Louis Pasteur

Seminarski rad

Sadržaj
1. Uvod..............................................................................................................................................2
2. Biografija........................................................................................................................................2
3. Molekularna asimetrija..................................................................................................................3
4. Fermentacija i teorija klica kod bolesti..........................................................................................4
5. Spontana generacija......................................................................................................................5
6. Imunologija i cijepljenje.................................................................................................................6
7. Nagrade za njegova postignuća.....................................................................................................8
7.1. Pasteurov institut...................................................................................................................8
8. Zaključak........................................................................................................................................8
9. Literatura.......................................................................................................................................9
 1. Uvod

Louis Pasteur je francuski biolog, mikrobiolog i kemičar devetnaestog stoljeća.

Najpoznatiji je po cjepivu protiv bjesnoće te po procesu sterilizacije mlijeka i vina, koje
počasno nosi njegovo ime, pasterizacija. (1) Ovo nisu sva njegova otkrića jer je po državnoj
dužnost proučavao fermentaciju pive i mlijeka te je postavio osnove za modernu industriju po
čemu je također poznat. Također neka od njegovih manje poznatih dostignuća su spašavanje
industrije svile u Francuskoj, opovrgavanje teorije o spontanoj generaciji, kemijsko
istraživanje optičkih struktura pomoću kojih je postavio osnove stereokemije i mnoge druge.
(2) Zbog svojih dostignuća koja su pripomogla u liječenju brojnih humanih bolesti, ali i u
medicini općenito zajedno s Robertom Kochom i Ferdinandom Chnom se smatra ocem
bakteriologije. Za svoja otkrića i akademsku službu je još za života dobio najveće francusko
odličje Legije Časti.

1
 2. Biografija

Louis Pasteur rođen je 27. prosinca 1822. godine u Dolu, u francuskom gradiću nedaleko
od švicarske granice. Rođen je u kožarskoj obitelji, a otac mu je bio odlikovan u
Napoleonskim ratovima kao narednik. Bio je prosječan učenik koji isprva i nije pokazivao
zainteresiranost prema znanosti, nego se isticao u umjetnosti. Pa se tako njegova djela iz
ranijeg životnog perioda čuvaju na Pasteurovom institutu u Parizu. (3) Isprva je odabrao put
umjetnosti te je 1840. diplomirao na filozofskom fakultetu iz umjetnosti i trebao je započeti
svoj posao kao pomoćni učitelj. No to nije bio kraj njegova obrazovanja on je svoj potencijal
odlučio ostvariti u znanosti te je 1842. godine dobio diplomu prestižnog francuskog , ali s
manjim uspjehom od onog na prijašnjem fakultetu, te je to iduće godine ispravio. Nadahnut
predavanjima kemičara J.B. Dumasa on nastoji postati kemičar, a ne profesor. (2)
Od 1843. do svoga doktorata iz kemije 1847. godine radi kao asistent kemičara Antoinea
Jeroma Balarda, a potom nastavlja godinu dana kasnije kao profesor fizike u liceju u Dijonu.
(4) Nakon toga odlazi u Strasbourg 1849. godine gdje predaje kemiju te upoznaje svoju
buduću suprugu Marie Laurent. Stupaju u bračnu zajednicu nedugo nakon 29. svibnja 1849.
godine, te mu ona postaje glavna i najbliža suradnica u poslu. zajedno imaju petero djece.
Nažalost samo dvoje od njegove djece su doživjeli odraslu dob, dok je ostatak preminuo od
tifusa što ga je i potaklo da krene proučavati humana oboljenja. 1854. godine počinje u Lilleu
vršiti dužnost dekana na novootvorenom fakultetu te se bavi fermentacijskim procesima kod
pive. Tu dužnost obnaša do 1857. godine nakon čega do 1863. biva zaposlen kao direktor
Ecole Normale u Parizu. U tom periodu on se bavi kristalima, te postavlja temelje za optičku
aktivnost stereoizomera te opovrgava tada postojeću dominantnu teoriju spontane generacije.
Od 1863, profesor je geologije i kemije na Ecole nationale superieure des Beaux-Arts, a
nakon toga od 1867. djeluje kao profesor na sveučilištu u Sorboni. Francuska ga 1881.
nagrađuje velikim križem Legije časti. Osniva 1884. godine „ Pasteur Institut“ na čijem se
čelu nalazi sve do svoje smrti. Umire 28. rujna 1895. te je sahranjen s vojničkim počastima u
Pasteurovom institutu u Parizu.

2
 Slika 1. Louis Pasteur, kemičar, biolog i mikrobiolog (1822.-1895.) (3)

3. Molekularna asimetrija

Louis Pasteur se smatra jednim od prvih stereokemičara. Pasteur ljubav prema kristalima
otkriva na početku karijere te se njima intenzivno bavi. Iako je bio kratkovidan imao je
iznimno oko za detalje te je došao do zaključka koji je nakon skoro trideset godina poslužio
za razvoj cijele nove grane kemije. On je naslućivao kako postoji neznatna razlika u
kristalima tartarne kiseline koja se nalazi na dnu bačve kada sok grožđa prelazi u vino.
Pozornim proučavanjem shvaća da je upravu. Promatrao je tartarnu kiselinu proizvedenu od
organskih tvari koja je zakretala svjetlost i onu koja je bila umjetno sintetizirana i nije imala
te sposobnosti.
Do zaključka je došao 1849. godine i shvatio je da postoje dva oblika tartarne kiseline
koji su međusobno enantiomeri, tj. odnose se kao lijeva i desna rukavica. Na ovaj način on
dolazi do dva bitna zaključka koja su uvelike pridonijela razvoju stereokemije. Prvi je bio da
organskim putem nastale tvari češće naginju na desno, a drugo je bilo da svojstva tvari ne
ovise samo o vrsti i broju molekula nego i o njihovom rasporedu u prostoru. Ova dva
zaključka su temelj stereokemije i ujedno prvo zapažanje o kiralnom svojstvu molekula. (2 i
4)
Ovo je bio prvi zapisani pokus u kojem su dokazana kiralna svojstva molekule kao i
izomeri. Izomeri su tvari istog kemijskog sastava s drugačijom strukturom ili s drugačijim
prostornim poretkom.

3
 4. Fermentacija i teorija klica kod bolesti

Louis Pasteur po prvi puta pojavu fermentacije proučava na fakultetu u Lilleu na koji je
došao po nalogu ministra znanosti i prosvjete. Pozicija dekana mu je pružena kako bi podigao
svijest o problemima u industrijama poput industrije piva i vina te kako bi riješio probleme s
kojima su se te industrije svakodnevno suočavale. Ova promjena kao i mnoge druge u
njegovoj karijeri dolazi naglo i ukazuje na njegovu iznimnu sposobnost adaptacije na
novonastale i nepoznate situacije. On u svojim istraživanjima nastoji pomoći lokalnim
vinarama i pivovarama koje su u to vrijeme imale problem s kvarenjem alkohola koji su
distribuirali. (2)
Fermentacija ili vrenje je proces u kojemu dolazi do pretvaranja ugljikohidrata poput
šećera u alkohol ili kiselinu. Postoje tri vrste vrenja mliječna, alkoholna i octeno, a Pasteur je
za života istraživao i ustanovio mnoga do tad nepoznate informacije o ovom procesu. Kod
svog istraživanja alkoholnih pića shvatio je da su mikroorganizmi krivi za kvarenje
proizvoda. Konkretno kod vina dolazi do zaključka da je došlo do kvarenja jer se u vinu koje
je istraživao nalaze bakterije vrste bacilli. Ovo ga je navelo čak i na pomisao da iste
„kvarove“, tj. bolesti u organizmu, uzrokuju razni mikroorganizmi, što je kasnije u životu
proučavao. (3) No ovo nije bio jedini njegov doprinos koji je proizašao iz proučavanja vrenja.
On je također shvatio da su točno određene tvari potrebne kako bi se ciklus pravilo odveo. Za
razliku od mišljenja toga vremena došao je do zaključka da se alkoholno vrenje ne odvija
zbog raspadanja organskih tvari u soku grožđa, nego da do vrenja dolazi zbog enzima koje
kvasac pušta. Također dolazi do zaključka da je fermentacija brža (više šećera se razgradi
kako bi nastao alkohol po količini upotrijebljenog kvasca) kada je kisik dostupan. To se
naziva Pasteurovim efektom. Zbog te činjenice on shvaća kako postoje organizmi koji žive u
uvjetima bez kisika i oni koji žive bolje uz pomoć kisika te ih odjeljuje na aerobne i na
anaerobne. (1)
Zbog velikih doprinosa koje je već napravio za alkoholnu industriju Francuske Napoleon
III. 1863. godine od njega traži da se usredotoči na istraživanje kvarenja alkohola. Pasteur
otkriva kako u kontaktu sa zrakom koji prenosi mikroorganizme dolazi do stvaranja mliječne
kiseline u alkoholu koja ga kvari. Kako bi ovaj problem riješio stvara proces koji se naziva
pasterizacija. (3) Pasterizacija je proces dezinfekcije u kojemu se pri temperaturi od 55 do 70
stupnjeva Celzijevih uništavaju mikrobi i enzimi unutar hrane, bez uništavanja hranjivih
vrijednosti kako bi se onemogućili daljnji degenerativni procesi i produžio rok trajanja. On
prva istraživanja provodi s mokraćom i krvi zdravih ljudi jer smatra da u njima nema
mikroorganizama i nastoji ostvariti proces koji će omogućiti da se tako zadrže neograničeno
dugo. Našao je način kako to ostvariti i shvatio je da se isti proces, pasterizacija, može
koristiti i za pivo, vino i mlijeko. (2)
Nakon ovog otkrića pomogao je u spašavanju još jedne industrije, francuske industrije
svile. Na francuskim poljima došlo je do masovnih oboljenja i umiranja dudovog svilca,
gusjenice koja hranjenjem na dudu proizvodi svilu. U jajašcima duda pronalazi mikroskopske
naznake na određene bolesti koje će se kod njih razviti za života. Preporučio je seljacima koji
su se bavili u ovoj industriji da zapale postojeće bolesne ličinke, a da zdrave uzgajaju u
sterilnim i izoliranim uvjetima. Shvatio je da bi ovakav pristup mogao funkcionirati i u
bolnicama kod zaraženih ljudi te se zalagao za izolaciju pacijenata te što sterilnije uvijete.
Takva stajališta jednog priznatog znanstvenika potakla su kirurga Josepha Listera
dezinficiranju pri zahvatima. (2, 4)

4
 5. Spontana generacija

Nakon što je proučavao alkoholnu fermentaciju na studiju u Lilleu, 1854. kako bi

pomogao raznim vinskim i pivskim industrijama u Sjevernoj Francuskoj. Odlazi u Ecole
Normale, svoju bivšu školu u kojoj postaje dekan te se neovisno o fakultetu bavi uzgajanjem
čistih kultura mikroorganizama. On širi načelo Williama Harveya koji je prvi dao ideju protiv
spontane generacije jer je opazio da se sve vrste mogu dobiti od mikroorganizma iste vrste.
(2) Tadašnja ideja nastanka života je bila da se u zraku nalazi „klica života“ koja će na
hranjivoj podlozi razviti mikroorganizme. Spontana generacija je teorija koja nalaže da
organizmi mogu sami nastati iz neživih stvari, a ovakvo vjerovanje se pojavilo s prvim
misliocima u antici. Konkretno smatralo se da muhe nastaju iz truleži, miševi iz sijena, uši na
travi od rose i slično.
Za svoj pokus Pasteur je rekao da se znanost spontane generacije od njega nikad neće
moći oporaviti. On je dokazao da će se u specijalnoj boci bakterije nakupljati u grlu i da se
neće razvijati nove. Ovako je dokazao da se fermentacija može odvijati i u anaerobnim
uvjetima, a pretpostavljalo se da samo uz pomoć zraka živa bića mogu opstati. Ovo je bilo
protiv načela tadašnjeg vremena te on ulazi u sukob s uglednim znanstvenikom Pouchetom
koji mu se suprotstavio. Pouchet je izjavio da ima dokaz kako se život razvija iz zraka te kako
je obavio pokus u kojem to dokazuje. Pasteur je pomno proučavao Pouchetove pokuse te je
nakon godine dana napravio pokus kojim je svoju tvrdnju dokazao. Te saziva debatu na
akademiji znanosti gdje je javnosti htio dokazati da je njegovo proučavanje točno i kao
potporu dovršiti eksperiment. Pouchet se pojavio bez svojih sprava pomoću kojih bi dokazao
ispravnost svoga pokusa te je Pasteur izašao kao pobjednik.
Kasnije se tek saznalo da bi i Pouchet bio u pravu jer bi oba na kraju svog pokusa imali
mikroorganizme, ali tadašnja saznanja nisu upućivala na nešto takvo. Tek četrnaest godina
kasnije je Pasteur bio zbog ovoga prozvan, ali i tada je zbog vještosti i raznolikosti svojih
procesa uspješno uspio dokazati da je on upravu. (2, 4)

Slika 2. Shema izvođenja Pasteurovog eksperimenta; izvor: http://e-

skola.biol.pmf.unizg.hr/odgovori/odgovor414.htm

5
 6. Imunologija i cijepljenje

Već u 1870-im godinama Pasteur je bio iznimno priznat znanstvenik. Zbog svojih
dostignuća imao je i počasno mjesto u Francuskoj medicinskoj akademiji. Iz svojih prijašnjih
istraživanja već je imao razvijenu teoriju o mikroorganizmima i bakterijama koje izazivaju
bolesti, no ta teorija nije bila priznata od strane akademije. Pasteura to nije previše zamaralo
pa je tako i došao do principa rada cjepiva i na taj način postavio temelj moderne
imunologije. (3) Što se tiče principa rada cjepiva po prvi puta mu se ukazalo pri istraživanju
jednog uzročnika gasne gangrene s J. Joubertom i Ch. Chamberlandom. Proučavajući ovaj
patogeni anaerobni mikrob došao je do njegovog antibiotskog djelovanja. To je ujedno bilo i
prvo utvrđenje takvog djelovanja. (4)
Ovo novo saznanje je nastavio koristiti kod istraživanja kokošje kolere. Uzročnik bolesti
je bila bakterija, danas po njemu Pasteurella. On je kod istraživanja ove bolesti shvatio kako
kokoši koje su već u organizmu imale bakteriju više ne oboljevaju od njega. Štoviše, kokoši
sa starom kulturom ove bolesti su stvarale imunost koja se prenosila kroz generacije sve dok
sama bolest nije u potpunosti iskorijenjena. Na ovaj način on uvodi preventivno cijepljenje
kao pojam koji bi se vrlo brzo mogao koristiti i u medicini. Ovo otkriće ga potiče na daljnje
razmišljanje i istraživanje, te on svoja istraživanja okreće samo i isključivo prema ovome.
Svoj uspjeh s kokošjom kolerom htio je prenijeti i na cjepivo za antraks koji je također
pogađao mnoge životinje na francuskim poljima. Svojim proučavanjemn u isto vrijeme je kao
i Robertom Kochom uspješno došao do uzročnika ove bolesti, bacillusa anthracisa. Tu se
njihov zajednički put odvaja jer na različite načine nastoje dokazati da je upravo ova bakterija
uzročnik. Pasteur je ovo vidio kao savršenu priliku za isprobavanja i stvaranja uspješnog
cjepiva koje bi izliječilo zaražene životinje. Kako bi sa sigurnošću mogao isprobati svoje
cjepivo na velikoj stoci izvodio je pokuse na miševima, kunićima i zamorcima. Spremao je
uzorke bacilusa anthracisa i ubrizgavao ih u pokusne životinje kako bi od njih dobio spojeve
koji ih ne ubijaju i kojima bi mogao liječiti veće životinje. Kad je došao do ovakve oslabljene
bakterije dobio je dozvolu isprobati svoje cjepivo. To je učinio na 70 domaćih životinja u
mjestu Pouilly-le-Fort nedaleko od Pariza. Ovo cjepivo je ubrizgavao u dva ciklusa jednom
dijelu ovaca dok je ostatak bio kontrolna skupina za bolest. Nakon nekog vremena sve ovce
iz kontrolne grupe su uginule. Pasteur je ovako uspio je u svom naumu i tako dokazao struci
ispravnost svojih istraživanja. (1,2,4)
Potaknut još jednim uspješnim eksperimentom odlučio se u potpunosti okrenuti
istraživanju mikroba koji uzrokuju bolesti. Svojim istraživanjima infektivnih životinjskih
bolesti postaje jedan od pionira infektivne patologije. Zbog njegovih istraživanja često se i
kaže da je on izmislio princip djelovanja cjepiva, dok je kirurg Edward Jenner otkrio proces
cijepljenja. (3) Iduće njegovo cjepivo nakon uspješnog liječenja antraksa je bilo cjepivo
protiv bjesnoće. U procesu proučavanja ove bolesti živoderi su mu dovodili bijesne pse u
laboratorij. Pasteur je tim bijesnim psima uzimao uzorak sline kako bi pobliže istražio
uzročnika i našao način kako ih zaliječiti. Isprva svojim ustaljenim metodama nije uspio doći
do uzročnika bolesti, ali ne posustaje. Tako je svoje istraživanje prebacio na kuniće jer je
smatrao da je uzročnik živ i da će njegov ublaženi oblik dobiti kroz par generacija kunića koji
su svi zaraženi. Kasnije je otkriveno kako uzročnik nije živ, točnije radilo se o virusu Rabies
koji napada živčani sustav. Kroz generacije kunića on je cjepivo uzimao iz leđne moždine

6
kako bi ga prebacio na novu generaciju. Na ovaj način je samo poboljšao učinkovitost virusa,
koji je sada ubijao kuniće nakon tjedan dana, a ne nakon tri tjedna. Tako dobiva od prvotnog
„uličnog virus“ (Virus de rue) virus koji ubija kuniće u roku od sedam dana (Virus fixe). Do
pravog cjepiva dolazi sušenjem leđne moždine zaraženih kunića iznad kalijeve lužine u
intervalima od trinaest i četrnaest dana. (4) Budući da je mislio da je uzročnik bolesti živi
organizam, a ne virus smatrao je da će ovim procesom doći do neutraliziranja bolesti sa
samim uzročnikom, ali nije točno to napravio. Njegova ekstrakcija cjepiva je zapravo stvorila
oslabljene viruse koji su dovoljni da se imunost razvije, a da bolest ne napadne organizam.
Ovako dobiva cjepivo kojima je mogao liječiti zaražene pse. (3) Bliski mu suradnik Roux i
sam razvija istom metodom cjepivo za pse. Ovo njegovo otkriće dovodi do prvog
ubrizgavanja oslabljenih patogenih čestica u psa. Psi se nisu zarazili jer su tada već razvili
imunost i nisu oboljeli. (4)
Prije humane uporabe ovog cjepiva ono je bilo korišteno i njegova je ispravnost ispitana
na pedeset pasa koji su preboljeli bjesnoću. Pasteur je još uvijek imao svoje nedoumice oko
korištenja cjepiva na ljudima, pa mu je prvi pacijent bio dječak kojeg je cijepio na nagovor
njegova liječnika koji je rekao da mu ionako nema spasa. Tako je njegov prvi pacijent bio
devetogodišnji dječak Joseph Meister koji je po cijelom svom tijelu imao ugrize bijesnog psa.
Zbog ovakvog intenziteta bolesti i broja ugriza na tijelu smatralo se da treba brzo djelovati.
Pasteura je zabrinjavalo to što će on snositi odgovornost zbog dječakove smrti jer nije
liječnik, ali vidjevši da je ovo jedini način na koji mu potencijalno može pomoći odlučuje se
isprobati svoje cjepivo. Kako bi se djelomično osigurao dao je liječniku da sam cijepi
pacijenta, dok je on nadgledao. Joseph dobiva trinaest dozi cjepiva, a svako cjepivo je u sebi
sadržavalo oslabljenje viruse koji su mu pomagali u stvaranju imunosti na pravu bolest s
kojom je bio suočen. Nakon intenzivnog liječenja ustanovljeno je kako je dječak ozdravio i
da je bolest poražena. Ovo je bio dokaz da je ponovno uspio i da njegovo cjepivo radi i na
ljudima.
Zbog svog uspjeha Pasteur je prozvan herojem i protiv njega nije podignuta kaznena
prijava. Iako je zaobišao kontroverzu koja bi ga sustigla da je dječak umro saznalo se iz
njegovih laboratorijskih bilježnica da ovo ipak nije bila prva osoba na kojoj je testirao svoje
cjepivo. Prije dječaka cjepivo je testirao na još dvije osobe. Jedna je preživjela, ali je
postojala mogućnost da nije ni imala bjesnoću dok je drugi ispitanik preminuo. Kada se vijest
o uspješno izliječenom dječaku proširila došao mu je još jedan pacijent, pastir Jean-Baptiste
Jupille, njega je također odlučio cijepiti. On je nedugo nakon primanja terapije ozdravio. Ove
vijesti su se brzo proširile i Pasteur je svakodnevno dobivao nove upite o cjepivu. Pacijenti su
mu dolazili sa svih krajeva svijeta, pa čak i iz Sjedinjenih Američkih Država, ova činjenica
svjedoči o njegovoj iznimnoj popularnosti u tada. Pasteur je do 1885.cijepio 350 osoba od
kojih je samo jedna razvila bjesnoću. Pasteurov uspjeh potaknuo je mnoge druge
znanstvenike na razvijanje cjepiva za druge bolesti. (1, 3, 4)
Isprva je Pasteur provodio svoja istraživanja u nedoraslim laboratorijima u Ecole
Normale koji nisu imali dovoljno dobru opremu, niti su bili dovoljno razvijeni za njegove
potrebe. Štoviše, u laboratorij u kojem je radio sam je za sebe financirao jer nikada nije uspio
dobiti dovoljno donacija. Uz pomoć ovog velikog uspjeha dobio je povjerenje francuske
zdravstvene zajednice koja ga je odlučila financirati u daljnjim istraživanjima, također
Francuska akademija mu je dodijelila bespovratna sredstva uz pomoć kojih je uspio otvoriti
svoj institut. Institut je otvoren 14. studenog 1888. kako bi se dalje istraživalo cjepivo protiv

7
bjesnoće, ali kako bi se istražile i iskorijenile druge bolesti. Budući da je ostvario izvanrednu
svjetsku popularnost donacije su stizale sa svih strana, iz Rusije, SAD-a, Meksika, Turske i
drugih.(2, 4) Nagrade i počasti za postignuća

7. Nagrade za njegova postignuća

Tijekom svoje dugogodišnje znanstvene karijere Pasteur je zbog svojih otkrića bio
višestruko nagrađivan. Nije volio novčane nagrade za svoja postignuća pa je često radio u
lošijim uvjetima. Za svoja otkrića vezana za tartarnu kiselinu i optičku aktivnost dobio je
1500 franaka od Farmaceutskog društva Francuske, 1856. godine je dobio Rumfordovu
medalju. Za svoja djela vezana uz fermentaciju dobio je Copleyevu medalju. Francuska
akademija znanosti mu je 1859. godine dodijelila Montyonovu nagradu i Jeckerovu nagradu
za svoje eksperimente koji opovrgavaju teoriju spontane generacije. Dobio je Albertovu
medalju Kraljevskog društva umjetnosti 1882. godine. Također je godinu kasnije postao
počasni član Nizozemske Akademije znanosti i umjetnosti. Dobio je i nagradu od Osmanskog
sultana Abdula Hamida II prvoklasnog odreda u medicini i 10000 osmanskih lira. Zbog
svojih iznimnih doprinosa u mikrobiologiji 1895. godine je dobio Leeuwenhoekovu nagradu
Kraljevske akademije znanosti i umjetnosti Nizozemske. Od Francuske je dobio najveća
odličja i časti, poput svog oca koji ih je zaslužio u Napoleonskim ratovima, dobio je orden
Legije časti. (1)

7.1. Pasteurov institut

Louis Pasteur je osnovao ovaj institut kad je dobio nepovratnu donaciju od Francuske.
Ova institucija djeluje danas po istim načelima koje je on ostavio. Smatrao je da bi ova
institucija trebala biti neprofitabilna i da bi trebala sadržavati najmoderniju tehnologiju kako
bi znanstvenici mogli biti u potpunosti sigurni u svoja istraživanja. Službeno je otvoren 14.
studenog 1888., a službeno ga je otvorio predsjednik Francuske Republike. Do danas ovaj
institut je na vrhu biomedicinskih istraživanja. Neka od jako bitnih otkrića koja su odavde
proizašla su prvo sintetiziranje izoliranog virusa HIV, kontrolirano proučavanje virusa koji
uzrokuju tetanus, tuberkulozu, razne gripe, kugu i druge. Sam uspjeh ovog instituta je vidljiv
po tome što su znanstvenici koji su na njemu radili ukupno do danas osvojili 10 Nobelovih
nagrada. (2, 5)

8. Zaključak

Louis Pasteur je svojim postignućima pomogao mnogim poljima znanosti i poboljšao

standarde života drugim generacijama. Životni put ga je odveo na istraživanje najraznolikijih
problema. Iako je najpoznatiji zbog svog cjepiva protiv bjesnoće, otkrio je uzročnike i drugih
bolesti poput antraksa čime je spasio industriju goveda u francuskoj. To također nije jedina
industrija kojoj su njegova istraživanja pomogla jer je uz pomoć pasterizacije promijenio
prehrambenu industriju zauvijek, a pronalaskom nametnika koji je ubijao dudove svilce

8
spasio je i francusku industriju tekstila. Otvorio je put prema novoj grani kemije, stereokemiji
i dao nove teze koje su dokazale kako živi organizmi mogu nastati samo iz živih te je tako
opovrgnuo teoriju spontane generacije. Za svoje karijere je imao puno rivala i nije se uvijek
slagao s mišljenjima koja su bila opće prihvaćena, ali njegovo razmišljanje izvan granica je
dovelo do mnogih njegovih bitnih otkrića. Njegova postignuća su vrijedna divljenja, a njegov
utjecaj je i danas vidljiv.

9. Literatura

1. Louis Pasteur (internetska stranica) Wikipedia; Ažurirano (30. siječnja 2018.)

https://hr.wikipedia.org/wiki/Louis_Pasteur
2. Crowther, J. G. Šest velikih liječnika : Harvey - Pasteur - Lister - Pavlov - Ross –
Fleming. Zagreb : Naprijed, 1958.
3. Ullmann, A. Louis Pasteur (internetska stranica) Encyclopædia Britannica
(objavljeno, 23. prosinca 2019.)
https://www.britannica.com/biography/Louis-Pasteur/Research-career
4. Grmek MD i sur.; Medicinska enciklopedija, 5. svezak, 2. izdanje,
Zagreb;Jugoslavenski leksikografski zavod; 1970
5. Pasteur Institute (internetska stranica) Wikipedia; Ažurirano (1. svibnja 2020.)
https://en.wikipedia.org/wiki/Pasteur_Institute

9
10