POE I MATOŠ

SONJA BAŠIĆ: ANTUN GUSTAV MATOŠ PREMA EDGARU ALLANU POEU

Kada govorimo u utjecaju Poea na Matoša, moramo spomenuti kako se Poe u
Matoševim djelima pojavljuje indirektno i direktno. Matoš ga je u svojim
studijima često spominjao kao svoga učitelja, ali i omiljenog pisca. U njegovim
bilježnicama možemo pronaći i bilješke iz Poeovih djela. Matoš i priznaje u
pismu Vladimiru Lunačeku da je najviše učio od Poea i to preko Baudelairea.
Poovske teme koje pronalazimo kod Matoša su mačka-zloduh, težnja idealu i lik
nedostupne žene. O tome nam svjedoči i Frangeš koji se osvrnuo na povezanost
njihova pisanja. Matoša je privuklo nešto nelogično, instinktivno i bolesno te se
i sam okušao u pisanju takvih tema. Autorica navodi da je Matoša Poe
fascinirao ponajprije kao ličnost, a tek onda kao autor. Njegova fasciniranost
najprije se vide u Impromptu. Matoš je obradio Poea i Baudelairea i
međusobno ih usporedio u dva teksta: već spomenuti Impromptu i Esej o
Baudelaireu. Matoš je smatrao da je Poe original, a Baudelaire imitator.
Smatrao je da je Poe genij i individualist, a Baudelaire čisti talent. 1903. godine
dovršava studiju o Baudelaireu te mijenja svoj stav prema njemu. On počinje
citirati Poea, ali ne samo kako bi ga suprotstavio Baudelaireu već kako bi uvidio
njihovu međusobnu povezanost i sličnost. Matoš postaje pobornik mnogih
Baudelaireovih stavova – ističe njegovu svjesno tehniku i estetiku, artizam i
individualizam. Baudelaire je sve te stavove dijelio s Poeom pa je teško reći tko
je više utjecao na Matošev stav. Matoš u svojim bilješkama često spominje
Poeove dijelove života s kojima se i on može poistovjetiti, primjerice: bijeda,
posuđivanje novaca, primanje milostinje od prijatelja, izdavača, slaba zarada,
nepravedni napadi u štampi i sl. I autorica spominje slične sudbine i živote ovih
dvaju pisaca poput neshvaćenosti u društvu, rane smrti i sl. Matoš navodi i još
jednu bitnu povezanost između njih dvojice, a to je bavljenje novinarstvom.
Kada govorimo o sličnosti u načinu pisanja možemo primijetiti veliku sličnost u
temi smrti koja je istaknuta kod Matoša, a upravo Poe je na ovoj temi gradio
svoja djela. U Matoševu sonetu Utjeha kose možemo pronaći Poeov motiv
smrti lijepe i ljubljene žene te jedan stih koji je doslovno preuzet iz nnjemačkog
prijevoda Poeove Leonore. Matoš u pismima Ogrizoviću spominje i dramatične,
drastične i bizarne efekte koji se vežu uz temu smrti. Ovdje primjećujemo
Poeovu želju za postizanje efekta koju opisuje u Filozofiji kompozicije. Kod
Matoša se uz smrt pojavljuju motivi ludila, strave i pijanstva, on traži
angažiranost čitatelja, pisac je distanciran od teme. Sve ove pojedinosti
nalazimo i kod Poe. Poe je veliki utjecaj imao na Matoša, ali nema ga u nekim
od Matoševih najboljih priča: nema ga u noveli Pereci, friški pereci, ni u
intimnom zapisu Nekad bilo sad se spominjalo, a nema ga ni u Balkonu ili
Cvijetu sa raskršća. Također, u tekstovima gdje je Poeov utjecaj najvidljiviji,
Matoš nije dao sve od sebe i ono najbolje što je mogao.
USPOREDNA ANALIZA
Kao što možemo primijetiti, Poe pa tako i Matoš koriste motive životinje.
Primjerice, kod Matoša možemo pronaći pticu Camao u istoimenoj noveli koja
razotkriva ljubavnike: No papiga sleti na otoman, digne pandžama nekakvu
lepršavu crnu vratnu maramu i stane abundandarati njemački, poljački i
francuski: — Dragi... slatki... Alfrede... Tan... Tannhäuseru... nov život... dušo... 1
Možemo vidjeti kako je to preuzeo od Poea i njegove novele Crni mačak gdje je
mačak kriv za ubojstvo i otkriva mjesto gdje se truplo nalazi: O, neka me Bog
zaštiti i izbavi iz kandža Nečastivog! Čim je odjek mojih udaraca utihnuo u tišini,
odgovori mi glas iz nutrine groba! – jecaj, isprva prigušen i isprekidan, poput
jecaja djeteta, koji je zatim naglo prerastao u dugačak, glasan i neprekinut
urlik, posve neprirodan i neljudski – vrisak – bolan krik, satkan od užasa i od
likovanja, krik kakav se mogao uzdići samo iz pakla, poput združenog urlika iz
grla prokletnika u njihovim smrtnim mukama i zlih duhova koji likuju u tom
prokletstvu2. Osim motiva, obojica pišu o istim temama. Najčešće su monotone
teme smrti popraćene sablasnim, strašnim scenama, ludilom i sl. Temu smrti
možemo pronaći i u novelama Miš i Pad kuće Usher. Glavnog lika Mihajla
Milinovića brine prisutnost miša te zbog njega ne može nastaviti pisati. U
drugoj noveli glavni lik Roderick Usher postaje sve više psihički i fizički rastrojen
zbog smrti svoje sestre. Osim samoga ludila, možemo uvidjeti da i obojica
umiru od posljedica svojeg ludila, obojica vole proučavati knjige i sl. Također, u
Mišu je prisutan motiv životinje. Kada govorimo o djelu U čudnim gostima
možemo primijetiti da ovdje vlada najveća Poeova prisutnost. Podudarnosti
možemo uvidjeti u odnosu na Poeovo djelo Jama i njihalo. Prvo što
primjećujemo je to da su likovi smješteni u određeni prostor. U Poeovom djelu
glavni lik nalazi se u ćeliji gdje čega presudu, dok u Matoševu djelu pratimo lika
kroz snove u njegovoj sobi. U oba djela pratimo psihičko stanje lika dok je sam
lik zarobljen u određenom prostoru:
U čudnim gostima - Zaćorim od tjeskobe, protrčim pusto dvorište i skočim kroz
jedan otvoren prozor u sobu iz koje udari miris kao daje krcata zumbulima,
ljubičicama i ljerovima, pa se podvučem pod krevet.
1
https://hr.wikisource.org/wiki/Camao (preuzeto: 10. 9. 2021.)
2
http://www.gssjd.hr/wp-content/uploads/2010/11/poe_crnimacak.pdf (preuzeto: 10. 9. 2021.)
Jama i njihalo – Pođoh duž njega koračao sam vrlo oprezno i nepovjerljivo,
imajući na umu neke stare priče koje sam negda čuo, na taj način nisam,
međutim, mogao utvrditi dimenzije svoje ćelije.
U djelima se isprepliće ono stvarno i nestvarno, san i java:
U čudnim gostima – Neko mi ružičasto i zlaćano svjetlo palo pred oči, a kroza nj
gledam ono kinesko škembe kako zuri u mene, keseći se zlorado. Kada spuštaše
pred krevetom teške baršunaste zavjese, zaškripi zubima da mi prodrlo kao led
kroz kosti. Obuzme me nespokojstvo. Potonem u olovan san. (…) Zaspim skršen
do zore, premda osjećah kroz nemiran san kako mi se zajeda u kosti hladna
noćna magla.
Jama i njihalo – Bilo mi je zlo – užasno zlo od tih dugotrajnih muka, a kad su me
napokon odvezali i dopustili mi da sjedne, osjetio sam kako gubim svijest.
Osuda – strašna osuda na smrt – bila je posljednja razumljiva rečenica koja mi
je doprla do ušiju.
Obojica koriste kontrast u svojim djelima prilikom opisivanja osoba.
U čudnim gostima - Vitak je i brižljivo obrijan. Lice dugoljasto, žalovito i blijedo
kao u mrtvaca. Kosa kestenjasta i kovrčava, obrve crne i guste, a oči velike i
pritvorene: ne gledaju, nego prodiru. Na desnom oku monocle. Bijaše sav u
crnini, kao da mu skorim neko umro. Od košulje viđahu se samo neke čipke
mjesto manšeta oko dugoljaste, gospodske ruke i malo visokog ovratnika koji
se bijeljaše da me čisto boljelo u očima. Vrat i prsi pritisnula velika crna svilena
marama u kojoj blistaše oveća potkovica od samog dijamanta.
Jama i njihalo – Vidio sam usne sudaca u crnim haljinama. Usne su mi se činile
bijele – bjelje od papira na kojem pišem ove riječi – i upravo groteskno tanke;
tanke od snažnog izraza odlučnosti, nepokolebljivosti, strogo preziranja ljudskih
patnji.
Ova djela imaju i isti završetak. Obojica bivaju oslobođeni. Špiro Lazić se sam
uspijeva osloboditi tako da je prerezao uže dok kod Poea lika oslobađa
francuska vojska. Atmosfera je i u jednom i u drugom djelu veoma mračna i
tmurna. Vidimo kako je Matoš dosta Poeovih karakteristika preuzeo i obradio u
svojim djelima. Jedina razlika je što se kod Matoša neki motiv ne razrađuje do
kraja. Poe je temeljitiji i svaki motiv razradi do najsitnijih detalja. Matoš je i sam
priznao kako mu je Poe bio veliki učitelj i da je preuzimao motive od njega,
stoga nas ne čudi da prepoznajemo elemente Poeove Teorije filozofije kod
Matoša. Matoš je nastojao začuditi čitatelje i izazvati sličan, ako ne i isti, efekt
koji postiže i Poe. Međutim, baš zbog toga što u nekim djelima ne razrađuje
motive do kraja, ne uspijeva u svom naumu do kraja. Iako je mnogo toga
preuzeo od Poea, možemo ovo shvatiti kao Matošev dodatak djelu.