Sveučilište u Zagrebu

Pravni fakultet
Studijski centar socijalnoj rada
Poslijediplomski studij obiteljske medijacije

OSNAŽIVANJE OBITELJI
ISPITNI ZADATAK

Profesorica: prof.dr.sc. Kristina Urbanc

Studentica: Sara Gunjača,mag.act.soc.

Rijeka, veljača 2020. godine

 1. zadatak: odabrati dva pitanja koja su za Vas značajna te ih problematizirati – dati
kritički osvrt, refleksiju, iskustvo, mišljenje

Čitajući članak o osnaživanju u obiteljskoj medijaciji kao jedno od zanimljivih i značajnih

pitanja nametnulo mi se pitanje jezika koji se donosi u medijaciju od strane sudionika
medijacije kao i jezika koji u medijaciju donosi medijator. Pitanje jezika učinilo mi se
zanimljivim i važnim iz razloga što sudionici medijacije u sam proces najčešće ulaze kada su u
sukobu oko nekog spornog pitanja i komunikacija među njima je narušena što znači da je jezik
kojim se koriste u međusobnom sporazumijevanju najčešće obasut obezvređivanjem,
uvredama, ponižavanjem, nepoštovanjem i psovkama što sve dovodi do još većeg
produbljivanja sukoba i do ne konstruktivnih, iscrpljujućih borbi za prevlašću jedne strane nad
drugom. Kako je obiteljska medijacija prema definiciji postupak u kojem sudionici uz podršku
medijatora međusobnim pregovaranjem nastoje doći do obostrano prihvatljivog rješenja spora
neminovno je da je to i proces u kojem zapravo uče kako komunicirati i modificirati jezik iz
optužujućeg u suradnički. U tom procesu sudionicima pomaže medijator na način da svojim
primjerom, pažljivim odabirom riječi i vođenjem pregovora sudionicima daje prostor da ih se
čuje, da oni sami čuju drugu stranu te da prepoznaju ono zajedničko među njima, a na čemu će
temeljiti svoju zajedničku pobjedu.
Da bi proces pregovora na kraju rezultirao sporazumom, prema etičkom kodeksu obiteljske
medijacije, medijator mora koristiti jezik koji je sudionicima razumljiv, koji je lišen bilo kojeg
oblika diskriminacije (rodne, spolne, dobne, seksualne, itd.), koji je osnažujući (potiče
sudionike medijacije na akciju, podiže njihovu razinu moći) i nepristran (svim sudionicima
istovremeno daje istoznačne informacije). Obzirom da su ravnopravnost i nepristranost jedna
od temeljnih načela obiteljske medijacije smatram da nije potrebno naglašavati i objašnjavati
njihovu važnost za sam ishod procesa medijacije.
Ono što mi se čini važnim za naglasiti jest razumljivost jezika. Naime, u većini slučajeva,
korisnici sustava socijalne skrbi (pa tako i procesa obiteljske medijacije) su osobe nižeg
obrazovnog statusa stoga stručnjaci moraju svoj način izražavanja prilagoditi mogućnostima
razumijevanja sudionika kako bi ravnoteža moći između medijatora i sudionika bila
zadovoljena. Ponekad se nama, kao stručnjacima, zna dogoditi da od silne želje da pomognemo,
zaboravimo da se moramo dovesti na razinu razumijevanja sudionika medijacije kako bismo
očuvali proces medijacije, zadobili povjerenje sudionika i proveli ih kroz proces na način da iz
njega „izvuku“ što je moguće više benefita koje će moći primjenjivati u daljnjem nastavku
(dobre) komunikacije s osobom s kojom su trenutno u sukobu. Da bismo navedeno postigli
moramo se „staviti u cipele“ sudionika i pogledati na sebe kao stručnjaka kroz njihove naočale
kako bismo dobili bolje razumijevanje za jezik koji moramo upotrijebiti.

Kao drugo zanimljivo pitanje nametnulo mi se pitanje reagiranja iz svoje primarne profesije
tj. socijalnog radnika u Centru za socijalnu skrb. U toj poziciji najčešće djelujemo iz pozicije
moći sustava koji korisnicima nameće da „nešto moraju napraviti inače će snositi posljedice“
dok u obiteljskoj medijaciji djelujemo iz pozicije neutralnog i nepristranog voditelja procesa
pregovora koji se ne smije intervenirati u sporazum sudionika unatoč tome što iz pozicije
socijalnog radnika vidi da taj sporazum možda i nije baš najbolja opcija za sudionike i da će
biti teško održiv. Ovo pitanje mi se nametnulo kao vrlo bitno jer je ovaj prelazak „iz jednih
cipela u druge“ nešto što će biti veliki izazov za mene kao mladog medijatora. Ipak, mislim da
će tranzicija biti sve lakša i lakša sa što većim brojem odrađenih medijacija i iskustvom.
Smatram da je bitno raditi na osviještenosti i biti u redovitim supervizijama kako bismo si
omogućili da budemo što bolji i kvalitetniji stručnjaci u području medijacije (ili bilo kojem
drugom području kojim se bavimo).
Kako bismo si na samom početku medijacijskog puta pomogli mislim da je vrlo bitno da se
medijacije odvijaju na nekom novom, neutralnom terenu (ne u prostorijama CZSS-a gdje
provodimo 8 sati dnevno), da ne budemo strogi prema sebi i da budemo svjesni da će nam se
pogreške događati, ali da su one normalan dio procesa učenja.

2. zadatak: osvrt na kodeks obiteljske medijacije (obrazložite načela/vrijednosti u

obiteljskoj medijaciji za koje mislite da biste imali najviše poteškoća za provedbu
u praksi)

Načela Etičkog kodeksa obiteljske medijacije s kojima bih mogla imati poteškoća u radu kao
budući medijatoru jesu načelo pravednosti i načelo sukoba interesa (dvostrukih uloga).
Problematika načela neutralnosti veže se na moj drugi odgovor u prethodnom pitanju –
reagiranje iz primarne profesije. Mislim da ću upravo radi toga što dolazim iz uloge iz koje
korisinicima ponekad moram predložiti, a ponekad i nametnutni rješenje problema, imati
poteškoća da se u medijaciju od te uloge odmaknem, da se stavim u poziciju neutralnog
moderatora pregovaranja.
Drugo načelo s kojim bih mogla imati problema je načelo sukoba interesa. Naime, Centar za
socijalnu skrb Rijeka je jedan od najvećih u Hrvatskoj, a u Rijeci za sada djeluje samo jedan
medijator koji je zaposlen u Obiteljskom centru. Obzirom na broj korisnika Centra, ali i broj
medijatora na riječkom području izgledno je da će se dogoditi da će doći do sukoba interesa
(dvostrukih uloga) stoga ću u tim situacijama medijaciju morati odbiti. Nakon rada s
korisnicima u Centra za socijalnu skrb gdje sam u ulozi „onog koji provodi zakon i pravila“
mislim da je neetično, ali i ne zdravo za sam proces i ishod medijacije da budem ta koja će ga
voditi obzirom da korisnici već imaju jednu sliku o meni kao voditelju slučaja i bilo bi im teško
percipirati me kao nekoga tko je odjednom neutralan. Isto tako, mislim d abi i meni bilo teško
voditi takvu medijaciju jer korisnike znam već od prije, znam njihove načine reagiranja, priču
koja je dublja od samog sukoba i ne bih se osjećala ugodno voditi takvu medijaciju.

Literatura:
1. Etički kodeks obiteljskih medijatora RH
2. Urbanc, K: Etika i standardi prakse obiteljske medijacije – radni materijali za PDS OM,
siječanj 2020. godine
3. Urbanc, K: osnaživanje u procesu obiteljske medijacije – radni materijali za PDS OM,
siječanj 2020. godine