1 Poglavlje 15: Sociološka teorija
dajuće i potlačene klase koji je Marx identificirao kao
temelj sukoba u društvu.
Posljedica toga je da postoje mnoge različite
"kvaziskupine" ili potencijalne skupine koje mogu biti
u sukobu jedna s drugom. Neke od tih "kvaziskupina"
udružit će se i djelovati tako da slijede svoje
zajedničke interese. Pojedinci mogu pripadati cijelom
nizu različitih skupina i nisu nužno, u svim dijelovima
društvenog života, ograničeni na pripadnost
podređenim ili dominantnim skupinama. Dahrendorf
je rekao: "Budući da dominacija u industriji ne znači
nužno i dominaciju u državi, ili Crkvi, ili drugim
asocijacijama (udruženjima), društva u cjelini mogu
pružati sliku pluralnosti konkurentnih dominantnih (i
obratno, podređenih) agregata." Tako će osoba koja je
menadžer i zauzima položaj vlasti u kompaniji
pokušavati zadržati taj položaj; ali ako, primjerice, ista
osoba ima podređeni položaj u religijskoj organizaciji,
ona će možda pokušati izmijeniti organizaciju kako bi
uvećala svoj vlastiti autoritet.
Dahrendorf i teorija konflikta — kritika
Ne iznenađuje da marksisti ne prihvaćaju Dahren-
dorfovo stajalište da Marxovu teoriju više nije moguće
primijeniti na suvremena društva. Primjerice, britanski
marksist John Westergaard (1997.) vjeruje daje
Britanija još uvijek fundamentalno podijeljena između
dvije klase i niječe da nejednakost između bogatih i
siromašnih opada posljednjih desetljeća.
Ipak, još je važnije to što neki sociolozi preispituju
može li Dahrendorfov pristup uistinu objasniti
konflikt. lan Craib (1984.) ističe kako Dahrendorf
priznaje da se podređene skupine mogu
Sociolozi koji prihvaćaju perspektivu društvene akcije i
interpretacije obično odbacuju shvaćanje da društvo ima
jasnu stukturu koja upravlja individuama da se ponašaju
na određeni način. Neki teoretičari društvene akcije ne
niječu postojanje društvene strukture, ali smatraju da ta
struktura izrasta iz djelovanja pojedinaca. Tako Weber,
koji na određeni način premošćuje ponor između
strukturalnih perspektiva i perspektiva društvene akcije,
priznaje postojanje klasa, statusnih skupina i stranaka,
ali dovodi u pitanje Durkhei- mov nazor da društvo
postoji neovisno o pojedincima od kojih se sastoji.
Simbolički interakcionisti prihvaćaju postojanje
društvenih uloga, ali niječu da su te uloge fiksne i
nefleksibilne ili determinirane navodnim "potrebama"
društvenog sustava.
Fenomenologija i etnometodologija puno radikalnije
odbacuju strukturalne perspektive. One niječu
postojanje bilo kakve društvene strukture.
pokoriti vlasti dominantnih skupina, ali ga i dovoditi u
pitanje. Tako pripadnici radne snage mogu savjesno
raditi, ali mogu i štrajkati, no Dahrendorf nije objasnio
na odgovarajući način zašto će učiniti jedno, a ne drugo.
Craib pokazuje daje Dahrendorfov jedini odgovor da
kaže kako je to stvar individualnog izbora, ali ovo ne
objašnjava stvarno zašto u nekim prigodama dolazi do
sukoba - primjerice, štrajka — a u drugim ne.
Još općenitije, teorija konflikta, bilo Dahren-
dorfova ili drugih autora, stvara prilično zbrkanu sliku
društvene strukture. Društvo se oslikava kao da se
sastoji od toliko raznih skupina od kojih sve mogu biti u
sukobu jedna s drugom, tako da je teško steći jasnu
sliku o tome kako društvo funkcionira. Nije jasno kakav
će biti konačni rezultat sukoba: tko će pobijediti, a tko
izgubiti. Niti teorija konflikta ne daje odgovarajuće
objašnjenje o tome zašto će jedna skupina biti uspješna,
a druga neće. Marksizam i neomar- ksizam daju znatno
koherentnije odgovore na ovakav tip pitanja. S druge
strane, teorija konflikta je u stanju obuhvatiti sukobe
između skupina kakve su, primjerice muškarci i žene,
koji se ne uklapaju skladno u marksistički okvir ra-
zumijevanja društva.
Teorija konflikta je važni odmak od marksizma i
pomogla je u stvaranju temelja za razvoj nekih kasnijih
teorija. Posebice su poststrukturalisti i postmodernisti
otišli puno dalje tvrdeći da postoje brojni tipovi
društvenih podjela i izvora nejednakosti. Uistinu,
poststrukturalisti i postmodernisti misle više pomoću
pojma razlike negoli podjele i nejednakosti (vidi str.
1068-1075 za raspravu o postmodernizmu).
Sve ove perspektive tvrde da sociolozi trebaju
razumjeti i interpretirati ljudsko ponašanje i otkriti
značenja koja se nalaze iza njega. Fenomenologija i
etnometodologija tvrde da sociologija ne može ići
dalje od razumijevanja značenja koja pojedinci
pripisuju svijetu oko sebe.
Sada ćemo detaljnije razmotriti te perspektive.
Max Weber
 1056 Poglavlje 15: Sociološka teorija

Njemački sociolog Max Weber (1864.-1920.) smatra George Herbert pomoću simbola
se jednim od tri velika osnivača sociologije, uz Marxa Mead (1863.-1931.) "stolica".
i Durkheima. Iako je Weber identifi- postale puno općenito se smatra Slično, na stolicama
fleksibilnije, da se u njima manje upravlja pravilima i utemeljiteljem se može stajati, može ih
da su manje hijerarhijske. Primjerice, Stewart Clegg simboličkog interakcio- se koristiti kao gorivo ili
(1992.) tvrdi da su pos- tfordističke fleksibilne tvrke nizma. Sada ćemo kao sredstvo napada na
znatno manje krute od tradicionalnih birokracija. razmotriti njegove nekog; no raspon
Primjećuje trend prema tom tipu radne organizacije poglede. mogućih radnji koje se
kao dokaz za pomak prema postmodernim mogu povezati sa
organizacijama (vidi str. 713-717 za raspravu o stolicama uvelike je
George Herbert
postfordizmu i fleksibilnim tvrtkama). ograničen tijekom radnje
Mead______________________________
Iz drugačije perspektive, neki interpretatori We- bera na koju upućuje simbol
su tvrdili da postoje razlozi za pretpostavku da Simboli
"stolica". Simboli daju
birokratska dominacija nije neizbježna čak niti u Prema Meadovu
značenja kojima ljudi
modernim društvima. Tako Larry Ray i Michael Reed stajalištu, ljudska misao,
mogu smisleno biti u
(1994.) misle da se "željezni kavez" birokracije može iskustvo i ponašanje bitno
interakciji sa svojim
dovesti u pitanje. Organizacije nisu uvijek uspješne u su društveni (Mead,
prirodnim i društvenim
uvjeravanju ljudi da se ono što čine može opravdati 1934.). Oni svoju prirodu
okolišem. Njih su stvorili
jednostavno pomoću racionalnosti. U modernim duguju činjenici da su
ljudi i oni se ne odnose
društvima ljudi mogu dovoditi u pitanje ciljeve koji se ljudi u međusobnoj
samo na bitnu narav
racionalno pokušavaju ostvariti. interakciji pomoću
predmeta i događaja
Prema Rayu i Reedu, ljudi na takve ciljeve gledaju simbola, od kojih su
nego i na načine na koje
kao na legitimne samo ako su se s njima suglasili. najvažniji sadržani u
ih ljudi opažaju.
Stoga su bila barem dva pravca u kojima su se moderna jeziku. Simbol ne stoji
Bez simbola ne bi
društva mogla razviti: "Željezni kavez s jedne strane i jednostavno za neki
događaj ili predmet: on ih bilo ljudske interakcije
ekspanzija diskurzivne racionalne legitimacije s druge" niti ljudskog društva.
(Ray i Reed, 1994.). Drugim riječima, moguć je sve definira na poseban način
i upućuje kako treba Simbolička interakcija je
veći naglasak na demokratskoj kontroli organizacijskih
reagirati na njih. Tako nužna budući da ljudi
ciljeva. Ako su Ray i Reed u pravu, onda možda
simbol "stolica" ne nemaju instinkata koji bi
pesimističke interpretacije o kon- zekvencijama
predstavlja samo klasu upravljali njihovim
birokracije nisu na mjestu ili su pretjerane.
predmeta i definira ih kao ponašanjem. Ljudi nisu
Ma kakve bile ocjene Weberovih pogleda na
birokraciju, oni su bili izvanredno utjecajni. Njegovi su slične; također upućuje na genetski programirani da
određenu liniju automatski reagiraju na
pogledi oblikovali dobar dio rasprave o sociologiji
djelovanja; to jest, na posebne poticaje. Kako
organizacija, a njegove tvrdnje o racionalizaciji bile su
radnju sjedenja. bi preživjeli, oni stoga
u središtu rasprava o moder- nosti i postmodernosti
(vidi str. 1068-1075 za raspravu o modernosti i Simboli nameću moraju konstruirati svijet
postmodernosti). posebna značenja značenja i živjeti unutar

Simbolički interakcionizam

Simbolički Maxa Webera, simbolički predmetima i događajima, njega. Primjerice, moraju

interakcionizam (o
kojemu se u drugim
poglavljima obično
govorilo kao o interak-
cionizmu) izrazito je
američka grana
sociologije. Razvila se iz
rada skupine američkih
filozofa, npr. Johna
Deweyja, VVilliama I.
Thomasa i Georgea *
Herberta Meada. Poput
interakcionisti su i čineći to, uvelike klasificirati prirodni
zaokupljeni objašnjenjem isključuju druga- moguća okoliš u kategorije hrane
društvenih djelovanja značenja. Primjerice, i ne-hrane kako bi
pomoću značenja koja im stolice mogu biti zadovoljili osnovne
pridaju pojedinci. Ipak, napravljene od metala, prehrambene zahtjeve.
oni se većinom trstike ili drva, i na teme- Na taj način ljudi
usredotočuju na lju toga se mogu definiraju i podražaje
interakcijske situacije definirati kao vrlo (stimuluse) i odgovore
malog opsega, a ne na različiti predmeti. Ipak, (reakciju) na njih. Tako,
velike društvene takve razlike postaju kad lovci afričke savane
promjene. beznačajne činjenicom da kategoriziraju antilopu
se one sve kategoriziraju kao izvor hrane, oni defi-
niraju što je važno u do posebnog odgovora.
prirodnom okolišu i Može se ne osvrnuti na
svoju reakciju na to. gestu, ljubazno
Pomoću simbola daje se odgovoriti, pokušati
značenje svijetu prirode, olakšati situaciju šalom i
a time je omogućena i tako dalje. Osoba s
ljudska interakcija s tim kojom je on u interak-
svijetom. ciji, potom će preuzeti
Preuzimanje uloga njegovu ulogu,
Društveni život se može interpretirati reakciju i
odvijati samo ako pri- nastaviti ili završiti
padnici društva imaju interakciju na temelju te
većinom zajednička interpretacije. Na taj
značenja i simbole. Kad način se ljudska
ne bi bilo tako, smislena interakcija može vidjeti
komunikacija bila bi kao neprekinuti proces
nemoguća. No, interpretacije, pri čemu
zajednički simboli daju svatko preuzima ulogu
samo sredstva pomoću drugoga.
kojih se ljudska
Jastvo
interakcija može
ostvariti. Da bi se Mead je tvrdio da,
procesom preuzimanja
interakcija događala,
svaka uključena osoba uloga, pojedinci
razvijaju koncept
mora interpretirati
"jastva". Smještajući
značenja i namjere
sebe u položaj drugih,
drugih. To omogućuju
oni su u stanju gledati i
zajednički simboli, ali
na sebe. Mead je tvrdio
zapravo se ostvaruje
da se ideja jastva može
pomoću procesa koji je
razviti samo ako
Mead nazvao
pojedinac može "izaći iz
"preuzimanjem uloga".
sebe (iskustveno) na
Proces preuzimanja
način da samom sebi
uloga uključuje jednu
postane predmet". Da bi
osobu koja preuzima
to učinio, on mora
ulogu druge promatrati sebe sa
imaginativno se stajališta drugih. Tako
smještajući u položaj se podrijetlo i razvoj
osobe s kojom je u koncepta jastva nalaze u
interakciji. Primjerice, sposobnosti preuzimanja
ako jedna osoba vidi uloge drugoga.
drugu da se smiješi, Mead je razlikovao
plače, maše rukom ili dva aspekta jastva.
pesnicom, ona će se "Objektivno Ja" ('me') je
staviti u položaj te osobe vaša definicija sebe u
kako bi interpretirala specifičnoj društvenoj
namjeru i značenje. Na ulozi. Primjerice,
temelju te interpretacije, možete sebe smatrati
ona će reagirati na "dobrim roditeljem" ili
radnju druge osobe. "odanim prijateljem".
Tako, ako netko vidi "Ja" je vaše mišljenje o
nekoga kako zamahuje sebi kao cjelini. "Ja",
pesnicom, može koje se također može
interpretirati tu gestu nazvati vašim "pojmom
kao indikaciju agresije, o sebi" ('self concept'),
ali njegova interpretacija izgrađuje se iz reakcija
neće automatski dovesti drugih na vas i načina
na koji vi interpretirate
te reakcije. Ono može
imati znatan utjecaj na
vaše ponašanje.
Primjerice, ako sebe
shvaćate kukavicom na
temelju predodžbe o
sebi koji ste izgradili,
nije vjerojatno da ćete
djelovati hrabro u
opasnim situacijama.
Pogla
vlje
15:
Sociol
oška
teorij
a
1057
Jastvo nije urođeno,
ono je naučeno u djetinj-
stvu. Mead je vidio dva
glavna stadija u ovom
razvoju. Prvi, poznat kao
stadij igranja, uključuje
djecu koja igraju uloge
koje nisu njihove vlas-
tite. Primjerice, djeca se
mogu igrati da su rodi-
telji, liječnik ili
medicinska sestra.
Čineći to, postaju svjesni
da postoji razlika
između njih samih i
uloge koju igraju. Tako
se ideja jastva razvija
kako dijete preuzima
uloge drugih izmišljenih
osoba.
Drugi stadij u razvoju
jastva poznat je kao
stadij igre. Igrajući igru,
djeca sebe počinju vid-
jeti iz perspektive raznih
sudionika. Kako bi igrali
igre, poput nogometa ili
kriketa, djeca moraju
postati svjesna svog
odnosa s drugim
igračima.
Moraju sebe
smjestiti u uloge
drugih kako bi
procijenila svoju
vlastitu posebnu
ulogu u igri. Čineći
to, djeca vide sebe
kroz kolektivno
stajalište drugih
igrača. U Meadovoj
terminologiji, ona
sebe vide iz
perspektive
"generaliziranoga
drugog".
Prema Meadovu
shvaćanju, razvoj
svijesti o sebi je bitni dio
procesa postajanja
čovjekom. On je temelj
misli i akcije i osnova
ljudskog društva. Bez
svijesti o sebi, pojedinac
ne bi mogao usmjeriti
akciju niti odgovoriti na
radnje drugih. Samo
stjecanjem predodžbe o
sebi pojedinac može
preuzeti svoju ulogu
(ulogu sebe). Na taj
način moguća je misao,
budući daje po Meadovu
shvaćanju proces
mišljenja samo
"unutarnja konverza-
cija". Tako, ako nisu
svjesni sebe, pojedinci
neće biti u stanju
razgovarati sami sa
sobom i misao ne bi bila
moguća.
Postajući
"samosvjesni", ljudi
mogu upravljati svoje
vlastito djelovanje
pomoću misli i volje.
Oni sebi mogu postaviti
ciljeve, planirati buduće
radnje i razmatrati
posljedice alternativnih
tijekova djelovanja.
Pomoću svijesti o
sebi, pojedinci su u
stanju vidjeti sebe onako
kako drugi vide njih.
Kad preuzimaju ulogu
drugih, oni se
promatraju s tog
stajališta i postaju
svjesni pogleda na sebe,
kakav imaju drugi.
To je temelj
suradničkog djelovanja u
društvu. Pojedinci će
postati svjesni onoga što
se od njih očekuje i
pokušat će u skladu s
 1058 Poglavlje 15: Sociološka teorija
tim modificirati svoja
djelovanja. Postat će
svjesni općenitih staja-
lišta zajednice i Premda postojanje
prosuđivati i vrednovati
sebe pomoću toga
generaliziranoga
Drugog.
Iz te perspektive,
misao postaje "unutarnja
konverzacija koja se
odvija između ovoga
generaliziranoga drugog
i pojedinca". Tako se
ljudi stalno pitaju što će
drugi misliti i očekivati
kad razmišljaju o sebi.
Na taj se način
ponašanje regulira
pomoću očekivanja i
stavova drugih. Mead je
tvrdio da "društveni
proces utječe na
ponašanje pojedinaca
uključenih u njega u
obliku generaliziranoga
drugog..., a tako
zajednica kontrolira
ponašanje svojih
pojedinih članova".
Kultura, društvene uloge
i institucije
Mead je prihvatio da
društvo ima kulturu i da ta
kultura sugerira
primjerene tipove
ponašanja za posebne
društvene uloge.
Primjerice, kultura može
specificirati da uloga
liječnika ne smije uklju-
čiti ništa što bi moglo
štetiti pacijentima. Ljudi
će biti skloni djelovati na
način koji je konzistentan
i s očekivanim
ponašanjem povezanim s
posebnom ulogom, i s
konceptom jastva te
osobe. S Meadova
stajališta, društvene
institucije poput obitelji
ili države postoje, u
smislu da su im prik-
ljučene posebne društvene
uloge. Tako se institucija
"obitelji" sastoji od
društvenih uloga majke, novo i inovativno po- interakcionizam počiva
oca, kćeri, sina, sestre, našanje. na tri osnovne premise:
brata i tako dalje.
Društvene uloge stoga 1. Ljudi djeluju na temelju
nisu fiksne niti nepromje- značenja koja daju
kulture i društvenih uloga
njive; u stvarnosti one se predmetima i
oblikuje ljudsko
stalno modificiraju tije- događajima, a ne
ponašanje u odredenoj
kom interakcije. reagiraju jednostavno
mjeri, ljudi još uvijek
na izvanjske podražaje,
imaju na raspolaganju Pojedinac i društvo
kakvi su društvene sile,
mnogo izbora kako će se Meadov pogled na ili na unutarnje
ponašati. Mead je dao ljudsku interakciju vidi podražaje, poput
više razloga za ljude koji istovremeno organskih potreba.
objašnjenje toga: aktivno stvaraju Simbolički
1. Mnoga kulturna društveni okoliš, ali su interakcionizam stoga
očekivanja nisu njime i oblikovani. odbacuje i društveni i
specifična. Društvo Pojedinci iniciraju i biološki determinizam.
može, primjerice, upravljaju svojim 2. Značenja nastaju u
zahtijevati da ljudi nose akcijama, dok su procesu interakcije, a
odjeću, ali obično postoji istovremeno pod nisu jednostavno
znatna sloboda glede utjecajem stajališta i prisutna od početka niti
toga koju će odjeću očekivanja drugih u ob- od početka oblikuju
nositi. liku generaliziranoga buduću akciju. U
2. Pojedinci imaju mnogo drugog. Pojedinac i izvjesnom stupnju,
izbora s obzirom na društvo se smatraju značenja se stvaraju,
uloge koje će preuzeti; neodvojivim, jer modificiraju, razvijaju i
primjerice, imaju element pojedinac može postati mijenjaju unutar in-
izbora kad odlučuju kojim čovjekom samo u terakcijskih situacija, a
će se poslom baviti. društvenom kontekstu. nisu fiksna i gotova. U
U tom kontekstu procesu interakcije
3. Neke društvene uloge
pojedinci razvijaju akteri ne slijede ropski
potiču raznolikost
osjećaj jastva, koji je unaprijed zacrtane
ponašanja: primjerice, od
preduvjet misli. Oni uče norme niti mehanički
modnih kreatora se
preuzimati uloge drugih, djeluju prema utvrđenim
očekuje da će razvijati
što je bitno i za razvoj ulogama.
novu modu.
jastva i suradničko 3. Značenja su rezultat
4. Društvo nema djelovanje. Bez interpretativnih
sveobuhvatnu kulturu. komunikacije u smislu postupaka koje provode
Postoje sup- kulture, a simbola čija su značenja akteri unutar konteksta
ljudi mogu odabrati kojoj zajednička, ovi procesi interakcije. Preuzi-
će se od njih pridružiti. ne bi bili mogući. Stoga majući ulogu drugoga,
5. Mnoga kulturna značenja čovječanstvo živi u akteri interpretiraju
upućuju na mogućnosti, svijetu simbola koji daju značenja
a ne na zahtjeve. Tako značenje i smisao životu i namjere drugih.
simbol "stolica" upućuje i temelj su ljudske Pomoću "mehanizma
na mogućnost da ljudi interakcije. samointerak- cije"
mogu sjediti na tom pojedinci modificiraju ili
predmetu, ali nisu Herbert Blumer mijenjaju svoju definiciju
prisiljeni to činiti. Temeljne premise situacije, isprobavaju
6. Ponekad je nemoguće simboličkog alternativne pravce
djelovati u skladu s interakcionizma akcije i razmatraju
društvenom ulogom: Blumer, učenik Georgea njihove moguće
primjerice, roditelji mogu Herberta Meada, sustav- posljedice.
otkriti da nisu sposobni no je razvio ideje svoga Tako značenja koja
dobro se brinuti oko mentora (Blumer, upravljaju akcijom
svoje djece. U takvim 1962.). Prema Blumeru, nastaju u kontekstu
okolnostima, potrebno je simbolički interakcije pomoću niza
 složenih interpretativnih
postupaka.
Blumer tvrdi da je
interakcionistička
perspektiva u oštrom
kontrastu s gledištima na
društvenu akciju kakva
su nazočna u
"mainstream"
sociologiji. Kaže da se
društvo mora shvatiti
kao trajni proces
interakcije, koji
uključuje aktere koji se
stalno pri- lagođavaju
jedni drugima i
kontinuirano interpre-
tiraju situaciju. Nasuprot
tome, "mainstream" so-
ciologija, a
funkcionalizam posebno,
oslikavaju akciju kao
mehanički odgovor na
prinudu društvenih
sustava. To shvaćanje ne
vidi da "društvene akcije
pojedinaca u ljudskom
društvu konstruiraju oni
sami u procesu
interpretacije. Umjesto
toga, akcija se smatra proizvodom faktora koji djeluju
na pojedince i kroz pojedince." Umjesto da se misli da
ljudi aktivno stvaraju svoj vlastiti društveni svijet,
oslikani su kao da pasivno reagiraju na izvanjsku
prinudu. Njihove su akcije oblikovane potrebama
društvenih sustava i vrijednostima, ulogama i
normama koje su dio tih sustava. Blumer odbacuje
takvo shvaćanje tvrdeći da:
usporedba ljudskog zajedničkog života s funkcioniranjem
mehaničke strukture ili s funkcioniranjem sustava koji
teži ravnoteži, čini mise, suočena je s velikim
poteškoćama u svjetlu formativnog i ek- splorativnoga
karaktera interakcije u kojoj sudionici prosuđuju jedan
drugog i upravljaju vlastitim djelima na temelju tog suda.
Blumer, 1962.
Društvena akcija i društveni sustavi
Premda je kritičan prema onima koji smatraju akciju
predvidljivim i standardnim odgovorom na izvanjske
prinude, Blumer prihvaća d a j e akcija u odredenom
stupnju strukturirana i rutinizirana. Tvrdi da "u većini
situacija u kojima ljudi djeluju jedni nasuprot drugima,
oni imaju unaprijed čvrsto shvaćanje o tome kako
djelovati i kako će drugi djelovati". Ipak, takvo znanje
nudi samo opće upute za ponašanje. Ono ne daje
precizni i detaljni recept za djelovanje koji se onda
mehanički slijedi u svakoj situaciji. Unutar tih uputa
postoji znatan prostor za manevriranje, pregovaranje,
međusobno prilagođivanje i interpretaciju.
Slično, Blumer priznaje postojanje društvenih
institucija i priznaje da one ograničuju ljudsko
ponašanje; ali čak i u situacijama gdje prevladavaju
striktna pravila, poput birokratskih organizacija, postoji
još uvijek prostor za ljudsku inicijativu i kreativnost.
Čak i kad se čini d a j e akcija naročito standardizirana i
strukturirana, ovo se ne treba uzeti kao indikacija da
akteri samo reagiraju na izvanjske sile. Blumer tvrdi:
Obično repetitivno ponašanje ljudi u takvim situacijama
ne bi trebalo zavesti istraživače da misle da tu ne postoji
nikakav proces interpretacije; upravo suprotno, premda
su fiksne, akcije sudjelujucih ljudi konstruiraju oni sami u
procesu interpretacije.
Blumer, 1962.
Prema tome, standardiziranu akciju konstruiraju
društveni akteri, a ne društveni sustavi.
Dobar dio Blumerova rada bavio se razvijanjem
primjerene metodologije za njegovo shvaćanje o ljudskoj
interakciji. 0 tom aspektu njegova rada raspravljali smo
u 14. poglavlju (vidi str. 973).
Primjeri interakcionističke sociologije mogu se naći
na str. 843-849 i 372-379.
Poglavlje 15: Sociološka teorija 1059
Simbolički interakcionizam —
kritika_________________________
Interakcija u vakuumu
Interakcioniste su često optuživali da proučavaju
ljudske interakcije u vakuumu. Usredotočili su se na
male interakcije "licem u lice", malo se brinući oko
njihova povijesnog ili društvenoga konteksta.
Koncentrirali su se na posebne situacije i susrete, malo
govoreći o povijesnim događajima koji su do tih
situacija doveli ili o širem društvenom okviru unutar
kojeg su se one pojavile. Budući da ti faktori utječu na
pojedinu interakcijsku situaciju, nedovoljna pažnja
interakeionista prema njima smatrala se ozbiljnim
propustom. Tako, u kritici Meada, Ropers tvrdi da
"aktivnosti kojima se prema njegovu mišljenju ljudi
bave nisu povijesno determinirani odnosi društvenog i
povijesnog kontinuiteta; one su samo epizode,
interakcije, susreti i situacije" (navedeno u: Meltzer,
Petras i Reynolds, 1975.).
Podrijetlo normi
I dok je simbolički interakcionizam korektiv za
pretjeranosti društvenog determinizma, mnogi kritičari
su tvrdili d a j e otišao predaleko u tom pravcu. Premda
tvrde da akcija nije determinirana strukturalnim
normama, interakcionisti ipak priznaju postojanje
takvih normi. No, oni ih uzimaju kao zadane, umjesto
da objašnjavaju njihovo podrijetlo. Kao što komentira
William Skidmore (1975.), interakcionisti uvelike ne
uspijevaju objasniti "zašto ljudi dosljedno odabiru
djelovati na određeni način u određenim situacijama,
umjesto na sve druge načine koje su mogli odabrati".
Naglašujući fleksibilnost i slobodu ljudskog
djelovanja, interakcionisti umanjuju ograničenja
postavljena djelovanju. Po Skidmoreovu mišljenju, to
potječe od činjenice što "interakcionizam kon- zistentno
izbjegava dati prikaz društvene strukture". Drugim
riječima, ne uspijeva adekvatno objasniti kako dolazi
do standardiziranog normativnog ponašanja i zašto su
pripadnici društva motivirani djelovati u skladu s
društvenim normama.
Izvor značenja
Slične su kritike upućene na račun onoga što mnogi
vide neuspjehom interakeionista da objasne izvor
značenja kojima oni pripisuju takvu važnost. Kao što su
poglavlja o obrazovanju i kriminalu i devijantnosti
pokazala, interakcionizam ne objašnjava podrijetlo
značenja pomoću kojih pojedince etiketiraju njihovi
nastavnici, policajci i socijalni radnici (vidi 11.
poglavlje, str. 843-849 i 6. poglavlje, str. 372-379).
Kritičari tvrde da se takva značenja ne stvaraju
spontano u interakcijskim situacijama. Umjesto toga,
njih sustavno generira društvena struktura.
1060 Poglavlje 15: Sociološka teorija
svijetom pomoću
Tako su marksisti ustvrdili da su značenja koja se osjetila: opi- pom,
pojavljuju u interakcijskim situacijama "licem u lice" mirisom, sluhom, vidom
uvelike proizvod klasnih odnosa. S tog stajališta, i okusom. Bez osjetila
interakcionisti su propustili objasniti najvažniju stvar u nije moguća spoznaja o
vezi sa značenjem: njegovo podrijetlo. vanjskom svijetu. Ipak,
sami osjeti nisu dovoljni
Interakcionizam i američka kultura osobi da bi taj svijet
Simbolički interakcionizam je izrazito američka grana imao ikakva smisla. Kad
sociologije i, za neke, to dijelom objašnjava njegove bi ljudi uzimali svoja
propuste. Tako je Leon Shaskolsky (1970.) tvrdio d a j e
osjetilna iskustva zdravo
interakcionizam u velikoj mjeri odraz kulturnih ideala
za gotovo, bili bi suoče-
američkog društva. Također tvrdi daje "simbolički
ni s nespoznatljivim
interakcionizam duboko ukorijenjen u kulturnom
mnoštvom impresija -
okolišu američkog života te da je njegova interpretacija
boja, svjetla, zvuka,
društva, u nekom smislu, 'zrcalna slika' onoga što to
mirisa, osjeta i okusa —
društvo želi biti".
koji bi bili besmisleni.
Tako se naglasak na slobodi, slobodarstvu i in-
Da bi svladali taj
dividualnosti u interakcionizmu može jednim dijelom
problem, ljudi počinju
smatrati odrazom američkog samoshvaća- nja.
organizirati svijet oko
Shaskolsky kaže da to pomaže objasniti zašto
sebe u fenomene; oni
interakcionistička perspektiva nalazi manju podršku u
Europi, budući da u Europi postoji veća svijest o klasificiraju svoja
prinudama moći i klasne dominacije. Odražavajući osjetilna iskustva u
američke ideale, Shaskolsky tvrdi da se interakcionizam stvari za koje se čini da
nije uspio suočiti sa surovijom zbiljom društvenog imaju zajedničke
života, niti je uzeti u obzir. Ma kakvi bili njegovi karakteristike.
nedostaci, mnogi će se složiti s Williamom Skidmoreom Primjerice, može se
daje "stvarno istina da, s pozitivne strane, nešto od razlikovati između živih
najfascinantnije sociologije nalazimo u i neživih predmeta. Ta
interakcionističkoj tradiciji" (Skidmore, 1975.). razlika se može razraditi
proizvod ljudskog uma i
ne može se evaluirati kao
istinita ili lažna. On nije
nijekao postojanje
fizičkih objekata izvan i
onkraj ljudskog uma, ali
je tvrdio da, budući da
ljudi mogu doći u kontakt
s njima samo preko svojih
osjetila, oni nikad ne
mogu biti sigurni glede
njihove naravi. Tako,
pokušavajući osigurati
znanje, ljudi moraju
staviti stvarnost i
zdravorazumska
vjerovanja "u zagradu": to
znači da ih trebaju staviti,
kakva jesu, unutar
zagrade i zaboraviti na to
jesu li istinita ili lažna.
Jednom kad su to
učinili, mogu se okrenuti
fe- nomenološkom
razumijevanju svijeta.
Husserl je tvrdio da, kako
bi razumjeli društveni
život, fenomenolozi
trebaju proučavati način
na koji ljudi smještaju

tako da se živi predmeti izvanjski svijet u

podijele u sisavce i kategorije dok razlikuju

Fenomenologija je grana
europske filozofije koju
je prvi razvio Edmund
Husserl (1859.-1938.), a
koju je u sociologiji
razradio Alfred Shutz
(1899.-1959.). Shutz je
bio Husserlov učenik
koji se preselio u
Sjedinjene Države
nakon uspona fašizma u
Europi.
Fenomenologija se
razlikuje od pristupa
društvene akcije koje
smo dosad razmatrali
stoga što niječe
mogućnost objašnjenja
društvene akcije kao
takve. Njezin naglasak
je na unutarnjem dje-
lovanju ljudskog uma i nesisavce. Sisavci se posebne fenomene. Na taj
načinu na koji ljudi mogu podijeliti u razne će način biti moguće
klasificiraju i vrste, a vrste se mogu shvatiti značenje
osmišljavaju svijet oko podijeliti u različite fenomena otkrivanjem
sebe. Ona se ne pasmine. Tako ljudi njegove biti. Ono što je
zaokuplja kauzalnim imaju niz skraćenih Husserl pod tim mislio
objašnjenjem ljudskog načina za klasifikaciju i jest da istraživač može
ponašanja na isti način razumijevanje svijeta otkriti razlikovne odlike
kao druge perspektive. koje je izvanjsko (bit),
Fenomenolozi njihovoj vlastitoj
pokušavaju razumjeti svijesti. Primjerice, mala
značenje fenomena ili bijela životinja koja
stvari, a ne objašnjavaju stvara zvuk laveža može
kako su oni nastali. se identificirati kao
pudlica.
Osmišljavanje Husserl (1931.) nije
osjetilnog iskustva mislio d a j e ovaj proces
u bilo kojem smislu
Prema fenomenolozima,
objektivan; klasifikacija
pojedinci dolaze u kon-
fenomena je u potpunosti
takt s izvanjskim