Zdravstveno učilište

Medvedgradska 55
10 000 Zagreb

ZAVRŠNI RAD
FARMACEUTSKA TEHNOLOGIJA S KOZMETOLOGIJOM
WHITFIELDOVA MAST

Mentor: Polaznica:
Branimir Šincek, mag.pharm. Katarina
SADRŽAJ:

1. UVOD…………………………………………………………………………………………..1
2. POLUČVRSTI LJEKOVITI PRIPRAVCI……………………………………………………..1
2.1. LJEKOVITE MASTI…………………………………………………………………2
3. PODLOGE……………………………………………………………………………………...3
3.1. Bezvodne podloge…………………………………………………………………….4
3.2. Podloge s vodom –
Emulzije………………………………………………………….6
3.3. Podloge topive u vodi…………………………………………………………………
8
4. IZRADA LJEKOVITIH MASTI………………………………………………………………
11
4.1. Ispitivanje ljekovitih masti…………………………………………………………..11
4.2. Čuvanje ljekovitih
masti……………………………………………………………..12
5. DERMATOLOŠKE
MASTI…………………………………………………………………..12
5.1. Whitfieldova mast…………………………………………………………………...13
6. ZAKLJUČAK…………………………………………………………………………………15
7.
LITERATURA………………………………………………………………………………...16
1. UVOD

Masti su polučvrsti ljekoviti pripravci za vanjsku uporabu, namijenjeni za liječenje kože,

sluznice i rana. Sadrže lijek ili zaštitne tvari otopljene, suspendirane ili emulgirane u prikladnom
mediju. Ljekovite masti imaju polukrutu konzistenciju pri uobičajenim temperaturama, koje
moraju biti takve da se mogu lako raširiti na zahvaćeno područje u tankom sloju koji može dugo
ostati na mjestu primjene i omogućiti trajni kontakt lijeka s koža. Naziv unguenta potječe od
latinske riječi ungere - što znači ulje.

Za formuliranje dobre ljekovite masti potrebno je znati fizikalno-kemijska svojstva i ljekovite

tvari te supstrat koji se smatra prikladnim za određeni lijek i temperaturnu situaciju. Ljekovita
mast mora biti pripremljena na takav način da može razviti željeni terapeutski učinak i da su sve
komponente međusobno kompatibilne, a gotova mast mora biti fizički i kemijski stabilna.

U ovome radu, uz objašnjenje ljekovitih masti, priprave i djelovanja, osvrnuti ćemo se na

temu Whitfieldove masti.

2. POLUČVRSTI LJEKOVITI PRIPAVCI

Polučvrsti ljekoviti pripravci služe za lokalnu (topičku) primjenu na koži (kutana primjena).
Mogu djelovati na samoj površini kože i u njezinom rožnatom sloju (npr. antiseptici i
antimikotici) ili na dublje dijelove epidermisa (npr. antiflogistici, antireumatici, kortikosteroidi,
antivirotici,sebotropne tvari i sl. )

Polučvrsti pripravci za primjenu na koži dijele se na:

- masti

- kreme

- gelove

- paste

1
 - kataplazme (mekani topli oblozi)

- medicinske flastere

Polučvrsti pripravci namijenjeni su za lokalno ili transdermalno oslobađanje aktivne tvari.

Sastoje se od jednostavne ili složene podloge u kojoj su otopljene ili dispergirane jedna ili više
aktivnih tvari.

2.1. Ljekovite masti

Ljekovite masti (unugenta) su polučvrsti ljekoviti pripravci za primjenu na zdravu,

ozlijeđenu i bolesnu kožu ili sluznicu. To su zapravo gelovi plastičnih osobina jer pod tehničkim
i termičkim utjecajima mijenjaju svoj oblik. Aktivne se tvari gotovo uvijek koriste sa podlogom.
Ljekovite masti karakterizira sadržaj od 20% vodene faze i više od 50% masne faze.

Da bi se formulirala dobra mast, potrebno je znati fizikalna i kemijska svojstva i ljekovite

supstance kao i podloge koje se smatraju prikladnima za određeni lijek i temperaturu.
Pripremljena mast mora biti sposobna proizvesti željeni terapeutski učinak, a svi sastojci moraju
biti kompatibilni te pripremljena mast mora biti fizički i kemijski stabilna. Najvažniji zahtjev za
masti je da lako oslobađaju ljekovitu tvar kako bi imala terapeutski učinak. Ljekovite masti
sastoje se od jedne ili više ljekovitih tvari i baze ex-cipiens koja služi kao nosač ljekovite tvari.

S terapijskog gledališta razlikuju se:

- pokrovne masti – primjenjuju se za zaštitu zdrave kože od vanjskih utjecaja

- penetracijske masti – primjenjuju se za liječenje bolesne kože jer prodiru samo u njezine
gornje slojeve

- apsorpcijske masti – primjenjuju se za liječenje tjelesnih bolesti jer prodiru kroz sve
slojeve kože

2
3. PODLOGE

Za razliku od većine pomoćnih tvari koje se rabe za oblikovanje ljekovitih pripravaka,

podloge su i same djelatne, pa često imaju dominantnu ulogu u uspjehu ili neuspjehu terapije.
Sastav podloge treba biti prilagođen koži, tj. njezinom statusu i tipu, te prirodi površine i stadiju
bolesti. U topičkoj terapiji treba se pridržavati pravila: vrsta aktive tvari (lijeka) odabire se prema
vrsti dermatoze, a vrsta podloge odabire se prema stadiju dermatoze.

Idealna podloga treba zadovoljiti mnoge zahtjeve i biti:

- fiziološki podnošljiva

- kemijski i mikrobiološki stabilna

- podnošljiva s ljekovitim tvarima i oslobađati ih u dostatnoj mjeri

- imati konzistenciju koja omogućuje dobru razmazivost

- imati sposobnost vezanja vode i tekućih ljekovitih tvari

Podloge su uglavnom složeni sustavi različitih karakteristika i različitog sastava, prirodnog,

polusintetskog i sintetskog porijekla. Zavisno o kemijskim svojstvima mogu biti gelovi
ugljikovodika (vazelin, parafin i njihove smjese), lipogelovi (prirodne i polusintetske masnoće,
hidrirana biljna ulja i voskovi), emulzijski gelovi (V/U tipa i U/V tipa a sadrže odgovarajuće
emulgatore prirodne i sintetske te ugljikovodike ili lipogelove).

Budući da dakle, ne postoji jedinstvena podloga, ona se mora odabrati prema specifičnoj
situaciji. Potrebno je uzeti u obzir konzistenciju i stabilnost konačnog proizvoda, kompatibilnost
supstrata i aktivnih sastojaka, tehničke probleme u pripremi te bolesti i stanja kože. Podloga ne
smije iritirati kožu i sluznicu, posebno nije prikladna za ozlijeđenu kožu, oči, sluznice i rane. Na
oči je zabranjeno nanositi podloge koje sadrže polietilenglikol i silikon. Na izbor utječu i
fizikalna i kemijska svojstva aktivnih sastojaka masti. Također se moraju uzeti u obzir način
nanošenja i način uklanjanja masti s mjesta primjene. Pri odabiru supstrata, također morate uzeti
u obzir dozu lokalnog lijeka, jer se doza može uvelike razlikovati, posebno u pogledu jedinice

3
površine, stanja kože i načina primjene. Iz biofarmaceutske perspektive, mast mora lako i brzo
otpustiti lijek.

3.1. Bezvodne podloge

Bezvodne podloge dijele se na:

1) Ugljikovodične podloge okarakterizirane su hidrofobnim spojevima, stvaranjem

okluzivnog filma na koži, fizičkom i kemijskom stabilnošću, pogodnom konzistencijom, dobrim
prijanjanjem o kožu, termostabilnošću. Negativne strane okarakterizirane su teškim otpuštanjem
ljekovitih supstanci, maste kožu, teško se ispiru, ne resorbiraju se. Pod ugljikovodičnim
podlogama smatraju se :

a) Vazelin (Vaselinum album) – on je kao polučvrsta smjesa ugljikovodika dvofazni

sustav s gel-strukturom. Vazelin je kemijski indiferentan i zato dobro podnošljiv s većinom
ljekovitih supstanci i pomoćnih tvari pa se može rabiti praktički bez ograničenja. Međutim, nije
fiziološki sasvim indiferentan pa se izbjegava njegova primjena kod akutnih bolesti. On na koži
stvara nepropusni sloj koji je transparentan ukoliko tanak i onemogućuje disanje kože. Zbog
nedostatka koji ima, a to je što dostatno ne otpušta inkorporiranu ljekovitu supstancu, ne
primjenjuje se za izradu apsorpcijskih masti, a prikladan je za izradu pokrovnih masti.

b) Parafin – dijeli se na čvrsti i tekući. Tekući je parafin (Paraffinum liquidum)

policistička frakcija nafte visoka vrelišta obezbojena diatomejskom glinom ili boksitom (sirovi
aluminij-oksid). Pročišćena je smjesa viših tekućih ugljikovodika, bistre, bezbojne i uljane
tečnosti bez boje i mirisa. Upotrebljava se pri izradi podloga sa vazelinom te se često koristi za
homogenizaciju fino usitnjenih ljekovitih supstanci pri izradi masti. . Čvrsti je parafin
(Paraffinum solidum) alkana s 20 do 30 C-atoma i točkom tališta od 52 do 57 stupnjeva
celzijusa. Pročišćena je smjesa pretežno zasićenih viših ugljikovodika u obliku bezbojnih ili
bijelih prozirnih komada, često kristalne strukture, masna pod prstima, bez mirisa i okusa.

c) Plastibaza – podloga koja se dobiva taljenjem 95 dijelova tekućeg parafina i 5 dijelova

polietilena relativne molekulske mase 21 000 pri 130 celzijevih stupnjeva te naglim hlađenjem

4
ispod 50 celzijevih stupnjeva. Polietilen pritom stvara gel-stukturu. Ta je podloga svojim
osobinama veoma slična vazelinu, no mnogo bolje otpušta ljekovite supstance.

2) Trigliceridne podloge okarakterizirane su masnim komponentama, dobrim afinitetom

prema vodi, dobrim podnošenjem kože, lakim razmazivanjem, lakim ispuštanjem ljekovitih
supstanci, niskom temperaturom topljenja. Negativno je to što se lako kvare. Nazivaju se još i
lipogelovi, a u njih ubrajamo masti, ulja i voskove:

a) Voskovi - su estri viših masnih monohidroksilnih alkohola sa masnim

kiselinama. Voskovi su dosta stabilni i oksidiraju tek dužim stajanjem. Pošto imaju čvrstu
konzistenciju primjenjuju se za očvršćivanje podloga do željene konzistencije.

- Cera lanae (Lanolinuni anhydricum) – bezvodni lanolin, pročišćeni vosak

dobiven od vune ovaca. Dobra svojstva lanolina kao podloge su: stabilnost, ne kvari se
pri dužem čuvanju, ne draži kožu niti sluz kože, miješa se sa drugim mastima i uljima,
prima veliku količinu vode, lako se apsorbira. Uglavnom se kombinira s drugi
podlogama. Pri doticaju sa svjetlošću i vlagom sklon je promjenama – mijenja boju, miris
te draži kožu. Lanolin ima široku primjenu u farmaciji i kozmetici.

- Cera flava – žuti pčelinji vosak koji se dobiva topljenjem saća pčela. Slabog i
karatkerističnog mirisa na med. Gotovo nerastvorljiv u vodi, djelomično u vrućem alkoholu,
potpuno u eterskim i masnim uljima.

- Cera alba – bijeli vosak, pročišćen i izbijeljen žuti vosak dobiven iz saća. U
obliku čvrstih, okruglih pločica ili tankih providnih listića, slabog mirisa. Lako se rastvara u
kloroformu, vrućem etanolu, benzinu, eteru a umjereno u masnim i eterskim uljima.

- Cetaceum – pročišćeni vosak dobiven iz lubanje kita. Bijela, kristalna masa

sedefastog sjaja, masna pod prstima, slabog svojstvenog mirisa. Gotovo nerastvorljiv u vodi i
etanolu.

Pčelinji vosak i cetaceum koriste se samo kao sastavni dio složenih podloga.

b) Masti i ulja

5
 - Svinjska mast (Adeps suillus) je smjesa triglicerida. Ona je tokom prošlog
stoljeća bila najvažnija podloga. Danas se veoma malo koristi, međutim u izvanrednim prilikama
predstavlja lako dostupnu i pogodnu podlogu. Koža veoma dobro podnosi svinjsku mast.
Međutim njena konzistencija znatno varira sa temperaturom i lako se oksidira.

- Hidrirane masnoće ili Olea pinguia (Olea vegetabila, biijna ulja) koriste se u
kombinaciji sa drugim podlogama da im omekšaju konzistenciju i poprave emulzijska svojstva,
smanjuje isušivanje. Biljna ulja imaju veliku primkenu za izradu kozmetičkih krema. Ulja su
podložna oksidaciji i ne primaju vodu. Procesom hidriranja dvostrukih veza povećava im se
stabilnost i dobivaju konzistenciju masti (npr. Oleum Arachidis hydrogenatum)

- Polusintetske masnoće – izlazni materijali za pripremu ovih podloga su prirodne

masnoće ili biljna ulja iz kojih se saponifinacijom ili kiselim cijepanjem te frakcioniranjem
izdvajaju masne kiseline definirane duljine lanca. Koriste se za izradu podloga za ljekovite masti,
naročito podloga tipa apsorpcijskih baza i emulzijskih podloga tipa voda-ulje.

3.2. Podloge s vodom – Emulzije

Za izradu podloga sa vodom koriste se komponente koje ulaze u sastav masne faze,
komponente koje služe kao emulgatori i vodena faza. Kao masna faza koriste se prije svega
ugljovodici, zatim životinjske i biljne masti i ulja, lanolini i derivati lanolina. Apsorpcijske se
baze lako uklanjaju s kože (lakše nego masne podloge gela ugljikovodika i lipogela) te se
ljekovite supstance vrlo dobro oslobađaju a iz isperivih podloga još bolje. Apsorpcijske baze
sadrže do 30% vode a isperive podloge više nego dvostruko.

1) Emulzijske podloge tipa voda-ulje – ove se emulzijske podloge nazivaju se još i

masnim kremama zato što je masna faza vanjska faza u kojoj je raspršena s vodenom fazom.
Nakon nanošenja na kožu djeluju emolijentno, jer voda kao takva isparava dok masna faza ostaje
na koži i sprječava isparavanje vode. Kao emulgatori za ove podloge koriste se najčešće
holesterin, lanolinski a1koholi, lanolin, cetil i stearil alkoholi, glicerinmonostearat i monooleat,
estri sorbitana sa višim masnim kiselinama, kao i sapuni dvovalentnih i trovalentnih metala. Ti

6
mediji mogu koristiti mnoge ljekovite tvari, kao što su sumpor, cinkov oksid, živin acil-klorid,
peruanski balzam i tako dalje. Ti su posrednici nekompatibilni s tvarima koje uzrokuju
razgradnju emulzija (mentol, fenol, lokalni anestetici, kvaternarni amonijevi spojevi, vodikov
peroksid, likvor, deterdženti).

2) Emulzijske podloge tipa ulje-voda - U ovoj vrsti podloge voda predstavlja vanjsku
fazu u kojoj je faza masti ili unutarnja faza fino raspršena. Budući da je voda vanjska faza, ove se
kreme nazivaju i vodenim kremama. Mogu se razrijediti vodom i lako ih isprati s mjesta
upotrebe, zbog čega ih se često naziva podlogom koja se može prati. Emulgatori su najvažnija
sirovina u ovim formulacijama medija, jer fizička stabilnost i kompatibilnost emulzija s
lijekovima ovise o njihovom izboru. U kombinaciji s emulgatorima topivim u vodi i topivim u
mastima, emulzije ulje-voda su stabilnije. Kao masna faza ovih krema mogu se koristiti tekući i
čvrsti parafin, petrolatum, biljno ulje, hidracijsko ulje, stearil alkohol. Uz emulgatore, vodena
faza obično sadrži agense dodane za sprečavanje ili usporavanje gubitka vode. U ove se svrhe
najčešće koriste propilen glikol, glicerin, sorbitol itd. Ova vrsta podloge sadrži do 80% vode, što
ih čini vrlo ekonomičnom podlogom. Zbog prisutnosti vode napadaju ih mikroorganizmi i
moraju se očuvati. U tu svrhu koriste se 0,10% Paulsonov konzervans i 0,27% kalcijeva
sorbinska kiselina. Baza emulzije ulje-voda ima lijep izgled, jer je voda vanjska faza, lako se
nanosi na kožu i sluznice, poput mokrog ekcema i rana. Prisutnost velike količine vode
omogućuje joj nanošenje na velika područja tijela i kose. Neće začepiti pore kože i neće
uzrokovati masnu nelagodu zbog isparavanja hladne vode.

a) Vodene kreme – pogodne su za izradu masti s velikim brojem ljekovitih tvari, poput
lokalnih anestetika, određenih antihistaminika, sumpora, losiona, katrana, soli tekućih metala,
dietanola, joda, tanina itd.

b) Sterinske kreme - ove kreme također su emulzije ulje / voda, gdje se sapun stearinske
kiseline koristi kao emulgator i sadrži 15-30% masne faze. Veći dio masne faze sastoji se od
stearinske kiseline, od koje je saponificirano samo 10-20% saponifikacije, a ostatak je slobodna
kiselina. Za saponifikaciju stearinske kiseline koriste se kalijev i natrijev karbonat ili hidroksidi,
zatim boraks i razni nedavno korišteni amini, uglavnom trietanolamin. Stearinske kreme također
moraju sadržavati apsorbente vlage kako bi se spriječio gubitak vlage u kremama. Najčešće se

7
koriste glicerin, sorbitol, propilen glikol itd. Prednost stearinske kreme je u tome što prilikom
nanošenja na kožu ne ostavljaju vidljivi sloj, pa se mogu koristiti i tijekom dana. Prikladni su za
lijekove topive u vodi i masti. Nedostatak ovih krema kao baza je taj što su sapuni i stoga
nekompatibilni s kiselinama i kiselinski reaktivnim tvarima. To ograničava njihove primjene.

3.3. Podloge topive u vodi

Podloge topive u vodi ne sadrže masne materije pa se nazivaju i nemasnim bazama. Neće
se podmazivati na mjestu upotrebe i lako se mogu oprati vodom. Pogodne su za rane i sluznice.
Prema svom podrijetlu podijeljeni su u tri kategorije:

1) Gelovi polietilenglikola - su kondenzacijski polimeri etilen oksida i nisu toksični kada

se nanose na kožu. Oni proizvode značajan prodor na kožu i oduzimaju vlagu s kože, rana i
edema. Budući da su topljivi u vodi, lako se ispiru. Mogu imati različitu konzistenciju. Prikazani
su brojevima koji predstavljaju prosječnu molekularnu masu. Željena konzistencija supstrata
dobiva se kombiniranjem tekućine i krute tvari. Često se dobivaju taljenjem tekućih i voštanih
polimera u masenom omjeru koji uvjetuje homogenu podlogu konzistencije slične vazelinu.
Podloge od polietilen glikola mogu se koristiti za razne lijekove. Oni su nespojivi s fenolom,
određenim antibioticima, jodom i jodidom, živom, solima srebra i bizmuta. Oni reagiraju s
određenim plastičnim materijalima i te materijale treba uzeti u obzir prilikom pakiranja. Kako
polietilenglikol ima baktericidne osobine, ni pri dužem skladištenju ne postoji opasnost od
napada mikroorganizama, te zbog toga konzerviranje nije potrebno.

2) Hidrogelovi – sadrže od 80% do 90% vode. Nastaju bubrenjem nekih anorganskih

spojeva ili makromolekularnih organskih supstanci u vodi. Konzistencija gela ne mijenja se bitno
s promjenama temperature, pa se može istisnuti iz pakiranja i i podmazati čak i pri niskim
temperaturama. Budući da ne sadrže masti, vrlo su pogodni za osjetljivu kožu i sluznicu. Kada se
površine kože. Prikladni su i za izradu nekih masti za oči. Hidrogelovi često sadrže omekšivače u
koncentraciji od 10% do 20% kako bi se se spriječio gubitak vode, odnosno isušivanje. Pri tome
se dodaje se glicerin, sorbitol, polietilen glikol i druga higroskopna sredstva. Škrob, želatina,

8
ksantan guma, alginat, derivati celuloze, karbopol itd. Koriste se za pripremu podloga s
organskim hidrogelovima.

a) Amorfni silicij-dioksid – na tržištu poznat kao Aerosil (> 99,8 % SiO2 ), s vodom stvara
gel konzistentne masti. Viskoznost pripravka ovisi o načinju dispergiranja, gdje je pri ručnom
dispergiranju potrebno manje supstancije nego li pri intenzivnom miješanju. Gelovi aerosila
izrazito su tiksotropni i osjetljivi na temperaturu. Fiziološki se vrlo dobro podnose i dobro
ispuštaju ljekovite supstance.

b) Bentonit – je nepročišćeni mineral montmorilonit, koji se uglavnom sastoji od

aluminij-silikata s primjesom promjenjivih količina kalcija, željeza i magnezija. U pročišćenom
stanju dolazi pod nazivom Veegum. Njegova kvaliteta varira ovisno o porijeklu. Netopljiv je u
vodi, ali će nabubriti s vodom i stvoriti tiksotropni gel. Uglavnom je neosjetljiv na temperaturu,
ali mu je stabilnost ovisna o pH- vrijednosti. Bentonit ima dobre dermatološke osobine - maziv
je i ne nadražuje kožu.

c) Tragant (Tragantha) – je osušeni sok iz stabljika posebnih vrsta kozlitica (Astra-

galus). Tragant nije standardizirana pomoćna tvar. S vodom u koncentraciji ispod 2% tragent
daje viskoznu sluz, od 2% do 5% traganta stvara plastične gelove, a iznad 5% elastične gelove.
Koncentracija gela znatno ovisi o pH-vrijednosti, elektrolitima, poliolima te arapskoj gumi.

d) Pektini – uglavnom se koristi natrij-karboksimetilpektin. Prednost mu je u tome što

već u malim koncentracijama stvara homogen tiksotropni gel koji nastaje trenutnim bubrenjem.
Nedostatak mu je osjetljivost prema promjenama pH-vrijednosti. Ne podnose veći dodatak soli
teških metala ni etanola.

e) Alginati – alginatska se kiselina dobiva ekstrakcijom smeđih morskih trava (Laminaria

digitata). U farmaceutske se svrhe primjenjuje najviše natrij-alginat koji u koncentraciji od 3%
do 6% stvara gel. Dodatak fosfornih i karbonatnih soli snizuje viskoznost gela. Potrebno je
izbjegavati zagrijavanje pripravka iznad 70 stupnjeva Celzijusa, jer im se pritom smanjuje
viskoznost. Također, ovisni su i o pH-vrijednosti okoline.

9
 f) Natrij-karboksimetilceluloza – plastični se gel dobiva sa 7% do 10% supstancije koja je
podjednako dobro topljiva u toploj i hladnoj vodi. Vodene su otopine termostabilne.

g) Poliakrilna kiselina – taj anionaktivni polimetizat dolazi pod imenom Carbopol. U

vodi je neznatno topljiv. Za izradu hidrogela uzima se od 1% do 5% poliakrilne kiseline uz
dodatak trietilamina, trietanolamina, etanolamina radi neutralizacije. Gel je postojan pri pH-
vrijednosti od 6 do 10 i nazočnosti etanola manje od 35%.

h) Škrob - je dvokomponentna masa sastavljena od amilopektina i amiloze. Za izradu gela

primjenjuju se krumpirov škrob te škrob žitarica. Ovo je jedna od najstarijih vrsta hidrogelova.
Izrađuju se s glicerolom kojeg mora biti ispod 70% jer inače nadražuju kožu. Gelovi škrobova
podložni su kontaminaciji mikroorganizima te se obavezno moraju konzervirati.

i) Metilceluloza (Methylcellulosum) je metilni eter celuloze koji najčešće dolazi pod

nazivima Tylose i Methocel. Sa 5% do 10% metilceluloze u hladnoj vodi stvaraju se gelovi
tiksotropnih i plastičnih osobina. Zbog svojeg su neionogenog obilježja stabilne u širokom pH-
području od 2 do 12, dok im se viskoznost smanjuje dodavanjem etanola ako ga je < od 60%.
Multiceluloza se dobro podnosi s drugim celuloznim eterima i nekim otapalima, podnošljiva je s
drugim lijekovitim supstancama.

j) Polivinilpirolidon (Polyvinylpyrrolidonum) koji se na tržištu pojavljuje pod imenom

Kolidon, ovisno o stupnju polimerizacije i koncentraciji s vodom od 10% do 15% daje gel
plastičnih oblika koji se često rabi kao zaštitna mast.

k) Želatina – vruće vodene otopine želatine (Gelatina alba) koje sadrže najčešće 10%
supstance, nakon hlađena prelaze u gel. Gel se na kožu nanosi u tekućem zagrijanom stanju, da
bi se nakon hlađenja stvorio elastični sloj. Time se stvara zaštita od vanjskih utjecaja, a često mu
se dodaju glicerol kao blagi antiseptik i emolijens te konzervansi.

3) Silikonski gelovi – u silikonske se gelove ubrajaju silikonska ulja učvršćena

dodavanjem Aerosila i/ili kalcij-stearata kao unutarnje faze. Silikonski se gelovi često miješaju
sa uljima i mastima čime se dobivaju pripravci koji odbijaju vodu. Ne primjenjuju se na
opeklinama i ogrebotinama.

10
4. IZRADA LJEKOVITIH MASTI

Najznačajnija osobina ljekovitih masti pri aplikaciji jest njena konzistencija, koja je
uvjetovana ne samo podlogom već i inkorporiranom ljekovitom supstanco, pomoćnim tvarima te
tehnološkim postupkom. Podjela ljekovitih masti u smislu izrade glasi:

1) Masti-otopine - priprema masti-otopine vrši se unošenjem ljekovite tvari (ako je

topiva u masti) u matricu pod laganim zagrijavanjem. Lijek se može otopiti u organskom otapalu
u kojem se organsko otapalo otopi unaprijed, a otapalo se može ukloniti miješanjem ili laganim
zagrijavanjem. Stoga se mogu pripremiti ljekovite masti s kortikosteroidima, a kloroform se
može koristiti kao otapalo. Masti-otopine su najčešće, a sadrže ljekovite tvari suspendirane u
obliku sitnih čestica.

2) Masti-emulzije – one se izrađuju topljenjem. Topljenje u proizvodnji emulgiranih

masti postiže se topljenjem svih komponenata koje se tope na višoj temperaturi, a dobivena se
smjesa potom miješa do hlađenja. Ljekovita supstanca ovisno o svojim osobinama može biti
otopljena u vodenoj ili masnoj fazi.

3) Masti-suspenzije – najviše se ljekovitih masti izrađuje kao ovaj tip. Izrađuju se

miješanjem usitnjenih čestica sa podlogom i postupnim dodavanjem podloge. Mala količina
podloge može se otopiti, ali to se može izbjeći jer otopljena podloga može bolje otopiti praškastu
tvar, a zatim može kristalizirati u podlozi. Suvremeni princip pripreme suspenzijske masti je
distribucija lijeka što je više moguće u matrici, ali ne stvara zasićenu otopinu iz koje ljekovita
tvar može kristalizirati.

4.1. Ispitivanje ljekovitih masti

Ispitivanja ljekovitih masti mogu biti raznovrsna. Da bi se procijenila njegova kvaliteta i

čistoća, vrlo je važno ispitati postotak aktivnih sastojaka, stupanj sterilnosti, upijanje vode, vrstu

11
medija za emulziju, konzistenciju, stabilnost otpuštanja aktivnih sastojaka i stupanj disperzije.
Sposobnost supstrata i masti da upijaju vodu predstavljena je brojem vode. Vodeni broj je broj
koji pokazuje koliko grama vode može sadržavati 100 grama masti i trajno je pohraniti.

Veličina čestica i to masti-suspenzija, određuje se mikroskopskim mjerenjima, te se ta ispitivanja

provode bez prethodnog razrjeđivanja, izravno u tankom namazu. Veličina čestica treba biti
redovito kontrolirana čak i za vrijeme skladištenja kada je sklona izlučivanju i rastu kristala
ljekovite supstance. Postupak ispitivanja kojim se utvrđuje sterilnost vrši se uz antiseptičke
uvjete ali ne uz izravno UV svjetlo. Ukoliko mast ne emulgira s podlogama s kojima se miješa,
dodaje se pogodan emulgator u koncentraciji koja ne djeluje bakteriostatski.

4.2. Čuvanje ljekovitih masti

Masti se spremaju u tube ili kutijice. Tube su prikladnije za pripravke koji imaju veću
konzistenciju vode (hidrogelovi, masti-emulzije), za oksidativno osjetljive ljekovite supstance te
pripravke izrađene antiseptičkim djelovanjem. Kutijice ili posudice mogu biti staklene ili
plastične. Kutijice ili posudice od porculana ili tamno obojenog stakla štite od prodora svijetlosti
te su pogodne za masti koje ne trpe svijetlost. U plastične posude ili one od umjetnog materijala
ne pune se pripravci s polietilenglikolskim podlogama i ljekovitim supstancama s obilježjima
fenola zbog mogućnosti otapanja i obojenja. Ukoliko propisi ne nalažu drugačije, masti se čuvaju
dobro zatvorene, na temperaturi koja ne prelazi 25 celzijevih stupnjeva (kao i kreme,
hidgrogelovi, paste, kataplazme).

5. DERMATOLOŠKE MASTI

Ljekovite masti dijele se ovisno o ljekovitoj supstanci i njenoj funkciji. Razlikujemo

sljedeće:

1) Antibiotske masti – za antibiotike u obliku masti najčešće se prerađuju gentamicin,

kloramfenikol, oksitetraciklin, tetraciklin i neomicin s bacitracinom. Antibiotske masti najbolje
je izrađivati sa podlogama koje sadrže vodu ali usklađivanjem pH-vrijednosti trebaju biti

12
optimizirane za dostatno ispuštanje ljekovite supstance. Zbog nestabilnosti ljekovite supstance
trebale bi se izrađivati sa bezvodnom podlogom, ali bi tada oslobađanje ljekovite supstance bilo
neznatno. Antibiotici izazivaju stabilizirajuće učinke na koži

2) Glukokortikoidne masti – u obliku ljekovitih masti pojavljuju se uglavnom

prednizolon i kortizolon, kao slobodni alkoholi i acetati. S obzirom da su oba spoja teško topiva
u vodi, njihovo djelovanje osobito ovisi o stupnju usitnjenja. Djelovanje ovih pripravaka ovisno
je o tipu kože i stadiju promjena kože koje dosljedna bolest izaziva. Učinak glukokortikoida
usmjeren nije usmjeren na uzrok bolesti već na pojednostavljenje tijeka bolesti. Uglavnom se
kombiniraju sa antibioticima i dermoantisepticima. Deksametazon, je sintetski fluporirani
glukokortikoid, sa djelovanjem jačim od prednizolona te čak 25 puta jačim od kortizolona. Pri
izradi masti koriste se u različitim međusobnim kombinacijama te u kombinacijama s
antibakterijskim i antiseptičkim sredstvima.

3) Masti za hlađenje – primjenjuju se za lokalne temperaturne afekte te stanja napetosti

kod upalnih procesa kože. U ovu se skupinu ubrajaju hidrogelovi i masti-emulzije. Izazivaju
osjećaj hlađenja na koži koji nastaje zbog nadražaja odgovarajućih receptora.

4) Zaštitne masti – utjecaji od kojih kožu treba zaštititi trebaju biti hidrofilne prirode
(voda, vodene otopine, kiseline ili lužine) čija se zaštita postiže vazelinom, lipogelovima i
apsorpcijskim bazama te lipofilne prirode (organska otapala, aromatski spojevi) čija se zaštita
postiže gelovima polietilenglikola i isperivim podlogama. Univerzalna je zaštita silikonski gel.

6. WHITFIELDOVA MAST

Whitfieldova mast specifično je kisela mast koja se koristi za topikalno liječenje

dermatofitoze. Ime je dobila prema britanskom dermatologu, Arthuru Whitfieldu (1868. - 1947.).
Whitfieldova mast je dermatološka, antibiotska mast.

Izvorna mast sadrži 3% salicilne kiseline i 6% benzojeve kiseline u prikladnoj bazi, poput
lanolina ili vazelina. Kao osnova mogu se koristiti alkoholi s kratkim lancima ili masni alkoholi.

13
Najčešće podloge pri izradi Whitfieldove masti su podloge povoljne za izradu antibiotskih masti
su: Cera alba, Cetosterarolum, Cera lanac te Vaselinum album.

Acidum salicylicum 0.9

Acidum benzoicum 1.5
Ungentum simplex 30.0
Tablica 1. Sadržaj Whitfieldove masti

Slika 1. Kemijska struktura Whitfieldove masti.

Benzojeva kiselina pomaže u sprečavanju infekcije uzrokovane bakterijama dok salicilna

kiselina pomaže tijelu da izbaci grube ili mrtve stanice kože. Benzojska kiselina i salicilna
kiselina za lokalnu primjenu na kožu su dakle, kombinirani lijek koji se koristi za liječenje
iritacije kože i upala uzrokovanih opeklinama, ubodima insekata, gljivičnim infekcijama ili
ekcemima.

Slika 2. Whitfieldova mast

14
Upozorenja: Whitfieldovu mast ne smiju koristiti osobe alergične na benzojevu kiselinu,
salicinsku kiselinu te polietilen glikol. Također, dobna granica za korištenje ove masti jest 18
godina. Lijek se ne smije koristiti manje/više ili dulje od preporučenog.

Primjena: Whitfieldova se mast obično primjenjuje 2 putra dnevno. Namijenjena je isključivo za

primjenu na koži. Prilikom primjene kožu koju je potrebno tretirati Whitfieldovom mašću
potrebno je prvotno isprati fiziološkom otopinom ili vodom, potom osušiti kožu ručnikom ili
pamučnom gazom. Potom se nanosi obilna količina masti te se ravnomjerno razmazuje preko
potrebitog dijela kože. Mast je moguće nanijeti na pamučnu gazu te istu staviti preko potrebitog
dijela kože.

Upotreba: najizraženija kod gljivičnih infekcija; može biti korištena i kod ekcema, iritacija kože
te upala uzrokovanih opeklinama

7. ZAKLJUČAK

Ljekovite masti su polučvrsti ljekoviti pripravci za vanjsku uporabu, namijenjeni za

liječenje kože, sluznice i rana. Sadrže lijek ili zaštitne tvari otopljene, suspendirane ili
emulgirane u prikladnom mediju. Pripremljena mast mora biti sposobna proizvesti željeni
terapeutski učinak, a svi sastojci moraju biti kompatibilni te pripremljena mast mora biti fizički i
kemijski stabilna. Prilikom izrade ljekovitih masti, bitno je odabrati podlogu koja će omogućiti
prodiranje ljekovitih supstanci na željeno područje. Specifično kod masti s antibiotičkim
djelovanjem IV Jugoslovenska farmakopeja propisuje Excipiens ad unguenta antibiotike kao
podlogu za izradu ljekovitih masti sa antibioticima (Vaselinum album i Paraffinum liquidum).
Whitfieldova mast, kao antibiotska dermatološka mast, efektivno služi pri liječenju dermatofize
– naizraženija upotreba jest pri gljivičnim infekcijama.

15
8. LITERATURA

Senjković R., „Osnove oblikovanja lijekova“ - II. Izdanje, Školska Knjiga, Zagreb, 2003.

Šincek B., „Farmaceutska tehnologija s kozmetologijom, 4.razred – Teorija“, Zdravstveno

Učilište, Zagreb

- Ph. Jug IV Farmakopeja SFRJ: svezak II (Materia medica) 1991.

16