PROSTORNE STRUKTURE

OBLIKOVANJE PROSTORNIH STRUKTURA

U literaturi postoje različite klasifikacije i različiti nazivi mogućih tipova prostornih

(proizvodnih) struktura. Jaeger (Jaeger, 1980.) je svojom klasifikacijom sustavno obuhvatio
sve tipove prostornih struktura i predložio podjelu na:

1. Raspored s fiksnom pozicijom (načelo pojedinačnog rasporeda),

2. Raspored po vrstama obrade (radioničko načelo),
3. Raspored po svrsi (redoslijedno načelo),
3.1 u jednopredmetne linije,
3.2 u višepredmetne linije,
3.3 u skupine po svrsi.

Razvojem automatizacije i računalom upravljanih obradnih strojeva (CNC), uz prihvaćanje

novih tržišnih zahtjeva u smislu zamjene velikoserijske i masovne proizvodnje za nepoznatog
kupca, proizvodnjom malih serija s velikim brojem varijanti za poznatog kupca, pojavile su se
prilagodljive prostorne proizvodne strukture:

prilagodljive obradne stanice,

prilagodljivi obradni sustavi,
prilagodljive transfer linije.

4.4.1 OPIS PROSTORNIH STRUKTURA

4.4.1.1 RASPORED S FIKSNOM POZICIJOM - POJEDINAČNI RASPORED

Raspored s fiksnom pozicijom ili pojedinačni raspored (engl. layout by fixed position, layout
by fixed material location) predstavlja najjednostavniju prostornu strukturu koja se sastoji od
jednog radnog mjesta1. Proizvodni proces obavlja se tako da se svaki predmet rada završno
obradi na jednom radnom mjestu, a zatim se kao gotov proizvod otpremi u skladište gotovih
proizvoda. Radna mjesta su dakle, povezana samo s drugim objektima, npr.: skladištem
sirovina, međuskladištem za montažu, skladištem gotovih proizvoda, itd. Kod ovog rasporeda,
ne postoje prostorne veze zasnovane na toku materijala između takvog radnog mjesta i ostalih
radnih mjesta u proizvodnom sustavu, što znači da ne postoje međuoperacijski transportni
putovi, slika 4.25.

Tipični primjeri primjene ove prostorne strukture su proizvodnja velikih strojeva, brodova i
sl., tj. proizvodnje kod kojih se predmeti rada nalazi na jednom mjestu, dok se radnici i
sredstva za proizvodnju kreću do mjesta obavljanja obrade ili montaže.

1
Pod pojmom radno mjesto podrazumijeva se sredstvo za proizvodnju, stroj, skupina strojeva ili organizacijska
jedinica proizvodnog sustava.
 1 2 3 4

Slika 4.25 - Pojedinačni raspored

Pored navedenih primjera, raspored s fiksnom pozicijom, tj. pojedinačni raspored primjenjuje
se i kod:

a) Obrade predmeta rada nižeg stupnja tehnološke složenosti (npr. radna mjesta za
odsjecanje, revolverski obradni stroj, jednovretenski automati). Obrada se odvija u
jednoj operaciji i jednom zahvatu.

b) Obrade predmeta rada povišenog stupnja tehnološke složenosti primjenom

viševretenskih automata ili obradnih centara. Obrada se odvija u jednoj operaciji s
više zahvata.

Osnovne prednosti rasporeda s fiksnom pozicijom su:

predmet rada se ne transportira tijekom obrade/montaže,

mogućnost izmjene redoslijeda proizvodnih operacija,
prilagodljivost s obzirom na primjenu univerzalnih sredstava za proizvodnju.

Osnovni nedostaci rasporeda s fiksnom pozicijom su:

zahtijevaju se pokretna sredstva za proizvodnju,

prikladnost samo za pojedinačni tip proizvodnje,
dugi transportni putovi sredstava za proizvodnju.

4.4.1.2 RASPORED U SKUPINE PO VRSTI OBRADE

Raspored u skupine po vrsti obrade (engl. layout by function, layout by process) predstavlja
prostornu strukturu u kojoj su istovrsna radna mjesta prostorno objedinjena u skupine u
kojima se obavljaju istovrsne operacije.

Ovakav tip prostorne proizvodne strukture primjenjuje se kod maloserijske ili pojedinačne
proizvodnje, odnosno kod širokog asortimana proizvoda. Predmeti rada mogu zahtijevati
različite operacije i redoslijede njihovog obavljanja. Vremena trajanja pojedinih operacija
također su različita. Radna mjesta raspoređena na ovakav način omogućavaju veliku
prilagodljivost u odnosu na promjene u proizvodnom programu glede promjene asortimana ili
količine proizvoda.

Na slici 4.26 prikazana je matrica transportnih intenziteta za skupinu po vrsti obrade u kojoj
postoje veze između svih radnih mjesta.
 k
1 i 1 2 3 4 5 6
1 0 1 1 1 1 1
6 2 2 1 0 1 1 1 1
3 1 1 0 1 1 1
5 3 4 1 1 1 0 1 1
5 1 1 1 1 0 1
4 6 1 1 1 1 1 0

Slika 4.26 - Skupina po vrsti obrade (Veža, 1994.)

Osnovne prednosti rasporeda u skupine po vrsti obrade:

prilagodljivost glede proizvodnog programa po asortimanu i količini,

visok stupanj iskorištenja kapaciteta radnih mjesta,
dobra prilagodljivost na nove tehnološke postupke i na promjene redoslijeda obrade,
prebacivanjem proizvodnih operacija na drugi, istovrsni stroj, moguć je nastavak
proizvodnje u slučaju kvara stroja,
relativno mali investicijski troškovi.

Nedostaci rasporeda u skupine po vrsti obrade su:

dugačak ciklus proizvodnje,

nemogućnost izbjegavanja povratnih putova, što uzrokuje velike transportne troškove,
potrebna je velika površina za međufazna skladišta,
zahtijevaju se visokokvalificirani radnici,
velike količine nedovršene proizvodnje,
teško je planirati i upravljati proizvodnjom.

4.4.1.3 RASPORED PO SVRSI

Raspored po svrsi (engl. layout by product) je takva prostorna struktura kod koje su sredstva
za proizvodnju raspoređena prema redoslijedu operacija koje se izvode na predmetima rada. U
općem slučaju formira se skupina različitih sredstava za proizvodnju sa svrhom da se u toj
skupini obradi određena familija dijelova. Ukoliko se kretanje predmeta rada odvija samo u
jednom smjeru, radi se o linijskoj proizvodnji. Dakle, osnovna značajka linijske proizvodnje
je orijentiranost prema proizvodu. Sredstva za proizvodnju postavljaju se u liniju prema
redoslijedu obrade koji zahtijeva određeni proizvod ili familija proizvoda.

Linijska proizvodnja organizacijski je suprotna proizvodna struktura u odnosu na skupine po

vrsti obrade. Takva prostorna proizvodna struktura pogodna je za proizvodnju velikih količina
istih ili sličnih proizvoda.

Osnovni tokovi linijske proizvodnje su pravac, L - linija, U - linija, O - linija i S - linija.

Raspored se projektira s obzirom na vrstu i asortiman proizvoda, usvojenu tehnologiju, način
kretanja proizvoda i prostorna ograničenja. Primjeri mogućih rasporeda radnih mjesta
prikazani su na slici 4.27.
 5
1 3

2 4

Slika 4.27 - Primjeri linijskog rasporeda radnih mjesta u ograničenom prostoru

Prema broju predmeta rada razlikuju se jednopredmetne i višepredmetne linije.

a) Jednopredmetne linije

Kod jednopredmetne linije sredstva za proizvodnju su raspoređena prema redoslijedu

operacija koje je potrebno obaviti na predmetu rada. Sirovina se tijekom obrada pretvara u
gotov proizvod krećući se između radnih mjesta u određenom vremenskom intervalu - taktu
linije.

Matrica transportnih intenziteta jednopredmetne linije nema elemenata ispod glavne

dijagonale, što znači da nema povratnih kretanja, a odnosi između sredstava za proizvodnju
nalaze se uz glavnu dijagonalu, slika 4.28.

k
i 1 2 3 4 5 6
1 0 1
2 0 1
1 2 3 4 5 6 3 0 1
4 0 1
5 0 1
6 0

Slika 4.28 - Jednopredmetna linija (Veža, 1994.)

b) Višepredmetne linije

Kod višepredmetne linije sredstva za proizvodnju raspoređena su prema redoslijedu operacija

koji je potrebno obaviti za izradu familije sličnih dijelova. Liniju je potrebno formirati na
način da se izbjegnu povratni tokovi materijala i da se vremena obavljanja pojedinih operacija
usklade.

Odnosi između radnih mjesta nalaze se u gornjem trokutu u matrici transportnih intenziteta,
dok odnosi ispod glavne dijagonale ne postoje, jer nema povratnih kretanja. Primjer
višepredmetne linije prikazan je na slici 4.29.
 k
i 1 2 3 4 5 6
1 0 1 1
2 0 1 1
1 2 3 4 5 6 3 0 1 1
4 0 1
5 0 1
6 0

Slika 4.29 - Višepredmetna linija

U ovisnosti o vremenskoj povezanosti obavljanja pojedinih operacija, razlikuju se dvije

osnovne linijske proizvodne strukture:

1. Predmet rada se kreće ravnomjerno u liniji u određenom vremenskom taktu, te je

potrebno vremensko uravnoteženje pojedinih operacija. Pri tome vremenski tijek
proizvodnje može biti neprekinut (npr. konvejeri), ili u vremenskim razmacima (npr.
transfer linija).
2. Predmet rada se kreće bez neposredne vremenske veze, odnosno ne postoji čvrsti takt
kretanja predmeta rada. U ovakvom relativno prilagodljivom linijskom rasporedu
mogu se kompenzirati nabalansiranost linije i pojave stanja sustava u otkazu
uzrokovana kvarovima. Proračun optimalnog dimenzioniranja međuskladišta ove
linijske proizvodnje prikazao je Janisch (Janisch, 1978.).

Prednosti linijske proizvodnje su:

pregledan tok materijala,

kratak ciklus proizvodnje,
male zalihe,
mogućnost masovne proizvodnje,
kratki transportni putovi,
mala potreba za radnom snagom,
niska obučenost radnika,
mogućnost automatizacije proizvodnog procesa,
jednostavno upravljanje proizvodnjom.

Nedostaci linijske proizvodnje su:

upitna prilagodljivost na promjene u proizvodnom programu,

kvar neke komponente na liniji može uzrokovati zastoj cijele proizvodnje,
visoki troškovi održavanja,
visoki troškovi prerazmještaja,
česte potrebe za sredstvima za proizvodnju posebnih namjena,
relativno skupa transportna sredstva,
velika investicijska ulaganja,
 pojava monotonosti u radu.

c) Skupine po svrsi

Ukoliko kod rasporeda po svrsi nije moguće, zbog povratnih putova, formirati racionalnu
liniju kod koje će se dijelovi kretati samo u jednom smjeru, formira se skupina sredstava za
proizvodnju - skupina po svrsi, čija je zadaća obrada određene familije dijelova. Skupine po
svrsi su prostorne proizvodne strukture u kojima se obavljaju samo proizvodne operacije.
Svaka skupina se sastoji od različitih sredstava za proizvodnju koja se koriste za obrađivanje
jedne ili više familije dijelova.

Primjer matrice transportnih intenziteta kod skupine po svrsi prikazan je na slici 4.30. Na slici
se vidi da se kod ovakvih prostornih struktura mogu pojaviti povratni putovi.

k
1 i 1 2 3 4 5 6
1 0 1 0 0 0 0
6 2 2 0 0 1 0 0 0
3 0 0 0 1 1 1
5 3 4 0 0 1 0 1 0
5 0 0 1 1 0 1
4 6 1 0 0 0 0 0

Slika 4.30 - Skupina po svrsi

Poseban oblik skupine po svrsi je prostorna struktura tipa samostalne radne jedinice (engl.
productional island).

Samostalna radna jedinica (engl. productional island) je proizvodna struktura koja se može
sastojati od različitih radnih mjesta (klasičnih i/ili računalom upravljanih obradnih strojeva,
radnih mjesta za montažu, itd.), a u kojoj se obrađuju skupine predmeta rada koji imaju slična
svojstva (npr. geometrijska, tehnološka, itd.). Uz proizvodne operacije može obuhvaćati i
operacije upravljanja i kontrole kakvoće.

Svaka stanica u ovisnosti o stupnju samostalnosti, ima slijedeća svojstva:

sadrži konvencionalne i numerički upravljane strojeve koji nisu izravno povezani,

obrada se obavlja u više operacija,
transport je ručni ili automatizirani i ne mora biti vremenski usklađen,
tijek informacija je potpuno ili djelomično integriran,
velika je prilagodljivost na zahtjeve proizvodnje,
investicije nisu prevelike i mogu se postupno realizirati,
stupanj automatizacije je srednji ili visok.

Značajna faza pri oblikovanju samostalnih radnih jedinica je određivanje djelatnosti koje će se
unutar nje obavljati, te određivanje oblika i stupnjeva povezivanja. Djelatnosti koje je
potrebno obavljati u središnjoj službi, tj. na razini proizvodnog sustava u odnosu na razinu
samostalne radne jedinice ovise o veličini proizvodnog sustava, tipu proizvodnje i potrebama
za vanjskim uslugama. Samostalna radna jedinica sadrži decentralizirani koncept planiranja i
upravljanja proizvodnjom.

Uz pretpostavku da su funkcije marketinga, razvoja, informatike i kadrovska funkcija

organizirane iz jednog središta za cijeli proizvodni sustav, u pojedinoj samostalnoj radnoj
jedinici mogu se obavljati slijedeće aktivnosti:

preuzimanje radnih naloga od središnje službe,

planiranje i upravljanje proizvodnjom,
CAD/NC povezivanje,
NC - programiranje,
dostavljanje dokumentacije na pojedina radna mjesta,
proizvodnja (obrada, montaža, kontrola kakvoće),
pomoćne djelatnosti (priprema alata, pribora i naprava),
logistička podrška (skladištenje, transport),
preuzimanje povratnih podataka od pojedinih radnih mjesta, te prijenos planiranih
vremenskih rokova proizvodnje do središnje službe,
planiranje troškova proizvodnje,
usklađivanje s drugim službama, odnosno s drugim samostalnim radnim jedinicama.
Samostalna radna jedinica ne zahtijeva potpunu automatizaciju sustava rukovanja materijalom
(transporta i skladištenja). Unutar samostalnih radnih jedinica transport se obavlja različitim
transportnim sredstvima prekidnog toka transporta ili konvejerima ako su ispunjeni
odgovarajući uvjeti (npr. jednosmjernost toka materijala). Ukoliko postoje potrebe za
transportom između pojedinih samostalnih radnih jedinica, takav se transport obavlja najčešće
konvejerima ili automatizirano vođenim vozilima.

Cilj istraživanja i razvoja prostornih proizvodnih struktura svodio se na nastojanje da se zadrži

i poveća prilagodljivost radioničke strukture uz povećavanje proizvodnosti na razini linijske
proizvodnje. Predstavljanje koncepta grupne tehnologije (engl. group technology) imalo je
vrlo veliki utjecaj na daljnji razvoj prostornih proizvodnih struktura. Burbidge (Burbidge,
1975.) i Mitrofanov (Mitrofanov, 1966.) prvi su objavili radove prema kojima se tradicionalni
tip organizacije proizvodnje, u kojem je organizacijska jedinica bila specijalizirana za
obavljanje određenog procesa, mijenja. Prema njihovom konceptu pozornost se usmjerava
prema proizvodu.

Koncept grupne tehnologije u proizvodnji zasniva se na obradi skupine sličnih dijelova, tj.
familije dijelova na točno definiranoj skupini radnih mjesta. Osnovna značajka skupine
dijelova koje je potrebno obraditi je da ne zadovoljavaju uvjete za formiranje višepredmetne
linije zbog različitih vremena obrade i neizbježnih povratnih putova. U tom slučaju, problem
formiranja proizvodnih stanica odnosi se na razlaganje cijele prostorne strukture na manje
funkcionalne jedinice - proizvodne stanice. Dakle, primjenom načela grupne tehnologije na
proizvodni proces, razvila se proizvodnja u stanicama (engl. cellular manufacturing). Tako u
prostoru formirana skupina sredstava za proizvodnju naziva se proizvodna stanica (engl. cell,
cluster).

Na slici 4.31 prikazana je prostorna proizvodna struktura organizirana prema načelu grupne
tehnologije.
 U P R A V L JA N JE

to k in f o rm a c ija
to k m a te rija la

Slika 4.31 - Tokovi informacija i materijala kod proizvodnih struktura organiziranih prema
načelu grupne tehnologije

Stupanj samostalnosti pojedine proizvodne stanice je ono o čemu se najviše vodi računa u fazi
projektiranja sustava. Potrebno je točno odrediti koje će se aktivnosti obavljati unutar stanice,
te ostaviti mogućnost prilagodbe na moguće promjene u listi zahtjeva koji se postavljaju pred
proizvodni sustav.

Uz proizvodne djelatnosti, stanice obično obavljaju i druge funkcije s različitim stupnjem

integracije tokova materijala i informacija unutar stanice i prema proizvodnom sustavu u
cjelini.

Problem formiranja skupina sredstava za proizvodnju, odnosno proizvodnih stanica

predstavlja osnovni i vrlo složen problem pri uvođenju prostornih struktura prema načelu
grupne tehnologije. Razvijene su mnogobrojne metode koji se koriste za rješavanje ovog
problema u uvođenju grupne tehnologije. Da bi se to moglo provesti potrebno je definirati
matricu “dio-stroj”. Matrica obuhvaća sve predmete rada (dijelove) koji se proizvode i sva
sredstva za proizvodnju (npr. strojeve). Jedinica na križanju retka i stupca matrice znači da se
dio, koji je predstavljen retkom matrice, obrađuje na stroju čiju operaciju predstavlja stupac
matrice. Permutiranjem redaka i stupaca matrice formiraju se stanice. Permutiranjem se
obavlja blokovska dijagonalizacija matrice “dio-stroj”. Primjer osnovne i permutirane matrica
“dio-stroj” kod savršenog grupiranja prikazan je na slici 4.32.
 S tro je v i (m ) S tro je v i (m )
1 2 3 4 5 6 1 3 5 2 4 6
1 1 0 1 0 1 0 1 1 1 1 0 0 0
D ije lo v i ( p )

D ije lo v i ( p )
2 0 1 0 1 0 1 4 1 1 1 0 0 0
3 0 1 0 1 0 1 5 1 1 1 0 0 0
4 1 0 1 0 1 0 2 0 0 0 1 1 1
5 1 0 1 0 1 0 3 0 0 0 1 1 1
6 0 1 0 1 0 1 6 0 0 0 1 1 1

Polazna matrica Permutirana matrica

Slika 4.32 - Polazna i permutirana matrica “dio-stroj”

Projektiranje proizvodnih stanica u najvećoj mjeri svodi se na problem prepoznavanja familija

dijelova pogodnih za obrađivanje na skupini sredstava za proizvodnju. Pri tome se postavlja
cijeli niz drugih, često strateških pitanja, koja treba uzeti u obzir prilikom projektiranja
proizvodnog procesa u sklopu ukupnog problema, kao što su: stupanj prilagodljivosti
sredstava za proizvodnju, vrsta transportnih uređaja, prostorna struktura stanica, broj i tip
sredstava za proizvodnju, itd.

Osim toga, svaki kvalitetni projekt oblikovanja proizvodnih stanica mora rezultirati
stvaranjem proizvodne strukture koja će maksimalno iskoristiti prednosti takve organizacije
kao što su visoka proizvodnost, smanjenje pripremno-završnih vremena, itd.

Prednosti koje donosi uvođenje prostornih struktura prema načelu grupne tehnologije su:

skraćenje ciklusa proizvodnje,

mogućnost prilagođavanja na nove tehnološke postupke,
poboljšanje proizvodnosti,
smanjenje zaliha,
poboljšanje kakvoće proizvoda,
skraćenje pripremno-završnog vremena,
mogućnost primjene jednostavnih transportnih sredstava uz kratke transportne putove,
olakšano planiranje i upravljanje proizvodnjom,
bolje korištenje proizvodne površine.

Uobičajeni nedostaci ovakve prostorne proizvodne strukture su:

visoke početne investicije (višestruka sredstva za proizvodnju i alati),

potrebno je visokokvalificirano osoblje,
lošija iskorištenost sredstava za proizvodnju i rada,
visoki troškovi pripreme proizvodnje, itd.

Prema prethodno usvojenoj podjeli i opisu, na slici 4.33 shematski je prikazano područje
primjene pojedinih prostornih struktura.
 S T U PA N J A U T O M A T IZ A C IJE

5
B R O J K O M A D A P R O IZ V O D A

C IK L U S P R O IZ V O D N JE
4

U Č E S T A L O S T P O N A V L J. S E R IJE

B R O J V A R IJA N T I P R O IZ V O D A

Oznake na slici:
1. Pojedinačni raspored - NC strojevi, obradni centri
2. Skupine po vrsti obrade

3. Skupine po svrsi

4. Višepredmetne linije

5. Jednopredmetne linije

Slika 4.33 - Područje primjene i osnovna obilježja prostornih proizvodnih struktura

4.4.1.4 PRILAGODLJIVE PROSTORNE PROIZVODNE STRUKTURE

Koncept prilagodljive prostorne strukture podrazumijeva automatizaciju serijske proizvodnje

kroz integraciju toka materijala i informacija unutar proizvodnog sustava. Pri tome se koriste
univerzalni obradni strojevi i strojevi posebnih namjena, a posebno numerički upravljani i
višeoperacijski strojevi, koji u automatiziranom pogonu djeluju na povećanje proizvodnosti.
Na slici 4.33 prilagodljive prostorne proizvodne strukture najvećim dijelom pokrivaju
područja 2, 3 i 4.
U nastavku će se opisati ranije navedene prilagodljive prostorne proizvodne strukture:

prilagodljive obradne stanice,

prilagodljive obradni sustavi,
prilagodljive transfer linije.

Prilagodljiva obradna stanica se definira kao proizvodna struktura u kojoj se mogu

automatizirano obrađivati različiti prizmatični i/ili rotacijski predmeti rada u pojedinačnoj ili
maloserijskoj proizvodnji, slika 4.34. Cilj razvoja prilagodljive obradne stanice je postizanje
automatiziranog rukovanja i skladištenja predmeta rada, reznih alata mjernih i steznih naprava
i uređaja. Idealna koncepcija prilagodljive obradne stanice postiže se proizvodnjom u tri
smjene, pri čemu proizvodni sustav radi najmanje jednu smjenu bez prisutnosti ljudi.
Pretpostavka za realizaciju ove proizvodne koncepcije je automatizacija sredstva za
proizvodnju, kao i perifernih funkcija, poput skladištenja predmeta rada, rukovanja
materijalom, kao i zadataka mjerenja i kontrole.

Slika 4.34 - Prilagodljiva obradna stanica za tokarenje HEID FMS 530

Prilagodljiva stanica, kao i prilagodljivi sustav, mogu biti projektirani za nekoliko različitih
proizvodnih procesa: rezanje metala (najviše), obradu deformiranjem, montažu i zavarivanje.

Prilagodljiva obradna stanica je osnovna konfiguracija prilagodljivog obradnog sustava, a

sastoji se od numerički upravljanog obradnog centra ili tokarskog centra., koji su koncipirani
kao višeoperacijski strojevi za kompletnu ili djelomičnu obradu predmeta rada, a kao
suprotnost jednoperacijskim strojevima skupine po vrsti obrade. U odnosu na NC/CNC
strojeve, obradnim centrima se postiže povećana prilagodljivost (npr. magazin alata) i
proizvodnost (npr. višestrana obrada predmeta s okretnim stolovima, te posluživanje više
strojeva s automatiziranom obradom). Prilagodljivost obradnog centra postiže se kroz
mogućnost automatizirane izmjene alata, pozicioniranje predmeta rada, programabilno
upravljanje relativnim kretanjem između alata i predmeta rada za jednu ili više vreteništa.
Automatizirani rad prilagodljive obradne stanice zahtijeva automatizirani nadzor nad
procesom obrade. Ovo se postiže uvođenjem odgovarajućih mjernih ticala i senzora, s kojima
se npr. zaustavi rad stroja u slučaju loma alata.

Za upravljanje prilagodljivim obradnim stanicama razvijeno je više paketa s različitim NC

programima. Pri tome se može koristiti neposredno upravljanje stanicom (CNC - Computer
Numerical Control), ili s pomoću središnjeg računala (DNC - Direct Numerical Control).

Prilagodljivi obradni sustav je integralno računalom upravljani kompleks CNC obradnih

strojeva, obradnih centara i prilagodljivih obradnih stanica s automatiziranom izmjenom alata,
pribora i obradaka, te povezanih transportnim sustavom, međusobno i sa skladištem sirovaca,
obradaka i pribora. Ovim sustavom moguće je s minimalnom ručnom obradom proizvesti
svaki obradak, uz kratko vrijeme izmjene, koji pripada određenoj skupini tehnološki sličnih
obradaka prema unaprijed određenim planovima. Cijeli sustav izravno je numerički upravljan
računalom koje je obično glavno tvorničko računalo.

Prilagodljivi obradni sustavi nastali su radi povećanja proizvodnosti i smanjenja troškova

proizvodnje. Ovome je pridonio koncept prilagodljive automatizacije, te primjena elektronike
i elektroničkih računala u gradnji obradnih strojeva. Grupiranjem obradaka prema tehnološkoj
sličnosti stvara se asortiman, kojim je moguće dostići ranije postignute prednosti serijske
proizvodnje.

Prilagodljivi obradni sustavi mogu se satojati od slijedećih komponenti:

CNC obradnih strojeva, obradnih ili tokarskih centara,

transportnog sustava obradaka,
uređaja za automatiziranu izmjenu obradaka,
uređaja za pranje, sušenje i hlađenje,
uređaja za dimenzionalno mjerenje obradaka,
središnjeg upravljačkog uređaja, koji će povezati komponente sustava tako da omogući
obradu malih i srednjih serija obradaka.

Da bi se postigao cilj moderne tehnologije, tj. povećala proizvodnost, smanjili troškovi

proizvodnje, a povećala kakvoća proizvodnje do optimalne, prije projektiranja prilagodljivog
obradnog sustava potrebno je detaljno analizirati, kako tehnološke zadatke, tako i moguća
rješenja.

Transportni sustavi glede načina povezivanja sredstava za proizvodnju mogu se podijeliti na

unutarnje i vanjske sustave. Kod unutarnje povezanosti tok materijala prolazi kroz radni
prostor sredstava za proizvodnju, što je nepovoljno za planiranje i upravljanje prilagodljivim
obradnim sustavima, jer se zahtijeva taktni transport. Kod vanjskog povezivanja transportni
put se nalazi pored sredstva za proizvodnju, što omogućuje paralelno odvijanje transporta i
obrade.

Osnovni geometrijski oblici toka materijala u prilagodljivim obradnim sustavima su linija i

krug.

Pri projektiranju prilagodljivih obradnih sustava primjenjuju se transportna sredstva

prekidnog i neprekidnog toka transporta. Najznačajnija transportna sredstva neprekidnog toka
transporta su valjčani i trakasti transporteri. U novije vrijeme pri projektiranju prilagodljivih
obradnih sustava sve manje se primjenjuju valjčani transporteri, dok raste trend primjene
indukcijskih automatizirano vođenih vozila.

Skladište predmeta rada ima zadatak da pohrani predmete prije i nakon obrade ili između
pojedinih operacija. Pri tome se skladište može organizirati kao središnje ili međuskladišta.
Središnje skladište je prilagodljivije u odnosu na smetnje i različita vremena obrade, ali
zahtijeva veliki broj transportnih aktivnosti. S druge strane međuskladište ima male
mogućnosti osiguranja zaliha, ali se zato relativno jednostavno u njemu može postići visoki
stupanj iskorištenosti. Kombinacija ova dva načina skladištenja vodi k visokoj iskorištenosti
kapaciteta s malobrojnim transportnim aktivnostima.

Upravljanje velikim brojem automatiziranih komponenti prilagodljivog obradnog sustava

najčešće se ostvaruje DNC povezivanjem. Kod manjih sustava s malim brojem
automatiziranih komponenti je moguće upravljanje s CNC vezama.

S obzirom na broj operacija prilagodljivi obradni sustavi se mogu podijeliti na

jednooperacijske, višeoperacijske i kombinirane, što ovisi o sličnosti predmeta rada.

Jednooperacijski obradni sustav sadrži dodatne uređaje koji omogućavaju potpun završetak
obrade predmeta rada na jednom sredstvu za proizvodnju. Višeoperacijski sustavi su u tom
smislu ograničeni.

Kod prilagodljive transfer linije, više različitih ili istovrsnih računalom upravljanih (CNC)
obradnih strojeva izvodi sve zahtjevane operacije na obradi jedne skupine tehnološki sličnih
obradaka u automatiziranom slijedu. Najčešće se koriste za obradu prizmatičnih proizvode.
Primjenom CNC strojeva moguće je relativno jednostavno mijenjati konstrukciju nekog
proizvoda i tehnologiju obrade bez neizbježnih gubitaka vremena koji prate klasične transfer
linije (klasične jednopredmetne linije).

Prilagodljiva transfer linija može se projektirati prema načelu tekuće proizvodnje tako da je
više pojedinih modula međusobno povezanih transportnim sustavom, slika 4.35. Pri tome se
obradak giba u taktu najduže operacije i ne može preskočiti ili zaobići pojedini modul. Ovaj
se nedostatak može ispraviti projektiranjem pomoćnih ili paralelnih transportnih putova,
odnosno grananjem transportnih putova. Između sredstva za proizvodnju nalaze se
međuskladišta (engl. buffer), koja u slučaju kvara, služe za osiguranje nesmetanog odvijanja
proizvodnog procesa u određenom vremenskom razmaku. Prilagodljive transfer linije sastoje
se od računalom upravljanih obradnih strojeva, kao i sredstva za proizvodnju posebnih
namjena.

Pri projektiranju prilagodljivih proizvodnih struktura vrlo je teško predvidjeti, odnosno točno
dimenzionirati sve čimbenike koji utječu na njegovo oblikovanje. Zbog toga je postizanje
optimalnog rješenja oblika obradnog sustava i načina njegova djelovanja vrlo teško, posebno
u realnom vremenu. Kao sredstvo za projektiranje prilagodljivih proizvodnih struktura
najčešće se koriste simulacijske metode.
 Slika 4.35 - Komponente i osnovna koncepcija prilagodljive transfer linije (Wiendahl i dr.,
1980.)

Tablica 4.6 prikazuje osnovna svojstva pojedinih prilagodljivih prostornih proizvodnih

struktura.

Tablica 4.6 - Značajke prilagodljivih proizvodnih struktura (Cebalo, 1995.)

 Prilagodljive obradne Prilagodljivi obradni Prilagodljive transfer
Značajke stanice sustavi linije

vanjsko povezivanje NC unutrašnje povezivanje

stroj s automatiziranom
strojeva i obradnih NC strojeva i obradnih
Povezivanje izmjenom predmeta
centara centara

Tok obrade jedan stupanj obrade više stupnjeva obrade više stupnjeva obrade

automatizirani transport automatizirani taktni

Tok materijala automatizirani transport
izvan takta transport

potpuno ili djelomično potpuno ili djelomično

Tok informacija potpuno integriran
integriran integriran

srednja do visoka mala samostalnost bez samostalnosti

Stupanj samostalnosti
samostalnost upravljanja upravljanja upravljanja

velika; moguća je
Visina investicije srednje velika velika
realizacija u koracima

- mali troškovi pripreme

- dugo vrijeme
pripreme kod - ograničena mogućnost
za široki asortiman
prelaza na novi prilagođenja promjeni
proizvoda
proizvod proizvoda
Stupanj prilagodljivosti/
- visoki stupanj
- visok stupanj - visoki stupanj automatizacije
automatizacije automatizacije automatizacije
- mali stupanj
- srednji stupanj - srednji stupanj prilagodljivosti
prilagodljivosti. prilagodljivosti

4.4.2 IZBOR PROSTORNE STRUKTURE

Prilikom donošenja odluke o izboru tipa prostorne strukture, vrlo značajnu ulogu u početnoj
fazi projektiranja ima P-Q analiza. Kao što je ranije spomenuto, ova analiza obuhvaća
usporedbu odnosa broja različitih proizvoda (pozicija, dijelova) i količina u kojoj se izrađuju.

Lijevi dio krivulje u p-q dijagramu odnosi se na velikoserijsku ili masovnu proizvodnju što će
uvjetovati primjenu linijske proizvodnje. Desni dio krivulje u p-q dijagramu odnosi se na
maloserijsku i pojedinačnu proizvodnju, tj. uvjetovat će primjenu radioničke proizvodnje -
layout se oblikuje prema procesu obrade. Srednji dio krivulje u p-q dijagramu predstavlja
kombinaciju ovih dviju prostornih struktura i odnosi se na primjenu koncepta grupne
tehnologije ili primjene samostalnih radnih jedinica.

Kada krivulja u p-q dijagramu ima oblik kao na slici 4.36a, proizvodni sustav sastoji se od
više prostornih struktura, tj. potrebno je razdvojiti radioničku od linijske proizvodnje. Pored
razlike u koncepciji layouta zahtijeva se različita proizvodna oprema, različiti transportni
sustavi, itd. Kada krivulja u p-q dijagramu ima oblik kao na slici 4.36b, pogodno je usvojiti
jedinstveni layout proizvodnog sustava.
 q (k o m /V J )

q (k o m /V J )
1 1

1 p (p re d m e ta ) 1 p (p re d m e ta )

a) b)
Slika 4.36 - Primjeri p-q dijagrama

Postoje ograničenja u primjeni p-q dijagrama i to posebno kada su proizvodi ili procesi
potpuno različiti. U tom slučaju podjela na pojedine radionice zasniva se na jednom od
slijedećih faktora:

značajkama proizvoda (oblik, izmjere, težina),

materijalu,
postupku obrade (tehnološke značajke, redoslijed operacija),
zahtijevanoj kakvoći,
opremi (kod rekonstrukcije postojećih sustava),
vrsti zgrade,
organizacijskoj strukturi,
vrijednosti pojedinih proizvoda, itd.

Jedan od prvih autora koji je uočio da je nužno prvo donijeti odluku o tipu, odnosno tipovima
prostornih struktura u proizvodnim sustavima, a tek onda pristupiti njihovom optimalnom
oblikovanju bio je Schmigalla (Schmigalla, 1970.). Odluku o izboru tipa prostorne strukture
moguće je donijeti na temelju tzv. stupnja kooperacije ili stupnja složenosti (k) koji izražava
međusobne odnose elemenata proizvodnog sustava, a može se izračunati s pomoću izraza:

k i
 i 1
n (4.13)

ki - broj radnih mjesta s kojima je i-to radno mjesto u neposrednoj vezi,

n - broj radnih mjesta u promatranoj proizvodnoj jedinci.

Pod proizvodnom jedinicom podrazumijeva se strukturno zatvoreni odjel proizvodnje u kojem

je za određenu proizvodnju skoncentrirano najmanje 75% operacija.

Za raspored s fiksnom pozicijom, tj za pojedinačni raspored ( n  1 ) vrijedi:

 0
  0
1 . (4.14)

Kod skupina po vrsti obrade, gornja granica stupnja kooperacije dobije se u slučaju kada su
sva radna mjesta u međusobnoj vezi (slika 4.26). Maksimalni broj veza u tom slučaju iznosi:

 n 
  k i    n  1  n
 i 1  max , (4.15)

pa je gornja granica stupnja kooperacije:

 n 
  ki 
 i1  max
  g   n 1
n . (4.16)

Nasuprot tome, kod jednopredmetnih linija svako radno mjesto ima po dvije veze sa
susjednim radnim mjestima, osim početnog i krajnjeg radnog mjesta koji imaju po jednu vezu
(slika 4.28). Dakle,

 k   n  2   2  2  1  2n  2
i
i 1 (4.17)
n

k i
 i 1
 2  2n ,  n  2
n . (4.18)

Dijagram s pomoću kojeg se može odrediti tip prostorne strukture prikazan je na slici 4.37.
Primjeri proračuna stupnja kooperacije prikazani su u tablici 4.7.

10
9
8
S tu p a n j k o o p e ra c ije , 

S K U P IN E P O V R S T I
7 O B RA D E
6
5
4
S K U P IN E
3 V IŠ E P R E D M E T N E L IN IJE PO SV RSI
2
JE D N O P R E D M E T N E L IN IJE
1
0
0 5 10 15 20 25 30
P O JE D IN . B ro j s re d s ta v a z a p r o iz v o d n ju , n
RA SPO R ED

Slika 4.37 - Dijagram k - n

 Tablica 4.7 - Primjeri proračuna stupnja kooperacije

Primjer n Stupanj kooperacije (k)

1 3 5 n

5 k i
22422
 i 1
  2.4
2 4 n 5

1 2 4 5 n

5 k i
1 3  2  3 1
 i 1
 2
3 n 5

1 n

3 4 5 5 k i
11 3  2 1
 i 1
  1.6
2 n 5

Problem primjene stupnja kooperacije, odnosno problem odabira prostorne strukture, nastaje kod
složenih sustava. Složeni proizvodni sustavi uobičajno se sastoje od više prostornih struktura (