9.

Fenomenologija (svakidašnjeg) svijeta života

kao izlaz iz krize (pozitivističke) sociologije1
Frane Adam

I. A. S chütz: Ž ivot, intelektualna okolina, djelo, utjecaj

Alfred Schütz (kasnije je svoje prezime u SAD pisao Schutz) rodio se krajem prošlog
stoljeća (1899) u Beču. Godine 1921. prom ovirao je na pravnom fakultetu I zaposlio
se kao pravni stručnjak za financijska pitanja u jednoj od beökih banaka. lako se
stalno Intenzivno bavlo teorijom , ostao je bankovnl službenikdo 1952.godine, zapravo
sve do svog odlaska u SAD. E.Husserl je valjda zbog tog njegovog dvostrukog žM je-
nja i upotrijebio izraz "po danu bankar. po noći fenomenolog". Godine 1952. prihva-
tio je ponudu “full-tim e" profesora na New Schooi for Social Research u New Yorku
i tu je ostao sve do svoje prerane smrti 1959. (stradao je u prometnoj nesreći).

U Beču je 20-ih i 30-ih g o ^ in a b io bogat duhovni i intelektualni život. Pored

neokantovaca Von Misesa i^elsena^ koji su bili Schützovi profesori i preko kojih se
Schütz upoznao s djeiim a Maxa Webera, biio Je tada u području austrijske nacional-
ne ekonomije (koja je poznata po razvoju granične teorije vrijednosti) jo§ nekih
poznatih aktivnih imena, kao npr. O. Spann i J. Schumpeter. Na području filozofije
bili su poznati M. Adler i O.Bauer, koji su razvili neokantovsku verziju interpretaci-
je Marxa (austromarksizam). U to vrijem e bio je formiran i tzv. "bečki kružok", koji
je spajao neopozitivistiönö orijentirane filozofe (Carnap, Neurath, Reichenbach i dr.).
Prvi em pirijski sociološki institut osnovao je 30-ih godina P. Lazarsfeld. Većina tih
ljudi je nakon priključenja Austrije Njemačkoj, isto kao i Schütz, emigrirala u SAD,
gdje su neki postali izuzetno cijenjeni (recimo Paul Lazrasfeid iii ekonomisti Schum­
peter i von Hayek); Schütza je slava stigla tek poslije smrti. Pored M. Webera i E.
Husseria, koji su obilježili cjelokupni Schützov stvaralački opus, utjecaii su na njega
u određenim razvojnim fazama i drugi filozofi i društveni teoretičari. Posebno treba
spomenuti Bergsonov (naroöito u godinama 1924-1928) i kasnije u SAD utjecaj ame-
ričke filozofije pragmatizma (James, Dewey) i američkih sociologa i socijainih teore-
tičara (Lynd, Thomas, Cooley, Maciver, Mead).

1 Objavljeno u Novoj reviji br. 65-66, Ljubljana, 1987: kao uvodna studija uz prijevode tekstova
A.Schütza.

111
 Za njegova života objavljeno mu je samo jedno glavno djelo u obliku knjige pod
naslovom Der Sinnhafte Aufbau der sozialen Wett, godine 1932. (o kojoj se Husserl
vrlo pohvalno izrazio i Schütza čak predlagao za asistenta, što je on odbio) te 32
članka i studija u različitim američkim filozofskim i socioloskim revijama. Inače
Schütz za svog života i još nekoliko godina nakon sm rti nije uživao glas značajnijeg
filozofa ili sociologa. Više ili manje bio je kao teoretičar, koji je otvorio nove
horizonte sociologije, priznat samo u užem krugu prijatelja (E. Voegelina, A.Gurwit-
scha i dr.) i nekih bivših studenata, od kojih valja spomenuti imena kao što su: R.
Zaner, H. Wagner, M. Natanson, H. Garfinkei, T. Luckmann, P. Berger.
Ti bivši Schützovi studenti i prijatelji bitno su pom ogii da je šira (strukovna) jav-
nost postala zainteresirana za A. Schütza i njegovo djelo. Pripremili su izdanje
njegovih izabranih djela u tri knjige (Coilected Paper, M. Nyhoff, 1970-71). Na
temeiju njegovih rukopisa bile su izdane još četiri knjige: O fenomenotogiji i dru-
štvenim odnosima (izdanje H. Wagner: The Univ. of Chicago Press, 1970), Refiection
on the Theory o f Relevance (izd. R. Zaner; Yale Univ. Press, 1970), Theorie des
Lebensformen (izd. I. Strubar; Surkamp, 1981) i Structures of Life-worid 1,11 (izd. i
koautorT. Luckmann; Heineman, 1974). Objavljeno je takoder i nekoliko pisama.2
Za popuiarizaciju Schütza posebno su zaslužna tri njegova bivša studenta, koji su 60-
ih godina objavili nekoliko tekstova u kojima su, polazeći od Schützovih ideja, uveli
nov pristup (paradigmu): fenom enološki orijentiranu sociologiju. Mislim na knjigu
Petera Bergerä i Thomasa Luckm annäDruštvena konstrukcija reatnosti (Social con-
struction of reality, Daubleday, 1966) i Harolda Garfinkeia^ koji inače nije bio nepo-
sredno Schützov učenik; doktorirao je kod Parsonsa, koji je utem eljio tzv. etnometo-
dologiju, neko vrijem e izuzetno konjukturno usmjerenje u američkoj, odnosno zapad-
noj sociologiji. Preko tih autora, i potom jo§ mnogih drugih, djelo A. Schütza čvrsto
se usidrilo u suvremenoj sociologiji i dobilo Status klasike.
Dati jedan tako sintetički opis djela A. Schütza, koji bi bio istovremeno informacija
i ocjena njegova značenja (u smislu situiranja u širi kontekst povijesti ideja i
suvremenih recepcija) zapravo je zahtjevan posao. Posebno ako znamo da je taj
autor odnosno teoretičar u nas gotovo nepoznat. Medutim i u okolini u kojoj je
Schütz bio više poznat i gdje je bilo više znanja o izvorima iz kojih potječe, bilo je
nekoliko autora koji su pokušali dati takav sintetički pregled, bar su prf predstavlja-
nju nekih sekvenci iz opusa tog klasika pali na ispitu. Puno nepriiika prouzroöio je
odnos izmedu (transcendentalne) fenom enoiogije kao izvornog filozofskog pristupa
koji je upotrebljavao specifične metode, kao što su eidetika i transcendentalnä
2
Tako je tiskana opsežna korespondencija između T. Parsonsa, tada (40-ih godina) već znamenito-
ga sociologa, koji se proslavio knjigom "Structure of Social Action", i A. Schütza, koji je htio Par­
sonsa uvjeriti o nužnosti "dopune njegovog teorijskog sistema sa "subjektivnom perspektivom", iako bez
uspjeha. Pogledaj: A. Schütz/T. Parsons: Zur Theorie des sozialen Handelns, Suhrkamp, 1977. (izd. W.
Sprondel). Objavljena i korespondencije s Aaronom Gurwitschem u: A.Schütz/AGurwitsch; Briefwechsel
1939-1959. (izd. R.Grothoft), Fab.
112
analiza (epohe) konstitucije svijeta (predmetnosti) u intejn^cionalnim činovima svije-
sti i specifične socioloske m etodoiogije istraživanja Jkönstrukcije i konstrukcije
socijalne sredine i uloge pojedinca u njemu.3
Tek spis Th. Luckmanna, koji je sociološki orijentiranu fenom enologiju označio kao
"protosociologiju", donekle je ispravio pogresne interpretacije i nesporazume.4
Iste se pojavljuju i u objašnjavanju drugih pojmova i teza. Uzroci za te nekorekt-
nosti također su posljedica nepoštivanja ovih okolnosti:
1. A.Schütz je u svojem intelektualnom odnosno teoretskom razvoju priiično modi-
ficirao neka svoja prvobitna ishodišta i teze. Značajan je u tom pogledu njegov*
odnos prema Husserlu i fenom enologiji, naročito s obzirom na intersubjektivnost. \
Tu je kasnije Schütz eksplicitno odbacio postavku i očekivanja koja je zagova-
rao u svojoj početnoj fazi. Glavni i konstantni m otiv njegova životnog djela
inače ostaje program koji je zacrtao još u svom prvom većem djelu (Der sinn­
hafte Aufbau...) te i filozofsko utemeljenje Weberove sociologije "razumijevanja”,
iako se tih programa laćao s različitih aspekata i dodavao mu nove akcente. U
tom smislu možemo, po mom mišljenju, govoriti o tri faze Schützova opusa. U
prvoj se, po uzoru na Bergsona i Husserla, bavio prvenstveno konstitucijom
smislenog djelovanja u subjektivnoj svijesti. U drugoj fazi naglavšava naročito
pragmatičku relevantnost i praktično djelovanje u svakidašnjem živptu (Lebens-
welta) kao izvoru smisla/značenja. Pritom se naročito naslanja na američku
filozofiju pragmatizma (James, Dewey). U trećoj fazi dodaje analizi simboliönu i
transcendentainu funkciju suvremenog svijeta. Oslanja se na sem iologiju i anali-
zu jezika.5
2. Schützova znanstvena djelatnost je, ako izuzmemo objavljivanje članaka u razli-
čitim strukovnim revijama, prije svega u studijskoj korespondenciji, neobjavlje-
nim rukopisim a i razgovorima s kolegama i studentima. Tek posthumno se počelo
sa sistem atičnim izdavanjem njegovih već objavljenih studija, zatim su izišli
njegovi gotovi ili neđovršeni rukopisi i u posljednje vrijeme njegova korespon­
dencija (recim o s T. Parsonsom). Iz toga izlazi da svatko mora, tko želi reći
nešto sadržajno o Schützu, imati pregled nad tim izdanjima. isto tako mora
pratiti novije (re)interpretacije odnosno komentare njegovih pojedinih djela.6
3 Više o pogrešnim objašnjenjima značenja fenomenoiogije i Schütza za sociologiju vidi u naj-
opsežnijoj studiji o Schützovom djelu: Thomas Eberle: Sinnkonstitution in Alltag und Wissenshaft,
Verlag P. Haupt, Bern, 1985, str. 421-423.
4 Thomas Luckmann: Phänomenologie und Soziologie, V. Sprondel/Grathoff (izd. A. Schütz und đj^
Idee des Alltags in den Sozialwissenshaften, Enke V. 1979).
5 Kad govorim o tri faze, to ne znaöi da se radi o velikim pomacima u stavovima, nego da unosi
nove (sadržaje) naglaske. Za drugu fazu je također reprezentativan u Novoj reviji objavljeni prijevod
Racionalnost u društvenom svijetu. Za treću fazu pogledaj treće poglavlje (Symbol, Reality i Društvo)
u: Coilected Paper, I. M. Nyhoff, 1971.
6 Zahvaljujući istraživačkoj stipendiji Humboldtove fondacije boravio sam godinu i pol na Univer-
zitetu u Konstanzi (ZRN), gdje sam se dosta vremena bavio Schützom (posebno njegovom epistemologi-
jom i poimanjem racionalnosti te sociologijom znanja). Na tom Univerzitetu postoji također centralni
113
 Interpretacija, koja bi proizlazila iz stavova do kojih je došao Schütz u jednoj od
svojih faza i koja bi apsolutizirala pojedine teme iz njegovih djela ifi se ne bi
obazirala na noviju recepciju i studijska izdanja njegovih djela, zapravo gotovo da
ne bi mogia doprinosti korektnom razumijevanju njegovih teorijskih namjera. Inače
je to o čemu pričam značajno za "hermeneutički" problem interpretacije klasika
(sjetimo se sporova oko Marxa, Webera itd.).
Kod predstavijanja (prvo u slovenskom i drugo u jugosiavenskom prostoru)7 Schütz-
ova životnog djela i njegova značenja svakako bi htio biti što vise informativan i
korektan. Prostor koji mi je prepušten ne dozvoijava da se detaljnije i dubije latim
svih aspekata koji proizlaze iz spomenute dvije okoinosti. Zato se ograniöavam na
objašnjavanje koje siuži za razumijevanje najvažnijih segmenata Schützova opusa.
Polazeći od uvodnih napomena i okoinosti, ograničit ću se na ove Segmente:
1. genezu programa, koji si je postavio Schütz naslanjajući se na Webera i
Husseria,
2. teoriju svijeta života,
3. objašnjenje "fenomenološke" socioiogije kao protosociologije,
4. suvremenu recepciju.
II. Izm eđu W ebera i H usseria - nastavak "konstitu tivn e
fenom enologije prirodnog držanja"
Arhimedova točka iii ishodište Schützova istraživačkog programa, koji je u osnovnim
crtama predstavio u knjizi Der Sinnhafte Aufbau der sozialen Weit, objavijenoj 1932.
godine, je Weberova koncepcija socioiogije razumijevanja (Verstehende - Sozioiogia). *
Cilje tog programa je fiiozofsko odnosno teorijsko utemeljenje centralnih kategorija ■
Weberove (nove) paradigme. Da bismo uopće iako razumjeli zašto si je Schütz posta­
vio takav program odnosno cilj, treba ukratko opisati glavne dijelove Weberovih
epistemoloskih i m etodoioskih studija koje tvore prvo pogiavije (Soziologische Grund­
begriffe) i posthumno izdanje knjige Wirtschaft und Gesellschaft (Privreda i društ-
vo). Znaöajno je da se Schütz uglavnom poziva na te spise, a ne na Weberova
"materijalna" (empirijska) istraživanja, recimo na protestantsku etiku.
Schützov arhiv s nekim do danas jo§ neobjavljenim tekstovima. Moj mentor je bio prof Luckmann. Mnogo
sam saznao i kroz razgovore s iljom Stubarom, upraviteljem arhiva i jednim od najboljih poznavaoca A.
Schütza (uskoro će izaći njegova knjiga Kosmion Suhrkamp, 1988) U Luckmanovoj grupi najpopularnija je
(etnometodološka) konverzacijska analiza; s njom sam se upoznao preko Jörga Bergmanna, (bivšeg) Luck-
mannovog asistenta koji je bio jedan od prvih koji je 70-ih godina u Njemačkoj pisao o etnometodologiji
(vidi njegovu knjigu Klatscht westdeutcher Verlag, 1987).
^ Prvo sistematično predstavijanje A. Schütza proizašlo je iz pera miađeg beogradskog filozofa i
sociologa Milana Brdara: Fenomenoioške osnove društvenih nauka u djelu Alfreda šica, Gledišta br. 1-4 i
5-8,1982.
114
Weber je svoju novu koncepciju povezao s ovim definicijama:® "Sociologija je zna-
nost koja želi društveno djeiovanje objašnjavajući razumjeti i s tim e ga uzročno
pojasniti u njegovom razvoju i njegovom učinku".
Iz te definicije proizlazi:
1. Predmet socioiogije je društveno djeiovanje (soziales Handeln) koje Weber
opredjeljuje kao smisleno (sinnhaft) i ne kao reaktivno orijentiranje vlastitog
djelovanja s obzirom na djeiovanje drugih (ljudi). S tim u vezi treba napomenuti
da je još manja jedinica opažanja odnosno analize - djeiovanje (Handeln), za
razliku od golog ponašanja (Verhalten), koje nije predmet socioiogije. Pojedinac
djeluje ako na svoje ponašanje veže smisao/značaj, ako iza ponašanja stoji
motiv.
2. Sociologija mora razumjeti (društveno) djeiovanje. Razumije ga tada kad (ideal-
- tipski) shvati/rekonstruira motive djelovanja. Razumijevanje ne znači užMjava-i
nja iIi intuicij u (introspekciju).
3. Sociologija treba takvo djeiovanje u njegovom toku i uzročno objasniti. Uzročno
objašnjenje znači da postoji velika vjerojatnost da jednoj opaženoj pojavi (pro-
cesu) slijedi druga pojava. All to nije prava uzročna analiza i iz nje ne možemo
izvući sociološka pravila. Pravo uzročno objasnjenje ili uzročna adekvatnost
zahfijeva istovfem eho i razumijevanje smisla (pravog uzroka) djelovanja, dakie
smislena adekvatnost (Sinnadäguanz). Bez toga imamo posla s nerazumijivom
statističkom vjerojatnosću: "Samo takve statističke zakonitosti (Regelmässigkei­
ten), koje odgovaraju razumljivom promišljenom značenju društvenog djelovanja,
su (u tu upotrebljenom značenju) socioloski tipovi realnog događanja, kojeg u
realnosti možemo saznati makar približno.9
S tim u vezi potrebna su još neka objašnjenja. Webern se često prigovara (između
ostalog) ne samo m etodološki veći teoretski individualizam, subjektivizam, psihoio-
gizam, funkcionalizam. Pritom takve kritike navode Weberove izjave da možemo
razumjeti ponašanje (djeiovanje) pojedinaca, aii da ne postoje nikakve "djelujuće
kplektivne ličnosti", da se pod institucijam a misli na "tok stvarnog ili kao mogućeg
konstituiranog drustvenog djelovanja pojedinaca itd." Te kritike možemo osvijetliti i
pobiti ih s dva aspekta. Ptvi je m etodološki. Iz kritika, koje se oslanjaju na spome­
nute i druge izjave, slijedilo bi da se sociološko istraživanje bavi s konkretnim
Petrima i Pavlima, s rekonstrukcijom smisla kojeg oni daju svojim akcijama, ukratko
da se radi o m ikroanalizi interakcija odnosno meduijudskih odnosa koji nemaju
posebnu sociološku relevancu. Da nije tako zakljuöujemo ne samo iz Weberovih
povijesnih i m akrosocioloških istraživanja već i iz njegove koncepcije (ideainih)
tipova. Ne radi se o konkretnim pojedincim a ili, kako kaže Weber: individualistička
metoda ne znači individualističko vrednovanje (Wertung), kao što racionalistička
metoda ne znači vjerovanje u dom inaciju racionalnih motiva. Što za njega znači
8 Max Weber: Wirtschaft und Gesellschaft, J. C. B. Mohr, 1980, str 1.
9 Ibid, str. 6
115
 "individualistička metoda", razlaže na prim jeru soeijalističkog društva: "I socijalistička
privreda bi morala biti, sociološki gledano, isto tako individualistička; to je interpre-
tativno shvaćena na osnovi djelovanja pojedinaca - tipova "funkcionara", koji se u
toj privredi pojavljuju..."10 S tim u vezi također kaže da sociologija oblikuje pojm o-
ve, tipove (typen-Begriffe) s kojim a može form ulirati generalna pravila događanja.
Webera također zanima tipično djelovanje "tipično diferenciranih pojedinih ljudi".
Nije iznenađujuće da je Weber glavno spoznajno oružje sociologije vidio u idealnim ili’
čistim tipovim a, koje je, opet s obzirom na već spomenuti sastav razumijevajuće
smislene adekvatnosti, razlikovao od prosječnih statističkih tipova (Durschnittypen).
Druga strana je više spoznajnoteoretske prirode i odnosi se na pitanje da li je i
kako Weber poštivao nadindividualne (smislene) realitete. I tu je on poptuno jasan.
Takvi realiteti postoje i determ iniraju ponašanje pojedinaca, iako ne na neposredan
način. Država (sa svojim pravnim normama), recimo, je takav realitet koji određuje
ponašanje ljudi (publike, ne samo pravnika) toliko koliko ti Ijudi dobiju o njoj
predstavu prema kojoj smisleno usklađuju svoje djeiovanje. Weber izričito pobija
funkcionalistički (prirodosiovan) pristup po kojem cjelina bez ostatka određuje svoje
dijelove (kao nosioce funkcije).1 *
Oba vida su vrlo važna i za razumijevanje Schützovih m etodoloških i spoznajnoteo-
rijskih koncepcija. To bi bio kratak opis "osnovnih socioloških pojmova". A. Schütz
je otuda preuzeo ove dijelove:
1. sociologija je znanost o djelovanju - akciji (Handlungswissenschaft). Njena
uloga je u objektivnom razumijevanju subjektivnih smislenih sadržaja odnosno
veza
2. sinteza kauzalnog objasnjenja i razumijevanja smisla
3. idealni tipovi
4. vrijednosna neutralnost
Ipak je sve te dijelove Schütz m odificirao i ukijučio ih u okvir svoje anaiize struk-
tura suvremenog svijeta. Time im je dao, tako je vjerovao, filozofsko utemeijenje.
Svoju kritiku je usm jerio naročito na W eberovu nedovoljnu eiaboraciju smisla, smi­
slenih veza i m otiva koji određuju ponašanje i interakcije sudionika. Iz te kritike je
Schütz izveo ove m odifikacije:12
1. Umjesto Weberove nedovoljno elaborirane distinkcije između ponašanja i djelova­
nja, uvodi kategoriju nacrtnosti (Entworfensein) - smisleno djelovanje je ono
koje se orijentira po nekom smislenom prethodnom planu.
10 Ibid, str. 9
11 Ibid. br. 7; s tim u vezi je potpuno krivo razlaganje Mace Jogan (u knjizi Sociologija reda,
Obzorja, 1978, str. 67) po kojoj “Weber pripisuje funkcionainom pristupu prednost i temeljitost pri
objašnjavanju društvenih pojava". S tim u vezi pogledaj str. 8-9 (u Wug.). Po Webern se funkcionainom
analizom (koju za njega predstavlja "Erklären") ne da formulirati sociološka pravila (jer im nedostaje
"Verstehen“). Isto stoji za A. Schütza.
12 Vidi također: Thomas Eberle, ibid., str 43-44.
116
2. Weberovo razlikovanje aktuainog i m otivacijskog razumijevanja čini mu se svoje-
voljno i zato uvodi distinkciju izmedu "da-bi" (um-zu) motiva i ‘jer" (weil)
motiva. Smisao djelovanja (Handlungsinn) je identičan sa "da-bi" motivom (s
nacrtanosti), pa tako i s onim §to je Weber nazvao mišljeni smisao/značenje (der
gemeinte Sinn). Weber, po Schützu, miješa također obje vrste motiva, jer u svoju
analizu ne uključuje vremensku komponentu.
3. Weber ne posvećuje pažnju razlikovanju samorazumijevanja vlastitih doživljaja i
razumijevanje tih doživljaja od drugih (alter egu).
Polazeći od tvrdnje da je smisao djelovanja poznata samo akteru i da ga drugl
nikada ne može u cjelini shvatiti, Schütz se upustio u analizu konstitucije smisla
kröz inte|h|icionalno djelovanje subjektivne svijesti po uzoru na Husserlovu fenome-
nologiju. Tu poziciju je uskoro ublažio, jer mu nije omogućavala konstituciju Intersu-
yektivnpsti: sačuvao je, za razliku od Webera, razliku između tipologije sudionika u
svakodnevnom životu i znanstvene tipologije (kasnije je kao rjesenje uveo tzv. kons-
trukte prvog i drugog reda).
Sve te m odifikacije i preuredenja Weberovih kategorija Schütz je mogaö izvesti, prvo
oslanjajući se na Bergsonovu teoriju vremena odnosno unutarnjeg toka svijesti
(durše), zatim u najvećoj mjeri na Husserlove fenomenološke anaiize konstitucije.
Sam kaže (u Der Sinnhafte Aufbau...) da se svi problemi, koji su kod Webera ostalii
otvoreni, svode na filozofsko prem išljanje fenomena doživijavanja vremena ili unuta­
rnjeg smisla vremena (der innere Zeitsinn). Po njegovom misljenju transcendentalna
fenom enologija je otvorila filozofsku misao unutar koje je moguće utemeijenje prob-
lema smisla (značenja). Kao što je već rečeno, Schütz je zatim (nakon emigracije u
SAD) došao do spoznaje da od fenom enologije kao trahscehdentalne filozofije nije
raoguće pčekivat] rezultate koji b fb iii prim jenjivi za sociologija Osim toga »njegovo
je znanstveno djelovanje, do krajä žlvota prožeto duhöm Husserlove filozofije, najviše
izraženo u djelu Krisis der europäischen Wissenschaften und die transszendentate
Phänomenologie. Kao §to je Husserl na tem eiju kritike preoblikovanja racionalizma u
objektivizam i naturalizam“ pokušao koncipirati novu autentičnu filozofsku paradigmu
(koje pretenzije su nadilazile granice filozofije), tako je na istim osnovama Schütz
utemeljio nužnost izrade specifičnom predmetu sociologije - adekvatne metodologije.
Drugim riječima, pomoću eidetskih analiza (varijacija) moramo najprije utvrditi
invariantnu strukturu socijalnog svijeta odnosno svijeta života kao predmeta sociolo­
gije (odnosno društvenih nauka uopće) i tek na toj podlozi postaje taj predmet
Objekt socioloških istaživanja i teoretskih generalizacija (tipifikacija). Pritom Schütz
polazi, nadovezujući se dakako na Husseria, od teze o postojanju svijeta života
(Lebenswelta) kao jedne prim ordialne i izvorne sfere realnosti u kojoj ljudi osmislja-
ju i interpretiraju svoja iskustva i djelovanje prije svake znanosti.
Husseriov poziv "k samim stvarima" nije poziv k naivnom realizmu, već smjera na
otkrivanje i osvjetljavanje invariatnih struktura svijeta života s pozicije transcen-
dentalnog ega. Ui kako kaže sam Husserl: "Pozitivna znanost je znanost o izgublje-
nosti svijeta. Trebalo bi biti obratno: izgubiti svijet u epochš, da bi ga potom kroz
117
 univerzalno samoosvještenje povratili nazad."13 Tu je vrlo zgusnuto eksplicirana
metoda (transcendentalno) fenom enološke redukcije koja bi trebala dovesti do apo-
diktičke samouvjerenosti, na osnovi koje je tek moguće pravo racionalno utemeljenje
znanosti (prirodoslovnih i drugih), čime je utrt put rješenju krize sadašnje evropske
znanosti (i evropskog duha uopće). Paradoksalno je da refleksija i tem atizacija
svijeta života zahtijeva "odvajanje od t!a svijeta života", što znači radikalan prekid s
načinom shvaćanja u "prirodnom stavu" (natürliche Einstellung) nalazećih Ijudi. Ta
okoinost nije toliko paradoksalna sa stajališta Husserlove filozofije, nego više sa
stajališta prvobitne Schützove namjere primjene (transcendentalno) fenomenološke
redukcije na područje specifiöno za sociologiju. Pokazaio se, naime, da su sfenom e-
nološkom redukcijom ("sa gubjenjem svijeta epochš") nepovratno izgubljene neke
važne dim enzije svijeta života koje se odnose na problem konstitucije intersubjektiv-
nosti i soćijabilnosti (društvenosti). Prije svega radi se ovdje o eiementima ograniča-
vanja i od drugih (Ijudi i institucija) proizlazeći prisilnih ili usiljenih relevanci
(auferlegte Relevanzen) koje određuju sudionike u "prirodnom stavu". Po Schützovom
mišjenju te okolnosti se ne daju apstrahirati niti u eidetskoj analizi niti u reducira-
noj sferi transcendentalnog ega; u suprotnom prim jeru prijetila bi opasnost nove
metafizike (solipsizma). Bez obzira na tu kritiku i bez obzira na spoznaju o neuspje-i
šnosti Husserlova pokušaja izvođenja intersubjektivnosti i društvenosti svijeta iz
intencionalnih radnji transcendentalnog subjektiviteta (prema petoj m editaciji u
kartezijanskoj m editaciji), Schütz je ostao u svojim izjavama nekako dvosmislen,
posebno u objavljenim člancim a u vezi sa svojim odnosom prema fenom enološkoj
redukciji i značenju Husserla.
Izuzetak su njegova pisma prijatelju A. Gurwitschu iz godine 1958-1959, gdje zauzi-
ma vrlo odbacujući stav.14 Kako god bilo, puno važnija je činjenica da Schütz od
samog početka ostaje u svojoj analizi na razini tzv. konstitutivne fenom enologije
prirodnog stava, što znači na razini koja ne zahtijeva transcendentalno utemeljenje.
Radi se o nekoj vrsti deskriptivne psihoiogije svijesti, koju spom inje Husserl i o
kojoj kaže: "ipak čisto deskriptivna psihologija znanosti, iako se njen pravi metodo-
loški značaj otvorio već s fenom enologijom , ona nije ni sama transcendentalna
fenom enologija u tom smislu kako smo to odredili s transcendentalno-fenom enolo-
škom redukcijom ."15 U tom smislu Schütz upotrebljava takoder naziv psihologija
internacionainosti (ili ontologija realnog svijeta) i pritom polazi od teze da je svijet
života već uvijek društveni svijet i ne tek naknadno kako to siijedi iz Husserl öve
transcendentalne analize (znaöi da zajednica i društvo nisu "subjektiviteti višeg
reda"). Društvena (kulturna) znanost (koja ima za predm et intersubjektivni društveni
svijet života) principijelno je "mundana" znanost. Zato ü njenom okviru nemamo
neposredno posla s konstitucijom fenomena u transcendentalno reduciranoj sferi, već
s odgovarajućim korelatim a "prirodnog stava", to jest s fenomenima mundane inter-
13 Edmund Husserl: Kartezljanske meditacije, Mladinska kniga 1975, str. 181.
14 llja Srubar, ibid., str. 71-72, pogl. također A. Schütz: Husserls Bedeutung für die Sozialwis­
senschaften, Gesammelte Aufsätze I, str. 172-73, u orig. Collected Papers I, str. 149.
15 E. Husserl: ibid, str. 78..
118
subjektivnosti. Eidetsku metodu, koja nam om ogućuje analizu invariatnih struktura u
toj sferi, je, kao §to je već spomenuto, Schütz po Husserlu nazvao "konstitutivna
fenomenologija prirodnog stava."16 Na taj način Schütz je otvorio put u teoriju
svijeta života.
III. S vijet života kao neproblem atiziran tem elj (sociološke) znanosti
To da konstitutivna fenom enologija prirodnog držanja (kao ontologija realnog svijeta)
ne zahtijeva transcendentalno-fenomenološko utemeljenje znači da u "zagradi" nije
dato uvjerenje o postojanju (vanjskog) svijeta. U "zagradi" (epochš) je postavljena
sumnja da bi svijet mogao biti drugačiji nego što se pokazuje. Čovjek u prirodnom
odnosu gradi svoje interakcije na osnovi pretpostavke o nepromjenjivosti nekih
zriačajnih "parametara" svakidašnjeg života (Husserl ih je objasnio s dva "idealiteta":
"ich kann immer wieder" i "Und so weiter"). Dakie to da je svijet to što se upravo
pokazuje, znači također da pretpostavljam da će takav (nepromijenjen) i ostati, jer
je samo tako moguće izvođenje planiranih akcija. U knjizi Strukture realnog svijeta,
koju je na tem elju Schützovih skica završio i (posthumno) izdao T. Ldd<mätfn, može
se već na početku pročitati: "U prirodnom istavu uvijek se nalazim u svijetu koji je
za mene j^csiomski i samorazumljivo "istinit"... (taj svijet) je aksiomski temelj svih
dätösti, kao i aksiomski okvir u kojem mi se postavljaju problemi koje moram ri-
ješiti."17 Taj sviieLnije moj zasebni svijet, yeö je još od poöetka intersubjektivnogi
odnosno drustyenog karaktera. Zato u njemu važi prävllö recipročnosti perspektfvä,
jer samcT'täko i S'chütz i Luckmann tvrde da se na podruöju tog "svijeta" može
uspostaviti "zajednička komunikativna okolina". (Radi se o tezi koju je kasnije
preuzeo Habdrmas). Svakidašnji život kao dio cjelokupnog realnog svijeta za čovjeka
s prirodnim stavom je najvažnija i uzvišena reainost (paramount reality). Ta realnost
je također osnova za sve druge reainosti ili smislene/poimajuće poduniverzume ili
smislene oblasti (subuniverse ili provinces of meaning), kao §to su svijet snova i
fantazije, pa i svijet znanosti.
Tu činjenicu bi morala, po Schützu (Luckmannu), uvažavati također i sociološka
metodologija: "Znanpsri, koje žele razumjeti i pojasniti ljudsko djelovanje i mišljenje,
moraju početi s öpisom ' psnovnih struktura predznanstvene - i za čovjeka koji živi u
prirodnom odnosu - saThorazumljive reainosti."18 Prirodne nauke ne trebaju takav
opis (tu vidim o da je Schütz Husserlovu tezu o "krizi evropskih znanosti" suzio samo
na sociologiju) jer: "Djelovanje, podaci i dogadaji, s kojima ima posla prirodoslovac,
samo su djelovanja ... iznutra opažanog polja; to polje nema nikakvog "značenja" za
molekule, atome i elektrone u njemu. Ali činjenice, događaji i podaci s kojima raspo-
laže sociolog imaju sasvim drugu strukturu. Njegovo polje opažanja, društveni svijet,
u načelu nije nestrukturiran. Ima posebno značenje (meaning) i relevantnu strukturu
16 A. Schütz: Phenomenology and the Social Sciences, Collected papers I, str. 118. do 139, posebno
str. 132.
17 A. Schütz/T. Luckmann: Strukturen der Lebenswelt, I, II, Suhrkamp, 1979, str. 25-26.
18 Ibid, str. 25.
119
za Ijudska bfća koja žive, misle i djeluju u njemu. Oni su predselekcionirali i prein-
terpretiraü (they have preselected and preinterpreted) taj svijet sa serijom zdravo-
razumskih konstruktata... Misaoni objekti (thought objects), koje su konstruiralij
sociolozi, odnose se i tem elje na misaonim objektma, koje je sa zdravorazumskirnl
mišljenjem konstruirao čovjek koji živi svoj svakidašnji život među Ijudim a."19
Objekt sociologije - socijalni svijet - je dakle još prije intervencije (i interpre-
tacije) sociologa interpretiran i osm išljen od sudionika koji se nalaze u prirodnom
odnosu ili stavu. Te sim bolične predstrukturiranosti realnosti sociologija pak ne
uzima za ozbiljno. Zbog toga se po Schützu javljaju paradoksi i m etodološki pro-
blemi. Zabluda objektivističkog pristupa, kaže u član^fku Društveni svijet i društveno
djelovanje,29 jest u tome da se društveni realitet supstituira s fiktivnim svijetom
teoretskih pojmova i konstrukata koji nemaju nikakve (smislene) veze s pojmovima i
^onstruktim a sudionika u svakidašnjem svijetu.
Schütz zato inzistira na nužnosti uključivanja "subjektivne Perspektive", to jest iz
zdravorazumske zalihe znanja (stock of knowledge) proizlazeće ishodfŠne orijentacije
sudionika u svakidašnjem realnom svijetu, u obiikovanje "objektivne" teorije. Zato je
naravno, potrebna neka teorija iii deskripcija reainog svijeta života, kao horizonta
predznanstveno sim boiično strukturirane sfere ijudskog djeiovanja i mišljenja. Na
tom mjestu, naravnö, ne mogu prikazati rezultate njegovih fenomenoloških mikroana-
liza (svakidašnjeg) reainog svijeta, koje su sabrane u pn/oj i drugoj knjizi već
spomenutih struktura svijeta života.21 Ovdje bih spomenuo da se Schütz i Luckmann
(kojeg moramo uzeti kao koautora) tu bave rasčlanjivanjem reainog svijeta na pro-
stornu, vremensku i društvenu dim enziju te problem atikom zalihe znanja (stock of
knowledge, Wissensvorrat) i društvene distribucije znanja (prva knjiga). U drugoj
knjizi radi se o analizi djeiovanja, pianiranja i m otiva djeiovanja te o problem atici
"transcendentalnosti" svakidašnjeg svijeta i iskustva u obiiku snova, fantazija, kriza,
teorija i jezičnih sim boia odnosno aprezentacije. Rezuitati tih mikroanaliza, koje je
Schütz počeo još u svom prvom djelu i u kojem raziikujem o tri faze (kao što sam
već spomenuo), Schützu služe kao teoretska odnosno filozofska pojašnjenja predmeta
odnosno objekta sociologije. Štoviše, anaiize tek om ogućavaju adekvatan pristup pred-
metu sociologije i tim e se uključuju u m etodologiju i epistem ologiju društvenih nauka
(sociologije). Ipak Schütz nigdje ne tvrdi da su te anaiize struktura svijeta života
nadomjestak za društvenu m etodologiju u užem m etodičnom ili istraživačko-tehničkom
smislu ili da su neposredno relevantne iii potpuno obavezujuće za cjelokupnu empi-
rijsku sociologiju. U tekstovim a, gdje načinje to pitanje, ustraje pri razlikovanju
između dvije vrste konstrukata: konsfrukata prvog ređa (first oder constructs) ili
sistema tipizacija sudionika u svakidasnjem životu te konstrukata drugpg reda, to
19 A. Schütz: Common-Sense and Scientific Interpretation of Human Action, Collected Papers I,
str.5.
20 A. Schütz: The social world and the theory of social action u Collected Papers II, str. 5.
21 A. Schütz/T. Luckmann, ibid. (druga knjiga je u njemačkom prijevodu izašla 1984. godine kod
istog izdavača). Više o nastanku te knjige vidi u uvodu T. Luckmanna u prvoj knjizi.
120
jest teoretskih ideainih tipova koji su u.biti racionalni modeli djeiovanja (za razliku
od Webera Schütz govori o personalnim idealnim tipovim a, koje öak naziva humun-
kulusi).22
Da bi zadovoljili takav zahtjev za poštivanjem specifičnosti društvenog (reainog)
svijeta kao objekta proučavanja, kao i zahtjev za rigoroznom logičnoznanstvenom
procedurpm (slično kao što važi u prirodoslovnim naukama), Schütz uvodi "postuiate"
relevantnosti (izabran problem proučavanja određuje konstrukciju idealnog tipa
odnosno ovaj ima značenje samo unutar problema), $ubj£ktivne interpretapije i njoj
komplementaran postuiat adekvatnosti (pojm ovi koji su upotrebljeni u teoretskom
konstrüktü möraju biti razumljivi akterima, koji su Objekt ideainotipske konstru-
kcije), te. postulata raciohälndsti i logične konzistence (koja bi trebala omogućiti
poštivanje znanstvene objektivnosti ideainih tipova). Ti postulati trebaii bi povezivati
konstrukte prvog s konstruktim a drugog reda. S tim u vezi Schütz epoche-u priro-
dnog stava tako reći dodaje jo§ epoch6 teoretskog stava (tu je suspendiran pragma-
tičan motiv, znaöajan za prirodni stav). Nije sasvim jasno na kakav način bi rezui­
tati analiza form alnih struktura svijeta života bili uključeni u obiikovanje ideainih
tipova. Još i više, Schütz se u određenim tekstovima zapliće u proturječja ili barem
otežava razumijevanje svojih namjera, naglašavajući totalni epistemoioški rascjep
izmedu prirodnog i teoretskog stava.
Kako možemo shvatiti konstrukte prvog reda i postuiat adekvatnosti? T. Parsons je,
recimo, to shvatio kao zauzimanje za čiste, neposredovane podatke na temelju kojih
se oblikuje teorija, što je za njega (bilo) svakako apsurdno.23 To se ne može shvatiti
niti u smislu tradicije čikaške škole ili recimo Whytove koncepcije promatranja sa
sudjelovanjem. Konstrukti prvog reda nisu neposredovani podaci (izjave sudionika),
već su ti podaci tu već "klasificirani", zahvaćeni u pojmovnu. mrežu, koja proizlazi iz
analiza (svakidašnjeg) reainog svijeta. Ta pojmovna mreža s kategorijama, kao što su:
da-bi i jer motivi, subjektivna i društvena zaliha znanja, prostorno, vremensko i
društveno rasčlanjivanje reainog svijeta, m ultiple realnosti itd., izvire iz suptüne
mikroanalize invariatnih struktura reainog svijeta (i na taj način tvori neku apodi-
ktičku bazu) i s tim također u najvećoj m ogućoj mjeri poštiva specifičnost predznan-
stvenog, pragmatiöno usmjerenog, zdravorazumskog sistema tipizacija sudionika u
svakidašnjem životu. To je u biti nekakva apodiktička formalna baza za obiikovanje
idealnotipskih teoretskih konstrukata. Pitanja i kontroverze, koje se kod toga pojav-
Ijaju, još nisu razrješana.
22 A. Schütz: Common-Sense and Scientific Interpretation of Human Action, ibid., str. 3-47, vidi
također: The social World and the theory of social Action, ibid.
23 A. Sch ützt. Parsons; ibid., str. 89-93, naroöito str. 104. Zanimljivo je da Parsons također
nakon 35 godina ustraje na istoj tezi. Vidi str. 128, ibid.
121
 IV. Teorija svijeta života odnosno fenomenološka
sociologija kao protosociologlja
Iz dosadašnjih izvoda slijedi da bi trebalo, pored prirodnog i teoretskog stava (odno-
sa), dodati još treći stav, koji je nekakav posrednik između prvog i drugog stava.
lako po Schützu društvenjak (sociolog), koji proučava (ili prim jenjuje) formainu,
apodiktičnu strukturu svijeta života, kao hermeneutiökog okvira za razumijevanje
sudionika (kao objekata istraživanja), zauzima prirodan stav, ali taj stav nije isto
kao i stav aktera u svakidašnjem životu.
Društvenjak-fenomenolog se inače spušta na razinu koja je biizu svakidašnjem životu,
međutim tem atizira ono što se sudionicim a čini samorazumljivim, rutinskim i što je
kod njih tek rijetko predmet (samo) refleksije (samo u slučaju "krize" kad postojeća
zaliha znanja nije dovoijna za rutinsko rješenje novih problema). Do tog zaključka
doiazimo također ako prihvatim o tezu da teorija svakodnevnog svijeta života nije
empirijska znanost odnosno socioiogija niti nadomjestak za nju. Ako prihvatimo
Luckmannovu tezu da se radi o protosociologiji,24 gdje važi da (Schützova) fenome-
noiogija svijeta života "još nije sociologija i također nije više sociologija ("ist keine
Soziologie, noch nicht und nicht mehr") tada dakie imamo: 1) difuznu razinu svaki-
dašnjeg svijeta života koji znanosti nije neposredno dostupan, 2) fenomenološku
razinu (protosocioiogija) koja to difuzno polje stavija u kategorije teorije-filozofije,
poštivajući logiku konstitucije i konstrukcije društvenog svijeta aktera na prvoj
razini i 3)' teoretsko-znanstvenu (empirijsku) razinu gdje na podlozi protosociološke
druge razine oblikujem o racionaine idealnotipske modeie.
Protosocioiogija je u najmanju ruku pragmatski zamisljena kao form aiiziran metateo-
retski jezik odnosno transform acijska matrica koja siuži za prövodenje "prirodnog"
(Svakidašnjeg) jezika na jezik znanosti odnosno socioiogije (društvenih nauka). Na
taj način pomaže (po Luckmannu) pri rješavanju eiementarnih m etodoloških probiema
promatranja, mjerenja, klasifikacije, prim jerijivosti itd. Protosocioiogija, kako ju je
utemeljio A. Schütz, je s jedne strane neka vrst iz filozofske antropologije proiz-
lazeća epistem ologija (refieksija predmeta istraživanja), s druge strane pomoćna
znänöst za sociologiju (kako kaže Luckmann: "Grundlagen" - und Hilffewissenschaft-
für Soziologie"). Razjašnjavanje pitanja, koja prizlaze iz (Schützove) protosociologije
odnosno njenog "statusa", ovdje nije moguće. To može biti predmet posebne studije.
Ukratko možemo reći slijedeće: pored svih zadrški i skepse prema Schützovom proto-
sociološkom konceptu kao univerzalnog (društvenog - znanstvenog ili barem socioio-
škog) metateoretskog jezika (mathesis universalis), taj koncept sociologa (društve-
njaka) usmjerava "epistemoioskoj refieksivnosti".^ Ili drugim riječim a: sociologa
senzibilizira za pitanja koja proizlaze iz posebne strukturiranosti socioioškog (dru-
štvenog) predmeta istraživanja. Bez toga bi sociologija (definitivno) zapaia u naivni
realizam odnosno empiricizam i/iii apstrakcionizam "velikih teorija".
^ T. Luckmann: Phänomenologie und Soziologie, ibid.
25 T. Luckmann: Philosophie, Sozialwissenschaft und Altagsleben, str. 43, u: Lebenswelt und Ges­
ellschaft, UTB Schöningh 1980.
122
V. Suvremena recepcija A. Schütza
Kao što smo već spomenuli, Schützov opus je u zadnjih deset godina konačno dobio
Status socioioške klasike. To znači da na osnovi tog opusa nastaju (nove) škole i
usmjerenja ("paradigme"), da se tiskaju njegova djela i da se pritom ide za oblikova-
njem cijele infrastrukture (arhivi, studije, izrada podrobne bibliografije, detaljne
analize pojedinih razdobija i utjecaja, sim poziji itd.), da se povećava broj citata kod
suvremenih autora, što znači da je kiasik prihvaćen kao takav i kod sociologa koji
pripadaju drugim "paradigmama", itd.
Na ovom mjestu ne bih se upuštao u ocjenu pojedinih smjerova (odn. škola) koje su
nastale iz Schützove ostavštine ili su se na nju pozivale. Sasvim sigurno možemo reći
da ti smjerovi (različito nazvani: fenomenološki usmjerena sociologija, interpretativna
paradigma, "action approach") u akademskom svijetu nisu marginalnog značenja.
Etnometodologija je inaöe izgubila dosta od svoje atraktivnosti i koncentracijom na
"konverzacijsku analizu" skrenula je u priiično em pirijski smjer (neki se nadaju d a l
će ta analiza form ulirati invariatna pravila verbalne komunikacije).26 U Saveznoj)
Republici Njemačkoj, gdje prevladavaju tri glavne paradigme: postmarksizam ("kasni"
Habermas, Offe i dr.), sistemska teorija (Luhmann, Münch), fenomenoioški smjer
(Luckmann, Grathoff i dr.), Schütz je prisutan ne među posijednjim već i u prve
dvije paradigme. Luhmann ga je plodno ukljuöio u objašnjenje koncepcije redukcije
kompleksnosti (upozoravam na djelo Das Vertrauen). Najvise ga je izvan "fenomeno-
loške" paradigme u zadnje vrijem e popularizirao, ako možemo to tako reći, Habermas
u svojem najpoznatijem djelu Teorija komunikativnog djelovanja (Theorie des komu-
nikativen Handelns).
Usprkos svoj to j literaturi i informacijama, Schütz je (i također noviji fenomenološki
smjerovi) kod nas praktično nepoznat. U svoj (u poratnoj) jugosiavenskoj sociologiji
(i filozofiji) možemo na prste jedne ruke (možda i koji prst više) prebrojiti autore
koji su spom injali Schütza ili se na njega pozivali.2 ' Pored Brdarove,28 ova studija
je jedina koja se više sistem atično bavi njime. I prijevoda još nikakvih nije büo,
tako da su prijevodi u Novoj reviji prvi prijevodi Schütza u Jugoslaviji.
26 Više o novim tokovima u etnometodologiji pogledaj u: Thomas Eberie, ibid, str. 438-510.
27 Spomenut ću u prvom redu: Dmitrij Rüpel: Problematizacija sociološkog “zdravog razuma", Pro-
blemi br. 121-22, 1973, te: Socioiogija kulture i umjetnosti, DZS, 1985, Ivan Kuvačić: Znanost I društ-
vo, Naprijed, 1977; Frane Adam: Kvalitativna metodologija i akcijsko istraživanje, Časopis za kritiko
znanosti, 1982, str. 157-166; Vesna Pešić: Etnometodologija i sociologija, Sociologija, br. 2-3,1983.
2® U vezi s Brdarovom studijom imam nekoliko napomena. Mislim da ta studija relativno dobro i
korektno prikazuje filozofske dimenzije Schützove koncepcije, naročito odnos prema Bergsonu i Husserlu,
kao što proizlazi iz prve Schützove knjige, ali sociološke implikacije su pak premalo razrađene. Osim
toga mislim da se autor u tom djelu previše oslanjao na interpretaciju ruskog sociologa Jonina, a
premalo na neka važna, naročito kasnija Schützova djela. Zato mu Schütz ispada kao potpuni subjektivist
i mentalist. Tako Brdar tvrdi: ...“da ima društvena stvarnost takav smisao, kakav joj daju individue u
svakidašnjem životu, pa je u potpunosti svedena na procese njihovog objašnjenja" (str. 82). III "da se
znanstveno mišljenje pokaže kao jasno i logično dosijedno mišljenje čovjeka u svakidašnjem životu"
(str. 86). Obje tvrdnje sa Schützern nemaju nikakve veze.
123