijeni?«
U sekundi je shvatila da je otišla predaleko. Pogled mu se ukočio, a tamne oči se zaledile.
Zatim joj je polako povlačio glavu nadolje prema sebi. »Ne sjećam se«, promrmljao joj je
uz usne prije nego što ju je poljubio.
 Četrnaesto poglavlje

Godinu je dana Lin sjedila u sedlu iza kralja Herle u njegovu

strašnom divljem lovu. Fantomski konj između njezinih nogu napinjao
se i jurio, ali od sebe nije davao glasa. Vidjela je kralja Herlu
kako ubija velike jelene i snažne veprove, ali nijedanput
nije proslavio svoj uspjeh. Jedino katkad, ako bi ga zamolila zeca
ili neko malo srce, okrenuo bi glavu i tada bi na sebi osjetila težinu
njegova pogleda. Vidjela bi da ju je promatrao, njegove blijede oči
bile su hladne i tmurne i vrlo, vrlo osamljene...
_____
iz Legende o kralju Herli

ilo je neobično ljubiti muškarca glave okrenute naopako – čudno, ali

također neobično erotično. Artemis je mogla osjetiti Maximusove usne ukoso na svojima, sjena
njegove brade blago ju je grebla po nosu. U ovakvom položaju usne im se nisu pravilno
preklapale pa da bi to kompenzirala, morala je široko otvoriti usta, a i on. Nije to bilo elegantno,
to čudno ispreplitanje jezika, to gladno spajanje usta. Bila je to strast u elementarnom obliku,
iako se nimalo nisu žurili.
Osjetila je kako je podignuo ruku i privukao joj glavu na pravo mjesto tako da je može
ushićeno ljubiti. Na sekundu se odmaknuo i ugledala je bljesak njegovih odlučnih crnih očiju,
zatim se okrenuo gornjim dijelom tijela da je pogleda oči u oči. Nagnuo se među njezine jako
raširene noge, jednu ruku obavio joj oko struka a drugom je privukao njezino lice svojemu.
Učinilo joj se da ga čuje kako mrmlja: »Dijana«, a onda ju je opet ljubio.
Polako, temeljito.
Lagano je rastvorila usne ostavši bez daha i osjetila kako joj je sigurno gurnuo jezik u
usta. Nije se žurio, kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta da je ovako drži i istražuje njezine
skrovite dubine. Tiho je zajecala, gotovo tiho zastenjala što bi je u bilo kojim drugim okolnostima
natjeralo da se posrami, ali bila je tako omamljena, tako opijena vinom njegova poljupca, da nije
razmišljala o tome. Nije postojalo ništa osim njegovih usta, njegovih usana, dubokog prodiranja
njegova jezika. Nije mogla zamisliti da bi išta drugo ikada više željela.
Ali odvojio se od nje, povukao jezik, odmaknuo usne iako je ona jecala i neuspješno ga
pokušala slijediti.
 Otvorila je oči i zatekla ga kako je promatra poput grabežljivca. Kalkulirao je, čekao.
Izdržao je njezin pogled, a ona je vidjela kako mu samozadovoljan osmijeh podiže jedan
kut usana. Pokrivač joj je odjedanput nestao s krila, a zatim je osjetila kako joj suknje klize uvis
uz noge.
»Sjećaš li se onog jutra?« upitao je, a glas mu je bio nemoguće dubok. »Izašla si iz jezerca
kao trijumfalna božica. Šepirila si se pokazujući mi svoje gležnjeve dan prije« – toplim joj je
prstima okrznuo lijevi gležanj i natjerao je da zadrhti – »ali onog jutra vidio sam i nježnu oblinu
tvojeg bedra, sladak prijevoj tvojeg koljena, blagu liniju tvojeg lista. Razotkrivala si ih tako
stidljivo kao sirena kad pjeva muškarcu u njegovoj ekstazi smrti – a nisi to čak ni znala, zar ne?
Kad si izašla iz vode, bio sam tvrd kao željezo.«
Porumenjela je na njegove riječi prisjećajući se onog jutra. Nije imala pojma da je tako
djelovala na njega. Tada su razgovarali tako mirno, a sve vrijeme penis mu je bio nabreknut od
želje za njom.
Navlažila se od same te pomisli.
Letimice je pogledala njegove ruke na svojim bedrima, a onda brzo natrag da susretne one
znalačke, budne oči. Smiješio se kao da joj može čitati misli. Gurao je i velikim šakama gužvao
suknje kućnog ogrtača i tanke donje košulje, polako povlačeći tkanine uvis, razotkrivajući joj
noge – a ako se ne bude bunila, i mnogo više.
Ali ovaj put točno je znala što mu čini pogled na njezine noge.
Šutke je podignuo obrvu u izazovu.
Ali ako je on bio grabežljivac, sav muška opasnost, onda mu je ona bila ravnopravna
družica. Kao dijete sama je lutala šumom. Plivala je u ribnjaku, trčala za vjevericama, penjala se
nestašno po drveću. Duboko u sebi, skrivena običnom odjećom damske družbenice, bila je
podjednako opasna kao i on.
Podjednako odvažna.
Zato je pustila da joj se usne izviju dok se naslanjala natraške na stolici. Ako je od nje
očekivao djevičanski strah ili bijes, razočarat će se.
Ona više nije bila djevica.
Oči su mu zasjale gotovo dječački nestašno, njegova obično stroga usta još su se više
razvukla u osmijehu, nagnuo je glavu, vrlo malo, kao da joj odobrava.
A onda joj je jednim potezom zadignuo suknje preko bokova i razotkrio svojem pogledu
sve što je imala ispod struka.
Potisnula je usklik. Neće je prestrašiti ni natjerati da pusti glas.
Netremice ju je gledao, nije spustio pogled čak ni na ono što mu se nudilo odmah ispod
brade. Sada se okrenuo cijelim tijelom i polako je gurnuo duge noge ispod stolice tako da je
sjedio na podu licem okrenut njoj, a njezino krilo prostiralo se pred njim poput poslastice.
Palcima je trljao lagane krugove po njezinim kukovima, kao da je želi smiriti ili je možda
opustiti. Ali ako mu je to bio cilj, nije djelovalo. I dalje ga je prkosno gledala, a disanje joj se
ubrzalo kao da se uspinje stubama.
Naglo je spustio pogled.
Ukočio se i zagledao u nju. Nije se ni pomaknuo, ali u očima mu se vidjela divlja
posesivnost zbog čega se nešto u njoj protegnulo i počelo presti kao odgovor na to. Želio je nju.
Želio je taj dio nje. Odjedanput je bila ljubomorna na svaku drugu ženu koju je ikada tako gledao.
Nije imao pravo – oni nisu imali pravo. Ovaj pogled, njegov izraz lica, ovaj trenutak bio je samo
njihov i ničiji više.
Oni su tvorili univerzum od dvoje ljudi.
Bilo je to gotovo nepodnošljivo intimno, ali prisilila se gledati kad je široko raširio prste i
prošao rukama nadolje od njezinih kukova preko nježnog mjesta gdje se bedro spajalo s kukom,
sve dok joj vršcima prstiju nije očešao kovrčice. Palci su mu nastavili niže ispod njezine noge sve
dok u rukama nije držao njezina bedra. Gurao ju je polako, neumoljivo, širio joj noge sve više,
pomogao joj prebaciti jednu nogu preko rukohvata stolice sve dok nije ležala otvorena pred njim,
lascivno se nudeći.
Pognuo se tada pred njom, poput svećenika nad oltarom, a ona je gledala i zaustavila dah
kad ju je počeo lizati.
Dodir njegova vrućeg i vlažnog jezika bio je tako nježan da je zadrhtala i sklopila oči. Bio
je to najneobičniji osjećaj, i strašan i ispravan, i znala je da nakon ovog trenutka više neće biti
ista. Ovdje, sada, on je rušio zidove njezine fasade, mrvio kamen, rastapao žbuku. Ogolio je ženu
koja se skrivala unutra, a najviše ju je plašilo to što nije bila potpuno sigurna tko je ta žena.
Nikada je nije upoznala.
Palcima je raširio njezine nabore i liznuo unutar procjepa, a ona je izvila vrat i zastenjala.
Glasno. Duboko. Nije bilo načina da zaustavi taj zvuk.
Osjetila je kako je otvorio usta nad njom kao da je želi udahnuti, a srce joj je tako snažno
tuklo da joj se činilo da će umrijeti. Položio je jezik plosnato na njezinu kvržicu, pritisnuo, ljubio
i sisao, a ona je bila sigurna da joj je srce potpuno prestalo kucati. Kao da je doživjela neki
napadaj, poput grča duše. Tijelo joj je drhtalo, primila mu je glavu dlanovima da ga zadrži na tom
mjestu. Polako je micala bokovima, ispod njegovih usana dizala se i padala ususret njegovu
neumoljivu poljupcu. Zabacila je glavu, izvila leđa u luk dok je on palucao jezikom, brzo, čvrsto,
razvratno, a vlažni zvuci ispunjavali su sobu. Nije znala hoće li preživjeti nastavi li on tako, ali
znala je da će umrijeti ako prestane.
A kad je doživjela vrhunac, pridignula se. Poput orla koji širi krila i hvata vrući praskavi
zrak od eksplozije tamo dolje.
Poletjela je ponovno rođena.
Kad je naposljetku otvorila oči, vidjela je da je gleda, još među njezinim bedrima, a
pogleda tako uspaljenog da je pržio njezinu novorođenu kožu.
Progutala je knedlu, pomilovala ga po obrazu i pokušala smisliti neki način na koji bi
izrazila svoju zahvalnost, ali izgubila je sposobnost govora.
Zatim je podignuo glavu, a ona nije našla snage ni da osjeti nezadovoljstvo zbog
samozadovoljnog osmijeha koji mu je izvio usne. Uhvatio ju je oko struka i nježno povukao tako
da mu je pala u krilo zajašivši ga. Jednu je ruku podvukao pod njezin zatiljak, poljubio je, a kad
je na njegovim usnama osjetila oštar okus, znala je odakle potječe.
Bez riječi je nogom odgurnuo stolicu tako da su sjedili zajedno ispred vatre kamina.
Nagnuo se prema njoj, nježno joj ljubeći meku kožu ispod uha, i šapnuo: »Obavij noge
oko mene.«
Malaksalo se pomaknula, jer koliko je vidjela, nije bilo razloga za žurbu. Zbog položaja
tijela njezina je nježnost bila otvorena i osjetila je kako je on tvrd. Koliko uporan. No on se
možda ne bi složio s njom o tome koliko je stvar hitna.
Kad je kliznuo rukom između njih, da bi održala ravnotežu ispreplela mu je ruke oko
vrata i nagnula se natraške da gleda. Otkopčavao je prednji preklop na hlačama. Nagnula je glavu
u stranu dok se on mučio s jednom rukom, jer drugom se upro u pod da bi oboje ostali u
uspravnom položaju.
Pogledala ga je ispod trepavica. »Trebaš pomoć?«
Kaznio ju je zato što je to zabavlja tako što joj je gricnuo usnu. Na trenutak se izgubila u
njihovoj igri, u nestrpljivim poljupcima kojima ju je ljubio.
Odmaknula se i smirenom odlučnošću otkopčala mu hlače.
 Nažalost, on nije bio tako miran kao ona.
»Dijana«, zarežao je prekinuvši svoje riječi psovkom dok mu je ona oslobađala penis iz
hlača. Sada ga je prvi put držala – nikada prije nije tako dotaknula nijednog muškarca – pa je
iskoristila priliku da prouči tu nagradu u svojim rukama. Koža je bila nježna, iznenadilo ju je da
je taj njegov najmuževniji dio tako baršunast. Gladila ga je prstima, čudila se tvrdoći ispod kože,
poput užadi debelim venama koje su se protezale svom dužinom. Prepucij mu se povukao sa
širokoga glavića, a na sićušnom prorezu pojavila se biserna kapljica. Oprezno je spustila prst do
nje, razmazujući vlagu preko rumene glave. Stup u ruci povijao se pod njezinim dodirom i htjela
se nasmijati. Htjela je pjevati, iako nije imala posebno lijep glas. Ovo je bilo tako posebno, tako
neobično, taj način na koji je građen. I dopustio joj je da se igra njime.
Dobacila mu je pogled ispod obrva i vidjela da mu je na licu neobičan izraz – neka vrsta
ljubavne gladi.
»Dijana«, šapnuo je bez daha i prislonio usne na njezine.
Odjedanput se više nije htjela igrati. U nutrini je osjetila treperenje, tijelo joj se opet
napinjalo i stremilo onome što je sada prepoznavala kao neizdrživu nasladu.
Primaknula se bliže, zadignula suknje i prinijela vrh njegova tvrdog uda uza svoje nabore.
Još su se ljubili kad je zaljuljala kukovima, a dah joj je zapeo jer počela se trljati o njega.
Jako je otvorio usta i duboko je poljubio i pritom gurnuo svoje kukove uvis. Znala je što
on hoće – što je u tom trenutku trebao – ali i ona je trebala.
Samo još malo.
Zaustavila je dah, migoljeći se tako da je on klizio kroz njezine skliske nabore. Bio je tako
tvrd, tako debeo, tako apsolutno savršen, kao da je stvoren upravo za nju.
Pa, na neki način i jest, zar ne?
Ali izgubio je strpljenje.
Zgrabio ju je oko struka i podignuo, oštro je gledajući ravno u oči. »Primi me tamo.«
Neodlučno ga je privela do svojeg otvora, držeći ga čvrsto dok ju je on spuštao na sebe.
I spojio se s njom.
Gledao ju je kad je ostala bez daha zbog takvog intimnog prodora. Još ju je malo boljelo
od prošle noći i ukočila se.
Zaustavio se, prstima ju je milovao po križima kroz tanke tkanine noćne košulje i ogrtača.
»Polako.«
Kimnula je dok ga je njezino meso prihvaćalo, a on je to shvatio kao dopuštenje, što je i
bilo. Polako ju je nabio na svoj ud. Bila je svjesna koliko joj srce treperi, kako joj je dah kratak i
isprekidan, da je njegovo lice ozbiljno i usredotočeno kao da mu je potrebna velika samokontrola
da se ne zabije još dublje u nju.
Ali nelagoda koju je osjetila prije, sada je blijedjela, zamijenio ju je ugodan osjećaj kako
je on neumoljivo razmiče. Zagrizla je usnu, zabacila glavu i zagledala se u strop dok je nježno
kružila kukovima, namještala se i spuštala na njega sve dok na stražnjici nije osjetila glatku svilu
njegovih hlača.
Zastenjao je, duboko i vrlo muški, sagnuo glavu i dodirnuo na tren njezinu, i vrućim joj
dahom zapahnuo grudi. Umirujuće mu je prošla rukom preko nadlaktica i osjetila kako su se
mišići napeli pod njezinim prstima.
To je bilo jedino upozorenje koje je dobila.
Podignuo ju je uvis, ud mu je lako kliznuo kroz njezin tunel dok se povlačio, zatim je
spustio oba stopala na pod i nabio se kukovima prema njoj. Brzo i snažno, a onda je nametnuo
silovit ritam.
Nekoć je zamišljala vođenje ljubavi kao slatko spajanje duša, nježan val koji nadire i
povlači se. Čin koji je istodobno bio častan i uzvišen.
Ovo što joj je Maximus radio bilo je sve samo ne slatko. Bio je zadihan, veliki prsni koš
mu se napinjao kao da se bori protiv demona. Znoj mu se skupio na čelu i sjao na tankim
dlačicama na prsima. Pokreti su mu bili oštri i nagli dok se zabijao u nju iznova i iznova. Nije bio
nimalo poput onog sofisticiranog aristokrata kakav je bio pred drugima. Jedan kut usana izvio mu
se u podrugljivom smiješku, a oči su mu bile plamteći žar. Koristio se njezinim tijelom za vlastiti
užitak, za svoju potrebu, klizio je njome gore-dolje po svojem udu. Sada je bio tek malo bolji od
životinje.
Ushićeno je uživala u tome. Ona – ona – ga je navela na to. Natjerala je muškaraca koji je
elokvencijom plijenio pažnju kraljeva i stranih diplomata da potpuno izgubi pamet.
Gurnuo je bokove uvis svom snagom, prodro je u nju do kraja, a onda se ukočio i zabacio
glavu unatrag u agoniji užitka.
Nagnula se naprijed i delikatno liznula slani znoj s njegovih usana kad je prosuo sjeme u
njoj.
IDUĆEG JUTRA CRAVEN je došao u Maximusovu sobu i bio bolno korektan čekajući
da se Artemis ode odjenuti u svoje sobe.
Tek što su se vrata zatvorila za njezinom lijepom stražnjicom, sobar se polako okrenuo
Maximusu i prikovao ga pogledom koji bi pristajao kralju u nekom od lošijih raspoloženja.
»Oprostite mi, Vaša Milosti, ali nadam se da mi nećete zamjeriti ako govorim otvoreno...«
»Bi li se što promijenilo?« promrmljao je Maximus u pol glasa. Poželio je da bar može
popiti svoj jutarnji čaj prije nego što vlastiti sobar saspe na njega drvlje i kamenje.
Craven se nije potrudio odgovoriti na tu primjedbu. »Pitam se jeste li potpuno izgubili
prokleti razum?«
Maximus je počeo sapunati lice prilično žestokim pokretima. »Da sam želio tvoje
mišljenje, bio bih...«
»Koliko mi je god bolno razgovarati s vama na ovakav način«, rekao je Craven, »osjećam
da moram, Vaša Milosti.«
Maximus je čvrsto stisnuo usta, zgrabio britvu i potrudio se da mu ruka bude mirna prije
nego što će oštricu prinijeti obrazu. Osjetio je da Craven stoji iza njega i ni ne okrenuvši glavu,
znao je da sobar sigurno stoji napeto, zabačenih ramena i visoko uzdignute glave.
»Jedan džentlmen neće obeščastiti damu«, rekao je Craven. »Štoviše, damu koja živi pod
njegovim krovom i stoga je pod njegovom zaštitom.«
Maximus je udario britvom o rub lavora, ljut na Cravena, ali i na sebe. »Nikada u životu
nisam obeščastio ženu.«
»Kako drukčije nazvati zavođenje neudane dame plemenita roda?«
Bila je to dobro naciljana pogrda i Maximus je osjetio udarac. Artemis mu je već prije
rekla da ju je povrijedio onaj magarac od zaručnika – a je li on, sada, išta bolji? Ne, naravno da
nije. Liječnikov sin barem nije otišao tako daleko da je zavede.
Kao što je učinio Maximus.
Je li ju povrijedio, svoju božicu? Je li skrivala srce ranjeno njegovim bezobzirnim
postupcima? Ta je misao u njemu budila želju da šakom udari u zid. Nitko je nije smio tako
povrijediti, a najmanje on. Craven je imao pravo: bio je hulja i nitkov, i da je imalo džentlmen,
odrekao bi je se. Prekinuo vezu i oslobodio je.
Ali nije to želio. Jednostavno, nije mogao podnijeti da je pusti otići.
Duboko je udahnuo i ukočeno rekao: »Craven, ono što je između gospođice Greaves i
mene nije tvoja briga.«
»Nije?« Glas drugog muškarca imao je oštricu koju je Maximus rijetko kad prije čuo.
»Ako nije moja briga, čija je? Hoćete li poslušati svoje sestre, gospođicu Picklewood, ljude u
parlamentu koje zovete svojim prijateljima?«
Maximus se polako okrenuo da pogleda sobara. Nitko nije tako razgovarao s njim.
Cravenovo lice se izdužilo i sada su se na njemu vidjele sve njegove godine. »Vi ste
zakon sam za sebe, Vaša Milosti. Uvijek ste bili. To vam je i pomoglo da preživite tragediju. To
vas je učinilo velikim čovjekom u parlamentu. Ali to također znači da kad nemate pravo, ne
postoji nitko tko će vas zaustaviti.«
Maximus ga je pogledao ispod napola spuštenih vjeđa. »A zašto bih se trebao zaustaviti?«
»Zato što znate da ono što ste učinili – što činite – nije u redu.«
»Ona je došla u moj krevet, a nije bilo obratno«, promrmljao je Maximus, osjećajući kako
mu crvenilo oblijeva vrat dok se pravdao tom slabom isprikom.
»Džentlmen ima potpunu kontrolu nad svojim nagonima – svim svojim nagonima«, rekao
je Craven s mrvicom sarkazma. »Zar biste htjeli damu okriviti za svoju pogrešku?«
»Ne krivim nikoga.« Maximus se okrenuo toaletnom stoliću jer nije mogao pogledati
sobara u oči. Ostrugao je dlačice brade s desnog obraza.
»Ali trebali biste.«
»Craven.«
Cravenov glas zvučao je staro. »Recite mi da se namjeravate oženiti tom damom i
radosno ću to proslaviti.«
Maximus se sledio. Ono što je želio i ono što je bilo najbolje za vojvodstvo bile su dvije
različite stvari. »Znaš da ne mogu. Planiram se oženiti ledi Penelopom Chadwicke.«
»Ali znate, Vaša Milosti, da je ledi Penelope lakoumna glupača, ne vrijedi ni pola vas.
Zapravo, nije vrijedna koliko ni pola gospođice Greaves.«
»Pazi što govoriš«, rekao je Maximus, a s usana mu je silazio led. »Ocrnjuješ moju
buduću vojvotkinju.«
»Niste je zaprosili.«
»Još.«
Craven je ispružio ruke kao da preklinje. »Zašto ne biste postupili ispravno? Zašto se ne
biste oženili damom koju ste već odveli u postelju?«
»Zato što, kao što dobro znaš, u njezinoj obitelji ima ludosti.«
»To vrijedi i za pola aristokratskih obitelji u Engleskoj.« Craven je prezirno otpuhnuo.
»Više od pola, ako brojimo i Skote. I sama ledi Penelope u srodstvu je s gospođicom Greaves i
njezinom obitelji. Prema vašoj procjeni ni ona nije dostojna biti vašom vojvotkinjom.«
Maximus je stisnuo zube i polako ispuštao zrak iz pluća. Craven je bio na njegovu
krštenju. Naučio ga je kako se brijati. Stajao je iza njega kad je pokapao majku i oca u hladnoj
kripti. Craven mu nije bio samo sluga.
Zbog toga se Maximus potrudio obuzdati glas dok je s tim čovjekom raspravljao o
nečemu tako krajnje privatnom. »Ledi Penelope nema brata koji je lud i ubojica. Kad bih
gospođicu Greaves uzeo da bude vojvotkinja, značilo bi to okaljati vojvodstvo. Dugujem to
svojim precima, svojem ocu...«
»Vaš otac nikada vas ne bi tjerao da se oženite ledi Penelopom!« poviče Craven.
»A to je razlog zašto ću se oženiti njome«, šapnuo je Maximus.
Craven ga je samo gledao. Bio je to isti onaj pogled kakav je uputio Maximusu kad je u
mladosti znao viknuti na koju od svojih sestara, kad se Maximus prvi put opio vinom, kad je
odbio govoriti onih četrnaest dana poslije pogibije roditelja. Bio je to pogled koji je govorio: To
nije ponašanje kakvo pristaje vojvodi od Wakefielda.
Taj bi pogled uvijek zaustavio Maximusa.
 Ali ne i ovaj put. Ovaj put on je bio taj koji je imao pravo, a Craven je bio u krivu. Nije se
mogao oženiti s Artemis – to nije dopuštao dug prema očevoj uspomeni, prema onome što on kao
vojvoda mora biti kako bi učinio nešto ispravno – ali mogao ju je imati i uzdržavati i učiniti da
bude njegova najskrovitija želja.
Jer u ovom trenutku nije bio siguran da bi mogao živjeti bez nje.
Pogledao je Cravena i znao da mu je lice poprimilo onaj izraz hladne, kamene maske
zbog čega bi drugi ljudi obično skretali pogled u stranu. »Oženit ću se ledi Penelopom i nastaviti
spavati s gospođicom Greaves kako budem želio, a ako se ne možeš pomiriti s tim činjenicama,
možeš otići iz moje službe.«
Craven ga je trenutak samo gledao, a Maximus se odjedanput prisjetio onoga što je vidio
prvoga jutra kad se probudio nakon ubojstva svojih roditelja: bilo je to Cravenovo lice, jer on je
prospavao noć sjedeći na stolici uz Maximusovo uzglavlje.
Craven se okrenuo i izašao iz spavaće sobe. Nježno je zatvorio vrata iza sebe.
Maximusu je ipak zazvučalo kao da mu je netko pucao u dušu.
 Petnaesto poglavlje

Tam je jahao iza kralja Herle, i premda je ona pokušavala

razgovarati s njim, on te godine nijedanput nije progovorio
niti joj dao znak da je poznaje. Ipak, kad se približila noć
iduće žetve, Lin je duboko udahnula i učinila kako
joj je rekao čovječuljak u brdima: ispružila je ruke iza sebe
i povukla brata s njegova fantomskog konja,
čvrsto ga držeći. Tam se odmah pretvorio u
čudovišnu divlju mačku...
_____
iz Legende o kralju Herli

tube do Maximusova podruma bile su vlažne. Artemis se oprezno spuštala,

jer u rukama je nosila Apollov doručak: čaj, kruh debelo namazan maslacem i džemom, i veliki
tanjur meko kuhanih jaja. Sluškinja ju je čudno pogledala kad je zatražila takav obilan doručak,
ali očito je bila previše dobro istrenirana da bi se raspitivala o takvom nimalo damskom apetitu.
Artemis je sada balansirala s drvenim pladnjem na jednom boku, dok je drugom rukom
otključavala vrata. Činilo se neobičnim zaključavati Apolla na taj način – sigurno se nitko ne bi
usudio ući u vojvodin podrum – ali i Maximus i Craven inzistirali su na tome tvrdeći da je tako
najbolje.
Unutra kao da se ništa nije promijenilo otkad je satima prije Apollu zaželjela laku noć.
Žeravnik je i dalje bacao mutno svjetlo, a Apollo je sjedio na uskom poljskom krevetu. Ali kad se
približila, vidjela je da postoji golema razlika: Apollo je imao kuglu i lanac oko jednog gležnja.
Zaustavila se nekoliko koraka ispred njega. »Što je ovo?«
Možda je bio napola izgladnjen, premlaćen gotovo nasmrt i zbog nekog razloga još nije
mogao govoriti, ali njezin brat nikada nije imao problem s time da joj izrazi svoje mišljenje.
Zakolutao je očima.
Zatim je pogledao dolje i teatralno se zagledao u kuglu kao da je dotad nikada nije vidio.
Takvo glumatanje bilo je glupo, pogotovo kad se radilo o tako krupnom muškarcu.
Usne su joj se trzale, ali smirila ih je. Ovo je bila ozbiljna stvar.
»Apollo«, rekla je opominjućim tonom, a onda je spustila pladanj pokraj njega na krevet.
Lanac je bio dovoljno dug da je mogao doći do prekrivene stolice za obavljanje nužde, koja nije
bila jako daleko, i do žeravnika, ali ništa više. »Tko je to učinio? Maximus?«
Nije se udostojao odgovoriti, jer je navalio na kruh a onda se načas zaustavio i opet
nastavio jesti, ali sada gotovo damski dražesno.
Artemis se namrštila zbog njegova neobičnog ponašanja, ali pozornost joj je privukao
zveket lanca po kamenom podu kad se Apollo pomaknuo da uzme šalicu čaja. »Apollo! Odgovori
mi, molim te. Zašto bi te on vezao lancem?«
Gledao ju je preko ruba šalice dok je pio, a onda je slegnuo ramenima i odložio šalicu.
Uzeo je bilježnicu koja je ležala na podu pokraj kreveta i nažvrljao nešto olovkom prije nego što
joj je pružio.
Artemis je pogledala što je napisao.
Ja sam lud.
Podrugljivo je otpuhnula i pružila mu bilježnicu natrag. »Znaš da nisi.«
Zastao je načas, prihvativši prstima malu knjižicu, brzo je pogledao Artemis, a ona je
vidjela da mu se pogled smekšao. Zatim je uzeo bilježnicu iz njezinih ruku i napisao nešto drugo.
Sjela je pokraj njega da pročita.
Draga sestro, jedino ti misliš da sam priseban i zdrav. Volim te zbog toga.
Progutala je knedlu i nagnula se k njemu da ga poljubi u obraz. Bio je obrijan. »I ja volim
tebe iako me napola sluđuješ.«
Otpuhnuo je kao u šali i navalio na jaja.
»Apollo?« upitala je nježno. »Što se dogodilo u Bedlamu? Zašto su te tako jako pretukli?«
Uzeo je još jedan zalogaj ne želeći susresti njezin pogled.
Uzdahnula je i gledala ga. Iako je bio previše tvrdoglav da prepriča koji je bio razlog da
su ga čizmom udarili u grlo, bilo joj je drago što je on sada na sigurnom i ne gladuje.
Opet je bacila pogled na lanac oko njegova gležnja. Možda jest na sigurnom, ali opet je
bio okovan poput životinje, a to jednostavno neće proći. »Razgovarat ću s Maximusom. On će
shvatiti da si lažno optužen i da uopće nisi lud.« Rekla je to sa samopouzdanjem, iako je počela
sumnjati da će se Maximus ikada predomisliti. A ako se to dogodi? Nije mogla ostaviti brata
ovdje okovanog – tu je bilo tek malo bolje nego u Bedlamu.
On je žvakao, gledao je napola škiljeći i zbog nekog razloga taj njegov izraz lica činio ju
je nervoznom.
Uzeo je bilježnicu i napisao samo jednu riječ: maximus?
Osjetila je kako joj se obrazi žare. »On je prijatelj.«
Sarkastično je podignuo jednu obrvu dok je pisao. Kad je završio, glasno je udario
olovkom po papiru stavljajući točku na kraju rečenice. On te sigurno smatra vrlo dobrom
prijateljicom kad me samo na tvoju riječ spasio iz Bedlama.
»Pretpostavljam da je to smatrao dobrim djelom.«
Sada je u nevjerici dignuo obrvu prije nego što je napisao: Izgubio sam glas, ali ne i
razum.
»Da, naravno da nisi.«
Ali nastavio je pisati. Ne sviđa mi se takva bliskost s jednim vojvodom.
Podignula je bradu. »Želiš li da se družim samo s grofovima i vikontima?«
Lagano ju je gurnuo svojim ramenom i napisao: Jako smiješno. Znaš što mislim.
On joj je bio najdraža osoba na svijetu i mrzila je što mu mora lagati. Ipak, istina bi ga
samo razbjesnila. »Ne brini za mene, dragi moj. Vojvoda se nikada ne bi zainteresirao za
družbenicu jedne ledi. Znaš da mi je ledi Phoebe prijateljica. Ovdje sam kao njezina družbenica
dok nema gospođice Picklewood. Ništa više.«
Sumnjičavo ju je gledao sve dok mu nije rekla da će mu se čaj ohladiti ako ne završi s
doručkom. Poslije toga sjedili su i zajednički šutjeli, a ona ga je promatrala dok jede.
Ali nije se mogla osloboditi vlastitih riječi, jer ni ne misleći, rekla je istinu: jedan vojvoda
zaista nije imao razloga družiti se s njom. Maximus nijednom nije rekao ništa o tome da bi
njihovu vezu učinio trajnom. Što ako je samo želio spavati s njom nekoliko noći i ništa više? Što
će ona tada učiniti? Zbog onoga što su učinili, za nju će biti nemoguće ponovno živjeti kao
Penelopina družbenica – pa makar njezina rođakinja nikada ne sazna istinu. Artemis jednostavno
nije mogla na takav strašan način varati Penelopu.
Njezini postupci opustošili su njezin prijašnji život.
MAXIMUS JE OSJEĆAO kako mu te noći srce brže tuče dok se šuljao kroz tamu
Londona prerušen u Duha St. Gilesa. Činilo mu se da više ne može u sebi zadržati pobješnjelu
zvijer. Gotovo dvadeset godina – više od polovice života – proveo je u ovom lovu. Nije se
oženio, nije tražio prijateljstva ni ljubavnice. Sve to vrijeme, sve svoje misli, svu dušu posvetio je
jednoj stvari.
Da osveti svoje roditelje. Da pronađe njihova ubojicu. Da nekako opet učini svijet
ispravnim.
A noćas, sada, bio je baš kao i uvijek blizu neuspjeha.
Počelo je kišiti kao da i nebesa plaču zbog njegove slabosti.
Zastao je, podignuo lice prema noćnom nebu osjećajući hladne kapi kako mu klize niz
lice. Koliko dugo? Gospode, koliko će još dugo morati tražiti? Je li Craven imao pravo? Je li
obavio dovoljno pokore ili će se zauvijek mučiti?
Negdje u blizini čuo se povik. Ni ne okrenuvši se, potrčao je u noć. Kaldrma mu je bila
skliska pod čizmama, a kratak plašt lepršao mu je na leđima kao da se ruga njegovu pokušaju
bijega. Kiša je neumoljivo padala, ali to nije priječilo stanovnike Londona da izlaze u noć. Prošao
je pokraj dvojice kicoša koji su koračali sitnim koracima i držali ogrtače nad glavom. Maximus je
samo skrenuo u stranu kad je jedan pokazao na njega i povikao. Jedan se konj propeo u prolazu,
kao da je životinja prepoznala tamu koja mu je obavijala dušu.
Pred njim se nalazilo još ljudi. Izašao je prerano.
Maximus je jurnuo nadesno i uhvatio se stupa koji je bio potporanj izbočenom prvom
katu kuće. Popeo se uz njega, ali našao se licem u lice sa svjetlokosim djetetom u noćnoj košulji,
koje je sjedilo na prozoru. Zastao je jer se iznenadio. Dijete je samo gurnulo palac u usta i
jednostavno zurilo u njega, a on se nastavio penjati. Crijep na krovu bio je klizak, ali on se popeo
na njega prebacivši se preko ruba i počeo trčati. Kiša je pljuštala, namakala mu tuniku, činila
šindru još skliskijom, pretvarajući svijet u kuću koja oplakuje mrtve.
Ispod, ljudi su hodali po pljusku, jadni i mokri, dok je on iznad njih skakao s krova na
krov, vinuo se kroz zrak, sa svakim skokom riskirajući smrtonosni pad na tlo.
Približio se St. Gilesu. Znao je to jer ga je mogao namirisati: smrad kanala, trulež tijela
koja su živjela samo od očaja i džina – uvijek džina. Učinilo mu se da može namirisati i smrad
samog pića, odvratan i žestok, sa slatkom primjesom borovice. Džin je prožimao cijelo područje,
donoseći sa sobom bolest i smrt.
Pomislivši na to, došlo mu je da povraća.
Hodao je kroz noć, trčao kroz kišu, lutao poput sablasti po krovovima kuća u St. Gilesu,
prolazile su minute, dani, životni vijek, a možda je čak i zaboravio zašto je došao ovamo.
Sve dok nije pronašao razlog – ili bolje rečeno, njega.
Ispod, u dvorištu tako malom da nije imalo ni ime, ugledao je razbojnika zvanog Stari
Vrag. Čovjek je bio na konju, stjerao je u kut uplakanog dječaka i uperio mu pištolj u glavu.
Maximus je djelovao instinktivno, potpuno bez plana. Napola je kliznuo, a napola se
spustio niz zid kuće i doskočio na zemlju između dječaka i Staroga Vraga.
 Bez oklijevanja Stari Vrag je skrenuo pištolj prema Maximusu i opalio.
Ili je barem pokušao.
Maximus se nacerio, a kiša mu se slijevala u usta. »Barut ti je mokar.«
Dječak se uspravio i pobjegao.
Stari Vrag je nagnuo glavu u stranu. »Tako je.«
Glas mu je bio prigušen vlažnim rupcem koji je omotao oko donjeg dijela lica. Činilo se
da se nimalo ne boji.
Maximus je zakoračio bliže i premda je svjetlo bilo slabo, napokon je jasno mogao vidjeti
smaragdni broš na vratu drugog muškarca. Vidio ga je i prepoznao.
Ukočio se, a nosnice su mu se raširile. Naposljetku. Dobri Bože, naposljetku.
Naglo je podignuo pogled prema nejasnim očima konjanika. »Imaš nešto što pripada
meni.«
»Zaista?«
»Ovo«, rekao je Maximus i pokazao rukom na njegovu bradu. »Taj smaragd pripadao je
mojoj majci. Posljednji je od dva primjerka. Imaš li još i drugi?«
Što god da je očekivao od Starog Vraga, to nije bila reakcija koju je dobio: muškarac je
zabacio glavu i zarikao od smijeha, a zvuk je odjeknuo od kosih zidova od cigle koji su ih
okruživali. »O, Vaša Milosti, trebao sam vas prepoznati. Ali više niste cmizdravi dječak kakav
ste bili prije devetnaest godina, zar ne?«
»Ne, nisam«, rekao je Maximus smrknuto.
»Ali podjednako si glup«, izazivao ga je Vrag. »Ako želiš posljednji majčin smaragd,
predlažem da potražiš u vlastitoj kući.«
Maximusu je bilo dosta. Izvukao je mač i napao.
Stari Vrag je povukao uzde i konj se propeo, a u mraku su zablistale željezne potkove.
Maximus se naglo sagnuo nastojeći zaobići veliku životinju kako bi mogao dosegnuti njezina
gospodara, ali razbojnik je okrenuo konja i podbo ga, a onda odgalopirao niz jedinu uličicu koja
je vodila iz tog dvorišta.
Maximus se okrenuo na mjestu i odskočio u kut gdje su se sastajala dva zida. Skočio je
uvis i počeo se penjati, a prsti su mu žurno tražili bilo kakvo uporište u tami. Čuo je udaljavanje
topota, zvuk je već blijedio. Ako se ubrzo ne domogne krova, izgubit će tog čovjeka i njegova
konja u labirintu uskih ulica od kojih se sastojao St. Giles.
Očajnički je ispružio ruku prema malom izboju iznad glave. Cigla je popustila bez
upozorenja, potpuno je ispala iz zida, a s njom i njegovo uporište. Pao je natraške, zgrčivši se
poput štakora, dok je noktima grebao po ciglama.
Pao je na blatno tlo uz mukli udarac od kojega su mu iskrice zaplesale pred očima.
Ostao je ležati tamo, ispružen na leđima u prljavom dvorištu, s bolnim rukama, ramenima
i leđima, a hladna kiša padala mu je po licu.
Mjesec je nestao s ponoćnog neba.
ARTEMIS SE PROBUDILA osjetivši snažne ruke koje su je čvrsto zgrabile i podignule
iz kreveta. Trebala se preplašiti, ali sve što je osjetila bila je neobična sigurnost. Podignula je
pogled i vidjela Maximusa kako je iz njezine sobe iznosi na hodnik. Lice mu je bilo smrknuto,
oči uvučene i stare, usta stisnuta. Na sebi je imao kućni kaput, osjetila je pod obrazom glatku
svilu. Osjetila je otkucaje njegova srca, snažne i ravnomjerne.
Podignula je ruku i prstom pratila boru koja mu se spuštala oko usta.
Spustio je pogled prema njoj, ali ostala je bez daha ugledavši golo divljaštvo u njemu.
Ramenom je otvorio vrata i odlučno prišao krevetu, na koji ju je spustio kao kakav ratni
plijen.
 Stajao je nad njom i trgao odjeću sa sebe. »Skini se.«
Sjela je i povukla noćnu košulju preko glave.
U posljednjem trenutku. Potpuno nag popeo se u krevet i legao na nju. Tijelo mu je bilo
vruće i čvrsto. »Nikada ne spavaj nigdje osim u mojem krevetu.«
Možda je mogla prosvjedovati, ali grubo ju je okrenuo na trbuh, a obraz je pritisnula u
njegov jastuk.
Legao je na nju, gornji dio tijela pridržavao je uprijevši se na rukama, ali kukove i noge
pritisnuo je uz nju. Zarobio ju je tako i držao.
»Moja si«, rekao je i spustio obraz na njezin. »Moja i ničija više.«
»Maximus«, upozorila ga je.
»Popusti, Dijana«, šapnuo je i raširio joj noge. Osjetila je kako je na stražnjici pritišće
njegov debeo i vruć ud. »Prepusti se, djevičanska ratnice.«
»Nisam više djevica. To si uzeo.«
»I uzet ću ponovno«, zarežao je. »Ukrast ću te i zatočiti u nekom dalekom dvorcu. Daleko
od svih muškaraca. Ljubomorno ću te čuvati i svake ti noći doći u krevet, staviti kurac u tvoju
pičku i jebati te do zore.«
Te grube riječi, to gotovo suludo raspoloženje, trebalo ju je prestrašiti. Možda nešto nije
bilo u redu s njom, jer te su je riječi samo ugrijale. Ne, nego joj je postalo vruće. Gotovo je
gorjela. Jedva se suzdržavala da se ne izmigolji ispod njega.
»Želiš li to, Dijana?« promrmljao joj je u uho, a dah mu je bio vlažan na njezinoj koži.
»Želiš li biti moja i samo moja, daleko od ovog prokletog svijeta, na mjestu gdje ćemo biti samo
nas dvoje?«
»O, da«, rekla je sa žestinom u glasu.
Pridignuo se. »Danju ću odlaziti u lov i ubiti lijepog jelena. Donijet ću ga natrag u naš
skriveni dvorac, očistiti i ispeći, a onda ću te posjesti u krilo i hraniti te zalogaj po zalogaj. Sva
tvoja okrepa dolazit će od moje ruke, jedino od mene.«
Nasmijala se na to, jer znala je da on doista ne želi takvu poslušnu lutku. Promeškoljila se
i okrenula u jednom naglom pokretu tako da su ležali licem u lice.
»Ne, ja ću loviti s tobom«, rekla je, ispružila ruke i privukla mu glavu k svojoj.
»Ravnopravna sam ti, moj gospodaru. Ravnopravna i tvoja družica.«
»Doista jesi«, reče on tiho i ugrize je za usnu.
Na njegovim je usnama osjetila okus kiše. Kiše, vina i nečega mnogo mračnijeg. Nečega
što ga je gonilo, a ona je morala razgovarati s njim – o svojoj budućnosti i oslobađanju Apolla.
Ali sada, u ovom trenutku, nije željela ni mrvicu te stvarnosti. Stvarnost je bila kreštava ružna zla
vještica, koju ništa ne može usrećiti.
Ako ona ne može imati sreću, onda može barem imati ovo.
Široko je otvorila usta i uzvratila ugriz svojem mužjaku, zabila mu je nokte straga u vrat
kao da ga želi držati podjednako žestoko kao što je i on držao nju.
Njegova su se prsa trljala o njezine bradavice i osjećao se muževno, a toplina mu je
obavila tijelo. Ruke je položio sa svake strane njezine glave, kao neki dobrodošli kavez. Micao se
među njezinim nogama, trljao se udom u nju dok se nije ovlažila.
Odmaknuo se. »Ovako ćemo.«
I opet ju je okrenuo potrbuške.
Progunđala je buneći se, a on se zaista nasmijao.
»Veličanstvena Dijano«, promrmljao joj je na uho, trljajući se o nju poput golemog tigra.
»Sad ću te jebati.«
Savila se u luk pod njim, djelomično u znak protesta što je uzima tako bahato, a
djelomično zbog čistog uzbuđenja. Osjetila je kako je njegov ud kliznuo u nju, istražujući,
prodirući. Željela bi ga vidjeti jednoga dana – cijelog njega. Željela je dotaknuti, okusiti, istražiti
to veličanstveno tijelo, ali u tom trenutku sve što je željela bilo je imati ga u sebi.
Ispunila joj se želja.
Duboko je ušao, silovito prodro u jednom pokretu, a kukovi su mu se zaustavili na
njezinoj stražnjici. Zastenjala je i zagrizla donju usnu.
Čula ga je kako joj dašće na uho. U tom položaju, pritisnuta na krevet, jedva se mogla
micati, a još manje se uprijeti da se odgurne.
Činilo se da je shvatio njezin problem. Tiho se nasmijao, zvuk joj je zavibrirao na leđima
i pretočio se u nju. Osjećala ga je u sebi, velikog i čvrstog poput stijene, pravio je male ciljane
pokrete koji kao da su pritiskali nešto duboko u njoj. Osjetila je kako postaje nemoguće vlažna,
kako je nabrekla od napetosti. Pomaknula je kukove koliko je god mogla, a taj sitni pokret
nagnao ga je da tiho zareži. Zubima joj je uhvatio uho dok se još dublje zabijao u nju.
»Prepusti se, slatka, slatka Dijano«, šapnuo joj je u uho. »Tako si vruća, tako vlažna za
mene. Zauvijek bih ostao u tebi i držao te u naručju dok mi se potpuno ne podaš.«
Pokušala je podvući ruke pod sebe, da se može odgurnuti ispod njega, ali on se samo
slatko nasmijao i odmaknuo od nje tek toliko da ona osjeti kako glavić njegova uda polako izlazi
do samog ulaza, a onda ga je ponovno gurnuo u nju. Naglo je podvio ruke ispod nje zagrlivši je
čvrsto, a onda je našao jednu dojku i obuhvatio je dlanom. Svoje duge noge obavio je oko
njezinih, stisnuo je i imobilizirao.
»Dijana«, mrmljao joj je u uho i lizao. »Dijana, ti si sve što sam ikada želio, a što nikada
neću imati.«
Suze su je počele peći i zajecala je.
»Tako je«, rekao je. »Plači za mene. Izdrži moj bol. Primi moje sjeme. Jer ne mogu ti dati
ništa drugo.«
Počeo je upirati u nju čvrstim, oštrim ubodima, a svaki je pokret udarao na ono mjesto u
njoj. Stisnula je zube i spustila glavu u jastuk. To je bilo previše. Premalo. Neprekidni napadaji
na njezina osjetila.
Položio je obraz na njezin, a ona je osjetila nešto vlažno između njihove kože. »Hajde,
Dijana. Utopi me u svojoj strasti.«
Napela se i zadrhtala. Jedanput. Dvaput. Triput. Kao da ima napadaj. Kao da joj je
probušena duša.
Kao smrt nade.
Opustio se na njoj, težak kao olovo, ali nije htjela da se on još odmakne. Nešto se noćas
dogodilo zbog čega je bio tako divlji. Nešto strašno.
Okrenula se dovoljno da ga može pomilovati po potiljku i na dlanu osjetiti njegovu kratku
kosu. »Što je? Što se dogodilo?«
Skotrljao se s nje, ali povukao ju je u zagrljaj kao da se ne može odvojiti od nje. »Susreo
sam ga noćas. Čovjeka koji mi je ubio roditelje. Našao sam ga i izgubio.«
Srce joj je stalo. »O, Maximuse...«
Nasmijao se, trpko i strašnim zvukom. »On je razbojnik koji se naziva Stari Vrag. Moja
majka...« Čula je kako je progutao knedlu prije nego što je nastavio. »Majka je nosila obiteljske
smaragde one noći kad je umrla – fantastičnu ogrlicu sa sedam smaragda u obliku kapljice, koji
su visjeli na središnjem dijamantu i smaragdnom lančiću. Sigurno ju je razlomio nakon krade, jer
nekoliko godina poslije majčine smrti vidio sam prvu smaragdnu kapljicu – na vratu jedne
kurtizane. Trebale su mi godine, ali skupio sam dijelove jedan po jedan: glavni lančić i pet od
sedam kapljica. Prošle noći vidio sam da je Stari Vrag pričvrstio rubac oko vrata nekim
smaragdom, ali nisam mogao prići bliže da provjerim. Noćas jesam. Nosi jednu od majčinih
smaragdnih kapljica. Pitao sam ga za drugu, a znaš li što mi je rekao?«
»Ne«, prošapće Artemis, a u prsima joj je bujao neki strašan predosjećaj.
Maximusova se usta iskrive kao u grču. »Rekao mi je da potražim u svojoj kući.«
Artemis je sjela u krevetu. »O, dragi Bože.«
 Šesnaesto poglavlje

Lin je čvrsto zgrabila brata iako ju je kao divlja mačka

grebao kandžama, jer onaj neobičan čovječuljak u brdima
rekao joj je da će, pusti li brata prije nego što pijetao
prvi put zakukuriče, oboje biti zauvijek osuđeni na divlji lov.
Zato je Lin čvrsto držala Tama dok su jahali noćnim
nebom, a kralj Herla ničim nije pokazao da vidi
borbu iza sebe. Ali stisnuo je šaku oko
uzda svojega konja.
A onda se Tam pretvorio u zmiju što se izvija...
_____
iz Legende o kralju Herli

aximus je zurio u smaragd u obliku kapljice na Artemisinu dlanu. Prije

toga brzo je navukla na sebe noćnu košulju i otrčala u svoju sobu ne rekavši mu zašto, samo da bi
se pojavila nekoliko trenutaka poslije noseći nešto u zatvorenoj šaci.
Sada se pitao ne bi li se trebao osjećati izdano. »Dovraga, odakle ti to?«
»Ja...« Zaštitnički je stiskala privjesak u ruci. »Pa, sigurno nije ono što možda misliš.«
Zatreptao je i podignuo pogled prema njezinu licu čuvši njezin uvrijeđen glas. Njezine
prekrasne sive oči bile su oprezne. Još prije nekoliko trenutaka vodili su ljubav, a krevet je sada
ipak bio hladan. »Što mislim?«
Bahato je podignula obrve. »Da sam na neki način povezana s ubojstvom tvojih
roditelja.«
Odvažno izrečeno na taj način, to je očito bilo apsurdno. Odmahnuo je glavom. »Oprosti.
Reci mi.«
Pročistila je grlo. »Dao mi ga je brat za naš petnaesti rođendan.«
Ukočio se. »Kilbourne?«
»Da.«
Maximus zamišljeno spusti pogled. Ubojica je bio oprezan. Maximus je prvi dragulj
pronašao tek deset godina nakon ubojstva. Prateći trag unatrag do prodaje smaragda, saznao je da
je dragulj bio prodan tek nekoliko mjeseci prije. Nažalost, taj trag završio je u slijepoj ulici –
potpuno doslovno. Vlasnik zalagaonice u kojoj je smaragd bio prodan nađen je mrtav u lokvi
krvi.
 Maximus je posljednji privjesak kupio prije tri godine. Ubojica je vjerojatno počeo
shvaćati da Maximus skuplja te primjerke – i da bi oni mogli ukazati na to tko je ubojica.
Ali ako je Artemis bila u pravu, onda je dragulj koji je nosila došao u ruke njezina brata
prije nego što su se ostali primjerci počeli prodavati.
Prije nego što je ubojica shvatio koliko su ti dragulji pogubni za njega.
Kilbourne bi mogao imati ključ rješenja i mogao bi mu pomoći naći ubojicu. Možda ga
čak osobno poznaje.
Maximus je naglo podignuo glavu. »Od koga ga je tvoj brat kupio?«
»Ne znam«, rekla je kratko. »Nikada nije rekao. Nisam znala da je to pravi smaragd, sve
dok ga prije nekoliko mjeseci nisam pokušala založiti.«
Zurio je u smaragd jedan dugi trenutak prije nego što je ustao iz kreveta i prišao noćnom
ormariću na kojem se nalazila željezna škrinjica. Izvadio je ključ iz tajne ladice stola i otključao
škrinjicu. Na vrhu je bio plitak pladanj, koji je savršeno pristajao u unutrašnjost. Dao ga je
presvući crnim baršunom. Na njemu je ležalo ono što je ostalo od najvrednije stvari koju je
njegova majka imala: dragulji obitelji Wakefield.
Osjetio je kako mu je Artemis prišla da pogleda, a onda ga je uhvatila za ruku i pritisnula
mu smaragdni privjesak na dlan. Nakratko je obavio prste oko njezine ruke, onda ju je naglo
pustio shvativši što mu je dala: dio koji je nedostajao da otkrije Starog Vraga. S ovim je mogao
saznati tko je doista taj čovjek. Maximus je progutao knedlu, ne želeći je još pogledati, jer to što
mu je bujalo u grudima nije bila samo zahvalnost.
Zahvalnost je bila posljednje što je osjećao prema njoj.
Spustio je privjesak pokraj ostalih u škrinjicu.
»Jedan još nedostaje«, rekla je i naslonila glavu na njegovu ruku.
Privjesci su bili posloženi u polukrug oko središnjeg lančića, s jednom uočljivom
prazninom.
»Da. Onaj koji Stari Vrag nosi na vratu.« Zaklopio je škrinjicu i zaključao je. »Kad
dobijem i tog posljednjeg, dat ću ih sve opet povezati u ogrlicu.«
»A onda ćeš je dati Penelopi«, rekla je tiho.
Trznuo se. Stvarno, nikada nije razmišljao tako daleko unaprijed. Pronaći i obnoviti
ogrlicu, dovesti pred lice pravde ubojicu svojih roditelja, postizanje neke zadovoljštine, to mu je
okupiralo sve misli. Nije razmišljao što će se – ako išta – dogoditi poslije toga.
Ali ona je imala pravo. Ogrlica je pripadala vojvotkinji od Wakefielda.
Okrenuo se da je pogleda, tu ženu koja mu je dala svoje tijelo, a možda i svoju dušu. Tu
ženu koja ga je poznavala kao nitko na ovom svijetu. Tu ženu koju nikada, nikada nije mogao
javno priznati i iskazati joj počast, kao što je trebao.
Kao što je želio. »Da.«
»Penelopi će se svidjeti«, rekla je Artemis, mirna glasa. Njezine lijepe oči bile su širom
otvorene i nije treptala. Uvijek je hrabra, njegova Dijana. »Ona voli dragulje, a ovi su smaragdi
veličanstveni. Izgledat će predivno s njima.«
Njezina hrabrost slomila je nešto u njemu. Nije pokazala ni traga ljubomore, ni traga
ljutnje zato što će on odvesti u postelju drugu ženu, a to je zbog nečega u njemu probudilo želju
da i nju slomi. Da je natjera da kaže kako je to odvratno. Da je natjera da zatraži svoje pravo na
njega.
»Bit će veličanstvena«, rekao je okrutno. »Smaragdi će još jače sjati i isticati se uz njezinu
crnu kosu. Možda ću joj kupiti i smaragdne naušnice uz to.«
Čvrsto ga je gledala. »Hoćeš li?«
Ali on je nekako znao da, bez obzira na to što se dogodi, nikada neće Penelopi Chadwicke
kupiti smaragdne naušnice. »Neću.«
Zaklopio je oči i duboko udahnuo. Ako ona može izdržati ovo, onda može i on. Imat će
barem nju – bez obzira na to što će to biti samo djelomično i loše. Nije je se mogao odreći pa se
zakleo sebi da će uzeti od nje ono što može.
Maximus je zatvorio i zaključao škrinjicu prije nego što je uhvatio Artemis za ruku i
nježno je povukao da legne pokraj njega u krevet. Složio je pokrivač oko nje pažljivo kao da je
kraljica, a on najobičniji vitez. »Ujutro ću pitati tvojega brata.«
Uzdahnula je i spustila mu glavu na rame. »Znam da misliš da je Apollo ubojica, ali nije
mogao sudjelovati u ubojstvu tvojih roditelja. Bio je premlad.«
Ispružio je ruku i prstima utrnuo svijeću. »Znam. Ali možda zna ubojicu – ili nekoga
drugog tko ga poznaje. U svakom slučaju moram ga ispitati.«
»Mmm«, promrmljala je pospano. »Maximus?«
»Da?«
»Jesi li zapovjedio nekome da mi u kući Pelham pretraži sobu?«
Nagnuo je glavu da je u mraku pogleda u lice. Izgledala je savršeno ozbiljno. »Što?«
Prstom mu je kružila po grudima. »Onoga jutra kad si poslao glasnika da mi javi kako si
spasio Apolla, netko mi je pretražio sobu.« Skupila je obrve i pogledala ga. »Kada sam shvatila
da je smaragd pravi, počela sam ga stalno nositi oko vrata. Nisam znala što bih drugo učinila s
njim, kad je tako skup. A kad sam dobila tvoj pečatnjak, i njega sam objesila na lančić.«
Sjetio se lančića koji je nosila kad mu je vratila pečatnjak. Namrštio se. »Zašto onda
nikada nisam vidio smaragd na tebi?«
Porumenjela je. »Skinula sam ga prije nego što smo... Svejedno. Kad sam kod opatije
izašla iz šume, nakon što si ti već odjurio, zaboravila sam se ogrnuti šalom oko ramena. Lančić je
nakratko bio vidljiv, zajedno sa smaragdom i tvojim pečatnjakom.«
Odmah je shvatio. »Mogao ga je vidjeti bilo tko od gostiju.«
Kimnula je glavom. »Da.«
»Ako je netko od njih vidio smaragd kod tebe«, rekao je polako zagledan u mrak oko
kreveta, »a zatim pretražio tvoju sobu tražeći ga, onda je ubojica možda bio u Pelhamu. Možda je
jeo za mojim stolom.« Već ga je sama ta misao ispunila bijesom.
Milovala ga je po grudima kao da ga želi utješiti. »Onda bi to mogao biti bilo koji od
muškaraca?«
Razmišljao je o tome. »Watts je mlađi od mene.«
»Dakle, to nikako ne može biti on.«
Kimnuo je. »Onda preostaju Oddershaw, Noakes, Barclay i Scarborough.« Scarborough,
koji je bio prijatelj njegovih roditelja.
Na tren su zašutjeli i razmišljali o mogućnostima.
Onda se on pomaknuo. »Hvala ti.«
»Na čemu?«
Odmahnuo je glavom, jer na trenutak nije mogao govoriti. Naposljetku je pročistio grlo i
promuklo rekao: »Zato što mi vjeruješ. Što si mi sve ovo rekla, iako sam isprva bio odvratan
prema tebi. Zato što si ovdje.«
Nije mu odgovorila, ali pomaknula je ruku na njegovim grudima sve dok nije ležala preko
njegova srca.
I tamo ju je ostavila.
SLJEDEĆEG JUTRA MAXIMUS je otvorio oči i udahnuo topao miris Artemis u svojem
naručju. Prvi put nakon dugo vremena nije sanjao ni budio se tijekom noći, a sada se osjećao i
tijelom i dušom... zadovoljan.
 Nagnuo se naprijed kako bi usnama lagano dodirnuo potiljak usnule žene koju je držao u
zagrljaju. U snu je bila tako topla, tako meka, bez bodlji djevičanske ratnice koje je pokazivala
kad je bila budna i na oprezu. Volio je tu djevičansku ratnicu – tu ženu koja ga je gledala ravno u
oči i rekla mu da su ravnopravni – ali zbog ove slatke, ranjive dame boljelo ga je srce. Kad je bila
takva, mogao je zamisliti da će mu se prepustiti, da će mu nježno doći u zagrljaj i pristati na sve
što kaže.
Ta ga je pomisao natjerala da se nasmije i pritom otpuhne zrak u njezinu kosu.
Promeškoljila se i tiho, pospano rekla: »Koliko je sati?«
Pogledao je prema prozoru – okno je bilo svijetlo od oštre bjeline dana – i procijenio je
odoka. »Nije još prošlo sedam.«
Uskliknula je i pokušala se odmaknuti od njega.
Čvršće ju je zagrlio.
»Maximuse«, rekla je glasom promuklim od sna. »Moram odmah otići. Uskoro će i sluge
ustati.«
Sagnuo se i liznuo je po vratu. »Neka ustanu.«
Umirila se. Licem je bila okrenuta od njega pa joj nije vidio izraz. »Vidjet će me. Bit
ćemo razotkriveni.«
Malo se odmaknuo pokušavajući joj vidjeti lice, ali kosa joj ga je prekrila zbog čega je
izgledala kao vila koja žaluje. »Zar je to važno?«
Okrenula se i legla na leđa, gledajući uvis prema njemu. Tamnosmeđi uvojci raširili su joj
se oko ozbiljnog lica, a jedna hrabra bradavica provirila je ispod plahte. Primijetio je da na desnoj
strani ispod ključne kosti ima nekoliko sitnih madeža u obliku trokuta.
Njezine tamnosive oči ljupko su ga promatrale s njegova jastuka. »Onda ti nije važno ako
svi znaju?«
Sagnuo se da poljubi one madeže.
»Maximus.«
Progutao je knedlu i podignuo glavu. »Kupit ću ti kuću.«
Spustila je vjeđe pa više nije vidio njihovu sivu dubinu, ali ništa nije rekla.
Zadovoljstvo ga je polako napuštalo, a njegovo mjesto zauzela je snažna potreba da se
ona složi s njim. Nešto vrlo nalik strahu ledilo mu je srce. »Ili tu u Londonu ili na selu. Ali ako
budeš na selu, neću te moći tako često viđati.«
Na hodniku ispred sobe mogao je čuti korake slugu.
Sagnuo je glavu još niže nastojeći uhvatiti njezin pogled. »Ili ti mogu kupiti dvije kuće.«
Tišina. Osjećao je kako se počeo znojiti. Mnogi bi parlamentarci mogli od nje naučiti
nešto o vještini pregovaranja.
On se nikada nije kolebao u parlamentu, ali sada se kolebao ovdje u vlastitom krevetu s
njom. »Artemis...«
Podignula je vjeđe, oči su joj bile potpuno suhe i apsolutno bez ikakvih emocija. »Vrlo
dobro.«
To je trebao biti trenutak trijumfa – uhvatio je svoju božicu – ali umjesto toga u njemu se
javio neki čudan osjećaj tuge, čak gubitka. Odjedanput je znao: nikada je neće imati, ne doista.
Ne ovako.
Možda je to bio razlog zbog kojega ju je oštro poljubio, gotovo očajnički.
Ali usne su joj se razdvojile pod njegovima tako lako kao da je obična pokorna djevojka,
ovdje samo zbog njegova zadovoljstva. Zbog njezine pasivnosti postao je još više nervozan, jer
znao je da to nije realno. Zakotrljao se na nju, tijelom je zarobio njezino kao da podjednako može
zarobiti i njezino srce. Tu ženu. Svoju ženu. Sve će joj nadoknaditi, dat će joj sve što bi mogla
poželjeti, samo neka ga nikada ne ostavi.
Iza njih otvorila su se vrata spavaće sobe.
»Izlazi«, zarežao je sobarici, koja mu se usudila smetati.
Netko je zaskvičao i vrata su se brzo zatvorila.
Ispod njega, Artemis je podignula jednu obrvu. »To je bio loš potez.«
Namrštio se. »Zar bi voljela da nas gleda dok se parimo?«
»Ne budi prost.« Odgurnula ga je uprijevši se u njegove grudi i on je nevoljko popustio –
samo zato jer je znao da se ponaša kao prostak. Ustala je iz kreveta veličanstveno naga. »Osim
toga, svi će oni uskoro saznati, zar ne? Da sam ti ljubavnica?«
Prezirno je frknuo, udarivši jednom ispruženom rukom po krevetu na koji se spustio.
Podignula je jednu tanku obrvu. »To jest ono što želiš, zar ne?«
»Ne mogu imati ono što želim.«
»Ne možeš?« Glas joj je bio tih, gotovo ležeran. »Ali ti si vojvoda od Wakefielda, jedan
od najmoćnijih ljudi u Engleskoj. Sjediš u parlamentu, vlasnik si mnogih imanja, imaš toliko
novca da se možeš kupati u njemu i kao da to nije dovoljno, noću odlaziš u St. Giles i riskiraš
život.« Sagnula se da podigne noćnu košulju, odbačenu prošle noći, a kada se uspravila, probola
ga je izazovnim pogledom. »Nije li to točno?«
Kiselo se nasmiješio. »Znaš da jest.«
»Onda, Vaša Milosti, iz toga slijedi da možete imati sve i svakoga tko vam se svidi, očito
čak i mene. Molim vas, nemojte me vrijeđati govoreći mi da nije tako.«
Zaklopio je oči. Nije trebalo biti ovako. Zar ne bi trebalo biti i malo radosti u tome što je
postala njegova? »Što želiš?«
Šutjela je, a tišinu je narušavalo samo blago šuštanje. Kad je otvorio oči, zakopčavala je
njegov kućni kaput preko svoje noćne košulje.
»Ništa, mislim«, rekla je kao da govori svojim rukama. A zatim: »Možda, svoju slobodu.«
Slobodu. Zurio je u nju. Što je sloboda značila jednom takvom divljem stvorenju? Je li ga
željela potpuno napustiti?
»Neću te pustiti da odeš«, rekao je oštro.
Okrenula se prema njemu, a pogled joj je bio ironičan. »Jesam li to tražila?«
»Artemis...«
»U ovom trenutku«, rekla je odjedanput žustro, »jedino što želim jest da mi brat bude
slobodan. Opet si ga bacio u lance.«
»Naravno da sam ga okovao lancem – brzo se oporavlja, a prilično je mišićav.« Namrštio
se zbog jedne misli. »Ne bi ga trebala posjećivati sada kad se može kretati – mogao bi te zgrabiti«
Pogledala ga je s nevjericom.
Napravio je grimasu. »Mogu naći odgovarajuće mjesto za njega, možda sobu s vratima na
kojima će biti šipke...«
»Misliš kavez.«
»Već smo razgovarali o tome: neću dopustiti da ti se približi luđak.«
Uzdahnula je i došla sjesti pokraj njega na krevet. »Prije četiri godine probudio se u
krčmi, a oko njega ležala su tijela trojice njegovih prijatelja. Nije ih ubio. Najviše ga se može
kriviti zato što je previše popio.«
Maximus je podignuo jednu obrvu. »Zašto su onda Kilbournea zatvorili u Bedlam?«
Ispružila je ruku i dotaknula mu podignutu obrvu. »Zato što mu nitko nije vjerovao kad je
rekao da se ne sjeća što se dogodilo ni kako su mu prijatelji ubijeni. Zato što je moj stric mislio
da je bolje što prije spremiti ga u Bedlam, radije nego riskirati da mu se sudi.«
»Ali ti ipak očekuješ da povjerujem kako je nevin?«
 »Da.« Stisnula je usne. »Bolje rečeno, očekujem da vjeruješ meni kad kažem da poznajem
svog brata i da on nikada ne bi ubio čovjeka, a kamoli svoje prijatelje, u nekom pijanom bijesu.«
Gledao ju je takvu vatrenu, tako hrabru u obrani svojega brata i osjetio ljubomoru zato što
ona može osjećati nešto tako snažno za ikoga osim za njega. »Razmislit ću o tome.«
Namrštila se. »Ne možeš ga držati zatvorenog...«
»Mogu i hoću sve dok ne budem siguran da nikome neće naštetiti. Obećavam ti da ću sve
razmotriti. Ne traži sada ništa više od mene.« Vidio je da je povrijeđena i pokušao je uhvatiti za
ruku, ali ustala je i povukla prste dalje od njega.
»Nadam se da mi nećeš zabraniti viđati Apolla kad ozdravi«, rekla je ukočeno.
Nije mu se sviđalo da ona bude u blizini ičega što bi je moglo povrijediti.
Zacijelo mu je na licu vidjela oklijevanje. »Vjerojatno znaš da sam ga sve ove godine
sama posjećivala u Bedlamu?«
Uzdahnuo je. »Dobro.«
Podignula je bradu uvis bahato kao kakva kraljica. »Vrlo si ljubazan.«
Razdraženo je otpuhnuo. »Artemis...«
Ali ona je već izašla iz sobe.
Svejedno je bacio jastuk prema vratima.
Maximus je uzdahnuo i brzo se odjenuo prije nego što je izašao iz svojih soba u potrazi za
odgovorom.
Kilbourne je ležao na krevetu kad je Maximus ušao u podrum i isprva nije bio siguran je li
zatvorenik budan ili ne, ali kako se približavao, vidio mu je sjajne oči.
»Gospodine«, rekao je dobro pazeći da se zaustavi izvan dosega lanca, vezanog za
mladićev gležanj. »Gdje ste nabavili smaragdni privjesak koji ste darovali svojoj sestri za
petnaesti rođendan?«
Kilbourne je samo zurio.
Maximus je uzdahnuo. Taj je čovjek možda bio lud, ali on je zbog nečega bio uvjeren da
nije glup. »Slušajte, Artemis mi kaže...«
To je izazvalo reakciju – režanje. Kilbourne je ustao, poput monolitne pokretne stijene, i
uzeo bilježnicu i olovku s poda pokraj kreveta. Brzo je nešto napisao i pružio bilježnicu.
Maximus je oklijevao.
Drugi se muškarac glupo smijuljio kao da je svjestan Maximusova opreza i pogledom ga
izazivao da priđe bliže.
Maximus je zakoračio naprijed, uzeo bilježnicu i odmaknuo se unatrag prije nego što je
spustio pogled da pročita napisano.
Nemate pravo moju sestru zvati krsnim imenom.
Maximus je pogledao muškarca u oči. »Ona mi je sama to dopustila.«
Kilbourne se cerekao i opet zavalio na svoj krevet, prkosno ga gledajući.
Maximus se namrštio. »Nemam vremena za vaše durenje. Moram znati od koga ste zaista
dobili taj privjesak. Spasio sam vas iz Bedlama. Zar to nije mala naknada za vašu slobodu?«
Kilbourne podigne obrvu i naglašeno pogleda lanac oko svojega gležnja.
Maximus se nije dao pokolebati. »Ubili ste tri muškarca. Ne očekujte da ću vas pustiti da
se slobodno krećete u kući u kojoj je moja sestra – a i vaša, kad smo već kod toga.«
Vikont mu je uputio prljav pogled, ali uzeo je bilježnicu da opet nešto napiše. Zatim ju je
pružio na čitanje.
Maximus pogleda ponuđenu bilježnicu. Taj muškarac je bio osuđen za strašan zločin, bio
je zatvoren u Bedlamu više od četiri godine i nije prema njemu pokazivao nikakvo prijateljstvo.
Ali Kilbourne također nije pokazivao ni nasilnost. K tome, on je Artemisin brat.
 Maximus mu je prišao da uzme bilježnicu, ali ovaj put nije se odmaknuo dok je čitao.
Nikada ne bih naudio svojoj sestri. Vrijeđate me kad to insinuirate. Privjesak sam dobio
kao dječak u školi. Drugi dječak, iz istog internata, založio ga je dok smo se kockali, a ja sam
pobijedio. Dječak se zvao John Alderney. Ne znam otkud ga je on dobio. Iako sam mislio da je
ogrlica lažna, bila je lijepa pa sam je poklonio Artemis za naš rođendan. Jeste li zaveli moju
sestru?
Maximus je podignuo pogled i vidio da se drugi muškarac nagnuo bliže, a oči boje blata
blistale su bez prijetnje. Maximus je izdržao njegov pogled i počeo se povlačiti.
Nešto se promijenilo u očima drugog muškarca.
Nasrnuo je cijelim tijelom, i to brzo za tako velikog čovjeka, zahvativši Maximusa po
sredini. Maximus se srušio, Kilbourne povrh njega dok je lanac strugao po podu. Vikont se
pridignuo, zamahnuo desnom rukom, a bijes mu je izobličio lice. Maximus ga je odgurnuo
desnim dlanom dok je istodobno udario nogom. Promašio je testise protivnika, ali koljenom ga je
pogodio u trbuh. Kilbourneu je dah izletio iz pluća, a Maximus ga je odgurnuo od sebe najjače
koliko je mogao.
Četveronoške se povukao izvan dosega lanca.
Jednu minutu jedini zvuk u podrumu bilo je zadihano disanje dvojice muškaraca.
Kilbourne ga je bijesno gledao i nisu bile potrebne riječi niti ikakvo pisanje da bi
Maximus znao što drugi muškarac misli. Na trenutak se zapitao jesu li ona trojica one proklete
noći vidjela isti prizor: lice vikonta Kilbournea s divljim nasilničkim izrazom.
Ustao je. »Što god da se dogodi, budite sigurni da ću se pobrinuti za vašu sestru.«
Kilbourne je nasrnuo. Već je bio na kraju lanca pa ga je dodatni pokret bacio na ruke i
koljena. Ipak je uporno i bijesno gledao Maximusa, koji je znao da bi se sada borio za goli život
da je taj čovjek slobodan.
Okrenuo mu je leđa. Nije mogao kriviti vikonta. Da se radilo o Phoebe i nekome tko ju je
zaveo... Stisnuo je šake. Trebao se osjećati krivim, znao je to, ali osjećao je samo neobičnu, bolnu
tugu. Da su stvari barem drukčije. Da barem nije vojvoda od Wakefielda.
Ispravio je ramena. Ali on je bio vojvoda od Wakefielda. Preuzeo je titulu zbog vlastite
gluposti i kukavičluka. Odreći se svojih obveza, svojih standarda kao vojvode značilo bi
omalovažiti očevu smrt.
Njegov je otac umro za njega i on mu je dugovao najbolje moguće upravljanje
vojvodstvom.
Maximus je odmahnuo glavom i koncentrirao se na trenutni problem. Kilbourne tvrdi da
je privjesak dobio na kocki od Alderneyja.
Očito je da će morati ispitati Alderneyja.

ARTEMIS NIJE VIDJELA MAXIMUSA otkad je tog jutra otišla iz njegova kreveta. Nije
mogla a da se ne bavi mračnim mislima razmišljajući o tome dok je poslijepodne prilazila stolu s
čajem i kolačima. Sunce je na nebu jarko sjalo i u vrtu ledi Young dame su šetale i pile čaj. Ledi
Young organizirala je malu zabavu, navodno da pokaže ljepotu svojeg vrata ujesen – iako su
jedino cvijeće koje je Artemis vidjela bile prilično mokre i napola uvenule tratinčice.
Tužna činjenica bila je ta da nije postojao razlog zbog kojega bi ona i Maximus bili
zajedno tijekom dana. Ne, ako nisu htjeli pobuditi sumnju. Kad bi mu i službeno bila
ljubavnicom, pretpostavljala je da bi on možda provodio više vremena s njom. Možda. Ali tada
ona više ne bi bila dobrodošla na mjestima kao što je ovo.
 Pa, to je bilo deprimantno.
»Gospođice Greaves!«
Srdačan glas vojvode od Scarborougha natjerao ju je da se okrene. Prilazio joj je laganim
korakom vodeći Penelopu ispod ruke. »Drago mi je što vas vidim, zaista drago!«
»Vaša Milosti.« Artemis je klecnula u naklon.
»Što radiš ovdje, Artemis?« Penelope se žustro ogledala. »Je li i Wakefield ovdje?«
»Ah, ne.« Artemis je osjećala kako joj obraze oblijeva rumenilo krivnje. »Samo Phoebe i
ja.«
»Ah.« Penelope je napućila usne, naizgled nesvjesna da se vremešni vojvoda pokraj nje
malo snuždio.
»Hm, upravo sam namjeravao donijeti čaj za ledi Penelopu«, rekao je Scarborough.
»Želite li i vi čaj?«
Artemis se potrudila da mu se nasmiješi. »To je vrlo ljubazno od vas, ali i ja sam krenula
po dva čaja – jedan za sebe i jedan za Phoebe. Nisam sigurna da možete toliko nositi...«
»Ali naravno da mogu.« Scarborough se isprsio. »Molim vas, dame, pričekajte me tu.«
Udaljio se užurbanim korakom poput kakvog viteza s plemenitim zadatkom.
Penelope ga je srdačno gledala kako odlazi. »Zaista je najšarmantniji džentlmen. Jedino je
šteta što...«
Artemis je uzdahnula. Kad bi Penelope barem Scarborougha smatrala dostojnim proscem.
Činio se savršen za njezinu rođakinju u svakom pogledu osim godina. Kad bi Penelope bacila
oko na Scarborougha, onda možda ne bi bila jako povrijeđena kada se dogodi ono neizbježno i
kada se razotkrije Artemisina veza s Wakefieldom. To, naravno, neće riješiti Artemisin problem
– Maximus će jednostavno naći drugu bogatu nasljednicu plemenita roda iz mentalno zdrave
obitelji te se oženiti njome.
Iz tih depresivnih misli prenula ju je Penelope nagnuvši se prema njoj kao da govori u
povjerenju. »Ne mogu zamisliti gdje se skriva vojvoda od Wakefielda. Čini se da ga nitko nije
vidio od njegova povratka u London. Znam da ima svoje glupe parlamentarne dužnosti, ali taj
čovjek ima obvezu i pojavljivati se u društvu.« Penelope je zagrizla usnu i izgledala ranjivo.
»Misliš li da je izgubio zanimanje za mene? Možda bih opet trebala učiniti nešto odvažno. Čula
sam da je ledi Fells prošli tjedan sudjelovala u konjskoj utrci jašući – muški.«
»Ne, draga«, rekla je Artemis, a grlo joj se stezalo od suza. Progutala je knedlu. Nikada si
ne bi oprostila kad bi pustila Penelopu da misli kako si mora slomiti vrat jašući konja ne bi li
osvojila Maximusa. »Sigurna sam da je zainteresiran kao uvijek. Samo je jako zaposlen.«
Pokušala se drhtavo nasmiješiti. »Morat ćeš se naviknuti na to kad se udaš – na njegove obaveze
u parlamentu i slično. Često će biti odsutan.« O, dragi Bože, u tom joj se trenutku gadila vlastita
podlost!
Penelope se razvedrila tijekom tog bolnog govora i sada je blistala. »Pa, to neće biti teško
– jednostavno ću trošiti njegov novac i kupovati.« Spustila je ruku gotovo plaho na Artemisinu
nadlakticu. »Hvala ti što si mi to rekla. Ne znam što bih učinila bez tvojeg savjeta.«
Od njezine bezazlene izjave Artemis su gotovo klecnula koljena. Kako je mogla nanijeti
Penelopi takvu strašnu nepravdu? U vedrom sunčanom danu to je izgledalo poput neoprostivog
grijeha: staviti vlastite želje ispred onih djevojke koja joj je ponudila sklonište, onda kad je
Artemis bila očajna. Bez obzira na to kako se Penelope ponekad glupo ponašala, Artemis je
duboko u sebi znala da njezina rođakinja ima dobro srce.
A ono će puknuti kad sazna za Artemisinu izdaju.
Artemis je spustila pogled na svoje ruke i pokušala je smireno disati. Silno se plašila da će
je, ostane li s Maximusom, ta strašna ljaga – taj grozno pogrešan čin – iz dana u dan, iz godine u
godinu izjedati sve dok ne postane duh svojeg prijašnjeg ja. Kad je gledala u njegove oči, vidjela
je potrebu, ali je li u njima bilo i ljubavi? Je li odbacila Penelopino prijateljstvo zbog muškarca
kojemu, naposljetku, nije istinski stalo do nje?
Jer ona je njega voljela. Shvatila je to sada u ovom osunčanom vrtu, dok je pokraj nje
stajala njegova buduća supruga, a njezina rođakinja. Voljela je Maximusa apsolutno i potpuno,
cijelim svojim ogorčenim, slomljenim srcem, ali nije znala je li to dovoljno za njih dvoje.
U tom se trenutku pojavio Scarborough ruku punih šalica vrućega čaja. Artemis je brzo
uzela dvije i zahvalila vojvodi prije nego što se okrenula da odnese čaj Phoebe.
Već se skoro približila Phoebe kad ju je netko opet zaustavio.
»Nisam mislila da ću vas opet tako brzo vidjeti, gospođice Greaves.«
Artemis se okrene čuvši glas. Iznenadila se ugledavši gospođu Jellett koja ju je radoznalo
gledala.
»Hmm, drago mi je vidjeti vas«, odgovorila je Artemis pitajući se očekuje li se od nje da
klecne u naklon iako je u svakoj ruci nosila šalicu čaja. Pogledala je udesno gdje je Phoebe
sjedila u zelenoj sjenici i čekala njezin povratak. Njezina prijateljica dignula je lice uvis da uhvati
što više sunčeva svjetla.
»Naglo ste otišli iz kuće Pelham«, nastavila je gospođa Jellett i uhvatila Artemis pod ruku
prije nego što se ova mogla obraniti. Artemis je gledala šalicu punu čaja s mlijekom kako treperi
iznad fine svijetle čipke koja je resila rukav gospođe Jellett i nadala se da joj dama neće zamjeriti
ako joj čaj ostavi mrlje na odjeći. »Zapravo odmah nakon što se Wakefield žurno vratio u
London. Kakva šteta! Moja prijateljica ledi Noakes bila je razočarana zbog naše kratkotrajne
kućne zabave. Ona baš nema mnogo prilika tako dobro jesti. Ne otkad je Noakes izgubio većinu
njezina miraza. Bio je potpuno siromašan prije nego što se oženio Charlottom. Sve njegovo
bogatstvo potječe od nje, a sada ga više nema.« Gospođa Jellett nagne se bliže govoreći u
povjerenju. »Kockanje, znate. Takav strašan porok.«
Artemis je oprezno gledala stariju ženu. »Samo bih odnijela ovaj čaj ledi Phoebe ako mi
dopustite...«
»Ah, zar je i Phoebe ovdje?« klikne gospođa Jellett. Bacila je pogled u smjeru kojim je
Artemis krenula i nasmiješila se.
Artemis se nije svidio taj osmijeh.
»Pa, ne smijemo je ostaviti da čeka«, izjavila je gospođa Jellett, a Artemis se našla kako
stoji ispred Phoebe, dok ju je ova druga žena i dalje držala ispod ruke.
»Nisam uopće znala da ćeš biti ovdje, draga«, rekla je gospoda Jellett pretjerano glasno,
kao da je Phoebe osim lošeg vida imala problema i sa sluhom.
»Lijep je dan za vrtnu zabavu, zar ne?« rekla je Phoebe.
»Izvoli, tvoj čaj«, rekla je Artemis i pažljivo joj spustila šalicu u ruku. »Upravo sam s
gospođom Jellett razgovarala o kućnoj zabavi tvojega brata.«
Phoebine oči kao da su postale bistrije na spomen gospođe Jellett i Artemis je pomislila
da djevojka dotad zapravo nije znala tko ju je to pozdravio. »Hoćete li sjesti s nama, madam?«
»O, hvala ti, draga.« Starija je dama odmah sjela pokraj Phoebe tako da je Artemis morala
sjesti s njezine druge strane. »Upravo sam rekla Artemis da nam je svima nedostajala kada je
onako naglo napustila kućnu zabavu.«
»Ali otišla je sa mnom«, rekla je Phoebe slatkim glasom. »Pa ako je Artemis bila u žurbi,
onda sam valjda bila i ja.«
Gospođu Jellett kao da je smela ta jednostavna izjava, no onda joj se lice opustilo i
nagnula se lagano naprijed. »Ali znaš, Phoebe draga, ti nisi prije odlaska odlutala u šumu s
neoženjenim muškarcem.« Zahihotala se strašno veselo. »Svi smo se pitali, gospođice Greaves,
što vi to radite s Njegovom Milosti tamo u šumi.«
»Kao što sam već rekla, Njegova Milost je samo gledao pticu koju sam primijetila.«
Artemis se pomno trudila da joj glas ostane neutralan.
»Zaista? Dakle, zaista bih voljela da sam tako odvažna kao vi, gospođice Greaves! Nije ni
čudno što vas je odmah doveo u svoju kuću u gradu.«
»Zapravo, Artemis je tu kao moja družbenica«, rekla je Phoebe tiho.
Gospođa Jellett potapšala ju je po ruci. »Da, draga. Sigurna sam da je tako.«
Artemis je duboko udahnula, ali Phoebe je bila brža od nje. »Mislim da ćemo sada
prošetati po vrtu. Molim vas da nas ispričate, madam.«
Ustala je, a Artemis joj je brzo ponudila svoju ruku. Šutjele su dok ju je Artemis vodila
niz jednu stazu na kojoj je bilo manje ljudi. Tada je Artemis progovorila. »Žao mi je zbog
ovoga.«
»Da se nisi usudila ispričavati«, rekla je Phoebe žestoko. »Pakosna stara vještica. Ne
znam kako podnosi sama sebe. Samo mi je žao što si se, pomažući meni, izložila takvim
tračevima.«
Artemis je pogledala u stranu, a grlo ju je stegnulo od boli i krivice. Uskoro – vrlo brzo,
ako se može suditi po ponašanju gospođe Jellett – njezina tajna veza s Maximusom bit će
razotkrivena. Od početka je znala da ne postoji način da to dugo ostane tajna, ali nije mislila da
će se dogoditi tako naglo. Upravo se spremala ući na drugu razinu društvene ljestvice.
Onu rezerviranu za pale dame.
 Sedamnaesto poglavlje

Lin nikada nije voljela zmije, a ova u njezinim rukama bila

je vrlo velika. No ipak ju je čvrsto držala, jer znala je
da je to njezin voljeni brat, Tam. Zmija se uzdignuta i
zabila strašne zube u njezinu meku ruku, ali Lin
nije popuštala stisak. Kralj Herla okrenuo je glavu i
zagledao se u nju svojim praznim očima, jer naposljetku mu je
nešto skrenulo pozornost s lova.
Tada se Tam pretvorio u užareni komad ugljena...
_____
iz Legende o kralju Herli

ohn Alderney bio je mršav muškarac velikih plavih očiju, koje su uvijek
nervozno treptale, a sada još više u prisutnosti vojvode od Wakefielda u salonu njegove
londonske kuće.
»Poslao sam po čaj«, rekao je Alderney i počeo se spuštati na stolicu prije nego što je
poskočio i ustao. »To vam odgovara, zar ne? Čaj? Ili... mislim da imam negdje i konjaka.«
Osvrnuo se po svojem malom salonu kao da očekuje da će se konjak pojaviti sam od sebe.
»Francuski, naravno, ali pretpostavljam da ih je većina takva.«
Brzo je treptao gledajući Maximusa.
Maximus se trudio da glasno ne uzdahne i sjeo je. »Tek je deset sati.«
»Ah, da.«
Obojicu je spasio dolazak čaja. Sluškinja je sa strahopoštovanjem gledala Maximusa sve
vrijeme dok je točila čaj, a on nije mogao a da ne pomisli kako je pravo čudo što nije prolila ni
kap po sagu. Povukla se natraške izlazeći iz sobe, a kad je otvorila vrata, razotkrila je pred njima
jato sluškinja i Alderneyjevu ružičastu ženicu kako se naviruju iz hodnika, a onda su se vrata
gotovo nevoljko zatvorila.
Alderney je objema rukama čvrsto držao šalicu iz koje se pušilo, i to kao da ga je
dovoljno smirilo pa je mogao sjesti i oblikovati suvislu misao. »Ovo je velika čast, naravno – ne
dolaze mi baš često vojvode prije podneva – i ne mogu vam dovoljno istaknuti kako... kako smo
zahvalni, ali... pitam se...«
Ali to je bilo sve što je Alderneyju hrabrost dopustila reći. Prekinuo se i u velikim
gutljajima ispio pola šalice čaja, a onda se trznuo jer je očito opekao usta.
Maximus je iz džepa prsluka izvadio smaragdni privjesak i spustio ga na stol između njih
dvojice. »Saznao sam da je ovo nekada pripadalo vama. Gdje ste to dobili?«
Alderney je zinuo i ostao otvorenih usta. Nekoliko je puta trepnuo zureći u Maximusa kao
da očekuje daljnje objašnjenje, a kad ga nije dobio, naposljetku je ispružio ruku kao da će uzeti
privjesak.
Maximus je zarežao.
Alderney je naglo povukao ruku k sebi. »Ja... hm... što?«
Maximus je duboko udahnuo i polako ispustio zrak iz pluća pokušavajući donekle
smanjiti napetost tijela – ali taj njegov pokret kao da je uznemirio Alderneyja. »Sjećate li se ovog
privjeska?«
Alderney je naborao nos. »Ah... n-ne?«
»Prošlo je dosta godina«, rekao je Maximus skupivši ruke kao da u njima drži svoje
strpljenje. »Otprilike trinaest godina.«
Alderney je računao, a usne su mu se pritom nečujno pomicale. Onda mu se lice naglo
razvedrilo. »Ah, Harrow! Tamo sam bio prije trinaest godina. Naravno, tata nije to mogao sam
plaćati, ali rođak Robert bio je tako ljubazan i poslao me tamo na školovanje. Odlična je to škola,
Harrow. Upoznao sam tamo mnogo dobrih prijatelja. Hrana nije bila takva da biste je nazvali
elegantnom, ali obroci su bili obilni, a sjećam se kobasica koje su jednostavno bile...« Alderney
je u tom trenutku podignuo pogled i morao je nešto vidjeti na Maximusovu licu što ga je prenulo
i preplašilo. »Oh, hm, ali to vjerojatno nije ono što vas zanima.«
Maximus je uzdahnuo. »Vikont Kilbourne rekao mi je da je ovaj privjesak dobio od vas.«
»Kilbourne...« Alderney se nasmijao visokim i nervoznim smijehom. »Ali svi znaju da je
on lud. Imao je nekakav napadaj i ubio trojicu ljudi.« Alderney je zadrhtao. »Čuo sam da je
jednome glava gotovo bila odrezana. Krvavo. Nikada to ne bih pomislio za Kilbournea. U školi
se činilo da je dobar momak. Sjećam se da je jedanput pojeo cijelu pitu od jegulja. To nije nešto
što vidite svaki dan, kažem vam. Pite od jegulja bile su prilično velike u Harrowu i obično...«
»Znači poznavali ste Kilbournea u Harrowu?« upita ga Maximus da razjasni situaciju.
»O, da, bio je u mojem dormitoriju«, rekao je Alderney odmah. »Ali bilo je tamo još
mnogo drugih mentalno zdravih dječaka. Primjerice, lord Plimpton. Koliko čujem, prilično je
velika zvjerka danas u parlamentu. Iako« – Alderney je zamišljeno skupio obrve – »on nije bio
simpatičan dječak u školi. Često je otvorenih usta jeo krvavo pečeni odrezak.« Alderney je
zadrhtao. »Kad bolje razmislim, čudi me da na kraju on nije završio kao sumanuti luđak. Ali tako
to ide: takve se stvari očito ne mogu predvidjeti. Možda je to bilo zbog one pite od jegulja.«
Maximus se na trenutak netremice zagledao u Alderneyja pokušavajući odgonetnuti laže
li taj čovjek ili je stvarno tako glup, koliko se moglo zaključiti prema njegovim riječima.
Alderney kao da se razvedrio u svojoj zbunjenosti. »Zanima li vas još što?«
»Da«, rekao je Maximus kroz stisnute zube, zbog čega se muškarac trznuo unatrag.
»Razmislite: kad ste mogli ovaj privjesak dati Kilbourneu?«
»Pa...« Alderney je skupio obrve. »Nikada, koliko znam. Ne sjećam se ni da sam
razgovarao s Kilbourneom osim uobičajenih pozdrava ‘Dobro jutro’ i ‘Hoćeš li pojesti do kraja
svoju porciju kobasica?’ Zapravo nismo bili prijatelji. Nije se radilo o tome«, požurio je dodati
Alderney jer se Maximus sve više mrštio, »da ja nisam prema njemu bio prijateljski raspoložen ili
takvo što. On je bio od onih koji su stvarno čitali latinske tekstove, a mene su više zanimali
slatkiši i kako u dormitorij prokrijumčariti duhan.«
Alderney je naglo zašutio i prilično se bespomoćno zagledao u Maximusa.
Maximus je zaklopio oči. Prije nego što je došao ovamo, bio je tako siguran da je
naposljetku našao trag koji može slijediti i koji će ga odvesti do ubojice – ali zaustavio ga je ovaj
glupan i njegovo slabo sjećanje. Naravno, pod pretpostavkom da mu je Kilbourne rekao istinu.
Ipak je on bio lud čovjek.
Maximus je otvorio oči, uzeo privjesak u ruku i ustao. »Hvala vam, Alderney.«
»To je sve?« Muškarac nije skrivao da mu je laknulo. »Ah, pa drago mi je da sam vam
pomogao. Kako rekoh, ne dolaze mi baš često ovako znameniti gosti, samo rođak Robert, a on
nije svratio još od Miholja prošle godine.«
Maximus je zastao na pola puta do vrata i polako se okrenuo jer mu je nešto palo na
pamet. »Alderney, tko je taj vaš rođak Robert?«
Njegov domaćin široko se nacerio i pritom izgledao prilično idiotski. »O! Mislio sam da
znate. On je vojvoda od Scarborougha.«
TE VEČERI ARTEMIS je upravo sjela večerati s Phoebe i Maximusom u kući Wakefield
kad joj se cijeli svijet srušio pred nogama.
Samo što je sa simpatijama pogledala Maximusa koji se mrštio nad ribom na svojem
tanjuru, kad je počelo komešanje. Glasovi u hodniku pred blagovaonicom najavljivali su
Armagedon, zajedno s užurbanim koracima služinčadi.
Phoebe je nagnula glavu u stranu. »Tko bi to mogao biti u ovo doba noći?«
Nisu trebali dugo nagađati.
Vrata su se silovito otvorila i na njima se pojavila Bathilda Picklewood. »Dragi moji,
trebali ste vidjeti ceste! Pravi užas, od prve do posljednje. Mislila sam da ćemo zauvijek ostati
tamo gdje smo zapeli u blatnoj rupčagi na mitnici blizu Tyburna. Wilson je morao sići sa svojeg
sjedala i povesti konje, a ne mogu vam ponoviti riječi koje je izgovorio.«
Belle, Starling, Percy i Bon Bon pritrčali su gospođici Picklewood da je pozdrave, a
Mignon se migoljila u njezinom naručju želeći se pridružiti ostalim psima.
»Ššš Mignon«, korila ju je gospođica Picklewood. »Zaboga, zvučiš kao bumbar! Odakle
su se svi ti psi stvorili? Niste ih valjda doveli iz Pelhama?«
»Mislili smo da će nam malo unijeti promjenu«, rekla je Phoebe vedro. »Jako mi je drago
što ste došli! Nismo vas očekivali još dva tjedna ili tako nekako.«
»Pa, pomislila sam da malo svratim i vidim kako ste vas troje«, rekla je gospođica
Picklewood i pogledala Maximusa pogledom koji Artemis nije mogla protumačiti.
Vojvodino lice postalo je bezizražajno i zatvorilo se kao što se čvrsto zatvaraju vrata.
»Nadam se da je vaša prijateljica bolje?«
»O, mnogo bolje«, rekla je gospođica Bathilda i sjela. Lakaji su žurnim koracima prišli
pod budnim okom batlera i postavili još jedno mjesto za večeru. »A draga gospođa White bila je
tako srdačna. Rekla mi je da moram odmah doći, samo u kratak posjet, tako da se ne zasitim
Batha.«
»Ljubazno od nje«, odvratio je Maximus kratko.
»A sada, draga.« Gospođica Picklewood okrenula se k Phoebe. »Moraš mi reći što si
danas radila.«
Artemis je šutjela i nježno vilicom probadala ribu na tanjuru dok je slušala kako Phoebe
brblja. Jedanput je podignula pogled i vidjela da je Maximus zamišljeno promatra. Nije mogla
suzbiti drhtaj zloslutnog predosjećaja. Bilo je vrlo neobično to što je gospođica Picklewood
ostavila bolesnu prijateljicu samo da »malo svrati«.
Tek nakon što je poslužena slasna pita od jabuka, koju je jedva mogla kušati, Artemis je
otkrila prave namjere gospođice Picklewood.
Ona i Phoebe ustale su da se povuku u salon gdje će popiti čaj, ali stara je dama
progovorila i zaustavila ih. »Artemis, draga, hoćeš li ostati ovdje? Željela bih razgovarati o
nečemu s tobom i Njegovom Milosti.« Phoebe je naborala čelo, ali gospođica Picklewood
obratila se i njoj. »Phoebe, Agnes će ti pomoći otići u salon. Mi ćemo začas doći.«
Phoebe je oklijevala, no naposljetku je prihvatila ruku sluškinje Agnes i izašla iz
prostorije.
Artemis se polako vratila do svoje stolice.
»Panders«, gospođica Picklewood obratila se batleru, »možete li ostaviti konjak za
Njegovu Milost? Mislim da nam nećete biti potrebni sljedećih pola sata.«
»Da, madam«, rekao je Panders bez imalo znatiželje.
»Ah, još nešto Panders. Znam da ćete se pobrinuti da nas nitko ne prisluškuje.«
Nakon te profinjene aluzije na služinčad koja je voljela prisluškivati, Panders se
neprimjetno ukočio. »Naravno, madam.«
A zatim je i on otišao.
Maximus je sjedio na svojoj stolici i izgledao kao posebno opasna mačka koja se odmara.
»Što je sve ovo, Bathilda?«
Artemis se divila hrabrosti gospođice Picklewood. Nije nimalo oklijevala kad je pogledala
svojeg moćnog rođaka. »Zaveli ste gospođicu Greaves.«
Maximus se nije pomaknuo. »Gdje ste to čuli?«
Gospođica Picklewood odmahnula je rukom, a onda je uzela staklenu bocu s konjakom.
Govorila je dok si je točila dva centimetra u praznu vinsku čašu pred sobom. »Nije važno gdje
sam čula. Ono što jest važno je da je to istina i sada je već, ili će vrlo brzo biti, poznata cijeloj
javnosti.«
»Ono što činim u privatnosti svojega doma ne tiče se nikoga osim mene«, rekao je
Maximus sa svom arogancijom muškarca koji iza sebe ima tisuću godina aristokratskih predaka.
Gospođica Bathilda delikatno je otpila malo konjaka. »Oprostite, ali moram se ne složiti s
vama, Vaša Milosti. Ono što radite, čak i u privatnosti vlastitog doma, utječe na mnoge druge
ljude, uključujući i Phoebe.« Čvrsto je spustila čašu. »Ne možete držati svoju ljubavnicu u istoj
kući kao i svoju neudanu sestru. Čak se i vi morate pokoriti diktatu društvenih normi.«
Artemis je spustila pogled na stol. Odsutno je primijetila da joj ruke drhte, iako ih je
mirno položila na drvenu plohu pred sobom. Oprezno je stisnula prste u šaku i pustila da joj ruke
padnu u krilo.
Maximus je odmahnuo rukom kao da želi ubiti muhu. »Sigurno ste svjesni da Artemis
neće iskvariti Phoebe.«
»Ali i vi dobro znate da se renome temelji isključivo na onome što se percipira, a ne na
realnosti. Učinili ste gospođicu Greaves palom ženom. Već svojom prisutnošću ona kalja sve
dame oko sebe.«
»Bathilda!« Maximusovo upozorenje zvučalo je poput režanja.
Artemis nije mogla a da istodobno tiho ne usklikne. Bila je svjesna što je postala, ali čuti
to tako grubo iz nečijih usta, od osobe koju je smatrala prijateljicom bilo je šokantno.
Gospođica Picklewood sada se prvi put okrenula prema Artemis. Lice joj je bilo odlučno,
ali gledala ju je suosjećajno. »Žao mi je, draga, ali upozorila sam te.«
Artemis je kimnula glavom, ignorirajući Maximusov bijesan pogled. »Doista jeste.«
»Moraš otići.«
Artemis je izdržala ženin pogled. »I hoću. Ali Phoebe ima veliku želju sutra navečer otići
u operu u perivoj Harte’s Folly zajedno s ostalim damama iz Damskog društva. Bit će
uznemirena ako ne pođem s njom.«
Gospođica Picklewood se namrštila.
»Zaboga, Bathilda«, oštro je rekao Maximus. »Jedan dan više neće okaljati Phoebe.«
 Gospođica Picklewood je napućila usta. »Dobro. Vjerujem da jedan dan ne znači veliku
razliku. Otiđite u operu, a onda, draga moja, ovo mora završiti.«
Artemis je letimično pogledala Maximusa. Bio joj je okrenut licem, zube je stiskao tako
jako da je vidjela kako mu se mišići trzaju u čeljusti. Njihova veza neće završiti – ponudio joj je
kuću – ali pretpostavljala je da to neće biti važno gospođici Picklewood dokle god će Artemis biti
skrivena negdje daleko.
Artemis je ustala od stola, ali više nije pogledala Maximusa. »Ne morate više ništa reći,
gospođice Picklewood, jer potpuno ste u pravu. Ne mogu ostati ovdje s Phoebe. Oprostite mi
oboje, ali idem se početi pakirati.«
Prišla je vratima blagovaonice visoko držeći glavu, no ipak nije mogla potisnuti tihi jecaj
kad je za sobom zatvorila vrata a da se nitko nije tome protivio.
BILO JE KASNO kad su se otvorila vrata podruma. Apollo se nije potrudio ni okrenuti.
Sluga mu je već bio donio večeru. Sada je samo ležao na leđima, ruku je prebacio preko očiju i
drijemao.
Ali koraci koji su prilazili krevetu bili su laganiji nego što bi bili ijednog muškarca.
»Apollo.«
Artemis je stajala nad njim držeći u ruci vreću od tkanine.
Sjeo je.
»Moramo se požuriti«, rekla je i spustila vreću na pod pokraj njegova kreveta. U vreći je
zazvečalo nešto metalno.
Sagnula se i izvadila drveni bat i dlijeto. »Nećeš vjerovati koliko mi je dugo trebalo da
ovo nabavim. Naposljetku sam zamolila jednog od stajskih momaka i dobila ovo.«
Izgledala je neobično zadovoljna za jednu ženu koja se zbog njega izlaže riziku. Namrštio
se i poželio opsovati. Prokletstvo.
Wakefield ju je zaveo – znao je to – a ona će sada riskirati da se izloži vojvodinom bijesu.
Što će biti s njom ako je taj gad sada odlučiti izbaciti iz kuće?
»Pa?« spustila je ruke na bokove. »Ja to nikako ne mogu učiniti.«
Zgrabio je bilježnicu i nešto napisao, a onda joj to pružio. Prihvatila je bilježnicu, a on je
uzeo dlijeto i namjestio ga na prvu kariku lanca koji se spuštao od obruča oko njegova gležnja.
»Neće li te vojvoda kazniti?« čitala je Artemis naglas.
Udario je dlijeto koje je glasno odjeknulo.
Artemis je spustila bilježnicu i ogorčeno ga pogledala. »Ne, naravno da neće. Čitao si
previše onih melodramatičnih pamfleta koje sam ti donosila u Bedlam. Nisam čak sigurna da su
priče o kojima su pisali stvarne. U svakom slučaju, Maximus će se možda naljutiti na mene, ali
neće me kazniti. Zaista. Kakva pomisao.«
Ponovno je udario po dlijetu prije nego što ju je znakovito pogledao i usnama oblikovao
riječ: Maximus?
»Već sam ti rekla da mi je prijatelj.«
Zakolutao je očima. Artemis mu je lagala o tom kopiletu. Poželio je da mu se vojvodina
lubanja nađe pod drvenim batom. I treći put je udario dlijeto najjače što je mogao. Karika se
otvorila.
»O, izvrsno!« uskliknula je Artemis i sagnula se da mu pomogne odvojiti slomljenu
kariku od preostalih dviju, koje su visjele s okova na njegovu gležnju. »Morat ćeš to omotati
nekom krpom da ne zveči. Donijela sam odjeću.« Pokazala je rukom na vreću.
Uzeo je bilježnicu od nje i napisao: Zašto sada?
Pročitala je njegove riječi, a lice joj je polako postalo bezizražajno prije nego što se
nasmiješila i pogledala ga. »Uskoro odlazim iz kuće Wakefield i htjela sam biti sigurna da si
slobodan prije nego što odem.«
Zašto je odlazila? Što se još događalo? Nečujno je oblikovao riječ: »Artemis.«
Pravila se da nije vidjela. »Požuri se i odjeni.«
Zabrinut zbog njezina požurivanja i neodgovorenih pitanja, poslušao ju je. Već je prije od
sobara dobio hlače i košulju. Sada se presvukao u čistu odjeću, s dodatkom prsluka, kaputa i
cipela.
Sve mu je bilo mrvicu premaleno, uključujući i cipele.
Artemis ga je gledala kao da se ispričava. »Dobila sam ih od jednog lakaja. On ima
najveća stopala u kućanstvu.«
Apollo odmahne glavom smiješeći joj se, a onda se sagnuo da poljubi sestru. Nije imao
ništa osim onoga što mu je ona dala. Zgrabio je bilježnicu i napisao: Kako ću stupiti u kontakt s
tobom?
Zagledala se na tren u bilježnicu i on shvati da nije na to mislila.
Ponovno je uzeo bilježnicu. Artemis. Moramo ostati u kontaktu. Ti si mi sada sve što
imam, a tvojem vojvodi ne vjerujem. Nimalo.
»No, to je baš budalasto, taj dio o Maximusu«, rekla je kad je pročitala što je napisao.
»Ali imaš pravo – ne smijemo izgubiti jedno drugo. Znaš li kamo možeš otići odavde?«
Danima je o tome razmišljao dok je ležao na krevetu i imao je donekle spreman odgovor.
Pažljivo je napisao: Imam prijatelja koji se zove Asa Makepeace. Možeš poslati pismo na njegovo
ime u perivoj Hartes Folly.
Pružio joj je bilježnicu i vidio kako je razrogačila oči od iznenađenja. »Perivoj Hartes
Folly? Ne razumijem. Zar ćeš tamo otići?«
Odmahnuo je glavom i nježno joj uzeo bilježnicu iz ruku.
Bolje je da ne znaš.
Čitala je preko njegova ramena. »Ali...«
Pazi na sebe.
Učinilo mu se da joj na usnama vidi naznaku smiješka dok je čitala, a onda ga je čvrsto
zagrlila. »Ti si taj koji mora paziti na sebe. Tvoj bijeg još je velika vijest. Svi će te tražiti.«
Odmaknula se da ga pogleda, a on se uznemirio vidjevši joj suze u očima. »Ne bih mogla
podnijeti da te opet izgubim.«
Sagnuo se i poljubio je u čelo. Čak da je i mogao govoriti, nije bilo ničega što bi joj
mogao reći da je utješi.
Okrenuo se da pođe.
»Čekaj.« Spustila mu je ruku na nadlakticu da ga zaustavi. »Evo.« Gurnula mu je u ruke
manju vrećicu. »Tu su tri funte i šest penija. To je sve što imam. I malo kruha i sira. O, Apollo.«
Njezin hrabar govor završio je jecajem. »Idi!«
Lagano ga je odgurnula baš kad se spremao opet sagnuti prema njoj.
Zato se okrenuo i ne pogledavši je, a onda pognuo gornji dio tijela i ušao u niski tunel u
koji je ranije te noći vidio Wakefielda kako ulazi.
Nije imao pojma kamo će ga odvesti.
MAXIMUS NIJE ZNAO koliko je dugo tražio po St. Gilesu te noći kad je začuo pucanj
iz pištolja. Brzo je zašao iza ugla i otrčao niz ulicu, ravno prema zvuku. Nad glavom mu je sjala
luna, njegova lijepa ljubavnica, njegova nedostižna ljubav.
Ispred sebe čuo je promukle povike muškaraca i topot kopita po kaldrmi.
Našao se u poprečnoj ulici i sa svoje desne strane ugledao Trevilliona kako brz poput
vihora jaše ravno prema njemu. »Krenuo je prema Sedam satova5!«
Maximus je protrčao poprijeko ispred konja, tako blizu da je na obrazu osjetio dah
životinje. Kako nije imao konja, mogao je brzo krenuti jednom od mnogih uličica preuskih za
konjanika i prepriječiti put Starom Vragu. Jer duboko u duši znao je da Trevillion noćas progoni
Starog Vraga. Čovjeka koji je na vratu nosio privjesak njegove majke.
Starog Vraga, koji mu je jedne kišne noći prije devetnaest godina ubio roditelje u St.
Gilesu.
Lagano trčeći skrenuo je lijevo, zatim odmah desno. Noge su ga boljele, dah ga je pržio
ulazeći i izlazeći mu iz pluća. Stup sa sedam satova pojavio se u daljini na kružnom trgu sa
sedam ulica. Stari Vrag ležerno je sjedio na konju pokraj stupa kao da ga čeka.
Maximus je usporio i povukao se u sjenu kuća. Razbojnik nije izvukao pištolj, ali sigurno
je bio naoružan.
»Vaša Milosti«, povikao je Stari Vrag. »Mislio sam da si već davno prerastao igru
skrivača.«
Osjetio je kako mu hladnoća obuzima grudi, strah da je premalen i preslab. Bespomoćnost
kakvu je osjećao kad je vidio da mu ovaj čovjek puca u majku. Na grudima joj se pojavila krv,
grimizna mrlja na njezinoj poput mramora bijeloj koži, krv koja se s kišom razlijevala u njezinu
kosu.
Osjetio je potrebu da povraća. »Tko si ti?«
Stari Vrag je nakrivio glavu. »Zar ne znaš? Tvoji su roditelji znali – zato sam ih morao
ubiti. Tvoja me je majka prepoznala, čak i ispod rupca na licu. Šteta. Bila je prelijepa žena.«
»Znači da jesi plemić.« Maximus nije htio zagristi u mamac. »A ipak si potonuo tako
nisko da kradeš u St. Gilesu.«
»Pljačkam, tek toliko da znaš.« Stari Vrag je zvučao razdraženo, kao da je smatrao da je
pljačkanje na neki način iznad krađe. »Ugodan je to hobi. Natjera krv da brže teče žilama.«
»Očekuješ da povjerujem kako to činiš zbog uzbuđenja?« podrugljivo reče Maximus. »Ne
smatraj me glupim. Jesi li siromašan mlađi sin plemićke obitelji? Ili ti je otac prokockao
nasljedstvo?«
»Pogrešno, sve pogrešno.« Stari Vrag odmahivao je glavom. »Dosađujem se, Vaša
Milosti. Ne budi kukavica. Izađi, izađi i igrajmo se!«
Maximus je iskoračio iz sjene. Više nije bio dječak koji se skriva. »Imam ih sve osim tog
jednoga, znaš to.«
Stari Vrag cmokne kad je veliki vranac premjestio težinu s jedne noge na drugu.
»Smaragdni kamen poput ovoga?« Rukom u rukavici dotaknuo je smaragdni broš na vratu. »To
je sigurno prilično koštalo, jer znam da sam ih skupo prodao. Ogrlica tvoje majke mnogo me je
godina opskrbljivala vinom i djevojkama.«
Maximus osjeti kako u njemu raste bijes, ali ga je zauzdao. Neće dopustiti da ga lako
izbaci iz takta. »Potreban mi je samo još taj da ponovo sastavim ogrlicu.«
Stari Vrag pozove ga savinutim prstom. »Dođi i uzmi ga.«
»To i namjeravam«, reče Maximus polako kružeći oko konja i čovjeka. »Uzet ću ga, a s
njim i tvoj život.«
Razbojnik je zabacio glavu i nasmijao se. »Zar sam ja razlog tome?« Pokazao je rukom na
Maximusov kostim. »Pa, gospodine, priznajem da sam polaskan. Da sam vojvodu od Wakefielda
doveo do ludila tako da se preobukao u običnog glumca i natjerao ga da trči ulicama St. Gilesa.
Pa, ja...«
Dogodilo se tako brzo da Maximus nije imao vremena misliti, a kamoli djelovati. Čuo je
iza sebe topot kopita, ugledao bljesak metala kad je Stari Vrag podignuo lijevu ruku, koju je
držao skrivenu u kaputu.
A onda je bljesnulo i čuo se pucanj.
 Strašan, strašan pucanj.
Konj je zanjištao, Maximus se trznuo i okrenuo oko sebe. Iza njega konj je padao na
zemlju i ritao se. Okrenuo se opet prema Starom Vragu. Razbojnik je tjerao konja u jednu od
sedam ulica.
Maximus je krenuo za njim.
Konj je opet zanjištao.
Kad je ovaj put pogledao, vidio je muškarca pritisnutog ispod konja. Kriste. Konj je pao
na jahača.
Potrčao je natrag do ranjenog konja. Noge konja su se ukočile i cijelo mu je tijelo
zadrhtalo.
Jedan dragun je dojahao, zastao i samo je buljio.
»Pomozi mi da ga izvučem!« poviče Maximus.
Pogledao je zakrvavljeno lice muškarca na zemlji i vidio da je to Trevillion. Ispod krvi
koža mu je bila sablasno bijela. Dragunski kapetan je šutio, stiskao zube, a usne su mu se
razvukle u grimasi agonije.
»Uhvati ga za drugu ruku«, zapovjedi Maximus mladom vojniku. Ovaj je zgrabio
kapetanovu nadlakticu i zajedno su ga povukli.
Trevillion je duboko i strašno zastenjao kad su mu noge izvukli ispod konja. Maximus je
vidio da je kapetanova usna krvava jer ju je zagrizao od muke. Kleknuo je pokraj Trevilliona i
lecnuo se ugledavši njegovu desnu nogu – istu na koju je Trevillion šepao zbog neke prethodne
povrede. Bila je savinuta pod neprirodnim kutom, a kost je očito bila slomljena – i to gadno
slomljena.
Trevillion je ispružio ruku i zgrabio prednji dio Maximusove tunike iznenađujuće snažno.
Privukao ga je k sebi dovoljno blizu da drugi vojnik nije mogao čuti. »Wakefield, nemojte je
pustiti da pati.«
Maximus je pogledao kobilu – Cvjetka, sada se sjetio. Glupo ime za vojnog konja.
Pogledao je Trevilliona, čija je brada bila krvava od pokušaja da utiša vlastiti bol.
»Učinite to«, procijedio je kapetan kroza zube, a oči su mu blistale. »Prokletstva mu,
učinite to.«
Maximus je ustao i zakoračio preko kobile. Prestala se bacakati i ležala je mirno, a velika
prsa su joj se teško nadimala. Neobično je držala prednju desnu nogu, bila je ili slomljena ili jako
ranjena. Ružna rana nagrđivala je glatku čokoladno smeđu dlaku konjskih prsa, a griva kobile
vukla se, vlažna od krvi, po kaldrmi. Na tren kao da je ugledao majčinu kosu koja se isto tako
krvava rasula po vlažnoj ulici uz kanal.
Zatresao je glavom i zakoračio bliže. Cvjetka je u strahu i boli zakolutala jednim okom
kad joj je prišao.
Izvukao je svoj kratak mač.
Maximus je kleknuo, prekrio joj nikom oko i prerezao joj vrat.
 Osamnaesto poglavlje

Lin je vrisnula kad joj je užareni ugljen opekao dlanove, ali

nije ispustila Tama. Kralj Herla trznuo se zbog njezina povika i
učinio pokret kao da će joj maknuti užareni ugljen iz ruku.
»Ne!« rekla je Lin, držeći vrući ugljen podalje od
kralja. »To je moj brat i moram spasiti i njega i sebe.«
Čuvši njezine riječi, oči su mu se rastužile,
ali kimnuo je glavom i povukao ruku.
A onda je pijetao zakukurikao...
_____
iz Legende o kralju Herli

rtemis se probudila vrlo rano ujutro i čula zvuk zapljuskivanja vode.

Okrenula se u Maximusovu velikom krevetu i vidjela ga kako stoji pokraj toaletnog stolića, na
kojemu je bila samo jedna zapaljena svijeća. Bio je gol do pasa i zapljuskivao je vodom prsa i
ruke... voda mu se slijevala niz prsa u crvenim potočićima.
Sjela je u krevetu. »Ranjen si.«
Zastao je, a onda se nastavio prati bez imalo obzira prema sagu. »Nisam.«
Namrštila se. Nešto se dogodilo, bio je previše tih. »Čija je to krv?«
Pogledao je u svoje mokre ruke. »Kapetana Trevilliona i njegova konja Cvjetke.«
Zatreptala je pitajući se je li dobro čula. Ali dok ga je gledala, on više ništa nije rekao.
Obavila je ruke oko savijenih koljena. Nejasno se sjećala da je prije nekoliko godina upoznala
dragunskog kapetana u St. Gilesu. Činio joj se kao strog muškarac. Zadrhtala je. »Je li kapetan
Trevillion mrtav?«
»Nije«, šapnuo je. »Nije, ali je jako ozbiljno ranjen.«
»Što se dogodilo?«
»Našao sam ga.«
»Koga?«
Naposljetku je podignuo pogled i premda mu je lice bilo iskrivljeno od bola, oči su mu
gorjele. »Starog Vraga. Čovjeka koji mi je ubio roditelje.«
Glasno je uzdahnula. »Onda si ga ulovio?«
»Ne.« Bacio je u lavor krpicu kojom se prao i uhvatio se rukama s obje stane toaletnog
stolića. »Ganjali smo Starog Vraga do stupa Sedam satova u St. Gilesu. Tamo je pucao u
Trevillionova konja, a konj se srušio na kapetana.«
Artemis zaustavi dah u grudima. Takve su se nesreće događale i često su bile smrtonosne
za jahača. »Ali rekao si da je živ.«
Maximus ju je naposljetku pogledao. »Noga mu je gadno slomljena. Morao sam ubiti
konja, a onda sam donio Trevilliona ovamo.«
Artemis je počela ustajati. »Treba li ga njegovati?«
»Da, ali pobrinuo sam se za to.« Maximus je podignuo ruku i zaustavio je. »Poslao sam
po svojeg liječnika čim sam stigao. Namjestio mu je nogu najbolje što je mogao. Želio ju je
odrezati, ali nisam mu dopustio.« Maximus se trgnuo. »Zamotao mu je nogu i liječnik kaže da
ako se ne zagnoji, Trevillion će ostati živ. Jednog sam lakaja poslao da sjedi uz njega. Noćas se
više ništa ne može učiniti.«
Artemis ga je netremice gledala. Bila je s jednom nogom izvan kreveta, a s drugom na
krevetu, kako ju je on zaustavio. »Ali kapetan bi ipak mogao umrijeti?«
Maximus joj je okrenuo leđa. »Da.«
»Žao mi je«, prošaptala je.
Kimnuo je glavom dok je svlačio hlače. »Izgubio sam svojeg jedinog saveznika.«
Oštro ga je pogledala. »A i prijatelja, mislim.«
Zastao je na sekundu prije nego što je počeo otkopčavati donje rublje. »I to, također.«
»Hoćeš li poslati vojnike da uhvate Starog Vraga?«
Šutnuo je nogom gaće i uspravio se potpuno gol. »Sam ću ga potražiti.«
»Ali...« Namrštila se i skrenula pogled od njegova tijela, jer ju je pogled na njega
uznemirivao. »Ne bi li bilo bolje imati pomoć?«
Zabacio je glavu i oštro se nasmijao. »Bolje, da, ali nemam koga zamoliti za pomoć.«
Samo ga je gledala. »Zašto ne? Spomenuo si ona druga dva dječaka – sada su već odrasli
muškarci – s kojima si trenirao. Sigurno bi jedan od njih...«
Zamahnuo je bridom dlana kao da nešto reže. »Oni su prestali s prerušavanjem u Duha.«
»Onda netko drugi. Ti si ipak vojvoda od Wakefielda.«
Nestrpljivo je odmahnuo glavom. »To je opasna potjera...«
»Da, tako je«, prekinula ga je. »Vidim ti modrice na rebrima, a imaš i porezotinu na
ramenu.«
»Što je još jedan razlog zašto ću to učiniti sam«, rekao je. »Ne želim da itko strada u
mojoj službi.«
»Maximuse«, rekla je nježno nastojeći razumjeti, nastojeći reći nešto zbog čega bi se
predomislio. »Zašto to uopće moraš učiniti? Ako je razbojnik, vojnici će ga uhvatiti i objesiti
prije ili...«
Okrenuo se oko sebe naglo i silovito, i šutnuo jednu od stolica ispred kamina. Odletjela je
preko sobe i udarila u zid raskolivši se.
Stajao je, prsni koš mu se dizao i spuštao, a on je zurio u slomljenu stolicu, iako je
Artemis sumnjala da je vidi.
»Maximus?«
»Ja sam ih ubio.« Glas mu je bio bolno promukao.
»Ne razumijem.«
»One noći kad su ubijeni. Zbog mene su bili u St. Gilesu.« Napokon ju je pogledao. Oči
su mu bile suhe, mrke i tako pune bola da je poželjela zaplakati suzama koje on nije mogao
proliti.
Umjesto toga podignula je bradu i zapovjedila: »Ispričaj mi.«
 »Bili smo u kazalištu te večeri.« Izdržao je njezin pogled kao da se boji pogledati u
stranu. »Samo otac, majka i ja, jer je Hero bila premlada, a Phoebe je bila još beba. To je bila kao
neka povlastica za mene – tek nedavno sam izašao iz dječje sobe i riješio se skrbi dadilje. Sjećam
se da smo gledali Kralja Leara, da mi je bilo strašno dosadno, ali nisam to htio pokazati, jer sam
znao da ću zbog toga izgledati naivan i mlad. Poslije smo sjeli u kočiju i ne znam kako, ne sjećam
se, iako sam to bezbroj puta ponovio u mislima, ali otac je počeo govoriti o puškama. Za
rođendan sam dobio dvije lovačke puške i tjedan dana prije toga izvadio sam ih i ubio nekoliko
ptica u vrtu u Londonu. Otac je bio silno ljut. Mislio sam da je završio s prijekorima, ali opet je
počeo, a taj put je rekao da će mi oduzeti puške sve dok ne naučim pravilno s njima postupati. To
me je iznenadilo i naljutilo, i povikao sam na njega.«
Naglo je udahnuo kao da ne može doći do daha.
»Vikao sam na oca. Nazvao sam ga kopiletom, majka je počela plakati, a na svoj užas
osjetio sam suze i u vlastitim očima. Imao sam četrnaest godina i mislio sam da je plakati pred
ocem nešto strašno. Otvorio sam vrata kočije i istrčao van. Otac je sigurno zaustavio kočiju i
pošao za mnom, a pretpostavljam da ga je majka slijedila. Trčao sam i trčao. Nisam znao gdje
smo i nije me bilo briga, ali kuće oko mene postale su ruševne, mogao sam osjetiti miris
prolivenog džina i truleži. Čuo sam očeve povike dok mi se približavao. U jednom trenutku
zlobne gluposti zamaknuo sam za ugao, iza nekih bačava – bačava džina – i sakrio se. Smrad
džina sve je prožimao, ispunjavao mi je nosnice, pluća i glavu sve dok nisam osjetio potrebu da
povratim. Onda sam čuo pucanj.«
Zašutio je, jako je otvorio usta kao da vrišti, ali nije se čuo nikakav zvuk.
Iskezio je zube, zabacio glavu i dalje je gledajući onim svojim strašnim očima. »Provirio
sam iza bačve, a moj otac... moj otac...« Zaklopio je oči i opet ih otvorio kao da ne može skrenuti
pogled. »Vidio me je dok je ležao krvavih grudi. Vidio me kako se skrivam i... pomaknuo je
glavu, samo malo, kao da ju je malo zatresao, i onda mi se nasmiješio. A onda je razbojnik pucao
u moju majku.«
S mukom je progutao knedlu. »Ne sjećam se što se tada dogodilo. Kažu da su me našli
kako ležim preko svojih roditelja. Sjećam se samo smrada džina. Toga i krvi u majčinoj kosi.«
Spustio je pogled na svoje ruke, stiskao ih u šake pa opet otvarao i širio prste kao da su
tuđi.
Pogledao ju je i kao da se opet pribrao. Svladao je svu onu strašnu tugu, ljutnju i strah,
dovoljne da pokose deset snažnih muškaraca kao da su bebe. Maximus je sve to zatvorio u sebe,
ispravio je ramena, podignuo bradu, a Artemis nije mogla shvatiti odakle mu tolika snaga da
sakrije tu groznu, krvavu ranu u svojoj duši – ali divila mu se zbog toga.
Divila mu se i voljela ga.
Osjetila je kako joj se u duši otvara slična rana, poput kakvog blijedog odraza sveg bola
koji je pretrpio, samo zato što joj je stalo do njega.
»I zato, vidiš«, rekao je tiho, potpuno vladajući sobom, iako je stajao potpuno nag. Bio je
vojvoda od Wakefielda i sada baš kao i kad je stajao i držao govor u Domu lordova. »Moram to
učiniti sam. Jer ja sam kriv za njihovu smrt, moram osvetiti njih – i svoju čast.«
Pružila je ruke prema njemu, a on je prišao krevetu i kleknuo na jedno koljeno pred njom.
»Možeš li me pogledati sada kad znaš kakav sam kukavica?«
»Dragi moj«, rekla je i obuhvatila mu lice objema rukama. »Najhrabriji si čovjek kojega
znam. Tada si bio samo dječak. Sigurno ti je netko to već rekao?«
»Već onda sam bio markiz od Braystona.«
»Bio si dijete«, rekla je. »Svojeglavo, budalasto dijete koje je izgubilo strpljenje. Otac te
nije krivio. Zaštitio te je dok je ležao umirući, rekao ti da ne izlaziš iz skrovišta. Pomisli,
Maximus. Da ti imaš dijete – sina – ne bi li i ti dao život za njega? Ne bi li ti bilo drago, čak i da
umireš, što će on živjeti?«
Zaklopio je oči i spustio glavu u njezino krilo. Prošla mu je dlanovima preko glave
osjećajući nježne vlasi pod prstima.
Malo poslije sagnula se i nježno ga poljubila u čelo. »Dođi u krevet.«
Ustao je i uvukao se ispod pokrivača, a nju privukao k sebi. Bila mu je okrenuta leđima,
osjećala je njegovu tešku ruku preko svojega struka, gledala u tamu i čekala san.
»VAŠA MILOSTI.«
Dok se Maximus budio, načas mu se učinilo da je samo zamislio da čuje Cravenov glas.
Zatreptao je. Craven je stajao pokraj kreveta.
»Craven«, rekao je glupo. »Vratio si se.«
Craven je podignuo jednu obrvu i izgledao zbunjeno. »Nikada nisam ni otišao, Vaša
Milosti.«
Maximus se trznuo. Sudeći prema broju »Vaših Milosti« s kojima se Craven nabacivao,
on je još bio u zategnutim odnosima sa svojim sobarom. »Nisam te vidio u kući.«
»Vaša Milost ne zna sve što se događa u ovoj kući«, reče Craven s gorčinom u glasu. »U
prizemlju vas čeka jedan džentlmen. Kaže da se zove Alderney.«
»Alderney? U ovaj sat?«
Craven je podignuo obje obrve. »Uskoro će podne, Vaša Milosti.«
»Ah.« Maximus je sjeo, pažljivo da ne probudi Artemis. U glavi mu je bilo mutno, ali
Alderney je sigurno došao zbog nečega što je moralo biti važno.
»Dao sam vašem posjetitelju ručak i čini se da je sasvim zadovoljan pa vjerujem da imate
vremena umiri se i urediti prije nego što ga primite.«
»Hvala ti, Craven«, rekao je Maximus trpko, a onda je ustao gol iz kreveta. »Jesi li čuo za
kapetana Trevilliona?«
»Jesam«, odgovori Craven i dalje mu okrenut leđima. »Otišao sam pogledati kapetana i
čini mi se da se mirno odmara. Liječnik je javio da će se vratiti poslijepodne da pogleda
pacijenta.«
»Dobro.« Maximus se osjećao bolje znajući da je kapetan preživio noć.
Craven je pročistio grlo. »Nisam mogao ne primijetiti da vikont Kilbourne više nije u
podrumu.«
Maximus se ukočio, a voda mu je kapala s lica. »Što?«
»Čini se da se nekako oslobodio lanca, uz pomoć drvenog bata i dlijeta, i pobjegao.«
Craven se vrlo trudio ne pogledati prema Artemis, koja je još bila skrivena pod pokrivačem.
Maximus se nije ustručavao i primijetio je da joj je disanje previše plitko da bi još
spavala. »Craven, možeš li nas ostaviti same?«
»Naravno, Vaša Milosti.«
Maximus je pratio pogledom sobara, koji je krenuo prema vratima. »Znaš li da se
gospođica Picklewood neočekivano vratila sa sela? Čini se da je primila informacije koje je
mogla dobiti samo od nekoga iz ove kuće. Ti ništa ne znaš o tome, zar ne?«
Craven je široko rastvorio oči. »Na što ciljate, Vaša Milosti?«
Maximus ga je ogorčeno pogledao i zatvorio je za njim vrata.
Kad se okrenuo, Artemis ga je gledala. Oči su joj bile pune tuge zbog čega je osjetio
hladnoću do kostiju.
Možda mu je zbog toga glas bio previše glasan kad ju je odlučno pitao: »Ti si ga pustila,
zar ne?«
»Da.« Sjela je. »Zar si zaista očekivao išta drugo?«
 »Očekivao sam da me poslušaš kad sam ti rekao da mora ostati zatvoren.«
»Da poslušam.« Problijedjela je, a lice joj je postalo bezizražajno, osim što su joj oči
plamtjele.
Povlačila se, ali on je nije mogao pustiti. »Da. Našao bih neko sigurno mjesto za njega –
daleko od ljudi kojima bi mogao nauditi. Ti...«
Proizvela je podrugljiv zvuk i zbacila sa sebe pokrivače. Ispod je bila naga, koža joj je
bila ružičasta i slatka od sna. »Želiš da ti budem poslušna kao sve tvoje sluge. Da se lijepo
uklopim u kutiju u koju si me odlučio smjestiti. Zar ne vidiš? Istrunut ću u kutiji. Ne mogu živjeti
ograničena onime što očekuješ od mene.«
Osjećao je da rasprava klizi izvan njegove kontrole. Bio je vješt u debatiranju u Domu
lordova, ali ovo nije bila logična politička rasprava – bile su to emocije, sirove emocije između
muškarca i žene.
Bespomoćno ju je gledao, svjestan nekako da ova rasprava obuhvaća mnogo više od
problema što učiniti s njezinim bratom. »Artemis...«
»Ne.« Ustala je, borbeno kao neka grčka božica, i zgrabila svoju noćnu košulju.
»Govorimo o mojem bratu, Maximuse.«
»Stat ćeš na njegovu stranu prije nego uz mene?« Ah, znao je da je to bila pogreška prije
nego što su mu riječi prešle preko usana.
Ispravila je ramena. »Ako moram. Zajedno smo bili u majčinoj utrobi. Jedna krv i meso,
zauvijek vezani, i tjelesno i duševno. Ja volim svojeg brata.«
»Ali mene ne isto tako?«
Zastala je držeći noćnu košulju ispred sebe. Na trenutak su joj se ramena opustila, ali onda
je podignula glavu. Njegova božica.
Njegova Dijana.
»Kad me se zasitiš«, rekla je tiho i jasno, »Apollo će i dalje biti moj brat. I dalje će biti uz
mene.«
»Nikad te se neću zasititi«, rekao je znajući svakom česticom svoje duše da govori
apsolutnu istinu.
»Onda to dokaži.«
Znao je što ona traži takvim otvorenim i ranjivim izrazom lica. Nešto se u njemu
smežuralo i umrlo. Zaslužila je ovo. Zaslužila je supruga, dom i djecu. Njegovu djecu. Ali on je
predugo bio razapet na kotaču, zbog pokore za koju nije bio siguran hoće li je ikada potpuno
izvršiti. Vojvodstvo... njegov otac.
»Znaš...« Glas mu je bio promukao poput šapata umirućeg čovjeka. Oblizao je usne.
»Znaš zašto ne mogu. Dugujem mu svoj život, svoju službu, svoju dužnost da budem vojvoda.«
Slegnula je jednim nježnim, golim ramenom. »Pa, ja sjećanju na tvojega oca ne dugujem
ništa.«
Zateturao je kao da ga je pljusnula. »Ne možeš...«
»Ne«, rekla je. »Ne mogu. Mislila sam da mogu ovo, doista sam mislila, ali nisam
dovoljno hrabra. Ne mogu povrijediti sve ljude oko sebe, ne mogu povrijediti Penelopu, ne mogu
više ranjavati ni sebe.« Ispružila je drhtavu ruku. »Ne uklapam se u lijepu kutijicu koju si mi
pripremio. Ne mogu te gledati kako ustaješ iz mojeg kreveta znajući da ćeš otići u krevet druge
žene. Nisam svetica.«
»Molim te.«
Preklinjao ju je. On koji se nikada prije nije ni pred kim poklonio.
Odmahnula je glavom, a on se pomaknuo, uhvatio je za ruku, privukao njezino tijelo uz
svoje. »Molim te, Dijana, molim te, nemoj ići.«
 Nije mu odgovorila riječima, ali podignula je lice k njemu, i tako slatko razdvojila usne
kad je pritisnuo svoja usta na njezina. Obuhvatio joj je lice dlanovima, držao ju je kao nešto
dragocjeno dok je pio s njezinih usana. Bila je njegova, na ovome svijetu i na idućem, i kad bi je
samo mogao uvjeriti u tu nepromjenjivu činjenicu, onda bi još ovo mogao spasiti.
Mogao bi živjeti i disati, s njom uza se.
Zato joj je kliznuo prstima kroz kosu, oslonio palce na njezine sljepoočnice dok joj je
lizao unutrašnjost usta. Uzimao ju je nježno, lukavo, koristeći sve seksualne vještine koje je u
životu naučio.
Zastenjala je i istegnula vrat, a on je u sebi likovao dok je pomicao usta niz njezin vrat,
lizao je i osjećao okus žene i njezine želje.
Pokušala se odmaknuti, okrenuti glavu u stranu. Zastenjala je. »Maximuse, ne mogu...«
»Sšš«, šapnuo je, a ruke su mu drhtale dok ih je spuštao do njezina struka. »Molim te.
Molim te, dopusti mi.«
Hodao je natraške bez ijednog naglog ili oštrog pokreta, a nju je vodio sa sobom, sve dok
nije naišao do stolice i spustio se na nju.
»O, Maximuse«, uzdahnula je kad ju je povukao dolje i nježno je držao na krilu.
»Da, dušo«, promrmljao je otvarajući usta nad njezinom bradavicom.
»Dragi«, rekla je i uhvatila mu lice između dlanova tako da ju je pogledao u oči.
Nije to želio. Nije mu se sviđao pogled njezinih očiju – nepokolebljivo odlučan.
»Volim te«, šapnula je, a njegova je duša poletjela u visinu sve dok nije izgovorila
sljedeće riječi. »Ali moram te ostaviti.«
»Ne.« Čvrsto ju je primio za bokove kao da je trogodišnje dijete koje se ne želi odreći
svojeg mača-igračke. »Ne.«
»Da«, odgovorila je.
Nešto okrutno probudilo se tada u njemu, rođeno iz bijesa i tuge. Uhvatio ju je straga za
glavu i privukao svojim ustima. Želi li ona zanijekati ovo\'7d Kako je to uopće smatrala
mogućim?
Obavila mu je ruke oko vrata i pustila ga da je nemilosrdno ljubi. Uzdahnula je kad joj je
raširio noge i namjestio ih sa svake strane svojih bokova. Između njih njegov je ud upirao u nju,
kao grubi simbol njegove požude. Primio je glavić prstima, pritisnuo ga prema njoj i počeo trljati
njezinu ljepotu svojim pohotnim spolovilom. Osjetio je pod prstima da je vlažna, otvorena i
vruća, a duša mu je pjevala od pakosne radosti kad je ona bespomoćno zastenjala.
Imat će ovo, o Bože, ako već ništa drugo od nje.
Izvila je leđa u gracioznom erotičnom luku i vrtjela je bokovima upirući se u njega.
Prošao je rukom preko njezina nježnog trbuha do lijepih dojki, milujući svaku posebno,
pazeći da je na svaki mogući način dovede do vrhunca.
Ali osujetila mu je namjere. Uzdignula se iznad njega i otvorila odlučne sive oči prije
nego što je prste ispreplela s njegovima na njegovu udu. Morao je stisnuti zube čak i zbog tog
malog dodira. S poluzatvorenim očima gledao je kako ga je privukla k sebi, s njegovom vlažnom
i osjetljivom krunom, i prislonila na svoje spolovilo.
»Maximus«, šapnula je, sva od mjesečine i snage. »Volim te. Nikada to nemoj
zaboraviti.«
I onda se nabola na njega.
Ah! Zaklopio je oči. Užitak je bio tako sladak da je graničio s agonijom. Zgrabio ju je za
bokove spriječivši bilo kakav pokret tako da prerano ne svrši. Njezine su dubine bile vruće, uske i
bile su dom.
Otvorio je oči. »Nikad me nemoj ostaviti.«
 Odmahnula je glavom, oslobodila se njegova stiska i uzdignula se poput prave božice
lova. Pustila je da mu jadan ud klizne gotovo do samog izlaza prije nego što se snažno spustila
natrag. Jahala ga je. Bedra su joj bila jaka i okretna, obrve skupljene u nekoj odlučnoj namjeri, a
usne širom rastvorene kao da se nečemu čudi.
Ovo posljednje natjeralo ga je da se pomakne. Dragi Bože, ako ne može imati ništa drugo,
ako je odlučila izdubiti mu nutrinu i ostaviti samo praznu ljusku, onda će pamtiti ovo.
Artemis koja ga jaše poput božice lova.
Privukao je njezino lice svojemu i poljubio te čarobne usne, tražio je jezikom njezinu
toplinu i pokušao se ne slomiti poput nedozrelog mladića. Izdržao je, sve dok joj ritam nije
posustao, dok nije ostala bez daha priljubljena uz njegove usne, sve dok njezin tobolac nije počeo
stezati njegov ud u grčevima slasti. Tada se prepustio, čvrsto je zagrlio njezino vlažno i opušteno
tijelo, držao je za bokove dok je ubadao jedanput, dvaput, što je dublje mogao.
Kao da želi zauvijek ostati u njoj.
Prosuo je sjeme.
Ležala je naslonjena na njega. Sladak, sladak teret sve dok nije malo okrenula glavu.
Onda je ustao, čvrsto je držeći u naručju i odnio je do kreveta, gdje ju je nježno spustio.
»Moram vidjeti zbog čega je Alderney došao«, promrmljao joj je. »Neću se dugo zadržati.
Ostani ovdje dok se ne vratim.«
Samo je sklopila oči, a on je to shvatio kao pristanak. Brzo se odjenuo i potrčao niz
stepenice.
Alderney je bio duboko sagnut i proučavao je neki kolekcionarski predmet na talijanskom
mramornom stoliću, ali naglo se uspravio kad je Maximus ušao u salon.
»Oh! Ah, dobro jutro, Vaša Milosti.«
»Dobro jutro.« Maximus je rukom pokazao na sofu. »Želite li sjesti?«
Alderney se spustio na sofu i jedan trenutak samo se meškoljio.
Maximus je nervozno podignuo obrvu. »Htjeli ste me vidjeti?«
»O! O, da«, rekao je Alderney kao da se prenuo iz sanjarenja. »Mislio sam da je najbolje
da dođem i odmah vam kažem, jer prije ste smatrali da je to važno.«
Tu je zašutio i s očekivanjem je treptao gledajući Maximusa.
»Da mi kažete što?«
»Da sam se sjetio«, odgovori Alderney. »Tko mi je dao privjesak koji ste mi pokazali.
Ali, on mi ga nije zapravo dao, zar ne? Prije bi se reklo da sam ga osvojio od njega. Vidite, rekao
je da će mačka koja je zalazila u školsku kuhinju omaciti tri mačića, a ja sam rekao da je to
glupost. Nosila ih je barem šest, a kad nam je mačka naposljetku dopustila da pogledamo mačiće
– bila je vrlo oprezna i sakrila ih je ispod trijema – pokazalo se da sam ja imao pravo, bilo ih je
šest i on mi je morao dati privjesak.«
Alderney je duboko uzdahnuo na kraju tog govora i lice mu je blistalo od ponosa.
Maximus je oprezno i polako udahnuo. »Tko vam je dao privjesak?«
Alderney je zatreptao kao da ga čudi što Maximus to sam nije zaključio. »Pa, William
Illingsworth, naravno. Ali odakle njemu, nemam pojma. Vratio se s praznika s tim predmetom i
pokazivao ga je svim dječacima, a sljedeće večeri ja sam ga dobio od Illingswortha. No onda sam
se otišao kockati s nekoliko dječaka i tada sam ga izgubio u korist Kilbournea.« Alderney je
izgledao tužno. »Jadan Kilbourne. Znate, bio mi je drag dok smo bili u školi, iako smo ga tada
zvali Greaves jer otac mu je još bio živ i još nije naslijedio titulu.«
Maximus ga je samo gledao. »Illingsworth.«
»Da«, rekao je Alderney vedro. »To mi je tek sinoć palo na pamet kad je moja žena rekla
da se riđa mačka, koju naša djeca drže u svojoj sobi, treba omaciti. Tada sam se naravno sjetio
one oklade s Ilingsworthom.«
»Znate li gdje je Illingsworth sada?« upita Maximus ne nadajući se baš pozitivnom
odgovoru.
»Baš sada, ne.« Alderney je ozbiljno odmahnuo glavom. »Ali ako odete do njegove kuće,
sluge će vam sigurno znati reći.«
»Do njegove kuće«, ponovi Maximus.
»Pa, da«, odgovori Alderney. »Živi na Trgu Havers. Nije baš najbolja adresa, ali on ipak
ima ograničene prihode. Tata mu je bio kockar.«
»Hvala vam«, rekao je Maximus i odmah ustao.
»Što? Što?« Alderney kao da se prenuo i iznenadio.
»Moj batler će vas ispratiti. Imam zakazani sastanak.«
Maximus je jedva dočekao da čovjek izađe iz sobe, a onda je pojurio natrag uza stube. Još
je imao vremena. Kad bi je samo mogao privoljeti da ga sasluša...
Otvorio je vrata svoje spavaće sobe i odmah vidio da je zakasnio.
Artemis je otišla.
 Devetnaesto poglavlje

Užareni ugljen u Lininim rukama pretvorio se u njezina

dragog brata Tama. Skočio je s fantomskog konja
kojega je jahao i kad je stopalima dotaknuo zemlju,
ponovno je postao smrtnik.
Tam se osmjehnuo gore prema Lin. »Sestro! Spasila si me, ali
sada moraš i ti napustiti taj divlji lov želiš li opet živjeti.«
Lin je pogledavala bratovo veselo lice i lice
kralja Herle, ali on je izbjegavao njezin pogled. Oči
je okrenuo prema sablasnom obzoru, pomiren s tim
da će dovijeka loviti...
_____
iz Legende o kralju Herli

rtemis se iskrala kroz stražnja vrata kuće Wakefield, s ono malo svojih
stvari koje je spremila u prilično ofucanu torbu, koju je sada čvrsto držala. Oklijevala je, a u
grudima joj je rasla panika. Morala je otići – otići odmah sada dok je mogla, dok Maximus nije
pred njom, da je dovodi u napast svime čemu se oduvijek nadala, a što nikada neće moći imati –
ali nije znala kamo bi pošla. Nije joj se činilo ispravno vratiti k Penelopi – ne nakon onoga što je
učinila s Maximusom. A nikako nije mogla pitati ni ledi Hero ni ledi Phoebe.
Vrata su se otvorila iza nje i pripremila se na najgore. Ne opet. O, dragi Bože, nije bila
sigurna da može još jedanput sve proći s Maximusom. Osjećala je kao da joj je dio duše otrgnut,
rana je krvarila polako i uporno, negdje duboko u njoj.
Ali glas koji joj se obratio bio je ženski.
»Draga moja.«
Okrenula se i ugledala gospođicu Picklewood kako je suosjećajno gleda. »Mogu li kako
pomoći?«
I prvi put u životu Artemis Greaves briznula je u plač.
MAXIMUS JE IZAŠAO na prednja vrata svoje kuće i zapovjedio da mu dovedu konja.
Činilo se da je to sve što mu je ostalo: osveta. Pa ako je tako, onda je namjeravao taj zadatak
obaviti brzo i s najviše krvi koliko je moguće.
Već za nekoliko minuta kaskao je niz ulicu.
 Trg Havers doista nije bio baš mondeni dio Londona. Kuća koju je tražio bila je dopola
građena od drvenih greda, iako nije bila ni blizu tako oronula kao neke u St. Gilesu. Maximus je
sjahao i jednom dječaku dao šiling da mu pazi na konja. Illingsworth je očito živio samo u dva
gornja kata i na svu sreću bio je kod kuće. Jedna starija sluškinja otvorila je Maximusu vrata i
stubama ga odvela na kat u skučeni salon. Tamo ga je ostavila bez ijedne riječi.
Maximus se okrenuo i počeo ogledavati oko sebe. Soba je bila namještena rasparenim
pokućstvom, a neki su komadi svojedobno bili skupocjeni. U neočišćenom ognjištu kamina nije
gorjela vatra, vjerojatno zbog štednje, a na zidu su visjele dvije jeftine uokvirene gravure.
Vrata salona su se otvorila.
Maximus se okrenuo i ugledao muškarca u izlizanom kućnom kaputu, s mrljama sprijeda,
najvjerojatnije od žumanjka. Na glavi je imao mekanu kapu i bio je neobrijan. Rijetka riđa brada
prekrivala mu je mršavo lice s tako oštrim jagodičnim kostima da je izgledalo kao da mu je koža
previše zategnuta.
»Da?« upitao je oprezno Illingsworth.
Maximus je ispružio ruku. »Ja sam Wakefield. Došao sam vam postaviti nekoliko
pitanja?«
Illingsworth je zbunjeno zurio u pruženu ruku prije nego što ju je prihvatio. Dlan mu je
bio vlažan.
»Da?« ponovio je.
Očito mu domaćin nije namjeravao ponuditi da sjedne.
Maximus je zavukao ruku u džep i izvadio privjesak. »Prije trinaest godina ovo ste
izgubili na okladi s Johnom Alderneyjem. Odakle vam to?«
»Što...?« Illingsworth se nagnuo naprijed da pogleda privjesak. Ispružio je ruku kao da će
ga uzeti, ali Maximus je bez razmišljanja zatvorio šaku.
Na to ga je Illingsworth pogledao. »Zašto želite znati?«
»Zato«, rekao je Maximus »jer je ovaj privjesak bio dio ogrlice koja je pripadala mojoj
majci.«
»Ah.« Illingsworth je imao znalački pogled koji se Maximusu nije svidio. »Založila ga je,
zar ne?«
»Ne. Opljačkana je one noći kad je ubijena.«
Da ga nije gledao, Maximusu bi to možda promaknulo: lagani pomak, neznatno raširene
oči. U sljedećoj sekundi je nestalo i na Illingsworthovu licu se vidio samo umor. »Prije trinaest
godina bio sam petnaestogodišnji dječak. Uvjeravam vas, Vaša Milosti, da nemam ništa sa
žalosnom pogibijom vaše majke.«
»Nisam ni rekao da imate«, rekao je Maximus. »Samo želim znati tko je čovjek od kojeg
ste ovo dobili.«
Ali Illingsworth je zatresao glavom i brzo prišao kaminu. »Nikada u životu nisam vidio
taj dragi kamen.«
Ponašao se previše ležerno – taj čovjek je lagao. »John Alderney kaže suprotno.«
Illingsworth se nasmijao, ali bio je to šupalj smijeh, poput graktanja. »Alderney je u školi
bio glupan. Ne vjerujem da se s godinama to imalo promijenilo.«
Okrenuo se licem k Maximusu, a pogled mu je bio iskren i čvrst.
Maximus ga je promatrao. Illingsworth je nešto znao – Maximus je to osjećao u kostima –
ali ako taj čovjek nije želio reći što zna, Maximus nije mogao mnogo učiniti. Donio je odluku i
spremio privjesak u džep. »Lažete.«
Illingsworth je počeo prosvjedovati.
Maximus ga je prekinuo oštrim pokretom ruke. »Mogao bih batinama izvući iz vas ime
čovjeka koji vam je to dao, ali nisam ljubitelj nasilja. Zato ću vam predložiti nagodbu: dajem vam
dan i noć da mi kažete tko je to. Ako mi na kraju tog roka ne date ime koje želim, uništit ću vas.
Uzet ću vam ono malo što imate. Ovu kuću, odjeću, sve do čega vam je stalo. Do kraja tjedna bit
ćete prosjak u jarku uz cestu ako mi ne kažete ono što želim znati.«
Maximus se okrenuo dok se Illingsworth sav zapjenjen bunio i bijesno tvrdio kako je
nedužan. Bilo je to gubljenje vremena.
Maximus se spustio stubama, a da ga stara sluškinja nije došla ispratiti.
Vani ga je, stojeći uz konja, strpljivo čekao dječak. »Dobar si momak«, rekao mu je
Maximus. »Bi li želio danas još malo zaraditi?«
Dječak je željno kimnuo glavom.
»Potrebno mi je da odneseš jednu poruku.« Maximus je dječaku dao svoju adresu i
poruku za Cravena, natjeravši ga da je ponovi od riječi do riječi. Zatim je otposlao dječaka.
Maximus je uzjahao i napravio pravu predstavu od svojega udaljavanja na konju.
Kad se udaljio od Illingsworthove kuće, sjahao je i poveo konja zaobilazno do ulice iz
koje su se vidjela Illingsworthova ulazna vrata.
Tamo se smjestio i čekao da vidi što će Illingsworth učiniti s njegovim ultimatumom.

»ZNALA SAM DA ĆE vam ova lijepa nijansa tamnozelene izvrsno pristajati«, rekla je
ledi Hero te večeri dok su hodale prema kazalištu u perivoju Harte’s Folly.
»Hvala vam.« Artemis je rastreseno gledala okolo po perivoju prije nego što se sjetila da
je malo vjerojatno da bi Apollo bio ovdje na otvorenom. Nema sumnje da je našao neko mjesto
gdje se sakrio od pogleda.
Tužno je zagladila suknje svoje nove haljine. Isprva je trebala biti sašivena za ledi Hero,
ali kad je ona shvatila da će joj ubrzo trebati potpuno drukčije krojene haljine, inzistirala je da je
Artemis uzme. Krojačica ju je tog poslijepodneva donijela u Dom za siročad i nezbrinutu djecu,
zajedno s druge dvije haljine sašivene posebno za nju. Gospođica Picklewood odlučila je da je
sirotište najbolje mjesto na kojemu se Artemis može skloniti dok ne bude mogla otputovati k
njezinoj dragoj prijateljici gospođici White. Izgleda da je gospođici White trebala družbenica.
Artemis je uzdahnula. Bila je zahvalna – doista je bila – ali mogućnost da se opet vrati
starom životu, čak i s drugom gospodaricom, u njoj je izazivala depresiju.
Ili je bila očajna zato što je ostavljala Maximusa.
Spustila je pogled na svoju prekrasnu haljinu. Gdje će je moći nositi kad bude u Bathu
živjela kao pratilja starije dame? Možda bi je mogla prodati. Opet ju je pogladila, prilično
čeznutljivo. Sašivena od svilenog damasta, haljina je imala dubok okrugao izrez, obrubljen
tankom delikatnom čipkom. Volančići od čipke također su krasili rub rukava dugih do lakta.
Cjelina je bila jednostavno uzvišena i Artemis je gorko pomislila da nikada u životu nije imala
takvu lijepu stvar.
Poželjela je da je Maximus vidi u toj haljini.
Artemis je pomalo s očajem gledala blistavi perivoj oko sebe. Svjećice u malim staklenim
kuglama visjele su s fantastično oblikovanog grmlja i stabala, stvarajući čaroban ugođaj. Već je
mogla čuti melodiju žicanih instrumenata kako lebde zrakom. Lakaji su bili napadno odjeveni u
žuta i ljubičasta odijela, neki su u raskošnim vlasuljama imali cvijeće lavande ili vrpce.
Perivoj Hartes Folly bio je tako prekrasno mjesto, a nakon ove večeri za nju će biti
izgubljen.
Osim nje tu su bili Phoebe, ledi Hero sa suprugom, lordom Griffinom Readingom,
gospođica Picklewood, a također Isabel i Winter Makepeace, njezini domaćini u sirotištu, i ledi
Margaret i njezin suprug, Godric St. John. Gospodu nije dobro poznavala, ali dame je smatrala
svojim prijateljicama. Sve su bile članice Damskog društva za dobrobit Doma za siročad i
nezbrinutu djecu. Penelope je također bila članica, ali još nije bila stigla.
No Penelope je gotovo uvijek kasnila, pomislila je Artemis pomalo čeznutljivo.
Phoebe je brbljala sa svojom sestrom kad su stigli do kazališta i čekali da svi ostali
pristignu s doka – jer Hartes Folly nalazio se na južnoj obali Temze i najbolji način da se stigne
do perivoja bio je unajmljenim brodicama. Gospođica Picklewood uhvatila je Artemisin pogled i
kao da je znala u kakvom je raspoloženju, jer dok je kimala glavom, na licu joj se vidjelo da sve
razumije.
Artemis je spontano pognula glavu pred starijom damom kad su kroz široka vrata ulazile
u kazalište. »Hvala vam.«
»O, draga moja, nema potrebe da mi zahvaljuješ.« Gospođica Picklewood je porumenjela.
»Nadam se da znaš da te nikada nisam osuđivala zbog tvojih odluka. Vrlo dobro poznajem tugu i
usamljenost dama kao što smo mi.«
»Da.« Artemis je skrenula pogled u stranu. »Voljela bih da je moglo biti drukčije.«
Gospođica Picklewood prezirno otpuhne. »Moglo bi, kad bi Maximus to takvim učinio.«
Artemis joj je htjela odgovoriti, ali upravo ih je pozdravio lord Noakes, koji je ušao u
kazalište sa svojom suprugom. »Gospođice Picklewood, gospođice Greaves, drago mi je. Nisam
znao da ste se vratili u grad, gospođice Picklewood.« Zamišljeno je pogledavao Phoebe.
Mršavo i blijedo lice ledi Noakes večeras je izgledalo nervozno dok se čvrsto držala mužu
ispod ruke.
Gospođica Picklewood, iskusna dama kad se radilo o zlobnim aluzijama, samo se
nasmiješila. »Navratila sam samo nakratko prije nego što se vratim prijateljici. Zaista volim
Harte’s Folly. A vi, lorde? Moja ledi?«
»O, doista«, zacvrkutala je ledi Noakes prije nego što je pogledala supruga, a onda je
naglo zašutjela.
Lord Noakes lagano je kimao glavom. »Zar vojvoda večeras nije u pratnji dama?«
»Ne nedostaju nam pratitelji«, rekla je gospođica Picklewood, pokazavši na lorda Griffina
i ostalu gospodu koji su im sada prilazila s damama. »Bojim se da vojvoda večeras ima druge
poslove.«
Neobičan, izvijen osmijeh pojavio se na licu lorda Noakesa. »Nadam se da nije otišao
ganjati neke sablasti.«
Artemis ga je oštro pogledala. Je li on aludirao na Duha? Ali on nikako nije mogao znati
Maximusovu tajnu.
»Ispričajte me, dame, ali moramo otići u moju ložu.« Lord Noakes se poklonio i poveo
suprugu dalje.
»Kako neobična stvar za izreći«, mrmljala je gospođica Picklewood, nabrana čela. »Što
misliš da je htio reći time ‘ganjati sablasti’?«
Artemis je pročistila grlo. »Nemam pojma.«
»Ah, evo napokon ledi Penelope«, radosno je izjavila Isabel Makepeace. »Nesretno
stvorenje, sve nas je ostavila čekati.«
Naravno, Penelope je ušla slavodobitno. Nosila je haljinu protkanu zlatnim nitima, a bila
je u pratnji vojvode od Scarborougha. Kad se pojavila u krcatom kazalištu, raširila je lepezu i
ležerno je gledala oko sebe.
Artemis je osjetila navalu nježnosti prema svojoj rođakinji. Bila je tako tašta, tako lijepih
manira, ali ispod svega toga često je znala biti vrlo draga. A Artemis ju je jako povrijedila iako to
Penelope nije znala. No, barem je odlučila ostaviti Maximusa. Mogla se samo moliti da Penelope
nikada ne otkrije istinu. Artemis se smiješila i pružila je ruku Penelopi kad joj se ona približila.
Danima se nisu vidjele.
Penelope je prikupila suknje i ubrzala korak, zamalo jurnuvši na nju.
Ipak, Artemis se iznenadila kad je dobila pljusku.
»Kurvo!« povikala je Penelope, a glas joj je odjeknuo po cijelom predvorju kazališta.
Artemis je zateturala natraške od udarca i ostala bez daha.
Ledi Hero i Isabel Makepeace uhvatile su je da ne padne.
Gospođica Picklewood hrabro je zakoračila između nje i Penelope, ali to nije bilo
potrebno. Vojvoda od Scarborougha brzo se pomaknuo i dostigao Penelopu. Grubo ju je zgrabio
za ruku i povukao natrag. Njegovo inače veselo lice sada je bilo namršteno. »O čemu se ovdje
radi?«
Penelope nije skidala pogled s Artemis dok je govorila: »Znaš da želim Wakefielda, a
ipak si pred njim raširila noge kao obična bludnica.«
Artemis je samo gledala, ruku je prinijela obrazu dok joj se ledeno mrtvilo širilo rukama i
nogama.
»Nisi imala pravo na to!« vikala je Penelope sa suzama u očima. »Nikakvo pravo. Nikada
se neće vjenčati tobom, a pogotovo zbog Apollove ludosti. Završit ćeš na ulici, a meni će biti
drago zbog toga! Drago, kažem ti, jer...«
Naglo je prekinuta u svojoj tiradi jer ju je Scarborough okrenuo i jedanput protresao. Dok
je Penelope vikala, njegovo lice postalo je potpuno bezizražajno. Sada je bilo mračno od bijesa.
»Prestanite! Odmah prestanite!« obrecnuo se Scarborough.
Penelope ga je pogledala i zaustavila dah. »Ali...«
»Ne. Kakve god uvrede da ste zamišljali, ne možete ih izvikivati ovdje na javnom mjestu
kao kakva luda piljarica. I još ste udarili svoju bespomoćnu rođakinju! To je bilo ružno,
Penelope. Vrlo ružno, zaista.« Okrenuo se k Artemis i poklonio joj se. »Gospođice Greaves,
nadam se da niste povrijeđeni. Ispričajte me, otpratit ću groficu kući.«
Artemis je treptala i jedino što je mogla bilo je ukočeno kimnuti glavom.
Penelope je razrogačila oči u kojima su blistale suze. »Ali Roberte...«
»Ne.« Vojvoda se strogo mrštio. »Imam puno strpljenja, draga moja, i mislim da sam
pokazao svoju naklonost, ali i ja imam svoj ponos. Jednostavno neću dopustiti da ovako plačete
za drugim muškarcem. Bojim se da moram opet procijeniti svoje udvaranje vama.«
»Oh«, rekla je Penelope kroz stisnuto grlo i Artemis je prvi put vidjela bojazan na njezinu
licu.
»Dođite.« Scarborough ju je uzeo za ruku i odlučno odveo Penelope iz kazališta.
Nastupio je trenutak apsolutne tišine.
Artemis se činilo da joj se srce stisnulo i da je boli. Nježno se odvojila od Isabel i Hero i
okrenula se licem prema svojim prijašnjim prijateljicama.
KAD JE ILLINGSWORTH otišao u Harteš Folly, Maximus je bio razočaran. Cijeli je dan
promatrao i na kraju ga je navečer pratio da bi završio u kazalištu. Činilo mu se da je uludo
potratio vrijeme. Odjedanput je shvatio da bi, odrekne li se svojeg lova makar samo jedanput,
mogao provesti večer s Artemis i svojim sestrama. One su vjerojatno već našle svoja mjesta i
sjedile su u kazalištu. Možda će mu Artemis čak dopustiti da razgovara s njom.
Držao se podalje dok je Illingsworth mrmljao nešto s jednim jarko odjevenim lakajem, a
onda se iskrcao iz barke nakon što je njegov plijen otišao naprijed.
»Što je gospodin Illingsworth želio?« upitao je Maximus istog lakaja pritisnuvši mu
novčić u dlan.
 »Pitao je: je li lord Noakes večeras došao u kazalište«, bio je odgovor.
Maximus je podignuo obrve. »I je li došao?«
»Da, Vaša Milosti«, rekao je lakaj. »Lord i ledi Noakes večeras su ovdje. Sada su u
kazalištu, kao što sam rekao gospodinu Illingsworthu.«
Maximus je pogledao lakaja – mladić je izgledao bistro. Uzeo je veću kovanicu, ovaj put
zlatnik. »Poznajete li lorda Noakesa?«
»O, da, Vaša Milosti.« Lakaj je pogledavao zlatnik. »On i njegov nećak često dolaze u
kazalište.«
»Njegov nećak?«
Lakaj je podignuo obrve. »Zar ne znate, Vaša Milosti? Gospodin Illingsworth je nećak
lorda Noakesa.«
Maximus je rastreseno pritisnuo zlatnik mladiću u dlan. Ne, nije to znao. Noakes mu nije
bio blizak poznanik. Bio je zapravo prijatelj njegova oca, iako se Maximus sada prisjetio da majci
taj čovjek nije bio osobito drag i jedanput ju je slučajno čuo kako kritizira Noakesovo kockanje.
Odjedanput mu se u sjećanju javila slika Noakesa, koji je u novom odijelu došao na pogreb
njegovih roditelja.
Maximus se naglo okrenuo i velikim koracima pošao stazom koja je vodila u perivoj i
prema kazalištu. Dosad je uglavnom sumnjičio Scarborougha, ali Noakes i Scarborough bili su
sličnih godina. K tome su – sad mu je palo na pamet dok je o tome razmišljao – imali sličnu
građu tijela. Prosječne visine, s blago vidljivim trbuščićem, ali atletske građe za svoje godine.
Istoga stasa kao i Stari Vrag.
Ali sigurno nije sve tako jednostavno.
Maximus je lagano potrčao.
Netko je viknuo.
Maximus je stao i osluhnuo. U daljini se čula glazba, žamor glasova i smijeh. Ovo je
mjesto imalo bezbroj staza, umjetnički osvijetljenih tako da su neka mjesta ostavljena u mraku,
savršeno za romantične sastanke. Čovjek se tu vrlo lako mogao izgubiti.
Nešto se bacakalo u grmlju s njegove desne strane.
Maximus je potrčao u tom smjeru.
Neki je muškarac istrčao odande, pognute glave. Brzo se udaljio ne primijetivši
Maximusa. Maximus je napravio tri koraka kao da će potrčati za njim, ali tada ga je zaustavio
povik.
»Upomoć!«
Okrenuo se i pošao prema glasu umalo se spotaknuvši preko tijela.
Kleknuo je i pipajući rukama oko sebe našao muškarca. Prsni koš mu je bio vlažan od
neke tople tekućine.
»Ubio me je«, rekao je Illingsworth. »On me je ubio.« »Tko?« upitao je Maximus.
»Ja...« Illingsworth se zakašljao strašnim grgljanjem baš kad je Maximus otkrio da mu iz
prsnog koša viri nož.
»Rekao sam mu da ste me došli vidjeti, da vam namjeravam reći kako sam kao dječak u
ladici njegova radnog stola vidio onaj privjesak. Trebalo mi je samo malo novca, ne puno. Nije
pravedno...« »Illingsworth, tko je to bio?« oštro je pitao Maximus.
Glas drugog muškarca pretvarao se u zujeće udisaje. »Nije... pravedno. Ja sam mu rod.
Dugovao je...«
Illingsworth je zadrhtao i umirio se.
Maximus je opsovao i prinio drugu ruku Illingsworthu iznad nosa.
Ništa nije osjetio.
 Ustao je i osvrnuo se oko sebe. Illingsworth to nije izričito rekao, ali bilo je očito da ga je
ubio njegov ujak. Ako je to bio Noakes, bi li pobjegao iz perivoja ili otišao natrag u svoju
kazališnu ložu kao da se ništa nije dogodilo?
Maximus je krenuo prema doku.
Iza sebe je začuo pucketave zvukove. Okrenuo se. Jedna je žena vrisnula.
Već je trčao prema kazalištu kad je osjetio miris.
Dim.
Artemis.
 Dvadeseto poglavlje

Divlji lov se okretao, lovci su se pripremali odjuriti u oblake,

ali Lin je donijela odluku. Nagnula se bliže kralju
Herli, ispružila ruku i ukrala mu bijelog psića,
koji je sjedio na sedlu ispred njega. Kralj Herla pokušao je
uhvatiti nju i psa, ali prstima je zagrabio samo zrak.
Lin je već skočila na zemlju, čvrsto na grudima
privijajući psića...
_____
iz Legende o kralju Herli

e li to istina?« Phoebe je upitala Artemis, a lijepe oči boje lješnjaka bile su

joj zabrinute.
Phoebe je nekako uspjela odvojiti Artemis od ostalih, unatoč sokolovom pogledu
gospođice Picklewood. Sada su šetale prizemnim hodnikom kazališta.
Artemis je bila šokirana kada su se ostale dame, umjesto da je odbace, prešutno složile da
jednostavno zaborave cijelu scenu s Penelopom. Umjesto toga, Isabel Makepeace naglašenim je
kretnjama uhvatila Artemis ispod ruke dok su išle prema kazališnoj loži. Iako je ledi Hero,
pomislila je sada Artemis, imala prilično odlučan sjaj u očima.
Odlučan sjaj vrlo nalik onome na Phoebinu licu. Sestre inače nisu bile vrlo slične. Ali u
tom trenutku svatko je mogao vidjeti da su u srodstvu.
»Znala sam«, uzviknula je Phoebe kad joj Artemis nije smjesta odgovorila. »Moj brat te
zaveo.«
»Ne bih smjela o tome razgovarati s tobom«, brzo je rekla Artemis. »Zapravo, sumnjam
da ću nakon današnjeg dana ikada više smjeti privatno s tobom razgovarati.«
»Smiješno!« Phoebe je izgledala kao mali ljuti ptić. »Nemaš se čega stidjeti. To je
isključivo Maximusova pogreška.«
»Pa...« započela je Artemis, jer ako je htjela biti iskrena, ona je bila ta koja je došla u
Maximusov krevet, a ne obratno.
Ali nije to mogla reći njegovoj sestri.
»Mogla bih ga zadaviti, stvarno bih«, rekla je Phoebe. »Nije te čak ni zaprosio, zar ne?«
»Ne«, odgovorila je Artemis ukočeno. »Ne, nije. Ali nisam to od njega ni očekivala. Bila
je to moja odluka, draga. Zaista jest.«
»Tvoja?« Phoebe ju je pogledala nefokusiranim očima kao da pokušava – i ne uspijeva –
vidjeti izraz Artemisina lica. »Zaista tvoja odluka? Znači da bi odbila mojeg brata da ti je
ponudio brak? Želiš li da u to povjerujem?«
»To je sve velika zbrka«, šapnula je Artemis.
»Voliš li ga?«
»Što?« Artemis se zagledala u Phoebe. »Da, naravno. Da, volim ga.«
»Onda zaista ne vidim problem«, rekla je Phoebe odlučno. »Jer je očito da on voli tebe.«
»Ja...« Artemis se zbunjeno namrštila. »Po čemu to znaš?«
Phoebe ju je pogledala kao da je Artemis budalasta učenica. »Moj brat je najsuzdržanija
osoba koju znam. U knjižnici je knjige poredao po jezicima, zatim po starosti, pa prema imenu
autora i tek onda abecednim redom. Svoje govore za parlament priprema tjednima unaprijed i
dobro pazi da unaprijed sazna koji će lordovi biti prisutni i kako će glasati. Koliko znam, nikada
nije uzdržavao ljubavnicu – i prije nego što išta kažeš, čak i nevina mlađa sestra kao što sam ja,
ima svoje načine kako to može saznati. Fanatično je odan obitelji i toliko zabrinut za moju
sigurnost da je na prozore moje spavaće sobe dao ugraditi rešetke, navodno zato da se ne bih u
nekom napadaju rastresenosti, zaletjela u njih i pala van.«
Phoebe je duboko udahnula i zagledala se u Artemis jednim prodornim okom. »A ipak,
tebe je odvukao u šumu pred očima svih okupljenih na zabavi, s tobom je izgubio svoju smirenu
narav, zaveo te je u svojem domu – domu koji dijeli sa mnom. Ili moj brat ima groznicu mozga ili
je jako zaljubljen u tebe.«
Artemis nije mogla a da se ne nasmiješi, iako to sada nije bilo važno. Naposljetku,
Maximus se nije namjeravao oženiti zbog ljubavi Oženit će se da zadovolji svojeg davno
pokojnog oca.
Artemis je zaustila da to nježno kaže Phoebe kad se začuo ženski vrisak.
A onda je namirisala dim.
Blijedi pramen dima nedužno se uvijao u hodniku u kojemu su stajale.
Artemisino srce počelo je brzo tući. Kazalište je bilo staro, izgrađeno od drva i gipsa.
»Osjećam miris dima«, rekla je Phoebe.
»Da.« Artemis ju je uzela za ruku. »Moramo otići odavde.« Gdje je bio Apollo? Je li se
uopće nalazio u perivoju Hartes Folly? Bio je tako škrt na riječima o tome kamo točno ide. U
svakom slučaju, sada ga nije imala vremena tražiti. Mogla se samo nadati da će on uspjeti izaći iz
kazališta ako je doista bio ovdje.
Artemis je povukla Phoebe prema izlazu. Naravno, svatko je imao istu zamisao kako
pobjeći odande. Ljudi su počeli nadirati u hodnik, gurati se u panici. Jedan krupan džentlmen,
žurno prolazeći pokraj Artemis, snažno ju je odgurnuo u zid.
Prsti su joj popustili stisak i izgubila je Phoebinu ruku.
»Phoebe!« Povik joj je nestao u sveopćoj gužvi. Svom snagom probijala se kroz gomilu,
taktovima je gurala ljude nimalo ne mareći za lijepo ponašanje. »Phoebe!«
Ugledala je djevojčino lice, a njezine slijepe oči bile su raširene od panike. Artemis ju je
zgrabila za ruku i čvrsto stisnula.
»Artemis!« viknula je Phoebe. »Molim te, ne ostavljaj me tu.«
»Neću, draga.« Između njih i izlaza bilo je previše ljudi. »Pođimo ovuda – mislim da sam
tu vidjela neka vrata.«
Dim je zastrašujuće brzo postajao sve gušći. Artemis je počela kašljati dok je vukla
Phoebe prema vratima koja je prije vidjela. Iz smjera pozornice začulo se glasno pucketanje,
popraćeno prodornim vriskom. Artemis je pronašla vrata i gurnula ih.
 Ostala su tvrdoglavo zatvorena.
»Zaključano je«, poviknula je Phoebe dok je rukom pipala po vratima. »Pomogni mi
pronaći zasun.«
Oči su je pekle od dima i suze su joj klizile niz lice, zasljepljivale je, i osjetila je kako u
njoj raste panika. Ne budu li mogle otvoriti vrata...
Prstima je napipala nešto metalno. Brzo je gurnula zasun i teturajući izašla s Phoebe na
svjež zrak.
Okrenula se, pogledala van i ukočila se.
»Što je?« povikala je Phoebe.
»Cijeli perivoj je u plamenu«, prošaptala je Artemis u strahopoštovanju.
Plameni jezici skakali su s vrha kazališta dok su šetači u perivoju, glumci, lakaji i sluge
poput rijeke izlazili iz zgrade. Pod zapovjedništvom muškarca s čupavom svijetlosmeđom kosom
okupila se brigada gasitelja koji su lančano dodavali vjedra s vodom, ali Artemis je vidjela da je
to uzaludan napor. Požar je zahvatio umjetnički posađena stabla i grmlje, a plamen je već
dotaknuo otvoreni paviljon u kojemu su obično svirali glazbenici. Uskoro će sve gorjeti.
»Dođi«, poviče Artemis. »Moramo stići do doka!«
»A Hero!« Phoebe je povuče unatrag. »I rođakinja Bathilda.«
»Gospoda su bila s njima«, rekla je Artemis, moleći se u sebi da je doista tako. »Oni će
tvoju sestru i rođakinju i sve druge odvesti na sigurno.«
Počela se probijati kroz guštik, jer staze su bile zakrčene rijekom ljudi. Njezina lijepa
nova zelena haljina bila je umrljana čađi i poderana od granja, ali to sada nije bilo važno.
»Ah, ledi Phoebe«, začuje se razvučeni glas, neobično miran.
Artemis podigne pogled i ugleda lorda Noakesa kako stoji pred njima. U jednoj je ruci
držao pištolj, a u drugoj...
Druga je bila sva krvava.
»Jeste li ranjeni, moj lorde?« upitala je Artemis glupo, jer odmah je znala da se radi o
nečemu potpuno drugome.
»O, ja nisam«, rekao je lord Noakes veselo. »A sada ako nemate ništa protiv, volio bih da
se odmaknete, jer mi treba ledi Phoebe. Volio bih otići iz Engleske i mislim da je mudro povesti
sa sobom Wakefieldovu sestru, u slučaju da me on pokuša spriječiti.«
Ako mu dopusti da povrijedi Phoebe, Maximus joj to nikada neće oprostiti. Ona nikada
neće sama sebi oprostiti. »Moj lorde«, rekla je Artemis oprezno i zakoračila korak unatrag da
zaštiti Phoebe. »Ledi Phoebe je uganula gležanj i jedva može hodati. Sigurna sam da ćete
razumjeti zašto ne može poći s vama.«
»Znate da ne mogu prosuditi lažete li ili ne«, reče lord Noakes kao da su u ugodnom
razgovoru. S njihove lijeve strane začuo se muški povik. Pogled lorda Noakesa postao je tvrd.
»Ali mislim da nije važno hoću li povesti Wakefieldovu sestru ili njegovu kurvu. I vi ćete mi
podjednako poslužiti.«
Artemis je počela gurati Phoebe unatrag dok se i sama povlačila što dalje od tog luđaka,
ali lord Noakes je bio vrlo brz za čovjeka svojih godina. Uhvatio ju je za ruku i povukao k sebi.
Stisak mu je bio čvrst, kao od čelika.
Opirala mu se, ali lord Noakes je uperio pištolj u Phoebe. »Prestani ili ću pucati u nju.«
Artemis se odmah umirila.
»Artemis!« vikala je Phoebe, stojeći ispruženih ruku. Lice joj je bilo blijedo, a Artemis je
znala da će ostati potpuno slijepa u mraku.
»Draga, idi prema glasovima«, rekla joj je Artemis, ali prije nego što je išta drugo mogla
reći, povukao ju je u grmlje.
 Krenuo je brzim korakom, gotovo je trčao prema doku. Pojavili su se tamo i zatekli prizor
kaosa. Gospoda i dame stajali su na doku, vikom dozivali barke, neki se gurali u već pune čamce.
Lakaji su trčali amo-tamo, dok su drugi očito još uvijek pokušavali održati ljudski lanac s
vjedrima vode kako bi ugasili požar. Artemis je vidjela Hero, gospođicu Picklewood i Isabel, i
odahnula s olakšanjem što su se uspjeli spasiti.
Lord Noakes progurao se do prednjeg dijela doka i uperio pištolj u džentlmena koji se
spremao pružiti ruku jednoj dami da se ukrca na brod. »Makni se u stranu.«
»Jeste li poludjeli?« promucao je džentlmen.
Lord Noakes se nacerio. »Vjerojatno.«
Džentlmen je razrogačio oči dok je njegova dama zavrištala.
»Ulazi«, zapovjedio je lord Noakes Artemis.
Oprezno je ušla u čamac. Lađar ih je promatrao široko otvorenih očiju.
Lord Noakes također se ukrcao i uperio pištolj u Artemisinu glavu. »Kreni prema
Wappingu«, rekao je lađaru.
Već su krenuli niz rijeku kad se s doka začuo povik. Maximus je stajao tamo pokraj
Phoebe. Artemis se osmjehnula, a oči su joj se zamaglile. Phoebe je bila na sigurnom.
Maximus je psovao lađara. Ona ga nikada nije vidjela tako bijesnog. Imao je pištolj i
uperio ga je prema čamcu, ali lord Noakes se pobrinuo da Artemis sjedi ispred njega pa Maximus
nije mogao pucati od straha da je ne pogodi.
»Misliš li da ga ovo izluđuje?« upita je lord Noakes kao da ga to zabavlja. »Otkad je
odrastao, cijeli je život proveo loveći me, zamalo me je uhvatio, a sada me gleda kako plovim u
daljinu?« Zacerekao joj se u uho. »Trebao sam ga ubiti one noći zajedno s vojvotkinjom i
vojvodom, ali skrivao se, znaš. Kao mali zec. Veliki vojvoda od Wakefielda. O, ne trebaš drhtati,
draga moja.« Prešao joj je rukom preko nadlaktice jer je doista zadrhtala. »Ne moraš se bojati, jer
sumnjam da ću te ozlijediti. Ne jako.«
»Vi ste«, rekla je Artemis vrlo tiho kroz stisnute zube, »odvratan čovjek koji nikada neće
biti vrijedan ni jedne stotinke onoga što je Maximus, a osim toga, uopće me ne poznajete.«
Rekavši to, skočila je iz čamca i zaronila u crnu vodu Temze.
ONOG TRENUTKA KAD JE Artemisino tijelo nestalo u mutnoj vodi Temze, Maximus
je prestao misliti. Bio je nejasno svjestan povika, vatre koja je još bješnjela iza njega, svojih
sestara koje su vrištale i čamca koji je odnosio Noakesa, ali sve to bilo je u pozadini njegova
uma.
Ispustio je iz ruke pištolj. Iz džepa kaputa izvukao je bodež koji je bio oduzeo Starom
Vragu i stavio ga između zuba. Strgnuo je sa sebe kaput i izuo cipele.
Onda je skočio u Temzu.
Sitan, miran glasić u pozadini njegove svijesti odbrojavao je sekunde otkad je ona nestala
ispod površine, govorio mu je da još nije izronila i već je kalkulirao koliko je brz protok vode.
Snažno je zaplivao prema mjestu malo više nizvodno od onoga gdje je skočila u vodu.
Odjeknuo je pucanj, a odmah za njim još jedan.
Zaronio je u tamu.
Kad je ispružio ruku nije vidio ni vlastite prste. Nasumce je mahao rukama. Ništa. Ništa.
Ništa.
Pluća su mu se počela grčih.
Odgurnuo se do površine i razvukao usne oko noža stisnutog zubima tako da je mogao
udahnuti.
Ponovo je zaronio.
Ništa. Ništa.
 Ništa.
Oči su ga pekle.
U ustima je osjetio okus smrti.
Ona nije smjela ovako završiti. On to neće dopustiti.
Zaronio je dublje.
Ništa.
Pluća su ga pekla.
Nije vidio nikakva smisla da se ponovo diže do površine.
Pogledao je posljednji put i ugledao bijelu ruku.
Jednu prekrasnu bijelu ruku.
Zgrabio ju je i povukao k sebi u naručje, a onda su počeli tonuti pod težinom njezine
mokre haljine. Uzeo je nož iz usta, uvukao ga ispod vratnog izreza na stražnjoj strani i snažno
povukao. Tanka svila rasparala se pod nožem sve do struka. Razderao je rukave i povukao ih s
njezinih beživotnih ruku, a onda joj povukao haljinu preko bokova. Zatim se snažno odgurnuo
nogama i dok su se uspinjali prema površini, kliznula je iz haljine poput vodene nimfe.
Jurnuli su na površinu.
Izronio je hvatajući dah i pogledao Artemis. Lice joj je bilo blijedo, usne plave, a kosa joj
je beživotno plutala po vodi. Izgledala je kao da je mrtva.
Naglo su ga zgrabile nečije ruke i skoro se počeo boriti protiv njih, ali shvatio je da ga to
Winter Makepeace i Godric St. John vuku u čamac.
»Uzmite prvo nju«, rekao je Maximus.
Bez riječi muškarci su izvukli Artemis u čamac, a Maximus se popeo za njom i nimalo
graciozno pao na dno čamca. Odmah ju je uzeo u naručje i prerezao joj steznik. Nije se micala.
Tresao ju je. »Artemis.«
Glava joj je mlitavo padala naprijed i nazad.
Makepeace mu je spustio ruku na rame. »Vaša Milosti.«
Ignorirao ga je. »Dijana.«
»Vaša Milosti, žao mi je...«
Zamahnuo je rukom i pljusnuo je po licu, a zvuk je odjeknuo preko vode.
Zakašljala se.
Odmah ju je okrenuo tako da joj je lice bilo preko ruba čamca. Kašljala je i mlaz prljave
vode izletio joj je iz usta. Nikada nije vidio ništa ljepše u životu. Kad je prestala kašljati, povukao
ju je natrag u svoj zagrljaj. St. John je svukao kaput i pružio mu ga.
Maximus ga je nježno prebacio preko njezinih ramena i obavio ruke oko nje. Nakon
ovoga nije ju imao namjeru pustiti da ode. »Prokletstvo, što si uopće mislila?«
Makepeace je izvio jednu obrvu, ali Maximus je to ignorirao. Nikada više nije želio
proživjeti takvu agoniju. Strogo je gledao ženu u svojem naručju.
»Mislila sam«, rekla je hrapavim glasom, »da ne možeš dobro naciljati jer sam ti na
putu.«
Privukao joj je glavu na prsa ispod svoje brade i prošao dlanom preko mokre kose. »Pa si
se odlučila žrtvovati? Madam, nisam te smatrao glupačom.«
»Znam plivati.«
»Ali ne u vodom natopljenoj haljini.«
Nestrpljivo se namrštila. »Jesi li pucao i ubio ga?«
»Imao sam puno važnije stvari za razmotriti«, odreže strogo Maximus.
Čuvši to, zabacila je unatrag glavu i ljutito ga pogledala. »Loviš ga gotovo dva desetljeća.
Što je moglo biti važnije od toga da ubiješ ubojicu svojih roditelja?«
 Mrko ju je pogledao. »Ti, ženo što me izluđuješ. Što te je spopalo da...« Već od samog
prisjećanja na to kako je zaronila u Temzu stegnulo mu se grlo. Kad je opet progovorio, glas mu
je bio grub. »Nemoj pomišljati da mi to ikada ponovno učiniš, Dijana. Da nisi preživjela,
pridružio bih ti se na dnu Temze. Ne mogu živjeti bez tebe.«
Zatreptala je, a borbeni izraz lica joj se smekšao. »Oh, Maximuse.« Položila mu je dlan na
obraz.
I tamo, u tom bijednom čamcu, sav mokar i drhteći, dok je crni dim zamračio nebo, a
vjetar raznosio pepeo, Maximus je pomislio da nikada u životu nije bio tako sretan.
»Naći ću ga opet jednoga dana«, promrmljao joj je u kosu. »Ali kad bih te izgubio, za me
ne bi bilo života, moja Dijano. Molim te, ljubavi moja. Nikada me nemoj ostaviti. Obećavam ti,
kunem se majčinim grobom da nikada neću voljeti nijednu drugu osim tebe.«
»Neću otići«, šapnula je, a lijepe sive oči blistale su od sreće, »iako je šteta što si
propustio priliku s lordom Noakesom.«
Makepeace je pročistio grlo. »Što se toga tiče...«
»Ustrijelio sam ga«, promrmljao je St. John gotovo kao da se ispričava.
Maximus ga je zaprepašteno pogledao.
St. John je slegnuo ramenima. »Činilo mi se da je to ispravno učiniti, jer uperio je pištolj
u glavu gospođici Greaves i zbog onoga što je izvikivao nakon što je skočila u vodu, da je on
podmetnuo požar i kako mu nije žao. A također, pucao je na tebe Wakefield, dok si bio vodi. Što
nije bilo baš džentlmenski i premda nije dobro gađao, uvijek je postojala mogućnost da te sljedeći
put neće promašiti. Upravo je bio ciljao na tebe kad sam ga pogodio.«
»To je bilo dobro učinjeno.« Kimao je glavom Makepeace. »I dobar pogodak. Udaljenost
je bila sigurno dvadeset dva metra.«
»Prije će biti petnaest«, ispravio ga je skromno St. John.
»Svejedno.«
»Ali...« Obojica su upitno pogledala Maximusa kad je progovorio. »Ali nikada vas nisam
zamolio da mi pomognete s Noakesom.«
Ozbiljna lica Makepeace kimne glavom. »Nisi ni morao.«
»Nikada to nisi ni morao«, zaključio je St. John.
TE NOĆI ARTEMIS je ležala naga u Maximusovu golemom krevetu i gledala ga kako se
brije. Već je uživala u ugodnoj vrućoj kupelji i dvaput je oprala kosu. Večerali su u njegovim
sobama. Jednostavnu večeru koja se sastojala od piletine s umakom, mrkvama i graškom, a za
desert su imali pitu od trešanja.
Nikad joj ništa u životu nije bilo slasnije.
»Pravo je čudo što nitko nije stradao«, rekla je. Bilo joj je vrlo drago kad je to čula, čak i
nakon što je u gomili ljudi na doku ugledala vrlo poznata široka ramena. »Misliš li da će išta
ostati od perivoja Hartes Folly?«
»Posljednje što sam čuo jest da se tamo još dimi«, odgovorio je Maximus ne okrenuvši se.
Mrštio se na svoj odraz u ogledalu. »Koliko sam shvatio, kazalište je potpuno izgorjelo baš kao i
kolonada za glazbenike. Možda će uspjeti spasiti neka stabla i grmlje, ali hoće li Harte biti
ponovo izgrađen...« Slegnuo je ramenima. »Perivoj je vjerojatno izgubljen slučaj.«
»Baš šteta«, promrmljala je. »Phoebe je voljela Hartes Folly, a i meni se sviđao. Bilo je to
tako čarobno mjesto. Što misliš zašto je uopće lord Noakes podmetnuo požar?«
»Vjerojatno zato da sakrije činjenicu da je netom prije ubio svojeg nećaka«, odgovori
Maximus.
»Što?« Sjetila se krvi na rukama lorda Noakesa. »Jadan čovjek!«
»Pa, pokušavao je ucijeniti svojeg ujaka«, rekao je Maximus trpko. »Da mi je samo rekao
da je privjesak dobio od ujaka, sada bi bio živ.«
»Mmm.« Cupkala je rub pokrivača. »Pretpostavljam da ja u svakom slučaju više ne bih
odlazila u Hartes Folly.«
»Zašto ne?« upitao je on rastreseno. »Zar ti se predstava nije svidjela?«
»Nismo došle tako daleko.« Uzdahnula je. »Penelope je imala pravi napadaj kad smo
stigle i napravila je scenu. Čudim se da ti nitko nije rekao.«
Polako se okrenuo. »Što?«
Gledala ga je. »Nazvala me je kurvom.«
»Prokletstvo.« Smrknuto se zagledao u svoje ruke. »To mi prilično kvari plan.«
»Kakav plan?«
»Dok sam plivao kroz onu prljavu vodu, donio sam odluku.« Prišao je svojoj škrinjici i
otvorio je. »Namjeravao sam dati spojiti ogrlicu prije nego što te pitam. To mi se nekako čini
simbolično.« Ljutito ju je pogledao. »Sada ću to morati bez ogrlice.«
Podignula je obrve. »Molim?«
Tada je Maximus učinio nešto vrlo čudno: spustio se na jedno koljeno pred njom.
»Ovo uopće nije ispravno«, rekao je nastavljajući je ljutito gledati kao da smatra da je ona
kriva za sve.
Uspravnije je sjela u krevetu. »Što to radiš?«
»Artemis Greaves, hoćeš li mi iskazati čast i...«
»Jesi li poludio?« upitala je. »Što je s tvojim ocem? Tvojim uvjerenjima da se moraš
oženiti zbog vojvodstva?«
»Otac mi je mrtav«, rekao je tiho. »A ja sam odlučio da vojvodstvo može otići k vragu.«
»Ali...«
»Sšš«, brzo ju je prekinuo. »Pokušavam te ispravno zaprositi čak i bez majčine ogrlice.«
»Ali zašto?« upitala je. »Uvjeren si da mi je brat lud.«
»Kad sam ga posljednji put vidio, činio mi se prilično zdrav«, reče Maximus ljubazno.
»Pokušao me napasti.«
Razrogačila je oči. »Većina bi to shvatila kao potvrdu njegove ludosti.«
Slegnuo je ramenima i iz škrinjice izvadio privjesak koji je ona tako dugo nosila na
lančiću oko vrata. Ležao je pokraj ostalih šest smaragda, jer ih je sve skupio uzevši posljednji s
Noakesova mrtvog tijela. »Mislio je da sam mu zaveo sestru.«
»Ah.« Porumenjela je još uvijek osjećajući nelagodu zbog pomisli da Apollo zna za... to.
»Znam da je ovo prilično razočaravajuće«, reče on skidajući pečatnjak s prsta i provlačeći
ga na lančić poput privjeska. »Ali namjera mi je učiniti te poštenom ženom.«
»Ne zbog onoga što je Penelope rekla?« pobunila se ona.
»Ne.« Prebacio joj je lančić preko glave i pažljivo joj namjestio prsten i privjesak između
dojki. Zbog dodira njegovih toplih prstiju izdignule su joj se bradavice. »Zapravo, da, na neki
način. Ne želim da misliš kako bih ikome dopustio da te tako nazove. Zavjetovao sam se sâm sebi
dok sam te tražio pod vodom. Da ću, ako te izvučem živu...« Pročistio je grlo i namrštio se.
»Svejedno, ogrlicu ćeš moći nositi na vjenčanju.«
»Maximus.« Obuhvatila mu je rukama lice i prisilila da je pogleda. »Ne želim se udati za
tebe samo zato što želiš zaštiti moje ime. Ako...«
Njezino daljnje protivljenje prekinuo je tako što se uspravio i naglo je zagrlio i spustio
usne na njezine. Poljubio ju je strasno, otvorenih usta sve dok se više nije ni sjećala o čemu su
razgovarali.
Kad je prekinuo poljubac, još ju je čvrsto držao, gotovo kao da se boji pustiti je od sebe.
»Volim te, moja Dijano. Volim te otkad sam te bosonogu zatekao kako šećeš mojom šumom.
Čak i dok sam mislio da se ne mogu oženiti tobom, čvrsto sam te namjeravao zauvijek zadržati
uza se.« Odmaknuo se da je pogleda, a ona je na svoje iznenađenje vidjela trag – vrlo malen trag
– nesigurnosti na njegovu licu. Palcem joj je lagano prošao uz rub obraza. »Ne smiješ me ostaviti.
Bez tebe nema svjetlosti u ovom svijetu. Nema smijeha. Nema svrhe. Čak ako se zbog nekog
glupog razloga ne želiš udati za mene, obećaj mi barem...«
»Ššš.« Obuhvatila mu je dlanovima lice. »Da, udat ću se za tebe, luckasti čovječe. Volim
te. Mislim da ću čak nositi i ekstravagantnu ogrlicu tvoje majke – iako na meni neće izgledati ni
upola tako dobro kao što bi izgledala na Penelopi. Učinit ću sve što želiš samo da možemo ostati
zajedno. Zauvijek.«
Na te riječi se pridignuo, pritisnuo usne na njezine i zarobio je svojim snažnim
posesivnim zagrljajem.
Kad joj je napokon dopustio da udahne, vidjela je da se strogo namrštio na nju. »Vjenčat
ćemo se za tri mjeseca. Nosit ćeš smaragde obitelji Wakefield i naušnice koje sam dao izraditi, ali
dobro me slušaj, jer nešto si pobrkala. Nitko ne bi izgledao ljepše s tim smaragdima od tebe.
Tvoja rođakinja možda ima ljepuškasto lice, ali ti, draga moja, hrabra, zaluđujuća, zavodnička,
tajanstvena, prekrasna Dijano, ti si vojvotkinja od Wakefielda. Moja vojvotkinja.«
Epilog

Tam je zazvao sestru imenom, očekujući da će mu se Lin

pred očima pretvoriti u pepeo. No dogodilo se nešto neobično
kad je Lin dotaknula zemlju: baš ništa. Pognula je
glavu i nešto šapnula bijelome psiću na uho.
Životinja joj je iz naručja skočila na zemlju
i ostala stajati mašući repom. Istog trena
konji divljeg lova i jahati pali su s neba, svaki
poprimivši svoj ljudski oblik kad se spustio na
tlo. Posljednji koji se spustio bio je kralj Herla.
Sjahao je s konja i kad je čizmom dotaknuo
zemlju, duboko je i drhtavo udahnuo,
i zabacio unatrag glavu da na licu osjeti zrake
izlazećeg Sunca.
Zatim se nasmiješio i pogledao Lin, a oči mu
više nisu bile sablasne. Sada su bile tople smeđe boje.
»Spasila si me, hrabra djevo. Tvoja hrabrost, mudrost i
postojana ljubav razbile su prokletstvo bačeno na mene,
na moje ljude i na tvojega brata.«
Čuvši te rijeci, svi ljudi iz njegove pratnje bace
šešire u zrak i razdragano poviču.
»Dugujem ti sve što imam«, kralj Herla reče Lin.
»Za nagradu traži od mene što želiš i tvoje je.«
»Hvala vam, kralju moj«, reče Lin »ali ne želim ništa.«
»Ni dragulje?« upita kralj Herla.
»Ne, kralju moj.«
»Ni imanja?«
»Doista ne, kralju moj.«
»Ni konje ni stoku?«
»Ne, kralju moj«, prošapće Lin, jer kralj Herla polako se
približio dok ju je ispitivao i morala je zabaciti glavu
da ga sada može gledati u oči.
»Ne privlači te ništa što posjedujem?« promrmlja kralj Herla.
Lin je samo mogla odmahnuti glavom.
»Onda bih možda trebao ponuditi sebe«, reče Herla i
spusti se pred njom na koljena. »Prekrasna djevojko, hoćeš li
me uzeti za muža?«
»O, da«, reče Lin, a oko njih kraljevi ljudi ponovno
klicaše od veselja.
Tada se kralj Herla vjenčao s Lin u proslavi koja je bila
prilično lijepa, ali ni blizu onako grandiozna kao njegovo prvo vjenčanje
prije mnogo stoljeća. Poslije je iz šume iskrčio divlje grmlje,
ponovno je dao izorati polja, obnovio je srušeni
zamak, a ugojena stoka posla je na njegovim pašnjacima.
Narod je opet bio zadovoljan i nahranjen. A ako bi kralj
Herla ikada osjetio potrebu da ode u lov, ignorirao ju je i
umjesto toga pogledao bi osmijeh svoje mudre kraljice, jer već
je našao i uhvatio najbolju lovinu od svih.
Pravu ljubav.
_____
iz Legende o kralju Herli
 U MEĐUVREMENU...

ebenih devet godina.«

Apollo je sjedio na preokrenutom kositrenom vjedru i gledao kako je njegov dobar
prijatelj Asa Makepeace podignuo u zrak bocu vina koju je držao u ruci, poput kakvog prkosnog
pozdrava.
»Čuješ li me, ‘Polio?« glasno je pitao Asa, mašući bocom tako divlje da je zamalo njome
udario Apolla po uhu. »Devet jebenih godina. Mogao sam se kurvati, opijati ili skitati po
kontinentu, vidjeti razna mjesta, a umjesto toga ja sam radio, ne, crnčio u ovom istom perivoju,
gradio i sadio, mazio hirovite glumice i još hirovitije glumce, a sada, sada je sve to samo
tinjajuća gomila dreka. Opet kažem: devet jebenih godina.«
Apollo je uzdahnuo i popio gutljaj iz svoje boce dok je Asa nastavljao ponavljati svoj
prostački refren. Apollova boca bila je napola prazna, što je bilo dobro jer više mu nije smetalo
što vino zaudara na dim. Sjedili su u jedinom dijelu Harte’s Follyja koji je još stajao: u glumačkoj
garderobi iza pozornice.
Ili onoga što je nekoć bila pozornica. Taj dio kazališta, a i ostatak zgrade, još je bila
tinjajuća gomila srušenih greda i šute, previše vruća da bi se u njoj potražilo išta što bi se moglo
spasiti, iako je Apollo sumnjao u bilo kakav rezultat.
Možda je Asa noćas izgubio devet godina života, ali s požarom je otišao i posljednji dio
kapitala koji je Apollo posjedovao. Neposredno prije nego što se onoga strašnog dana probudio
dok su oko njega ležala trojica ubijenih poznanika, uzeo je taj kapital – neznatnu ostavštinu
svojega oca – i investirao je svu u Hartes Folly. U tom trenutku to mu se činilo pametnim
financijskim potezom: nije uopće znao postupati s novcem dok Asa samo što se nije obogatio i
napredovao s perivojem. Apollo nije tada mnogo očekivao – možda tek dovoljno da od kamata
uzdržava sebe i Artemis.
Taj san upravo mu se pretvorio u pepeo.
»Očekujem da ću odsad morati živjeti na ulici«, govorio je Asa tugaljivo svojoj boci.
»Moja obitelj me ne voli previše, znaš. A nemam nikakav talent ni zanat osim sposobnosti da
ljude nagovorim na razne stvari – kao što sam tebe, ‘Polio, nagovorio da mi predaš svu svoju
ušteđevinu.«
Apollo bi bio ispravio Asinu zabludu – odluku o ulaganju novca donio je svojevoljno – ali
još nije mogao govoriti, a nije bio siguran ni da bi to bilo važno. Asa kao da je uživao u
koprcanju u vlastitoj tragediji.
»Ima li koga?«
Njih dvojica pogledali su se čuvši da ih netko izvana doziva.
Asa je komično podignuo obrve visoko na čelo. »Što misliš tko je to?« upita on glasnim
šapatom.
»Ah, tu ste.« Najljepši muškarac kojega je Apollo ikada vidio, oprezno je birao kuda će
stati kroz smeće porazbacano oko njihova malog skloništa. Bio je istančano odjeven u srebrni
prsluk, ružičasti satenski kaput i hlače, ali upravo je njegova kosa privlačila pogled: blistavi zlatni
uvojci bili su skupljeni straga i vezani velikom crnom mašnom.
 Gizdelin, pomislio je Apollo.
»Dovraga, tko ste vi?« upita Asa ratoborno.
Gizdelin se nasmiješio, a Apollo je napola spustio vjeđe. Taj čovjek možda i jest lijep, ali
takve ljude nije se smjelo podcijeniti.
»Ja?« Gizdelin je pedantno spustio čipkani rubac na ostatke klupe i sjeo na nju. »Ja sam
Valentine Napier, vojvoda od Montgomeryja, i imam prijedlog za vas, gospodine Makepeace.«
 NAPOMENE

1 Noćno smeće, eufemizam za fekalije koje su se noću bacale kroz prozor na ulicu.
2 Grčka božica Artemida (engl. Artemis) ili njezin rimski pandan Dijana, bila je božica
lova, Mjeseca i prirode.
3 Veliki požar iz 1666. kada je izgorjela trećina Londona.
4 Londonski Tower (Tower of London), tvrđava koja je najpoznatija kao tamnica i mjesto
smaknuća, ali tijekom povijesti bila je i kraljevska palača, kovnica i riznica, a imala je i zoološki
vrt s egzotičnim životinjama. Danas se u njoj čuvaju krunski dragulji.
5 Sedam satova (Seven Dials), kružni trg u Covent Gardenu na koji izlaze sedam ulica, a
u sredini je stup sa sedam sunčanih satova.