1

Autobiografija sv. Ignacija Loyole

Hodočasnikovo pripovijedanje

Priredio: p. Vladimir Horvat, DI

Uvodna napomena
Na uporno nagovaranje svoje subraće, Ignacije je tek 1553. počeo pripovijedati svoj
životni put, ali je to učinio u trećem licu, nazivajući sebe »Hodočasnik«. Njegovo
pripovijedanje završeno je istom 1555. i obuhvaća njegov život od 1521. do 1538., tj. od
obrane Pamplone i njegova obraćenja do konačnog dolaska u Rim. Ignacijevo pripovijedanje
vjerno je bilježio portugalski isusovac o. Luis Gonçalves da Camara, i to većinom na
španjolskom, a samo završni dio na talijanskom. Spis se pojavljivao pod različitim naslovima,
ali u kritičkom izdanju Monumenta Historica Societatis Jesu ima naslov Acta Patris Ignatii.
Nakon 1900. javlja se i kao Pripovijedanje Hodočasnika, ali prevladava naslov
Autobiografija.
Autobiografija je temeljni izvor za upoznavanje Ignacijeva karaktera i osobnosti,
njegova duhovnog puta od častohlepnog viteza do sveca i mistika.
Gonçalves da Camara je svome spisu »Autobiografia« dodao predgovor u kojem ističe
da je Ignacije sve pripovijedao s velikom jasnoćom, i mnogo pojedinosti.
Naš prijevod se temelji na izdanju Obras Completas de San Ignacio de Loyola, koje su
priredili Ignacio IPARRAGUIRRE i Candido De DALMASES, a izdala Biblioteka de
Autores Cristianos (kratica BAC), Madrid 1982., 4. izd., a sada se služimo i najnovijim 6.
izdanjem iz 1997. godine. U težim mjestima izvornog teksta posavjetovali smo se sa
sljedećim prijevodima: Gaetano BISOL i Gabriele CASOLARI Autobiografia – Storia di una
vocazione e di una missione, Gesuiti, Roma-Milano, 1986.; Parmananda R. DIVARKAR, A
Pilgrim's Testament – The memoirs of Ignatius of Loyola, Pontificia Universitas Gregoriana
(kratica PUG), Roma, 1983.; Mario GIOIA, Gli scritti di Ignazio di Loyola, UTET, Torino,
1977.; Burkhart SCHNEIDER, Der Bericht des Pilgers, Herder, Freiburg-Basel-Wien, 1977.;
A. THIRY, Le récit du Pélerin, Desclée de Brouwer, Bruxelles-Louvain, 1956. Služimo se i
najnovijim prijevodom talijanskih isusovaca iz srpnja 2007. pod naslovom Gli scriti di
Ignazio di Loyola - A cura dei gesuiti della Provincia d'Italia, Edizioni AdP, Roma, 2007.

Poglavlja uz koja postoje dulje napomene, označena su zvjezdicom na kraju zadnje

rečenice *, a same dulje napomene nalaze se na kraju teksta Autobiografije.
Kraće napomene donosim unutar teksta u okrugloj zagradi ().
 2

PAMPLONA I LOYOLA – OBRAĆENJE (1521–1522)

Ranjenik u Pamploni

1. Do svoje dvadeset i šeste godine bio je to čovjek odan taštinama svijeta. Naročito je
uživao u viteškim igrama i natjecanjima u ratnim vještinama i rukovanju oružjem, pun velike i
isprazne želje da stekne slavu. Tako, boraveći u tvrđavi koju su opsjedali Francuzi, dok su svi
mislili da se treba predati pod uvjetom da im se poštede životi, jer im je bilo očito da se više
ne mogu braniti, on je zapovjedniku naveo toliko razloga da ga je uspio nagovoriti da se
tvrđava brani, premda su svi ostali vitezovi imali protivno mišljenje.
On ih je oduševio svojom hrabrošću i smionošću, pa su se međusobno poticali da se
ipak brane. Na dan kad se očekivao topovski napad, on se ispovjedio jednom od suboraca. (U
nedostatku svećenika to je bio srednjovjekovni običaj, koji je savjetovao i sv. Toma
Akvinski.) Nakon što je topovska paljba prilično potrajala, jedan ga je hitac pogodio u
(desnu!) nogu i potpuno je prelomio (u potkoljenici). Budući da mu je kugla prošla između
nogu, i druga mu je noga bila teško povrijeđena.*

2. Kad je on bio ranjen, ostali su se odmah predali Francuzima. Nakon što su ovi
zaposjeli tvrđavu, postupali su s ranjenikom jako dobro, s poštovanjem i ljubaznošću.
Zadržavši ga u Pamploni kojih dvanaest do petnaest dana, oni su ga prenijeli na nosilima
njegovoj kući. Tamo se pokazalo koliko je njegovo stanje bilo loše. Svi liječnici i kirurzi koji
su bili pozvani s mnogih strana, zaključili su da nogu treba ponovo lomiti i kosti ponovo
namjestiti. Govorili su kako su kosti (desne potkoljenice!) krivo složene, bilo zbog toga što su
bile krivo namještene, bilo zbog toga što su se pomaknule u toku putovanja, i da je zato
ozdravljenje nemoguće. Još se jedanput moralo proći cijelo mrcvarenje; za vrijeme toga, kao
ni u svim ostalima koje je prije i poslije prošao, nije izustio ni riječi niti je pokazao ikakva
znaka boli osim čvrstog stiskanja šaka.*

3. Stanje mu se pogoršavalo uza sve poduzete mjere. Nije mogao jesti, a pojavili su se
i drugi znakovi koji naviještaju smrt. Na blagdan sv. Ivana Krstitetlja (24. VI.) savjetovano
mu je da se ispovijedi, jer su liječnici imali malo nade u njegovo ozdravljenje. Sakramente je
primio uoči blagdana sv. Petra i Pavla (29. VI.). Liječnici su rekli da se mora računati sa
smrću ako poboljšanje ne nastupi do ponoći. Bolesnik je uvijek gajio posebnu pobožnost
prema sv. Petru. Tako se našemu Gospodinu svidjelo da poboljšanje nastupi upravo te noći.
Ozdravljenje je bilo tako brzo da su nakon nekoliko dana liječnici zaključili da se nalazi izvan
životne opasnosti.

4. Kada su kosti srasle, pokazalo se da je jedna kost ispod koljena bila namještena
preko druge, što mu je nogu učinilo kraćom. Kost je tako mnogo stršila da je noga ružno
izgledala. On to nije mogao podnijeti, jer je bio odlučio nastaviti svjetovnu karijeru i jer je
smatrao da će mu to kvariti izgled. Raspitivao se kod kirurga, bi li se to moglo odrezati. Oni
su mu rekli da bi se to moglo učiniti, ali da bi prilikom toga muke bile veće od svih koje je
podnio, jer mu je kost već bila zacijelila, i trebalo bi dosta vremena da se to odstrani. On je
ipak odlučio da podnese sve muke, iako je to zaprepastilo njegova starijeg brata koji je izjavio
da se on sam ne bi usudio podvrgnuti tolikim patnjama. Ranjenik je, međutim, sve podnio sa
svojom uobičajenom strpljivošću.

5. Nakon što su mu meso i kost koja je virila bili odrezani, poduzete su mjere da mu
noga ne ostane prekratka. Na nogu su mu stavljali razne masti i neprekidno je natezali
 3

pomoću instrumenata kojima su ga danima mučili. Međutim, naš Gospodin mu je vraćao

zdravlje, i on se tako dobro osjećao kao da je potpuno zdrav. Jedino nije mogao stati na nogu,
što ga je prisiljavalo da ostane u krevetu.
Kako je oduvijek bio odan čitanju knjiga svjetovnog sadržaja, najčešće viteških
romana, kada se počeo bolje osjećati, on je zatražio da mu dadnu koju od tih knjiga, kako bi
prikratio vrijeme. Međutim, kako se nijedna od knjiga kakve je on obično čitao nije mogla
naći, dali su mu Vita Christi (Kristov život) i jednu knjigu sa životopisima svetaca na
španjolskom jeziku.*

Razlikovanje dvaju duhova

6. Što je knjige više čitao, i po nekoliko puta, sve ga je više oduševljavalo ono što je u
njima bilo napisano. Štoviše, prekidajući čitanje, ponekad bi se prepustio razmišljanju o
stvarima o kojima je čitao, a ponekad opet o stvarima svijeta, kako je do tada običavao. Među
mnogim ispraznim stvarima koje su mu padale na um, jedna je toliko zavladala njegovim
srcem da bi on, ne uviđajući što čini, bio udubljen u nju po dva, tri do četiri sata: maštao je o
onom što bi činio u službi određene gospođe; o sredstvima koja bi koristio kako bi se uvijek
našao u njenoj blizini; o riječima koje bi joj govorio; o ratnim podvizima koje bi vršio u
njezinoj službi. On je bio time toliko opčinjen da nije uviđao da je to sve bilo nemoguće, jer
se radilo o gospođi koja nije pripadala redovima običnog plemstva. Nije se radilo o grofici ni
vojvotkinji već o osobi mnogo višeg stupnja od ovih.*

7. Gospodin mu je ipak pomagao tako da su nakon tih misli slijedile druge, izazvane
onim što je upravo čitao. Dok je čitao Isusov život i životopise svetaca, razmišljao je u sebi:
»A što, kad bih ja učinio ono što je učinio sv. Franjo ili sv. Dominik?« Razmišljao je o
mnogim stvarima koje su mu se učinile dobrima, oduševljavajući se za one među njima koje
su bile najteže i najtegobnije. Dok je o njima razmišljao, činilo mu se da bi ih i on mogao
ostvariti, pa si je govorio: »Sveti Dominik je učinio ovo, dakle moram i ja. Sveti Franjo je
učinio ovo, dakle moram i ja«. Ova razmišljanja potrajala su dulje vrijeme, a zatim su ih
prekidale druge stvari i svjetovne misli, koje su gore spomenute. S tim mislima proveo je
mnogo vremena. Izmjenjivanje tih različitih misli potrajalo je prilično dugo vrijeme. On bi se
dugo bavio mišlju koja bi mu dolazila, bilo da se radilo o svjetovnim podvizima u koje se htio
upustiti, bilo o onim Božjim koji su mu padali na pamet, sve dok se, umoran od toga, ne bi
okrenuo k drugim stvarima.

8. Jedna je razlika, ipak, bila očita. Osjećao je veliko zadovoljstvo dok je čitao o
svjetovnim stvarima, ali se nakon čitanja, kad bi umoran odložio štivo, osjećao praznim i
nezadovoljnim. Međutim, kada je pomišljao da bosonog hodočasti u Jeruzalem, da jede samo
biljnu hranu, i da se poput svetaca podvrgava strogom načinu života, on je osjećao utjehu ne
samo dok se bavio takvim mislima, nego je i nakon što bi ih napustio, ostajao zadovoljan i
radostan. On to najprije nije zamjećivao niti je razmišljao o toj razlici sve dok mu se oči nisu
malo otvorile. Istom bi se tada počeo tome čuditi i o tome razmišljati, jer mu je iskustvo
pokazalo da ga neke stvari čine žalosnim, a neke radosnim. Malo po malo je naučio
raspoznavati duhove koji su djelovali na njega, jedan sotonski, a drugi Božji.*

Obraćenje

9. Ova pouka mu je rasvijetlila mnoge stvari pa je počeo najozbiljnije razmišljati o

svom proteklom životu i o velikoj potrebi da za nj čini pokoru. U to se vrijeme u njemu
 4

pojavila želja da oponaša svece, ali nije razmišljao ni o kakvim određenim pojedinostima.
Ostajao je samo pri obećanju da će uz pomoć Božje milosti činiti isto ono što su činili sveci.
Htio je, čim se oporavi, hodočastiti u Jeruzalem na spomenuti način, velikodušno se
podvrgavajući odricanjima i postu u mjeri u kojoj ga bude poticao Božji duh.
10. S pojavom ovakvih svetih želja koje mu je iskustvo potvrđivalo na spomenuti
način, on je počeo napuštati nekadašnje misli. Jedne večeri, dok je bio budan, jasno je vidio
lik Naše Gospe sa svetim Djetetom Isusom. Iz toga viđenja je znatno vrijeme crpio vrlo veliku
utjehu. U njemu se pojavila tako velika odvratnost prema njegovu prijašnjem životu, a
posebno prema putenim stvarima, te mu se činilo da su mu iz duše nestale sve predodžbe koje
su u nju bile utisnute. Tako on od toga časa pa sve do kolovoza 1553., kada je ovo zapisano,
nije željama tijela nikada dao ni najmanji pristanak. Po tom učinku moglo se prosuditi da je
viđenje došlo od Boga, iako se on nije nikada usudio to ustvrdi niti je išta dodao gornjoj
tvrdnji. Međutim, njegov brat i ostali ukućani su shvatili, na temelju njegova vanjskog
ponašanja, unutarnju promjenu koja se odigrala u njegovoj duši.

11. On je, ne brinući se ni za što drugo, ustrajao u čitanju i u svojim dobrim nakanama.
Sve je svoje razgovore s ukućanima posvećivao Božjim stvarima i tako pomagao njihovim
dušama. Kako je zavolio spomenute knjige, došao je na pomisao da ukratko zabilježi neke
događaje iz Isusovog života i života svetaca. On se predano dao na ispisivanje jedne bilježnice
od 300 listova jer se već mogao kretati po kući. Kristove riječi je ispisivao crvenom tintom, a
riječi Naše Gospe plavom. Pisao je na glatkom iscrtanom papiru vrlo lijepim rukopisom, jer je
bio vješt kaligrafiji. Dio vremena provodio je u pisanju, dio u molitvi. Najveću je utjehu crpio
iz promatranja nebeskog svoda i zvijezda. To je činio često i dugo, jer je tada u sebi osjećao
veliki poticaj da služi našem Gospodinu. Često je razmišljao o svojim namjerama i
priželjkivao da potpuno ozdravi kako bi se dao na svoj put.

12. Razmišljao je o onome što bi, u namjeri da uvijek živi pokornički, mogao činiti
nakon povratka iz Jeruzalema. Pomišljao je o stupanju u Kartuziju u Sevilli, ali da to učini bez
otkrivanja svog identiteta, kako tamo ne bi o njemu stekli visoko mišljenje, i da tamo jede
samo biljnu hranu. Međutim, kada je ponovo razmišljao o pokori koju je htio činiti putujući
svijetom, želja da uđe u Kartuziju u njemu se bila ohladila jer se pribojavao da tamo neće
moći dati oduška mržnji prema sebi koja se u njemu rodila. On je ipak zamolio jednog kućnog
slugu koji je išao u Burgos da se raspita o Kartuzijanskom pravilu, i bi je zadovoljan s
dobivenim obavijestima.
Iz spomenutog razloga, zbog njegove potpune zaokupljenosti hodočašćem, koje je
kanio poduzeti, kao i zbog činjenice da se radilo o stvari koja bi došla na red istom nakon
njegova povratka, on se nije mnogo bavio time. On je, dapače, osjećajući da mu se snaga
povratila, smatrao da je došao čas rastanka. Zato je rekao svom bratu: »Gospodaru, vojvoda
od Najere je, kao što znate, doznao da sam ozdravio. Bit će dobro da pođem do Navarrete«.
(Vojvoda je bio tamo u to vrijeme).
(Rubna bilješka: Brat (Martin Garcìa) i neki članovi kuće slutili su da on namjerava
učiniti neku veliku promjenu u svom životu.)
Zato ga je brat vodio iz jedne u drugu odaju i počeo preklinjati da se ne upropasti i da
promisli koje su nade ljudi u njega polagali i koliko bi mnogo mogao postići. Govorio mu je
mnoge slične stvari sve u namjeri da ga odvrati od njegovih dobrih nakana. Međutim, on je
odgovarao prilično neodređeno, ali tako da istina ipak nije trpjela. On je već tada bio osjetljive
savjesti u pogledu govorenja neistine, ali je ipak uspio izmaći svome bratu.*
 5

II. MONTSERRAT – BOŽJI VITEZ (1522)

Hodočasnik Naše Gospe od Montserrata

13. I tako, kada je uzjahao na mulu, njegov je drugi brat (Pedro Lopez de Loyola,
svećenik) izrazio želju da pođe s njim do mjesta Oñate. Na putu je nagovorio brata da mu se
pridruži kod bdijenja u svetištu Naše Gospe od Aránzazu (tj. od Trnja, i u tom baskijskom
svetištu vjerojatno je položio zavjet čistoće, jer se zna da je to učinio na putu od Loyole do
Montserrata, a od dana polaska od kuće svake se noći bičevao). Tu noć je proveo u molitvi da
prikupi snagu za svoj put. Brata je ostavio u mjestu Oñate u kući jedne od sestara koju je ovaj
došao posjetiti, pa se zaputio u Navarrete.
Prisjetio se da mu je vojvodin dvor dugovao nešto zlatnih dukata, i zaključio da bi bilo
razborito da ih podigne. Napisao je zahtjev rizničaru. Rizničar mu je rekao da nema novaca.
Kad je vojvoda to čuo, rekao je da za svakoga smije nedostajati novca, osim za Loyolu. Zbog
ugleda koji je on stekao u prošlosti, vojvoda mu je želio ponuditi visok položaj, ako bi ga on
htio prihvatiti. Podigao je novac i uredio da se jedan dio podijeli određenim osobama prema
kojima se osjećao obaezan, a drugi dio darovao je za sliku Naše Gospe koja je bila u jadnom
stanju, kako bi se mogla restaurirati i dostojno uresiti. Zatim je otpustio obojicu slugu koji su
ga do tada pratili, a onda se sam zaputio iz Navarrete u Montserrat na svojoj muli.*

14. Na putu mu se dogodilo nešto što je vrijedno zabilježiti da bi se shvatilo kako je

naš Gospodin postupao s ovom dušom koja je još uvijek bila slijepa, iako ispunjena velikom
čežnjom da mu služi na sve načine koliko bude mogla shvatiti. Zato se odlučivao na veliku
pokoru, ali ne toliko da učini zadovoljštinu za svoje grijehe koliko da ugodi i omili Bogu.
Zato je, kada je činio pokoru kakvu su običavali činiti sveci, činio to u istoj ili u još
većoj mjeri. Iz takvih je misli crpio svu svoju utjehu, ali ga u tome nisu rukovodili ni unutarnji
razlozi, ni pravo poznavanje poniznosti, ljubavi ili strpljenja, a ni promišljenost koja upravlja i
daje odmjerenost tim vrlinama. Sva su njegova nastojanja bila usredotočena na velika vanjska
djela jer su sveci tako radili na Božju slavu, a da pri tom nije gledao na druge njihove posebne
okolnosti.

Rasprava s Maurom

15. Dok je tako jahao tim putem, sustigao ga je jedan Maur koji je također jahao na
muli. Jašući zajedno razgovarali su, pa su došli i na razgovor o Našoj Gospi. Maur je rekao
kako mu se čini da je Djevica i mogla začeti bez muškarca, ali da nije mogla ostati djevicom
tijekom poroda. Za potkrepu svoga mišljenja on se poslužio prirodnim razlozima koji su mu
dolazili na pamet. Hodočasnik je naveo brojne razloge, ali ga nije mogao pokolebati u
njegovu uvjerenju. Maur je nakon toga počeo tako brzo jahati, da mu se ubrzo izgubio iz vida,
a on sam je još dugo ostao razmišljajući nad onim o čemu je raspravljao s njim. U
međuvremenu ga je obuzelo snažno unutrašnje nezadovoljstvo koje je u njegovu dušu unijelo
nemir jer mu je izgledalo kao da nije obavio svoju dužnost. U njemu se pojavilo ogorčenje
prema Mauru, a izgledalo je da je i on pogriješio zato što mu je dopustio da o Našoj Gospi
govori onakve stvari, a bio je dužan braniti njezinu čast. Htio je pronaći Maura i da mu zbog
onoga što je rekao dadne nekoliko udaraca bodežem. On se, međutim, ni nakon duge
unutarnje borbe nije mogao opredijeliti, pa nije znao što da učini. Maur, koji je već bio
umakao rekao mu je ranije da ide u jedno mjesto koje je ležalo malo podalje na istoj cesti
blizu glavnog puta, iako glavni put nije prolazio kroz to mjesto.
 6

16. I tako, umoran od razmišljanja o tome što bi bilo najbolje učiniti, a da nije ni došao
do valjanog zaključka, on je odlučio da pusti mulu da ide popuštenih uzda do mjesta na kojem
su se putovi razdvajali. Ako mula krene seoskim putem, on će pronaći Maura i probosti ga.
Ako mula ne krene prema selu, nego glavnom cestom, on će ga pustiti na miru. Pošto je
postupio onako kako je odlučio, našem Gospodinu se svidjelo da mula ne skrene na seosku
cestu nego da ide glavnim putem, iako je selo bilo udaljeno svega nešto preko trideset ili
četrdeset koračaja, a cesta široka i vrlo dobra.
Dolazeći u jedno veće naselje pred Montserratom, odlučio je tamo pribaviti odjeću
koju je kanio nositi i koristiti na hodočašću u Jeruzalem. Nabavio je rijetko tkanu jako grubu
tkaninu od kakve se obično prave vreće, i naručio da mu se od nje sašije plašt koji mu je sezao
do stopala. Kupio je hodočasnički štap i jednu tikvu za vodu, a onda je to sve objesio ispred
sebe o sedlo na muli. Kupio je i par sandala od konoplje, ali je samo jednu obukao, i to zbog
toga što je imao bolesnu nogu u zavojima koja bi svake večeri bila natečena, premda je jahao.

Oružje Isusa Krista

17. Tako je nastavio put u Montserrat, razmišljajući kao i obično o velikim pothvatima
koje bi izveo iz ljubavi prema Bogu. Međutim, kako je njegova svijest bila pretrpana
romanima poput onog o Amadisu iz Galije, misli koje su mu padale na pamet bile su na tragu
sličnih knjiga. On je tako odlučio da cijelu noć održi počasnu stražu pod oružjem i to bez
sjedenja i ležanja, naizmjenice stojeći i klečeći pred oltarom Naše Gospe od Montserrata, gdje
je odlučio da odloži svoju odjeću, a da svoje oružje zamjeni Kristovim. Nastavljajući put,
razmišljao je po običaju o svojim nakanama. Po dolasku u Montserrat, nakon što se pomolio i
ugovorio sastanak s ispovjednikom, pismeno je obavio opću ispovijed, koja je trajala tri dana.
Uredio je s ispovjednikom da se preuzme njegova mula, a da se njegov mač i bodež objese u
crkvi na oltar Naše Gospe. Taj je ispovjednik bio prvi kojemu je otkrio svoju odluku, koju do
tada nije bio otkrio ni jednom ispovjedniku.*

18. Noću uoči blagdana Navještenja, 25. ožujka 1522. pošao je u najvećoj mogućoj
tajnosti jednom prosjaku, svukao tamo svoju odjeću i ostavio mu je. Zatim je odjeven u ranije
pribavljenu odjeću koju je odavno toliko želio, pošao pred oltar Naše Gospe. Tamo je proveo
cijelu noć naizmjenice klečeći i stojeći, s hodočasničkim štapom u ruci.
Putovanje je, primivši svetu pričest, nastavio u svitanje kako ga nitko ne bi prepoznao.
Nije se zaputio cestom koja vodi ravno u Barcelonu, i na kojoj bi mogao nabasati na mnoge
koji bi ga prepoznali i htjeli dostojno pozdraviti, već se zaputio prema mjestu zvanom
Manresa. Namjeravao je da se tamo zadrži nekoliko dana u sirotinjskom prihvatilištu i da
usput zapiše u svoju knjigu neka zapažanja. Knjigu je čuvao veoma brižno, jer mu je pružala
veliku utjehu. Nakon što je prevalio kojih pet kilometara, sustigao ga je neki čovjek, koji je za
njim dotrčao i koji ga je zapitao, je li jednom prosjaku dao svoju odjeću, kako je onaj tvrdio.
Odgovorio je potvrdno, a iz očiju su mu potekle suze sažaljenja nad prosjakom kojemu je dao
odjeću, jer je shvatio da ga je doveo u neugodnost pružajući drugima priliku da posumnjaju u
njegovu čestitost. Koliko god je nastojao da na sebe ne svrati pozornost, ipak nije trebalo
dugo čekati da, na osnovi onoga što se dogodilo u Montserratu, ljudi iz Manrese počnu o
njemu naveliko pripovijedati. Uskoro je ono što se pripovijedalo, preraslo stvarnu istinu.
Govorilo se da je napustio veliku baštinu i slično.
 7

MANRESA – U BOŽJOJ ŠKOLI (1522–1523)

Duhovne borbe

19. U Manresi je svaki dan prosio milostinju. Nije jeo meso ni pio vino, ni onda kada
su mu ljudi sami nudili. Nedjeljom nije postio pa bi popio malo vina ako mu je bilo
ponuđeno. Budući da je ranije, po modi onog vremena, previše polagao na njegu kose, a ona
mu je bila lijepa, odlučio je da kosu prepusti prirodnom rastu, tako da je ne češlja niti šiša, niti
zaštićuje bilo danju bilo noću. Iz istog je razloga zapustio njegu noktiju na rukama i na
nogama, jer je prije i u tomu pretjerivao.
Dok je boravio u prihvatilištu, često mu se događalo da je pod punim dnevnim
svjetlom primjećivao nešto kraj sebe. To mu je pričinjavalo silnu utjehu jer je imalo izuzetnu
ljepotu. Nije uspijevao razabrati o čemu se radi, ali mu se činilo da prikaza ima oblik zmije
prekrivene mnoštvom nekih predmeta koje su sjajile poput očiju, iako to nisu bile oči.
Promatranje te prikaze mu je pričinjavalo zadovoljstvo i utjehu, koja je bivala to veća što se je
ta stvar češće pojavljivala. Oneraspoložio bi se kada bi ona potpuno iščezla.*

20. Do tog vremena bio je gotovo u istom unutarnjem stanju, vrlo postojane radosti,
iako nije imao nimalo znanja o unutarnjim stvarima duha. U vrijeme kada se pojavljivalo ono
viđenje ili malo prije nego je počelo (a trajalo je mnogo dana) počela ga je žestoko mučiti
jedna misao, upozoravajući ga na mukotrpnost njegova života. Činilo mu se kao da mu iz
duše govori nekakav glas: »Kako ćeš ovakav život moći izdržati sedamdeset godina, koliko
još imaš živjeti?« Uviđajući da to dolazi iznutra, od neprijatelja, u sebi je odgovarao velikom
odlučnošću: »Jadniče, možeš li mi ti zajamčiti i jedan sat života?». Tako je nadvladavao
napast i zadržavao unutarnji mir.
To je bila prva napast koja ga je počela mučiti nakon pojave spomenutog viđenja. To
mu se događalo kada je prisustvovao dnevnoj misi, večernjoj i povečernjoj molitvi koje su
bile pjevane i u kojima je nalazio veliku utjehu. Pod misom je obično čitao muku Isusovu;
tako je zadržavao punu unutarnju mirnoću.*

21. Ipak je, nakon što se pojavila spomenuta napast, počeo u svojoj duši osjećati čudne
promjene. Ponekad bi se osjećao tako jadno da nije nalazio nikakvo zadovoljstvo ni u molitvi,
ni u slušanju mise, ni u bilo kojoj drugoj pobožnosti. U drugo bi ga pak vrijeme potpuno
iznenada obuzelo sasvim suprotno raspoloženje, tako da mu se činilo da se u tren oka
oslobodio žalosti i suhoće. To iznenadno smjenjivanje raspoloženja, koje nikada ranije nije
bio iskusio, počelo ga je zanimati pa je rekao samom sebi: »Kakav je to novi život koji sada
započinjemo?«
U to je vrijeme prigodice razgovarao s duhovnim osobama koje su ga cijenile i koje su
s njim rado razgovarale, jer je, iako nije bio iskusan u duhovnim stvarima, njegov govor
otkrivao veliku gorljivost i želju za napredovanjem u služenju Bogu. U to je vrijeme u
Manresi živjela jedna žena u dubokoj starosti, koja je dugo i odano služila Bogu i koja je bila
tako poznata u mnogim krajevima Španjolske da ju je jednom k sebi dozvao Katolički kralj da
s njom porazgovara. Ta žena je jednoga dana, razgovarajući s novim Kristovim vojnikom,
njemu rekla: »O, neka se jednog dana mom Gospodinu Isusu Kristu svidi da ti se htjedne
ukazati!«. Njega je to zapanjilo, jer je njezine riječi doslovce shvatio. »Kako bi se Isus Krist
mogao meni ukazati?« On je uvijek održavao uobičajeno ispovijedanje i pričešćivanje svake
nedjelje.
 8

Skrupulozna bojažljivost

22. U to su se pojavile teškoće sa skrupulima. Iako je veliku ispovijed, koju je obavio

u Montserratu čak i pismeno, pomno učinio kao što je već rečeno, još uvijek mu se
povremeno činilo da ima stvari koje još nije bio ispovijedio. To ga je jako mučilo, jer nije bio
zadovoljan niti nakon što bi ih naknadno ispovijedio. Zato je počeo tragati za duhovnim
ljudima koji bi ga mogli izliječiti od skrupula, jer mu ništa nije moglo pomoći. Konačno mu je
jedan doktor teologije koji je propovijedao i ispovijedao u katedrali, i bio veoma
produhovljena osoba, rekao u ispovijedi da ispiše sve grijehe kojih se može sjetiti. Tako je i
postupio u više navrata, ali su se skrupuli nakon ispovijedi još uvijek vraćali i počeli zadirati
sve tankoćutnije u najmanje sitnice, pa se našao u golemoj tjeskobi.
Iako je bio prilično uvjeren da su mu ti skrupuli načinili veliku štetu, i da bi bilo bolje
kad bi ih se mogao riješiti, ipak ih se nije mogao osloboditi. Ponekad je pomišljao da bi mu
pomoglo kad bi mu ispovijednik u ime Isusa Krista naredio da se u ispovijedima ne vraća na
prošlost. On je to priželjkivao, ali se nije usudio to predložiti.

23. Međutim, ispovijednik mu je sam od sebe naredio da ne ispovijeda ništa iz

prošlosti, osim ako se radi o potpuno jasnom grijehu. Ta mu zapovijed ipak nije bila ni od
kakve koristi, jer je nalazio da je sve što ga je mučilo bio jasan grijeh, tako da su se njegove
nevolje nastavljale. U to vrijeme je stanovao u jednoj sobici koju su mu ustupili dominikanci
u svom samostanu. Nastavljao je sa sedam sati dnevne molitve na koljenima, redovito ustajući
u pola noći, a pridržavao se i ostalih vježbi koje je ranije spomenuo. Međutim, ništa od toga
nije mu pomoglo da odagna skrupule koji su ga mučili mjesecima.
Jednom je, kada ga je mučila naročito velika tjeskoba, počeo tako zdušno moliti da je
glasno vapio Bogu: »Pomozi mi, Gospodine, jer ne mogu naći pomoć kod ljudi ni kod ikojeg
stvorenja. Kada bih znao da mogu naći mir, nikakav mi napor ne bi bio tegoban. Ti mi,
Gospodine, pokaži gdje ga mogu naći. Trčao bih i za psićem, kada bih znao da bi mi to
pomoglo.«

24. Dok je bio u takvim mislima, dolazile su mu mnogo puta s velikom žestinom
napasti da se baci sa ruba duboke provalije pokraj koje se nalazila ona njegova (vrtna)
prostorija i mjesto gdje je običavao moliti. Međutim, shvativši da je samoubojstvo grijeh,
ponovo bi vikao: »Gospodine neću učiniti ništa što bi tebe uvrijedilo«. Ponavljao je ove i
prethodne riječi mnogo puta. Zatim se sjetio priče o jednom svecu koji je, da bi od Boga
isprosio nešto do čega mu je bilo jako stalo, postio sve dok ne bi dobio ono što je želio. Ta ga
je misao držala prilično dugo vremena. Konačno je odlučio da i on tako postupi: zarekne se
sam sebi da neće ni jesti ni piti sve dok se Bog ne pobrine za njega, ili dok ne dođe na domak
smrti. Ako bi se našao in extremis, u krajnjoj situaciji da bi umro bez hrane, zatražio bi kruha i
jeo (ako bi još bio u stanju prositi i jesti).

25. Ta mu je misao došla jedne nedjelje nakon što se pričestio. Izdržao je, ništa ne
jedući, cijeli tjedan, a da kod toga nije propuštao svoje uobičajne vježbe. Sudjelovao je u
čitanju časoslova, svoje je molitve obavljao klečeći, čak i o ponoći, itd. Međutim, kada je
sljedeće nedjelje došao da obavi ispovijed, rekao je ispovjedniku da nije ništa jeo cijeli tjedan,
jer je običavao da u ispovijedi sve potanko kaže. Ispovjednik mu je zapovjedio da prekine
post. Poslušao ga je, iako se još osjećao jakim. Toga, i sljedećeg dana bio je slobodan od
skrupula. Međutim, trećeg dana, u utorak, u molitvi se opet počeo prisjećati svojih grijeha.
Tako je, kao da nešto nîže, išao od grijeha do grijeha i osjećao da svaki mora ispovjediti.
Nakon tih misli ga je obuzelo takvo gađenje prema životu koji je vodio, da je
pomišljao da ga napusti. Na taj ga je način Gospodin potaknuo da se prene kao iz kakvog sna.
 9

Kako je tada, nakon iskustva koje mu je Bog do tada dao, izvukao pouku o različitosti
duhova, počeo je istraživati način na koji se taj zli duh uvukao. Zato je on s velikom
unutarnjom sigurnošću odlučio da ne ispovijeda ništa iz prošlosti. Od toga dana oslobodio se
svih skrupula, i bio je uvjeren da ga je Gospodin oslobodio po svome milosrđu.

Smirenje

26. On sam je dnevno molio sedam sati, a u duhovnim stvarima je pomagao i nekim
drugim osobama, koje su k njemu dolazile. Ostalo vrijeme je provodio u mislima o Božjim
stvarima, o kojima je određenog dana čitao ili razmatrao. Međutim, kada bi polazio na
počinak, često su mu dolazila velika prosvjetljenja i velike duhovne utjehe, tako da bi na njih
trošio vrijeme predviđeno za spavanje kojega ionako nije mnogo preostajalo. Prosuđujući tu
pojavu pomišljao je u sebi kako je razgovorima s Bogom posvećivao obilje vremena, pa se
počeo pitati dolaze li ta prosvjetljenja od dobroga duha. Zaključio je da bi bilo najbolje da o
njima ne vodi računa i da spava koliko si je vremena odredio. Tako je i postupio.

27. Nastavio je da se uzdržava od mesa, odlučan da tu praksu ne mijenja ni iz kojeg

razloga. Međutim, dogodilo se, kad je ustajao jednog jutra, da mu se tako jasno ukazalo
pripravljeno meso, da mu se činilo kao da ga vidi svojim očima, a da prije toga nije imao
nikakvu želju za njim. U tom mu se času pojavila jaka sklonost da ubuduće ponovo jede
meso. Iako se sjećao svojih ranijih nakana, postao je potpuno uvjeren da ga treba početi jesti.
Kada je to kasnije pripovijedao ispovjedniku, ovaj mu je rekao da razvidi ne radi li se možda
o napasti. Iako je pomno ispitao svoju odluku, nije se pojavila ni najmanja sumnja u pogledu
njegove odluke.

U Božjoj školi

Bog je u to vrijeme s njim postupao upravo onako kako učitelj postupa s djetetom koje
poučava. Bilo da se radilo o nedostatku njegove naobrazbe ili umnih sposobnosti, bilo o tomu
da nije imao nikoga tko bi ga mogao podučavati, bilo da se radilo o njegovoj čvrstoj odluci
koju je od Boga primio da mu služi, on je iznad svake sumnje vjerovao da je Bog s njim
postupao na rečeni način. Dapače, da je u to imalo posumnjao, smatrao bi da je uvrijedio
Božansko Veličanstvo. O takvom Božjem poučavanju može se razabrati iz slijedećih pet
točaka.

28. Prvo. On je njegovao tako veliku pobožnost prema Presvetom Trojstvu, da se

svaki dan posebice molio svakoj Božanskoj Osobi. Međutim, kada se molio Presvetom
Trojstvu, došao je na sljedeću misao: Zašto je molio četiri molitve Trojstvu? Ta misao mu je
ipak stvarala neznatne ili nikakve poteškoće, jer mu se nije činila važnom. Jednoga dana, dok
je na stepenicama istog samostana čitao časoslov Blažene Djevice, njegov je um bio uzdignut
iznad sebe tako da je vidio Presveto Trojstvo u obliku triju tipki na orguljama. To ga je
natjeralo na suze i na jecanje, tako da nije mogao upravljati sobom. Toga jutra, dok je koračao
u procesiji koja se zaputila s tog mjesta, nije do podneva mogao zaustaviti suza, a nakon ručka
nije na svoju duboku radost i utjehu mogao prestati govoriti o Presvetom Trojstvu, koristeći
mnoge i različite nove usporedbe. Od toga događaja pa sve do današnjeg dana osjećao je
veliku pobožnost kad god bi se molio Presvetom Trojstvu.
29. Drugo. Jednom je njegovu umu, uz veliku duhovnu radost, bio predočen način na
koji je Bog stvorio svijet. Učinilo mu se da vidi nešto bijelo iz čega su dopirale zrake, i od
njih je Bog načinio svjetlo. Međutim, on to nije znao objasniti niti se posebno dobro sjećao
duhovnog prosvjetljenja koje je Bog u tom času utisnuo u njegovu dušu.
 10

Treće. U Manresi, gdje je proboravio skoro cijelu godinu dana (od 25. III. 1522. do 17.
ili 18. II. 1523.), nakon što ga je Bog počeo obasipati utjehama i nakon što je vidio dobre
plodove u dušama kojima je pomagao, okanio se pretjeranosti i strogosti kojih se držao, pa je
počeo rezati nokte i šišati kosu. Jednoga dana, dok je u tom gradu prisustvovao misi u crkvi
spomenutog samostana, on je u času pretvorbe vidio svojim unutarnjim očima nešto nalik
bijelim zrakama koje su dopirale iz visine. lako to nije u stanju objasniti nakon tako dugog
vremena, ipak je njegovo razumijevanje jasno vidjelo način na koji je naš Gospodin Isus Krist
prisutan u Presvetom Sakramentu.
Četvrto. Dok je bio u molitvi, često je i dugo vremena unutarnjim očima vidio
Kristovo čovještvo. Kao da je vidio jednu priliku koja je izgledala kao neko bijelo sjajno
tijelo, ni preveliko ni premaleno, ali nije razlučivao udove. To je mnogo puta vidio u Manresi.
Ne bi bila laž ako bi rekao da mu se to dogodilo dvadeset ili četrdeset puta. Drugom zgodom
to je vidio jedanput u Jeruzalemu i jedanput kada je putovao u Padovu. Vidio je i Našu Gospu
na sličan način, ali nije mogao razlučiti pojedine dijelove tijela. To ga je toliko ojačalo i dalo
toliku snagu njegovoj vjeri da je često u sebi pomišljao: čak i kada ne bi bilo Svetog pisma da
nas pouči o tim istinama, on bi bio spreman da za njih umre na osnovu onoga što je vidio.
30. Peto. Jednom je iz pobožnosti išao u crkvu koja je bila udaljena od Manrese nešto
više od jedne milje. Mislim da se radilo o crkvi sv. Pavla, a put je vodio uz rijeku (Cardoner).
Dok je tako išao zaokupljen svojim pobožnostima, sjeo je da malo otpočine promatrajući
rijeku koja je tekla duboko ispod njega. Dok je sjedio, oči njegova uma počele su se otvarati.
Nije se radilo ni o kakvom viđenju. On je samo shvatio mnoge duhovne stvari kao i stvari
vjere i učenosti, i to s toliko jakim prosvjetljenjem, da su mu sve stvari izgledale nove. Ne
mogu se opisati sve pojedinosti koje je shvatio premda su bile mnoge, nego se može samo reći
da je u svom umu primio silno svjetlo. To je prosvjetljenje bilo tako bogato da je tom
prigodom primio više nego u sve ostale šezdeset dvije godine života, čak i kada bi uzeo
zajedno sve što je primio od Boga i sve druge stvari koje je znao.*
(Rubna bilješka: Njegov je um postao toliko jako prosvijetljen, te mu se činilo da je
novi, drugi čovjek, i da ima drugi razum, različit od prijašnjega.)

31. Nakon toga prosvjetljenja koje je prilično potrajalo, pošao je da klekne pred jedno
obližnje raspelo da zahvali Bogu. Tamo mu se ponovo javilo ono viđenje koje mu se ranije
često javljalo, ali koje nikada nije shvatio, o čemu se već prije govorilo (vidi br. 19), da mu se
činilo tako lijepim sa mnoštvom očiju na sebi. Međutim, dok je bio pred križem, jasno je vidio
da prikaza nema uobičajene lijepe boje. Došao je do posve jasne spoznaje, uz koju je volja
posve pristajala, da je to bio sotona. To mu se i kasnije pojavljivalo kroz dugo vrijeme, ali je,
u znak omalovažavanja to odgonio zamahom štapa koji je običavao nositi u ruci.

U smrtnim opasnostima

32. Jednom dok je bio bolestan u Manresi, žestoka groznica ga je dovela na rub smrti,
pa je mislio da će ispustiti dušu. Tada mu se javila misao koja mu je došaptavala da je on
svetac. Ona ga je stavljala na tolike muke da ju je neprestance odbijao i da je dozivao u
sjećanje svoje grijehe. Imao je više muke s tom mišlju nego sa samom groznicom, i nije ju
mogao nadvladati bez obzira na napore koje je činio. Kada je groznica oslabila i kada nije više
bio na izdisaju, počeo je usrdno zaklinjati neke gospođe koje su ga došle posjetiti, da mu za
ljubav Božju, kada ga drugi put nađu na rubu smrti, viču iz svega glasa da je grješnik, i da se
podsjeti na uvrede koje je nanio Bogu.

33. Drugi put, kad je (ujesen 1535., vidi br. 91) brodom putovao iz Valencije u Italiju
po uzburkanom moru, zbog jake bure kormilo se slomilo. Situacija je postala tako opasna da
 11

po njegovu mišljenju, a i mnogih koji su bili na brodu, nije bilo prirodnog načina da se
umakne smrti. U tom času, dok je ispitivao savjest da se pripremi za smrt, nije bio u strahu
zbog svojih grijeha i nije se bojao da će biti osuđen, ali je osjećao veliko kajanje što nije
dobro iskoristio darove i milosti kojima ga je Bog, naš Gospodin, obasipao.
Drugom prilikom, godine 1550. bio je u jako lošem stanju zbog teške bolesti za koju
su i on i drugi mislili da će mu biti posljednja. Tada je, dok je mislio na smrt, osjećao takvu
radost i takvu duhovnu utjehu da bi ga pomisao na smrt ganula do suza. To je postalo tako
uobičajeno da je često morao prestati misliti o smrti kako ne bi osjećao tako mnogo utjehe.

34. Kada je došla zima, spopala ga je tako žestoka bolest da ga je u svrhu liječenja
uprava grada stavila u kuću oca nekog Ferrere, koji je kasnije stupio u službu Baltazara od
Farije. Ondje su ga njegovali s velikom pažnjom. Mnoge su ugledne gospođe, iz uvažavanja
koje su gajile prema njemu, dolazile da uza nj noću bdiju. Kad se oporavio od bolesti, bio je
još uvijek jako slab i često je imao boli u želucu. Iz toga razloga, a i zato jer je zima bila
iznimno hladna, one su ga nagovorile da se toplo odijeva i da nosi cipele i kapu. Natjerale su
ga da primi dva smeđa kaputa od vrlo grubog sukna i kapu od istog materijala koja je naličila
na svećenički biret. U tom je razdoblju bilo mnogo dana kad je čeznuo za razgovorima o
duhovnim stvarima i da nađe osobe koje su tim stvarima bile vične. U to se približilo vrijeme
kad je namjeravao zaputiti se u Jeruzalem.*

IV. HODOČASNIK U JERUZALEMU (1523)

Duhovna raspoloženja

35. Početkom 1523. (iz Manrese 17. ili 18. II.) pošao je u Barcelonu da se ukrca na
neki brod. Iako su mu se mnogi nudili da ga prate, on je htio ići potpuno sam, jer je želio imati
Boga kao jedino utočište. Jednoga dana kad su ga neki ljudi ozbiljno nagovarali da, jer ne zna
ni talijanski ni latinski, uzme jednog pratioca, kojega su jako hvalili i koji bi mu mogao
mnogo pomoći, on je odgovorio da ne bi prihvatio ni društvo sina ili brata vojvode od
Cardone, jer je želio vježbati se u trima krepostima: ljubavi, vjeri i pouzdanju... Ako bi imao
pratioca, od njega bi očekivao pomoć kada bi bio gladan. Kad bi slučajno pao, od suputnika bi
očekivao da mu pomogne ustati. Tako bi se počeo pouzdavati u njega i osjećati privrženost
prema njemu, a on je htio da sve povjerenje, privrženost i nadu polaže samo u Boga.
To što je upravo govorio, osjećao je u svom srcu. U skladu s tim mislima, on je ne
samo namjeravao da sam putuje, nego je kanio ići bez hrane za putovanje. Kada se počeo
pripremati za ukrcavanje, nagovorio je vlasnika broda da ga ukrca besplatno, jer je bio bez
novca. Vlasnik je prihvatio da ga ukrca, ali pod uvjetom da sa sobom nosi određenu količinu
dvopeka kojim će se hraniti. Bez toga ga ni za živu glavu ne bi primio na brod.

36. Kad je pošao pribaviti taj dvopek, dođu mu teški skrupuli: »Je li to nada i vjera u
Boga koji nikada ne iznevjeri?« itd. To ga je žestoko mučilo. Na kraju je, ne znajući kako da
postupi, jer je uvidio valjane razloge na obje strane, odlučio da odgovor prepusti
ispovjedniku. Rekao mu je koliko čezne za stjecanjem savršenstva i za onim što je na veću
slavu Božju. Iznio mu je razloge koji su ga naveli da sumnja u potrebu da na put nosi hranu.
Ispovjednik je odlučio da mora isprosjačiti ono što je potrebno ponijeti na put.
Kada je prosio hranu od jedne gospođe, ona ga je pitala kamo namjerava putovati.
Malo je oklijevao da li da joj kaže. I na kraju je odlučio da joj ne rekne više, osim da ide u
Italiju i u Rim. Ona mu je, sva u čuđenju, rekla: »Ti bi htio ići Rim? Da, samo ne znam kakvi
se oni koji tamo odu, uopće vraćaju?« (ciljala je na malu duhovnu korist od putovanja u Rim).
 12

Razlog koji ga je naveo da prešuti svoju namjeru da ide u Jeruzalem bio je strah od
taštine. Taj ga je strah progonio do te mjere da se nije usudio reći otkuda je ni kojoj obitelji
pripada.
Kada je konačno naprosio dovoljno i pribavio potrebni dvopek, pošao je na brod. Na
obali je utvrdio da ima još pet ili šest komada sitnog kovanog novca koje je skupio dok je
prosjačio od vrata do vrata (jer se tako uzdržavao). Ostavio ih je na jednoj klupi kraj koje je
prošao dok je išao obalom.*

37. Tako se ukrcao na brod, proboravivši u Barceloni nešto više od dvadeset dana.
Prije ukrcavanja, dok je još boravio u Barceloni, tragao je po običaju za duhovnim osobama s
kojima bi mogao razgovarati, makar bi živjele u pustinjaštvu daleko izvan grada. Međutim, ni
u Barceloni ni u Manresi, cijelo to vrijeme koje je tamo proveo, nije mogao naći ni jednu
osobu koja bi mu pomogla onoliko koliko je on želio. Takva je bila jedino ona starica iz
Manrese, o kojoj se već govorilo (vidi br. 21), i koja mu je rekla da će se moliti Bogu da mu
se ukaže Isus Krist. Činilo mu se da je ona jedina bila dublje ulazila u duhovne stvari. Zato je,
nakon što je napustio Barcelonu, potpuno izgubio tjeskobnu želju da traga za duhovnim
osobama.

Na putovima Italije

38. Kad je iz Barcelone plovio u Gaetu, u krmu im je puhao tako jak vjetar da su cijeli
put prešli za pet dana i pet noći, ali su neprestano svi bili u velikom strahu zbog žestoke oluje.
U cijelom onom kraju je vladao strah od kuge, ali on se odmah nakon iskrcavanja zaputio u
Rim. Od svih putnika koji su se zatekli na brodu, s njim su se zaputili smo jedna žena s
kćerkom, koja je bila odjevena kao dječak, i jedan mladić. Oni su pošli za njim i pridružili su
mu se, jer su i oni prosjačili.
Kad su došli do jednog poljskog gospodarstva, prišli su velikoj vatri oko koje se bilo
okupilo mnogo vojnika, koji su ih nudili hranom i obilnim vinom, kao da ih hoće opiti. Poslije
su ih razdvojili. Ženu i njezinu kćer su smjestili u sobu, na katu, a Hodočasnika i mladića u
štalu. Međutim, o ponoći je čuo glasne povike koji su dopirali iz gornje sobe. Ustavši da
pogleda što se događa, u dvorištu je našao ženu i njezinu kćer u suzama jer su ih pokušali
silovati… Njega je na to obuzeo tako užasan bijes da je počeo vikati na vojnike: »Zar se
ovakvo nešto smije dopustiti?« i slične prijekore. Te je riječi bio izgovorio takvom žestinom
da su svi stanovnici kuće ostali zaprepašteni. Nitko mu se nije usudio ni najmanje usprotiviti.
Mladić je već bio umakao, a njih troje se odmah dalo na put, premda je još bila noć.

39. Stigli su do obližnjega grada, čija su vrata našli zatvorena. Kako u grad nisu mogli
ući, proveli su kišnu noć u jednoj obližnjoj crkvi koja je također prokišnjavala. Ujutro im nisu
htjeli otvoriti gradska vrata, a izvan grada nisu uspjeli dobiti nikakvu milostinju, iako su otišli
do obližnjeg dvorca. Hodočasnik se tako slabo osjećao zbog morske bolesti i napora, da više
nije mogao dalje hodati, nego je ostao tu, a majka i njezina kći su se same zaputile u Rim.
Toga su dana mnogi ljudi izišli iz grada. Doznavši da će onuda proći grofica toga
grada, on joj se predstavio da je Hodočasnik, bolestan samo od iscrpljenosti, i zamolio je da
mu dopusti da uđe u grad i da potraži pomoć. Ona mu je spremno dala dopuštenje. On je u
gradu počeo prositi, od vrata do vrata i dobio je mnogo sitnog novca… Nakon dvodnevne
okrepe nastavio je svoj put, i u Rim stigao na Cvjetnicu.

40. Tamo su ga svi koji su s njim razgovarali, nakon što bi otkrili da je na put u
Jeruzalem pošao bez novca, odgovarali od puta uvjeravajući ga da se besplatno neće moći
ukrcati. Međutim, on je u sebi osjećao nepokolebljivu sigurnost. Ni jednog časa nije
 13

posumnjao u to da će naći način da dođe u Jeruzalem. Primivši potreban blagoslov pSape

Hadrijana VI., on se osam ili devet dana poslije Uskrsa uputio u Veneciju. Imao je šest ili
sedam dukata koje su mu poklonili da plati put od Venecije do Jeruzalema. Primio je
ponuđene dukate jer ga je obuzeo strah zato što su ga svi uvjeravali da bez novca neće moći
putovati u Jeruzalem. Međutim, dva dana poslije polaska iz Rima, on je počeo uviđati da to
predstavlja nepouzdanje s njegove strane. Mučilo ga što je prihvatio dukate, pa se počeo pitati
ne bi li bilo bolje da ih ostavi. Konačno je odlučio da ih velikodušno pokloni onima koji mu
pristupe, a to su obično bili siromasi. Tako je i učinio, pa kada je poslije stigao u Veneciju,
ostala mu je vrlo mala svota dostatna da za prvu noć plati smještaj.

41. Na putu u Veneciju, spavao je po trijemovima kako bi se sakrio stražarima za

borbu protiv kuge. Događalo se, kad bi ujutro ustao i susreo se s nekim čovjekom, da bi taj u
velikom strahu odmah pobjegao vidjevši ga vrlo blijeda. Putujući tako stigao je do Chioggie,
gdje je zajedno s nekim suputnicima, koji su mu se pridružili, doznao da im neće biti
dopušteno da uđu u Veneciju. Njegovi su suputnici odlučili da pođu u Padovu da tamo
pribave zdravstvene svjedodžbe, pa im se i on pridružio.
Međutim, kako ih nije mogao slijediti jer su išli vrlo brzo, oni su ga u sumrak ostavili
usred jednog velikog polja.
Tamo mu se ukazao Isus na ranije opisani uobičajen način, što ga je mnogo utješilo. I
on je sljedećeg jutra, a da nije krivotvorio zdravstvenu svjedodžbu, kao što su, mislim, učinili
njegovi suputnici, došao do vrata Padove. U grad je ušao, a da stražari nisu od njega ništa
tražili. To se ponovilo i kod izlaska iz grada. To je uvelike začudilo njegove suputnike, koji su
netom pribavili svjedodžbe. On za svjedodžbu nije ni mario.

Ukrcanje i plovidba

42. Kada su stigli u Veneciju, stražari su odmah došli na lađu da bi sve putnike, koliko
ih je bilo u njoj, provjerili jednog po jednog. Njega jedinog su preskočili. U Veneciji se
prehranjivao prosjačenjem, a spavao je na trgu sv. Marka. Nije išao u kuću (španjolskog)
kraljevskog veleposlanika, niti se posebno brinuo za prikupljanje sredstava za putovanje. U
duši je osjećao veliku sigurnost da će se Bog pobrinuti da stigne u Jeruzalem. Na tom je
osjećaju izgradio takvo nepokolebljivo povjerenje da ga ni utjeravani strah ni uvjeravanja nisu
mogli navesti da posumnja. Jednog dana sreo ga neki bogati Španjolac koji ga je pitao što radi
i kamo kani poći. Kad je doznao njegov naum, taj ga je čovjek poveo na ručak svojoj kući i
tamo ga zadržao nekoliko dana, dok sve nije bilo sređeno za njegov odlazak. Hodočasnik je
još od vremena Manrese imao običaj da nikada ne razgovara dok s nekim za stolom jede.
Samo bi kratko odgovarao na pitanja. Slušao je ono što se govorilo i pamtio ono što mu je
pružalo priliku da zapodjene razgovor o Bogu, što bi i činio kada bi obrok bio završen.

43. I to je bio razlog zbog kojeg su mu vrli gospodin i svi njegovi ukućani bili tako
privrženi da su htjeli da kod njih svakako ostane i nagovorili ga da stanuje u njihovoj kući.
Taj ga je isti domaćin poveo venecijanskom Duždu, da bi mogao i njemu govoriti, a Dužd mu
je odobrio ulaz i audijenciju. Kada je čuo kako Hodočasnik govori, Dužd je naredio da ga
prime na guvernerski brod koji je plovio na Cipar.

Premda su se te godine bili skupili u Veneciji mnogi hodočasnici koji su htjeli ići u
Jeruzalem, većina ih se odmah morala vratiti kućama zbog novih prilika koje su nastale
padom Rodosa u turske ruke. Usprkos svemu, na hodočasničkom se brodu, koji je prvi put
isplovio, našlo trinaest putnika; za guvernerski brod ostalo je samo još osam ili devet. Upravo
kad je i ovaj brod bio spreman isploviti, Hodočasnik je dobio žestok napad groznice koja je
 14

prestala nakon što se liječio nekoliko dana. Brod je imao isploviti na dan kada je on uzeo
sredstvo za čišćenje. Ukućani su pitali liječnika smije li se Hodočasnik ukrcati za Jeruzalem.
Liječnik je odgovorio da može, ako želi da tamo bude sahranjen. Ali on se ukrcao i otplovio
istog dana. Povraćao je toliko da je naglo osjetio poboljšanje i počeo se oporavljati. Na tom su
se brodu javno činile neke prljave i sramotne stvari koje je on žestoko osuđivao.

44. Španjolci koji su bili na brodu upozoravali su ga da to ne čini, jer posada govori o
tome da ga ostavi na kojem od otoka. Međutim, našem Gospodinu se svidjelo da brzo stignu
na Cipar. Iskrcavši se sa toga broda, pošli su kopnom do jedne druge luke, zvane Las Salinas
udaljene deset liga (oko 50 km). Tamo su se ukrcali na hodočasnički brod na koji sa sobom za
svoje uzdržavanje nije ponio ništa osim pouzdanja u Boga, kao što je činio i prije. Za čitavog
toga vremena naš mu se Gospodin često ukazivao pružajući mu veliku utjehu i povećavajući
mu odlučnost: činilo mu se da vidi nešto veliko i okruglo što je izgledalo kao da je načinjeno
od zlata, a to mu se ukazivalo nakon odlaska sa Cipra do dolaska u Jaffu.

U Jeruzalemu

Jašući u Jeruzalem na magarcima, kao što su hodočasnici obično činili, jedan je

Španjolac – plemić, kako se činilo, imenom Diego Manes – koja tri kilometra prije
Jeruzalema u velikoj pobožnosti savjetovao svim hodočasnicima da se, jer će uskoro stići do
mjesta odakle se vidi Sveti grad, dobro duhovno priprave putujući u šutnji.
45. To se svima učinilo korisnim pa su se počeli pripremati na sabranost. Trenutak
prije nego što su došli do mjesta s kojeg se vidi Jeruzalem, sjahali su sa magaraca jer su
ugledali franjevce koji su ih tamo čekali s križem. Kada je ugledao grad, Hodočasnik je
osjetio veliku utjehu. Po kazivanju ostalih to se dogodilo svima, jer su svi doživjeli unutarnju
radost koja nije izgledala samo naravnom. Istu takvu pobožnost osjećao je kod svih posjeta
svetim mjestima. Čvrsto je namjeravao ostati u Jeruzalemu da neprestano obilazi sveta mjesta.
Uz vršenje takvih pobožnosti kanio je i pomagati drugim dušama. U toj je namjeri donio
pismene preporuke za gvardijana i dao mu ih. Obavijestio ga je o svojoj namjeri da se tamo
zadrži iz pobožnosti, ali mu nije ništa rekao o svojoj namjeri da pomaže dušama. O tomu nije
nikomu ništa govorio, iako je o prvom često govorio javno. Gvardijan mu je odgovorio, da on
ne vidi kako bi mogao tamo ostati, jer je kuća toliko oskudijevala da je teško prehranjivala i
same franjevce. Zato je gvardijan i bio odlučio da neke od franjevaca pošalje zajedno sa
hodočasnicima natrag u Europu. Hodočasnik je odvratio da on od kuće ne traži ništa osim
priliku da se od vremena do vremena ispovijedi. Gvardijan mu je na to rekao da bi se to
moglo provesti, ukoliko se s tim složi provincijal (vjerujem da se radilo o glavnom
područnom poglavaru Reda) koji je tada bio u Betlehemu.

46. Hodočasnik je bio ohrabren takvim obećanjima pa je počeo pisati pisma duhovnim
osobama u Barceloni. Dan uoči svog povratka, nakon što je već bio napisao jedno pismo, i
dok je pisao drugo, primio je poziv da se javi provincijalu (koji se već bio vratio s puta) i
gvardijanu. Provincijal je s njim ljubazno razgovarao i rekao mu da zna za njegovu plemenitu
nakanu da ostane na svetim mjestima i da je o njoj zrelo razmišljao. Međutim, s obzirom na
iskustvo koje je imao s drugim hodočasnicima, on je smatrao da to ne bi bilo prikladno.
Mnogi su imali istu takvu želju, ali su neki od njih bili ubijeni, a neki zarobljeni, pa je onda
Red bio obvezan otkupiti zarobljenike. Provincijal mu je rekao da se mora pripremiti da s
ostalim hodočasnicima otputuje sljedećeg dana. Odgovorio je da je vrlo čvrst u svojoj namjeri
i da smatra da ni iz kojeg razloga ne bi odustao od njenog izvršenja. On im je dao na znanje
da, iako provincijal ima drugo mišljenje, on ne bi ni iz kakvog straha napustio svoju namjeru,
ako ne postoji ništa što bi ga pod grijeh obvezivalo da tako postupi. Provincijal mu je na to
 15

rekao da franjevci imaju ovlaštenje Svete Stolice da po svojoj prosudbi bilo koga zadrže u
Svetoj Zemlji ili iz nje odstrane, a da iz Crkve izopće svakoga tko ih ne bi poslušao. U
njegovu slučaju oni smatraju da on tamo ne bi smio ostati.

47. Provincijal mu je htio pokazati bule koje ih ovlašćuju da bi ga mogli izopćiti, ali je
Hodočasnik odvratio da on nema potrebe vidjeti ih, jer je vjerovao njihovoj velečasnosti, i da
će ih poslušati jer su oni snagom svoje ovlasti tako odlučili. Kada su završili razgovor, on se
vratio na mjesto gdje je boravio. Osjetio je snažnu potrebu da još jednom prije povratka
posjeti Maslinsko brdo, kad već nije bilo po volji našega Gospodina da ostane na svetim
mjestima. Na Maslinskom je brdu sačuvan kamen s kojeg je naš Gospodin uzašao na nebo i
na kojemu se još mogu raspoznati otisci njegovih stopala; to je htio još jednom vidjeti. Tako
se, ne govoreći nikomu ništa i bez ikakvog vodiča (iako su se oni koji ne bi uzeli kakvog
Turčina kao vodiča, izlagali velikoj pogibelji), kradom odvojio od ostalih i sam pošao na
Maslinsko brdo. Stražari ga nisu pustili da uđe dok im nije poklonio džepni nožić, sastavni dio
njegova pribora za pisanje koji je imao uza se. Nakon toga je, poslije molitve uz veliku utjehu,
osjetio potrebu da ode do Betfage. Tamo se prisjetio da nije upamtio kamo je bilo usmjereno
lijevo Isusovo stopalo, a kamo desno. Vrativši se onamo, stražarima je, da bi ga još jednom
pustili unutra, morao, koliko ga pamćenje služi, pokloniti svoje škare.

48. Kada se u samostanu doznalo da je otišao bez vodiča, franjevci su se dali u potragu
za njim. Kad je silazio s Maslinskog brda, nabasao je na jednog »opasanog« sirijskog
kršćanina koji je služio u samostanu. »Opasani« je nosio jednu veliku batinu kojom mu je
prijetio zamahujući u velikoj srdžbi. Kada mu se približio, »opasani« ga je čvrsto zgrabio za
ruku. Hodočasnik je pustio da ga tako vodi. No taj ga dobar čovjek nikako nije ostavljao. Dok
je išao tako držan od »opasanog« kršćanina, osjećao je veliku utjehu koja je dolazila od našeg
Gospodina, a činilo mu se da je iznad sebe neprestano vidio lik Krista. To je trajalo sve dok
nisu stigli do samostana.*

V. POVRATAK IZ JERUZALEMA I NOVI VIDICI (1523–1524-)

Opasnosti na povratku

49. Sljedećeg dana su otplovili. Nakon dolaska na Cipar hodočasnici su se rasporedili

na više brodova. U luci su bila tri ili četiri broda koji su plovili za Veneciju. Jedan je bio
turski, drugi je bio vrlo malen, a treći je bio skupocjen i velik brod koji je pripadao jednom
bogatom Venecijancu. Neki od hodočasnika su usrdno molili kapetana tog broda da uzme
Hodočasnika. Međutim, kada je kapetan shvatio da je Hodočasnik bez novca, nije ga htio
primiti, iako su se mnogi za nj zauzeli, hvaleći ga i slično. Kapetan je odgovorio da bi
Hodočasnik, ako je već svetac, mogao putovati onako kako je činio sv. Jakov ili tomu slično.
Istim je ljudima išlo vrlo lako s kapetanom malog broda. Otplovili su jednog jutra uz povoljan
vjetar. Međutim, tog istog popodneva zahvatila ih je jaka oluja u kojoj su brodovi izgubili
međusobnu vezu. Veliki je brod doživio brodolom uz sam otok Cipar, a spašeni su bili jedino
putnici. U istoj je oluji nestao turski brod zajedno sa svim putnicima. Mali brod se našao u
velikoj opasnosti, ali je ipak uspio doći do kopna negdje kod Apulije. To se događalo usred
zime. Bilo je vrlo hladno, a padao je i snijeg. Hodočasnik je na sebi imao samo hlače od
grubog sukna koje su sezale do koljena, ostavivši potkoljenice gole, cipele, prsluk od crnog
platna s mnogo rupa na ramenima, i jedan plašt koji je bio i kratak i prilično poderan.*
 16

50. U Veneciju je stigao sredinom mjeseca siječnja 1524. nakon što je, napustivši
Cipar, na moru proveo cijeli studeni, prosinac, i protekli dio siječnja. U Veneciji ga je sreo
jedan od dvojice ljudi koji su ga primili u kuću prije putovanja u Jeruzalem, i dao mu kao
milostinju petnaest ili šesnaest julija (1.5 dukata) i komad tkanine koju je Hodočasnik
presavio mnogo puta i stavio oko trbuha jer je bilo vrlo hladno.

Novo usmjerenje

Kad je Hodočasnik shvatio da je bila Božja volja da ne ostane u Jeruzalemu, u sebi je

stalno razmišljao o tome quid agendum (što mora činiti). Konačno je osjetio da je najviše
sklon tome da studira neko vrijeme, kako bi mogao pomagati dušama. Odlučio je poći u
Barcelonu, pa se iz Venecije zaputio prema Genovi. Jednog dana, dok je u katedrali u Ferrari
obavljao svoje pobožnosti, neki ga je prosjak zamolio za milostinju, i on mu dade marketu,
kovanicu od kojih pet ili šest kvatrina. Nakon toga mu je pristupio drugi prosjak, kojem je dao
drugu kovanicu, koja je bila nešto vrednija od prve. Trećem je dao cijeli julij, jer su mu bili
preostali samo juliji. Vidjevši da daje milostinju, prosjaci su nastavljali dolaziti tako da je
razdao sve što je imao. Na kraju mu je, tražeći milostinju, pristupilo zajedno još mnogo
prosjaka. On im odgovori da mu oproste, jer nije imao više ništa.

51. Tako je napustio Ferraru i nastavio put za Genovu. Na putu je naišao na neke
španjolske vojnike, koji su te noći s njim dobro postupali. Njih je međutim čudilo što je išao
tom cestom, jer je, doslovno govoreći, morao proći između dviju zaraćenih vojski, francuske
(Franje I.) i kraljevske španjolske (Karla V.). Molili su ga da siđe s glavne ceste i pođe
jednom drugom sigurnijom cestom koju su mu pokazali. Ali on nije poslušao njihov savjet, pa
je, idući dalje istom cestom naišao na jedno spaljeno i razoreno selo. Stoga ni do večeri nije
našao nikoga tko bi mu dao bilo što za jelo.
Ali o zalasku sunca stiže do jednog mjesta opasanog zidinama. Stražari su ga odmah
uhvatili jer su ga smatrali špijunom. Strpali su ga u jednu baraku uz gradska vrata i počeli
ispitivati, kao što je uobičajeno kad se u nekog sumnja. Na sva njihova pitanja on je
odgovarao da ništa ne zna. Svukli su ga i pretražili sve dijelove tijela, sve do cipela, ne bi li
našli kakvo pismo. Vidjevši da od njega ne mogu ništa doznati ni na koji način, svezali su ga
kako bi ga predveli kapetanu koji bi ga prisilio da progovori. Hodočasnik je zatražio da ga
kapetanu povedu odjevena u plašt, ali mu ga vojnici nisu htjeli dati, već su ga odvukli samo
onako, u hlačama i prsluku.

52. Hodočasnik je putem imao predodžbu kao kada su odvodili Krista, ali nije imao
viđenje kao u drugim slučajevima. Vodili su ga duž tri velike ulice, ali on nije bio nimalo
žalostan, nego upravo radostan i zadovoljan. Imao je običaj da svakomu, ma o kom da se
radilo, govori »vi«, smatrajući to pobožnošću jer je držao da su tako isto postupali Krist i
apostoli, itd. Dok je tako koračao, palo mu na um da bi bilo mudro da kapetana oslovi sa
»vaše gospodstvo« jer je zazirao od mučenja kojemu su ga mogli podvrgnuti, i slično.
Međutim, kada je uvidio da se radi o napasti, pomislio je: »Upravo zato ga ni neću osloviti sa
'vaše gospodstvo' niti ću mu iskazati počast skidanjem kape.«

53. Kada su stigli do kapetanove palače, vojnici su ga ostavili u donjoj odaji. Kapetan
se ubrzo pojavio da s njim razgovara. Bez ikakvog znaka uglađenosti, Hodočasnik je
odgovarao s malo riječi, ostavljajući duge stanke među njima. Kapetan ga smatrao luđakom
pa je rekao onima koji su ga predveli: »Ovaj čovjek nije pri svojoj pameti. Vratite mu njegove
stvari i izbacite ga!« Upravo kada je napuštao palaču, naišao je na jednog Španjolca koji je
ondje živio. Španjolac ga je poveo svojoj kući, ponudio mu nešto da utaži glad i dao mu sve
 17

što je trebalo za tu noć.

Zaputivši se sljedećeg jutra, putovao je sve do večeri. Kada su ga sa jednog tornja
ugledala dva vojnika, sišli su i uhvatili ga. Poveli su ga kapetanu koji je bio Francuz. Kapetan
ga je, između ostalog, pitao iz koje je zemlje pa mu je, saznavši da je iz Guipuzcoe, rekao: »Ja
sam iz blizine tog kraja«, čini se da je bio iz blizine Bayonne. Zatim je rekao: »Prihvatite ga,
dajte mu večeru i dobro s njim postupajte.« Na putu od Ferrare do Genove doživio je mnoge
beznačajne dogodovštine, i konačno je stigao u Genovu, u kojoj ga je prepoznao jedan Bask,
imenom Portundo, s kojim je razgovarao u više navrata dok je služio na dvoru Katoličkog
kralja. Taj mu je čovjek omogućio da se ukrca na brod koji je plovio za Barcelonu. Na tom je
brodu bio izložen opasnosti da ga zarobi Andrea Doria (poznati genovski kapetan), koji je
tada bio na francuskoj strani i koji se dao u potjeru za njima.*

VI. STUDIJ RADI POMAGANJA DUŠAMA (1524-1526)

Učenik u Barceloni

54. Kada je došao u Barcelonu, izrazio je svoju želju da uči Izabeli Roser (svojoj
dobročiniteljici) i magistru Ardévolu, koji je poučavao gramatiku. Oboje su smatrali da je to
jako dobro: on se ponudio da će ga besplatno podučavati, a ona će mu davati sve što je
potrebno za uzdržavanje. Hodočasnik je u Manresi poznavao jednog redovnika, čini se da je
bio iz reda sv. Bernarda, koji je bio veoma produhovljen čovjek. Želio je ostati uz njega da
nauči od njega kako se može bolje posvetiti duhovnom životu i činiti dobro dušama.
Hodočasnik je odgovorio (Ardévolu i Isabeli Roser) da će prihvatiti ponudu ako u Manresi ne
nađe uvjete kojima se nada. Međutim, kada je tamo došao, doznao je da je taj redovnik već
umro.
Stoga se vratio u Barcelonu i počeo veoma marljivo učiti. Međutim, jedna ga je stvar
mnogo uznemiravala. Kad god je želio naučiti nešto napamet, kako je nužno činiti na početku
učenja gramatike, dolazile su mu nove spoznaje o duhovnim stvarima i nove radosti na tako
jaki način, da niti je što mogao zapamtiti niti ih je mogao otjerati, bez obzira na snažan otpor
koji im je pružao.*

55. Razmišljajući o tome, često je govorio sam sebi: »Tako žive spoznaje ne dolaze mi
niti kada sam udubljen u molitvu niti kada prisustvujem misi.« Po tome je malo pomalo
shvatio da se radi o napasti. Nakon što se pomolio, pošao je Našoj Gospi od Mora, koja je
stajala odmah do magistrove kuće, te ga zamolio da ga u toj crkvi na trenutak pažljivo sasluša.
Kada su sjeli, Hodočasnik ga je točno obavijestio o svemu što se odigravalo u njegovoj duši i
o malom napretku koji je do tada zbog toga ostvario. Međutim, magistru je obećao sljedeće:
»Obećajem vam da kroz ove dvije godine neću nikad propustiti pohađati vaša predavanja,
dokle god budem u stanju da se u Barceloni brinem za kruh i vodu, da se njima prehranim.«
Nakon što je to tako tvrdo obećao, te se napasti nisu nikad više pojavile.
Bol u želucu, koju je dobio dok je boravio u Manresi, i zbog koje je počeo nositi
cipele, bila je nestala. Od vremena kad se zaputio u Jeruzalem, želudac mu je bio posve
dobro. Zato je, dok je studirao u Barceloni, ponovno došla želja da opet počne činiti
nekadašnju pokoru. Stoga je na oba potplata cipela napravio po jednu rupu. Malo pomalo ih je
proširivao, tako da je, kada je nastupila zimska hladnoća, nosio samo gornji dio cipele.

Student u Alcali

56. Nakon dvogodišnjeg studija, u kojem je ostvario, kako su rekli, veliki napredak,
 18

magister ga je obavijestio da bi mogao početi sa studijem filozofije i da bi trebao poći u

Alcalu. Uz to je uredio da ga ispita još jedan doktor teologije, koji mu je dao isti savjet. Tako
je krenuo u Alcalu sam, premda je, kako se čini, već imao uza se neke sljedbenike.
Kada je stigao u Alcalu, počeo je prosjačiti i živjeti od milostinje. Pošto je na takav
način proveo deset ili dvanaest dana, neki klerik i njegovo društvo opazili su ga kako prosi
milostinju, pa su ga počeli ismijavati i vrijeđati, kao što se obično čini s onima koji prosjače
iako su zdravi. U tom času je onuda prolazio novi upravitelj bolnice "Antezana" (tako
nazivane po utemeljitelju, a pravo ime je Naša Gospa od Milosrđa). On je izrazio zgražanje
nad takvim postupkom prema Hodočasniku. Pozvao ga je i poveo u bolnicu, gdje mu je dao
sobu i sve što je trebao.

57. U Alcali je studirao oko godinu i pol. Kako je u Barcelonu došao u korizmi 1524. i
tamo studirao dvije godine, u Alcalu je stigao godine 1526. Studirao je Logiku Dominika
Soto, Fiziku Alberta Velikog i Sentencije Petra Lombarda. U toku boravka u Alcali bavio se
davanjem duhovnih vježbi i poučavanjem vjeronauka, što je donosilo plodove i slavu Božju.
Mnogi su ljudi tako došli do velikih spoznaja i radosti u duhovnim stvarima, ali su neki imali i
različita iskušenja. Tako se na primjer neka žena htjela bičevati, ali to nikako nije uspijevala
izvesti, kao da joj je nešto zadržavalo ruku. Događali su se i drugi slični slučajevi o kojima se
govorkalo među ljudima, naročito zato što se svjetina okupljala gdje god bi on poučavao
vjeronauk.
Uskoro po dolasku u Alcalu upoznao je Don Diega de Guia, koji je živio sa svojim
bratom, i koji je bio imućan tiskar. Ta dvojica su mu davala milodare kako bi pomagao
siromahe, a tri Hodočasnikova sudruga ugostili su u svojoj kući. Jednom, kada je Hodočasnik
došao zamoliti milodare za neke potrebe, Don Diego mu je rekao da je ostao bez novaca, ali je
zato otvorio jedan kovčeg pun vrijednih predmeta i dao mu pokrivače za krevete u različitim
bojama, neke svijećnjake i druge slične predmete. Hodočasnik ih je zamotao u jednu plahtu
prebacio preko ramena i otišao pomoći sirotinji.*

Pred inkvizicijom

58. Kao što je već spomenuto, u cijelom se kraju počelo govorkati o onom što se
zbivalo u Alcali. Jedni su govorili jedno, a drugi drugo. Govorkanja su došla do inkvizitora u
Toledu. Kada su inkvizitori došli u Alcalu, Hodočasnika je upozorio njihov stanodavac koji
mu je rekao da njih (Ignacija i drugove) inkvizitori nazivaju »ensayalados« (sivokabaničari) i,
mislim, »alumbrados« (prosvjetljenjaci) i da ih namjeravaju staviti na muke. Odmah po
dolasku inkvizitori su pokrenuli istražni postupak o njihovu životu, ali su se ipak vratili u
Toledo, a da njih nisu ni pozvali na saslušanje, iako su došli jedino radi toga. Daljnju brigu za
istražni postupak prepustili su (nadbiskupovu) vikaru Figueroi koji je tada bio na carskom
dvoru. On ih je za nekoliko dana pozvao i rekao im da su inkvizitori istražili i ispitali njihov
život, i da nikakvu zabludu nisu našli u njihovu učenju ni išta krivo u njihovu životu, i da zato
bez ikakve zapreke mogu nastaviti s onim što su do tada činili. Međutim, budući da nisu bili
redovnici, činilo se da nije prikladno da uokolo hodaju u jednakoj odjeći. Smatrao je, pa je
tako i naredio, da dvojica od njih, kod toga je pokazao na Hodočasnika i Artegu, moraju svoju
odjeću obojiti u crno, a druga dvojica, Calixto i Caceres, u smeđe. Mali Jean, jedan francuski
mlađarac, mogao je ostati kakav jest.*

59. Hodočasnik je rekao da će sve izvršiti kako im je naređeno. »Međutim «, rekao je,
»ne znam čemu uopće služe ovakve istrage. Nedavno nekom čovjeku jedan svećenik nije htio
dati pričest, jer se pričešćivao svakih osam dana. I meni je u tomu pravio poteškoće. Htjeli
 19

bismo znati jesu li inkvizitori kod nas našli ikakvo krivovjerje«. »Ne«, odgovorio je Figueroa,
»jer bi vas spalili da su našli«. »Spalili bi i vas,« rekao je Hodočasnik, »kad bi kod vas našli
krivovjerje«. Obojali su svoju odjeću kao što im je bilo zapovjeđeno. Petnaest ili dvadeset
dana kasnije, Figueroa je zapovjedio Hodočasniku da ne hoda bosonog, nego da nosi cipele.
Hodočanik je bez ikakvog opiranja u svemu postupio onako kako mu je bilo zapovjeđeno.
Četiri mjeseca kasnije sam Figueroa je započeo novu istragu u vezi s njima.
Vjerujem da je uz uobičajene razloge određenu ulogu odigrala i činjenica da je jedna
udana žena visokog roda gajila prema Hodočasniku posebno poštovanje. Jednom je u zoru
došla u prihvatilište. Lice je, da je ne bi prepoznali, bila prekrila koprenom kao što je bio
običaj u Alcali de Henares. Kada je ušla, podigla je koprenu i pošla u Hodočasnikovu sobu.
Ali ni ovog puta nisu im ništa učinili, niti su ih nakon ovog ispitivanja više pozivali, niti su im
išta rekli.

60. Nakon druga četiri mjeseca, u vrijeme kada je živio u nekoj skromnoj kućici izvan
prihvatilišta, jednoga je dana sudski činovnik došao na njegova vrata i rekao mu: »Pođite
malo sa mnom!«. Doveo ga je u zatvor i rekao mu: »Ovdje moraš ostati sve dok ti se protivno
ne naredi!«. To se dogodilo u ljetno doba, a kako nije bio u strogom zatvoru, mnogi su
dolazili da ga posjete. Između ostalih dolazio je Miona, koji je bio njegov ispovjednik.

U zatvoru

U zatvoru je radio ono isto što je radio i na slobodi, poučavao je vjeronauk i davao
duhovne vježbe. Nije nikako htio uzeti odvjetnika ili branitelja iako su mu se mnogi bili
ponudili. Posebno se sjeća gospođe Terese de Cárdenas koja je više put slala jednu osobu da
ga posjeti i nudila mu da ga izbavi iz zatvora. Međutim, on nije ništa prihvatio, nego je uvijek
odgovarao: »Onaj, zbog čije sam se ljubavi ovdje našao, izbavit će me ako mu to bude na
službu«.

61. Ostao je u zatvoru sedamnaest dana, a da nije bio ispitivan, niti mu je bio priopćen
razlog uhićenja. Tada je Figueroa došao u zatvor i ispitivao ga o mnogim stvarima. Čak ga je
pitao je li počeo svetkovati subotu. Pitao ga je poznaje li dvije određene žene, majku i njezinu
kćer; na to je odgovorio potvrdno. A je li znao za njihov put prije nego što su krenule; na što
je odgovorio niječno zbog zakletve koja ga je vezala. Potom mu je vikar, stavivši ruku na
njegovo rame, sav radostan rekao: »To je razlog zbog kojega su vas ovamo doveli«.
Među mnogobrojnim osobama koje su slijedile Hodočasnika bile su neka majka i
njezina kći, koje su obje bile udovice. Kći je bila jako mlada i vrlo lijepa. Obje su one, a
posebno kći, ostvarile duhovni napredak u tako velikoj mjeri da su, iako su bile plemićkog
roda, hodočastile Veronikinu rupcu u Jaénu pješice, i same, a ne znam nisu li putem
prosjačile. To je u Alcali prouzrokovalo mnoga govorkanja. Doktor Ciruelo, koji je bio
donekle njihov skrbnik, mislio je da ih je na to nagovorio Hodočasnik, pa ga je stoga dao
uhititi.
Kad je saslušao vikarove riječi, zatvorenik ga je pitao: »Želite li da o toj stvari
govorim malo opširnije?« Vikar je odgovorio: »Da«. »Onda morate znati«, rekao je
zatvorenik, »da su mi te dvije žene često govorile da žele putovati svijetom, služeći siromahe
sad u jednoj sad u drugoj bolnici. Ja sam ih od toga uvijek odgovarao, jer je kći tako mlada i
tako lijepa, itd. Rekao sam im da, ako već žele posjećivati siromahe, to mogu činiti i u Alcali,
i da mogu pratiti Presveti Sakrament.« Kada je taj razgovor završio, Figueroa je otišao sa
svojim bilježnikom, koji je cijelu izjavu bio unio u zapisnik.

62. U to je vrijeme Calixto boravio u Segoviji, ali je, doznavši za Hodočasnikovo

 20

uhićenje, odmah došao da ostane s njim u zatvoru, iako se bio netom oporavio od teške
bolesti. Hodočasnik mu je rekao da bi za njega bilo najbolje da pođe i posjeti vikara. Vikar ga
je ljubazno primio, ali mu je rekao da ga šalje u zatvor, i da tamo ostane dok se ne vrate one
žene, da se vidi hoće li potvrditi njihove izjave. Calixto je proveo u zatvoru nekoliko dana, ali
ga je Hodočasnik, kada je vidio da mu to škodi zdravlju, koje mu se još nije potpuno vratilo,
oslobodio uz pomoć jednog liječnika, svog dobrog prijatelja. Od Hodočasnikova hapšenja do
njegova otpuštanja iz zatvora protekla su četrdeset i dva dana. Kada su se po isteku toga
vremena vratile one dvije pobožne žene, bilježnik je došao u zatvor i pročitao presudu: da su
slobodni, ali se moraju odijevati kao i ostali studenti, a o stvarima vjere ne smiju govoriti dok
na studiju ne provedu još četiri godine, jer još nemaju dovoljno naobrazbe. Istini za volju,
Hodočasnik je između sviju njih znao najviše, ali je i njegovo znanje počivalo na vrlo slabim
temeljima. Hodočasnik je upravo to običavao reći na početku svakog saslušanja.

63. Zbog te presude bio je pomalo u nedoumici u pogledu daljnjeg djelovanja, jer mu
se činilo da mu se zatvaraju vrata za pomaganje dušama, iako su kao jedini razlog za to naveli
činjenicu da nije studirao. Na koncu je odlučio poći do Fonsece, toledskog nadbiskupa, i da
stvar preda u njegove ruke. Zaputio se iz Alcale i našao nadbiskupa u Valladolidu. Iznio mu je
vjerno cijeli slučaj, i rekao mu da će u toj stvari postupiti onako kako mu nadbiskup odredi,
premda nije više pod njegovom upravnom vlašću, niti ga obvezuje sudska presuda.
(Nadbiskupu je po svom običaju govorio »vi«.) Nadbiskup ga je jako lijepo primio i, shvativši
da želi prijeći u Salamancu, rekao mu da ima dosta prijatelja i kolegij u Salamanci i da mu sve
stavlja na raspolaganje. Kad je Hodočasnik odlazio, naredio je da mu dadnu četiri zlatne
škude.

VII. NEVOLJE U SALAMANCI (1527)

U pritvoru

64. Po dolasku u Salamancu, dok je molio u jednoj crkvi, prepoznala ga je jedna

pobožna gospoda kao člana one grupe, jer su četiri Hodočasnikova sudruga ondje boravila već
nekoliko dana. Ona ga je pitala za ime i povela u njihovo boravište. Kada je u Alcali bila
izrečena presuda da se moraju odijevati kao i ostali studenti, Hodočasnik je rekao: »Kada ste
nam ranije zapovjedili da obojimo odjeću, mi smo to učinili. Međutim, sada ne možemo
učiniti što tražite, jer nemamo čime kupiti drugu. Tada im je sam vikar nabavio odjeću, kape i
ostalu studentsku opremu. Tako odjeveni, oni su napustili Alcalu. U Salamanci je išao na
ispovijed jednom od dominikanaca iz samostana sv. Stjepana. Deset ili dvanaest dana po
njegovu dolasku ispovjednik mu je rekao: »Redovnici naše kuće bi htjeli s Vama
razgovarati.« Hodočasnik je prihvatio: »U Božje ime«. Ispovjednik mu je na to rekao: »Onda
bi bilo najbolje da u nedjelju ovamo dođete na objed. Ali vas upozoravam da će oni htjeti
mnogo saznati od Vas«. Tako je Hodočasnik te nedjelje pošao k njima s Calixtom. U odsustvu
poglavara njegov zamjenik je poslije ručka zajedno s ispovjednikom i, mislim, još jednim
redovnikom pošao s Hodočasnikom i Calixtom u kapelicu. Zamjenik poglavara je s velikom
srdačnošću počeo govoriti o dobrim vijestima koje je primio o njegovu životu i djelovanju, o
tome kako hodaju i propovijedaju na apostolski način. Dodao je kako bi oni bili sretni da o
tome čuju više pojedinosti. Prvo je htio saznati što su studirali. Hodočasnik je odgovorio: »Od
svih nas ja sam najviše studirao«, i dao mu jasno do znanja da je studirao vrlo kratko i da mu
znanje ima slabe temelje«.

65. »A o čemu onda propovijedate?« »Mi ne propovijedamo,« odgovorio je

 21

Hodočasnik, »mi o Božjim stvarima samo prijateljski razgovaramo s ljudima, na primjer,

poslije jela s onima koji su nas pozvali«. »Ali«, rekao je redovnik, »o kakvim to Božjim
stvarima razgovarate? To je ono što bismo željeli znati«. »Nekada govorimo o jednoj kreposti,
nekada o drugoj, hvaleći ih; nekada o jednom poroku, nekada o drugom, kudeći ih«. »Vi niste
učeni ljudi«, rekao je redovnik, a »govorite o krepostima i porocima. Međutim, o tomu se
može govoriti samo na jedan od dva načina: ili po znanju ili po Svetom Duhu. Ako ne
govorite po znanju, onda možete govoriti jedino po Svetom Duhu«. Na to je Hodočasnik
postao oprezniji, jer mu se nije svidio takav način dokazivanja. Nakon kratke šutnje rekao je
da o tomu ne bi trebalo dalje razgovarati. Redovnik je navaljivao: »Znači sada kada su se
raširile Erazmove zablude i kada toliki drugi obmanjuju svijet, vi ne želite objasniti ono o
čemu govorite?«*

66. Hodočasnik je rekao: »Oče, ja neću ništa više dodati onomu što sam već rekao,
osim pred poglavarima koji me na to mogu obvezati«. Prije toga je redovnik pitao zašto je
Calixto došao odjeven onako kako je bio odjeven: nosio je kratki haljetak i jedan ogromni
šešir, u ruci je imao štap, a čizmice su mu sezale gotovo do pola potkoljenice. Izgledao je
veoma smiješno jer je rastom bio jako visok. Hodočasnik je ispripovjedio kako su bili
pritvoreni u Alcali i da im je bilo zapovjeđeno da se odjenu kao studenti, ali da je njegov drug
u vrijeme velike vrućine ostavio svoj ogrtač jednom siromašnom kleriku. Redovnik je na to,
pokazujući da nije zadovoljan odgovorom, mrmljao kroz zube »Charitas incipt a seipsa,« to
jest: »Ljubav počinje od sebe«. Da se vratimo našem pripovijedanju, treba reći da je zamjenik
poglavara, pošto nije uspio iz Hodočasnika iscijediti ni jednu dodatnu riječ, rekao: »Ostanite,
onda, ovdje pa ćemo vas mi već prisiliti da kažete sve«. Na to su se svi redovnici u nekakvoj
žurbi udaljili. Hodočasnik ih je prvo zapitao moraju li ostati u kapelici ili negdje drugdje.
Zamjenik poglavara je odgovorio da moraju ostati u kapelici. Tada su redovnici zatvorili sva
vrata i, čini se, stupili u vezu sa sucima. Njih dvojica ostanu u samostanu još tri dana, jedući u
blagovaonici s redovnicima, a da im ništa nije bilo javljeno od strane sudstva. Soba im je
gotovo uvijek bila puna redovnika, koji su dolazili da ih obiđu. Hodočasnik je stalno govorio
o svojim uobičajenim temama, uslijed čega je među redovnicima nastala određena
podijeljenost jer su im mnogi od njih očitovali naklonost.

Ponovno u zatvoru

67. Po isteku trećeg dana došao je bilježnik i poveo ih u zatvor. Nisu ih strpali u donju
prostoriju sa zločincima, već u gornju, u kojoj je bilo mnogo prljavštine jer je bila stara i malo
upotrebljavana. Okovali su ih obojicu istim lancem, svakome po jednu nogu. Lanac dugačak
deset do trinaest stopa, bio je pričvršćen za jedan stup u sredini te prostorije. Kad god je jedan
od njih htio nešto obaviti, drugi bi morao ići za njim. Tu cijelu noć su probdjeli. Kada se
sljedećeg dana u gradu pročulo da su uhićeni, ljudi su im u zatvor poslali nešto na čemu su
mogli spavati i sve što im je trebalo. A mnogi su ih stalno obilazili i Hodočasnik je nastavljao
po svom običaju govori o Bogu itd. Frías, generalni vikar i vizitator dolazio je da ih zasebno
saslušava, a Hodočasnik mu je dao sve svoje spise, to će reći Vježbe, da ih prouči. Kada su ih
pitali jesu li imali sudrugove, rekli su da su ih imali, a rekli su im i gdje su. Neki su se odmah
onamo uputili i po vikarovu nalogu, doveli u zatvor Cáceresa i Artiagu. Malog Jeana, koji je
kasnije postao redovnik, nisu dirali. Međutim, onu dvojicu nisu strpali k prvoj dvojici u
gornju prostoriju, već u donju u kojoj su bili obični zatvorenici. Hodočasnik nije ni tada htio
uzeti odvjetnika ili branitelja.

68. Nakon nekoliko dana pozvali su ih pred četiri suca od kojih su trojica bili doktori:
Sanctisidoro, Paravinhas i Frías, a četvrti vikar Frías. Svi oni već bili pregledali Vježbe. Sada
 22

su se mnogo raspitivali ne samo za Vježbe nego i za teologiju, primjerice, za Trojstvo i

euharistiju i za način na koji je on shvaćao te članke vjere. On je prvo dao svoj uvod. Na
zahtjev sudaca da govori dalje, počeo je govoriti na takav način da ga ni u čem ne bi mogli
ukoriti. Vikar Frías, koji je stalno prednjačio u ispitivanju tih točaka, pitao ga je i za jedan
slučaj crkvenog prava. Od njega su tražili da na sve odgovori, ali je on uvijek prvo naglasio da
ne zna što su o tomu rekli ljudi od znanosti.
Zatim su mu zapovjedili da objasni prvu Božju zapovijed na način na koji je tu
zapovijed obično objašnjavao. On se toga prihvatio, ali je utrošio mnogo vremena i o prvoj
zapovijedi rekao tako mnogo da im nije padalo na um da od njega više traže. Prije toga, kada
su govorili o Duhovnim vježbama, stalno su se navraćali na jednu točku (u ispitu savjesti) koja
je stajala u početku: kada jedna misao predstavlja laki grijeh, a kada smrtni? Dovodili su u
pitanje i njegovu prosudbu, zato što nije bio studirao. Odgovorio je: »Odlučite sami je li ovo
istinito ili nije, a ako nije istinito, onda to osudite.« Međutim na kraju su otišli, a da nisu ništa
osudili.

69. Među mnogima koji su mu dolazili u zatvor na razgovor bio je i Don Francisco de
Mendoza, koji sada nosi naslov kardinala od Burgosa, a koji je bio došao s vikarom Fríasom.
Prijateljski ga je pitao kako podnosi zatvor i je li ga uhićenje jako uznemirilo. Odgovorio je:
»Ponovit ću ono što sam odgovorio jednoj gospođi koja je, pošto me vidjela u tamnici,
izrazila svoje sažaljenje. Time pokazujete da ne želite biti utamničeni iz ljubavi prema Bogu.
Zar vam utamničenje predstavlja tako veliko zlo? Kažem vam, u Salamanci nema toliko
okova i lanaca koliko ih ja iz ljubavi prema Bogu želim podnijeti«.
U to vrijeme se dogodilo da su pobjegli svi zatvorenici koji su tada bili u zatvoru u
donjoj prostoriji. Nisu pobjegla jedino dvojica njegovih sudrugova koji su bili tamo. Kad su ih
ujutro našli same uz otvorena vrata, svi su bili duboko dirnuti, a po gradu se o tome na veliko
pripovijedalo. Zato su im za zatvor dodijelili jednu cijelu obližnju palaču.

Ograničavanje propovijedanja

70. Nakon dvadeset dva dana tamnovanja bili su pozvani da čuju presudu, koja je
glasila da nikakva pogreška nije pronađena ni u njihovu životu ni u njihovu učenju. Zato
mogu nastaviti sa svojim dosadašnjim djelovanjem: s poučavanjem kršćanskog nauka i
razgovorima o Božjim stvarima, pod uvjetom da nikada ne određuju što je smrtni, a što laki
grijeh, sve dok ne studiraju još četiri godine.
Nakon čitanja presude, u očitom nastojanju da je učine prihvatljivom, suci su im
pokazivali veliku naklonost. Hodočasnik je rekao da će u svemu postupati kako mu je
zapovjeđeno, ali je presudu smatrao neprihvatljivom, jer su mu, iako ga ni u čemu nisu
osudili, ipak zatvorili usta tako da neće moći pomagati bližnjima prema svojim
mogućnostima. Iako ga je doktor Frías nagovarao da se o presudi povoljno izrazi te je prema
njemu pokazao veliku naklonost, Hodočasnik nije htio reći ništa drugo već da će, dok se
nalazi pod crkvenom vlašću Salamance, postupati onako kako mu je zapovjeđeno. Bili su
pušteni na slobodu i on je počeo stvar preporučivati Bogu i razmišljati o onom što bi morao
učiniti. Smatrao je da će mu biti vrlo teško ostati u Salamanci, jer mu se činilo da su mu
zatvorili vrata za rad na pomaganju dušama zabranom određivanja što je smrtni, a što laki
grijeh.

71. I tako je odlučio da na studij pođe u Pariz. Kada je u Barceloni razmišljao da li da

studira i kako dugo, zaokupljalo ga je pitanje hoće li nakon završetka studija pristupiti kojoj
redovničkoj zajednici ili će samo ovako obilaziti svijetom. Kada su mu dolazile misli o ulasku
u zajednicu, javila mu se želja da pristupi nekoj zajednici koja je u duhovnom opadanju i nije
 23

još obnovljena, tako da bi u njoj mogao više trpjeti. Razmišljao je također, da bi možda Bog i
ostalim redovnicima pomogao. I dade mu Bog veliko pouzdanje da strpljivo podnosi sve
uvrede i nepravde koje bi mu nanosili. Cijelo vrijeme tamnovanja u Salamanci osjećao je istu
želju da pomaže dušama, te da u tu svrhu prvo studira i da oko sebe okupi i druge koji imaju
iste namjere, i da zadrži one koje je već imao. Zato je odlučio da pođe u Pariz, a sa
sudrugovima se dogovorio da oni ostanu u Salamanci dok on izvidi hoće li u Parizu moći
pronaći sredstva da bi svi zajedno mogli nastaviti studij.
72. Mnoge su ga odlične osobe ozbiljno odgovarale od puta, ali ga nisu mogle
odgovoriti. Još nije prošlo ni petnaest ili dvadeset dana po izlasku iz zatvora, a on se već sam
zaputio, ponijevši, na magarčiću samo nešto knjiga. Kada je stigao u Barcelonu, svi poznati su
ga zbog velikih ratova odgovarali od puta u Francusku. Iznosili su pojedinačne slučajeve i čak
govorili da Španjolce nabijaju na kolac, ali on se ničega nikada nije bojao.

VIII. STUDENT U PARIZU (1528–1535)

Učenje uz prosjačenje

73. I tako se sam pješice zaputio u Pariz kamo je stigao oko mjeseca veljače. To je po
njegovom kazivanju bilo 1528. ili 1527. godine. Nastanio se u jednoj kući s nekim
Španjolcima, a studij klasičnih jezika započeo je u kolegiju Montaigu. Budući da su ga odviše
brzo uvrštavali u viši razred, shvatio je koliko su bili slabi temelji njegova znanja. Učio je s
djecom po pariškom redu i načinu. Čim je došao u Pariz, jedan trgovac mu je na osnovu
kreditnog pisma iz Barcelone dao dvadeset pet škuda. Pohranio ih je kod jednog Španjolca iz
svog boravišta. Međutim, ovaj ih je ubrzo potrošio, a onda mu nije imao od čega vratiti.
Hodočasnik je tako po isteku korizme ostao bez ikakvih sredstava, jer je i sam imao troškove,
a onaj mu kako je gore rečeno nije mogao vratiti. Bio je primoran prosjačiti i čak napustiti
kuću u kojoj je stanovao.*

74. Bio je primljen u prihvatilište sv. Jakova, koje se nalazilo malo dalje od onog
Nevine Dječice. To mu je bila velika smetnja studiju, jer je prihvatilište bilo prilično udaljeno
od kolegija Montaigu, a da vrata nađe otvorena, morao se vraćati u prihvatilište prije
Pozdravljenja i iz njega odlaziti za dana. Zbog toga nije mogao uredno pohađati sva
predavanja. Drugu smetnju predstavljala je potreba da se izdržava prosjačenjem.
Kako je proteklo skoro pet godina otkada je prestao osjećati boli u želucu, počeo je s
težim pokorama i postovima. Nakon što je u internatu i prosjačenju proveo određeno vrijeme,
a uviđajući da je u studiju ostvario neznatan napredak, počeo je razmišljati o tome što da
učini. Znajući da su se mnogi izdržavali služeći kojega od upravitelja kolegija i da im je
preostajalo dosta vremena za učenje, odlučio je potražiti gospodara.

75. Nalazio je veliku utjehu u sljedećoj predodžbi i rješenju u koje se uživljavao

zamišljajući da mu je učitelj sam Krist, i da će dati jednom studentu ime sv. Petar, drugom sv.
Ivan i tako svim drugima imena ostalih apostola: »Kada mi gospodar bude zapovijedao, mislit
ću da mi zapovijeda Krist; kada mi drugi budu zapovijedali, mislit ću da mi zapovijeda sv.
Petar«. Silno se trsio da nađe gospodara. Jednom zgodom je razgovarao s teologom Castrom.
Išao je i jednom kartuzijancu koji je poznavao mnoge profesore, a išao je i drugima. Međutim,
gospodara nikako nije mogao pronaći.

76. Na koncu, pošto nije pronašao nikakvo rješenje, jedan mu je španjolski redovnik
rekao da bi za njega bilo najbolje da svake godine pođe u Flandriju i da tamo bude dva
 24

mjeseca ili čak i manje, kako bi prikupio dovoljno sredstava da studira cijelu godinu. Ta mu
se misao učinila prikladnom nakon što ju je preporučio Bogu. Slijedeći taj savjet, iz Flandrije
je svake godine donosio dovoljno sredstava da nekako preživi. Jednom prilikom se prebacio
čak u Englesku i tada je skupio više milostinje nego ostalih godina.

Uspjesi i neprilike apostolata

77. Kad se vratio prvi put iz Flandrije, počeo se posvećivati više nego inače duhovnim
razgovorima. Duhovne vježbe davao je gotovo istovremeno trojici: magistru Peralti i
bakalauru Castru, koji je bio na Sorboni, i jednom Basku po imenu Amador, koji je bio u
kolegiju sv. Barbare. Oni su se toliko mnogo promijenili da su siromasima razdali sve što su
posjedovali uključujući i knjige, pa su počeli prosjačiti po Parizu. Nastanili su se u
prihvatilištu sv. Jakova, u kojemu je Hodočasnik prije stanovao, ali koje je poslije napustio
zbog već spomenutih razloga. Na sveučilištu to je izazvalo velik metež, jer su prva dvojica
bili istaknute i vrlo poznate osobe. Španjolci su odmah počeli napadati dvojicu magistara.
Međutim, kako ih nikakvim razlozima i nagovaranjem nisu mogli uvjeriti da se vrate na
sveučilište, jednoga dana mnogi su došli naoružani i izvukli ih iz prihvatilišta.

78. Kad su ih doveli na sveučilište, postignut je sporazum: tek nakon završetka svojih
studija moći će svoje naume dalje provoditi. Poslije se Castro vratio u Španjolsku i neko
vrijeme propovijedao u Burgosu, da bi kasnije postao kartuzijanac u Valenciji. Peralta se kao
hodočasnik pješice zaputio u Jeruzalem, a u Italiji je bio zarobljen od jednog kapetana, koji
mu je bio rođak i koji je našao način da ga dovedu Papi, kojega je kapetan nagovorio da
naredi Peralti da se vrati u Španjolsku. To se nije dogodilo neposredno tada, već nekoliko
godina poslije. U Parizu su se, naročito među Španjolcima, zaredali prigovori protiv
Hodočasnika. Naš magister de Gouveia (upravitelj kolegija sv. Barbare) tvrdio je da je
Hodočasnik doveo do ludila Amadora, koji je bio u njegovu kolegiju pa je odlučio i zarekao
se da će Hodočasnika, kada prvi put dođe u kolegij sv. Barbare, podvrgnuti šibanju kao
zavodnika studenata. (Kad mu je Hodočasnik protumačio situaciju, javno se ispričao.)

79. Španjolac s kojim je Hodočasnik u početku stanovao i koji je potrošio i nikada više
nije vratio njegov novac, bio se preko Rouena zaputio u Španjolsku. Razbolio se dok je u
Rouenu čekao da se ukrca. Hodočasnik je to doznao iz jednog njegova pisma i odmah osjetio
želju da ga posjeti i da mu pomogne. Smatrao je da bi ga u tim okolnostima mogao pridobiti
da ostavi svijet i da se potpuno preda služenju Bogu.
Da bi to postigao, javila mu se želja da bosonog, bez jela i pića propješači dvadeset
osam milja (125 km) koliko ima od Pariza do Rouena. Dok je u molitvi razmišljao o tome,
osjećao se veoma uznemiren i plašljiv. Na koncu je pošao u crkvu sv. Dominika i ondje
odlučio da putuje na spomenuti način, jer ga je već napustio onaj veliki strah da time iskušava
Boga. Sljedećeg dana kad je ujutro trebao krenuti na put, ustao je ranom zorom. Kad se počeo
odijevati obuzela ga je takva tjeskoba da mu se činilo da se neće moći odjenuti. Unatoč te
odbojnosti, kuću i grad napustio je prije svanuća. Strah ga je stalno držao sve do Argenteuila,
zidinama opasanog grada, koji se nalazi na putu za Rouen, oko 15 km udaljen od Pariza, i u
kojem se, po predaji, čuva haljina našeg Gospodina (koju jednom godišnje izlažu na
štovanje). Kroz grad je prošao u duhovnoj tjeskobi, ali je ona počela popuštati dok se uspinjao
jednom uzvisinom. Obuzela ga je velika utjeha i duhovna snaga uz takvu radost da je počeo
klicati po poljima i razgovarati s Bogom i slično.
Te se večeri smjestio s nekim jadnim prosjakom u prenoćište, nakon što je tog dana
prevalio oko 70 km. Sljedećeg je dana našao sklonište u jednom sjeniku. Trećeg dana je došao
do Rouena bez ikakva jela i pića i bosonog, u skladu s prijašnjom odlukom. U Rouenu je
 25

utješio bolesnika i pomogao mu da se ukrca na brod za Španjolsku. Dao mu je pisma kojima

ga je uputio na sudrugove koji su bili u Salamanci, naime na Calixta, Caceresa i Artiagu.*

(Dosadašnji tekst pisan je na španjolskom, a nastavak je na talijanskom jeziku.)

80. Kako ne bismo više spominjali ove sudrugove, iznijet ću odmah njihove sudbine.
Dok je boravio u Parizu, Hodočasnik im je često pisao, kako su se dogovorili, o vrlo skučenim
mogućnostima da ih onamo dovede na studij. Ipak se potrudio da pismeno zamoli damu i
odgajateljicu na španjolskom dvoru donu Leonoru de Mascarenhas da pomogne Calixtu
pismom za kraljevski dvor u Portugalu, kako bi dobio jednu od stipendija koje je portugalski
kralj davao za studij u Parizu. Dona Leonora je Calixtu dala preporuke, mulu da na njoj jaše i
novac za pokriće troškova. Calixto se uputio na dvor portugalskog kralja, ali se na kraju nije
pojavio u Parizu. Naprotiv, on se vratio u Španjolsku i pošao s nekom pobožnom gospođom u
Latinsku Ameriku. Kasnije se vratio u Španjolsku, ali je ponovo pošao u Latinsku Ameriku iz
koje se taj put vratio kao bogataš, na iznenađenje svima koji su ga u Salamanci ranije
poznavali.
Caceres se vratio u svoj zavičaj Segoviju, i počeo živjeti na takav način kao da je
zaboravio svoju prvobitnu nakanu. Artiaga je postao prebendar. Kasnije, kada je Družba već
bila ustnovljena u Rimu, bila mu je dana biskupija u Latinskoj Americi. Tada je pisao
Hodočasniku da ponudi biskupiju nekom iz Družbe, ali je dobio negativan odgovor, tako da je
sam kao biskup pošao u kolonije, a onda je tamo umro pod čudnim okolnostima. Dogodilo se
da je bio bolestan i da je za osvježenje dobio dvije boce za vodu, u jednoj je bila voda koju
mu je liječnik propisao, a u drugoj otrovna, tako zvana Sulejmanova ili turska voda (bezbojna
mješavina vode i živinog klorida). Zabunom su mu dali da pije iz te druge boce, i od toga je
umro.

81. Hodočasnik se iz Rouena vratio u Pariz i doznao da se protiv njega digla velika
galama u vezi s prošlim događajima oko Castra i Peralte, i da ga inkvizitor traži. On nije htio
čekati, već je odmah pošao inkvizitoru i rekao mu da je čuo da ga traži. Spreman je na sve što
bi on htio (inkvizitor se zvao Magister Ory, dominikanac) i zamolio ga da ubrza postupak, jer
se o blagdanu sv. Remigija namjeravao upisati na studij filozofije, a želio je da se ta stvar
prije okonča tako da može bolje prionuti uza svoj studij. Inkvizitor ga nije više pozivao, ali je
rekao da je istina da su mu govorili o njegovu djelovanju, itd.

Studij filozofije i teologije

82. Ubrzo nakon toga došao je blagdan sv. Remigija koji je početkom listopada i on se
upisao na studij filozofije pod vodstvom magistra Juana Peñe. Nastavio se duhovno brinuti za
one koji su već odlučili služiti Gospodinu, ali ne traži nove sljedbenike, kako bi mogao bolje
studirati.
Kad je počeo pohađati predavanja, počele su mu dolaziti one iste napasti koje su ga
spopadale u Barceloni kad je učio gramatiku. Kad god je prisustvovao predavanju, pažnju su
mu odvlačile brojne duhovne misli koje su mu dolazile. Shvativši da je zbog toga malo
napredovao u studiju, pošao je svom predavaču i obećao mu da ni pod koju cijenu neće
propustiti da odsluša cijeli tečaj, ako bude u stanju priskrbiti kruha i vode da se prehrani. Čim
je to obećao, potpuno su nestale sve one pobožne misli koje su mu dolazile u krivo vrijeme,
pa je mogao mirno nastaviti studij. U to se vrijeme družio s magistrom Petrom Faberom i
magistrom Franjom Ksaverom, koje je poslije pomoću Duhovnih vježbi pridobio za služenje
Bogu. U tom razdoblju studija nije bio uznemiravan kao ranije. Imajući to na umu, doktor
Frago (profesor Svetog pisma na Sorboni) rekao mu je jednom da ga čudi što sve teče mirno i
 26

što mu nitko ne stvara probleme. Hodočasnik mu je odgovorio: »To se događa zato što
nikome ne govorim o Božjim stvarima. Međutim, kada završim studij, ponovo ćemo se vratiti
ubičajenom poslu.«*
83. Dok su tako razgovarali, prišao je jedan redovnik i zamolio da mu doktor Frago
pokuša naći neku kuću, jer je u kući u kojoj je stanovao mnogo osoba pomrlo od kuge, kako
je mislio, koja se upravo tada počela širiti u Parizu. Doktor Frago i Hodočasnik su zaželjeli da
pođu vidjeti tu kuću. Poveli su jednu ženu koja je bila upućena u to, i ona im je potvrdila da se
radi o kugi. I Hodočasnik je odlučio da uđe. Našao je jednog oboljelog i tješio ga dodirujući
rukom njegovu ranu.
Nakon što ga je malo utješio i ohrabrio, Hodočasnik se udaljio sam. Počela ga boljeti
ruka, pa mu se činilo da se zarazio kugom. Taj umišljaj je bio tako snažan, da ga se nije
mogao osloboditi sve dok ruku nije naglo ugurao u svoja usta i tamo je micao govoreći: »Ako
ti je okužena ruka, bit će ti okužena i usta«. Nakon što je to učinio, oslobodio se umišljaja i
boli u ruci.

84. Ali kada se vratio u kolegij sv. Barbare u kojemu je imao smještaj i pohađao
predavanja, oni iz kolegija koji su znali za njegov posjet kući u koju je ušla kuga, bježali su
od njega i nisu mu dopuštali da uđe. Tako je bio prisiljen nekoliko dana provesti izvan
kolegija. U Parizu je vladao običaj da studenti treće godine filozofije »uzmu kamen«, kako
oni kažu, da bi postigli bakalaureat. Međutim, siromašni studenti to ne mogu učiniti, jer za to
treba platiti jednu škudu. Hodočasnik se počeo pitati bi li za nj bilo dobro da »uzme kamen«.
Našavši se u velikoj nedoumici i neodlučan, zaključio je da stvar prepusti profesoru koji mu je
savjetovao da to učini, pa je tako i postupio. Ipak, nije ponestalo onih koji su mu prigovarali:
o tome je barem jedan Španjolac dao svoju opasku.
Već u to vrijeme u Parizu ima prilično velike tegobe sa želucem, tako da je svakih
petnaest dana bolio želudac, a trajala je dobar sat te mu je to uzrokovalo groznicu. Jednom
prilikom bol mu je trajala šesnaest ili sedamnaest sati. A i poslije, nakon što je završio studij
filozofije i nekoliko godina studirao (1533.-1535.) i prikupio sljedbenike, bol mu je postajala
sve teža i nije mogao naći lijeka, iako je isprobao mnoge.

85. Liječnici su kazali da osim zraka njegovog rodnog kraja nije preostalo ništa drugo
što bi mu moglo pomoći. Uz to su mu i sudrugovi dali isti savjet i nagovarali ga da pođe u
rodni kraj. U to su vrijeme već bili zajednički odlučili što će činiti, poći naime u Veneciju, a
zatim u Jeruzalem i posvetiti život za dobro duša; ako ne budu dobili dopuštenje da ostanu u
Jeruzalemu, vratit će se u Rim i ponuditi se Kristovom Namjesniku, tako da ih može
upotrijebiti onako kako bude smatrao da je na veću slavu Božju i na dobro duša. Odlučili su
da na ukrcavanje čekaju u Veneciji godinu dana. Ako se te godine ne budu mogli ukrcati za
istok, smatrat će se slobodnim od zavjeta da idu u Jeruzalem, pa će se staviti na raspolaganje
Papi, itd.
Hodočasnik se na kraju dao od sudrugova nagovoriti da pođe u rodni kraj, posebno
zato što su one među njima koji su bili Španjolci čekali neki poslovi koje je on mogao
posvršavati. Dogovorili su se da, čim se oporavi, obavi njihove poslove, a da onda pođe u
Veneciju gdje će čekati sudrugove.*

86. To je bilo godine 1535. Sudrugovi su prema dogovoru imali krenuti na dan
obraćenja sv. Pavla (25. I.) godine 1537., ali su, zbog izbijanja rata, stvarno krenuli već u
studenome 1536. (15. XI.) Upravo kada se spremao da krene na put, Hodočasnik je doznao da
je bio optužen kod inkvizitora i da je protiv njega pokrenut postupak. Znajući to i vidjevši da
ga nisu pozvali na saslušanje, pošao je inkvizitoru i rekao mu što je čuo. Spomenuo je da je
upravo kanio poći na put u Španjolsku i da ima sudrugove. Molio ga je da izrekne presudu.
 27

Inkvizitor je izjavio da je postojala optužba, ali da on tome nije pridavao važnosti. Jedino je
htio pogledati njegov rukopis Duhovnih vježbi. Kada ga je vidio, mnogo ga je hvalio i zamolio
Hodočasnika da mu dade jedan primjerak, što je ovaj i učinio. Hodočasnik je ipak navaljivao
da se postupak zaključi presudom. Ali, jer se inkvizitor nećkao, on je u njegovu kuću pozvao
javnog bilježnika i svjedoke i ishodio pismenu izjavu (o svojoj nedužnosti) u vezi s tim
slučajem.

Povratak u rodni kraj

87. Kada je to obavio, uzjahao je na konjića kojeg su mu sudrugovi kupili i zaputio se

sam u svoj rodni kraj. Na putu se osjećao mnogo bolje. Kada je stigao u zavičajnu Provinciju
(to je pokrajina Guipuzcoa), sišao je s glavnog puta i zaputio se planinskom cestom koja je
bila više osamljena. Kad je malo odmakao, ugledao je dva naoružana čovjeka kako mu se
približavaju, a cesta je bila ozloglašena zbog ubojica. Uskoro, nakon što su ga mimoišli i
prešli dio puta, počeli su se u velikoj žurbi vraćati za njim, što ga je malo uplašilo. Ipak im je
uputio riječ i odmah shvatio da su ti ljudi sluge njegova brata (najstariji od preživjele braće
Martín García, Gospodar Loyole) koji ih je poslao da ga traže. Čini se da je brat to učinio zato
što su mu stigle vijesti o njegovu dolasku iz Bayonne u Francuskoj, u kojoj su Hodočasnika
bili prepoznali. Sluge su požurile naprijed, a on ih je slijedio istim putem. Prije nego je stigao
do obiteljskog posjeda opet je vidio iste ljude koji su mu se približili i uporno navaljivali da
ga povedu bratovoj kući, ali ga nisu mogli prisiliti. Tako je pošao u jedno prihvatilište (Sv.
Magdalene, u siromašnom predgrađu Azpeitie), a onda je u prikladno vrijeme počeo u okolini
prositi milostinju.*

88. U tom prihvatilištu je s mnogima koji su ga dolazili posjetiti počeo razgovarati o

Božjim stvarima, i s Božjom milošću donio mnogo plodova. Čim je stigao, odlučio je svaki
dan poučavati djecu u kršćanskom nauku. Njegov brat tome se jako usprotivio, tvrdeći da
nitko neće dolaziti da ga sluša. Hodočasnik je odgovorio da bi mu bilo dosta da dođe samo
jedan. Međutim, čim je počeo poučavati, mnogi su mu redovito dolazili da ga slušaju, pa i
njegov brat.
On je uz poučavanje kršćanskog nauka još i propovijedao nedjeljom i blagdanima, što
je koristilo i pomagalo dušama koje su prevaljivale mnogo milja da ga čuju. Nastojao je
potisnuti neke izopačenosti; i neke je s Božjom pomoći uspio ispraviti. Tako je, na primjer,
nagovorio pravnog predstojnika da uvede strogu zabranu kockanja.
Radilo se i o jednoj drugoj izopačenosti. Naime u tom su kraju djevojke uvijek išle
gologlave i do udaje nisu pokrivale glavu. Međutim, mnoge od njih postajale su priležnice
svećenika i drugih muškaraca, i pokrivale su glavu da čuvaju vjernost kao da su im supruge.
To je bilo tako uvriježeno da se priležnice nisu nimalo sramile reći da pokrivaju glavu zbog
toga i toga, i na taj način se znalo što su zapravo.

89. Iz toga su običaja proisticala mnoga zla. Hodočasnik je nagovorio guvernera da

donese zakon prema kojemu bi sve one koje pokrivaju glavu za neke, kojima nisu supruge,
trebale biti javno kažnjene. Tako se ta opačina počela ispravljati. Uspio je da se izda nalog za
službenu i redovitu brigu oko siromaha, i da za Angelus-pozdravljenje zvona zvone tri puta
dnevno, ujutro, u podne i navečer, tako da narod može moliti kao u Rimu.
Međutim, iako se u početku dobro osjećao, kasnije se ozbiljno razbolio. A kada se
konačno oporavio, odlučio je da počne sređivati poslove koje su mu sudrugovi povjerili, i da
na put krene bez novca. Brat mu se zbog toga jako uzrujavao, a i sramio zato što je
Hodočasnik htio putovati pješice. Hodočasnik je navečer pristao na sljedeće: jahat će na konju
s bratom i rođacima do granice Pokrajine.
 28

IX. JERUZALEM ILI RIM (1535–1536)

90. Ali kad je napustio Pokrajinu, siđe s konja i zaputi se pješice bez ičega prema
Pamploni, a zatim u Almazan, rodni kraj oca Layneza. Iza toga je pošao u Sigüenzu i Toledo,
pa iz Toleda u Valenciju. U svim tim rodnim mjestima svojih sudrugova nije htio ništa
primiti, iako su mu uz mnogo navaljivanja nudili velike darove.
U Valenciji je razgovarao s redovnikom Castrom koji je bio kartuzijanac. Kad je htio
otploviti u Genovu, bliski prijatelji iz Valencije su ga molili da to ne učini, jer su govorili da
se Barbarossa (zloglasni turski pirat pravim imenom Hajrudin) bio otisnuo na more s mnogo
galija, itd. lako su mu mnogo toga napripovijedali, dovoljno da ga zaplaši, ipak ga ništa nije
pokolebalo.

91. Ukrcao se na jedan veliki brod i prošao je kroz gore spomenutu oluju gdje je
rečeno da je tri puta bio u smrtnoj opasnosti.
Kad je stigao u Genovu, uputio se cestom za Bolognu, na kojoj je mnogo pretrpio,
posebno kada je izgubio svoj put i počeo hodati puteljkom duž jedne rijeke, koja je bila
duboko dolje, a puteljak iznad rijeke postajao je sve uži što se više uspinjao. Konačno je
postao tako uzak da nije mogao niti ići dalje niti se vratiti. Tada je počeo puzati četveronoške
i u silnom strahu prevalio veliku udaljenost, jer je svaki put, kada se pomaknuo, mislio da će
pasti u rijeku. To je bio najveći tjelesni umor i napor koji je ikada podnio, ali je konačno
uspio. Dok je na putu u Bolognu morao prijeći preko jednog drvenog mostića, pao je u vodu.
Kada se podigao sav blatnjav i mokar, izazvao je smijeh među mnogim prisutnima. Po ulasku
u Bolognu počeo je prositi milostinju, ali nije dobio ni novčića, iako je prošao čitav grad. U
Bologni se neko vrijeme zadržao zbog bolesti, a onda je na uobičajen način pošao u Veneciju.

Čekanje u Veneciji

92. U to vrijeme u Veneciji bavio se davanjem Vježbi i drugim duhovnim

razgovorima. Najistaknutije osobe kojima je davao Duhovne vježbe bili su magister Pietro
Contarini i magister Gaspar de Doctis, te jedan Španjolac imenom Roças. Bio je tu još jedan
Španjolac zvan bakalaur i svećenik Hoces (Diego de Hozes iz Malage), koji se mnogo družio
s Hodočasnikom kao i s biskupom Cette (zapravo Chieti, a to je bio Giovanni Pietro Carafa,
budući papa Pavao IV.). lako je Hoces imao određenu želju da obavi Vježbe, ipak to dugo nije
ostvario.
Konačno je odlučio da ih obavi. Nakon što je obavio tri ili četiri dana Vježbi, otkrio je
Hodočasniku svoju dušu i priznao, na osnovi onoga što mu je netko rekao, da se boji da bi u
Vježbama mogao biti izložen nekom opasnom učenju. Iz tog razloga je donio neke knjige u
kojima bi mogao naći savjet, ako bi ga Hodočasnik slučajno pokušao zavesti. Vježbe su mu
bile od velike pomoći, i na kraju je odlučio da se pridruži Hodočasnikovu načinu života. On je
bio prvi od sljedbenika koji je umro (vidi broj 98).

93. U Veneciji je Hodočasnik bio izložen još jednom progonu, jer je bilo mnogo onih
koji su govorili da su njegov lik spalili u Španjolskoj i u Parizu. Ta cijela stvar je bila otišla
tako daleko da je proveden postupak i da je donesena presuda u prilog Hodočasniku.
Devetorica njegovih sudrugova došli su u Veneciju početkom 1537. Raspodijelili su se
po različitim bolnicama da poslužuju. Nakon dva ili tri mjeseca pošli su u Rim da dobiju
blagoslov za putovanje u Jeruzalem. Hodočasnik nije pošao zbog doktora Ortiza (koji mu je
pravio smetnje u Parizu), i također zbog novoimenovanog kardinala Teatinca (Petra Carafe).
Sudrugovi su se iz Rima vratili s kreditnim pismima na 200 ili 300 škuda koje su im bile dane
 29

kao milodar za putovanje u Jeruzalem. Oni su pristali da ih prime samo kao kreditna pisma.
Budući da kasnije nisu mogli putovati u Jeruzalem, vratili su ih darovateljima. Sudrugovi su
se vratili u Veneciju na isti takav način na koji su otišli, to jest pješice i prosjačeći, i
podijeljeni u tri skupine tako da su svakoj skupini pripadale različite narodnosti. U Veneciji su
zaređeni oni koji još ne bijahu zaređeni, a ovlaštenje za to podijelio im je tadašnji nuncij u
Veneciji, kasnije poznatiji kao kardinal Verallo. Bili su zaređeni ad titulum paupertatis, (tj.
temelj uzdržavanja bio im je zajednički život u siromaštvu i skupljanje milostinje, i stoga) svi
su položili zavjete čistoće i siromaštva.*

94. Te godine brodovi nisu plovili na Istok, jer su Venecijanci bili raskinuli veze s
Turcima. Kad su sudrugovi vidjeli da se odugovlači nada u plovidbu, razišli su se po
venecijanskom području, u namjeri da tako čekaju godinu dana, kako su predvidjeli. Ukoliko
godina prođe bez prilike za putovanje, poći će u Rim.

U Vicenzi

Hodočasnika je zapalo da krene s Faberom i Laynezom u Vicenzu. Izvan grada su

našli jednu kuću bez vrata i prozora. U njoj su se nastanili, a spavali su na malo slame koju su
tamo donijeli. Dvojica od njih su dva puta dnevno išli u grad prositi milostinju, ali su donosili
tako malo da su se jedva prehranjivali. Obično su jeli malo kruha i to prženog ako su ga uopće
imali, a za prženje se brinuo onaj koji bi ostao kod kuće. Na taj su način proveli četrdeset
dana, posvećujući se samo molitvi.

95. Nakon četrdeset dana stigao je magister Jean Codure, i sva četvorica su odlučila da
počnu propovijedati. Odlazili su na različite trgove te isti dan u isti sat počeli propovijedati
nakon što su privukli pažnju ljudi glasnim klicanjem i mašući kapama.
Njihovo propovijedanje u gradu je prouzrokovalo veliko zanimanje, i mnogi su postali
tako obuzeti pobožnošću da su sudrugovi dobivali više materijalnih dobara nego što im je bilo
potrebno. Hodočasnik je u to vrijeme boravka u Vicenzi imao brojna duhovna viđenja i
mnoge gotovo redovite utjehe, suprotno onome kad je bio u Parizu. Najviše duhovnih viđenja
imao je u Veneciji dok se spremao za svećeničko ređenje i dok se pripremao za služenje prve
mise. Za svih onih putovanja imao je velika nadnaravna pohođenja slično onima koje je
obično imao u Manresi.
Dok je još boravio u Vicenzi, doznao je da je jedan od sudrugova koji je bio u
Bassanu, na smrt obolio. Premda je Hodočasnik je u isto vrijeme imao groznicu, ipak je
krenuo na put . Hodao je tako žustro da njegov suputnik Faber nije mogao ići u korak s njime.
Na putu je od Boga dobio jamstvo, i to je rekao Faberu, da im sudrug neće umrijeti od te
bolesti. Kada su stigli u Bassano, bolesnik se jako utješio i ubrzo se oporavio. Tada su se svi
vratili u Vicenzu. Tamo su sva desetorica provela neko vrijeme, a neki od njih su skupljali
milostinju u mjestima oko Vicenze.

96. Čitava godina (1537.) protekla je bez mogućnosti plovidbe, pa su odlučili poći u
Rim. Također i Hodočasnik, jer ona dvojica, u koje je sumnjao (doktor Ortiz i kardinal
Carafa), pokazala su veliku dobrohotnost prema sudrugovima kad su prošli put došli. U Rim
su krenuli raspoređeni u tri ili četiri skupine, u jednoj su bili Hodočasnik, Faber i Laynez.
Tijekom ovog putovanja Bog je Hodočasnika pohađao na poseban način.
Odlučio je da prvu godinu nakon ređenja provede bez služenja mise, pripremajući se i
moleći Našu Gospu da ga stavi uz svog Sina. Jednoga dana, nekoliko milja (16 km) pred
Rimom, dok je molio u nekoj crkvi (u La Storti), doživio je snažnu promjenu i tako jasno
vidio da ga je Bog Otac stavio uz Krista, svoga Sina, da se nije usudio posumnjati u to da ga
 30

je Bog Otac doista stavio uz svog Sina.*

97. Sudrugovima je po dolasku u Rim rekao da je vidio zatvorene prozore, čime je htio
reći da će naići na mnoga suprotstavljanja. Još je rekao: »Moramo biti jako na oprezu i ne
smijemo prihvatiti razgovore sa ženama osim ako se radi o jako uglednim osobama.« Kada je
već o tome riječ, neka bude spomenuto da je kasnije magister Franjo (Ksaver) bio ispovjednik
jednoj ženi i da je k njoj ponekad zalazio da razgovara o duhovnim stvarima, a poslije se
utvrdilo da je trudna. Gospodin je, međutim, htio da bude otkriven onaj koji je učinio to zlo.
Slična stvar se dogodila i Jeanu Codureu, čija je jedna duhovna kći bila zatečena s nekim
muškarcem.

X. KONAČNO U RIMU (1538)

Ponovno progoni

98. Hodočasnik je iz Rima pošao u Monte Cassino da daje Duhovne vježbe doktoru
Ortizu. Tamo se zadržao četrdeset dana u tijeku kojih je vidio kako je bakalaur i svećenik
Hoces ušao u nebo (umro je u Padovi nakon vatrene propovijedi). Hodočasnik je zbog toga
imao dar mnogih suza radosnica i veliku duhovnu utjehu. To je vidio tako jasno da bi osjećao
da laže ako bi ustvrdio protivno. Sa Monte Cassina doveo je sa sobom Francesca Estradu
(1519-1584), pridružio se Ignaciju i postao glasoviti propovjednik). Po povratku u Rim bavio
se pomaganjem dušama. Još uvijek su živjeli u vinogradu (u kući koju im je ustupio Quirino
Garonzi, na obronku brdašca Pincia, blizu crkve Trinità dei Monti).
Duhovne vježbe istovremeno je davao raznima, od kojih je jedan živio uz baziliku Svete
Marije Velike, a drugi kod Sikstova mosta.
Onda su počeli progoni. Miguel (Landivar) je počeo praviti neprilike i tako ružno
govoriti o Hodočasniku, da ga je ovaj najprije predveo upravitelju Grada, pokazujući mu
najprije Miguelovo pismo u kojem je jako hvalio Hodočasnika. Upravitelj Grada je ispitao
Miguela, a onda ga je protjerao iz Rima. Zatim su Mudarra i Barreda počeli napadati govoreći
da su Hodočasnik i njegovi sudrugovi pobjegli iz Španjolske, Pariza i Venecije. Na kraju su u
prisutnosti upravitelja Grada i papinskog legata koji je tada bio u Rimu, obojica priznala da ne
mogu o njima reći ništa loše, ni o njihovu ponašanju ni o njihovu naučavanju. Legat je
naredio da se slučaj zataška, ali Hodočasnik to nije prihvatio, izjavljujući da zahtijeva da se
donese izričita presuda. To se nije svidjelo ni legatu ni upravitelju Grada, a ni onima koji su
Hodočasniku prije bili skloni. Poslije nekoliko mjeseci, kad se konačno Papa vratio u Rim,
Hodočasnik je pošao u Frascati razgovarati s njim i iznio mu je neke razloge svoga
postupanja. Kad je na taj način bio obaviješten, Papa je naredio da se izrekne presuda, koja je
bila Hodočasniku u prilog itd.
Uz pomoć Hodočasnika i njegovih sudrugova pokrenute su u Rimu određene pobožne
ustanove među kojima su Katekumeni, sv. Marta, Sirotište itd. O ostalim aktivnostima može
izvijestiti Magister Nadal.*

Posljednji iskazi Hodočasnika

99. Dana 20. listopada (1555.), nakon što mi je Hodočasnik sve ovo ispripovjedio,
pitao sam ga (piše pater L. G. da Camara) za Duhovne vježbe i Konstitucije, jer sam htio znati
kako ih je sastavljao.
Rekao mi je da Duhovne vježbe nije sastavio odjednom, nego da je, kad bi u svojoj
duši osjetio neke pojave i utvrdio da su korisne, mislio da bi mogle biti i drugima od koristi,
 31

pa bi ih zapisao, na primjer ispit savjesti s poretkom linija i drugo. Posebno mi je rekao da je

do pravila za dobar izbor došao putem razlikovanja duhova i misli koje je imao u Loyoli dok
mu je još noga bila bolesna. Obećao mi je da će o Konstitucijama govoriti iste večeri.
Istoga dana prije večere dozvao me k sebi. Ostavljajao je dojam osobe koja je
sabranija nego inače. Dao mi je neku vrstu svečane izjave, kojom je pokazao dobru nakanu i
jednostavnost kojom je ispripovijedao te stvari. Rekao mi je da je siguran da nije ništa
pretjerivao; i da je Bogu nanio mnogo uvreda nakon što mu je počeo služiti, ali da nikada nije
smrtno sagriješio. Štoviše, stalno je rastao u pobožnosti, to jest, u lakoći kojom je nalazio
Boga, i to sada više nego ikad u cijelom svom životu. I u bilo kojem času, kad god je zaželio
naći Boga, nalazio ga je. Čak i sad je imao česta viđenja, najviše ono koje je spominjao ranije
da Krista vidi kao sunce. To mu se često događalo dok je govorio o važnim stvarima i to mu
je služilo kao potvrda.

100. Imao je brojna viđenja i kod služenja mise, što mu se još češće događalo kada je
sastavljao Konstitucije. To mu je sada bilo lakše dokazati, jer je dnevno zapisivao što se
događalo u njegovoj duši, a ima sačuvano sve što je zapisao. Tada mi je pokazao prilično
obiman svežanj zapisa, od kojih mi je pročitao dobar dio. Većinom su to bila viđenja koja su
mu dolazila kao potvrda za neke dijelove Konstitucija, a katkad je vidio Boga Oca, kadšto
sve tri Osobe Trojstva, nekada Našu Gospu koja je posredovala, a ponekad i potvrđivala.
Posebno mi je govorio o odlučivanjima kojima je posvetio četrdeset dana, služeći
svaki dan misu, i svaki dan s puno suza, a radilo se o tome bi li (vlastita, isusovačka) crkva
imala kakav prihod, i bi li se Družba time mogla koristi.*

101. Dok je pisao Konstitucije, obdržavao je sljedeći način; svaki dan služiti misu i
prikazivati Bogu točku, koju je obrađivao, i moliti nad time. Suze su mu neprestano navirale u
molitvi i kod mise.
Želio sam vidjeti te papire o svim Konstitucijama pa sam ga molio da mi ih malo
ostavi, ali on nije htio.
 32

NAPOMENE UZ AUTOBIOGRAFIJU

(broj na početku napomene označava broj poglavlja u tekstu Autobiografije kojemu ta

napomena pripada)

1. Smatra se da je Ignacije rođen 1491. godine. Po tom računu imao je dvadeset i šest
godina kada je stupio u službu vojvode od Najere, Antonia Manrique de Lara, koji je bio
potkralj Navarre pod carem Karlom V. Tekst se nekoliko puta poziva na sukob između Cara i
francuskog kralja Franje I. Međutim, ranjavanje Ignacija prilikom obrane Pamplone, glavnog
grada Navarre, kojim počinje Ignacijevo pripovijedanje, dogodilo se 20. svibnja 1521. godine,
kada je Ignacije morao biti u dobi od trideset godina. Čini se da je Ignacije najprije izvijestio i
o nekim ranijim događajima, koji su izostavljeni iz teksta, pa se poremetio vremenski slijed
pripovijedanja.
2. Na dvoracu Loyola u baskijskoj pokrajini Guipuzcoa, bili su uklonjeni gornji katovi
i ratne kule, koji su bili nadomješteni ukusno izvedenom konstrukcijom koja se je mogla
upotrebljavati u mirnodobske svrhe stanovanja. Ignacije je obitavao na najvišem katu, u
prostoriji koja je kasnije preuređena u kapelicu. Sada je cijela građevina okružena bazilikom i
drugim zgradama.
5. Čini se da su knjige koje je Ignacije čitao pripadale njegovoj zaovi Magdaleni.
»Kristov život« bio je u četiri sveska na kastiljskom govoru (koji je kasnije postao službeni
španjolski jezik), a napisao ga je kartuzijanac Ludolf Saksonski. Druga knjiga je bila »Cvijet
svetosti« ili »Zlatna legenda« od dominikanskog biskupa Jakova de Voragine.
6. Identitet gospođe iz Ignacijevih snatrenja nije bilo moguće utvrditi. Najbolja
procjena upućuje na princezu Katalinu, dražesnu mlađu sestru cara Karla V., koja je tada bila
u najranijem djevojaštvu, a kasnije se udala za portugalskog kralja Ivana III., velikodušnog
zaštitnika isusovaca.
8. Na ovom mjestu pojavljuje se prva Camarina rubna bilješka napisana krasopisom na
odgovarajućoj stranici. Camara kao i Ignacije govori o različitosti duhova. Međutim, više se
radi o razlikovanju dva duha. Općenito se uzima da je Ignacije govorio da su ga duhovi
pokretali, ali u originalnom tekstu se upotrebljava povratni izraz: "se agitaban", koji označuje
da su duhovi bili u pokretu. O tome vidi u Duhovnim vježbama od broja 313 do 336.
(Rubna bilješka: To je bilo njegovo prvo rasuđivanje o Božjim stvarima. Zatim, kad je
sastavio Duhovne vježbe, upravo je to bio početak rasvjetljenja o onome što se odnosi na
različitost duhova.)
12. Najstariji Ignacijev brat tada više nije bio živ. Glavar obitelji bio je drugi brat,
Martin García, kojeg tekst spominje i koji je bio oženjen Magdalenom de Araoz. Martin
García bio je znatno stariji od Iñiga (kasnije se nazvao Ignacijem) koji je bio najmlađi među
trinaestero braće i sestara.
13. U Aranzazu je u ono vrijeme bila mala pustinjačka zajednica, ali je mjesto bilo
poznato kao proštenište Naše Gospe od Aranzaza. Tamo se sada nalazi velebno svetište i
velika franjevačka zajednica.
17. Amadis iz Galije mitski je kraljević od Walesa, o kojem se 1508. pojavila
romantična pripovijest koja je u jedva osam godina doživjela čak trinaest izdanja. To je
neizbježno dovelo do pojave priče o Amadisovom sinu, Esplandianu, za kojeg se
pripovijedalo da je bio promaknut u viteza tijekom počasnog bdijenja pod oružjem pred
slikom Djevice Marije. Hodočasnikov ispovjednik je bio Francuz Jean Chanon, koji je bio na
glasu svetosti. Čini se da je on Ignacija uputio u takozvanu »devotio moderna« (modernu
pobožnost) kojoj je jedno od remek-djela bilo »Nasljeduj Krista« Tome Kempenca, koje je
Ignacije upoznao i zavolio.
18. Crna Djevica od Montserrata jedna je od najglasovitijih Bogorodica u svijetu, a
 33

benediktinski samostan koji je oko nje podignut, predstavlja omiljeno mjesto hodočašća već
gotovo tisuću godina.
19. Manresa je gradić u Kataloniji, nedaleko od Montserrata i Barcelone. Čini se da se
dugačak prekid diktiranju biografije, koji spominje Camara, dogodio na kraju prethodnog
poglavlja, iako neki taj prekid smještaju u sredinu ovog poglavlja.
20. U Ignacijevu duhovnom razvitku u Manresi mogu se raspoznati tri faze: prvotno je
imao mir, zatim su došle kušnje, a na kraju posebne utjehe i prosvjetljenje.
30. Mnogo se je pisalo o tom iskustvu, za koje se smatra da ima temeljno značenje u
Ignacijevu životu i radu, ali koje je ostalo obavijeno tajnom. Izgleda da se radilo o izuzetnom
shvaćanju Boga kakav On jest, sveobuhvatan u samome sebi, tako da se sve što je stvoreno
Ignaciju pokazalo u novom svjetlu i dobilo novo, pravo značenje. To iskustvo je kasnije
uključeno u Duhovne vježbe kao Načelo i temelj Vježbi.
34. Među gospođama koje su se brinule za Ignacija bila je Inés Pascual. Za vrijeme
Ignacijeva boravka u Barceloni ona ga je primila na stan k svom sinu. Njoj je bilo upućeno
prvo Ignacijevo sačuvano pismo.
36. Novčane jedinice koje se spominju u ovom i sljedećim poglavljima pripadale su
različitim valutama. U prijevodu su zadržani nazivi kovanica iz izvornika, ako se nije mogao
naći prepoznatljiv naziv u prijevodu. Kratica 'itd.', na koju se povremeno nailazi u tekstu, ne
označuje da je nešto ispušteno, već da je Ignacije prekidao pripovijedanje.
48. Sirijski kršćani koji su služili u samostanu, po načinu odijevanja bili su nazivani
»opasanima«.
49. Karakteristično je da je Ignacije mnogo pripovijedao o svom putovanju u Palestinu
i natrag, ali da je bio jako škrt na riječima kada se radilo o njegovu životu u Svetoj zemlji i uz
sveta mjesta. Ipak su dvojica Ignacijevih suhodočasnika ostavila izvještaje o pojedinostima
programa kojeg su se držali. To su bili Švicarac Petar Füssli i Filip Hagen iz Strasburga.
53. Ignacije nije nikada izravno služio kralju Ferdinandu, već je bio u službi glavnog
kraljevog rizničara, Juana Velasqueza de Cuéllar, u Arevalu prije nego što je stupio u službu
vojvode od Najere.
54. Isabela Roser, odana Ignacijeva dobročiniteljica, došla je u Rim i stvarno položila
svečane zavjete u Družbi Isusovoj godine 1545., a 1547. vratila se u Barcelonu i stupila u
samostan Naše Gospe od Jeruzalema. Vidi Ignacijevo pismo koje joj je uputio iz Pariza 1532.
godine.
57. Diego de Guia bio je povezan s Franjom Ksaverom. Kasnije je stupio u Družbu
Isusovu i bio Ignacijev ispovjednik.
58. »Ensyalados« bio je nadimak koji im je bio nadjenut jer izgleda da su Ignacije i
njegovi drugovi bili odjeveni u sive kabanice. Izraz »alumbrados« je imao ozbiljno značenje,
jer se radilo o pripadnicima antiinstitucionalnog pokreta koji su smatrali da su prosvijetljeni ili
vođeni iz nutrine, bez osvrtanja na uspostavljeni društveni autoritet.
65. Dominikanski samostan u San Estabanu je u ono vrijeme bio središte bogatog
intelektualnog života i kršćanske dobrotvornosti, ali i žarište vjerske krize, jer je vjera
Španjolske bila dovedena u opasnost s mnogih strana. Postupak prema Ignaciju je uistinu
vrijedan žaljenja, iako nije predstavljao nikakav izuzetak. Okupljanje oko Ignacija bila je
dovoljna osnova za sumnju.
73. Montaigu je u mnogom pogledu bio jedan od najstrožijih među pedeset i više
kolegija Pariškog sveučilišta. Nastava je počinjala u pet sati ujutro. Tamo je neko vrijeme
živio Erazmo; a onda i Jean Calvin. Ignacije se kasnije premjestio u sv. Barbaru, u kojoj su se
susretale stara skolastika i novi humanizam.
79. Španjolski dio teksta izvornika završava se prvim paragrafom. Do ovog mjesta
Ignacijeve riječi su doslovno zabilježene. Tako tvrdi Camara koji je ostatak teksta diktirao
kada se, putujući iz Rima u Španjolsku, zaustavio u Genovi, i to na onakvom talijanskom
 34

jeziku kakvim je on vladao.

82. Petar Favre (Faber), koji je bio skromnog porijekla i rodom iz Savoje, prvi je
životni Ignacijev prijatelj i prvi svećenik Družbe Isusove. Franjo Ksaver bio je mladić
plemenitog podrijetla iz Navarre, a njegova obitelj bila je na francuskoj strani u sukobu u
kojem je Ignacije bio ranjen u Pamploni.
85. Ovdje se otkriva bit posebnog dijela zavjeta koje su 15. kolovoza 1534. u Parizu
na Montmartru položili Ignacije i njegovi prvi doživotni sudrugovi: Ksaver, Laynez, Faber,
Salmeron, Bobadilla i Rodriguez. Taj zavjet zapravo je rođenje grupe, koja je kasnije
službeno ustanovljena kao Družba Isusova.
87. Pokrajina označuje baskijsku Guipuzcou u kojoj se nalazi gradić Azpeitia. Ondje
je smješten dvorac Loyola.
92. Ne postoji biskupija Cette. Vjerojatno se mislilo na Chieti, čiji je biskup Carafa,
koji prema Ignaciju nije bio prijateljski raspoložen, postao najprije teatinskim kardinalom, a
onda papom kao Pavao IV.
93. Šestorici sudrugova koje je Ignacije ostavio u Parizu pridružila su se još trojica: Le
Jay, Broet i Codure. Faber je već tada bio svećenik. Ignacija je s ostalima zaredio za
svećenike 24. lipnja 1537. biskup otoka Raba Vicente Negusanti. Međutim, Ignacije je s
mladom misom čekao do božićne noći 1938. nadajući se da će je služiti u Betlehemu.
96. La Storta, koja se nalazi blizu Rima, pouzdano je prepoznata kao mjesto posebnog
Ignacijeva iskustva. Ondašnja kapelica ne postoji, a sadašnja je podignuta na mjestu gdje je
stajala nekadašnja. Pojedinosti o kojima je izvjestio Laynez stoljećima su nadahnjivale
isusovce, a za Ignacija su sažete u iskustvo da je on bio pridružen Isusu. Takvo iskustvo treba
predstavljati zreli plod Duhovnih vježbi, na isti način na koji iskustvo iz Manrese predstavlja
ishodište Vježbi, – dakako na duhovnoj dubini do koje ne dopru osrednji polaznici Vježbi.
98. Ovo poglavlje sadrži izvještaje o različitim Ignacijevim doživljajima, a prvi
odlomak završava znakom olakšanja i prepušta ostatak pripovijedanja Nadalu. Nakon toga
Camara preuzima kazivanje i govoreći u prvom licu iznosi neke vrlo zanimljive pojedinosti.
Ustanova Katekumena bila je namjenjena obraćenim Židovima koji su se spremali za
krštenje, a sv. Marta je bila kuća za obraćene žene koje su se prije odavale prostituciji.
100. Ignacije je bio uništio cijeli svežanj bilježaka. Ipak je sačuvan jedan dio koji je poznat i
cijenjen kao Duhovni dnevnik, a sadrži i Četrdesetodnevno razmatranje pitanja siromaštva u
Družbi, kako je naknadno spomenuto.