Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Odsjek za Komparativnu književnost i bibliotekarstvo

Kolegij: Književnost i naracija identiteta

Mentor: Prof. dr. Ugo Vlaisavljević

Studentica: Sanela Mehmedagić

Uloga detektiva u detektivskom romanu: teorija identiteta zasnovana na

primjerima analize detektivskih likova
(Seminarski rad)

Sarajevo, 2015.
 Sadržaj
Uvod...........................................................................................................................................3

1. Detektivski roman.......................................................................................................4-5
2. Pojam detektiva...........................................................................................................6-7
3. Uloga detektiva u detektivskom romanu: teorija identiteta zasnovana na primjerima
analize detektivskih likova........................................................................................7-15

Zaključak..................................................................................................................................15

Literatura..................................................................................................................................16

2
 Uvod
Tema ovog seminarskog rada je „Uloga detektiva u detektivskom romanu“. Glavna literatura
koja je korištena za izradu ovog seminarskog rada je doktorska disertacija Dejana
Milutinovića pod nazivom „ Istorija poetike detektivske priče“, knjiga Stanka Lasića „Poetika
kriminalističkog romana : Pokušaj strukturalne analize“ i Slavoj Žižek „Birokratija i uživanje“.

Cilj ovog seminarskog rada je da se objasni pojam detektivskog romana, koji su njegovi
podžanrovi i da se objasni uloga detektiva u ovoj vrsti romana. Pri izradi rada je korištena
tematska i opisna metoda.

3
 Detektivski roman
Detektivski roman je vrsta kriminalističkog romana. Neke od definicija detektivskog romana
su:

1. Detektivski roman je popularni žanr, koji korak po korak prikazuje istragu i rješavanje
zločina. Sastoji se od sljedećih elemenata: naizgled savršen zločin, pogrešno
okrivljeni, istraga nesposobnih policajaca, velika moć posmatranja, superiorni
intelekt detektiva, neočekivano objašnjenje u kome detektiv otkriva pravog počinioca
zločina i način na koji je počinio zločin.1
2. Detektivski roman je pripovjedni žanr koji je smješten u području trivijalne
književnosti.
3. Rječnik kulture 20. stoljeća pod detektivskim romanom podrazumjeva žanr koji je
karakterističan za masovnu literaturu i kinematografiju. Njegov osnovni element je
detektiv i to privatni detektiv koji otkriva prijestupe i glavni sadržaj je potraga za
istinom.2

Podžanrovi detektivskog romana su:

1. Klasični detektivski roman razvija se u periodu 90-tih godina 19. stoljeća. do 40-tih
godina 20. stoljeća.
On podrazumjeva tekstove koji počivaju na zagonetno počinjenom zločinu i prikazuju
cijelu istragu rješenja tog zločina. Najpoznatiji predstavnici ovog podžanra su:
Edgar Alan Po, Džon Dikson Kar, Agata Kristi, i dr.3
2. Hard-boiled ili tvrdi detektivski roman (od 30-tih godina do 60-tih godina 20.
stoljeća) počiva na priči o detektivu koji razotkriva počinjeni zločin. Detektiv je
oslonjen na svoju snagu, ruke i koristi pištolj. Predstavnici su: Semjuel Dešijel Hemet,
Rejmond Čendler, Miki Spilejn, i dr.
3. Metadetektivski roman (od 60-tih godina pa nadalje) : Jedinstvo koje je zasnovano na
relaciji detektiv - zločin - počinilac je ostvareno posredstvom same potrage i ovdje se
razbija gomilanjem samih tragova.4

1
Detektivski roman. Dostupno na:. http://www.britannica.com/eb/article?tocId=9030101 (15.6.2015.)
2
Detektivski roman. Dostupno na: http://slovar.lib.ru/dictionary/detektiv.htm (15.6.2015.)
3
Milutinović, Dejan., 2012. Istorijska poetika detektivske priče. Doktorska disertacija. Univerzitet u Nišu :
Filozofski fakultet [pdf], str. 125. Dostupno na : https://www.scribd.com/doc/127524136/Istorijska-poetika-
detektivske-pri%C4%8De-Milutinovic-Dejan-Ni%C5%A1-2012 (15.6.2015.)
4
Ibid.

4
 Ti tragovi nisu međusobno povezani, te se sama radnja razvija fragmentarno.
Metadetektivski roman briše granice između uloga zločinca, same žrtve i detektiva i
spaja ih u jednu ili dvije radnje. Predstavnici su: Horhe Luis Borhes, Alan Rob-Grije,
Leonardo Šaša, i dr.

Detektivski roman mora imati četiri tipa dramatis personae:

1. Članovi društvene sredine u kojoj dolazi do zločina.

2. Detektiva.
3. Žrtvu.
4. Vinovnike.

Od ova četiri elementa moguće je konstruisati obični kvadrat koji je raspoređen na dvije
ukrštene ose:

1. Vodoravna osa koja razdvaja nivo „očiglednog“ od nivoa „tajne“: kako detektiv tako
i sredina suočavaju se sa izvjesnom tajnom koju treba riješiti, sa tajnom onog što se
desilo između vinovnika i žrtve.
2. Vertikalna osa razdvaja „aktivno“ od „pasivnog“ i jasno je da su jedini pravi
protivnički igrači samo detektiv i vinovnik i ova suprotnost je dodatno opterećena
dimenzijom skrivenosti, jer je pasivnom polu sve do konačnog raspleta skriveno šta
čini njegov aktivni, suprotni pol. Sredini je sve do konačnog pobjedonosnog
detektivovog rješenja nedostupna unutrašnjost detektivskog misaonog procesa, a žrtvi
je sve do vinovnikovog čina ubistva, odnosno pokušaja ubistva nedostupna istina o
počinitelju.5

5
Žižek, Slavoj., 1984. Birokratija i uživanje. Beograd : Radionica SIC. str. 106-105.

5
 Pojam detektiva

Detektivski roman je zasnovan na liku detektiva. Detektiv istražuje zločine. Detektivi su

većinom amateri, koji se odlikuju natprosječnom inteligencijom, sposobnošću i fotografskim
pamćenjem.

Šerlok Holms, Herkul Poaro i gospođica Marpl su junaci koji postoje od slučaja do slučaja,
kako im put nanese misteriju. Uvijek se napomene da je riječ o detektivu amateru, koji radi u
slobodno vrijeme i na sopstveni način se angažuje oko slučaja . To znači da igra nije
svakodnevna i da ona okupira određeni period vremena nakon koga prestaje.6

Lik detektiva je ekscentrik i nema mnogo dodira sa ljudima. On posvećuje svu svoju pažnju
igri koja mu dolazi i slučaj koji rješava ga u potpunosti opsjeda i u cjelosti ga uvlači u sebe.
Npr. Epizoda započinje sa ubistvom i klijentom koji traži pomoć. Nakon toga detektiv
započinje pretragu da bi otkrio pravog ubicu. Pretraga nema vremensko ograničenje. Čitalac
punu pažnju usredočava na otkrivanje tragova i razrješenje misterija u jednom dahu, a
struktura kratke priče omogućava čitanje u jednom dahu.

Motiv detektiva je rješenje zagonetke, a novac je simbolička nagrada koja može, a i ne mora
da uslijedi.

Klasični detektiv svoje slučajeve rješava ličnom angažovanošću i na kraju prihvata nagradu
za obavljeni posao. Nije stvar u tome da klasični detektiv radi samo za pare nego da mu
nagrada koju prima od svog klijenta omogućava uplitanje u libidinalni opticaj zaduženosti i
vraćanje samog duga.7 Klasični detektiv koristi svoju moć intelekta i epistomološke vještine
kako bi došao do samog rješenja. Postoje tri vrste tragova:

1. Tipični očekivani tragovi koji zavaravaju i upućuju u pogrešnom pravcu.

2. Očekivani tragovi koji se zanemaruju, jer su previše napadni .
3. Sitnice koje se ne primjećuju, jer su zatrpane nebitnim informacijama.8

Detektiv primjećuje sve tragove i povezuje ih. Policija insistira na njihovom konotativnom
smislu, a detektiv nastoji da otkrije njihovo značenje.

6
Detektivski lik. Dostupno na : http://libartes.com/2012/avgust/reci_reci_reci/dragana_paunovic.php
(15.6.2015.)
7
Žižek, Slavoj., 1984. Birokratija i uživanje. Beograd : Radionica SIC. str. 99.
8
Milutinović, Dejan., 2012. Istorijska poetika detektivske priče. Doktorska disertacija. Univerzitet u Nišu :
Filozofski fakultet [pdf], str. 352. Dostupno na : https://www.scribd.com/doc/127524136/Istorijska-poetika-
detektivske-pri%C4%8De-Milutinovic-Dejan-Ni%C5%A1-2012 (15.6.2015.)

6
Tvrdi detektiv je od samog početka upleten u igru, uhvaćen je u opticaj, jer ono što ga
podstiče u samom raščišćavanju tajne je to što želi da pod svaku cijenu izravna izvjesni dug.
On se svojom početnom odlukom kada prihvati neki zadatak zapliće u događaje u kojima on
ne vlada.

Međutim iznenada otkriva da je ono što je na početku izgledalo kao lak i nedužan posao
ustvari samo momenat komplikovane igre duplih prevara. Detektiv mora da razjasni igru u
koju se sam upleo. Osoba koja ga uvlači u igru i koristi ga kao naivčinu, jer je igra
privlačna. Zato konačno rasčišćavanje poprima oblik obračuna sa ženom kojoj je detektiv
dozvolio da ga ulovi.9

Uloga detektiva u detektivskom romanu: teorija identiteta zasnovana

na primjerima analize detektivskih likova
Neke od definicija identiteta su:

1. Identitet je apsolutna jedinost pojedinca i njegova neistovjetnost sa bilo kojim drugim

pojedincem. Ona je utvrđena jednom preciznom operacijom koja pokazuje da je jedan
član neke klase.10
2. Identitet je apsolutna jedinost11 koja je definirana pomoću gomilanja koje se ne
ponavlja pomoću nepreciznih određenja.

Identitet označava doživljaj istovjetnosti i samog kontinuiteta tokom dužeg vremena. Identitet
se još definiše kao: „Organizacija mentalnih, kognitivnih i afektivnih karakteristika koje
predstvaljaju samu percepciju pojedinca o samom sebi kao različitom biću.“12 Identitet
nastaje u samoj interakciji između organizma, individualne svijesti samog pojedinca i
socijalne strukture.

Šerlok Holms (Sherlock Holms) je fiktivni detektiv kojeg je stvorio škotski književnik i
liječnik Arthur Conan Doyle. Šerlok Holms je bio stanovnik Londona i jedan od najpoznatijih
detektiva koji je koristio logiku odnosno dedukciju. Priče o Šerloku Holmsu su štampane u tri
zbirke: „The Adventures“, „The Memoirs“ i „The Return of Sherlock Holms“. U njima je

9
Žižek, Slavoj., 1984. Birokratija i uživanje. Beograd : Radionica SIC. Str. 100.
10
Devereux, Georges., 1990. Komplementaristička etnopsihoanaliza. Zagreb : August Cesarec. Str. 192.
11
Ibid. Str. 194.
12
Pojam idenititeta. Dostupno na : https://www.scribd.com/doc/63115978/Pojam-identiteta(25.7.2015.)

7
stavljen akcent na izuzetno komplikovanoj situaciji koja se razrješava preko neočekivanog
preokreta.

Šklovski navodi sedam epoha kroz koje prolazi Dojlovi sižei: očekivanja klijenta kroz
razgovor i samu analizu prethodnih slučajeva; dolazak klijenta i izlaganje problema;
prikupljanje informacija i stvaranje same zagonetke; Votsonovo pogrešno tumačenje
„inputa”; obilaženje mjesta zločina i pronalazak novih tragova; policijsko i medijsko
rješavanje pristupa, neočekivani rasplet i Holmsova analiza. Pomoću novina Holms i njegov
prijatelj stupaju u kontakt sa vanjskim svijetom i upoznaju se sa slučajem. Komunikacija
pomoću novina se odvija dvosmjerno. Holms iz novina saznaje osnovne informacije o
počinjenom zločinu, ali mu i služe kao sredstvo postavljanja zamki. Votson je najbolji
Šerlokov prijatelj koji ga prati u svakom koraku. Njegovo prisustvo omogućuje Šerloku ne
samo fizičku pomoć, već i lakše pronalaženje rješenja. Holms kao oružje koristi revolver, ali
ponekad koristi i štap.

Holms otkriva da je čitava igra sa štapom inscenirana da bi se pred posmatračima opravdao

prizor u kome gospodin Kejblležer , u skladu sa njegovim planom misteriozno nestaje. Usred
noći, tajno napušta kuću i potplaćiva raznosača mlijeka kako bi sam došao na njegovo
mjesto. Ujutru preobučen u mlekadžiju sa kolicima se pojavljuje pred vlastitom kućom, uzima
bocu kao mlekadžija i ulazi u kuću da bocu ostavi u kuhinji. Kada se nađe u predvorju brzo
oblači svoj rupavi kaput, stavlja šešir na glavu i bez štapa se kreće prema izlazu. Na pola
puta se sjeti da je zaboravio štap i trči nazad da uzme svoj štap. Zatim iza vrata ponovo
skida kaput i šešir, oblači mljekarsku kapu i mirno prilazi kolicima i misteriozno nestaje. G.
Kejblpležer je znao da njegovu kuću nadgleda detektiv i da je svima poznata njegova
patološka vezanost za štap i na to je upravo računao.13

Međutim pripovjesti o Holmesu se zasnivaju na dekonstrukciji same fundacijske

premiseviktorijanskog Bildungsroman i zasnivaju se na tajni. Ta tajna poprima status
misterije. ali samo zato da bi se razotkrila. To rezultira dekonstrukcijom sebstva i
subjektivnosti kakvi se proizvode u Bildungsromanu, jer se kod Doylea tajna ne čuva, nego se
mora razotkriti. „Ja“svoje misli ne može sačuvati za sebe i da pritom radi svoj posao
odnosno „ja“ svoje misli ne može čuvati za sebe, ako želi da radi svoj posao detektivske

13
Žižek, Slavoj., 1984. Birokratija i uživanje. Beograd : Radionica SIC. str.92.

8
pripovijesti. Rezultat toga jeste da je „ja“ čudesno razvlašteno i osiromašeno, jer više ne
posjeduje tajnu koja će ga održavati, tajnu koja je uvjet njegova održavanja.14

Holms će svoj posao opisati, kao scenu samih instrukcija i svojevrsnih pedagogija, kojima je
trajno izložen. U „Pustolovini Crvenoga Kruga“ („The Adventure of the Red Circle“)
objašnjava zašto je preuzeo slučaj koji mu neće donijeti ni novac, ni priznanje, Holmes kaže
da slučajeve uzima radi edukacije kao što liječnici radi edukacije uzimaju slučajeve na
kojima neće zaraditi. A edukaciji, napominje, „nema kraja,Watsone. To je niz lekcija“ 15.

Veze psihoanalize i Doyleove detektivske naracije su odavno zapažene. Carlo Ginzburg

navodi katalog dodira između Freuda i Doylea i predlaže nacrt za genealogiju tipa
racionalnosti u njihovoj podlozi. Na tome tragu Ginzburg povezuje Holmesovu „znanstvenu
metodu“ s metonimijom, a u odmaku od metafore, jednako kao što čini i s psihoanalizom
Slavoj Žižek smatra da je Freud „redovito i pomno“ čitao Holmesove pustolovine zbog
korespondencija Holmesovih procedura i procedura same psihoanalize.16 On predlaže
usporedbu Holmesove metode i Freudovog tumačenja snova, jer scena zločina korespondira
sa samom scenom sna. Scena zločina je ustvari lažna slika koju sam ubica slaže, da bi
uklonio tragove zločina. Zadatak detektiva, odnosno psihoanalitičara jeste da otkrije detalje
koji se ne uklapaju u površinsku sliku, i tako denaturalizira tu miznu scenu.17
Holms je za Freuda pozicija gdje se pripovjesti o samom Holmsu sakupljaju u jedan narativni
kolektiv. Zato je važan način na koji Watson opisuje svoju konstituciju u Skrletnoj studiji,
odnosno u tekstu u kojem sebe i holmsa inaugurira u književnosti. U Skrletnoj studiji se
Watson predstavlja kao liječnik i pacijent i njegovo „ja“ je neprestano ugroženo. Konstitucija
toga „ja“ odgovara konstituciji ubistva o kojem Watson pripovjeda.

Herkul Poaro (Hercule Poirot) je stranac, belgijski policijski inspektor, u penziji je i

izuzetno je nizak sa malim stopalima. Nakon što se penzionisao počinje da radi kao privatni
detektiv. Živio je u Londonu. Za razliku od Holmsa koji je bio neuredan, Belgijanac je bio
bolesno uredan. Svoje slučajeve je rješavao preko postupka uspostavljanja reda. Slično
14
Jukić, Tatjana., 2014. Viktorijanska biopolitika, psihoanaliza i Sherlock Holms : Skrletna studija, Književn a
smotra, [pdf], 172(2), 7. Dostupno na:
http://www.academia.edu/8239601/Viktorijanska_biopolitika_psihoanaliza_i_Sherlock_Holmes_Skrletna_studij
a_Victorian_Biopolitics_Psychoanalysis_and_Sherlock_Holmes_A_Study_in_Scarlet_ (15.6.2015.)
15
Ibid. Str.8.
16
Žižek, Slavoj., 1991. Looking Avry : An Introduction to Jacques Lacan through Popular Culture. London :
The MIT Press. Str. 50.
17
Ibid. Str.53.

9
Holmsu, u stanju je da prepozna sheme koje se nalaze u pozadini prijestupa, ali do njih dolazi
posmatranjem i uočavanjem nepravilnosti kod ljudi i samih objekata.

1916. godine odlazi u Englesku tokom Prvog svjetskog rata. Tu obnavlja poznanstvo sa
Hejtingsonom. Oni rješavaju njihov prvi zajednički slučaj u Engleskoj, čuvenu aferu u
Stajlsu. Desilo se ubistvo u porodici Ingltorp u Styles Courty. On počinje da radi sa svojim
prijateljom i seli se u novi stan. 1923. godine. rješavaju još jedan slučaj u Francuskoj i to
upoznaje Dulcie Duven i ide sa njom u Argentinu.

On je neženja, ali i veliki ljubitelj lijepih žena. Poznata je njegova opsjednutost ruskom
groficom Verom Rosakov koja se pojavljuje u priči "Dvostruki trag" i kojoj oprašta zločin i
pušta je da pobjegne (u pitanju je bila pljačka dragulja a ne ubistvo jer Poaro nikad, ne
oprašta ubistvo!) ".18

Do smrti će ostati opsjednut njome. On i Hejstings će godinama rješavati slučajeve koji će ih

voditi po cijeloj Evropi. Herkule dosta putuje za razliku od Miss Marple i ima društvo koje
mu pomaže u njegovim avanturama. Pored Hastingsa u kasnijim romanima tu su njegova
sekretarica Miss Lemon, Ariadne Oliver, pisac detektivskih knjiga i inspektor Japp. Agatha
sama kaže u svojoj Autobiografiji kada je stvarala ovaj lik i davala mu ime, upravo zbog toga
što je bio mali i nizak po stasu morao je dobiti neko grandiozno ime i tako je nazvan Hercule
(Hercules). Ona sama dalje navodi da je zbog njegovog belgijskog porijekla htjela da malo
zakomplikuje prezime zato da bi ljudi bili zbunjeni pri prvom kontaktu sa njim i tako je došla
do čuvenog prezimena Poirot. Tako je stvoren jedan nezaboravni i nezaobilazni lik, pratilac
njenih romana i njenog imena - Hercule Poirot.

Najzanimljivija zbirka priča o Herkulu Poarou je T“he Labors of Hercules“. Ona sadrži
dvanaest priča o ovom detektivu. Svaka od ovih priča je imenovana po čuvenom Herkulovom
djelu i obiluje brojnim mitskim referencama. Kristi je ovde na tragu metadetektivike u
pogledu parodiranja mita, ali joj nedostaje metafikcionalni aspekt da bi se u potpunosti
prihvatila kao takva.19

Ogist Dipen je jedan od prvih detektivskih likova. U Poovom „Ukradenom pismu“ Dipen
maše čekom ispred nosa Perfekta policije i isporučuje mu pismo i zadržava novac,
18
Herkule Poaro. Dostupno na : http://agatha-christie.net/poirot.htm (15.6.2015.)

19
Milutinović, Dejan., 2012. Istorijska poetika detektivske priče. Doktorska disertacija. Univerzitet u Nišu :
Filozofski fakultet [pdf], str.401. Dostupno na : https://www.scribd.com/doc/127524136/Istorijska-poetika-
detektivske-pri%C4%8De-Milutinovic-Dejan-Ni%C5%A1-2012 (15.6.2015.)

10
pokazujući svoju nadmoć nad celom pariškom policijom i njenim metodama. Ako je neko
detektiv amater i nema posao pored svog hobija, mora postojati način da se ta osoba
izdržava. Dakle, faktor novca postoji, ali je stavljen u drugi plan.20

U njegovoj osnovi se jasno razaznaje prisustvo mudrog junaka koji je uspješan u rješavanju
komplikovanih slučajeva.

Dipen je izolovan od ljudi i živi u svom stanu na trećem spratu u ulici Sen Žermena. Njegova
izolovanost od ostalih nije rezultat jedino ličnih afiniteta, već je uslovljena, kao
i kod većine drugih Poovih junaka, propašću bogatstva njegove porodice. Zbog
toga se Dipen povukao u osamu, ali i riješio da pomaže policiji u komplikovanim
slučajevima, jer mu je to jedan od izvora prihoda (što će eksplicitno biti naznačeno
u „Misteriji Mari Rože” i „Ukradenom pismu”). Detektivova osobenost posebno je
potcrtana činjenicom da je on dijete noći, ne može da trpi svjetlost dana i cijelo vrijeme
živi u mraku.21

Dipenov metod se ne zasniva na opštem, već na izuzetnom: „Na sposobnost pamćenja

i postupanje prema pravilima obično se gleda kao na vrhunac dobre igre. Ali, tek
izvan granica samih pravila vidi se veština analitičara”.22 To ukazuje da je logička
analiza koju Po prenosi u svojim (detektivskim) tekstovima zapravo idealističke,
romantičarske, a ne pozitivističke orijentacije.

Bodler je preveo priču pod naslovom „Ukradeno pismo“, već se u samom početku u njoj se
raspoznaje jedna drama, pripovjedanje, jer pripovjedanje udvostručava dramu komentara i
bez nje ne bi bilo moguće inscenacije.

Pripovjedač razgovara sa svojim prijateljom, slavnim pariškim detektivom Dipenom o

slučaju ukradenog pisma. Krađa pisma se dogodila u kraljičinom budoaru, a kraljicu je sa
inkriminirajućim pismom je zatekao sam kralj. Kraljica ostvalja pismo na sto, da se ne bi
odala pred kraljem. Ona je gledala kako joj ministar pred očima uzima pravo pismo i
zamjenjuje da drugim, lažnim pismom. Dipenu se za pomoć obraća policijski prefekt, koji je
nakon višemjesečne neuspješne potrage u ministrovom hotelu nije uspio da pronađe pismo.

20
Detektivski lik. Dostupno na : http://libartes.com/2012/avgust/reci_reci_reci/dragana_paunovic.php
(15.6.2015.)
21
Milutinović, Dejan., 2011. Edgar Alan Po i detektivski žanr, Godišnjak za srpski jezik i književnost, [pdf],
246-247. Dostupno na : https://www.scribd.com/doc/121867899/E-A-Po-i-detektivski-zanr (15.6.2015.)
22
Po, Edgar Alan., 2006. Sabrane priče i pesme, Beograd : Rad. Str. 350.

11
Zna da je ministar podmukao, pjesnik i matematičar, kao i sam Dipen. Dipen odlazi kod
ministra, koji ga prima sa naglašenom nehajnošću. Njihov razgovor je bio poprlično dosadan.
Međutim Dipen pažljivo razgledava odaju. Poslije odgonetne zagonetku da pismo nije bilo
skriveno, već da se nalazilo na kaminu u otrcanoj omotnici, vidljiv svima. Dipen ponovo
pronalazi razlog da posjeti opet ministra, jer je zaboravio svoju burmutricu. On se vraća po
svoju burmutricu, ali prije toga inscenira incident na ulici. Taj incident odvlači ministrovu
pažnju i Dipen ukrade pismo i zamjeni ga lažnim pismom. Ministar više nema pisma, ali o
tome ne zna ništa i ne sumnja da ga je Dipen uzeo. Postoje tri vremena koja uređuju tri
pogleda i snose ga tri subjekta i koji svaki put otjelovljuju tri različite ličnosti:

1. Prvi ne vidi ništa: kralj i policija.

2. Drugi vidi da kralj i policija ne vide ništa i zavarava se da je od njega sakrio ono što
krije: kraljica i ministar.
3. Treći vidi da ova dva pogleda i ono što treba da se sakrije, ostavljaju otvoreno za
onog ko bi htio da se dočepa: ministar i Dipen.

Lacan „Ukradeno pismo“ prvo tumači publici kao alegoriju označitelja i prisile na
ponavljanje koja zahvaća sve one što se nađu na putanji pisma. Stalo mu je upozoriti čitatelje
kako tročlani prizor druge krađe pisma: prefekt – ministar - Dipen ponavlja dramaturgiju
prizora prve krađe: kralj – kraljica -ministar, a da se nikada ne otkrije sadržaj pisma. Drugo
što Lacan zapaža jest ponavljanje tročlanog obrasca nadzor – pogled - sljepilo, što Lacan
uspoređuje s prirodom noja koji, dok glavu zabija u pijesak uvjeren u vlastitu nevidljivost,
nehotice omogućava da mu drugi čerupa perje.23

Važna je kraljičina pogreška koja pismo smatra skrivenim, ako je uspjela da prevari kralja.
Ministar ponavlja kraljičino sljepilo, ohrabren policijskim neuspjehom, a pronalazak pisma
zavisi o suparnikovoj uspješnoj identifikacija sa samim protivnikom.

Presudna je logika pisma kojoj ne može umaknuti nijedan pogled: čim je netko u njegovu
posjedu, pismo ga nužno zaposjeda time što ga sili da na vlastitoj koži ponavlja izloženost
tuđem pogledu. Taj tekst o Poeovoj priči za Lacana ima povlaštenu vrijednost i zato ga
stavlja na početak Spisa. Ne samo da logika pisma opisuje odnos pacijenta i
psihoanalitičara nego je njezina struktura u temelju čina čitanja. Odatle dvije često citirane
Lacanove formule: „pismo uvijek stiže na svoje odredište“ i „pošiljatelj prima od primatelja
23
Seminar o „Ukradenom pismu“. Dostupno na: http://www.matica.hr/vijenac/490/Od%20Poea,%20s
%20ljubavlju%20/ (23.8.2015.)

12
svoju vlastitu poruku u obrnutom obliku“. Time se želi naglasiti da je za odredište svake
poruke zapravo presudno to kako će je pročitati onaj kome je upućena.24

Derrida ustanovljava da na samom početku prepoznajemo ”klasični krajolik primijenjene

psihoanalize”, jer Lacana na Poeov tekst kojeg naziva fikcijom poziva se na primjer koji bi
trebao ilustrirati zakon i istinu, razjasniti njihov smisao.

Tekst je u službi istine. Istina nastanjuje fikciju kao gospodar kuće: istina upravlja fikcijom,
organizira je i omogućuje. Budući da Lacan analizira priču (fikciju) koju razlaže na njezine
elemente, istražuje njezino izvorište i njezino odredište, otkriva je u njezinoj istini. Priča je
priča o pismu, o krađi i premještaju jednog označitelja, ali Lacan razmatra samo sadržaj te
priče, upravo ono što se naziva pripoviješću, ono pričano priče, unutrašnju i pripovijedanu
stranu pripovijedanja.., Premještanje označitelja analizirano je kao označeno, kao objekt
ispričan u kratkoj priči. Kompleksna struktura scene pisanja koja se tu odigrava, okviri ili
rubovi pripovijedajućeg pripovijedanja je zanimljivo mjesto pripovjedača, nisu uzeti u obzir.
Tekstualna fikcija, unutar koje razlaže na dijelove tzv. opće pripovijedanje isključena je.25

Pismo ima svoje mjesto odakle je poslato i mjesto kome je namjenjeno. Međutim, Lacan
donosi nazad pismo i pokazuje da se pismo vraća na svoje vlastito mjesto. Označitelj u pismu
ima svoje mjesto i pronalazi svoj smisao na vlastitom mjestu. Označitelj u pismu nema
identično mjesto i njegov smisao nije važan. Pismo se vraća na određeno mjesto i to na
mjesto koje je njegovo.
Mjesto i smisao pisma,dodaje Derrida nisu na raspolaganju subjektima. Subjekti su
podređeni kretanju označitelja. No označitelj-pismo ima u topologiji i psihoanalitičko-
transcendentalnoj semantici svoje vlastito mjesto i smisao koji tvore položaj, izvorište i
odredište cijelog kruženja i cijele logike označitelja. To da pismo nema vlastito mjesto, tu
znači samo to da nema objektivno mjesto, odredivo u empirijskoj i naivnoj topologiji. A to da
pismo nema vlastiti smisao, znači samo to da nema smisao kao iscrpljiv sadržaj onoga što je
na listu napisano.26

Pismo ima mjesto iz kojeg dolazi i mjesto na koje je adresirano i tokom puta ostaje to što jest.
Kod Lacana ono vlada prema zakonu svog puta, odnosno prema zakonu falusa, predstavlja

24
Ibid.
25
Seminar o “Ukradenom pismu“. Dostupno na: http://libreto.net/2014/10/kopic-o-deridi-i-lakanu/ (23.8.2015.)

26
Ibid.

13
Kralj i koji Kraljica čuva. Ona bi s njim morala dijeliti zakon prema ugovoru, ali joj sada
prijeti to da će ugovor prekršiti i zakon izdati:

”Pismo dakle ima svoj vlastiti smisao, vlastiti put, vlastito mjesto. Šta je to? Izgleda da u
trokutu to jedino zna Dipen. Ostavimo za čas po strani pitanje o tom znanju. Bavimo se
najprije time što se od toga znanja zna. Šta Dipen zna? Zna da se pismo konačno nalazi i
gdje se mora nalaziti da bi se u krugu, pravilno, vratilo na svoje mjesto. To vlastito mjesto
što ga Dipen poznaje kao što ga poznaje psihoanalitičar koji, kao što ćemo vidjeti,
oklijevajuće zauzima njegov položaj jeste mjesto kastracije: žena kao raskrinkano mjesto
gdje manjka penis kao istina o falusu, odnosno kastraciji. Istina o ukradenom pismu jest
istina, njegov smisao je smisao, njegov zakon je zakon, ugovor istine s njom samom u logosu.
U toj ugovornoj vrijednosti, u vrijednosti skrivanja/otkrivanja je s hajdegerijanskim
diskursom o istini naštiman sav Seminar. Tu se skriva/raskriva rupa, nepostojeće: istina
bivstvovanja kao ne-postojeće. Istina je ‘žena’ kao skrivena/raskrivena kastracija. Tu je
načet odlazak (neadekvatnost označenom) označitelja, tu je mjesto označitelja pisma. No tu
počinje i proces, obećanje ponovne adekvatnosti: ‘traženje i ponovno prisvajanje objekta’
(Lacan). Neuobičajena jedinica pisma je mjesto gdje istina sklapa ugovor sama sa sobom.
Zato se pismo vraća ženi (barem ukoliko ona želi spasiti pakt i dakle ono što pripada Kralju,
falusu što ga ona čuva); zato se dakle, kako inače kaže Lacan, pismo vraća bivstvovanju,
odnosno ništini koja bi imala biti otvorena kao rupa među ženskim nogama. To je vlastito
mjesto gdje se nalazi pismo i gdje je, upravo u svojem skrivalištu, najviše izloženo.”27

Pismo ima mjesto označitelja i nalazi se tamo, gdje Dipen i Lacan očekuju da će ga naći:
između stupova kamina kao goleme metafore određenog mjesta na ženskom tijelu. Tu je
njegovo vlastito mjesto i to je kraj njegovog kružnog puta.

Određenje vlastitog, zakona o vlastitom, o ekonomiji vodi natrag kastraciji kao istini, slici
žene kao slici kastracije i istine: kastracije kao istine. Istina nije dislocirana ili nepopravljivo
razdrobljena, nego je kao kastracija nešto što se, sužavanjem obruča, skuplja da bi se falus,
označitelj, pismo ili fetiš vratio u svoj oikos, u svoje domaće prebivalište, na svoje vlastito
mjesto. Ono što tu manjka na svojem mjestu ima dakle postojano, središnje mjesto, izuzeto od
svake supstitucije. Nešto manjka na svojem mjestu, ali manjak tu nikada ne manjka. U
Lacanovoj transcendentalnoj topologiji falus zbog kastracije ostaje na svom mjestu, nedjeljiv
27
Seminar o “Ukradenom pismu“. Dostupno na: http://libreto.net/2014/10/kopic-o-deridi-i-lakanu/ (23.8.2015.)

14
je i neuništiv. Otuda Lacanov zahtjev za materijalnošću označitelja pisma, materijalnošću
kao uvjetu nedjeljivosti.Materijalnosti označitelja, kojoj dokazuje idealitetnost, odnosno toj
logici označitelja Derrida suprotstavlja teoriju pisma kao diseminacije u kojoj za manjak
nema mjesta.28
Kada Dipen i Lacan nalaze pismo i kada odrede njegovo vlastito mjesto i put, kada misle da
ga imaju pred sobom, oni to više ne vide. Prema Derridi pismo se može dijeliti do uništenja.
To pismo nikada ne stiže na pravu adresu.
Seminar o „Ukradenom pismu“ zataškava tekstualnost Poeova „The Purloined Letter“,
pristupa znakovnim tvorbama kao stvarnim ljudima, a fikciji kao kodiranoj istini,
„ambalaži“ određene poruke, ne razotkriva samo tautologičnost Lacanova sistema koji je
funkcionalan i
sveobuhvatan, tek uz cijenu subordinacije ili isključenja svega što se u njega ne uklapa, nego
i njegov logocentrički talog.29

Zaključak

U prvom dijelu je definisan pojam detektivskog romana i njegova osnovna obilježja.

Detektivski roamn je vrsta kriminalističkog romana zatim su date neke od definicija
detektivskog romana kojih ima mnogo.

U drugom dijelu je objašnjena uloga detektiva u ovim romanima i to na primjeru sljedećih

detektiva Šerloka Holmsa, Herkula Poara i Ogista Dipena. Zatim su date osnovne
karakteristike ovih detektiva.

Literatura:

1. Bekavac, Luka., 2006. Rad teksta, rad tugovanja: Derrida i psihoanaliza. Sveučilište u Zagrebu:
Filozofski fakultet, [pdf]. Dostupno na : https://www.google.ba/?
gws_rd=cr&ei=86HZVceRB8WhsAHJrqGYCw#q=Rad+teksta
%2C+rad+tugovanja+Derrida+i+psihoanaliza (23.8.2015.)
2. Devereux, Georges., 1990. Komplementaristička etnopsihoanaliza. Zagreb : August Cesarec.
28
Ibid.
29
Bekavac, Luka., 2006. Rad teksta, rad tugovanja: Derrida i psihoanaliza. Sveučilište u Zagrebu: Filozofski
fakultet, [pdf]. Dostupno na : https://www.google.ba/?
gws_rd=cr&ei=86HZVceRB8WhsAHJrqGYCw#q=Rad+teksta%2C+rad+tugovanja+Derrida+i+psihoanaliza
(23.8.2015.)

15
 3. Lasić, Stanko., 1973. Poetika kriminalističkog romana : Pokušaj strukturalne analize. Zagreb : Liber
- Izdanja Instituta za znanost o književnosti.

4. Jukić, Tatjana., 2014. Viktorijanska biopolitika, psihoanaliza i Sherlock Holms : Skrletna studija,
Književn a smotra, [pdf], 172(2). Dostupno na:
http://www.academia.edu/8239601/Viktorijanska_biopolitika_psihoanaliza_i_Sherlock_Holmes_Skrle
tna_studija_Victorian_Biopolitics_Psychoanalysis_and_Sherlock_Holmes_A_Study_in_Scarlet_
(15.6.2015.)
5. Milutinović, Dejan., 2012. Istorijska poetika detektivske priče. Doktorska disertacija. Univerzitet u
Nišu : Filozofski fakultet [pdf]. Dostupno na : https://www.scribd.com/doc/127524136/Istorijska-
poetika-detektivske-pri%C4%8De-Milutinovic-Dejan-Ni%C5%A1-2012 (15.6.2015.)
6. Milutinović, Dejan., 2011. Edgar Alan Po i detektivski žanr, Godišnjak za srpski jezik i književnost,
[pdf] . Dostupno na : https://www.scribd.com/doc/121867899/E-A-Po-i-detektivski-zanr (15.6.2015.)
7. Po, Edgar Alan., 2006. Sabrane priče i pesme, Beograd : Rad.
8. Žižek, Slavoj., 1984. Birokratija i uživanje. Beograd : Radionica SIC.
9. Žižek, Slavoj., 1991. Looking Avry : An Introduction to Jacques Lacan through Popular Culture.
London : The MIT Press.
Web izvori:

1. Detektivski roman. Dostupno na:. http://www.britannica.com/eb/article?tocId=9030101 (15.6.2015.)

2. Detektivski roman. Dostupno na: http://slovar.lib.ru/dictionary/detektiv.htm (15.6.2015.)
3. Detektivski lik. Dostupno na : http://libartes.com/2012/avgust/reci_reci_reci/dragana_paunovic.php
(15.6.2015.)
4. Seminar o „Ukradenom pismu“. Dostupno na: http://www.matica.hr/vijenac/490/Od%20Poea,%20s
%20ljubavlju%20/ (23.8.2015.)

5. Seminar o “Ukradenom pismu“. Dostupno na: http://libreto.net/2014/10/kopic-o-deridi-i-lakanu/

(23.8.2015.)
6. Pojam idenititeta. Dostupno na : https://www.scribd.com/doc/63115978/Pojam-identiteta(25.7.2015.)

16
17