Professional Documents
Culture Documents
Bez obzira na veliki uticaj Cagea i njegove škole (M. Feldman) minimalistička
muzika postaje široko popularna tek šezdesetih godina i to zahvaljujući pre
svega Terry Rileyu, Steveu Reichu i Philipu Glassu koji su, svaki na svoj način,
stvorili repetitivnu tehniku. Mada je ponavljanja bilo i kod Cagea, ovde se sad
po prvi put ono nalazi u funkciji osnovnog metoda koji je logički produžetak
ranijih konceptualnih osnova minimalizma. Svest o vrednosti prvobitnih
elemenata vodi njihovom stalnom vraćanju; muzički materijal se skraćuje do
minimuma; najjednostavnije strukture, kombinacije zvukova, ponavljaju se
iznova i iznova kako bi se došlo do samih praelemenata zvučanja. Naspram
dodekafonije i serijalizma, u minimalističkoj muzici se ponovo javlja tonalnost,
ali ona je tu u rudimentarnom obliku, dofunkcionalna i nema nikakve veze s
tonalnošću u tradicionalnoj evropskoj muzici.