ELEKTROLUČNO ZAVARIVANJE

Elektrolučno zavarivanje spada u grupu postupaka zavarivanja topljenjem gdje se za

izvor toplote koristi električni luk. Električni luk je veoma jak izvor toplotne moći koji u veoma
kratkom vremenu obezbjeñuje lokalno nagomilavanje toplote. Vrijeme topljenja materijala je
manje od jedne sekunde.
Usljed ovakvog načina djelovanja električnog luka (kratko vrijeme i koncentracija na
maloj zapremini) obezbjeñuje se da se pri zavarivanju ovim toplotnim izvorom, toplota puno ne
širi na susjedne zone metala, a to rezultira manjim zaostalim naponima i manjim deformacijama
prilikom zavarivanja.

1. POJAVE I OSNOVNE KARAKTERISTIKE ELEKTRIČNOG

LUKA ZA ZAVARIVANJE

1.1 Pojave koje se odvijaju u električnom luku

Poznato je iz fizike da različiti materijali različito provode električnu energiju. Da li će

materijal bolje provoditi električnu struju zavisi od količine elektično nabijenih čestica u
materijalu koji su nosioci električnig naboja.
U čvrstim materijalima te čestice su elektroni, a u tećnim joni i to kationi (+) i anioni (-).
U plinovima (podrazumjeva se i zrak) u normalnim uslovima nema nosioca električnog naboja,
tj. plinovi se sastoje iz neutralnih atoma i molekula, te stoga plinovi ne provode električnu struju.
Da bi plinovi postali provodnici električne struje oni moraju sadržavati električno nabijene
čestice tj. elektrone i pozitivne jone, a to će se postići ako se razruši neutralnost atoma i
molekula.
Ukoliko se plinovi izlože djelovanju toplotne energije, električnog polja ili nekim
zračenjima (ultraljubičasto, rendgensko ili radioaktivno), tada će se pod djelovanjem ovih uticaja
u plinovima pojaviti nosioci električnog naboja tj. pojaviće se elektroni i pozitivni joni kao rezultat
razbijanja neutralnosti atoma i molekula.
Ova pojava da se pod djelovanjem spoljnih uticaja u plinovima javljaju električno
nabijene čestice naziva se u fizici JONIZACIJA, a plin se naziva jonizovani.
Kada se jonizovani plin nañe u električnom polju tada će se pozitivni joni kretati prema
negativnom polu izvora struje (katodi), a elektroni prema pozitivnom polu tj. anodi. Pri tom
kretanju dolazi do sudara elektrona i jona pri čemu elektroni mogu da uñu u atom i tako stvore
ponovo neutralni atom. Ova pojava se naziva REKOMBINACIJA. Pojava rekombinacije je
popračena oslobañanjem energije u vidu elektro magnetnih zračenja zbog čega i postoji
opasnost za okolinu ukoliko se ne poduzmu odgovarajuće mjere zaštite.
Prilikom kretanja naelektrisanih čestica u električnom polju pozitivni joni idu ka katodi i
udaraju u njen vrh usljed čega dolazi do njenog zagrijavanja na visoke temperature. Iz elektrode
će usljed toga početi da isijavaju elektroni koji će se kretati ka anodi. Ova pojava se naziva
ELEKTRONSKA EMISIJA.
Navedene pojave u električnom luku imaju veliki uticaj na kvalitet luka što će se odraziti
na kvalitet izvoñenja zavarivanja i kvalitet izvedenih zavara. Ukoliko je stepen jonizacije visok,
te ukoliko je jaka elektronska emisija elektrona, električni luk će biti stabilniji, a to će imati
odraza na konačni rezultat zavarivanja.

1.2. Karakteristike električnog luka za zavarivanje

Prilikom zavarivanja električni luk se može uspostaviti ili dodirom elektrode sa osnovnim
materijalom ili preskakanjem tj. kada se vrh elektrode približi osnovnom materijalu, te ukoliko
postoji visok napon, može doći do uspostavljanja luka i bez dodira sa osnovnim materijalom.
 Dodirom elektrode i osnovnog materijala koji su vezani za različite polove istosmjernog
izvora električne struje, a odmah zatim podizanjem elektrode na kratko rastojanje od osnovnog
materijala doći će do uspostavljanja luka. Luk je nastao zato što se pri kratkotrajnom dodiru
usljed kratkog spoja i velikog otpora na dodirnoj površini materijal zagrije do usijanja. Kada se
elektroda podigne, pri dovoljno visokom naponu zagrijani metal će početi da emituje
naelektrisane čestice i nastupiti će jonizacija. Naelektrisane čestice će se kretati prema
odgovarajućim polovima tj. pozitivni joni prema katodi, a negativni prema osnovnom materijalu.
Pri ovom kretanju uporedo sa jonizacijom javiće se i rekombinacija.
Kad naelektrisane čestice udare u anodu i katodu doći će do pretvaranja kinetičke
energije u toplotnu i na tim mjestima će se metal zagrijati na temperaturu veću od temperature
topljenja tog metala čime su stvoreni uslovi za zavarivanje. Ove tačke nazivaju se katodna i
anodna mrlja .
Negativne čestice - elektroni imaju znatno manju masu od pozitivnih jona, ali je zato
brzina elektona znatno veća od brzine jona. Pošto kinetička energija direktno raste sa
kvadratom brzine, ta će kinetička energija elektrona biti veća od kinetičke energije jona. To
znači da će mjesta gdje udaraju elektroni biti više zagrijana od mjesta gdje udaraju pozitivni joni.
Ovo je jedan od razloga zašto se elektroda veže na (-) pol, a osnovni materijal na (+)
pol, jer je za malu masu elektrode potrebno manje toplote nego za osnovni materijal, čija je
masa znatno veća (direktni polaritet).
Drugi razlog zašto se elektroda veže na (-) pol je katodna mrlja koja je u ovom slučaju
smještena ne vrhu elektrode. Ona će tako neprekidno emitovati elektrone što će pozitivno uticati
na stabilnost električnog luka. U slučaju inverzog polariteta [osnovni materijal na (-), a
elektroda na (+) polu] katodna mrlja bi bila na osnovnom materijalu i ista bi stalno mjenjala
svoje mjesto u pravcu zavarivanja što bi smanjilo efekat elektronske emisije, a to znači da bi
električni luk bio manje stabilan. U nekim slučajevima elektroda se može vezati i na (+) pol, što
je uslovljeno karakterom obloge takvih tipova elektroda (bazične elektrode).
Temperatura luka pri zavarivanju zavisno od postupka zavarivanja prelazi 5000 0C, što
znači da električni luk može da otopi većinu metala i njihovih legura.
Električni luk je jake svijetlosti te stoga okolina mora biti zaštićena od takvog djelovanja, i
još uz to luk zrači ultraljubičaste i infracrvene zrake koje mogu djelovati na nezaštićene djelove
tijela.
Električni luk po svom karakteru predstavlja savitljivi provodnik koji ne podliježe
Omovom zakonu kao kod čvrstih provodnika, a koji kaže da pri konstantnom otporu kada se
poveća jačina struje mora doći i do povećanja napona.
Kod električnog luka ova zavisnost napona pri konstantnoj dužini luka je obrnuta tj.
napon opada kad jačina struje raste. Ova zavisnost se naziva statičkom karakteristikom, a
njen izgled dat je slikom 1.

Slika 1. Strma statička karakteristika

 Napon praznog hoda predstavlja napon na krajevima polova izvora kad ureñaj radi, ali
još nije uspostavljen električni luk.
Struja kratkog spoja je tačka na dijagramu kada je vrh elektrode dodirnuo osnovni
materijal, što se dešava prilikom uspostavljana električnog luka.
Napon i struja zavarivanja predstavljaju vrijednosti jačine struje i napona električnog
luka tj. kada je vrh elektrode podignut na odreñeno rastojanje od osnovnog materijala (ovo
rastojanje otprilike odgovara prečniku jezgra elektrode).
Iz datog dijagrama se može uočiti da sa promjenom visine podizanja dolazi do obrnute
promjene napona i jačine struje.
Opisane karakteristike u predhodnom izlaganju odnose se na slučaj kada se zavarivanje
izvodi istosmjernom strujom. Zavarivanje se osim istosmjernom može izvoditi i naizmjeničnom
strujom. Kod naizmjenične struje frekfencije 50 MHz, katodna i anodna mrlja u jednoj sekundi
promjene svoja mjesta stotinu puta. Pri svakom prolazu struje kroz nulu luk se kratkotrajno gasi
i tada počinje da opada temperatura kako u stubu luka tako i u katodnoj i anodnoj mreži.
Meñutim, pošto je metal bio dovoljno zagrijan, luk se lahko uspostavi čim struja proñe
kroz nulu, što znači da je za ljudsko oko električni luk neprekidan. Meñutim, električni luk
naizmjenične struje je zbog ovih prekida manje stabilan od električnog luka istosmjerne struje,
što znači da sa operativnog stanovišta za zavarivače je bolji da električni luk istosmjerne struje.
Napon praznog hoda tj. napon koji vlada na krajevima izvora struje prije nego što je
uspostavljen luk je veoma važna veličina od koje zavisi sposobnost lahkog uspostavljanja
električnog luka. Luk će se lakše uspostaviti ako je napon veći, a sa druge strane sa porastom
napona povećava se opasnost za zavarivača, te je zbog toga napon praznog hoda propisima
ograničen i on iznosi 100 V maksimalno za istosmjerne izvore, a 70 V za naizmjenične izvore.

1.3. Mehanizam prelaza materijala u električnom luku

Kada se uspostavi električni luk dodirom elektrode sa osnovnim materijalom i

podizanjem elektrode na rastojanje prečnika jezgra elektrode, počinje zagrijavanje vrha
elektrode i osnovnog materijala na mjestu dodira i njihovo pretvaranje u otopljeno stanje.
Otopljeni materijal vrha elektrode zbog površinskog napona pelazi u loptasti oblik pri čemu se
lopta stalno povećava i u jednom momentu će se ona dodirnuti sa otopinom osnovnog
materijala (slika 2). U tom momentu će se kap izdužiti i doći će do smanjenja presjeka taline na
dijelu izmeñu vrha elektrode i osnovnog materijala. Na suženom dijelu zbog smanjenja presjeka
gustoća struje poraste, povećava se otpor i dolazi do još većeg zagrijavanja materijala na tom
suženom presjeku. Uskoro mjesto se još viže izduži tako da dolazi do prekida praćenog malom
eksplozijom koja se primjeti kao pucketanje. Ovaj prekid se u literaturi naziva "Pinč" efekat. Sam
proces se odvija brzo (5÷40 kapljica u sekundi) što zavisi od velikog broja faktora: vrste struje,
vrste elektrode, vrste obloge elektrode i dr.

Slika 2. Mehanizam prelaza materijala u električnom luku

 Kada je dužina luka veća od 5 mm kapljice metala sa vrha elektrode mogu da prelaze u
osnovni materijal i bez kratkog spoja tj. prelaz se odvija u vidu kiše ili magle što je prikazano
slikom 3.

Slika 3. Prelaz materijala u električnom luku

Zavisno od vrste elektrode i njene obloge materijal će prelaziti u većim ili manjim
kapljicama i to od vrha elektrode ka osnovnom materijalu. Pri ovom prelazu jedan manji dio se
pretvara u paru koja izlazi iz električnog luka, kondenzuje se i veže sa kisikom stvarajući čvrste
čestice koje obrazuju dim oko vrha elektrode.
Na složeni proces prelaza materijala sa vrha elektrode na osnovni materijal djeluje više
faktora :
- sila teže koja pomaže prelazu kapljica u slučaju zavarivanja u vodoravnom položaju dok
u vertikalnom i nadglavnom položaju ona otežava prelaz materijala;
- sila strujanja plinova koji se obrazuju u električnom luku. Plinovi su posljedica visokih
temperatura električnog luka i oni se velikom brzinom usmjeravaju ka osnovnom
materijalu bez obzira u kom položaju se izvodi zavarivanje. Strujanje tih plinova
potpomaže prelaz kapljica sa elektrode na osnovni materijal;
- sile površinskog napona. Iz fizike je poznato da svaka tekućina pod djelovanjem ove sile
nastoji smanjiti svoju vanjsku površinu i poprimiti oblik kugle. Ta sila oblikuje kapljicu koja
se otkida sa vrha elektrode. S druge strane, u osnovnom materijalu zbog površinskog
napona sila oblikuje udubljenje (krater). Zbog djelovanja sile površinskog napona kapljica
će biti usisana u krater osnovnog materijala;
- elektromagnetne sile koje se javljaju prilikom proticanja električne struje kroz provodnik.

Intenzitet gravitacione sile je znatno manji od intenziteta ostalih sila, pa je stoga

zavarivanje moguće ne samo u vodoravnom nego i u drugim položajima, a takoñe i u prostoru
gdje ne vladaju gravitacione sile (npr. u svemiru).

1.4. Duvanje ili skretanje električnog luka

Prilikom proticanja istosmjerne struje kroz provodnik oko provodnika se obrazuje

elektromagnetno polje.
U slučaju kada se radi o savitljivom provodniku i ukoliko taj provodnik čini krivinu tada će
zbog različite gustoće magnetnih silnica oko provodnika doći do njegova skretanja odnosno
doći će do jačeg djelovanja magnetnog polja sa unutrašnje strane krivine prema vanjskom dijelu
krivine (slika 4).
Pošto je električni luk savitljivi provodnik tada će i na njega djelovati elektro magnetne
sile koje će skretati električni luk što se naziva duvanjem ili skretanjem električnog luka.
 Slika 4. Skretanje savitljivog provodnika i električnog luka

Sa slike se vidi da je jačina magnetnog polja zbog veće gustoće magnetnih silnica veća
sa unutrašnje strane krivine provodnika u odnosu na vanjsku stranu. Iz tog razloga luk će biti
skrenut iz jačega u slabije magnetno polje. Skretanje će biti veće ukoliko je jačina struje veća.
Ova pojava je štetna jer dovodi do slabijeg topljenja materijala na mjestu zavarivanja,
pojave uključaka i nedovoljne provarenosti. Da bi se izbjeglo štetno djelovanje ove pojave
moguće je vršiti naginjanje elektrode ili osnovni materijala vezati na oba kraja da bi se
neutralisalo skretanje, što je pokazano na slici 5.

Slika 5. Načini otklanjanja štetnog djelovanja skretanja električnog luka

Ova pojava kod naizmjenične struje nije izražena jer struja svaki čas mijenja smjer tako
da zbog inertnosti luk ne vrši nikakvo skretanje.

1.5. Opasnosti i zaštita od električnog luka

Prilikom elektrolučnog zavarivanja sa otvorenim lukom (luk nije zaštićen nikakvim

sredstvom) postoje opasnosti od:

- ako se direktno gleda u luk zbog jake svjetlosti i djelovanja ultraljubičastih zraka iz luka
može doći do upale rožnjače tkiva oka. Zbog toga se mora imati zaštitna maska sa
zatamljenim staklom, a okolinu treba zaštititi odgovarajućim paravanima;
- kod zavarivanja u zatvorenom prostoru dolazi do refleksije zraka koje mogu da izazovu
opekotine na otvorenim dijelovima tijela, što znači da zavarivači moraju nositi zaštitnu
opremu (rukavice, ogrtače, kape itd.);
- pošto pri zavarivanju dolazi do prskanja metalnih kapljica iste mogu da izazovu
opekotine na koži, te i iz tog razloga se mora nositi zaštitna oprema;
 - plinovi i pare koje nastaju pri zavarivanju, ukoliko se udišu mogu štetno djelovati na
disajne organe. Zbog toga prostorija mora biti dobro ventilirana, a poželjno je koristiti i
prenosive odsisivače plina koji se stavljaju u neposrednoj blizini zavarivanja.

2. IZVORI STRUJE ZA ZAVARIVANJE

Za zavarivanje je neophodno obezbjediti odgovarajuće parametre struje (napon i jačinu)

koji će obezbjediti stabilan električni luk sa kojim će se vršiti topljenje osnovnog i dodatnog
materijala.
Struja iz mreže se svojim naponom i jačinom ne zadovoljava zahtjeve zavarivanja, što
znači da tu struju iz mreže treba "preraditi" tako da ona odgovara potrebama zavarivanja.
Izvori struje za zavarivanje mogu biti pogonjeni strujom iz mreže, a kod nekih pogon
može biti benzinski ili dizel agregat.
Današnji izvori struje za elektrolučno zavarivanje mogu se podijeliti na ispravljače,
pretvarače i transformatore.
Ispravljači su izvori istosmjerne struje koji naizmjeničnu struju iz mreže ispravljaju u
istosmjernu sa odgovarajućom jačinom i naponom, potrebnim za zavarivanje. Ispravljanje struje
se vrši pomoću ugrañenih elemenata kao što su germanske diode, silicijeve i selenske ploče itd.
Pretvarači su izvori istosmjerne struje koji proizvode istosmjernu struju uz pomoć struje
iz mreže ili dizel motora. Struja iz mreže ili motor pokreću rotor pretvarača koji u statoru
indukuje istosmjernu struju sa odgovarajućim parametrima potrebnim za zavarivanje. U
slučajevima kada nema blizu priključaka električne struje tada je pretvarač sa dizel pogonom
jedino rješenje za izvoñenje zavarivanja (terenski uslovi rada, kvarovi na električnoj mreži i sl.).
Transformatori su izvori naizmjenične struje za zavarivanje koji struju iz mreže
transformišu u struja zavarivanja sa potrebnim naponom i jačinom.
Kombinovani izvori struje mogu da daju i istosmjernu i naizmjeničnu struju.
Koji izvor će se koristiti za zavarivanje zavisi od više faktora, a neki od njih su:
- vrsta osnovnog materijala,
- vrsta dodatnog materijala,
- troškovi održavanja ureñaja,
- pogonski troškovi,
- pouzdanost u radu ureñaja,
- vijek trajanja ureñaja, i dr.
Inventori su noviji ureñaji za zavarivanje sa elektroničkim upravljanjem, koji su
poreñenju sa klasičnim ureñajima znatno manji i lakši, ali su zato i znatno skuplji.

Osnovni materijal direktno utiče na vrstu izvora struje. Neki metali i legure mogu se
zavarivati samo istosmjernom strujom, a neki mogu sa istosmjernom i naizmjeničnom strujom,
dok se aluminij nabolje zavaruje TIG postupkom sa naizmjeničnim izvorom struje.
Generalno se može reći da se istosmjerni izvori struje mogu koristiti za sve vrste metala
i njihovih legura. Zavari dobijeni istosmjernom strujom su u većini slučajeva bolji nego oni
dobijeni naizmjeničnom strujom. Posmatrajući samo vrstu osnovnog materijala onda bi odgovor
bio koristiti samo istosmjernu struju. Budući da se za zavarivanje uzimaju u obzir i drugi faktori
to neće biti pravilo, pa će se u dosta slučajeva koristiti i izvori naizmjenične struje.
Vrsta dodatnog materijala utiče na izbor vrste izvora struje zavisno od kvaliteta elektrode
i plašta elektrode. Većina elektroda se može koristiti za rad sa istosmjernom strujom (skoro sve
elektrode). Meñutim, postoje grupe elektroda koje se mogu koristiti i sa istosmjerno i sa
naizmjeničnom strujom. Neke elektrode, kao npr. bazične, zahtjevaju samo istosmjerni izvor
struje. U katalozima proizvoñača se za svaki tip elektrode navodi se i vrsta struje za
zavarivanje.
Cijena izvora struje takoñer utiče na izbor. Najskuplji su pretvarači, zatim ispravljači, pa
transformatori (orijentacioni odnos 3:2:1).
Troškovi održavanja su takoñer jedan od faktora izbora struje. Najveći su troškovi kod
pretvarača, zatim ispravljača, a potom transformatora.
Pogonski troškovi predstavljaju troškove jednog sata rada ureñaja. Ti su troškovi najveći
kod pretvarača, jer oni troše struju za pokretanje rotora i kad se ne vrši zavarivanje.
Pod pouzdanosti u radu podrazumjeva se da li ti ureñaji mogu raditi neprekidno ili ih
treba zaustavljati tj. da li se pregrijavaju i da li su osjetljivi na radnu okolinu (prašinu). U ovom
pogledu najbolji su transformatori, zatim ispravljači, a potom pretvarači.
Vijek trajanja podrazumjeva koliko će neki ureñaji da rade dok se konačno ne otpišu. I
ovdje su transformatori najbolji, zatim ispravljači, a potom pretvarači.
Kod nabavke ureñaja za zavarivanje treba sagledati sve faktore, te na osnovu toga
donijeti optimalnu odluku.

3. ELEKTROLUČNO RUČNO ZAVARIVANJE OBLOŽENOM ELEKTRODOM

REL - POSTUPAK (ručno elektrolučno)

REL-postupak zavarivanja spada u postupke zavarivanja topljenjem, gdje se kao izvor

toplote koristi električni luk koji nastaje izmeñu vrha elektrode i osnovnog materijala.
Temperatura luka je preko 5000 0C, tako da je ona u stanju da otopi u veoma kratkom vremenu
i elektrodu i osnovni materijal, pa miješanjem ovih talina se obrazuje zavareni spoj. Postupak se
može koristiti i za zavarivanje i za navarivanje. Kod navarivanja otopljena elektroda se nanosi
na površinu radnog komada koji se navaruje čime se dobije potrebna mjera u slučajevima kada
je komad bio pohaban ili se boljim navarenim slojem postiže zaštita od uticaja kiselina,
otpornost na habanje itd. Šema ureñaja za ovaj postupak je veoma jednostavna i izgleda kao
na slici 6.

Slika 6. Šema REL-postupka zavarivanja

UREðAJI

Ureñaji za REL-postupak zavarivanja su jednostavni, a sastoje se od izvora struje,

kablova, držača elektrode i stezaljke za masu. Osim toga zavarivač treba da ima zaštitinu
masku, zaštitnu odjeću i ručni alat za odstranjivanje troske (čekić i metalna četka). Izvori struje
mogu biti i istosmjerni i naizmjenični.
PRIMJENA

Zbog svoje jednostavnosti i univerzalnosti ovaj postupak se široko primjenjuje kod

zavarivanja nelegiranih, niskolegiranih i visokolegiranih čelika svih vrsta, za zavarivanje čeličnih
dijelova, sivoga liva, zavarivanje bakra, bararnih legura, aluminijuma i aluminijskih legura. Za
svaku vrstu osnovnog materijala treba da se koristiti odgovarajući dodatni materijal - obložena
elektroda odgovarajućeg sastava i prečnika. Zavisno od vrste materijala i elektrode koristi se
istosmjerna ili naizmjenična struja.

PREDNOSTI I NEDOSTACI POSTUPKA

Prednosti su:
- mogu se zavarivati skoro svi metali i njihove legure,
- ureñaji su jeftiniji u poreñenju sa drugim postupcima,
- postupak se može primjenjivati u svim položajima zavarivanja i za sve oblike radnih
komada,
- koristi se i u terenskim uslovima, pa čak i tamo gdje nema električne energije (primjenom
pretvarača sa dizel motorom),
- rukovanje opremom je jednostavno,
- kod nekih radova postupak je skoro nezamjenjiv npr. pripajanje (heftanje) kod montažnih
radova itd.

Nedostatci REL - postupka u poreñenju sa drugim postupcima zavarivanja su sljedeći:

- spada u najsporije postupke zavarivanja (1 do 2 kg/h istopljenog metala). Kod MAG
postupka to je 3 do 4 kg/h, a kod EPP-a 8 do 12 kg/h,
- kvalitet zavarivanja direktno zavisi od kvaliteta zavarivača,
- vrijeme obuke zavarivača je dosta dugo (za praktičnu obuku nakon završene škole treba
najmanje 2 do 3 godine iskustva),
- otpadak elektrode iznosi 8 do 10%, a odnosi se na dio elektrode koji je u klještima pa se
ne može istopiti (čik),
- obloga prilikom zavarivanja daje trosku, što još više smanjuje iskorištenje elektrode
(stvarno iskorištenje je manje od 60%),
- zbog jakog isijavanja električnog luka isti šteti okolini,
- pri zavarivanju se stvara veća količina dimnih plinova koji mogu štetiti zavarivaču i okolini
ako se ne ostrane pravilnom klimatizaciom.

TEHNIKA RADA

Nakon zamjene elektrode ponovno uspostavljanje luka može uticati na pojavu grešaka
u zavaru ukoliko se on nepravilno uspostavi. Po pravilu luk treba uspostaviti nešto ispred
završetka predhodne elektrode, a zatim se vratiti unazad te postepeno preći u pravcu
zavarivanja.
Nepravilan prekid luka takoñe može prouzrokovati greške u zavaru. Po pravilu luk se ne
smije prekinuti na mjestu završetka zavara (luk se inače prekida podizanjem elektrode). Po
pravilu prije prekida treba se elektrodom vratiti malo nazad prema zavarenom materijalu i tu
podizanjem elektrode izvršiti prekid. Nepravilno uspostavljanje i prekidanje luka izaziva greške
poroznosti ili uključaka u zavaru.
Dužina luka ne smije da bude veća od promjera metalnog jezgra elektrode. Po pravilu
se traži što kraći luk. Sa povećanjem dužine luka povećava se opasnost nastajanja poroznosti u
zavaru.
Nagib elektrode je bitan za slučaj skretanja električnog luka. Elektrodu treba nageti za
ugao od 80 do 90 stepeni, tako da osa elektrode bude usmjerena u pravcu skretanja luka. Od
pravilnog nagiba zavisi i eventualno nastajanje grešaka kao što su neprovarenost, uključci,
poroznost, itd.
 Brzina zavarivanja ne smije biti ni velika ni mala, a zavisi od promjera elektrode, jačine
struje, oblika žljeba, položaj zavarivanja, itd. Po pravilu brzina treba da bude takva da je
otopljeni metal uvjek dobro zaštićen plivajućom troskom.
Skidanje troske se ne smije vršiti dok je talina još tekuća ili još uvijek crvena tj. treba
sačekati da se šav stvrdne i donekle ohladi, pa se tek tada čekićem troska odstrani sa zavara.
Ukoliko se troska prerano skine mogu nastati prskotine, a i nepovoljno može uticati na konačnu
strukturu metala šava.
Gibanje vrha elektrode može biti pravolinijsko ili njihajuće kretanje u pravcu zavarivanja
izmeñu stranica žljeba. Način gibanja zavisi od debljine materijala, položaja zavarivanja,
prečnika elektrode i od toga da li se polaže korjeni zavar ili popuna žlijeba. Neki načini kretanja
su predstavljeni slikom 7.

slika 7. Načini kretanja elektrode

Parametri zavarivanja kod REL postupka su ustvari jačina struje i brzina zavarivanja.
Jačina struje se podešava pomoću odgovarajuće sklopke na izvoru struje, a brzinu zavarivanja
diriguje sam zavarivač prema ranije opisanim načinima. Jačina struje se bira u zavisnosti od
vrste elektrode, njenog prečnika i položaja zavarivanja. U katalozima elektroda proizvoñači za
svaki tip daju orijentacione vrijednosti jačine struje, a u toku zavarivanja sam zavarivač koriguje
jačinu prema datoj situaciji. Orijentaciono se jačina struje za čelične elektrode može izračunati
prema izrazu:

I = (40-45) x d, (A)
gdje je d = prečnik elektrode u mm.

3.1 Dodatni materijal - elektrode

Dodatni materijal kod REL postupka predstavlja topivu žicu obloženu plaštom
odgovarajućeg sastava koji se naziva elektroda. Sastav i osobine žice i plašta su veoma
raznovrsne jer se zavarivanje izvodi na različitim materijalima, te zbog toga treba uvijek imati
odgovarajuću elektrodu za dati tip materijala. U katalozima proizvoñača nalaze se podaci o
elektrodi, hemijskom sastavu čistog metala zavara elektrode, mehaničkim osobinama i
preporuke za namjenu te elektrode. Po pravilu kod izbora dodatnog materijala treba uvažavati
preporuke proizvoñača elektrode, ali isto tako i zahtjeve koji treba da ima zavareni spoj.
Ukoliko se traži da zavareni spoj ima slične osobine kao što ima osnovni materijal tada treba
birati elektrodu iz kataloga koja je po svojim osobinama najsličnija osnovnom materijalu.
Proizvodnja i ispitivanje elektroda su propisani odgovarajućim standardima. Isto tako i
njihovo označavanje. Meñutim, u praksi proizvoñači daju elektrodama svoje komercijalne nazive
po čemu su one poznatije i kao takve zavarivači ih lakše raspoznaju.

A. ULOGA OBLOGE KOD ELEKTRODA

U razvoju elektroda za REL zavarivanje prve elektrode su bile gole tj. bez plašta.
Zavarivanje sa takvim elekrodama je bilo teško, luk je bio nestabilan, štetni gasovi iz atmosfere
su se mješali sa talinom što je dovodilo do poroznosti šava sa slabim mehaničkim osobinama.
U daljem razvoju pojavile su se srčaste elektroda koja su predstavljale metalnu cjevčicu sa
ispunjenim jezgrom od praškastih materijala, koji bi se topili zajedno sa elektrodom stvarajući
trosku koja prekriva šav. Osobine zavara sa ovakvom elektrodom su bile bolje, ali još uvjek nisu
bile takve koje je zahtjevala industrija. Ti zahtjevi su uticali na pojavu obloženih elektroda, koje
se sastoje od metalnog jezgra cilindričnog oblika i obloge složenog hemijskog sastava.
Obloga predstavljaju mehaničku smjesu organskih mineralnih materija. Svaka
komponenta u oblozi ima odreñenu ulogu bilo u procesu otapanja ili u procesu očvršćavanja. U
sastav obloge ulaze stabilizatori luka, dezoksidanti, legirajuće komponente i komponente koje
obrazuju trosku. Prlikom otapanja oko 30% cjelokupne toplote ide na topljenje obloge, a 70% na
topljenje jezgre i osnovnog materijala.
Uloga obloge se svodi na tri funkcije, i to: električnu, fizičku i metaluršku.

ELEKTRIČNA ULOGA OBLOGE

Električna uloga obloge svodi se na poboljšanje stabilnosti elekričnog luka. Zbog toga u
oblozi postoje komponente materijala sa niskim naponom jonizacije čime se poboljšava
stabilnost luka. Ove komponente stvaraju veliku količinu jona, što poboljšava jonizaciju
električnog luka, a time i njegovu stabilnost. Ovo je posebno bitno kod elektroda za korištenje
sa naizmjeničnom strujom.

FIZIČKA ULOGA OBLOGE

Prilikom topljenja elektrode, topljenjem obloge se formira troska koja zavisno od svog
sastava omogućava da li će neka elektroda da se koristi u svim položajima zavarivanja ili samo
u nekim. Zavisno od sastava obloge ona će na temperaturi topljenja dati trosku odreñenog
viskoziteta i površinskog napona. Od vrijednosti viskoziteta troske zavisiće da li će elektroda biti
upotrebljiva za sve položaje, a od površinskog napona zavisiće oblik površine zavara. To je
razlog da neke elektrode daju veoma lijepe i glatke zavare, a neke opet naborane.
Fizička uloga obloge se ogleda i u tome što ona prekriva otopinu metala, te tako fizički
spriječava da štetni gasovi iz atmosfere se vežu sa talinom tog metala. Ova zaštita se odvija i
prilikom prelaza kapljica sa vrha elektrode do osnovnog materijala. Troska prekriva kap i tako
spriječava absorpciju gasova iz vazduha u kapljicu metala.
Fizička uloga obloge je i ta što troska regulira brzinu hlañenja zavara, tj. ona usporava tu
brzinu čime se poboljšavaju uslovi za stvaranje boljih struktura što na kraju rezultira i boljim
mehaničkim osobinama zavara i zavarenog spoja.

METALURŠKA ULOGA OBLOGE

Metalurška uloga obloge odvija se kroz legiranje i rafinaciju.

Legiranje u stvari predstavlja legiranje metala šava kroz oblogu tj. da pri topljenju obloge
legirajući elementi iz obloge ulaze u metal šava, legiraju ga i tako daju odgovarajući kvalitet
zavara koji je vezan za hemijski sastav nastalog legiranog metala zavara. Putem obloge
legiranje se može izvoditi onim elementima koji imaju visoku sposobnost vezivanja sa željezom.
Koliko je koji element sposoban za legiranje može se vidjeti za date relacije elemenata na
temperaturi od 1600 0C:

Cu - Ni - Ca- Fe - W - Mo - Cr - Mn - V - Ti - Zn - Al.

Iz ove relacije slijedi da elementi lijevo od Fe se dobro vežu sa Fe, tj. sposobni su za
legiranje šava, dok su elementi desno od Fe manje sposobni za legiranje što su više udaljeni od
Fe. Iz ove šeme se vidi da se metal šava ne može legirati sa Al, ali zato može sa Mo, Mn, Ni, Cr
i dr.
Ova sposobnost da se metal šava legira dodacima iz obloge široko se koristi kod
proizvodnje elektroda. Tako npr. za zavarivanje niskougljičnih čelika proizvoñaći elektroda
koriste kod proizvodnje uvijek istu žicu, a mijenjajući sastav obloge postižu tražene osobine za
odreñenu namjenu i za odreñenu vrstu čelika. To omogućava da se lakše proizvode elektrode i
to sa širokim dijapazonom sortimana.
Rafinacija je proces odstranjivanja štetnih elemenata iz otopljenog metala šava. Štetni
elementi su P, S, O i N. Sadržaj S i P može se smanjiti u metalu zavara korištenjem bazičnih
elektroda pri zavarivanju. Ukoliko bi sumpor bio u većim postocima u zavaru on bi mogao
izazvati vruče prsline, a fosfor može da izazove krtost čelika. Zbog toga treba što više smanjiti
sadržaj tih elemenata u čeliku.
Kisik u zavaru stvara okside i smanjuje mehaničke osobine metala zavara. Da bi se
smanjio sadržaj kisika u metalu u oblogu se ubacuju dezoksidirajući elementi (Al, Mn, Si) koji pri
topljenju vežu kisik i prevode ga u trosku.
Vodik se iz metala zavara odstranjuje pomoću kalcijevog fluorida koji je sadržan u
oblogi. Pri tom nastaje vodikov fluorid koji prelazi u trosku.
Dušik (N) koji u zavar ulazi iz zraka se teško odklanja iz metala zavara sa nekim
elementima iz obloge (Ti, Al). Pošto se ovi elementi takoñe dobro vežu sa kisikom, to je pitanje
da li će dušik biti otklonjen putem ovih elemenata iz obloge. Zbog toga se ide da obloga ima
takav karakter da dobro zaštiti metal zavara i spriječi ulaz dušika u otopinu, čime će se smanjiti
sadržaj dušika u metalu zavara. Veći procenat dušika može da prouzrokuje starenje čelika, što
za posljedicu ima slabljenje mehaničkih osobina metala zavara.

B. PODJELA ELEKTRODA

Elektrode se mogu podjeliti na razne načine, a neki od njih su:

- prema vrsti obloge,
- prema namjeni,
- prema debljini obloge,
- prema vrsti osnovnog materijala koji se zavaruje, itd.

Podjela elektroda prema vrsti obloge

Zavisno od sastava obloge karakter troske koja nastaje topljenjem može da bude kiseli,
bazični i neutralni. Kakav će karakter obloge biti zavisi od procenta kiselih i bazičnih oksida u
oblozi, tako što će se odrediti faktor k:

k=
∑ (%)kiselih ⋅ oksida
∑ (%)bazicnih ⋅ oksida
Ako je: k>1, troska je kisela,
k=1, troska je neutralna,
k<1, troska je bazična.

Prema sastavu obloge elektrode se inače mogu podjeliti u pet grupa, i to :

- oksidne,
- mineralno kisele,
- rutilne,
- bazične,
- celulozne.

a) Oksidne elektrode

Obloga elektroda kod ovog tipa sadrži veliki postotak željeznog oksida, a uz to kvarca i
prirodnih silikata. Troska koja se dobije topljenjem je kiselog karaktera. Zbog visokog sadržaja
oksida isti mogu mogu zaostati u metalu šava, pa su stoga mehaničke osobine zavara sa ovom
elektrodom dosta niske. Meñutim, eve elektrode su veoma pogodne za zavarivanje i daju
veoma lijepe i glatke šavove. Zbog toga će se ove elektrode koristiti u slučajevima kada se ne
zahtijevaju posebne mehaničke osobine zavara, ali je zato izgled zavara neobično važan za
takve slučajeve. Mogu se koristiti za zavarivanje sa istosmjerom i naizmjeničnom strujom.

b) Mineralno kisele elektrode

Ove elektrode daju kiselu trosku, ali zbog visokog sadržaja oksida u oblozi i one imaju
još uvijek slabe mehaničke osobine. Te osobine su bolje nego kod oksidnih elektroda, ali ih ipak
ne treba koristiti u slučajevima kada se traže visoke mehaničke osobine od zavara. Mogu se
koristiti i za istosmjernu i za naizmjeničnu struju u svim položajima i uz to još daju lijep zavar.

c) Rutilne elektrode

Danas imaju najširu primjenu, jer imaj dobre mehaničke osobine, lahke su za
zavarivanje, a daju ljepše zavare od bazičnih elektroda. Mogu se koristiti i za istosmjernu i za
naizmjeničnu struju u svim položajima zavarivanja. Troska koja nastaje topljenjem rutilnih
elektroda je kiselog karaktera. Nisu preporučljive za zavarivanje čelika sa većim sadržajem S i
P. Obloga elektrode sadrži preko 95 % titanovog oksida - rutila i još neke druge komponente.

d) Bazične elektrode

Bazične elektrode daju trosku bazičnog karaktera zahvaljujući sastavu obloge koja
sadrži veliki postotak bazičnih oksida sadržanih u dolomitu, magnezitu, vapnencu i u kalcijevom
flourimidu. Zbog visoke bazičnosti troske zavar dobijen ovom elektrodom nije osjetljiv na vruće
prsline, jer je sadržaj sumpora znatno smanjen kroz vezivanje za trosku.
Zavari dobijeni ovom elektrodom su dobrih mehaničkih osobina, a naročito je dobra
žilavost kako na sobnim tako i na nižim temperaturama. Iz tog razloga bazične elektrode se
koriste kada se traže posebne osobine zavarenog spoja tj. na odgovornim konstrukcijama.
Zbog velikog sadržaja kalcijevig flourida ove elektrode vežu vodik iz metala šava što je
veoma povoljno radi smanjenja opasnosti nastajanja hladnih prslina. Meñutim, zbog kalcijevog
fluorida ove elektrode se mogu koristiti samo sa istosmjernom strujom i to sa vezivanjem
elektrode na pozitivni pol.
Obloge elektroda, a naročito bazičnih, su higroskopne tj, vežu vlagu iz zraka koja pri
topljenju oslobaña vodik koji može da zaostane u metalu šava. Zbog toga elektrode treba prije
upotrebe prosušiti (bar 2-3 sata) na tempetraturi 150-300 0C i to obično u električnim pećima.

e) Celulozne elektrode

Imaju oblogu koja ima veliki procenat organskih materija. Prilikom topljenje ove materije
se raspadaju i stvaraju veliku količinu zaštitnih plinova. Zahvaljujući takvom sastavu obloge ove
elektrode su sposobne da izvode zavare u vertikalnom položaju i tehnikom odozdo nagore i
obratno, što je posebno značajno kod montažnog zavarivanja cjevovoda. Koristi se istosmjerna
struja. Zavarivanje je brže nego drugim elektrodama, manja je količina troske i najveću primjenu
imaju kod polaganja korijenih zavara na cjevovodima. Pošto su mehaničke osobine ovih
elektroda slabije od rutilnih i bazičnih to se preporučuje da se popuna žlijeba na cijevima izvodi
sa rutilnim elektrodama.

Ostale podjele elektroda

a) Podjela prema namjeni

Prema namjeni elektrode se dijele na:

- elektrode za zavarivanje,
- elektrode za navarivanje,
 - elektrode za rezanje i žlijebljenje.

Elektrode za zavarivanje služe za spajanje dijelova konstrukcija, te osobine takvih

elektroda moraju biti takve da se dobije zavareni spoj sa osobinama i hemijskim sastavom što
sličnijim osnovnom materijalu. Elektrode za zavarivanje se mogu koristiti i za navarivanje
ukoliko osobine te elektrode zadovoljavaju zahtjeve navarenoga sloja (primjer: popravka
pohabanih rukavaca vratila).
Elektrode za navarivanje su posebna vrsta elektroda koja se koristi isključivo za
navarivanje (sa njima se ne izvodi zavarivanje). Po svom sastavu i osobinama elektrode za
navarivanje se potpuno razlikuju od osnovnog materijala. Sastav i osobine elektrode za
navarivanje zavise od zahtjeva koji treba da ima navareni sloj, kao što su:
- visoka tvrdoća,
- otpornost na koroziju,
- otpornost na kiseline,
- otpornost na visoku temperaturu, itd.
Korištenjem elektroda za navarivanje moguće je kod navarivanja pohabanih ili izrade
novih dijelova sa navarenom površinom znatno produžiti radni vijek tih dijelova (npr. klipova,
kranskih točkova, valjaoničkih valjaka, visokopećnih zvona, alata za obradu deformacijom u
vrućem i hladnom stanju, itd.).
Elektrode za rezanje su posebna vrsta elektroda koje isključivo imaju namjenu za
razdvajanje ili žlijebljenje materijala.

b) Podjela prema debljini obloge elektrode

Prema standardu postoje:

- tanko obložene elektrode D=1,20 d
- srednje obložene elektrode D=(1,2-1,55) d
- debelo obložene elektrode D>1,55 d.
-
gdje je: D=prečnik obloge; d=prečnik jezgra elektrode.

c) Podjela prema osnovnom materijalu koji se zavaruje:

- elektrode za zavarivanje niskolegiranih čelika,

- elektrode za zavarivanje nelegiranih (ugljeničnih) čelika,
- elektrode za zavarivanje visokolegiranih čelika,
- elektrode za zavarivanje obojenih metala,
- elektrode za zavarivanje sivog liva.