Matoševa poezija

HRVATSKA MODERNA IMPRESIONISTIČKA POEZIJA je utemeljena na „zaustavljanju“

trenutnoga osobnoga dojma (impresiji). I u poeziji je, kao i u slikarstvu, prevladavajuća tema
pejzaža kojom pjesnik izražava svoj dojam – tako pejzaž postaje „slika pjesnikove duše“.
Obilježje je impresionističke poezije: slikovitost, formalno savršenstvo (najčešće sonet),
muzikalnost stiha. Najznačajniji predstavnik – Vladimir Vidrić.

SIMBOLIZAM – A.G.Matoš, najveći pjesnik hrvatske moderne, najviše se u svojoj poeziji

približio simbolizmu. Težeći idealu ljepote koja se krije iza pojavnosti vanjskog svijeta, on piše
sugestivnu impresionističko- simbolističku poeziju savršene forme ( najčešće sonet) i
sugestivnoga, muzikalnog izraza. Njegovo je pjesničko stvaralaštvo i simbolično obilježeno
temama ljubavi i smrti: prva je objavljena pjesma Utjeha kose, a posljednja napisana Notturno.
Stvaralački opus: A. G. Matoš je bio pjesnik, novelist, kritičar, putopisac, feljtonist, polemičar,
najizrazitiji pjesnik hrvatske moderne i jedan od najznačajnijih hrvatskih književnika uopće.

Jesenje veče

"Olovne i teške snove snivaju

Oblaci nad tamnim gorskim stranama;

Monotone sjene rijekom plivaju,

Žutom rijekom među golim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju

Kućice i toranj; sunce u ranama

Mre i motri, kako mrke bivaju

Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, hladno;

u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne utonu

U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem

Šapće o životu mrakom gluhijem

Kao da je samac usred svemira.

U pitanju je sonet. U naslovu soneta se javlja asonanca i ponavljanje vokala e i to uporno

ponavljanje upozorava na izvesnu jednoličnost, monotoniju, sumornost jesenjeg krajolika.
Uostalom, ta je monotonija u trećem stihu izrijekom i spomenuta.  Za takvog pesnika sonet kao
što je Jesenje veče mora imati posebno značenje – pre svega kao već toliko puta citirana
Amielova rečenica, prema kojoj je svaki krajolik zapravo duševno raspoloženje, što se kod
Matoša lako može uočiti. 

Olovne i teške snove snivaju

Oblaci na tamnim gorskim stranama

Prije svega neobična i neobično snažna, inverzija. Kad pročitamo ta dva stiha, jasno vidimo:
govori se o oblacima, oni su, kako se to obično kaže, subjekt; ali se oblaci spominju tek u
drugom stihu. Vrijednost Matoševe inverzije, njezina neobičnost i njezina snaga, upravo je u tom
rasporedu, kojim čitaoca uvodi u doživljaj, pjesnikov doživljaj jesenjeg večera. A taj doživljaj
iznesen je ne samo »sadržajnim« elementima, od kojih se rečenica (odnosno ta dva stiha) sastoji,
dakle: oblaci, koji bi prema gramatici morali biti nosioci radnje odnosno nosioci slike; zatim
gorske strane, koje su tamne; i, na kraju, čitav niz opisivanja, koja upotpunjuju prikaz onoga, što
se u gramatici zove objekt. Što rade oblaci? Snivaju snove. Kakve snove? Olovne i teške. Oblaci
se, obično, vežu uz pojam lakoće i lepršavosti; a težinu, tromost, tmurnost dao im je Matoš posve
osebujnim sredstvima. Prva riječ, s kojom se čitalac u pjesmi susreće, jest atribut »olovne«, a
zatim dolazi drugi atribut, »teške«. Razmotrimo li četvrti stih, primijetit ćemo, da se, u prvi mah,
od toga sumornog raspoloženja koloristički odvaja samo izraz »žut« uz pojam »rijeka«, jer gole
grane, i po vjernosti godišnjem dobu i po značenju, pristaju uz već stvoreno raspoloženje.
Značenje, koje mu pjesnik pridaje, nije ovdje samo kolorističko, nego prije svega sadržajno: žuta
rijeka znači blatnjava, nabujala od kiša, dakle tipična jesenja Rijeka. Odlika je impresionističkog
doživljavanja svijeta i zbivanja u njemu izvjesna statičnost: radnja vremenski nije određena
odnosno vremenski se ne diferencira, nego se iz nje izvlači upravo onaj statički aspekt, pa se
gotovo uvijek više radi o stanju negoli o zbivanju. To je neka vrsta stajaće, ukočene
vječnosti. Sve je položeno u istu vremensku ravninu, svi su glagoli u prezentu. u općem umiranju
prirode, i sunce, koje se načas probilo kroz olovnu zavjesu oblačina, ima samo tu ulogu, da
posljednjim proplamsajima osvijetli agoniju; i ono je zahvaćeno tim općim zalazom, kojemu je
simbol: crveno je, pravo zakrvavljeno večernje sunce, izranjeno i nemoćno; jedino mu još
preostaje, da, umirući, promatra spuštanje mraka i konačni mir. (tu imamo aliteraciju I
ponavjanje r). Priroda zamire, i dan je na umoru, a pjesnik, sa svojim kidanjima i razdorima, s
tugom i beznađem, zastaje u krajoliku, koji je toliko voleo, a koji mu se sad ukazuje kao posve
oprečno raspoloženje, iz kojega nema puta ni izlaza. »Sve je mračno, hladno« – sve. Pjesnikov
doživljaj prenosi se sad na svu okolnu prirodu; i ne samo na nju. Prenosi se na život, na vlastiti i
na život uopće; sve je mračno, hladno. Krajolik, kao doživljaj određenoga duševnog stanja, time
je iscrpen. A sad se, u četvrtoj kitici, nakon najave ljudskih nemira iz prethodne, javlja snaga,
koja hoće da se suprotstavi toj općoj smrti. To je gorostasni jablan: gorostasan, usporedimo li ga
s vrbama, koje su crne i mokre, ogoljele, a po njima su posjedale vrane zlokobnice. Jablan je
gord, kaže tekst. Sumrak se spušta sve dublje, spustio se posve (pjesnik, štaviše, spominje gluha
mrak), ali nije slomio čovjeka. Jablan, velik i snažan (sjetimo se očerupanih vrba), gordo se
suprotstavlja tom neprijateljskom usudu i pred općim prizorom smrti šuštanjem lišća (na njemu
je još zaostalo suho lišće!) govori o životu. I tu se pjesnik pobrinuo, da doživljaj pojača:
daktilske rime (suhijem – gluhijem) umjesto trohejskih (suhim – gluhim).

Kao da je samac usred svemira.

Posljednji stih u sonetu uvijek je najosjetljiviji, najznačajniji; on kod dobra soneta kao da nosi
smisao cijele pjesme. Upravo ovaj usamljeni jablan, što se suprotstavlja gluhoj i mračnoj
nadmoći nesklonog svemira.

Još jedan vidljiv primjer impresionizma Matoševih pjesama je sonet Jesenje veče. Već se
početnim epitetima naglašava težina krajolika. Atmosfera je sjenovita i tamna, štoviše tegobna,
teška i mučnaMatoš ovim stihovima dočarava svoje unutarnje stanje. Motivom gordog jablana u
posljednjoj strofi ostavlja se dojam usamljenog pojedinca koji govori o svom životu. Matošev
uzor za pisanje ovog soneta je Baudelaire što se može vidjeti prema motivu jeseni koji je prisutan
u njihovim pjesmama, a označava smrt. Sonet je pisan jedanaestercima, a ritam soneta postiže se
rimom i opkoračenjem "Iza mokrih njiva magle skrivaju/ Kućice i toranj; sunce u ranama" te
inverzijom "Olovne i teške snove snivaju/ Oblaci nad tamnim gorskim stranama;". Točnije,
Jesenje veče ne određuje se kao impresionističko, već se smatra sonetom prijelaza
impresionizma u simbolizam.

Mora-poema, slobodan stih

Svoj odnos prema kasnograđanskoj epohi i prema stanju u domovini Matoš je, kad je riječ o
poeziji, najpotpunije izložio u dugoj pjesmi Mora, iz godine 1907.

Mora je ciklički komponirana pjesma u kojoj se, neovisno o pjesnikovoj numeraciji (I-IV),
razlikuju tri tematske cjeline, od kojih prva (dio I) i treća (posljednja strofa IV. dijela), iznose
kratku »okvirnu priču«: potonuće lirskoga subjekta u snoliko halucinantno stanje označeno
riječju »mòra« (u smislu lat. incubus) i njegov relativni oporavak od nelagodna noćnoga
doživljaja. Mòra nastupa u neodređeno noćno doba (»U noćni sat«), a lirski subjekt dolazi k sebi
u zoru (»A mlado sunce / Ko živi Bog / Na prag moj stupi«). Srednja, mnogo dulja tematska
cjelina (dijelovi II, III, i prva strofa IV. dijela) opisuje djelovanje mòre odnosno duševna stanja
za koja se Matošu činilo da im ona može biti zajednički metaforički označitelj.

Autorica pristupa vlastitom tumačenju Matoševe Mȍre na početku kojega govori o narodnim
vjerovanjima i folklornim predodžbama mȍre kao žene s nadnaravnim demonskim moćima koja
opsjeda čovjeka u snu, sjeda na grudi spavaču, sve do potpune oduzetosti ili paralize u snu. Tako
iskazi »Vaj ja sam mrtvac« i »Sahraniše me živa« bilježe osjećaj tjelesne nepokretnosti svojstven
spavaču obuzetu mòrom, dok se metafora »Grlo mi grli krvav, rutav pauk« vjerojatno odnosi na
popratne dišne smetnje, premda ćemo je, imajući na umu podatke o Matoševim bolestima i o
njegovoj smrti, doživjeti i kao neugodan nagovještaj dolazećih pjesnikovih tegoba. Mòra se u
pjesmi rijetko spominje: osim u naslovu, nalazimo je još na kraju drugoga dijela (»A Mora
hladno šapće: ‘Keine Gnade’«), pri početku trećega (»Ta mora, što me tlači, to je izdajnik«) i na
kraju pjesme, gdje se lirski subjekt već vraća u budno stanje (»mora spade s mene«). U prvom
dijelu uvode je — u muškom rodu — tri bezsubjektne rečenice: U noćni sat
Ušo je ko tat...

U kutu čuči,

Došo je da muči.

Kroz cijelu se pjesmu stanje mòre označuje i neizravno, nespecijaliziranim nazivima za tjelesnu i
duševnu trpnju: »muka«, »strah« »grozna kob«, »pako«, »zlo«, »kuga«, »neslućeni jadi«,
»patnja«, »nesreća«.

Naravno, Mora ima i svoju domovinsku temu, koja raste prema završetku pjesme, gdje se
govorni subjekt sve više poistovjećuje s hrvatstvom i s Hrvatskom: Ta moja kob je Hrvatsko
groblje: Rana i raka Petra Svačića, Gudalo slijepca, gusle Kačića. Jer, sve ono što u stihovima
More mòri njezina kazivača (materijalizam, tehnika, koristoljubive političke elite, društvena
nejednakost, imperijalistička politika, sukob domaćih i stranih interesa u domovini, kaotičnost
modernoga društva), sve su to samo facete zahuktala europskoga kapitalizma, kako je
funkcionirao oko kraja 19. stoljeća, točnije, kako se mogao dojmiti nepripremljena i ideološki
pristrana promatrača. Dapače, u Mori nalazimo i jednu perifrazu koja je gotovo definicija
kapitalizma, a zvuči kao da je preuzeta iz ranih kritika kapitalističke ekonomije: Glada i novca
podli bojevi.

Utjeha kose

Sonet objavljen u Savremeniku 1906. godine.

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 
Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

 
Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

 
U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva
Vrsta: Lirska ljubavna pjesma

Struktura: 2 katrena, 2 tercine

Motivi: Temeljni motiv je ljubav. Smrt,tuga i bol.

Djevojčici mjesto igračke

Ljerko, srce moje, ti si lutka mala,

Pa ne slutiš smisla žalosnih soneta;
Kesteni pred kućom duhu tvom su meta.
Još je deset karnevala do tvog bala.

Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala5

Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grla. Misliš — to je šala.
Lj
Al će doći veče, kad ćeš, ko Elvira,9
Don Huanâ sita i lažnih kavalira,
Sjetiti se sjetno nježne ove strofe.

Moje će ti ime šapnut moja muza,12

A u modrom oku jecati će suza
Ko za mrtvim clownom iza katastrofe.
 Lirsku refleksivnu pjesmu „Djevojčici mjesto igračke“ napisao je Antun Gustav
Matoš, veliki hrvatski pjesnik.Pjesma govori o nevinosti dječjeg svijeta, ali i o nemilosrdnosti
svijeta odraslih.Pjesnik se obraća djevojčici Ljerki s namjerom da joj dočara život te da ona
shvati kako život nije bajka. Djetinjstvo je najbezbrižniji period u životu svakog čovjeka, a
djevojčica Ljerka je tipično dijete, razigrano i bezbrižno. Ona i ne sluti da svijet odraslih nije
bajkovit te da zna biti itekako okrutan.

Pjesma je napisana u formi soneta , a počinje apostrofiranjem djevojčice Ljerke. S

izrazitom ljubavlju i nježnošću pjesnik se obraća djevojčici stihom: „Ljerko, srce moje, ti si lutka
mala...“ Rabeći posvojnu zamjenicu moje pjesnik je želio dočarati svoju privrženost djevojčici.
Nižući motive srce, lutka, karneval, bal, duša... i usporedbom „gledaš me ko grle“ asocira na
dječji svijet. Uvođenjem motiva Elvire, Don Huana, kavalira, muza, suza, clowna i katastrofa,
pjesnik djevojčicu uvodi u svijet odraslih. Suprotstavljanje dvaju svjetova (dječji i odrasli)
pjesnik je učinio kontrastom katrena i tercina . Katreni ( prve dvije strofe) predstavljaju dječji
svijet, a tercine ( 3. i 4. strofa) svijet odraslih.Uvođenjem motiva Don Huana u 3.strofi pjesnik je
simbolično predstavio svijet u koji djevojčica tek treba ući („još je deset karnevala do tvoga
bala“, kaže u prvoj strofi), a srce kao motiv simbolizira ljubav za koju se treba boriti.

„Al doći će veče kad ćeš, ko Elvira,

Don Huana sita i lažnih kavalira,

Sjetiti se sjetno ove nježne strofe.“

Rabeći epitete pjesnik je pobliže označio imenice i učinio ih slikovitijima i jasnijima: mala
(lutka), žalosnih (soneta), ludoj (priči), sveta (duša), zrela (ljeta), lažnih (kavalira), nježne
(strofe), modrom (oku), mrtvim (clownom)...

Usporedbom kad ćeš ko Elvira nagovješćuje joj da je u životu čekaju mnogi „Don Huani“ te da
bude spremna prepoznati ih kako ne bi doživjela sličnu sudbinu kao i ona, sudbinu žene
ostavljene od lažljivca i prevaranta u ljubavi. Ljerkinu nezrelost pjesnik spretno predočava

metaforama :

„Još je deset karnevala do tvoga bala.“

„Još ne sniva kako zbore zrela ljeta.“

Karnevali zapravo predstavljaju godine života koje će proći do njezine zrelosti , a zrela ljeta
njezinu punoljetnost i ulazak u okrutni svijet odraslih.Personifikacijom zbore zrela ljeta pjesnik
je istaknuo ozbiljnost ulaska u svijet odraslih.Sinestezijom i personifikacijom u stihu „A u
modrom oku jecati će suza“ pjesnik nam je snažno približio životni put koji tek dolazi i koji će
često biti pun suza i boli.Možemo reći da se u istom stihu pjesnik poslužio i hiperbolom želeći
što vjernije preuveličavanjem prenijeti trenutak stvarnosti i bolne istine.

Ritam je umjeren, a ritmičnost i zvučnost u pjesmi pjesnik postiže aliteracijom, asonancom,

opkoračenjem, inverzijom..., rimom, cezurom ( stankom)...

Asonanaca:..“ Don Huana sita i lažnih kavalira“... (7 x a)

Aliteracija: ... „Moje će ti ime šapnut moja muza“... (4 x m)

Inverzija: ...“Ljerko, srce moje, ti si lutka mala“...

...“Smijat si se stala ovoj ludoj priči“...

Opkoračenje: ...“Ti se čudiš, dušo, smijat si se stala

Ovoj ludoj priči“...

Žensko ime Ljerka izvedeno je od »lijera« i varijacija je imena Ljiljana. Lirski subjekt iznosi u
obliku činjenične tvrdnje (»Al će doći veče kad ćeš«) događaj iz budućnosti, tj. iznenadnu
spoznaju o ispraznosti zavođenja i sjećanje na davni sonet, koji da će se zbiti jedno »veče«
djevojci Ljerki, umornoj od »lažnih kavalira«.

Notturno

Soneti „Napast“, „Prkos“ i „Notturno“ objavljeni su u travnju 1914. godine u zagrebačkom listu
Savremenik pod zajedničkim naslovom „Posljednja tri soneta“ uz bilješku koja pojašnjava kako
su to soneti nastali u posljednjim danima Matoševa života. Matoš je te tekstove, svoje posljednje
sonete, napisao kada već tri mjeseca boravi u bolnici zbog teške bolesti grla, ne može govoriti,
sporazumijeva se s ljudima oko sebe pišući na komadiće papira, a hrane ga kroz cjevčicu. S
obzirom na tadašnje medicinske prilike, njega nije posebno kvalitetna te stoga trpi strašne
bolove. Unatoč svemu tome, piše stihove i nekoliko dana prije smrti čak šalje korekturu tekstova
koju je sam obavio. Matoševa pjesma Notturno upravo je jedan od boljih primjera njegove
impresionističke lirike, ali je pjesma i vrhunac hrvatske poezije. Iako je ugođaj pjesme noćni i
čitatelju ostavlja dojam spokoja, tišine i mira, ipak svaka strofa u pjesmi sadrži neki zvuk ili šum
poput laveža pasa i ćuka u prvoj strofi. Veoma bitni impresionistički trenuci u ovoj pjesmi su
prolaznost i nestalnost: "Blaga svjetlost sipi sa visina". Nizanjem svakakvih fenomena želi se
postići slučajnost i nepovezanost. Isto tako, nedovršenost u pjesmi postiže se opkoračenjem: "...u
selu lavež; kasan/ Ćuk il netopir". Ova Matoševa pjesma odraz je i prema simbolizmu jer svaka
impresija ima svoje dublje značenje. Dojam u pjesmi postiže se i izmjenjivanjem stihova
peteraca i deseteraca. U hrvatskom pesništvu motiv noći je raširen lajt motiv, pa tako je i u
srpskoj književnosti. U 20. veku ovom motivu su posvećene mnoge pesme od kojih su
najpoznatija tri „Noturna“ – Matošev, Ujevićev i Krležin.

Bodlerov uticaj na Matoša

Baudelaire i Matoš nisu bili suvremenici, ali među njima postoji srodnost, egzistencijalna i
umjetnička. Pronalazili su se u sličnim životnim situacijama poput siromaštva i gladi, imali su
srodnu književnu djelatnost i srodne poglede na umjetnost i stil. Ako promotrimo naslove
pjesama Matoša i Baudelairea nehotice u oči upadaju neke vanjske sličnosti između njih. Dok
Baudelaire ima: „Le cygne“ (Labud), „Confession“ (Ispovijest), „Tristesse de la Lune“ (Tuga
mjeseca/Tuga Lune), „Balcon“ (Balkon), „Une mendiante“ (Prosjak), „Chant d'Automne“
(Jesenska pjesma), „La Chevelure“ (Kosa), u Matoša nalazimo pjesme: „Labud“, „Ispovijest“,
„Naoblačeni mjesec“, „Balkon“, „Prosjak“, „Jesenje veče“, „Utjeha kose“. Matoš je kao i
Baudelaire svoje pjesme ispjevao u sonetima, ali ne može se ni za jednu Matoševu pjesmu reći
da u potpunosti formalno ili stilski odgovara nekoj od Baudelaireovih. Sličnosti uglavnom
uviđamo na motivskoj razini. Razliku vidimo i u zbirkama, Baudelaireova zbirka Cvjetovi zla
čine jedno jedinstvo, sav Baudelaire je u tim pjesmama. To je njegov potpuni portret. A kod
Matoša tomu nije tako, ponajprije jer je izdana nakon njegove smrti, a sadržajem i tonom je
također daleko od Baudelairea. Zato on nije čisti baudelaireovac već upija književne elemente
već rafinirane Francuske. Matoševa pjesma „Utjeha kose„ 13 odraz je utjecaja Baudelaireove
nekrofilije i po sadržaju i po svom izrazu. Po nazivu podsjeća na Baudelaireovu pjesmu „Kosa“,
međutim, nema ni govora o nekoj bliskosti među njima. Ako i ima inspiracije ili poticaja od
strane Baudelairea oni su tako majstorski i vješto iskorišteni da ne može biti riječ o oponašanju.
U Baudelairevoj pjesmi osnovna misao je prisjećanje na ljubljenu osobu posredstvom kose i na
takav način pjesnik odnosno subjekt pronalazi utjehu u njihovoj razdvojenosti. Matoš pak kosu
ljubljene personificira, daje joj obilježja živog bića dok ona kod Baudelairea govori svojim
postojanjem i na takav način mu pruža utjehu. Matoševa „Mora“15 je njegova najduža i može se
reći „najbodlerskija“ pjesma. Kao i kod većine Matoševih pjesama koje sadrže baudelaireovske
elemente pozadina joj je patriotski osjećaj. „Mora“ ne podsjeća na jednu određenu, već na više
Baudelaireovih pjesama. Pjesma „Jesenje veče“ 19 podsjeća na Baudelaireovu „Magle i kiše“
Pjesme obojice autora su pejsažnog karaktera pomoću kojeg pronalaze mogućnost ekspresije
unutarnjeg stanja duha. Kod Matoša je jesen i noć, a motiv noći sugerira ništavilo, strah,
zlosretne slutnje. Dok kod Baudelairea jeseni pozne i blatna proljeća čine melankoličnu
atmosferu i ispunjavaju je osjećajem samoće. Jesen se općenito tumači kao motiv koji
nagovještava mrtvilo i prirode i ljudi, a može i pojedinaca.