Specijalistiĉki diplomski struĉni studij javne uprave

Kristina Vuĉinić
UPRAVNI ASPEKTI ZDRAVSTVENE SLUŢBE U NDH (1941.-1945.)
(završni rad)

Rijeka, 2021.
 Specijalistiĉki diplomski struĉni studij javne uprave

Kristina Vuĉinić
UPRAVNI ASPEKTI ZDRAVSTVENE SLUŢBE U NDH (1941.-1945.)
(završni rad)

Mentor: prof. dr. sc. Ţeljko Bartulović

JMBAG studenta: 0115041823

Rijeka, 2021.

2
 I. SAŢETAK
Nezavisna Drţava Hrvatska osnovana je 10., travnja 1941., godine, a prestala je
postojati 1945., godine. Bila je podijeljena na ţupe i kotareve. U to vrijeme, drţava je
uspostavljena su mnoga podruĉja, pa tako i podruĉje zdravstva. Uspostavljeno je Ministarstvo
zdravstva i Ministarstvo urudţbe 1941., godine. Zakonskim promjenama oba mnistarstva su
ugašena i prelaze u nadelţnost Ministarstva unutarnjih poslova te se tamo dijele na Glavno
ravnateljstvo za zdravstvo i Glavno ravnateljstvo za urudţbu i društvovnu skrb 1942., godine.
Nadalje, 1943., godine se osniva Ministarstvo zdravstva i urudţbe tako da se podruĉje
zdravstva izdvaja iz Ministarstva unutarnjih poslova, a ravnateljstva ostaju aktivna u ovom
ministarstvu ali sa dodatnim odjelima, odsjecima i podoodsjecima. TakoĊer, osnivaju se
partizanske bolnice, sanitetske sluţbe te dolazi do izbijanja velike epdiemije tuberkuloze i
pjegave groznice gdje je posao zdravstvenih sluţbi bio znatno oteţan.

Ključne riječi: Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo zdravstva, Ministarstvo

urudžbe, Glavno ravnateljstvo za zdravstvo, Glavno ravnateljstvo za urudžbu i družtvovnu
skrb, partizanske bolnice, sanitetska služba, epidemija
 II. SUMMARY
The Independent State of Croatia was founded on April 10, 1941, and ceased to exist in
1945. It was divided into parishes and districts. At that time, the state established many areas,
including the area of health. The Ministry of Health and the Ministry of Health were
established in 1941. Due to legal changes, both ministries were closed down and transferred
to the Ministry of the Interior, where they were divided into the General Directorate for
Health and the General Directorate for Registration and Social Welfare in 1942. Furthermore,
in 1943, the Ministry of Health and the Ministry of Health was established, so that the field of
health was separated from the Ministry of the Interior, and the directorates remained active in
this ministry, but with additional departments, sections and subdivisions. Also, partisan
hospitals and medical services were established, and a large epidemic of tuberculosis and
spotted fever broke out, where the work of health services was significantly hampered.

Keywords: Independent State of Croatia, Ministry of Health, Ministry of Health,

Directorate General of Health, Directorate General of Organization and Social Welfare,
partisan hospitals, medical service, epidemic

II
III. PREDGOVOR

Ovo je završni rad na specijalistiĉkom diplomskom studiju javne uprave na predmetu

Povijest javne uprave napisan pod mentorstvom prof., Ţeljka Bartulovića akad. god., 2020/21.

III
 IV. SADRŢAJ:
I. SAŢETAK ............................................................................................................................... I
II. SUMMARY...........................................................................................................................II
III. PREDGOVOR ................................................................................................................... III
IV. SADRŢAJ .......................................................................................................................... IV
V. UVOD ................................................................................................................................... 1
1. Općenito o povijesti zdravstva na hrvatskim prostorima do 1941., godine ........................... 1
1.1. Povijest ustaškog pokreta ................................................................................................ 2
2. NEZAVISNA DRŢAVA HRVATSKA............................................................................... 12
2.1. Nastanak Nezavisne drţave Hrvatske............................................................................ 12
2.1. Upravno i teritorijalno ureĊenje NDH ........................................................................... 12
2.2. Razgraniĉenje s Italijom ................................................................................................ 14
VI. ORGANIZACIJA ZDRAVSTVA U NEZAVISNOJ DRŢAVI HRVATSKOJ ............... 18
1. Ustroj zdravstva u NDH ................................................................................................... 18
2. ZAKONSKE ODREDBE U ZDRAVSTVU ....................................................................... 27
2.1. Zakonska odredba o Zdravstvenoj zaštiti uĉenika ......................................................... 27
2.2. Zakonska odredba o bolnicama ..................................................................................... 28
2.2.1.Troškovi lijeĉenja..................................................................................................... 29
2.2.2.Ustroj bolnica ........................................................................................................... 30
2.2.3. Osoblje bolnice ................................................................................................... 32
2.2.4. Izgradnja i ustroj novih bolnica .......................................................................... 35
2.2.5. Privatne bolnice .................................................................................................. 36
3. SANITETSKA SLUŢBA U NDH ....................................................................................... 37
4. EPIDEMIJE U NDH I BORBA ZDRAVSTENIH SLUŢBI ............................................... 41
5. POVIJESNI RAZVOJ PARTIZANSKIH BOLNICA ......................................................... 45
VII. ZAKLJUĈAK ............................................................................................................... 47
VIII. POPIS LITERATURE .................................................................................................. IV

IV
 V. UVOD
1. Općenito o povijesti zdravstva na hrvatskim prostorima do 1941., godine

Sistematiĉniji zaĉeci drţavnog intervencionizma na podruĉju zdravstvenog sustava seţu

u 19. stoljeće, kada je velik dio današnje Hrvatske bio dio Austro-Ugarske Monarhije. Mogu
se podijeliti u dva dijela: uvoĊenje prvih oblika osiguranja od bolesti ili nezgode na radu i
regulacija zdravstvenih usluga. 1
Ideje Bismarckovih zakona vrlo brzo su se proširile u Austriji, a 1887., godine uvodi se
obvezno socijalno osiguranje u sluĉaju nesreće na radu, a 1888., godine u sluĉaju bolesti. Na
podruĉju Dalmacije provodili su se austrijski zakoni jer je ista bila dijelom Austrije, dok su u
Hrvatskoj i Slavoniji obvezno zdravstveno osiguranje, iako samo za radnike zaposlene u
takvim poduzećima, uvedeno tri godine kasnije, 1891. godine. Zakon iz 1907. godine proširio
je osiguranje na širi krug zaposlenika i uveo osiguranje u sluĉaju nesreće na radu, iako treba
imati na umu da su u to vrijeme zaposlenici ĉinili vrlo mali dio ukupne radne populacije.
Istodobno, ili još ranije, zapoĉeo je vaţan proces organizacije zdravstvene sluţbe,
uspostavljanja nadzora nad njom i reguliranja dijela sluţbe koji ima javno zdravstveno i
socijalno znaĉenje. Zagrebaĉki lijeĉnici su bili meĊu prvima koji su imali prvu ideju o
ustrojstvu zdravstvenog sustava i posebno uvoĊenju općinskih lijeĉnika. Navedeno su
zakljuĉili na svom sastanku u veljaĉi 1850. godine, ali njihovi prijedlozi nisu prihvaćeni, a iste
godine i Naĉela upravljanja javnim zdravstvom za cijelo podruĉje Monarhije.2
Na najniţoj razini, naĉela su predviĊala samo ţupanijske lijeĉnike, a ne one općinske
koji bi mogli bolje zadovoljiti potrebe cjelokupnog stanovništva. Zakon o ustrojstvu
zdravstvene zaštite u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji ipak je ugledao svjetlo dana 1874.
godine, u vrijeme znaĉajnih reformi koje je provodio ban Maţuranić. Ovim je zakonom
kraljevska provincijska vlada stavila pod svoj nadzor cijelu zdravstvenu zaštitu, dakle i
privatnu, a ne samo javnu. Dvadeset godina kasnije, 1894. godine, donesen je novi zakon koji
puno detaljnije propisuje organizaciju javne zdravstvene sluţbe s ciljem omogućavanja
ostvarivanja cjelovite skrbi za javno zdravstvo. Znaĉaj ove baštine pokazao se nakon stvaranja
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, to jest prve Jugoslavije 1918., godine. Na njezinoj
osnovi donesen je 1922., godine Zakon o socijalnom osiguranju radnika koji je obuhvaćao
sve rizike, osim nezaposlenosti, ukljuĉujući rizike od bolesti i nezgode na radnom mjestu.
MeĊutim, poĉeo se u potpunosti primjenjivati tek 1937. godine, a obuhvaćao je mali broj

1
Jelĉić, Vera, Socijalno pravo u SFRJ, Socijalno osiguranje, Knjiga prva, Informator, Zagreb, 1988., str., 27.
2
Sremec, Đuro, Ţuţa, Branko, Hrvatsko zdravstveno zakonodavstvo 1830.-1941., Školska knjiga, Zagreb,
2002., str., 10-12.

1
osiguranika. Općenito, razdoblje izmeĊu dva svjetska rata nije donijelo napredak u
zdravstvenom osiguranju ili pristupu zdravstvenoj zaštiti. Ipak, to je razdoblje koje treba
pamtiti po razvoju preventivne medicine.3
Doktor Andrija Štampar, kasnije jedan od osnivaĉa Svjetske zdravstvene organizacije,
osnovane 1948. godine, imenovan je 1919. godine proĉelnikom Odjela za javnu i socijalnu
higijenu Ministarstva javnog zdravstva u Beogradu. Napori tiskara da naglase vaţnost
terenskog i preventivnog medicinskog rada, to jest uspostavljanje socijalne i javno financirane
medicine, bili su veliki korak naprijed u tom razdoblju. Škola narodnog zdravlja osnovana je
u Zagrebu 1927. godine, a Uredba o prosvjetiteljstvu naroda donesena je 1928. godine,
naglašavajući da su sve ustanove i tijela higijenske sluţbe duţni posvetiti posebnu pozornost
informiranju, obrazovanju i pouĉavanju ljudi
No što je sa cjelokupnom organizacijom zdravstvenog sustava? Sa uspostavljanjem
odogovarajućeg zdravstvenog sustava i organizacija koje će donositi sve potrebne odluke,
propise i naredbe? U vrijeme Nezavisne Drţave Hrvatske, pet puta je promijenjeno ustrojstvo
zdravstva. Poĉevši od osnivanja Ministarstva zdravstva 1941., godine pa do ponovnog
osnivanja Ministrstva zdravstva i urudţbe 1943., godine. U godinama izmeĊu promijenjeni su
nazivi ova dva ministrstva, njihov djelokrug rada, cjelokupni ustroj.
Cilj ovog završnog rada je obraditi ustroj sustava zdravstva za vrijeme NDH, gdje će se
prikazati i objasniti cjelokupno funkcioniranje sustava. Obradit će se povijesni razvoj NDH te
njegova upravna podjela. Navesti će se ministarstva koja su vezana za podruĉje zdravstva,
ustroj na odjele, odsjeke te pododsjeke kao i psolovi koje su navedena tijela obavljala. Obradit
će se i dio koji se odnosi na osnivanje partizanskih bolnica kao i na osnivanje sanitetskih
sluţbi. I na kraju će se prikazati borba zdravstvenih sluţbi sa epidemijama koje su zavladale
u vrijeme NDH.

1.1. Povijest ustaškog pokreta

1915. skupina politiĉkih emigranata iz Austro-Ugarske, preteţno Hrvata, ali ukljuĉujući

i neke Srbe i Slovenca, formirala se u Jugoslavenski odbor s ciljem stvaranja juţnoslavenske
drţave nakon I. svjetskog rata. Oni su to vidjeli kao naĉin da se sprijeĉi ustupljenje Dalmacije
Italiji prema Londonskom ugovoru. 1918. godine Nacionalno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba
poslalo je izaslanstvo srpskom monarhu da ponudi ujedinjenje Drţave Slovenaca, Hrvata i

3
Ibidem., str., 125.

2
Srba s Kraljevinom Srbijom. Ĉelnik Hrvatske seljaĉke stranke Stjepan Radić upozorio je na
odlasku u Beograd da vijeće nema demokratski legitimitet. Ali nova drţava, Kraljevina Srba,
Hrvata i Slovenaca, propisno je proglašena 1. prosinca 1918. godine, bez uzimanja u obzir
pravnih protokola kao što je potpisivanje nove Pacta Conventionta kao priznanje povijesnih
hrvatskih drţavnih prava.4
Hrvati su na poĉetku bili u politiĉki nepovoljnom poloţaju zbog centralizirane politiĉke
strukture kraljevine, koja je smatrana favoriziranjem srpske većine. Politiĉka situacija
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca bila je nestalna i nasilna. 1927. Nezavisna demokratska
stranka, koja je zastupala Srbe Hrvatske, okrenula je leĊa centralistiĉkoj politici kralja
Aleksandra. Dana 20. lipnja 1928., ĉlan Srpske narodne radikalne stranke strijeljao je
Stjepana Radića i još ĉetvoricu hrvatskih zastupnika dok su bili u beogradskom parlamentu.
Troje zastupnika, ukljuĉujući i Radića, umrlo je. Negodovanje koje je proizašlo iz atentata na
Stjepana Radića prijetilo je destabilizacijom kraljevstva.
U sijeĉnju 1929. godine kralj Aleksandar odgovorio je proglašavanjem kraljevske
diktature, prema kojoj je bilo zabranjeno svako suprotno politiĉko djelovanje i
preimenovanjem drţave u "Kraljevinu Jugoslaviju". Ustaše su u naĉelu stvorene 1929.
Godine. Jedna od posljedica Aleksandrovog proglašenja 1929. godine i represije i progona
hrvatskih nacionalista bila je porast potpore hrvatskom ekstremnom nacionalistu Anti
Paveliću, koji je bio zagrebaĉki zastupnik u jugoslavenskom parlamentu. u egzil u Italiju i
stekao potporu za svoju viziju oslobaĊanja Hrvatske od srpske kontrole i rasnog
"proĉišćavanja" Hrvatske. Dok su boravili u Italiji, Pavelić i drugi hrvatski prognanici
planirali su ustašku pobunu. 5
Nakon napada sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 1941. i brzog poraza Kraljevske
jugoslavenske vojske, zemlju su okupirale sile Osovine. Moći Osovine ponudile su Vladku
Maĉeku priliku da formira vladu, budući da su Maĉek i njegova stranka Hrvatska seljaĉka
stranka (HSS) imale najveću izbornu potporu meĊu hrvatskim Hrvatima - ali Maĉek je odbio
tu ponudu.
Nadalje, Slavko Kvaternik, zamjenik voĊe ustaša, proglasio je uspostavu Nezavisne
Drţave Hrvatske 10. travnja 1941. Pavelić, poznat po ustaškom naslovu, "Poglavnik" vratio
se u Zagreb iz progonstva u Italiji. 17. travnja i postao apsolutni voĊa NDH tijekom cijelog
njezinog postojanja. Pristajući zahtjevima Benita Mussolinija i fašistiĉkog reţima u Kraljevini
Italiji, Pavelić je nevoljko prihvatio Aimonea, 4. vojvodu od Aoste, kao figurativnog kralja

4
Jelić-Butić Fikreta, Ustaše i NDH 1941.-1945., Školska knjiga, Zagreb, 1977., str. 106.
5
Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918.-2008., Europapress holding, Novi liber, Zagreb, 2008., str. 245

3
NDH pod njegovim novim kraljevskim imenom, Tomislav II. Aosta nije bila zainteresirana da
bude lik hrvatskog kralja. Saznavši da je imenovan hrvatskim kraljem, rekao je bliskim
kolegama da smatra da je njegova nominacija loša šala njegovog roĊaka kralja Victora
Emmanuela III, iako je prihvatio krunu iz osjećaja duţnosti. Nikada nije posjetio NDH i nije
imao utjecaja na vladu kojom je dominirao Pavelić.6
Iz strateške perspektive, uspostava NDH bio je pokušaj Mussolinija i Hitlera da
pacificiraju Hrvate, istodobno smanjujući upotrebu resursa Osovine, koji su bili hitnije
potrebni za operaciju Barbarossa. U meĊuvremenu, Mussolini je iskoristio svoju davno
uspostavljenu potporu hrvatskoj neovisnosti kao poticaj da prisili Pavelića na potpisivanje
sporazuma 19. svibnja 1941. godine, prema kojem su srednja Dalmacija i dijelovi Hrvatskog
primorja i Gorskog kotara ustupljeni Italiji.
Prema istom sporazumu, NDH je bila ograniĉena na minimalnu mornaricu, a
talijanskim snagama dana je vojna kontrola nad cijelom hrvatskom obalnom linijom. Nakon
što je Pavelić potpisao sporazum, zamjerili su mu ga i drugi hrvatski politiĉari. Pavelić je
javno branio odluku i zahvalio Njemaĉkoj i Italiji na potpori hrvatskoj neovisnosti. Nakon što
je odbio vodstvo NDH, Maĉek je pozvao sve na poslušnost i suradnju s novom vladom.
Rimokatoliĉka crkva takoĊer je otvoreno podrţavala vladu. Prema Maĉeku, novu drţavu je u
Zagrebu doĉekao "val oduševljenja", ĉesto ljudi "zaslijepljeni i opijeni" ĉinjenicom da je
nacistiĉka Njemaĉka "okupaciju poklonila pod eufemističkim naslovom Nezavisna Država
Hrvatska ". Ali u selima je, napisao je Maĉek, seljaštvo vjerovalo da je "njihova borba u
posljednjih 30 godina da postanu gospodari svojih domova i svoje zemlje pretrpjela strašan
zastoj". 7
Dana 16. kolovoza 1941. osnovana je Ustaška nadzorna sluţba koja se sastojala od
ĉetiri odjela, Ustaške policije, Ustaške obavještajne sluţbe, Ustaške obrane i Osoblja, za
suzbijanje aktivnosti protiv Ustaša, Nezavisne Drţave Hrvatske i Hrvatske narod. Sluţba je
eliminirana kao zasebna agencija u sijeĉnju 1943. godine, a funkcije su prenesene na
Ministarstvo unutarnjih poslova pod Upravom javnog reda.
Nezadovoljni Pavelićevim reţimom u prvim mjesecima, Sile osovine u rujnu 1941.
zatraţile su da Maĉek preuzme vlast, ali Maĉek je to ponovno odbio. Percipirajući Maĉeka
kao potencijalnog suparnika, Pavelić ga je nakon toga dao uhititi i internirati u koncentracijski
logor Jasenovac. Ustaše u poĉetku nisu imale vojsku ili upravu sposobnu kontrolirati ĉitav

6
Kisić-Kolanović Nada, NDH i Italija: politiĉke veze i diplomatski odnosi, Naklada Ljevak, Zagreb, 2001., str.
119
7
Ramet, Sabrina P., Vladko Maĉek i Hrvatska seljaĉka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji, Ĉasopis za suvremenu
povijest, Vol. 43 No. 1, 2011., str., 140-145.

4
teritorij NDH. Ustaški pokret imao je manje od 12 000 ĉlanova kada je rat poĉeo. Iako ustaše
procjenjuju da je broj njihovih simpatizera ĉak i u ranoj fazi iznosio oko 40 000.
Da bi genocidnim mjerama djelovali protiv Srba i Ţidova, ustaše su uveli raširene mjere
kojima su i sami Hrvati bili ţrtve. Jozo Tomasevich u svojoj knjizi, „Rat i revolucija u
Jugoslaviji: 1941.-1945., navodi, da "nikada prije u povijesti Hrvati nisu bili izloženi tako
legaliziranoj administrativnoj, policijskoj i pravosudnoj brutalnosti i zlostavljanju kao za
vrijeme ustaškog režima." 8
Uredbama koje je donio reţim omogućio je da se riješi svih 'neţeljenih' zaposlenika u
drţavnoj i lokalnoj upravi te u drţavnim poduzećima. "Neţeljeni" (budući da su svi Ţidovi,
Srbi i jugoslavenski orijentirani Hrvati) bili su izbaĉeni, osim nekih koje je vlada smatrala
posebno potrebnima. To je ostavilo mnoštvo poslova da ih popunjavaju ustaše i proustaški
sljedbenici i dovelo do toga da radna mjesta u vladi popunjavaju ljudi bez profesionalnih
kvalifikacija.
Mussolini i Ante Pavelić imali su bliske odnose prije rata. Mussolini i Pavelić prezirali
su Kraljevinu Jugoslaviju. Italiji je Londonskim ugovorom (1915.) obećano da će primiti
Dalmaciju od Austrougarske na kraju I. svjetskog rata. MeĊutim, mirovni pregovori 1919.
pod utjecajem ĉetrnaest toĉaka koje je proglasio ameriĉki predsjednik Woodrow Wilson
(1856. - 1924.), pozvao na nacionalno samoodreĊenje i utvrdio da su Jugoslaveni s pravom
zasluţili dotiĉno podruĉje. Talijanski nacionalisti bili su bijesni. Talijanski nacionalist
Gabriele D'Annunzio upao je u Fiume, današnju Rijeku (u kojem je ţivjelo mješovito
stanovništvo Hrvata i Talijana) i proglasio ga dijelom talijanskog Pokrajina Carnaro.
D'Annunzio se proglasio "Duce"9 od Carnara i njegovi crnokosi revolucionari drţali su
kontrolu nad gradom. D'Annunzio je bio poznat po tome što je sudjelovao u strastvenim
govorima usmjerenim na privlaĉenje hrvatskih nacionalista da podrţe njegov postupak i
suprotstave se Jugoslaviji.
Hrvatski nacionalisti, poput Pavelića, usprotivili su se promjenama granica koje su se
dogodile nakon Prvog svjetskog rata. Ne samo da je D'Annunziovu simboliku kopirao
Mussolini, već i D'Annunzijev apel hrvatskoj potpori za razbijanje Jugoslavije, kao
vanjskopolitiĉki pristup Jugoslaviji od Mussolinija. Pavelić je bio u pregovorima s Italijom od
1927. godine, što je ukljuĉivalo zagovaranje zamjene teritorija za suverenitet u kojoj bi

8
Tomašević, Jozo, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija" (prijevod s izvornika na
engleskom), Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 783-790.
9
Duce u prijevodu sa talijanskog jezika znaĉi: voĊa

5
tolerirao da Italija pripoji svoj teritorij pod vlasništvom u Dalmaciji u zamjenu za Italiju koja
podrţava suverenitet neovisne Hrvatske.10
Tridesetih godina dvadesetog stoljeća, nakon što je jugoslavenska vlada prisilila
Pavelića i Ustaše na progonstvo, utoĉište u Italiji ponudio im je Mussolini, koji im je
omogućio da se na poligonima pripreme za rat protiv Jugoslavije. U zamjenu za tu potporu,
Mussolini je traţio da se Pavelić sloţi da će Dalmacija postati dijelom Italije ako Italija i
ustaše uspješno ratuju protiv Jugoslavije. Iako je Dalmacija bila uglavnom hrvatsko naseljeno
podruĉje, bila je dijelom razliĉitih talijanskih drţava, poput Rimskog carstva i Republike
Venecije u prethodnim stoljećima, i bila je dio iredentistiĉkih tvrdnji talijanskog
nacionalizma.
U zamjenu za ovaj ustupak, Mussolini je Paveliću ponudio pravo da Hrvatska pripoji
cijelu Bosnu i Hercegovinu koja je imala samo manjinsko hrvatsko stanovništvo. Pavelić se
sloţio. Nakon invazije i okupacije Jugoslavije, Italija je anektirala brojne jadranske otoke i dio
Dalmacije, što je sve zajedno postalo talijansko guvernerstvo Dalmacije, ukljuĉujući teritorij
iz provincija Splita, Zadra i Kotora. Iako je Italija u poĉetku imala veće teritorijalne ciljeve
koji su se protezali od planina Velebita do albanskih Alpa, Mussolini se odluĉio protiv
pripajanja daljnjih teritorija zbog niza ĉimbenika, ukljuĉujući to što je Italija drţala
ekonomski vrijedan dio tog teritorija u svom posjedu, dok je sjeverna jadranska obala nije
imao vaţne ţeljeznice ili ceste i jer bi veća aneksija obuhvatila stotine tisuća Slavena koji su
bili neprijateljski raspoloţeni prema Italiji, unutar njezinih nacionalnih granica.
Italija je namjeravala zadrţati NDH u svojoj sferi utjecaja zabranivši joj izgradnju
znaĉajnije mornarice. Italija je dozvolila da male snage ophodnji koriste samo snage NDH.
Ova politika zabrane stvaranja ratnih brodova NDH bila je dio talijanske fašistiĉke politike
Mare Nostrum (latinski "Naše more") u kojoj je Italija trebala dominirati Sredozemnim
morem kao što je to ĉinilo Rimsko carstvo stoljećima ranije. Talijanske oruţane snage
pomagale su ustaškoj vladi u progonu Srba. Talijanske su snage 1941. godine zarobile i
internirale dalmatinskog srpskog pravoslavnog biskupa Irineja (ĐorĊevića).11
Nadalje, u vrijeme invazije nacistiĉke Njemaĉke na Jugoslaviju, Adolfu Hitleru bilo je
nelagodno zbog Mussolinijeve agende stvaranja marionetske hrvatske drţave i više je volio da
podruĉja izvan talijanskih teritorijalnih ciljeva postanu dio MaĊarske kao autonomni teritorij.
To bi umirilo saveznika nacistiĉke Njemaĉke MaĊarsku i njene nacionalistiĉke teritorijalne
zahtjeve. Stav Njemaĉke prema Hrvatskoj promijenio se nakon njene invazije na Jugoslaviju

10
Krizman Bogdan, NDH izmeĊu Hitlera i Mussolinija", Globus, Zagreb, 1983., str. 378. – 380.
11
Ibidem., str., 381-385

6
1941., godine. Napade su predvodile jake njemaĉke invazijske snage koje su u velikoj mjeri
bile odgovorne za zauzimanje Jugoslavije. Vojne snage drugih sila Osovine, ukljuĉujući
Italiju, MaĊarsku i Bugarsku, postigle su malo dobitaka tijekom invazije. Invazija je bila
ubrzana potrebom da njemaĉke snage doĊu do Grĉke kako bi spasile talijanske snage, koje su
na bojnom polju propadale protiv grĉkih oruţanih snaga.
Nakon što je spasio talijanske snage u Grĉkoj i nakon što je gotovo sam osvojio
Jugoslaviju i Grĉku, Hitler je postao frustriran Mussolinijem i talijanskom vojnom
nesposobnošću. Njemaĉka je poboljšala odnose s ustašama i podrţala tvrdnje NDH da pripoji
Jadransku obalu kako bi smanjila planirane talijanske teritorijalne dobitke. Ipak, Italija je
anektirala znaĉajan središnji dio Dalmacije i razne jadranske otoke. To nije bilo ono što je
dogovoreno s Pavelićem prije invazije; Italija je oĉekivala da će pripojiti cijelu Dalmaciju kao
dio svojih iredentistiĉkih tvrdnji.
Hitler je sa svojim vojnim zapovjednicima sparingovao o tome kakvu politiku treba
voditi u Hrvatskoj prema Srbima. Njemaĉki vojni duţnosnici smatrali su da bi se Srbi mogli
okupiti u borbi protiv partizana. Hitler se nije sloţio sa svojim zapovjednicima, ali je Paveliću
istaknuo da NDH moţe stvoriti potpuno hrvatsku drţavu samo ako slijedi stalnu politiku
progona nehrvatskog stanovništva barem pedeset godina. NDH nikad nije bila u potpunosti
suverena, ali je bila marionetska drţava koja je uţivala veću autonomiju od bilo kojeg drugog
reţima u Europi okupiranoj Njemaĉkom. 12
Već 10. srpnja 1941. general Wehrmachta Edmund Glaise von Horstenau izvijestio je
njemaĉko Vrhovno zapovjedništvo Oberkommando der Wehrmacht (OKW) o sljedećem:
„Naše trupe moraju biti nijemi svjedoci takvih dogaĎaja; ne odražava se dobro na njihov
inače visoki ugled ... Često mi govore da bi njemačke okupacijske trupe konačno morale
intervenirati protiv ustaških zločina. To se može dogoditi na kraju. Trenutno, s raspoloživim
snagama, nisam mogao tražiti takvo djelovanje. Ad hoc intervencija u pojedinačnim
slučajevima mogla bi natjerati njemačku vojsku da izgleda odgovorno za nebrojene zločine
koje u prošlosti nije mogla spriječiti.“
TakoĊer, izvještaj Gestapa voĊi Heinrichu Himmleru, od 17. veljaĉe 1942., kaţe:
„Povećana aktivnost bendova uglavnom je posljedica zločina koje su ustaške jedinice u
Hrvatskoj vršile nad pravoslavnim stanovništvom. Ustaše su svoja djela počinili bestijalno, ne
samo prema muškarcima regrutne dobi, već posebno prema nemoćnim starcima, ženama i

12
Krizman, Bogdan, Pavelić izmeĊu Hitlera i Mussolinija", Globus, Zagreb, 1980, str. 192-194.

7
djeci. Broj pravoslavnih Hrvata koje su masakrirali i sadistički mučili do smrti je oko tristo
tisuća.“13
Prema izvješćima generala Glaise-Horstenaua, Hitler je bio ljut na Pavelića, ĉija je
politika raspirila pobunu u Hrvatskoj, spreĉavajući svaku mogućnost rasporeĊivanja snaga
NDH na Istoĉnoj fronti. Štoviše, Hitler je bio prisiljen angaţirati velike vlastite snage kako bi
pobuna bila pod nadzorom. Iz tog je razloga Hitler pozvao Pavelića u njegov ratni stoţer u
Vinnitsu (Ukrajina) 23. rujna 1942.
Slijedom toga, Pavelić je svog ministra oruţanih snaga Slavka Kvaternika zamijenio
manje revnim Jureom Francetićem. Kvaternik je poslan u progonstvo u Slovaĉku - zajedno sa
svojim sinom Eugenom, koji je okrivljen za progon Srba u Hrvatskoj. Prije susreta s Hitlerom,
da bi udovoljio javnosti, Pavelić je objavio "Važnu obavijest Vlade" u kojoj je prijetio onima
koji šire vijesti "o nepostojećim prijetnjama razoruţanjem ustaša", postrojbi predstavnika
jedne strane sile, o zamjeni Hrvatske vojske stranom vojskom, o mogućnosti da strana sila
preuzme vlast u Hrvatskoj ... "
Nadalje, Ustaše su dobile njemaĉku potporu planovima za uklanjanje srpskog
stanovništva u Hrvatskoj. Jedan je plan ukljuĉivao razmjenu 1941. izmeĊu Njemaĉke i NDH,
u kojoj bi 20 000 Slovenaca katolika bilo deportirano iz Slovenije pod njemaĉkom kontrolom
i poslano u NDH gdje bi bili asimilirani kao Hrvati. U zamjenu bi bilo 20 000 Srba
deportirano iz NDH i poslano na njemaĉko okupirano podruĉje Srbije.
Na sastanku s Hitlerom 6. lipnja 1941. u Salzburgu, Pavelić je pristao primiti 175 000
deportiranih Slovenaca. Sporazum je predviĊao da broj Srba protjeranih iz NDH u Srbiju
moţe premašiti broj primljenih Slovenaca za 30.000. Tijekom razgovora Hitler je naglasio
nuţnost i poţeljnost deportacija Slovenaca i Srba i savjetovao Pavelića da NDH, kako bi
postala stabilna, treba voditi etniĉki netolerantnu politiku sljedećih 50 godina. Njemaĉke
okupacijske snage dopustile su protjerivanje Srba u Srbiju, ali umjesto slanja Slovenaca u
Hrvatsku, deportirani su i u Srbiju. Do kraja Drugog svjetskog rata ukupno je oko 300 000
Srba deportirano ili pobjeglo iz NDH u Srbiju.
Zlodjela koja su poĉinili zaprepašteni promatraĉi, brigadir Sir Fitzroy Maclean, šef
britanske vojne misije u partizanima, komentirao je: "Neki su ustaše sakupljali oči Srba koje
su ubili i slali ih, kad im je bilo dosta, Poglavniku za njegov pregled ili ponosno pokazivali
njih i druge ljudske organe po zagrebačkim kafićima. "

13
Kovaĉić, Davor, Obiljeţja njemaĉkog policijskog sustava u Nezavisnoj Drţavi Hrvatskoj od 1941. do 1945.
godine, Ĉasopis za suvremenu povijest, Vol. 39 No. 3, 2007., str., 572. – 578.

8
 Nacistiĉki reţim zahtijevao je od ustaša da usvoje antisemitsku rasnu politiku, progone
Ţidove i uspostave nekoliko koncentracijskih logora. Pavelić i ustaše prihvatili su nacistiĉke
zahtjeve, ali njihova se rasna politika usredotoĉila prvenstveno na uklanjanje srpskog
stanovništva. Kad su ustaše trebali više novaka kako bi pomogli istrebiti Srbe, a drţava se
odvojila od nacistiĉke antisemitske politike obećavajući poĉasno arijevsko drţavljanstvo, a
time i slobodu od progona, Ţidovima koji su se bili spremni boriti za NDH. Budući da je to
bilo jedino pravno sredstvo koje je Ţidovima omogućilo da izbjegnu progon, odreĊeni broj
Ţidova pridruţio se oruţanim snagama NDH. To je pogoršalo njemaĉki SS koji je tvrdio da je
NDH dopustila da 5000 Ţidova preţivi posluţujući oruţane snage NDH. Njemaĉki
antisemitski ciljevi za Hrvatsku dodatno su potkopani nespremnošću Italije da se drţi stroge
antisemitske politike, što je rezultiralo time da su Ţidovi u dijelovima Hrvatske pod
talijanskim nadzorom izbjegli isti progon s kojim su se suoĉavali Ţidovi u istoĉnoj Hrvatskoj
pod njemaĉkim nadzorom. Nakon što je Italija 1943. napustila rat, njemaĉke su snage
okupirale zapadnu Hrvatsku, a NDH je pripojila teritorij ustupljen Italiji 1941. 14
22. lipnja 1941. u šumi Brezovica kod Siska formiran je Sisaĉki partizanski odred te se
isti trebao slaviti kao prva oruţana jedinica otpora formirana u okupiranoj Europi tijekom
Drugog svjetskog rata. Hrvati, Srbi, Bošnjaci i graĊani svih nacionalnosti i porijekla poĉeli su
se pridruţivati svejugoslavenskim partizanima koje je vodio Josip Broz Tito. Partizanski
pokret ubrzo je mogao kontrolirati velik postotak NDH (i Jugoslavije), a ubrzo su gradovi
okupirane Bosne i Dalmacije bili okruţeni tim podruĉjima pod kontrolom partizana, sa svojim
garnizonima koji su ţivjeli u faktiĉkom opsadnom stanju i neprestano pokušavajući zadrţati
kontrolu nad ţeljezniĉkim vezama.1944. godine, treće godine rata u Jugoslaviji, Hrvati su
formirali 61% partizanskih operativnih jedinica podrijetlom iz Savezne Drţave Hrvatske.
Savezna drţava Hrvatska takoĊer je imala najveći broj odreda i brigada meĊu saveznim
jedinicama, a zajedno sa snagama u Bosni i Hercegovini, partizanski otpor u NDH ĉinio je
većinu vojne snage pokreta. Partizanski maršal Tito, bio je napola Hrvat, napola Slovenac.
Nakon podjele 1941. izmeĊu partizana i ĉetnika u Srbiji, ĉetniĉke skupine u središnjoj,
istoĉnoj i sjeverozapadnoj Bosni našle su se izmeĊu njemaĉkih i ustaških snaga (NDH) s
jedne i partizana s druge strane. Poĉetkom 1942. ĉetniĉki bojnik Jezdimir Dangić obratio se
Nijemcima pokušavajući doći do razumijevanja, ali nije uspio, a lokalni ĉetniĉki voĊe bili su
prisiljeni potraţiti drugo rješenje. Ĉetniĉke skupine bile su u osnovi nesuglasice s ustašama
oko praktiĉki svih pitanja, ali zajedniĉkog neprijatelja pronašle su u partizanima, i to je bio

14
Tomaševic, Jozo, op., cit., str., 769 – 772.

9
glavni razlog suradnje koja je uslijedila izmeĊu ustaških vlasti Nezavisne Drţave Hrvatske i
ĉetniĉkih odreda u Hrvatskoj i Bosni.
Prvi formalni sporazum izmeĊu bosanskih ĉetnika i ustaša zakljuĉen je 28. svibnja
1942. godine, u kojem su ĉetniĉki voĊe izrazili svoju odanost kao „graĊani Nezavisne Drţave
Hrvatske“ i drţavi i njenom Poglavniku. Tijekom sljedeća tri tjedna potpisana su tri dodatna
sporazuma koji su obuhvaćali velik dio podruĉja Bosne. Odredbom ovih sporazuma ĉetnici su
trebali prekinuti neprijateljstva protiv ustaške drţave, a ustaše će uspostaviti redovitu upravu
na tim podruĉjima. Glavna odredba, ĉlanak 5. sporazuma, glasi kako slijedi: „Sve dok postoji
opasnost od partizanskih oružanih bendova, četničke će formacije dobrovoljno suraĎivati s
hrvatskom vojskom u borbi i uništavanju partizana i u tim operacijama bit će pod sveukupnim
zapovjedništvom hrvatskih oružanih snaga. ... Četničke formacije mogu samostalno
sudjelovati u operacijama protiv partizana, ali o tome će morati na vrijeme izvijestiti hrvatske
vojne zapovjednike.“ 15
Potrebnu municiju i namirnice dostavljala je ĉetnicima ustaška vojska. O ĉetnicima koji
su ranjeni u takvim operacijama zbrinjavali bi se u bolnicama NDH, dok bi siroĉad i udovice
ĉetnika ubijenih u akciji podrţavala ustaška drţava. Osobe koje su ĉetniĉki zapovjednici
posebno preporuĉili vraćali bi se kući iz ustaških koncentracijskih logora. Ti su sporazumi
pokrivali većinu ĉetniĉkih snaga u Bosni istoĉno od njemaĉko-talijanske crte razgraniĉenja i
trajali su veći dio rata. Budući da su hrvatske snage bile neposredno podreĊene njemaĉkoj
vojnoj okupaciji, suradnja s hrvatskim snagama zapravo je bila neizravna suradnja s
Nijemcima.
U kolovozu 1944., godine ministri vanjskih poslova NDH Mladen Lorković i ministar
rata Ante Vokić pokušali su izvršiti drţavni udar protiv Ante Pavelića kako bi se odvojili od
Osovine i uskladili sa saveznicima. Puĉ Lorković-Vokić nije uspio i njegovi zavjerenici su
pogubljeni. Poĉetkom 1945., godine vojska NDH povukla se prema Zagrebu s njemaĉkim i
kozaĉkim trupama. Bili su svladani, a napredovanje Titovih partizanskih snaga, kojima se
pridruţila sovjetska Crvena armija, izazvalo je masovno povlaĉenje ustaša prema Austriji i
zapravo kraj Nezavisne Drţave Hrvatske.
U svibnju 1945., godine velika kolona sastavljena od domobranskih postrojbi NDH,
ustaša, kozaka, nekih ĉetnika i slovenskih domobrana, kao i brojni civili, povukla se iz
partizanskih snaga prema sjeverozapadu prema Italiji i Austriji. Njemaĉki instrument predaje
potpisan je 8. svibnja, ali Nijemci su Paveliću dali jedinstveno zapovjedništvo nad snagama

15
Tomašević, Jozo, Ĉetnici u drugom svjetskom ratu 1941 – 1945., Liber, Zagreb, 1979., str., 226.

10
NDH, a on je naredio da se nastave borbe dok su kolone pokušavale doći do britanskih snaga
kako bi pregovarale o prolasku u Austriju okupiranu od saveznika.
Britanska vojska im je, meĊutim, odbila ulazak i predala ih partizanskim snagama,
zapoĉinjući bleiburgske repatrijacije. U meĊuvremenu, Pavelić se odvojio od skupine i
pobjegao u Austriju, Italiju, Argentinu i napokon Španjolsku, gdje će umrijeti 1959. Nekoliko
drugih ĉlanova vlade NDH zarobljeno je u svibnju i lipnju 1945. i osuĊeno na smrt ili
dugotrajnu smrt zatvor u suĊenju Miletu Budaku.
Kraj rata rezultirao je uspostavom Demokratske Republike Jugoslavije, koja je kasnije
postala Socijalistiĉka Federativna Republika Jugoslavija, Ustavom iz 1946. godine Narodna
Republika Hrvatska i Narodna Republika Bosna i Hercegovina sluţbeno su postale dvije od
šest sastavne republike nove drţave.16

16
Ugovor izmeĊu Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemaĉke o njemaĉkim ratnim
grobovima u Republici Hrvatskoj - (Uredba o potvrĊivanju Ugovora izmeĊu Vlade Republike Hrvatske i Vlade
Savezne Republike Njemaĉke o njemaĉkim ratnim grobovima u Republici Hrvatskoj, NN-MU 017/1997,
dostupno na: https://digarhiv.gov.hr/webpac-hidra-murh2-
pregled/?rm=results&last_PAGER_offset=0&filter=hidra-
murh&show_full=1&v=Njema%E8ka%20%5Bkao%20potpisnik%5D%20025313&f=SubjectIndexHR&path=hi
dra-murh%231240, posjećeno: 11.05.2021.

11
2. NEZAVISNA DRŢAVA HRVATSKA

2.1. Nastanak Nezavisne drţave Hrvatske

Drţavnim udarom 1941., godine Hitler se odluĉio na razbijanje Jugoslavije, što je

prihvatio i Mussolini koji je dr., Anti Paveliću koji je bio na ĉelu oko 250 ustaša u Italiji
obećao pomoći u preuzimanju vlasti, uz priznanje talijanskih pretenzija na istoĉnoj obali
Jadrana. U stvaranju neovisne Hrvatske Nijemci nisu raĉunali na ustaše već na dr., Maĉeka i
HSS. No, Maĉek odbija ponudu te pregovara sa Simovićem koji mu je obećao pomoći u
oĉuvanju Banovine Hrvatske te radi toga ulazi u vladu. Nakon što je Jugoslavija napadnuta
Maĉek se vraća u Zagreb, a Nijemci ga pozivaju da proglasi NDH što on ne prihvaća. Slavko
Kvaternik 10.04., proglašava NDH, a Maĉek daje izjavu narodu, HSS-u te upravnim organima
da prihvate novu vlast. 17

Proglašenje NDH je rezultat dogovora izmeĊu ustaša u Zagrebu i Nijemaca, bez Italije
koja je zabrinuta zbog toga. Pavelić iz Italije kreće sa 250 ljudi, a u Karlovcu dobiva
suglasnost od strane talijanskog i njemaĉkog predstavnika da stupi na ĉelo NDH. 12.04.1941.,
u Zagrebu se osniva hrvatsko drţavno vodstvo, a 15.04.1941., godine Pavelić donosi Uredbu
o osnutku prve hrvatske vlade. Pavelić je poglavnik (šef drţave i predsjednik vlade, a Slavko
Kvaternik je vojskovoĊa i zamjenik poglavnika sve do sredine 1942., godine kada ga je
Pavelić umirovio.

2.1. Upravno i teritorijalno ureĊenje NDH

Ndh nije imala kodificirani , formaln ustav, a neki su tvrdili da materijalni ustav ĉine
ustavno-pravni akti: Ustav ustaša hrvatskog oslobodilaĉkog pokreta iz 1932., godine, Naĉela
ustaškog pokreta iz 1933., godine te zakoni i uredbe donesene u doba NDH.

NDH je bila totalitarna drţava, dikatatura s elementima terora gdje je poglavnik bio
drţavni poglavar i predsjednik vlade, a u prije toga i ministar vanjskih poslova koji je imao
zakonodavne ovlasti. Kao drţavni poglavar bio je i zapovjednik oruţanih snaga, imenovao je i
razrješavao drţavne duţnosnike i diplomatske poslanike. Vrhovno upravno tijelo bila je
Drţavna vlada kojoj je Pavelić bio nadreĊen te je vodio i unutarnju i vanjsku politiku.18

17
Bartulović, Ţeljko, Povijest hrvatskog prava i drţave (kompendij za internu uporabu), Pravni fakultet
Sveuĉilišta u Rijeci, 2007./2008., str., 108.
18
Ibidem., str., 108

12
TakoĊer je bio politiĉki voĊa ustaškog pokreta. U rujnu 1943., godine prepušta mejsto
predsjednika vlade Nikoli Mandiću te ţeli da u nju uĊu ĉlanovi HSS no ne uspijeva u tome.

24.01.1942., godine Pavelić donosi Odluku o oosnivanju Hrvatskog drţavnog sabora u

kojem imenuje:

1. „zastupnike zadnjeg Sabora iz 1918., godine

2. zastupnike skupštine Jugoslavije koji su izabrani na izborima 1938., godine iz reda
HSS
3. ĉlanove Vijeća HSP iz 1918
4. doglavnike
5. poboĉnike i povjerenike Glavnog ustaškog stana (GUS)
6. dva predstavnika njemaĉke manjine“19

Sabor je u 1942., godini zasjedao svega 3 puta bez nekog većeg utjecaja. Kada se
kritizira vanjska politika (tu se misli na predaju obale Italiji i slanje hrvatskih vojnika na
istoĉna bojišta) poglavnik ga raspušta.

Nadalje, sudstvo je u pravilu bilo odvojeno od uprave, najviše tijelo suda je bio Stol
sedmorice u Zagrebu. TakoĊer, svaka velika ţupa je imala sudbeni stol, a kotar sud prvog
stupnja. Postojali su i izvanredni sudovi koje je imenovao ministar pravosuĊa (tri suca su
sudila po hitnom postupku), prijeki sudovi ( namijenjeni civilnim i vojnim osobama), pokretni
prijeki sudovi, ustaški stegovni sudovi i drugi.

Što se tiĉe uprave, budući da je za duţnosti ĉinovnika bilo malo kandidata, Pavelić se
oslanjao na ĉinovništvo Banovine Hrvatske. No, sluţbenike je ministarstvo moglo opozvati,
premjestiti ili poslati drugom ministarstvu. Naredbom o utvrĊivanju rasne pripadnosti
sluţbenika i vršitelja akademskih zvanja u vremenskom periodu od 14 dana morali su napisati
svoje „arijevsko stanje“, stanje braĉnog druga i djece.

Nadalje, tijela lokalne uprave NDH su bile velike ţupe, zamišljene kao izraz volje
svojih stanovnika te teritorijalno – gospodarsko – prometne cjeline. Na ĉelu je bio veliki
ţupan koji je bio predstavnik izvršne vlasti, a imenovao ga je poglavnik kojemu je odgovarao
kao ministar. Tu su i kotarevi koji su predstavljali manje administrativno – teritorijalne cjeline
unutar ţupa, a obuhvaćali su više općina. Na ĉelu kotara su bili kotarski predstojnici koje je

19
Ibidem., str., 108.

13
postavljao, nadzirao i smjenjivao ministar unutarnjih poslova. No, u praksi je politiku
predstojnika odreĊivao ustaški tabor. 20

TakoĊer, tu su i gradske i seoske općine koje su predstavljale mjesne administrativno –

teritorijalne jedinice sela ili grada. Općinski duţnosnici u prvom stupnju su odgovarali
kotarskim predstojnicima, a u drugom velikim ţupanima. Gradom je rukovodilo gradsko
vijeće (magistrat) koje je predstavljalo tijelo lokalne samouprave, a izvršnu vlast je obavljao
gradonaĉelnik kojeg je imenovao ministar unutrašnjih poslova. U praksi je rukovodila mjesna
ustaška zajednica, grad Zagreb ima poseban status te se nalazi pd izravnim nadzorom
središnje vlasti, a gradonaĉelnika je postavljao poglavnik.

Nadalje, što se tiĉe teritorijalnog ureĊenja NDH, ista je obuhvaćala prostor Kraljevine
Hrvatske, Slavonije, Dalmacije te BIH iz 1918., godine. Ustaše su smatrali da su muslimani
Hrvati, ali islamske vjere. S Reichom se potvrĊuje granica izmeĊu Hrvatske i austrijskih
pokrajina Štajerske i Kranjske iz 1918., godine. Nadalje, spram Srbije je granica rijeka Drina
iz 1918., godine. Zemun koji je bio dio NDH ostaje pod vojnom integracijom njemaĉkog
zapovjednika Srbije. NDH ţeli Sandţak, zbog preteţito muslimanskog stanovništva no
Njemaĉka i Italija to ne odobravaju. U prosincu 1941., godine maĊarski parlament donosi
odluku o anketiranju MeĊimurja i Baranje, a NDH je bezuspješno prosvjedovala.

2.2. Razgraniĉenje s Italijom

Nakon što je došlo do vojnog udara, Hitler je objavio 28.03.1941., godine odluku o
napadu izaslanicima MaĊarske i Bugarske izjavivši da je zainteresiran za podruĉja Koruške i
Štajerske te da podrţava njihovu teţnju za izlaz na Jadran. Ozbiljno raĉuna na maĊarsku
pomoć, no Teleki odbija poĉinivši samoubojstvo. Horthy se drţi rezervirano postavljajući kao
uvjet ulazaka maĊarske vojske odcijepljenje Hrvatske, što bi znaĉilo raspad Kraljevine
Jugoslavije. MaĊarska ostaje suzdrţana oĉekujući da će Hitler podnijeti svu teţinu napda, a
ona se samo naknadno prikljuĉiti.

06., travnja izraĊen je prvi nacrt za podjelu Jugoslavije , ai zradili su ga Hitlerovi

suradnici pod nazivom: „Generalni plan za kasniju organizaciju uprave na Jugoslavenskom
području“ kao akt Ministarstva vanjskih poslova. U njemu su sadrţani elementi koji se
odnose na pripajanje dijelova slovenskih zemalja Reichu. Vidljiv je povratak na stanje iz

20
Ibidem., str., 109.

14
1918., godine no i odstupanje jer je Primorje na sjeverozapadu Jugoslavije, Dalmacija i Crna
Gora pripadalo Italiji.21

Tijekom travanjskog rata prostor je razgraniĉen, a general Keitel, vojni zapovjednik,

12.04., 1941., godine, izdaje naredbu prema Hitlerovim smjernicama za podjelu Jugoslavije
prema kojoj „Prema Italijanima zasad važe taktičke granice armije“. No, ovaj akt za razliku
od prošlog istiĉe etniĉke granice Hrvatske, ne govori se o maĊarskom utjecaju, a Italiji se ne
daje obalno podruĉje na sjeverozapadu Jugoslavije. Nadalje, Italiji je dana mogućnost da
ostavri vojnu upravu nad podruĉjima koje je zaposjela jer su dan prije njene postrojbe prešle
granicu Kraljevine Jugoslavije. Nijemci se nisu htjeli miješati u pitanje uprave nad teritorijem
koji Italija okupira duţ obale. Proglašena je NDH, a samim time MaĊari i Talijani kreću u
napad, a Hitler im ništa ne ţeli pokloniti.

Nadalje, Mussolini se sjetio da od dr., Pavelića nije dobio nikakvo jamstvo za

ostvarenje teritorijalnih zahtjeva pa šalje potjeru za njim. Sustiţe ga Filippo Anfuso na putu
prema Zagrebu te se Pavelić obvezuje priznati talijanske aspiracije na Jadranu. No, podjela još
nije bila izvršena, a preduvjet priznanja s talijanske strane bilo je obećanje teritorijalnih
ustupaka u budućim pregovorima. Prednost Italije bila je u ostvarivanju faktiĉne vlasti
okupacijom nad podruĉjima koja je zahtijevala za sebe. Privola Poglavnika je bila
neodreĊena, a talijanski zahtjevi veliki pa je njemaĉki ministar vanjskih poslova Ribbentrop
pozvao talijanske predstavnike u Beĉ na dogovor. 21., i 22., 04., 1941., godine dolaze na
sastanak Ribbentrop i Cana, a talijanska strana već prvog dana zahtijeva hrvatsku obalu do
Kotora, no Ribbentrop izjavljuje da je njemaĉka strana nezainteresirana za to. Budući da
Ribbentrop i Ciana nisu uspjeli u Beĉu dogovoriti pitanje granica zbog velikih talijanskih
zahtjeva, odluĉeno je da talijanska vlada izravno pregovara s NDH.22

Mussolini je na pregovore poslao grofa Ciana, ministra vanjskih poslova, a u korist mu

je išlo što je Pavelić preuzeo i resor vanjskih poslova pa je tako reći „morao“ pregovarati s
ministrom. Pregovori su odrţani 07., svibnja u Trţiĉu, na razini Mussolini – Pavelić.
Potpisuju se i Rimski ugovori 18., svibnja gdje se ureĊuju granice izmeĊu Kraljevine
Hrvatske i Kraljevine Italije. Tako je Rimskim ugovorima potvrĊeno da NDH ţeli svoj
drţavnopravni subjektivitet povezati sa Trojednom kraljevinom i granicama iz 1918., godine.
Tim sporazumom, Boka Kotorska ostaje cijela na talijanskoj strani, što Italija prihvaća i ţeli

21
Bartulović, Ţeljko, Sušak 1919-1947., Pravni fakultet, Sveuĉilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str., 237.
22
Ibidem., str., 238.

15
pravni temelj za svoju vlast nad anketiranim podruĉjima. U Rimu je potpisan ugovor, a
dogovor je ranije postignut moţda u Trţiĉu.

Utanaĉena je granica kojom Italija dobiva Kastav, Sušak, dio delniĉkog kotara, otoke
Rab i Krk, a Hrvatskoj ostaje obala od Kraljevice do Starigrada i otok Pag. Italija dobiva
srednju Dalmaciju od Starigrada do iza Splita i otoke osim Braĉa i Hvara, a NDH obalu iza
Splita do Cavtata, te luke Metković i Gruţ koje nisu imale bolje veze sa zaleĊem. Nadalje,
anektirani teritorij je predstavljao Prvu zonu. NDH se obvezala da neće na svojo obali
podizati vojne objekte i ratnu mornaricu, već da će imati manje jedinice kao što su policijske i
financijske sluţbe. To je demilitarizirana to jest Druga zona. TakoĊer, Italija je zajamĉila 25-
godišnju neovisnost Hrvatske i njenu teritorijalnu cjelovitost, a Hrvatska neće sklapati
ugovore protivno talijanskoj politici te će koristiti iskustva talijanske vojske za ustroj svoje.23

Njemaĉka u tom trenu nije razmišljala o izlazu na Jadran kako ne bi došlo do sukoba
sa Talijanima. Upravo taj trenutak je iskoristio Mussolini, pa nastoji ostvariti ranije zahtjeve
vezane za vlašću nad ĉitavom obalom. Dolazi do sporazuma, 22., kolovoza u kojem Pavelić
daje dozvolu Talijanima da vrše vojni nadzor nad II. zonom NDH koja je odreĊena Rimskim
ugovorima. Italiji se priznaje nadzor nad obalom, što dovodi do pogoršanja poloţaja NDH po
pitanju ostvarivanja vlasti nad obalnim teritorijem. Jadran postaje talijanski zaljev, a situacija
je eskalirala, 07., rujna 1941., godine kada predstavnici vlade NDH i talijanske vojske donose
odluku o okupaciji demilitarizirane zone. No, Italija se nije htjela doreći svojih podruĉja
dobivenih Nettunskim konvencijama i Rimskim ugovorima.

Zanimljiv podatak je da postoji odreĊena „rupa“ u teoriji o prestanku postojanja

Jugoslavije te o tome da se NDH nije pozivala na ranije tvorevine, Jugoslaviju i Banovinu
Hrvatsku. Stoga se postavljaju pitanja suvereniteta nad podruĉjima koja su Rimskim
ugovorima pripala Italiji, posebno za vrijeme nastajanja NDH, 10., travnja pa sve do njezina
priznanja, od 16 do 18., travnja 1941., godine. No, drţave Trojnog saveza su smatrale da se
Jugoslavija raspala i kao takva nije bila nositelj suvreniteta prilikom sklapanja Rimskih
ugovora pa je jedino racionalno objašnjenje da je suverenitet nad anektiranim podruĉjima
prešao na NDH u trenutku njezina proglašenja. NDH je obuhvaćala podruĉja koja su 1918.,
godine bila dijelom Trojedne Kraljevine, a Bosna i Hercegovina iz povijesnih i etniĉkih
razloga. Ovu podjelu prihvaćaju i Italija i Njemaĉka, 15., travnja 1941., godine. Italija vodi
pregovore s NDH o teritoriju koji će anketirati, a 3., svibnja 1941., godine anektira okupirana

23
Bartulović, Ţeljko, Povijest hrvatskog.., op.,cit., str., 109.

16
slovenska podruĉja u novu Ljubljansku provinciju. Hrvatske krajeve i Sušak nije mogla
jednostrano anektirati, već sporazumom od 18., svibnja 1941., NDH se odriĉe svog
suvereniteta nad Sušakom i hrvatskim obalnim podruĉjem. 24

10., rujna 1943., godine nakon što je Italija kapitulirala, Pavelić je proglasio ništavim
Rimske ugovore te vraća anektirane krajeve u sastav NDH.

24
Bartulović, Ţeljko, Sušak…op., cit., str., 240.

17
 VI. ORGANIZACIJA ZDRAVSTVA U NEZAVISNOJ DRŢAVI HRVATSKOJ
1. Ustroj zdravstva u NDH
Zakonskom odredbom o drţavnoj vladi Nezavisne Drţave Hrvatske od 24., lipnja
1941., godine uspostavljena su ministarstva koja su potpala u nadleţnost drţavne uprave.
Ministarstva su se dalje dijelila na odjele, a ukoliko je bilo potrebe za tim i na odsjeke i
pododsjeke. Odjelima su upravljali odjelni predstojnici, a odsjecima i pododsjecima
proĉelnici. Nadalje, svako ministarstvo je bilo obavezno da brine oko poslova vezanih za
ustroj drţavnih oblasti, ustanova i poduzeća, za cjelokupno voĊenje drţavne uprave i nadzor
nad upravnim oblastima, ustanovama i poduzećima, kao i za poslove koji su se odnosili na
pripremu prijedloga zakona i njegovih odredbi, te poslova koji su tim zakonima i odredbama
zadani.
Sukladno gore navedenoj odredbi u podruĉju zdravstva su osnovana dva ministarstva:
Ministarstvo zdravstva i Ministarstvo urudţbe. Ministarstvo zdravstva je bilo zaduţeno za
ustroj cjelokupne zdravstvene sluţbe, za obavljanje nadzora nad svim poslovima koji su se
obavljali u zavodima i ustanovama, kao i nadzora na ljekovitim vrelima i kupalištima.
Nadalje, obavljao se nadzor nad ljekarnama, provoĊenjem zdravstvene nastave i odgoja
ljudi u pogledu zdravlja, nadzor nad lijeĉniĉkim i ljekarniĉkim komorama, ljekarnama kao i
nadzor nad izvršenjem postavljenih zakonskih odredbi i naredbi. TakoĊer, Ministarstvo
zdravstva je bilo zaduţeno i za suzbijanje raznih zaraznih bolesti kao i za kontrolu i
proizvodnju lijekova i cjepiva.25
Zatim, 09., kolovoza 1941., godine Zakonskom odredbom o podjeli ministarstava na
odjele i djelokruge odjela je ureĊen ustroj ministarstava, koji je ukljuĉivao ili predviĊao
osnivanje posebnih ustanova. Navedenom odredbom ureĊen je ustroj i Ministarstva zdravstva
i Ministarstva urudţbe.
Prema tome, Ministarstvo zdravstva se sastojalo od:
1. Općeg odsjeka – u ovaj odsjek je spadalo tajništvo ministra, unutarnji poslovi
ministarstva, osobni odnosi sluţbenika, polaganje struĉnih ispita lijeĉnika, zubara,
zubotehniĉara i drugih osoba zaposlenih u zdravstvenoj sluţbi. TakoĊer su se rješavala pravna
pitanja koja su bila vezana za ministarstvo, sastavljao se prijedlog proraĉuna i njegovo
izvršenje, izraĊivali prijedlozi zakona i zakonskih odredbi, pravilnika, te provodili
raĉunovodstveni poslovi.

25
Zakonska odredba o drţavnoj vladi Nezavisne Drţave Hrvatske, Narodne novine, br., 59/1941

18
 2. Odjela za zdravstvo – ovaj odjel je obavljao poslove nadzora nad radom svih
lijeĉnika i osoblja u zdravstvenoj sluţbi, nadzor nad radom ljekarniĉkih, lijeĉniĉkih i svih
ostalih udruţenja lijeĉnika, ljekarnika i drugog osoblja. TakoĊer je bio zaduţen za struĉnu
pripravnu lijeĉniĉku sluţbu, organiziranje škola i raznih teĉaja za struĉna usavršavanja
lijeĉnika i ostalog osoblja u zdravstvenoj sluţbi, zatim poslovi koji su se odnosili na
osnivanje, proširenje, ureĊivanje i nadzor nad bolnicama, ljeĉilištima, ambulantama,
zavodima i drugim zdravtsvenim ustanovama. Nadalje, tu su i poslovi vezani za uporabne
dozvole za ljekovita vrela, rudna i klimatska ljeĉilišta i nadzor nad istima, briga o
stanovništvu, posebice o ţenama za vrijeme trudnoće, babinja i dojenja, zatim djece do 6
godina, te briga o školskoj djeci. Tu su takoĊer i poslovi brige o duševno i mentalno zaostalim
osobama, osobama koje se lijeĉe od alkoholizma, osobama kojima je potrebna struĉna
ortopedska pomoć, poslovi nadzora nad hranom, ţivotinjama, zdravstvenom stanju sela,
tvornica, poslovnica, trgovina te poslovi provoĊenja mjera prilikom suzbijanja zaraznih
bolesti. Nadalje, suradnjom s Ministarstvom prometa i javnih radova opskrbljivao je
zdravstvene ustanove pitkom vodom, poduzimao sve potrebne javne radove u svrhu
promicanja zdravstva po selima i naseljima, bio zaduţen za obavljanje nadzora radova,
odobrenja graĊevinskih planova za drţavne, samoupravne i posebne graĊevine vezane za
zdravstvo, poslove ispitivanja i nadziranja pitke vode, kupališnih i otpadnih voda, poslovi
nadzora nad prometom i prodajom lijekova, ljekovitih biljaka, otrova i narkotika, poslovi
prespitivanja recepata, proizvodnje lijekova biljnog podrijetla i njihovog sastava. TakoĊer,
jedan od poslova je bila i suradnja s Ministarstvom urudţbe u poslovima društvovnog
osguranja, s Ministarstvom šumarstva i rudarstva u poslovima takozvanih “bratskih” blagajni,
a s Ministarstvom prometa i javnih radova u poslovima vezanim za bolesniĉke fonodove
drţavnih ţeljeznica.
3. dviju posebnih ustanova a to su Državni zavod za proizvodnju lijekova i Zavod
za ispitivanje lijekova
TakoĊer, za poslove vezane za higijenu, bakteriološko epidemiloške poslove,
zdravstvenu nastavu i tehniĉku asanaciju ustrojavala su se posebne ustanove, a njihov
djelokrug i ustroj je propisan posebnom zakonskom odredbom. 10., rujna 1941., pod
Ministarstvom zdravstva je osnovan odjel Zdravstvene zaštite uĉenika o kojem će biti više
rijeĉi u nastavku rada.
Nadalje, Ministarstvo udruţbe dijelilo se na:
1. Opći odsjek – u ovaj odsjek su ulazili poslovi vezani za tajništvo ministra,
sluţbeni odnosi osoblja ministarstva, izrada prijedloga proraĉuna, poslovi izvršenja

19
proraĉuna, raĉunalno – gospodarstveni poslovi, poslovi unutarnjeg poslovanja i opći pravni
poslovi
2. Odjel društvovnog osiguranja zaštite i skrbi – u ovaj odjel su ulazili poslovi
oko brige za djecu, mladeţ i siroĉad te nezakonitu djecu, pruţanje pravne zaštite i materijalne
pomoći. Zatim, poslovi vezani za zaštitu obitelji, skrb o nemoćnima, nadzor nad ustanovama i
društvima koje so obavljale djelatnosti brige i njege o osobama, poslovi suradnje s
Ministarstvom obrta, veleobrta i trgovine vezano za prehranu i oskrbu puĉanstva, društvovno
osiguranje i provoĊenje drţavnog nadzora nad svim ustanovama koje obavljaju poslove
osiguranja radnika i namještenika. TakoĊer, tu su i poslovi tehniĉkozdravstvene zaštite
radnika i namještenika, posredovanje pri radu, obavljanje nadzora na uredima rada, poslovi
vezani za gradju stanova za obitelji, poslovi koji se odnose na brigu za ratne i vojne invalide.
U suradnji s Ministarstvom vanjskih poslova obavljanje poslova vezanih za iseljeništvo, a u
suradnji s Odjelom društvovnih poslova vezano za socijalnu statistiku.
3. Odjel društvovnih poslova – ovaj odjel je bio zaduţen za poslove nadzora nad
javnim društvima, poslove vezane za odobrenje novih javnih društava, poslovi usklaĊivanja
rada i zadaća javnih društava radi opće dobrobiti, nadzor nad poslovima i odnosima izmeĊu
poslodavaca i radnika, poslovi prouĉavanja društvenih odnosa, iskorištavanja slobodnog
vremena nakon posla, poslovi satleške postrojbe ( tu su ulazili razni sindikati poslodavaca,
radnika te slobodih zvanja) i nadzora nad istima, posredovanje i nadzor nad rješavanjem
sluţbenih i radnih odnosa, sporova, poslovi nadzra nad radnim sudivuma, odreĊivanje
najniţih satnica i plaća, smanjenje skupoće, tjelesni odgoj mladih i sport.26
Nakon što je preustrojena Vlada 09., listopada 1942., godine, oba ministarstva su
ukinuta, a njihovi resori su potpali pod Ministarstvo unutarnjih poslova NDH. Pa tako za
poslove zdravstva i urudţbe su osonovana ravnateljstva i to Glavno ravnateljstvo za zdravstvo
i Glavno ravnateljstvo za urudţbu i društvovnu skrb,27 a njihov ustroj ureĊen je naredbom 25.,
svibnja 1943., godine. TakoĊer je uz zdravstvo osnovan Ured drţavnog vodstva tjelesnog
odgoja i športa, 22., svibnja 1942., godine.
U nastavku se opisuje podjela ravnateljstava, te njihovih odjela i odsjeka. Pa tako tu su:
1. GLAVNO RAVNATELJSTVO ZA ZDRAVSTVO – navedeno ravnateljstvo
se sastojalo od tri odjela i to od:
a) Općeg odjela – navedeni odjel se sastojao od tri odsjeka i to od Osobnog,
Upravno-pravnog te Rizniĉko-gospodarstvenog odjela.

26
Zakonska odredba o podjeli ministarstava na odjele i djelokrugu odjela, Narodne novine, br., 99/1941.
27
Odredba o osnvanju glavnih ravnateljstava, Narodne novine, br., 229/1942

20
 b) Odjela za opće zdravstvo – sastojao se od ĉetiri odsjeka i to: Odsjeka za javno
– zdravstvenu sluţbu, Odsjeka za bolnicu i ljeĉilišta, Odsjeka za ljekovita vrela i kupališta te
Odsjeka za ljekarništvo i lijekove
c) Odjela za higijenu – sastojao se od tri odsjeka i to: Odsjeka za epidemiologiju i
primijenjenu higijenu, Odsjeka za zaštitu majke i djeteta te Odsjeka za društvovno zdravstvo

2. GLAVNO RAVNATELJSTVO ZA URUDŢBU I DRUŠTVOVNU SKRB –

navedeno ravnateljstvo se sastojalo od ĉetiri odjela i to od:
a) Općeg odjela – sastojao se kao i Opći odjel kod Glavnog ravnatejstva za
zdravstvo od tri odsjeka (Osobnog, Upravno-pravnog te Rizniĉko-gospodarstvenog)
b) Odjela za društvovno osiguranje – sastojao se od dva odsjeka i to: Odsjeka za
društvovno osiguranje radnika i posebniĉkih namještenika te Odsjeka za izseljenike
c) Odjela za družtvovnu skrb – sastojao se od dva odsjeka i to od: Odsjeka za
druţtvovnu zaštitu obitelji te Odsjeka za druţtvovnu pomoć
d) Odjela za družtvovne poslove – sastojao se od Odsjeka za radon pravo,
Odsjeka za druţtvovnu politiku te Glavnog nadzorniĉtva rada
Nadalje, 12., listopada 1943., godine glavna ravnateljstva više nisu bila u sklopu
Ministarstva unutarnjih poslova, već su osnivanjem Ministarstva zdravstva i urudţbe prešla u
njihovu nadleţnost. Unutarnji ustroj preuzet je iz MUP-a, a naknadno je proširen naredbom
ministra zdravstva i urudţbe, 16., studenog 1943., godine.
Sukladno navedenoj naredbi, poslove koji ulaze u djelokrug Ministarstva zdravstva
obavljali su:28
1. URED MINISTRA – obavljao sve poslove koje mu ministar povjeri. Na ĉelu
se nalazio nadstojnik koji je za svoj rad bio izravno odgovoran ministru te je poslove obavljao
sukladno uputama i nalozima ministra.
2. OPĆI ODJEL – podjela ureĊena kao i 25., svibnja 1943., godine. U djelokrug
obavljanja poslova spadao je i nadzor nad svim poslovima Općeg odsjeka Glavnog
ravnateljstva za zdravstvo i Glavnog ravnateljstva za udruţbu i druţtvovnu skrb. Za svoj rad
odgovarao ministru, te upute izvršavao po njegovim nareĊenjima. Podijeljen je na Osobni
odsjek, Upravno – pravni te Rizniĉko – gospodarstveni odsjek. Osobni odsjek je obavlja
poslove sluţbeniĉkih odnosa meĊu sluţbenicima Ureda ministra i Općeg odjela, zatim izrada i

28
Naredba ministra zdravstva i udruţbe od 16. studenoga 1943., br., 45843-1943 o unutarnjem ureĊenju i o
razpodjeli poslova u Ministarstvu zdravstva i udruţbe, Narodne novine, br., 270/1943, dostupno na:
https://www.sistory.si/cdn/publikacije/37001-38000/37537/zakoni_zakonske_odredbe_knjiga_XXXIX.pdf,
posjećeno: 11.05.2021.

21
pregled osnovnih naredbi ministra, a koja se odnose na osobna i sluţbeniĉka pitanja
sluţbenika iz resora Ministarstva zdravstva i urudţbe. TakoĊer, tu su i poslovi stegovnog i
ispitnog povjerenstva za drţavne struĉne ispite, sluţbenike navedenog resora te udruţbi.
Nadalje, Upravno – pravni odsjek je bio zaduţen za poslove izrade osnovnih naredbi,
okruţnica i ostalih dokumenata od općeg znaĉaja za odrţavanje jedinstvenosti i istosmjernosti
u poslovima i rješenjima ministarstva. Zatim tu su i poslovi izrade, pregleda te usklaĊivanja
nacrta zakonskih odredbi, naredbi i drugih propisa vezanih za djelokrug Ministarstva
zdravstva i urudţbe, poslovi davanja pravnih mišljenja i izrade sporazuma, rješavanje stvari u
sporovima, izvršavanje upravnih poslova Ureda Drţavnog vodstva tjelesnog odgoja i športa,
nadzor nad unutarnjim poslovanjem ministarstva te voĊenje oĉevidnika i zapisnika. I na kraju
Rizničko – gospodarstveni odsjek je bio zaduţen za izradu prijedloga proraĉuna Ministarstva
zdravstva i urudţbe, raĉunovodstvene, blagajniĉke te gospodarstvene poslove, poslovi
opskrbe Ministarstva potrebnim uredskim priborom i namještajem, raznim obrascima, te
nadzor nad novĉanim poslovanjem.
3. GLAVNO RAVNATELJSTVO ZA ZDRAVSTVO – bilo je podijeljeno na
Tajniĉtvo glavnog ravnatelja, Opći odsjek, Odjel za opće zdravstvo te Odjel za higijenu.
Tajničtvo glavnog ravnatelja je obavljalo poslove koje im je glavni ravnatelj povjerio.
Nadalje, Opći odsjek se dijelio dalje na Osobni pododsjek, Upravno – pravni pododsjek te
Rizniĉko – gospodarstveni pododsjek. Osobni pododsjek je obavljao poslove sluţbeniĉkih
odnosa vezanih za sluţbenike Glavnog ravnateljstva za zdravstvo, upravne stegovne poslove
koji so se odnosili na ispite struĉnog osoblja Glavnog ravnateljstva, te poslove rasporeĊivanja
sluţbenika po odjelima. Nadalje, Upravno-pravni pododsjek je obavljao poslove vezane za
izradu nacrta, odredbi, naredbi, propisa te drugih pravnih mišljenja i tumaĉenja, poslove
pripreme sjednica proĉelnika odjela i nadstojnika odsjeka, obavljanje svih upravnih i pravnih
poslova iz djelokruga Glavnog ravnateljstva, te razrada zakljuĉaka donesenih na sjednicama.
Zatim Rizničko – gospodarstveni pododsjek koji se bavio poslovima izrade prijedloga
proraĉuna Glavnog ravnateljstva, poslovi izvršenja proraĉuna, obavljanje blagajniĉkih i
gospodarstvenih poslova, odobravanje nabave materijala za ustanove, skladištenje, pregledi
raĉunsko – gospodarstvenih i blagajniĉkih poslova. Idući je Odjel za opće zdravtsvo koji se
nadalje dijelio na Odsjek za javno-zdravstvenu sluţbu, Odsjek za bolnice i ljeĉilišta, Odsjek
za ljekovita vrela i kupališta te Odsjek za ljekarništvo i lijekove. Odsjek za javno-
zdravstvenu službu je obavljao poslove nadzora nad radom zdravstvenog osoblja, nadzora
nad Lijeĉniĉkom komorom, nadzor nad lijeĉniĉkom pripravniĉkom sluţbom, specijalizacijom
i odobravanjem lijeĉniĉke sluţbe, poslovi koji ukljuĉuju osnivanje zdravstvenih ustanova na

22
manjim podruĉjima, poput seoskih ambulanti. Obavljao je i mrtvozorniĉke poslove, poslove
zdravstvenog redarstva te nadzora nda primaljskim uĉilištem u Zagrebu. Odsjek za bolnice i
lječilišta je obavljao poslove vezane za osnivanje, ukidanje, preureĊivanje te uzdrţavanje
bolnica, ljeĉilišta i oporavilišta, zatim poslovi ustrojstva i nadzora na cjelokupnim bolniĉkim,
ljeĉilišnim i oporavilišnim sustavom, poslovi koji so bili vezani za odobravanje besplatnog i
pokusnog lijeĉenja na teret drţavnog proraĉuna, poslovi odobravanja statute i kućnog reda te
odobravanje proraĉuna posebniĉkih bolnica. Odsjek za ljekovita vrela i kupališta je obavljao
poslove istraţivanja i ureĊivanja ljekovitih rudnih vrela, proglašenja vode ljekovitom, poslove
nabave dozvole za iskorištavanje ljekovitih vrela i voda, poslovi ureĊenja ljeĉilišta, izdavanja
propisa o vaĊenju rudne vode te promicanja trgovine rudnim i ljekovitim vodama. I na kraju
Odsjek za ljekarništvo i lijekove koje je obvljalo poslove nadzora nad proizvodnjom,
uvozom, izvozom i kvalitetom lijekova, ljekovitih biljaka, zdravstvenog pribora, otrova,
opojnih droga te umjentnih sladila. Tu su još i poslovi odobravanja novih lijekova,
odreĊivanje cijena te obavljanje poslova nadzora nad Ljekarniĉkom komorom. Nadalje, tu je i
Odjel za higijenu koji je svoj rad obavljao preko Zdravstvenog zavoda u Zagrebu, a dijelio se
na Odsjek za epidemiologiju i primjenjenu higijenu, Odsjek za zaštitu majke i djeteta te
Odsjek za druţtvovno zdravstvo. Odsjek za epidemiologiju i primjenjenu higijenu obavljao
je poslove suzbijanja zaraznih bolesti, nadzora nad sredstvima za razkuţbu i razušivanje,
poslovi nadzora na ţiveţnim namirnicama i pitkom vodom, poslovi kontrole higijene sela,
rada, odjeće, školske higijene. TakoĊer, tu su i poslovi usavršavanja lijeĉnika i drugog
zdravstvenog osoblja, nte nadzora nada svim higijenskim ustanovama. Odsjek za zaštitu
majke i djeteta je obavljao poslove suradnje s ostalim ministarstvima a po pitanju
zdravstvene zaštite ţe eu trudnoći, poslije poroĊaja, te poslove brige o dojenĉadi i mladeţi.
Obuhvaćao je takoĊer i poslove ureĊenja cjelokupnog poslovanja u djeĉjim ambulantama te
nadzor nad posebniĉkim ustanovama kojima je glavni zadatak bio briga o mjakama, djeci te
mladeţi. Odsjek za družtvovno zdravstvo se bavio poslovima ispitivanja i suzbijanja
društvenih bolesti, brige oko lijeĉenja i uzdrţavanja duševno bolesnih osoba, otpuptenih iz
bolnice, poslovima suzbijanja alkoholizma i prostitucije, lijeĉenja slijepih i gluhonijemih
osoba te poslove zdravstvene zaštite drţavnih namještenika.
TakoĊer, osnovane su i samostale ustanove koje su pod nadzorom Glavnog ravnateljstva
za zdravstvo a one su: Drţavni zavod za proizvodnju liekova »Pliva« osnovan 23. lipnja
1941., Zavod za izpitivanje lijekova, osnovan isto 23. lipnja 1941., godine te Zavod za
suzbijanje endemijskog sifilisa osnovan 26. lipnja 1941., godine.

23
 4. GLAVNO RAVNATELJSTVO ZA URUDŢBU I DRUŢTVOVNU SKRB –
dijelilo se na Tajništvo glavnog ravnatelja, Opći odsjek, Odjel druţtvovnog osiguranja, zaštite
i skrbi, Odjel druţtvovnih poslova te Odjel za drţavnu izseljeniĉku sluţbu. Tajništvo glavnog
ravnatelja je obavljalo sluţbene poslove glavnog ravnatelja kao i sve one poslove koje mu je
ravnatelj zadao. Nadalje, Opći odsjek se dijelio na tri pododsjeka i to na: Osobni pododsjek,
Upravno-pravni pododsjek te Rizniĉko – gospodarstveni pododsjek. Osobni pododsjek je bio
zaduţen za obavljanje poslova vezanih za sluţbeniĉke odnose sluţbenika, raspored sluţbenika
po odjelima te za upravne poslove stegovnih povjerenstava za sluţbenike Glavnog
ravnateljstva. Zatim, Upravno – pravni pododsjek je obavljao poslove izrade nacrta
zakonskih odredbi, naredbi, propisa te drugih mjerodavih tumaĉenja i mišljenja kao i voĊenje
struĉne knjiţnice te oĉevidnika o svim propisima iz podruĉja urudţbe i društvene skrbi.
TakoĊer, tu je i nadzor obavljanja upravnih poslova Glavnog saveza sstaliških i drugih
postrojbi te nadzor nad svim ostalim upravnim i pravnim poslovima. Tu je i Rizničko –
gospodarstveni pododsjek koji je bio zaduţen za izradu prijedloga proraĉuna, izvršenje
proraĉuna, raĉunovodstvene, blagajniĉke i gospodarstvene poslove kao i za poslove vezane za
skladište i poloţnu blagajnu te pregled blagajniĉkog i raĉunarskog poslovanja ustanova.
Odjel družtvovnog osiguranja, zaštite i skrbi se dalje dijelio na ĉetiri odsjeka i to na:
Odsjek za druţtvovno osiguranje radnika i posebniĉkih namještenika, Odsjek za druţtvovnu
pomoć, Odsjek za druţtvovnu zaštitu obitelji, te Odsjek za prehranu. Odsjek za družtvovno
osiguranje radnika se bavio poslovima osiguranja radnika u sluĉaju bilo kakve bolesti,
nesreće, starosti, smrti, poslovima i pitanjima koja so se odnosila na društveno osiguranje
radnika i posebnih namještenika, poslove suradnje s Glavnim ravanteljstvom za rudarstvo u
poslovima takozvanih bratskih blagajni. TakoĊer, obavljao je i poslove nadzora nad
poslovanjem zdravstvenih ustanova koja su bila vezana za radniĉka osiguranja u svezi sa
primjenom odgovarajućih pravnih propisa te poslove unutarnjeg ureĊenja mirovinskog
osiguranja. Nadalje, tu je i Odsjek za družtvovnu pomoć koji se bavio poslovima društvene
skrbi o siromašnima, unesrećenima, slijepima, starima, neizljeĉivo bolesnim i duševno
zaostalim osobama, obiteljima u krizi. TakoĊer je obavljao nadzor i nad raznim društvima,
zavodima i ustanovama, obavljao poslove skrbi hrvatskih povratnika, politiĉkih stradalnika te
poslove vezane za poĉasne mirovine i darove. Odsjek za družtvovnu zaštitu obitelji se pak
bavio poslovima zaštite i skrbi obitelji, dojenĉadi, djece, mladeţi, udovaca i udovica te
siroĉadi. Obavljao je poslove vezane za osnivanje djeĉjih domova, vrtića, sirotišta te posebnih
ustanova koje su bile usmjerene na zaštitu djece i mladeţi. TakoĊer, tu su i poslovi vezani za
osnivanje posebnih zavoda i naselja za ugroţenu djecu i mlade te poslovi nadzora nad

24
obavljanjem djelatnosti i provedbe propisa u svim ustanovama koje se odnose na navedeno
podruĉje. Nadalje, tu je i Odsjek za prehranu koji je obavljao poslove nabave ţiveţnih
namirnica potrebnih za prehranu osoblja u drţavnim domovima, zavodima i ustanovama kao i
poslovi opskrbe sirotišta i djeĉjih prihvatilišta, radnika, siromašnog puka. TakoĊer je obavljao
i poslove raspodjele i dopremanja hrane u mjesto potrošnje, sve u skladu s drţavnim
ustanovama i podruĉju.
Odjel družtvovnih poslova je bio podijeljen na tri odsjeka i to na: Odsjek za radno
pravo, Odsjek za druţtvovnu politiku te Glavno nadzorniĉtvo rada. Odsjek za radno pravo
se bavio poslovima nadzora nad provedbom propisa koji se odnose poglavito na radne
odnose, posredovanje meĊu njima, usklaĊivanje. TakoĊer je obavljao poslove ustroja
nadleţnih sudova, rješavanja u sporovima te poslove nadzora nad obavljanjem djelatnosti i
radom te imenovanje povjerenika za radne odnose. Odsjek za družtvovnu politiku je
obavljao poslove nadzora nad radniĉkim ustanovama, osnivanje struĉnih zajednica radnika,
poslove nadzora nad obavljanjem njihova posla kao i poslove skrbi za nezaposlene radnike i
njihovo zaposlenje. TakoĊer, obavljao je poslove zaposlenja stranaca te nadzora nad
radniĉkim, potrošaĉkim, nabavljaĉkim zadrugama i njihovim poslovanjem te poslovima
vezanim za izobrazbu i usavršavanje radnika i namještenika.
I na kraju Odjel za državnu izseljeničku službu se dijelio na tri odsjeka i to na Opći-
upravni odsjek, Odsjek za izseljivanje i povratak te na Odsjek za zaštitu izseljenika i
povratnika. Opći – upravni odsjek se bavio poslovima vezanim za priruĉnu blagajnu i
knjigovodstvo, poslvima iseljeniĉke politike i iseljeniĉkog fond ate izrade nacrta propisa o
iseljenicima. Nadalje, obavljao je poslove vrhovnog nadzora nad unajmljivanjem, otpremom
te povratkom iseljenika, prosvjetnim i promidţbenim radom meĊu iseljenicima te nadzorom i
suradnjom sa Ministarstvom vanjskih poslova skrbi za vanjsku iseljeniĉku sluţbu. Odsjek za
zaštitu izseljenika i povratnika se bavio poslovima zaštite iseljenika i njihovih obitelji te
iseljeniĉkih društava i ustanova u inozemstvu i domovini. TakoĊer, obavljao je i poslove
repatriacije siromašnih povratnika, posredniĉke sluţbe, poslove odnosa iseljenika prilikom
legalizacije i prijevoda njihovih isprava te sporova i pravne zaštite iseljenika.
U sklopu Glavnog ravnateljstva za udruţbu i druţtvovnu skrb nalazila se i oblast
»Pomoć«, koja posluje prema posebnim propisima, te Ured Drţavnog vodstva tjelesnog
odgoja i športa.
Upravni poslovi koji so se odnosila na drţavne struĉne ispite sluţbenika Ministarstva
zdravstva i udruţbe za prevoditeljsku, upravnu, rizniĉko-gospodarstvenu te pisarniĉku struku
su spadali pod djelokrug Općeg odjela ministarstva. Ispitna povjerenstva za ove ispite

25
imenovao je ministar zdravstva i udruţbe. S druge strane, upravni poslovi, koji su se odnosili
na ispite struĉnog osoblja, spadali su u djelokrug onog glavnog ravnateljstva, koje je nadleţno
za poslove te struke. Ispitna povjerenstva za te ispite imenovao je nadleţni glavni ravnatelj.
Nadalje, na ĉelu Općeg odjela i pojedinih ravnateljstava je bio proĉelnik odjela.
Proĉelnik Općeg odjela za svoj rad je odgovarao ministru, dok su proĉelnici glavnih
ravnateljstava odogovarali glavnom ravnatelju.
Zatim, na ĉelu pojedinih odsjeka stajao je nadstojnik odsjeka, a na ĉelu pododsjeka
nadstojnik pododsjeka. Nadostojnik odsjeka je za svoj rad bio odgovoran proĉelniku odjela,
dok je nadstojnik pododsjeka za svoj rad odgovarao nadstojniku odsjeka.
Proĉelnik odjela je bio taj koji je upravljao poslovima odjela i brinuo se o urednom,
brzom i pravilnom obaljanju poslova u skladu sa svim zakonskim propisima. TakoĊer,
obavljao je poslove rasporeĊivanja struĉnih i ostalih sluţbenika, pomoćnog osoblja na odsjeke
i pododsjeke, te poslove nadzora nad radom svih sluţbenika, u smislu da “svi jednako rade.”
Nadalje, Ured ministra i Opći odjel so imali zajedniĉki pomoćni ured dok su glavna
ravnateljstva i Odjel za drţavnu izseljeniĉku sluţbu imali svaki svoj pomoćni ured.
U pomoćni ured je ulazilo:
1. Urudţbeni zapisnik
2. Prijepis
3. Otpravništvo
4. Pismohrana
Na ĉelu svakog pomoćnog ureda je bio upravitelj pomoćnog ureda koji je bio zaduţen
za rasporeĊivanje rada i vršenja nadzora nad poslovanjem svih sluţbenika u uredu. Za svoj
rad odgovarao je glavnom ravnatelju kojem je svaki mjesec dostavljao pismeno izvješće o
stanju poslovanja pomoćnog ureda te mogućim poboljšanjima u poslovanju. Nadalje,
sluţbenici pomoćnog ureda su podreĊeni upravitelju pomoćnog ureda.
Upravitelje pomoćnih ureda imenuj glavni ravnatelj, dok voditelja pomoćnog ureda
Općeg odsjeka i Ureda ministra imenuje proĉelnik Općeg odjela.

26
 2. ZAKONSKE ODREDBE U ZDRAVSTVU
U nastavku ovog rada obradit će se Zakonska odredba o Zdravstvenojzaštiti uĉenika te
Zakonska odredba o bolnicama.

2.1. Zakonska odredba o Zdravstvenoj zaštiti uĉenika

Zakonskom odredbom o Zdravstvenoj zaštiti uĉenika donesenoj 10., rujna 1941., godine
propisan je ustroj svih ministarstava po pitanju zdravstvene zaštite uĉenika.
Prema tome zadaća svih ministarstava je da:
1. Zaštite, usklaĊuju, potiĉu i nadziru rad svih drţavnih, samoupravnih i posebnih
ustanova i ustrojbi vezan za zdravstvenu zaštitu uĉeniak koji pohaĊaju srednje, struĉne,
graĊanske te puĉke škole
2. Da novĉano potpomaţu radu navedenih ustanova i ustrojbi
3. Da osnuju ili pomogu pri osnivanju novih ustanova koje će provoditi
zdravstvenu i društvenu zaštitu uĉenika29
Nadalje, Zdravstvenom zaštitom uĉenika upravlja odbor, a on se sastoji od jednog
predstavnika ministarstva nastave, te po jednog predstavnika ministarstva obrta, veleobrta i
trgovine, ministarstva zdravstva, drţavne riznice, higijenske sluţbe u ministarstvu zdravstva,
te po jednog ravnatelja srednjih i struĉnih škola i školskih poliklinika.
Svi ĉlanovi odbora imaju svojeg zamjenika, a Odbor je taj koji sam bira predsjednika,
potpredsjednika i tajnika. Nadalje, ministar zdravstva u sporazumu s ministrom nastave i
ministrom obrta, veleobrta i trgovine imenuje ĉlanove odbora i njihove zamjenike.
Odbor je taj koji sastavlja godišnji program rada, te dnosi odluke o svim pitanjima koja
se odnose na zdravstvenu zaštitu uĉenika te podnosi ministarstvima prijedloge o njima,
predlaţe poseban godišnji proraĉun zaštite, te odobrava rasporeĊivanje sredstava školama i
ustanovama. Zakljuĉke koje donosi Odbor odobrava ministar zdravstva, a tajnik je taj koji je
zaduţen za sve poslove zaštite u skladu sa zakljuĉcima odbora.
Priliko zdravstvene zaštite uĉenika donose se odreĊena sredstva a ona mogu biti u
obliku:
1. Pristojbi samih uĉenika
2. Stalne pomoći iz drţavnog proraĉuna
3. Dobrovoljnih doprinosa i drugih sredstava

29
Zakonska odredba o osnivanju “Zdravstvene zaštite uĉenika”, Narodne novine, br., 123/1941, dostupno na:
https://www.sistory.si/cdn/publikacije/37001-38000/37507/zakoni_naredbe_knjiga_V.pdf, posjećeno:
11.05.2021.

27
 Predlaţe se i naĉin potoršnej tih sredstava sukladno potrebama. Svi uĉenici prilikom
upisa su duţni uplatiti sljedeće pristojbe:
1. 20 kn za uĉenike kojima je oprošteno plaćanje školarine
2. 30 kn za uĉenike koji školarinu plaćaju do 100 kn
3. 40 kn za uĉenike kojima školarina iznosi od 100-200 kn
4. 25% od ukupnog iznosa školarine plaćaju uĉenici ĉija je školarina preko 200
kn, s iznimkom da se pristojbe uvijek zaokruţuju na iduću peticu ili deseticu
Sredstva zaštite se mogu potoršiti za sljedeće namjene:
1. Lijeĉenje i oporavak uĉenika
2. Osnivanje i uzdrţavanje ustanova za društvenu i zdravstvenu zaštitu uĉenika
3. Zdravstveno prosvjećivanje
4. Poboljšanje higijenskih uvjeta
Zdravstvena zaštita od uplaćenih pristojbi svakoj školi ostavlja po 10 kn za svakog
upisanog uĉenika tako da ih škola sama moţe trošiti za zdravstvene potrebe uĉenika.
Proraĉunska godina traje od 01., rujna pa sve do 31., kolovoza, te zdravstvena zaštita vrijedi
za cijelo to razdoblje, a proraĉun odobrava ministar zdravstva uz suglasnost drţavne riznice.
Obavljanje novĉanog poslovanja se vrši putem odreĊene drţavne novĉane ustanove koju
izabere ministar zdravstva.

2.2. Zakonska odredba o bolnicama

U vrijeme NDH bolnice su sluţile za prihvat i lijeĉenje bolesnika te struĉno
usavršavanje lijeĉnika i pomoćnog osoblja. Zakonskom odredbom o bolnicama, iste su
podijeljene na opće i specijalne bolnice koje su se dalje dijelile na javne ili private.
a) Opće bolnice – primale su sve vrste bolesnika na lijeĉenje
b) Specijalne bolnice – primale samo pacijente koji su odreĊeni za lijeĉenje u tim
bolnicama
Nadalje, razlika izmeĊu javnih i privatnih je bila u tome što su javne bolnice bile
prvenstveno drţaavne i samoupravne te su bile duţne primiti sve pacijente na lijeĉenje,
neovisno o tome mogu li on platiti trošak lijeĉenja ili ne. s druge strane, private bolnice nisu
bile duţne primiti pacijente koji nisu bili u mogućnosti platiti trošak lijeĉenja, no morale su
primati pacijente ukoliko se radilo o hitnoj medicinskoj pomoći.
Nadalje, ono što je zanimljivo da javne bolnice nisu bile obavezne primiti bolesnike koji
boluju od neizljeĉivih bolesti, osim u sluĉajevima kada se traţila posebna medicinska skrb ili
ukoliko bolesnici boluju od neke druge bolesti ili je ta bolest opasna za druge.

28
 2.2.1.Troškovi lijeĉenja
Što se tiĉe troškova lijeĉenja, javne bolnice su dobivale odreĊene posebne pristojbe
ovisno o opskrbnom razredu u kojem se pacijent lijeĉi. Navedene pristojbe odreĊivao je
naredbom ministar unutarnjih poslova u suradnji sa ministrom drţavne riznice. Ukoliko bi
došlo do nepodmirenja bolniĉkih pristojbi, one bi se naplatile poput drţavnog poreza.
Bolniĉke pristojbe su plaćali sljedeći:
1. Pacijenti samostalno ili putem drugih osoba, sukladno zakonskim odredbama
2. Podruţnice za osiguranje radnika, zatim Zdravstvena središnjica drţavnih
namještenika, britanska blagajna, Bolesniĉka zaklada drţavnog prometnog osoblja te ostale
ustanove i zaklade koje su bile obvezne plaćati osiguranje za svoje radnike i namještenike
3. Samostani za svoje osoblje
4. Samostalne zdravstvene općine
5. Ministarstvo unutarnjih poslova i to Glavno ravnateljstvo za urudţbu za osobe
koje su sudjelovale u ratnim akcijama te sukladno tome imaju besplatno lijeĉenje, za osobe u
domovima za djecu i mladeţ te ustanove koje su brinule za iseljenike, bjegunce te siromašne
obitelji
6. Ministarstvo oruţanih snaga – za osoblje u oruţanim snagama (ĉasnike,
doĉasnike, priĉuvne ĉasnike, pripadnike vojne škole i ostale)
7. Ministarstvo pravosuĊa i bogoštovlja – za osobe koje izdrţavaju kaznu zatvora
u kaznionicama i sudskim zatvorima te za osobe koje se nalaze u domovima za odogoj
maloljetnika i djece
8. Ministarstvo unutarnjih poslova i to Glavno ravnateljstvo za javni red i
sigurnost za sve redarstvene osobe te osobe koje se nalaze u logorima (sabirnim,
koncentracijskim, radnim)
9. Ministarstvo unutarnjih poslova i to Glavno ravnateljstvo za zdravstvo za
djelatnike drţavne sluţbe te umirovljene djelatnike, kao i za njihove obitelji
10. Ministarstvo unutarnjih poslova putem Glavnog ravnateljstva za zdravstvo
plaća lijeĉenje ĉinovnicima koji su ĉlanovi, no samo razliku izmeĊu drugog i trećeg razreda
Obveza plaćanja po ministarstvima, koja su navedena u toĉkama 7., i 8., proizlazi
ukoliko osobe ne mogu same platiti bolniĉke troškove.
Oblasti i ustanove pak plaćaju bolniĉke pristojbe ali za samo najniţi opskrbni razred,
osim ako propisima nije drugaĉije propisano. No, ukoliko troškove ne mogu platiti ni osobe ni
ustanove i oblasti onda se isti naplaćuju iz:

29
 1. SREDSTAVA DRŢAVNOG PRORAĈUNA – plaćaju se ukoliko se pacijent
lijeĉio od duševnih bolest, tuberkuloze, spolnih bolesti, trahome te koţnih bolesti koju su
duţni prijaviti naknadno prema Zakonu o suzbijanju zaraznih bolesti. Nadalje, plaća i
troškove lijeĉenja za strane drţavjane, siromašne osobe koje su pripadnici zdravstvenih
općina, bolesnicima za koje se nije moglo više od godinu dana utvrditi kojoj općini pripada
2. SREDSTAVA SAMOSTALNE ZDRAVSTVENE OPĆINE – ukoliko se radi
o bolestima koje nisu navedene u prethodnom paragrafu, ukoliko se radi o pripadniku
zdravstvene općine ili o osobi koja je boravila u toj općini najmanje pet godina
Osoba pomoću svjedodţbe nadleţnog općinskog ili gradskog poglavarstva dokazuje da
nije u stanju podmiriti troškove bolniĉkog lijeĉenja, a svjedodţba se ovjerava od strane
nadleţne nadzorne oblasti. Za potvrde koje je izdavalo Glavno poglavarstvo u Zagrebu nije
bilo potrebno ovjeravanje od strane nadzorne oblasti. Nadalje, Ministarstvo unutarnjih
poslova je bilo zaduţeno za propisivanje uvjeta i naĉina izdavanja potvrda. Naime, ukoliko bi
javna bolnica zatraţila od općinskog ili gradskog poglavarstva podatak o odreĊenom
pacijentu, to jest njegovoj plateţnoj sposobnosti, poglavarstvo je bilo duţno dostaviti
navedene podatke u roku od mjesec dana od dana zaprimanja zahtjeva.
Nadalje, ako bi se utvrdilo da navedene informacije ne odgovaraju pravom stanju ili su
namjerno netoĉne, protiv sluţbenika koji je izdao takvu naredbu bi se pokrenu stegovni ili
kazneni postupak. TakoĊer, prilikom utvrĊenja nemogućnosti plaćanja troškova bolniĉkog
lijeĉenja od strane i pacijenta i drugih, bolnica ima mogućnost poslati raĉun nadleţnom
poreznom uredu koji će u roku trideset dana bolnici isporuĉiti navedeni iznos.
TakoĊer, moţe se odobriti i obroĉna otplata troškova, no najduţe na godinu dana od
dana izlaska pacijenta iz bolnice. Takva vrsta otplate se odobravala kada je postojala
opravdana sumnja da bi osoba ukoliko uplati kompletan iznos ugrozila svoju egzistenciju ili
egzistenciju svoje obitelji.

2.2.2.Ustroj bolnica
Javne bolnice se dijele na odjele i zavode, a njihov ustroj propisuje Ministrstvo
unutarnjih poslova i to Glavno ravnateljstvo za zdravstvo. Propisuje se broj, vrsta odjela i
zavoda te broj lijeĉnika.
U javnim bolnicama mogu se osnovati:
a) odjel:
a. odjel za lijeĉenje unutarnjih bolesti
b. kirurgija

30
 c. odjel za ţenske bolesti i porodništvo
d. oftamološki odjel
e. odjela za bolesti uha, grla, nosa (otorinološki odjel)
f. tuberkuloški odjel
g. odjel koţnih i spolnih bolesti
h. odjel za djeĉje bolesti
i. odjel za bolesti mokraćnog sustava
j. odjel za duševne i mentalne bolesti
k. ortopedski odjel
l. odjel za zarazne bolesti
b) zavodi:
1. za rendgen i radij
2. za fizikalnu terapiju
3. zubarski zavodi
4. zavodi za prosekturu
5. ljekarne
Na ĉelu svakog bolniĉkog odjela ili zavoda je stajao primarni lijeĉnik, a na ĉelu ljekarne
predstojnik ljekarne. Nadalje, nastavnik Medicinskog fakulteta Hrvatskog sveuĉilišta u
Zagrebu je mogao biti izabran u sluţbu za primarnog lijeĉnika sa svim pravima i obvezama
koje ta sluţba nosi. TakoĊer, ukoliko je bolnica imala više od tristo kreveta, mogao se
postaviti posebni predstojnik ljekarne. Uz to, u javnim bolnicama se mogao ustrojiti novi
odjel ili proširiti postojeći ukoliko je na odjel otpadalo najmanje pedeset bolesniĉkih kreveta,
a obaveza svih javnih bolnica je bila ta da se na svakih 25 kreveta imenuje jedan bolniĉki
lijeĉnik.
S druge strane, bolnice za duševne i mentalne bolesti su mogle na svakih tristo kreveta
zatraţiti proširenje na novi odjel i to po prijedlogu upravitelja bolnice nakon saslušanja
primarnih lijeĉnika. Odluku je donosilo Ministarstvo unutarnjih poslova, to jest Glavno
ravnateljstvo za zdravstvo nakon što je saslušalo Zdravstveno vijeće.
Nadalje, svaka drţavna bolnica, osim specijalnih bolnica, bi trebala imati oko 150
kreveta i odjele za unutarnje bolesti i kirurgiju. Unutar navedenih odjela morale su biti
ustrojene posebne prostorije koje su se bavile bolestima poput tuberkuloze, zaraznih bolesti,
porodništva te duševnih bolesti.

31
 U nekim podruĉjima drţave, sukladno mišljenju Zdravstvenog vijeća, Glavno
ravnatelstvo za zdravstvo moţe donijeti odluku o izgradnji drţavne bolnice van postavljenih
uvjeta, ukoliko to zahtijevaju zdravstvene prilike koje se nalaze na tom podruĉju.
TakoĊer, svaka javna bolnica je duţna osigurati ambulatorij za besplatni ambulantski
pregled i jeĉenje siromašnih bolesnika. Na ĉelu svake javne bolnice nalazi se upravitelj koji
ujedno mora biti i lijeĉnik. Kao takav zaduţen je za primitke i izdatke bolnice, kao i za
raspoloţivi proraĉun. Predstavlja glavnog poglavara bolniĉke sluţbe te izravnog glavara
prilikom stegovnih postupaka. Moţe se postaviti i posebni upravitelj u bolnicama koje imaju
više od tristo kreveta, a tamo gdje ga nema njegovu duţnost obavlja primarni lijeĉnik.
Poslove administracije i raĉunovodstva obavlja gospodarstvenik bolnice sukladno
naredbama upravitelja nadzora. Njegov zadatak je da provodi sve upravne odluke, a za svaki
izdatak mora imati odluku upravitelja bolnice. Nadalje, osoblje koje radi u raĉunovodstvu,
pisarnici je podreĊeno i odgovara gospodarstveniku bolnice.
TakoĊer, u javnim bolnicama su postojala vijeća primarnih lijeĉnika koji su predstavljali
savjetodavni organ upravitelja bolnice, koje raspravlja o raznim bolniĉkim pitanjima. U
vijećanjima ovog tijela sudjeluje po jedan predstavnik asistenata i sekundarnih lijeĉnika, a
predstojnik ljekarne i gospodarstvenik, kada se raspravlja o poslovima vezano za ljekarne.
Javne bolnice sudjeluju i u struĉnoj suradnji s ostalim ustanovama i organima zdravstvenih
sluţbi. U obavljanju svojih zadataka sve javne zdravstvene ustanove obavezne su meĊusobno
si pomagati i suraĊivati na rješavanju struĉnih pitanja.
Nadalje, javna bolnica duţna je brinuti se uz suradnju javnih ustanova i posebnih
društava o društvenoj pomoći bolesnicima koji se nisu u stanju brinuti o sebi nakon otpusta iz
bolnice. Bolesnicima prilikom izlaska iz bolnice duţan je odjelni lijeĉnik dati savjet u pogledu
nastavka daljenjeg lijeĉenja, ukoliko bolesnik ne moţe nastaviti lijeĉenje u bolniĉkoj
ambulanti.

2.2.3. Osoblje bolnice

U bolnici postoji:
1. ZDRAVSTVENO OSOBLJE – u ovu skupinu spadaju primarni lijeĉnici, upravitelj
bolnice, asistenti, sekundarni lijeĉnici, vjeţbenici te ljekarnici
2. POMOĆNO ZDRAVSTVENO OSOBLJE – medicinske sestre, zdravstveni
pomoćnici, primalje, boniĉari te raskuţitelji
3. TEHNIĈKO OSOBLJE – razni tehniĉki sluţbenici, struĉno i obrtno osoblje

32
 4. ADMINISTRATIVNO OSOBLJE – gospodarstvenik, sluţbenici zaduţeni za
poslove raĉunovodstva, pisarnice, skladištari te blagajnici
5. POMOĆNO OSOBLJE - osobe koje se brinu za odrţavanje ĉistoće, kuhari, pralje,
vratari
Nadalje, broj potrebnog osoblja u bolnicama utvrĊuje se sukladno odreĊenom proraĉunu
bolnice. TakoĊer, ĉinovnike bolnice svrstava se u ĉinovniĉke razrede i to na naĉin:
a) upravitelj bolnice u VII., VI. i V. ĉinovniĉki razred
b) primarni lijeĉnik u V ili., VII., VI. i V. ĉinovniĉki razred
c) asistent u IX., VIII., VII. i VI. ĉinovniĉki razred
d) sekundarni lijeĉnik u X. ĉinovniĉki razred
e) predstojnik ljekarne u V ili., VII., VI. i V. ĉinovniĉki razred
Ostalo bolniĉko osoblje svrstava se prema općim propisima o svrstavanju drţavnih
sluţbenika. Nadalje, upraviteljem bolnice moţe biti imenovan lijeĉnik, koji ima deset godina
lijeĉniĉke sluţbe u javnim bolnicama i posebnu struĉnu izobrazbu iz jedne od struka
predviĊenim zakonskim odredbama. Primarnim lijeĉnikom moţe biti imenovan lijeĉnik, koji
je proveo u bolniĉkoj sluţbi najmanje tri godine kao asistent u navedenoj struci. Asistentom
moţe postati onaj lijeĉnik, koji je proveo u bolniĉkoj sluţbi najmanje tri godine kao
sekundarni lijeĉnik i stekao posebnu struĉnu naobrazbu iz odabrane struke, no kao asistent
moţe ostati u bolnici najdulje šest godina. Sekundarnim lijeĉnikom moţe postati onaj lijeĉnik
vjeţbenik, koji je s uspjehom završio vjeţbeniĉki staţ i poloţio drţavni struĉni ispit, no kao
sekundarni lijeĉnik moţe ostati u sluţbi javnih bolnica najviše ĉetiri godine. Nadalje,
predstojnik bolniĉke ljekarne mora ispunjavati uvjete, propisane za samostalno voĊenje
ljekarne.
Bolniĉki ĉinovnik raĉunarsko-gospodarstvene struke s potpunom srednjom školom ili
struĉnom školom stjeĉe pravo na polaganje ispita za gospodarstvenika bolnice nakon šest
godina raĉunarsko-gospodarstvene sluţbe u javnim bolnicama, a ĉetiri godine nakon
poloţenog ispita moţe biti imenovan gospodarstvenikom. Bolniĉki ĉinovnik raĉunarsko-
gospodarstvene struke s visokom-školskom naobrazbom stjeĉe pravo na polaganje ispita za
gospodarstvenika bolnice nakon ĉetiri godine raĉunarsko-gospodarstvene sluţbe u javnim
bolnicama, a dvije godine nakon poloţenog ispita moţe biti imenovan gospodarstvenikom.
Ispit za gospodarstvenika obuhvaća teoretsko i praktiĉno poznavanje bolniĉke uprave,
bolniĉkog gospodarstva te ustrojstva praktiĉnog rada u bolniĉkim odjelima. Propise o
navedenom ispitu izdaje Ministarstvo unutarnjih poslova i to Glavno ravnateljstvo za
zdravstvo naredbom.

33
 TakoĊer, pomoćno zdravstveno osoblje mora imati odgovarajuću završenu školu za
pomoćno osoblje u zdravstvenoj sluţbi ili osposobljavanje sukladno propisima za tu sluţbu.
Kao bolniĉka sluţba prema ovom djelu smatra se i sluţba u sveuĉilištnim klinikama. U svrhu
dobrovoljne bolniĉke sluţbe, kao lijeĉnik volonter moţe se prijaviti lijeĉnik, koji je završio
obveznu vjeţbeniĉku sluţbu. Duţnosti takvih lijeĉnika jednake su duţnostima sekundarnih
lijeĉnika, a vrijeme koje provedu u bolniĉkoj sluţbi upisuje se kao struĉno usavršavanje u
navedenoj medicinskoj grani te sluţi kasnije za moguća promaknuća i ostvarivanje mirovine.
Dozvolu za obavljanje dobrovoljne bolniĉke u javnoj bolnici izdaje Ministarstvo
unutarnjih poslova i to Glavno ravnateljstvo za zdravstvo nakon saslušanja upravitelja
bolnice. U javnim bolnicama lijeĉniĉko i ljekarniĉko osoblje imenuje se na temelju raspisanog
natjeĉaja i nakon prethodne ocjene njihovih sposobnosti, osim kad se radi o sluĉajevima
sekundarnih lijeĉnika.
Natjeĉaj raspisuje i spomenuto osoblje imenuje Ministarstvo unutarnjih poslova, Glavno
ravnateljstvo za zdravstvo, dok spsoobnosti provodi Zdravstveno vijeće. Ukoliko natjeĉajem
nisu popunjena slobodna mjesta, tada se izabire potrebno medicinsko i ljekarniĉko osoblje
bez natjeĉaja. Ostalo osoblje u drţavnim bolnicama imenuje se na naĉin i uz uvjete, propisane
za drţavne sluţbenike graĊanskog djela, a u samoupravnim bolnicama na naĉin i uz uvjete,
koji vrijede za sluţbenike samouprave.
Upraviteljima drţavnih bolnica, lijeĉnicima u bolnicama za duševne bolesti ili u
odjelima za duševne bolesti, u bolnicama ili odjelima za zarazne bolesti i u ljeĉilištima ili
odjelima za tuberkulozu, te lijeĉnicima u zavodima za rendgen i radij i prosektorima pripadaju
posebni dodaci sukladno ĉinovniĉkom razredu.
TakoĊer, poseban dodatak pripada i primarnom lijeĉniku koji obavlja poslove
upravitelja bolnice, a visinu dodatka odreĊuje Glavno ravnateljstvo za zdravstvo u suglasnosti
sa Ministrstvom drţavne riznice.
U drţavnim bolnicama sluţbujući lijeĉnici i sluţbujući ĉinovnici, pomoćno zdravstveno,
tehniĉko i podvorno osoblje imaju pravo na besplatnu hranu, a uz posebnu cijenu moţe dobiti
hranu i ostalo bolniĉko osoblje kao i ĉlanovi obitelji bolniĉkog osoblja. Besplatan stan u
naravi dodijelit će se upravitelju bolnice, gospodarstveniku, lijeĉniĉkim vjeţbenicima,
tehniĉkom osoblju, blagajniku, skladištaru, pomoćnom zdravstvenom, obrtnom i podvornom
osoblju.
Uz stan dobiva se besplatan ogrjev te struja. Osoblju, navedenom u prethodnom djelu
odredit će se stan u naravi, samo ako postoje posebne zgrade odreĊene za stanovanje ili ako u
bolniĉkim zgradama postoje stambeni odjeli sa posebnim ulazima. IzmeĊu navedenog osoblja

34
imaju prvenstveno pravo na stan oni sluţbenici, koji s obzirom na vaţnost sluţbe trebaju da
ţive u blizini bolnice. Odluku o dodjeli stana donosi upravitelj bolnice.
Nadalje, pomoćno zdravstveno osoblje, koje je zaposleno na rendgenu, radiju ili
tuberkuloškom odjelu ima pravo na godišnji odmor u dvostrukom trajanu, do najviše pedeset
dana. Ovaj odmor se moţe iskoristiti u dva navrata tokom godine, i to prema odluci
upravitelja bolnice. Zabranjeno je bolniĉkom osoblju u javnim bolnicama primati ili traţiti
nagrade za pruţene usluge.
Lijeĉnici u sluţbi javnih bolnica ne mogu osnivati posebne ustanove, u kojima se lijeĉe
bolesnici, niti mogu u posebnim ustanovama kao namještenici obavljati stalnu lijeĉniĉku
praksu. Glavno ravnateljstvo za zdravstvo izdat će nakon saslušanja Zdravstvenog vijeća
potrebne propise o ustrojstvu, unutarnjem radu i obavljanju sluţbe u javnim bolnicama.

2.2.4. Izgradnja i ustroj novih bolnica

Osnivanje i izgradnja novih bolnica duţnost je drţave i samoupravnih tijela.
Ministarstvo unutarnjih poslova, Glavna uprava za zdravstvo pripremit će desetogodišnju
osnovu za izgradnju i proširenje drţavnih bolnica nakon saslušanja Zdravstvenog vijeća. Za
postizanje navedene osnove koristit će se sredstva koja će u tu svrhu biti osigurana u
drţavnom proraĉunu i u osnovama za raspodjelu sredstava dobivenih iz drţavnih zajmova.
Kad se donese odluka o osnivanju i izgradnji nove bolnice ili o proširenju bolnice, duţni
su se odazvati pozivu na suradnju i raspodjelu troškova tijela, koja su duţna osnivati i graditi
bolnice. Ustanove zdravstvenog i socijalnog osiguranja duţne su iz svojih raspoloţivih
sredstava odobriti dugoroĉne kredite za izgradnju i proširenje bolnica uz najpovoljnije uvjete.
Drţava moţe pomoći u osnivanju i izgradnji novih i proširenju postojećih samoupravnih
bolnica, kao i proširenju specijalnih bolnica s pravom javnosti dijeljenjem pomoći ili
odobravanjem zajmova samo ako je Ministarstvo unutarnjih poslova, Glavna uprava za
zdravstvo otvorila poseban raĉun kod Drţavnog vjerskog zavoda za izgradnju, proširenje i
ureĊenje bolnica, na koji će se uplaćivati sredstva za tu svrhu.
Ukoliko u gradu ima više od 10 000 stanovnika, gradska općina duţna je doprinositi za
odrţavanje bolnice iznosom, koji će propisati ministar unutarnjih poslova u dogovoru s
ministrom drţavne javne riznice. Ovaj doprinos neće biti propisan onoj gradskoj općini koja
ima vlastitu bolnicu koja moţe zadovoljiti najmanje polovicu potreba svog stanovništva,
raĉunajući 5 bolniĉkih kreveta na 1.000 stanovnika, ili kada izgradi takvu bolnicu.
Za proširenje i ureĊenje bolnica, javne bolnice ubiru 10% uz iznos redovitih naknada za
njegu bolesnika. Od prikupljenog iznosa, bolnica zadrţava 75% za proširenje i ureĊenje

35
bolnice, dok se preostalih 25% ulaţe u korist proraĉuna. Bolnica mora uloţiti zadrţani iznos
na poseban raĉun na kojem drţavna ili samoupravna novĉana institucija mora imati prethodno
odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova, Glavne uprave za zdravstvo. Ministarstvo
unutarnjih poslova moţe propisati nove ili izmijeniti postojeće zdravstveno-tehniĉke propise
za izgradnju javnih bolnica.

2.2.5. Privatne bolnice

Specijalne opće i posebne bolnice mogu se „osnovati i graditi uz odobrenje Ministarstva
unutarnjih poslova, Glavne uprave za zdravstvo. Ove bolnice moraju biti izgraĊene u skladu
sa zdravstvenim i tehniĉkim propisima koji se primjenjuju na javne bolnice. Za rad lijeĉnika u
specijalnim bolnicama potrebno je prethodno odobrenje Ministarstva unutarnjih poslova -
Glavnog ravnatelja zdravstva.
Dozvola se moţe izdati samo ako su ispunjeni svi uvjeti potrebni za lijeĉnike u javnim
bolnicama. Sluţbeni odnosi ovih lijeĉnika moraju se regulirati zajedniĉkim dogovorom s
lijeĉniĉkom komorom. Ti se propisi primjenjuju na sve posebne ustanove u kojima se lijeĉe
pacijenti, poput sanatorija, ljeĉilišta, domova za oporavak i drugo.
Ministarstvo unutarnjih poslova, Glavna uprava za zdravstvo moţe dodijeliti posebnoj
bolnici pravo javnosti, ako se vlasnik bolnice, obveţe poštivati poslovnik o organizaciji,
unutarnjem radu i obavljanju sluţbe.
Iznos bolniĉkih naknada u specijalnim bolnicama s pravom javnosti i proraĉune tih
bolnica odobrava Ministarstvo unutarnjih poslova, Glavna uprava zdravstva. Osoblje
zaposleno u specijalnim bolnicama s pravom javnosti ne smatraju se drţavnim sluţbenicima.
Iznimno, drţavnim sluţbenicima smatraju se oni lijeĉnici koji su imenovani u posebne bolnice
s pravom javnog pristupa na teret drţavnog proraĉuna. Ministarstvo unutarnjih poslova,
Glavna uprava za zdravlje nadgleda rad specijalnih bolnica. Ako su struĉna nadzorna tijela tri
puta utvrdila da je vlasnik posebne bolnice postupio protiv pravila postupka i time kršio javne
ili zdravstvene beneficije, tada je posebna bolnica uskraćena pravom javnosti, a ako je rad
posebne bolnice ili ustanova za lijeĉenje suprotan javnim ili zdravstvenim dobrobitima, tada
će takvoj daljnjoj bolnici ili ustanovi biti zabranjen svaki daljnji rad.30

30
Zakonska odredba o bolnicama, Narodne novine, br., 113/1943, dostupno na:
https://www.sistory.si/cdn/publikacije/37001-38000/37536/Zakoni_zakonske_odredbe_knjiga_XXXII.pdf,
posjećeno: 11.05.2021.

36
 3. SANITETSKA SLUŢBA U NDH
Statutom medicinske sluţbe, koji je Vrhovni stoţer objavio 10. prosinca 1942., bilo je
ureĊeno ustrojstvo medicinske sluţbe operativnih jedinica, zakljuĉno s odjelom. Otprilike
sredinom 1943. SOGS je objavio priruĉnik "O dužnostima i radu zborske hitne pomoći" koji
je, za razliku od prethodnih dokumenata, davao upute za rad sluţbe u raznim taktiĉkim
operacijama, odreĊivao zadatke zborskog sanitetskog ĉasnika, kao i zadaci i sastav sanitarnog
odjela.31
U duhu ovih dokumenata i uputa sluţba je bila organizirana do kraja rata, s odreĊenim
dodacima strukturi na razini korpusa u jesen 1944. i formiranje medicinskih bataljuna divizija
u travnju 1945. godine. Stoga nije bilo većih dilema u pogledu zadataka i strukture usluga.
Fokus je bio na naporima poboljšati što je više moguće u pogledu osoblja i opreme i osigurati
pravilno funkcioniranje svih razina u svakoj prilici, posebno tijekom borbenih djelovanja. I
upravo su se na tom putu susreli glavni problemi usluge.
Odredbe o broju bolniĉara i ranjenika provodile su se polako, a ponegdje i s otporom,
ĉiji se nedostatak posebno osjećao u bataljunima i satnijama, a zatim u bolniĉkim jeidnicama
brigada i divizija. To je bio razlog za jednu od glavnih slabosti sluţbi do kraja rata u onim
operativnim jedinicama koje taj nedostatak nisu uspjele u potpunosti prevladati. Posljedice su
se oĉitovale u sporijem uklanjanju ranjenika s bojnog polja i kasnoj pruţanju prve pomoći.
Odudaranje od propisane orijentacijske norme broja ovih kadrova bilo je razumljivo kad
god bi se radilo o jedinicama manjeg broja, ali ĉest je razlog bio u pogrešnim proraĉunima
niţih stoţera koji nisu htjeli rasporeĊivati ljude za "neborbene" duţnosti, šteta i gubici tada su
veći zbog loše organizacije evakuacije ranjenika i prve pomoći i zbunjenosti koji proizlaze iz
spontanog angaţmana ostalih boraca oko ranjenih suboraca. MeĊutim, vaţan razlog bio je
stalni nedostatak bolniĉkog osoblja zbog znatnih gubitaka u borbama i potreba za
popunjavanjem novoformiranih jedinica, ĉiji je broj brzo rastao. 32
Taj je deficit bilo teško nadoknaditi unatoĉ stalnoj obuci novog osoblja. Uz ovaj i drugi
nedostatak osoblja, posebno se istaknuo nedostatak kirurga. Ĉak su i u prvoj polovici 1943.
postojala samo dva kirurška tima: jedan za jedinice Prve operativne zone, a drugi u 9.
dalmatinskoj diviziji. SOGŠ je 22. svibnja 1943. izvijestio: „Organizacija saniteta u vojnim
postrojbama na teritoriju Hrvatskog glavnog stoţera još nije provedena prema Statutu
sanitarne sluţbe.“ „Stoga se poduzimaju mjere za popunjavanje jedinice s profesionalnim

31
Ţarković, Grujica, Historija sanitetske sluţbe NO V i PO J u Slavoniji, Historijski institut Slavonije, Slavonski
Brod 1968., str. 288.
32
Kralj, Ivan, Zbornik Zbora lijeĉnika Hrvatske, Zbornik ZLH, Zagreb, 1974., STR., 88 – 89.

37
osobljem. dovršetak divizijskih bolničkih četa, kao i intenzivnija obuka mlaĎeg medicinskog
osoblja. " 33
Od sredine ljeta 1943., a posebno u vrijeme kapitulacije Italije, situacija s obrazovanim
struĉnim kadrom znatno se popravila dolaskom velikog broja lijeĉnika, farmaceuta, studenata
medicine i farmacije, itd., a dobivene su i znaĉajne koliĉine medicinske opreme.gradovi i
jaĉanjem vlastite proizvodnje. Na temelju podataka iz tog vremena dobiva se povoljna slika o
kadrovskom sastavu medicinske sluţbe, uz napomenu da je medicinska skrb u satnijama i
bataljonima i dalje bila najslabija karika u medicinskoj sluţbi.
Medicinski sluţbenici odjeljenja bili su lijeĉnici ( ponekad i iskusniji studenti
medicine), imali su pokretni kirurški tim, uglavnom pod vodstvom kvalificiranog kirurga.
Bolnice s odvojenim prijemima vodili su lijeĉnici, magistri ljekarni ili studenti
farmacije.Osnovane su odsjeĉne zubne stanice.Referencije medicinske brigade bili su lijeĉnici
ili više ĉesto studenti medicine i vrlo iskusne medicinske sestre.
U operativnim jedinicama nije bilo znaĉajnih odstupanja od osnovnog obrasca
organizacije medicinske sluţbe, a samim time ni znaĉajnih razlika u tom pogledu.
Neizbjeţne nejednakosti u uvjetima borbe, u popunjavanju struĉnog osoblja, u uvjetima
oslanjanja na teritorijalnu medicinsku sluţbu, u sposobnosti i iskustvu stoţera i medicinskih
sluţbenika, odnosu štabova prema zadacima zdravstvene zaštite bili razlogom pojave razlika
i nejednakosti u veliĉini i naĉinu korištenja pojedinih segmenata usluge, na primjer u razvoju
preventivnih organa, u veliĉini i naĉinu korištenja divizijske bolniĉke ĉete, punjenju satnije i
bataljuna bolniĉarima i nosaĉima ranjenih i tako dalje.34
Stoga je razumljivo da su ĉak i uz u osnovi identiĉan koncept sluţbe postojale razlike u
pojedinostima organizacije, pa ĉak i uspjesima djelovanja medicinske sluţbe operativnih
jedinica. Bolniĉke ĉete u slavonskim odjelima i brigadama bile su vrlo dobro razvijene i
sposobne su, u duhu utvrĊenih širih pokazatelja evakuacije u teritorijalne bolnice, uspješno
provesti opseţnu evakuaciju u ĉvrsto razvijenu mreţu teritorijalnih bolnica.
Zbog toga nije bilo potrebe za stvaranjem jaĉih divizijskih bolnica sve dok su one
obavljale posao na svom teritoriju. Postrojbe na podruĉjima juţno od Save, ukljuĉujući
Dalmaciju (s izuzetkom 26. divizije), morale su zadrţati veći broj ranjenih i bolesnih u
divizijskim bolnicama zbog nedovoljnog kapaciteta teritorijalnih bolnica, pa su stoga bile
manje pokretne. Da bi se postiglo kadrovsko osoblje i materijalno-tehniĉka oprema mogla dati
ţeljene uĉinke, bilo je potrebno prevladati razne organizacijske slabosti.

33
Ibidem., str., 80-82.
34
Ibidem., str., 90.

38
 Oĉitovale su se, primjerice, u nepravilnostima u rasporedu odijevanja bojne i brigade
(smještene preblizu ili predaleko od borbenih poloţaja, sa strane prikladnih prometnica, na
ugroţenim mjestima itd.).
Nepreciznosti i nedosljednosti njihova kretanja tijekom operacija, nedovoljna
informiranost medicinskih tijela o razvoju operacije i drugog. Posljedice takvih slabosti
oĉitovale su se u neprimjerenoj upotrebi profesionalnih snaga, kašnjenju u medicinskoj skrbi
i, općenito, u neuĉinkovitosti usluge. Korijeni ovih slabosti morali su se rješavati djelovanjem
u dva smjera: obrazovni rad sa zdravstvenim menadţerima radi boljeg ovladavanja
organizacijom sluţbe, a zatim utjeĉe na sjedište jedinice da se bavi zdravstvenim problemima
uz više razumijevanja zdravstvenih problema i bolju suradnju sa svojim zdravstvenim stanjem
ĉasnici.
U ovom su smjeru bili vaţniji napori i intervencije na razini stoţera zbora. Ali
poboljšanja usluga uklanjanjem slabosti ove vrste više nisu bila dovoljna za adekvatno
djelovanje u sluĉaju sloţenijih korpusnih operacija. Pokazalo se potrebnim nadograditi
strukturu medicinske sluţbe propisane Statutom, kao i odreĊene izmjene uobiĉajenih
organizacijskih postupaka. Divizijski kirurški tim, prateći jedinice i prisiljen nekoliko puta se
kretati tijekom borbe, nije uspio osigurati potreban minimum postoperativnog odmora za
teško ranjene. Teritorijalne bolnice bile bi udaljene, a odjelne bolnice za prijem ĉesto ne bi
mogle biti izravna podrška timu jer su, zadrţavajući veći broj ranjenih (zbog premalog
kapaciteta teritorijalnih bolnica), bile slabo pokretne i ostale su na istom mjestu za dugo se
boreći na većoj udaljenosti od tamo. 35
U svakom sluĉaju, divizijske bolnice u svojoj mobilnosti nikada ne bi mogle biti
izjednaĉene s kirurškim timom. Sluţbenici hitne pomoći odjeljenja našli su se u teţem
poloţaju, posebno tijekom djelovanja divizije na većoj udaljenosti od "svog" operativnog
podruĉja, jer su osim brige o evakuaciji unutar divizije morali voditi raĉuna i o prijevozu
ranjenici u udaljene straţnje bolnice.
Iz tih razloga već u ranu jesen 1944. god. osnovali su korpusne kirurške timove i manju
bolnicu za privremeni boravak teško ranjenih, dok su divizijski kirurški timovi sada u velikoj
mjeri osloboĊeni ovog zadatka, a divizijske prihvatne bolnice postale su pokretnije, jer su
tijekom ljeta i jeseni 1944. kapaciteti teritorijalnih bolnice su se znatno povećale.
Korpusne ĉete bolnica osnovane su s osnovnim zadatkom evakuacije ranjenika iz
odjeljenja u korpusne kirurške timove i straţnje bolnice. Osim zbrinjavanja ranjenika i

35
Zatezalo, Đuro, Narodna vlast na Kordunu, Baniji i Lici 1941-1945 , Historijski arhiv u Karlovcu ,
Monografija 4, 1978, str. 180-196.

39
bolesnika, stalna je zadaća medicinskih jedinica operative jedinice trebao provoditi higijenske
mjere i sprjeĉavati ili suzbijati infekcije, prvenstveno pjegave groznice, posebno u kritiĉnim
sezonama 1943/44. i 1944/45. ozbiljna opasnost od velikih epidemija I, što se nije dogodilo,
iako se veći broj pacijenata pojavio u vojsci i meĊu stanovništvom. Za borbu protiv infekcija
postrojbama su bili na raspolaganju organi i oprema koji su u naĉelu bili utvrĊeni Statutom.36
Formiran je higijenski vod u sastavu ĉete korpusne bolnice i postignuta je bolja opskrba
odreĊenim sredstvima, poput cjepiva protiv pjega i trbušnog tifusa, insekticidnog praha. Uz
to, već su postojale mogućnosti korištenja stanica za dezinfekciju izgraĊenih u velikom broju
osloboĊenih teritorija. Kratko navedeni oblici obuke i usavršavanja osoblja i osobna iskustva
steĉena u brojnim borbenim bitkama postrojbi i u praksi borbe protiv infekcija pridonijeli su
kontinuiranom napretku sluţbe.
MeĊutim, nije se moglo pretpostaviti, niti bi praksa mogla potvrditi, da je dostiţan
odreĊeni raspon uĉinkovitosti, koji bi se neprestano postizavao na temelju jednom steĉene
rutine i dobro uspostavljenog automatizma djelovanja. Stalno ukljuĉivanje novog osoblja u
rad, evolucija prirode vojnih operacija i organizacije medicinske sluţbe, kao i pojava novog
napretka u medicini nisu dopuštali stagnaciju u obrazovanju.
Zato je, primjerice, ĉak i posljednjih dana rata Sanitetski odjel Glavnog stoţera davao
usmene i pisane upute o organizacijskim i profesionalnim pitanjima medicinske sluţbe te se
brinuo o raznim teĉajevima za izobrazbu i razvoj kadrova.

36
Kralj, Ivan, Pernuš, Franjo, Neka pitanja evakuacije zraĉnim putem i naša iskustva za "vrijeme NOB-a” ,
Vojnosanitetski pregled., br. 3-4, 1950., str., 244-248.

40
 4. EPIDEMIJE U NDH I BORBA ZDRAVSTENIH SLUŢBI
Poĉeci posebne organizacije civilne zdravstvene sluţbe na osloboĊenim teritorijima
povezani su s najavom Zdravstvenog odjela AVNOJ-a u prosincu 1942. godine, koji je
odredio formiranje zdravstvenih odjela kao pomoćnih tijela NOO-a za obavljanje
zdravstvenih djelatnosti. U Hrvatskoj se vrlo intenzivno radilo na osnivanju zdravstvenih
sekcija (odbora) u proljeće 1943. godine, što je bilo uvjetovano posebno potrebama borbe
protiv tadašnje epidemije pjega.
Sljedeći vaţan korak u izgradnji strukture civilne zdravstvene sluţbe napravljen je oko
sredine lipnja, kada je uspostavljen zdravstveni odjel Izvršnog odbora ZAVNOH-a, na ĉelu s
dr. Niktopolionom Chernozuhovim. Istog mjeseca odjel "Upute za rad na uspostavljanju
zdravstvene službe na osloboĎenom teritoriju Hrvatske" daje koncept zadataka i organizacije
zdravstvene zaštite. 37
Ekstremna oskudica zdravstvenog osoblja i resursa znaĉajno je utjecala na odreĊivanje
prioriteta meĊu zadacima zdravstvene zaštite i ideju o strukturi zdravstvene sluţbe zdravlje
sekcije, koje su trebale biti osnovane na svakom NOI O (seoskom, općinskom, okruţnom,
okruţnom i regionalnom) kao pomoćna tijela odbora za organizaciju zdravstvene zaštite.
PredviĊeno je da svaki odjeljak ukljuĉuje predstavnika NOO-a, AFŢ-a, USAOJ-a i lijeĉnika
u svojstvu šefa odsjeka. Prema zamisli o njihovom sastavu, sekcije su, uz prisustvo
predstavnika masovnih organizacija, bile prilagoĊene postulatu aktiviranja širokih slojeva u
podruĉju zdravstvene zaštite.
Općinskim i okruţnim odjelima povjereno je uspostavljanje ambulanti i rad praktiĉnih
ljekarni, a okruţnim i regionalnim odjelima upravljanje svim stalnim zdravstvenim
ustanovama. U osloboĊenom dijelu svog podruĉja. u ime svojih NOO-a. Najviše
profesionalno tijelo koje je upravljalo sluţbom bilo je zdravstvo Ovršnog odbora ZAVNOH-
a. Pokretni zdravstveni timovi imali su posebno mjesto u strukturi usluge. Izvorno su
zamišljeni kao rezervat za intervencije na kritiĉnim mjestima prema epidemiološkim
indikacijama. Obuhvatili su jednog lijeĉnika, dva pomoćna higijeniĉara, dvije medicinske
sestre i tri radnika te ureĊaje i sredstva za borbu protiv zaraznih bolesti. U vrijeme bez
epidemija morali su raditi na zdravstvenom odgoju, suzbijanju svrbeţa, ušiju i drugim
higijenskim zadacima na terenu. U poĉetku, dok ih je još bilo malo, bili su podreĊeni izravno
zdravstvenom odjelu ZAVNOH-a.

37
Zatezalo, Đuro, op., cit., str., 194.

41
 Zdravstveni odjel ZAVNOH-a i zdravstveni tim razvili su zapaţeni zdravstveni odgojni
rad putem tiska, plakata, letaka, predavanja i organiziranih teĉajeva za pomoćnike
higijeniĉare. Rad na uspostavljanju zdravstvenih sekcija i njihovom aktiviranju bio je teţak i
napredovao je relativno sporo. Razlog tome bilo je nedovoljno razumijevanje i podcjenjivanje
vaţnosti preventivnih aktivnosti, koje su trebale biti u središtu rada sekcija. Uobiĉajeni svijet,
pa ĉak i vodstvo, gledalo je na zdravstvenu zaštitu i shodno tome cijenilo njezinu vrijednost i
znaĉaj, organizaciju zaduţenu prvenstveno za pomoć ranjenicima i bolesnicima. Pod
pritiskom takve percepcije, ĉak su i mobilni medicinski timovi na mjestima gdje su se našli
gotovo uvijek bili angaţirani na ambulantnom radu, kućnim posjetima i općenito lijeĉenju, a
ne na svojim primarnim zadacima.
Vremenom se NOO-I, zajedno s njihovim općim razvojem i jaĉanjem, sve više
pokazuju kao nositelji zdravstvene politike u svom podruĉju. Tada su osnovani zdravstveni
odjeli pri okruţnim, okruţnim, a zatim i ţupanijskim NOO-ima na ĉelu s ĉlanom NOO-a,
lijeĉnikom u svojstvu zdravstvenog sluţbenika i drugim osobljem, koje je brinulo o svim
zdravstvenim problemima na svom podruĉju. Ova organizacijska mjera provedena je prvo u
Slavoniji, a zatim i u drugim podruĉjima i bila je znaĉajan korak u daljnjem poboljšanju
zdravstvene usluge. To je, izmeĊu ostalog, riješilo „krizu“ mobilnih zdravstvenih timova
povezujući ih sa zdravstvenim odjelima okruţnih NOO-a. 38
Izvještaj o organizaciji, radu i postignućima zdravstva podnijet je na III zasjedanju
ZAVNOH-a (8 -9. Svibnja 1944.). IzmeĊu ostalog navodi se da je u to vrijeme na
osloboĊenim podruĉjima Hrvatske bilo registrirano 39 lijeĉnika, u dva okruţna 11 okruţna
NOO-a bilo je zdravstvenih sluţbenika, bilo je 16 mobilnih zdravstvenih radnika, jednaki
timovi, 35 ambulanti, 5 civilnih bolnica, 17 ljekarni, 9 sirotišta. Do tada je odrţano 37
teĉajeva za pomoćno medicinsko osoblje. U kolovozu iste godine sva su ĉetiri okruga i 20
okruga već imala svoje medicinske sluţbenike. Nakon te sjednice, na kojoj je izabrano
predsjedništvo ZAVNOH-a, dr. Aleksandar Koharović, dr. Srećko Šllović imenovan je
njegovim zamjenikom i proĉelnikom Odjela za zdravstvo s definiranom programskom
orijentacijom i razvijenim metodama rada. Ta postignuća kao i Uredba o budućem ustrojstvu
zdravstvene sluţbe u Hrvatskoj, koju je izradio Zdravstveni odjel ZAVNOH-a.
Povezanost djelovanja u zdravstvu ljudi i vojske bila je najuoĉljivija u suzbijanju
epidemija pjegave groznice. Epidemija pjegave groznice u prvoj polovici 1943. bila je
najveća po broju oboljelih, a najteţa u pogledu suzbijanja i posljedica. Svoj vrhunac dostigao

38
Kralj, Ivan, Organizacija zdravstva u narodnooslobodilaĉkoj borbi na teritoriju Hrvatske, Ĉasopis za
suvremenu povijest, Vol. 13 No. 3, 1981., str., 130-132.

42
je u oţujku i travnju, a poĉeo je postupno popuštati krajem svibnja. Okolnosti koje su
pogodovale pojavi ove epidemije i njenom izbijanju već su ukratko opisane. teritorij Like,
Korduna i Banije. Sva ozbiljnost situacije uoĉena je i shvaćena tijekom veljaĉe 1943., tj.
upravo u vrijeme dok su se na tom projektoru još uvijek vodile teške borbe i kad je stotine
ranjenika trebalo hitno spasiti s dijelova tog terena. Na tom su zadatku bile angaţirane sve
snage medicinske sluţbe, a vojna zapovjedništva takoĊer su bila vrlo zauzeta pitanjem
vojnika. MeĊutim, još je jedna okolnost bila u tom trenutku u rukama gotovo nesmetanog
širenja pjega, koje su izbjeglice donijele vraćajući se u svoje zemlje. Iako su u prosincu 1942.
godine dva odvojena dokumenta formulirala koncept organizacije vojnih medicinskih i
civilnih zdravstvenih sluţbi, prilagoĊen zahtjevima protuepidemijske borbe, sada nije bilo
vremena za nadogradnju vojne medicine u duhu tog koncepta, i u civilnom sektoru zapoĉelo
je tek formiranjem zdravstvenih odjela. No, unatoĉ nespremnosti vojnog i civilnog zdravlja,
priroda i dimenzije epidemije zahtijevale su šire djelovanje društva predvoĊenog najvišim
politiĉkim i vojnim tijelima. Naime, jesu. Istodobno su postojali ozbiljni problemi s
prehranom, smještajem i organizacijom kretanja desetaka tisuća izbjeglica. Njihovo lutanje,
beskućništvo i sve druge patnje bili su glavni ĉimbenik daljnjeg širenja već unesene zaraze. 39
Zbog navedene situacije Inicijativni odbor ZAVNOH-a i Glavni stoţer uz potporu
Središnjeg odbora i masovnih organizacija (AFŢ, USAOH) odredili su prvih dana oţujka
smjer i plan djelovanja temeljem ideje o organizirana akcija narodne vlasti, društveno-
politiĉkih organizacija i vojske uz što šire sudjelovanje svih ljudi. Planirano je: intenzivno
osrednjavanje zdravlja uz pomoć tiska, plakata, predavanja itd .; uspostavljanje zdravstvenih
odsjeka (ili odbora) u svim NOO-ima, od okruga do onog u svakom selu, koji će voditi akciju
u njegovo ime u ime NO-a; uspostava većeg broja zdravstvenih timova za izravnu provedbu
potrebnih mjera na terenu; usmjeravanje i organiziranje kretanja tisuća izbjeglica odreĊenim
rutama itd. Na putu do kretanja izbjeglica kroz Liku i Kordun, NOO-i i zapovjedništva
podruĉja organizirali su tranzitne kuhinje, konake i izolirane, tj. Karantenu. Posebno
uspostavljene medicinske patrole doĉekale su izbjeglice po ulasku u naselja, razdvojile
bolesne i sumnjive i smjestile ih u karantenu. Takve karantene uspostavljene su i u svim
selima u kojima se meĊu mještanima pojavio trbušni tifus ili pjegava groznica. " Nije teško
shvatiti da u tim hladnim danima, s izuzetno malo korisnog smještaja, s loše odjevenim,
izgladnjelim i iscrpljenim ljudima, nije bilo moguće sprijeĉiti miješanje vojske i naroda,
ulazak zaraţenih u još uvijek pošteĊene naselja i domovi.širenje zaraze. Sve snage vojne

39
Ibidem., str., 133-135.

43
medicinske sluţbe uglavnom su bile zaokupljene suzbijanjem epidemije u vojsci i narodu.
Osnovane su brojne bolnice, izolacije i domovi za oporavak, odrţani su teĉajevi za pomoćno
medicinsko osoblje i provedena je depediculacija na cijelom terenu. MeĊutim, gotovo se sve
medicinsko osoblje, mnogi ĉlanovi medicinskih timova i drugi aktivisti, kao i osoblje u
bolnicama i izolacijama, razboljeli, a ĉesto su njima, nestruĉnjaci, loše upravljali, ponekad i
leglom zaraze.
Ne ulazeći u opise postupaka protiv zaraza ovdje i u drugim dijelovima i ostalim
razdobljima rata, ukazujemo samo na još jednu situaciju vezanu uz pojavu pjega šireg opsega.
Tijekom rata bolest se tinjala na terenu, sa jaĉim stupnjem bolesti u jesensko-zimskim
sezonama, kada se zaraza proširila na vojne jedinice. Iako se katastrofa Like, Korduna i
Banije iz 1943. nije ponovila, a u ljetnim mjesecima i ranoj jeseni u vojsci gotovo da nije bilo
bolesti, stvarnost stalne prijetnje neprestano je angaţirala znaĉajne napore zapovjedništva i
medicinskih sluţbi kako bi se sprijeĉilo i suzbiti infekciju. U sezoni 1944-1945. pjege se
javljaju u mnogim dijelovima zemlje, s razliĉitim razinama morbiditeta. U Hrvatskoj je tada
to više utjecalo na stanovništvo, a manje na vojsku u Banji, Lici i sjevernoj Dalmaciji.40
Suzbijanje zaraze nije se odvijalo bez znaĉajnih poteškoća ni u toj sezoni. Ta su
najugroţenija podruĉja bila podruĉja stalnih borbi, s izbjeglicama koje su bjeţale od
zaraţenog stanovništva i neizbjeţnim smještajem vojske u naselja sa stanovnicima, te ĉestim
upadima neprijatelja. Širenju bolesti takoĊer je pogodovalo zanemarivanje preventivnih
mjera.

40
Ibidem., str., 136.

44
5. POVIJESNI RAZVOJ PARTIZANSKIH BOLNICA

Partizanska sluţba hitne pomoći poĉela se razvijati paralelno s formiranjem

pobunjeniĉkih jedinica i partizanskih odreda. Stvorena je na temelju priprema izvršenih
izmeĊu travnja i poĉetka srpnja 1941., koje je vodila Komunistiĉka partija Jugoslavije.
Zdravstvena sluţba uspostavlja se u partizanskim odredima, ovisno o zadatku postrojbe,
materijalnim mogućnostima, a ponajprije o osoblju.
Razvojem medicinske sluţbe, ali i oslobaĊanjem teritorija, stvorene su prve partizanske
bolnice. Manje teritorijalne bolnice koje su djelovale odvojeno povezale su se s formiranjem
partizanskih vojnih bolnica krajem 1942., godine.
Prvi kirurški tim formiran je u rujnu 1942, a farmaceutska sluţba poĉela se stvarati
rano. U osloboĊenim podruĉjima organizirane su posebne civilne zdravstvene sluţbe koje su
bile usko povezane s jedinicom medicinske sluţbe i teritorijalnim bolnicama. 1943. godine
ZAVNOH (Drţavno antifašistiĉko vijeće za narodno osloboĊenje Hrvatske) izdao je "Upute
za rad na uspostavljanju zdravstvene sluţbe na osloboĊenom teritoriju Hrvatske" i "Priruĉnik
za rad ruralnog zdravlja Odjeljci ".
Odrţavanje Drugog kongresa partizanskih lijeĉnika u Glini, Topuskom i Slunju od 24.
do 27. veljaĉe 1944., uz sudjelovanje velikog broja lijeĉnika s podruĉja Like, Korduna, Banije
i Slavonije, govori o dobroj organizaciji medicinske sluţbe i to je masa.
Nakon kapitulacije Italije, oko 100 lijeĉnika, farmaceuta i studenata medicine došlo je u
partizane. U njima rade brigadne i divizijske bolnice i kirurški timovi. Iz bolnica na otocima
Hvaru i Visu 1944. godine velik broj ranjenih i bolesnih prevezen je brodom u savezniĉke
bolnice u Italiji.
Slavonska hitna pomoć s teritorijalnim bolnicama, smještena u šumama sa sustavom
tajnih podzemnih skloništa za ranjene i bolesne sa svakom bolnicom, bila je izuzetno dobro
organizirana. Tajna podzemna skloništa za ranjene i bolesne, medicinske potrepštine.
Nepokretne bolnice koje su se nalazile na slobodnom teritoriju u većini su sluĉajeva bile
javnost, tj. znali su i sluţili stanovništvu iz bliţeg i šireg svijeta. Takve se bolnice u poĉetku
pobune, pa ĉak i kasnije u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori i Hrvatskoj. Tajne bolnice gradile su se
ponajprije na podruĉjima gdje zbog većeg broja neprijateljskih uporišta nisu mogle primijeniti
druge metode zbrinjavanja ozlijeĊenih i bolesnih.

45
 Vrlo je malo ljudi znalo za njih, zapravo samo onoliko koliko je bilo potrebno za rad
bolnice, a ranjenici i bolesnici primani su s posebnim mjerama opreza (noću, putem javnih
rasprava kad ih je bolniĉko osoblje vodilo tijekom dana, povezanih oĉiju i sliĉno.) Tijekom
gradnje pazilo se da ih se što bliţe prilagodi okolišu, tako da ih se ne promatra ni s udaljenosti
od nekoliko koraka, obiĉno u šumama ili na drugim prikladnim mjestima.
U najpoznatije bolnice u Sloveniji spadaju, prije svega, Slovenska centralna vojna
partizanska bolnica Koĉevski rog s desetak štićenika Jelen Breg, Jelen Ţleb, Pugled, Spodnje
Lšće, Zgornje Lasce, Stari Log, Vinice, Jelen Dol i Lesen Kamen, godine. raspon od 10-15 -
{km} - s ukupnim kapacitetom od oko 300 kreveta. Bolnice na Pohorju bile su sliĉne, ali su
dijelom bile zakopane u zemlju. Iako je sigurnost tajnih bolnica uglavnom poĉivala na
tajnosti, o nekima se razmišljalo unaprijed, ali pri odabiru bolniĉkog mjesta i mogućnosti
obrane. Takva je bila Franjevaĉka bolnica, jedna od bolnica 9. korpusa u blizini Cerknog,
sagraĊena u nepristupaĉnom klancu. Imao je ĉitav obrambeni sustav (vanjske i unutarnje linije
s minskim poljima, mitraljeze i na kraju obranu samih ranjenika i bolesnika.)
Pokretne bolnice uglavnom su organizirane u jedinice zbog stalnih kretanja i potrebe što
brţe zbrinjavanja ranjenika i bolesnika. Najveća i najvaţnija mobilna bolnica tijekom NOB-a
je Središnja bolnica Vrhovnog stoţera NLA-a, formirana tijekom ĉetvrte i pete ofenzive, s
oko 3.500-4.000 ranjenih i bolesnih. Zbog toga se kod Prozora u veljaĉi 1943. vodila poznata
bitka za ranjene.
Pored navedenih bolnica u zemlji, nekoliko ranjenih partizana, oko 12.500 lijeĉeno je i
u savezniĉkim bolnicama u Italiji i na Malti. Prema prikupljenim podacima, 3.081 lijeĉnik
(ukljuĉujući 319 lijeĉnika) bio je zaposlen u NOP-u na podruĉju bivše Jugoslavije. Ubijeno je
213 osoba, od kojih je većina ubijena izvan borbe. Red narodnog heroja odlikovao ih je 9 (7
mrtvih i 2 preţivjela rata).41

41
Grbelja, Josip, Rujan 1943. u Otoĉcu: istina o bolnici i ranjenicima, Senjski zbornik, br., 31., 2004. Str., 115 –
125.

46
 VII. ZAKLJUĈAK
Razvoj zdravstvene sluţbe moţe se pratiti i pije 19., stoljeća, no znaĉajnije promjene
poĉinju se dogaĊati tijekom 19., stoljeća, za vrijeme Austro – Ugarske Monarhije. Uvodi se
obvezno socijalno osiguranje od nesreće na radu te od bolesti. Nadalje, zakonima koji su
stupili ubrzo dolazi dop povećanja zaposlenika, organizacije zdravstvene sluţbe te nadzora i
reguliranja iste. Promjene dolaze u vrijeme Andrije Štampara koji postaje proĉelnikom Odjela
za javnu i socijalnu higijenu Ministarstva javnog zdravstva u Beogradu. Naglasak se stavlja
na terenski i preventivni medicinski rad.

Nadalje, razvoj zdravstvenih sluţbi i tijela zdravstva u Jugoslaviji je bio popriliĉno

usporen, te je većinom na terenu nedostajalo lijeĉnika i potrebnog medicinskog osoblja. Što se
tiĉe utroja tijela zdravstva ona su odreĊena Zakonskim odredbama koje su se donosile u
vremenskom periodu izmeĊu 1941. – 1943., godine, a izmeĊu ostalog bile su vezane za ustroj
i poslove zdravstva. Pa tako, 1941., godine je osnovano Minstarstvo zdravstva i Ministarstvo
urudţbe koja su kasnije podjeljena na odjele. Ministarstvo zdravstva kao takvo je bilo
zaduţeno za cjelokupni ustroj zdravstvene sluţbe, obavljanje nadzora nad svim zavodima,
ustanovama i ljekarnama. TakoĊer, bilo je zaduţeno za provoĊenje zdravstvene nastave I
odgoja ljudi, nadzora nad lijeĉniĉkim i ljekarniĉkim komorama i ostalo. Prvotna podjela
dijelila je Ministarstvo zdravstva na odsjeke i to na Opći odsjek, Odje za zdravstvo ten a dvije
posebne ustanove Drţavni zavod za proizvodnju lijekova i Zavod za ispitivanje lijekova. S
druge strane, Mnistarstvo urudţbe je bilo podijeljeno na Opći odsjek, Odjel druţtvovnog
osiguranja i skrbi, Odjel društvovnih poslova.
Nadalje, već 1942., godine oba ministarstva se ukidaju i prelaze u nadleţnost
Ministarstva unutarnjih poslova gdje su osnovana dva ravnateljstva zaduţena za podruĉje
zdravstva, i to Glavno ravnateljstvo za zdravstvo i Glavno ravnateljstvo za urudţbu i
društvovnu skrb. Prvo ravnateljstvo se sastojalo od tri odjela, a drugo od ĉetiri. Nakon toga,
1943., godine izdvajaju se iz Ministarstva unutarnjih poslova gdje prelaze u Ministarstvo
zdravstva i urudţbe te zadrţavaju formaciju što se tiĉe glavnih ravnateljstava no ravnateljstva
se dalje ustrojavaju na odjele, odsjeke i pododsjeke. Sukladno navedenoj zakonskoj promjeni,
poslove Ministratsva zdravstva obavljali su Ured ministra, Opći odjel, Glavno ravnateljstvo za
zdravstvo te Glavno ravnateljstvo za urudţbu I Druţtvovnu skrb, a svaki od njih je nadalje bio
podijeljen na odsjeke i pododsjeke.
Nadalje, ono što je navedeno je i Zdravstvena zaštita uĉenika koja je nastala u okviru
Glavnog ravnateljstva za zdravstvo a glavna namjena je bila omogućavanje adekvatne zaštite

47
uĉenika u školama. TakoĊer tu je i Zakonska odredba o bolnicama prema kojoj su ustrojene
bolnice, na javne i privatne te opće i posebne. Na ĉelu javne bolnice bio je upravitelj koji je
ujedno bio i lijeĉnik, a mogao ga je zamijeniti primarni lijeĉnik. Od ostalog osoblja se navode
sekundarni lijeĉnici, asistenti, vjeţbenici, administrativno osoblje te pomoćno osoblje.
TakoĊer, za troškove bolniĉkog lijeĉenja bili su zaduţeni pacijenti osobno, no ukoliko nisu
bili u mogućnosti financirati navedeno tad su ih financirala ministarstva no po odreĊenim
odredbama koje su navedene u Zakonskoj odredbi. TakoĊer se izdavala svjedodţba ili potvrda
koju je izdavalo nadleţno Gradsko poglavarstvo o financijskoj nemogućnosti odreĊenog
pacijenta. Ukoliko se nisu mogli naplatiti, bolnice bi nadleţnom poreznom uredu dostavljale
raĉun koje bi ove prisilno naplatile potom i uplatile na raĉun bolnice. Rok je bio trideset dana
od dana primitka raĉuna.
Tu je i sanitetska sluţba koja je odigrala vrlo vaţnu ulogu tijekom rata. Ono što je bio
nedostatak je manjak osoblja te potrebnih medicinskih pomagala. TakoĊer, jedan od velikih
nedostataka je bio i nedostatak kirurga, što je vidljivo iz prve polovice 1943., godine gdje so
postojala samo dva kirurška tima. Sredinom 1943., godine dolazi do poboljšanja stanja s
brojem medicinskog osoblja kao i potrebne medicinske opreme. No medicinska skrbu
satnijama I bataljunima je I dalje bila jako loša. Vodstvo po odijelima u bolnicama su vodili
iskusni lijeĉnici, ljekarnici, a bilo je i studenata farmaceuta. Glavni problem je I dalje bila ta
nejednakost meĊu osobljem, loši uvjeti rada, spsobnosti medicinskog osoblja, odnosu štaba
prema zadacima zdravstvene sluţbe i sliĉno. Zbog svega nevedenog postojale su I te razlike
meĊu uspješnosti svake pojedine organizacije. Bolniĉke ĉete slavonskih odijeljenja bile su
jako dobro razvijene i sposobne , dok su podruĉja oko Dalmacije, juţno uz Savu bila natrpana
ranjenim i bolesnim pa su iz tog razloga bile manje pokretne. TakoĊer dolazi i do osnivanja
korpusnih kirurških timova 1944., godine koji so zaprimali teţe ranjenike dok so se divizijske
bolnice na taj naĉin manje opterećivale i postale su mobilnije. Formiran je i Higijenski vod
koji je bio zaduţen za opskrbu medicinskim sredstvima.
TakoĊer, sredinom 1943., godine došlo je do promjena u zdravstvenoj sluţbi kojima je
glavni cilj bio suzbijanje zaraznih bolesti. Osnivaju se ambulante, ljekarne, povećava se broj
lijeĉnika i medicinkog osoblja, no zbog uvjeta rada i samog rata došlo je do pojave odreĊenih
zaraznih bolesti poput trbušnog tifusa ili pjegave groznice koja je donijela mnoge ţivote.
Nadalje, tu su partizanske bolnice uspostavljale su se odmah po uspostavi pobunjeniĉkih
jedinica i partizanskih odreda, a njihovo formiranje ovosilo je o broju lijeĉnika, materijalnim
mogućnostima te zadacima postrojbe. Nastajale su nepokretne te tajne bolnice, a glavna
razlika meĊu njima je bila što su prve bile javne, za njih se znalo, dok se za tajne nije znalo i

48
većinom su se nalazile na uorištima neprijateljskih linija gdje je bio najveći broj ozlijeĊenih.
MeĊu najpoznatijim bolnicama isticale su se dvije u Sloveniji: Koĉevski Rog te Pahorje i
Središnja bolnica Vrhovnog stţera NL-a.
Mišljenja sam da je cjelokupni zdravstveni sustav u NDH imao jako dobru organizacijsku
strukturu, no stalne i izmjene i promjene i donošenje Zakona tako reći jedan za drugim su
doveli do poljuljanosti cijelog sustava. Fokus se stavio na organizacijsku strukturu i na teoriju,
a nedovljno paţnje se usmjerilo na funkcioniranje svega toga u praksi.Prvenstveno se tu
misli na slabu organizaciju zdravstvenih sluţbi na terenu, nedostatak adekvatnog medicinskog
osoblja, sredstava te opreme koja je izrazito bila nuţna. TakoĊer, bolnice koje su se i osnivale
većinom su bile krcate ranjenicima, a struĉni timovi kojih je bilo izrazito malo nedostupni na
svim podruĉjima. Pojava raznih bolesti u to vrijeme je samo dodatno pogoršala situaciju koja
je već bila loša.

49
VIII. POPIS LITERATURE:
Knjige i ĉlanci:
1. Bartulović, Ţeljko, Povijest hrvatskog prava i drţave (kompendij za internu uporabu),
Rijeka, 2008./2009., str., .108-109.
2. Bartulović, Ţeljko, Sušak 1919 – 1947., drţavnopravni poloţaj grada, Pravni fakultet
Sveuĉilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str., 237-240.
3. Goldstein, Ivo, Hrvatska 1918.-2008., Europapress holding, Novi liber, Zagreb, 2008.
4. Grbelja, Josip, Rujan 1943. u Otoĉcu: istina o bolnici i ranjenicima, Senjski zbornik,
br., 31., 2004. Str., 115 – 125.
5. Jelić-Butić Fikreta, Ustaše i NDH 1941.-1945., Školska knjiga, Zagreb, 1977.
6. Jelĉić, Vera, Socijalno pravo u SFRJ, Socijalno osiguranje, Knjiga prva, Informator,
Zagreb, 1988.
7. Kisić-Kolanović Nada, NDH i Italija: politiĉke veze i diplomatski odnosi, Naklada
Ljevak, Zagreb, 2001.
8. Kovaĉić, Davor, Obiljeţja njemaĉkog policijskog sustava u Nezavisnoj Drţavi
Hrvatskoj od 1941. do 1945. godine, Ĉasopis za suvremenu povijest, Vol. 39 No. 3,
2007., str., 572. – 578.
9. Kralj, Ivan, Organizacija zdravstva u narodnooslobodilaĉkoj borbi na teritoriju
Hrvatske, Ĉasopis za suvremenu povijest, Vol. 13 No. 3, 1981., str., 130-132.
10. Kralj, Ivan, Pernuš, Franjo, Neka pitanja evakuacije zraĉnim putem i naša iskustva za
"vrijeme NOB-a” , Vojnosanitetski pregled., br. 3-4, 1950., str., 244-248.
11. Kralj, Ivan, Zbornik Zbora lijeĉnika Hrvatske, Zbornik ZLH, Zagreb, 1974., str., 88 –
89.
12. Krizman Bogdan, NDH izmeĊu Hitlera i Mussolinija", Globus, Zagreb, 1983., str.
378. – 385.
13. Krizman, Bogdan, Pavelić izmeĊu Hitlera i Mussolinija", Globus, Zagreb, 1980, str.
192-194.
14. Ramet, Sabrina P., Vladko Maĉek i Hrvatska seljaĉka zaštita u Kraljevini Jugoslaviji,
Ĉasopis za suvremenu povijest, Vol. 43 No. 1, 2011., str., 140-145.
15. Sremec, Đuro, Ţuţa, Branko, Hrvatsko zdravstveno zakonodavstvo 1830.-1941.,
Školska knjiga, Zagreb, 2002., str., 10-12.
16. Tomašević, Jozo, "Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941-1945; okupacija i kolaboracija"
(prijevod s izvornika na engleskom), Zagreb, EPH-Liber 2010., str. 783-790.
17. Tomašević, Jozo, Ĉetnici u drugom svjetskom ratu 1941 – 1945., Liber, Zagreb, 1979.

IV
18. Zatezalo, Đuro, Narodna vlast na Kordunu, Baniji i Lici 1941-1945 , Historijski arhiv
u Karlovcu , Monografija 4, 1978, str. 180-196.
19. Ţarković, Grujica, Historija sanitetske sluţbe NOV i POJ u Slavoniji, Historijski
institut Slavonije, Slavonski Brod 1968.

Pravni izvori:
1. Naredba ministra zdravstva i udruţbe od 16. studenoga 1943., br., 45843-1943 o
unutarnjem ureĊenju i o razpodjeli poslova u Ministarstvu zdravstva i udruţbe,
Narodne novine, br., 270/1943, dostupno na:
https://www.sistory.si/cdn/publikacije/37001-
38000/37537/zakoni_zakonske_odredbe_knjiga_XXXIX.pdf, posjećeno: 11.05.2021.
2. Odredba o osnvanju glavnih ravnateljstava, Narodne novine, br., 229/1942
3. Ugovor izmeĊu Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemaĉke o
njemaĉkim ratnim grobovima u Republici Hrvatskoj - (Uredba o potvrĊivanju
Ugovora izmeĊu Vlade Republike Hrvatske i Vlade Savezne Republike Njemaĉke o
njemaĉkim ratnim grobovima u Republici Hrvatskoj, NN-MU 017/1997, dostupno na:
https://digarhiv.gov.hr/webpac-hidra-murh2-
pregled/?rm=results&last_PAGER_offset=0&filter=hidra-
murh&show_full=1&v=Njema%E8ka%20%5Bkao%20potpisnik%5D%20025313&f=
SubjectIndexHR&path=hidra-murh%231240, posjećeno: 11.05.2021.
4. Zakonska odredba o bolnicama, Narodne novine, br., 113/1943, dostupno na:
https://www.sistory.si/cdn/publikacije/37001-
38000/37536/Zakoni_zakonske_odredbe_knjiga_XXXII.pdf, posjećeno: 11.05.2021.
5. Zakonska odredba o drţavnoj vladi Nezavisne Drţave Hrvatske, Narodne novine, br.,
59/1941
6. Zakonska odredba o osnivanju “Zdravstvene zaštite uĉenika”, Narodne novine, br.,
123/1941, dostupno na: https://www.sistory.si/cdn/publikacije/37001-
38000/37507/zakoni_naredbe_knjiga_V.pdf, posjećeno: 11.05.2021.