Mjerenje duljine i površine u nastavi matematike u nižim razredima osnovne škole

Mjerenje duljine

Duljina je prva veličina s kojom se učenici susreću pri mjerenju. Mjerenje duljine počinje
još u predškolskoj dobi usporedbom dulji - kraći, viši - niži. Usporedba je osnovni element mjerenja
i radi toga je dijete mora usvojiti na neformalnoj razini, koristeći pojmove dulji, kraći, jednako dug
i fizičke aktivnosti uspoređivanja. Dijete mora fizički približiti dva objekta da bi ih usporedilo. Ako
je dijete pitano: “Što je dulje, crvena olovka ili plava olovka?”, dijete tek nakon što približi dvije
takve dvije olovke daje odgovor. Postupak direktne usporedbe je važan korak u učenju i razvoju
koncepta mjerenja, stoga ne smije biti zanemareno. Polaskom u školu potrebno je aktivnije se baviti
usporedbom na razini dulji-kraći, viši - niži, pri čemu se ono ne smije svesti na uspoređivanje samo
nacrtanih objekata. Tako se učenicima može pripremiti kutija s raznim objektima čija je dominantna
veličina duljina, kao što su spajalica, čačkalica (zatupljenih vrhova), higijenski štapić, slamke
različitih duljina, olovke različitih boja i duljina, lego kockice različitih duljina isl. također je važno
da kutija sadrži objekte koji su savitljivi kao što su konopi različitih duljina. Pitanja koja se mogu
postavljati kreću od: “Što je dulje, spajalica ili slamka, olovka ili 3 spojene lego kockice?”,
“Pronađite u kutiji sve što je dulje/kraće od čačkalice” do “Poredajte po veličini od najkraće do
najdulje stvari iz kutije”.
Put prema mjerenju duljine standardnim mjerama je mjerenje nestandardnim mjernim
jedinicama. Tu ponovo može poslužiti kutija s objektima različitih duljina, samo što sada svake
vrste objekata mora biti više, npr. 20-tak spajalica, lego kockica, slamki, itd. Sada se indirektnom
usporedbom određuje što je dulje bilježnica ili pernica koristeći iste objekte (čačkalice, slamke, …).
Postepeno se duljina nekog objekta (bilježnice) izražava pomoću mjernog broja i mjerne jedinice
(čačkalice). U ovom dijelu važno je koristiti skupine objekata koji su model nestandardne mjerne
jedinice:
• skupine velikih modela - papirnati otisci stopala, trake i konopi duljina od 50 - 100 cm…
• Supine srednje velikih modela - slamke, štapići za ražnjiće (bez oštrih vrhova), trake i
konopi duljina cca. 10 cm
• Skupine malih modela - spajalice, lego kockice, Cousinaire štapići, …
Važan dio u korištenju većih i manjih nestandardnih mjernih jedinica je trenutak kada učenici uoće
da je bilježnica duga 12 spajalica, ali i jednu slamku. Što je manja mjerna jedinica, veći je mjerni
broj.
Sada je potrebno da učenici nacrtaju dužinu i mjere nacrtanu dužinu nestandardnim mjernim
jedinicama, npr. spajalicama. U ovom koraku treba provjeriti na koji način slažu spajalice na
1
dužinu, da se ne preklapaju i da nema procjepa između spajalica. Sada je moguće mjeriti više
nacrtanih dužina i učenici moraju tvrditi koja je dužina dulja i za koliko “mjernih jedinica”.
Nakon što je utvrđeno da učenici razumiju pojam mjerenja sa nestandardnim jedinicama,
nudimo im trakice duge 1 cm kao novu mjernu jedinicu s kojom mjere, a radi jednostavnosti nakon
nekog vremena spojimo trakice od jednog centimetra u dulju traku. Svaku trakicu označimo
brojevima 1, 2, 3, 4, … , takva trakica postaje mjerna vrpca, a jednu trakicu nazivamo centimetar.

Postepeno, njihovu mjernu vrpcu zamjenjuje ravnalo. Djeca koja mjerenje uče samo rabeći ravnalo
često ne razumiju da brojevi ispod crtica označavaju broj razmaka od prve oznake do te oznake, već
misle da se radi o broju oznaka (crtica na ravnalu). Takav pristup instruiranja načina kojim se barata
i mjeri ravnalom ne razvija kod djece razumijevanje
samog pojma mjerenja i dovodi do grešaka. Jedna
od takvih je očitavanje krajnjeg broja mjerne
skale, bez obzira što početak nije nuli, pa tako bi u
primjeru na slici dijete reklo da je olovka duga 9.

Nakon što se uvede centimetar kao standardna mjerna jedinica, uvode se i ostale veće i
manje mjerne jedinica: milimetar, decimetar, metar i kilometar i veza među njima. Za svaku od
njih potrebno je steći osječaj za veličinu, pa tako milimetar možemo povezati s debljinom nokta,
centimetar s širinom dječjeg prstića, decimetar s duljinom dlana, a metar s korakom. Nakon godina
učenja djeca zapamte da su duljine ovih mjernih jedinica vezane s 10, 100 i 1 000, ali često

2
zaboravljaju odnose. Stvaranjem poveznica s realnim predmetima mogu procjeniti koja je mjerna
jedinica višekratnik koje, ako primjerice zapamti taj odnos “nokat - prstić - dlan - korak”.

Mjerenje površine

Površina je veličina plohe nekog lika,kao što je duljina mjera dužine. Ne uvede li se pojam
mjerenja površine kvalitetno u ovoj dobi učenik će cijelo školovanje imati problem s površinom
likova. Posebno, ako se pojamo površine vezuje samo za površinu pravokutnika i kvadrata, na način
da se površina određuje preko formule za površinu, učenik će graditi miskoncepciju da je površina
ovisi o duljini ruba lika.
Kao i kod duljine i površinu je u početku učenja potrebno vezati na neformalnoj razini za
nešto djetetu blisko i mjeriti je nestandardnim mjernim jedinicama. Tako se pojam površine može
vezati za količinu boje koju se koristi da se oboja neki lik. Učenicima se pokažu dva lika i traži se
da procjene za koji je potrebno više boje da ga obojamo. Onaj lik za koji je potrebno više boje,
kažemo da ima i veću površinu. Više boje - veća površina, manje boje - manja površina.
Problemska situacija u kojoj su ponuđena dva lika koja za koje nije moguće tako lako postaviti
dobru procjenu navesti će nas na potrebu za mjerenjem površine.
No prije svega treba provesti mjerenje direktnom usporedbom, kao što se to radi kod
mjerenja duljine, gdje se prislanjanjem jedne dužine uz drugu direktno moglo očitati koja je dulja
ili koja je kraća. Kod površine, direkta usporedba provodi se preklapanjem likova jednog preko
drugog. Naravno, to je moguće jedino ako su likovi slični (u matematičkom smislu sličnosti). Za
one koji to nisu koristimo se rezanjem likova na dijelove i pokušajem preklapanja. Iako se naoko
čini jednostavnim, dijeci je ovaj korak zahtjevan,
ali ga je potrebno provesti. Tako da bi utvrdili
imaju li likovi na slici jednaku površinu ili
ima li jedan od njih veću ili manju djeca ih
moraju rastaviti na jednake dijelove, rotirati i
preklapati.

3
Ovaj proces može započeti i igrom Rastavi pravokutnik i načini od njega različite likove, kao i
poznatom slagalicom Tangram. Rastavljanje i
sastavljanje likova uključuje misaone rotacije,
translacije i simetrije lika prije samog sastavljanja,
čime se jača učenikov prostorni zor, koji ne
nezamjenjiv u kasnijem usvajanju
geometrijskih koncepata.

Nakon ovakvih aktivnosti prelazi se na likove koje je moguće rastaviti na jednake kvadrate radi
usporedbe površina. Suprotno vjerovanju da je pojam površine najjednostavnije uvesti preko
pravokutnika i kvadrata produbljuje kod učenika miskoncepciju da veličina površine ovisi o duljini
ruba lika tj. opsegu lika. Rastavljanjem nepravilnih likova na kvadrate, jednaki kvadrati postepeno
postaju mjerne jedinice za površinu. Tada uvodimo različite kvadrate, izrezane iz papira ili
primjerice žute papiriće za podsjetnik kao nestandardne mjerne jedinice kojima započinjemo
indirektnu usporedbu površine dva lika. Ponovo kao kod mjerenja duljine, koristimo kvadrate
različitih veličina ovisno o tome želimo li mjeriti manje ili veće površine. Započinjemo s
površinama bilježnica, stola, pa prelazimo
na likove većih površina koje ocrtavamo na
ploči ili podu. Kao na sljedećoj slici
možemo ljepljivom vrpcom ocrtati lin na podu
i dati djeci da slaganjem večih kvadrata
procjene površinu ocrtanog lika.

4
Nakon ovakvih aktivnosti postepeno se uvode standardne mjerne jedinice, a od svih kvadrata koje
smo koristili izdvajamo onaj stranica duljine centimetar, decimetar i metar i nazivamo ih kvadratni
centimetar, kvadratni decimetar i kvadratni metar. Kvadratni milimetar uvodi se intuitivno i tek na
kvadratnoj mreži (milimetarski papir), jer je teško precizno ga izrezati i još teže njime baratati.
Nakon ovakvih aktivnosti potrebno je uvesti i kvadratnu mrežu kao jednostavniji model “brojanja
kvadratića”. Postavimo učenicima zadatak da odrede koji od sljedećih pravokutnika ima veću
površinu, a da ih ne režu i preklapaju, niti da preko njih slažu pravokutnike. Daju se pravokutnici
primjerice stranica 5cm i 8 cm uz pravokutnik stranica 4 cm i 10 cm ili (i) pravokutnik 5 cm i 10
cm uz kvadrat stranice 7 cm. Očekuje se da će učenici ucrtati kvadratnu mrežu unutar svakoga i
prebojati kvadratiće. Takvom aktivnosti su na pravom putu za uvođenje formula za površinu
pravokutnika i kvadrata.5