PEDAGOŠKI FAKULTET

ODSJEK ZA EDUKACIJU I REHABILITACIJU

Odnos vlasti prema osobama sa invaliditetom

u Americi
Seminarski rad
Uvod

Invaliditet predstavlja razvojni proces koji nastaje kao rezultat međudjelovanja osoba s
invaliditetom i prepreka koje proizlaze iz okoline, a koje onemogućuju njihovo ravnopravno
sudjelovanje u društvu. Osoba s invaliditetom je svaka osoba koja ima dugotrajna tjelesna,
mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama
mogu sprječavati njezino ravnopravno sudjelovanje u društvu. Danas je u svijetu oko 700
milijuna osoba s invaliditetom, stoga je ovdje riječ o „najbrojnijoj svjetskoj manjini“ koju
posebice dotiče sve češća nezaposlenost. Odnos prema licima sa invaliditetom se mijenjao
kroz vrijeme, ali ni do današnjih dana, u većini društava, odnos prema licima sa invaliditetom
nije isti kao prema licima bez invaliditeta. Većina modernih društava je trenutno u fazi
socijalnog uključivanja lica sa invaliditetom, zasnovanog na principima ravnopravnosti i
zabrane diskriminacije. Tome je u značajnoj mjeri doprinio pokret lica sa invaliditetom, koji
se nekoliko decenija unazad bori za ravnopravnost i poštovanje prava lica sa invaliditetom.
Od početka 80-ih godina na agendi Ujedinjenih nacija bilo je nekoliko aktivnosti koje su se
odnosile na ljudska prava lica sa invaliditetom , njihovo puno učešće u društvu i
ravnopravnost, što je rezultiralo usvajanjem Konvencije o pravima lica sa invaliditetom
(2006). Godina 2020. je bila trideseta godišnjica Amerikanaca sa Zakonom o invaliditetu
(“ADA” i s izmjenama i dopunama “ADAAA”) I četrdeset peta godišnjica obrazovanja osoba
s invaliditetom (“IDEA”). Iako primamljivo, previše je pojednostavljeno mjeriti konačni
utjecaj ovih zakona na živote Amerikanaca s invaliditetom njihovim navodnim "uspjesima" ili
"neuspjesima" do danas Compare (David A. Garvin & Michael A. Roberto,2001). Naprotiv,
kao i za sve zamašne političke napore, ADA I IDEA se razvija u jedinstvenom američkom
kontekstu (Peter Blanck, 2005). Ipak, trebaju generacije da ispune težnje ovih zakona i da ih
ponište stoljeća segregacije, stigmatizacije i diskriminacije osnova invaliditeta. Ipak, mnoštvo
znanstvenika iz raznih disciplina - prava, politologije, ekonomije, povijesti, psihologije i
sociologije su smatrali prikladnim pokušati odgovoriti na meta-pitanje da li ADA i IDEA su
postigle svoje ciljeve. Za takvo takvo bodovanje koriste kriterije kao što su stope zaposlenosti,
obrazovanje napredak i analize troškova i koristi. Kao što je rečeno, teško je odgovoriti na
takva pitanja jednom ili čak nizom studija ( Robert Rosenthal & Peter David Blanck,, 1993).
Naravno, zakoni koji mijenjaju paradigmu poput ADA i IDEA utječu i pod utjecajem su
dinamičnih društvenih snaga u kombinaciji tijekom vremena. Ponavljajuća nit u doprinosima
je priznanje da je ADA I IDEA su evoluirajuća društvena nastojanja kada je riječ o
invaliditetu u Americi. Pojavom socijalnog modela invaliditeta i modela ljudskih prava dolazi
do značajnih promjena u odnosu društva prema osobama s invaliditetom. Uvažavajući
‘socijalni model invaliditeta, utemeljuju se inkluzivna istraživanja koja su nastala kao
odgovor ne samo na isključenost osoba s invaliditetom iz procesa istraživanja, već kao
potrebna reakcija u smislu pritiska osoba s invaliditetom te uskraćivanja njihovih prava. U
svjetlu socijalnog modela usvojena je i međunarodna klasifikacija funkcioniranja, invaliditeta
i zdravlja-ICF. Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom bila je potrebna zato što su se
osobe s invaliditetom dugo vremena smatrale ‘predmetima’ skrbi ili medicinskog tretmana
umjesto ‘nositeljima’ prava. Odluka da se tome pridodaju instrumenti univerzalnih ljudskih
prava specifičnih za osobe s invaliditetom nastala je iz činjenice da je, unatoč tome što osobe
s invaliditetom teoretski stječu pravo na sva ljudska prava, još uvijek, u praksi, nemaju
osnovna prava i temeljne slobode koje pripadaju većini ljudi.

• Odnos Američkog društva prema osobama sa invaliditetom

Oko 43,000.000 Amerikanaca ima jedan ili više fizičkih ili mentalnih oštećenja (invaliditeta,
nedostataka) a ovaj broj postaje sve većim kako populacija u cjelini postaje starijom. U svojoj
povijesti ljudsko društvo je pokazivalo tendenciju izoliranja i segregacije pojedinaca s
invalidtetom i, usprkos nekih poboljšanja, ovakvi oblici diskriminacije pojedinaca s
invaliditetom i dalje ostaju ozbiljan i prevladavajući društveni problem. Diskriminacija
pojedinaca s invaliditetom održava se na tako kritičnim područjima kao što su zapošljavanje,
stanovanje, boravak u javnim prostorima, školstvo, prijevoz, komunikacija, rekreacija,
institucionalizacija, zdravstvene službe, glasovanje i pristup javnim službama. Za razliku od
osoba koje su iskusile diskriminaciju na temelju rase, boje kože, pola, nacionalnog porijekla,
religije, ili starosti – osobe koje doživljavaju diskriminaciju na temelju invaliditeta često nisu
imale zakonskog uporišta za suzbijanje ovakve diskriminacije. Dakle, u antičko je doba prema
invalidima uglavnom dominirao netolerantan stav, pa za njih nije ni bilo moguće organizirati
sustavnu brigu i zaštitu. U srednjem vijeku se stav prema tim osobama donekle izmijenio.
Netolerantan odnos se postupno transformira u tolerantan temeljen na ideologiji kršćanstva,
koja propagira samilost prema slabima i nemoćnima. Prosjačenje postaje glavnim
“zanimanjem” tih osoba, s vremenom niču i prve ustanove za njihovo zbrinjavanje pri
samostanima pojedinih crkvenih redova – bratovštine ili kongregacije, ksenodohije za strance,
tiflokomije za slijepe itd (Brohier, W. H.,1995). U doba reformacije je tolerantan stav
djelomično narušen demonološkim stavom, osobito u odnosu na mentalno zaostale. U
razdoblju od sredine 14. do početka 16. stoljeća humanizam i renesansa usmjeravaju pažnju
čovjeka i na njegove ovozemaljske potrebe, pa i invalidi, postupno, postaju sve više
predmetom interesa, najprije istaknutih pojedinaca, a zatim i društva. Tako Vives (1492.–
1540.) izražava vjeru u mogućnost školovanja i osposobljavanja slijepih. Time je imućnije
pojedince svoga vremena potakao na organiziranje obrazovanja takvih osoba. Amerika u
sklopu odnosa prema osobama sa invaliditetom se ponašala na sličan način kao I ostatak
svijeta kroz historiju. Kako bi se to stanje popravilo donešen je zakon ADA i IDEA. Tokom
pet godina koje su prošle od kada je proglašen zakon ADA, Nacionalno vijeće za invalidnost
pratilo je napredak njegove primjene. Između veljače i lipnja 1995, u duhu svog zauzimanja
za građane s invaliditetom ove zemlje, Vijeće je pohodilo svih 50 država, Federalni distrikt
Columbia i Američke djevičanske otoke da bi saznalo koliko je zakon ADA bio učinkovit u
osiguravanju jednakih mogućnosti, punog sudjelovanja, nezavisnog življenja i ekonomske
samostalnosti američkih građana s invaliditetom.

Susrećući tisuće ljudi s invaliditetom, kao i članove njihovih obitelji, poslovne ljude i javne
djelatnike, Vijeće je otkrilo da je zakon ADA donio stvaran, konkretan napredak. Izvješće
koje slijedi dokumentira stvarne promjene u životu stvarnih ljudi. Pokazuje ovo:

• Ljudi s invaliditetom ponosni su što su ravnopravni američki građani.

• Djeca i mladež s invaliditetom ohrabrena su da idu u školu, da sudjeluju i uče od

svojih zajednica i da se pripremaju za zaposlenje.

• Odrasli s invaliditetom otkrivaju smanjenje barijera zapošljavanju i veću slobodu u

putovanjima i kretanju u njihovim zajednicama pa postaju redovite kupci u
pristupačnim im radnjama.

• Obitelji su potaknute da se drže skupa i da u potpunosti sudjeluju u životu svojih

zajednica.

• Gospodarski subjekti mijenjaju svoju politiku, svoje prostorne uvjete i svoje stavove.

• Sela, gradovi, okruzi i države na ljude s invaliditetom gledaju kao na prave građane.

Iako pet godina uistinu nije vrijeme u kojem bi se moglo očekivati potpuno postizanje ovih
dalekosežnih ciljeva, ipak to razdoblje čini dovoljan vremenski okvir da se ustanovi u kojem
su stupnju napori na primjeni zakona rezultirali uspjehom u pravcu dugoročnog uspjeha. Bez
ovakve „opipljive provjere” moglo bi se dogoditi da obećavajući pristupi koji se sada
prakticiraju ostanu nezapaženi pa izgube podršku, ili pak da pogrešna nastojanja u primjeni
udalje državu od postizanja ciljeva Zakona. Osim toga, kao što je slučaj sa svakim zakonom
koji nastoji definirati i unaprijediti ljudska prava, zakon ADA bio je izvrgnut različitim
kritikama objavljenim u popularnim medijima. Istraživanje pokazuje da se velika većina ovih
kritika bazira na informacijama koje su ili pogrešne ili usredotočene na ekscesne situacije. Na
primjer, bilo je optužbi kako će provedba zakona ADA dovesti do bankrota američkog
gospodarstva. Međutim, nije bilo izvještaja ni o jednom jedinom takvom slučaju, niti je do
toga moglo doći, s obzirom na fleksibilan test u odredbama ADA o razumnim prilagodbama i
neprimjerenom opterećenju.

• Zakon o Amerikancima s invaliditetom (“ADA”) i Zakon o obrazovanju

osoba sa invaliditetom (“IDEJA”)

Ovo izdanje Simpozija u prvi plan donosi priče i borbe Amerikanaca s invaliditetom, te
članova njihovih obitelji I pristaše (Peter Blanck, 2005). Pojedinci koji sudjeluju u ADA i
IDEA dijele zajedničku težnju za uključivanjem, samonapretkom i osobnim dostojanstvom.
One su prve "osobe", od kojih svaka traži individualno razmatranje njihovih jedinstvenih
ljudskih identiteta (Rachel Kahn, 2011). Njihove persone, kao i za sve nas, oblikuje društvo,
kao i vještine, emocije, motivacije i preferencije. Ova fluidnost predstavlja primjer
evoluirajuće kvalitete čovjeka. Načela ADA i IDEA usklađena su s ovom dinamikom i
individualiziranim pogledom na osobnost. Za “invaliditet” se kaže da je prirodni dio života.
Često su to samo stavovi i prepreke društva koje će dovesti do percipirane razlike, bilo da je
fizička ili mentalna. Ovo nije uvijek bio slučaj u Americi i diljem svijeta. Doista, to je
relativno nedavni pomak u perspektivi koji su uhvatili IDEA i the ADA, a temelji se na
pokretima za prava Afroamerikanaca, žene, starije odrasle osobe i osobe s različitim
seksualnim orijentacijama i rodni identiteti. Ne treba se uzimati zdravo za gotovo da
savremeni pogled na invalidnost je dramatična promjena u perspektivi, od medicinskog stanja
do biti izliječen i sažaljen, ili toleriran tj. “vrijedan”, prema prihvaćanju i smještaj razlike kao
dio ljudskog iskustva i individualnog identiteta (Peter Blanck , 2014). Kao takva, jezgra ADA
i IDEA je isto toliko oblikovana poštovanjem ljudske različitosti budući da su usmjerene na
iskorjenjivanjem diskriminacije u društvu. IDEA i ADA pojačavaju tu podršku jer je ljudska
raznolikost središnja za mogućnost uključivanja i sudjelovanja u obrazovanju, zapošljavanju i
životu u zajednici, i moraju biti popraćene promjenama ili prilagodbama od strane društva
sama.Sukladno tome, ADA-in je "integracijski mandat" potvrđen od strane Vrhovnog suda
SAD-a u temeljnom predmetu ADA, naslov II (Olmstead, 1999). Slično svom prethodniku u
području rase i obrazovanja, Brown protiv odbora za obrazovanje,Olmstead nalaže da
odvojeni i neintegrirani životni aranžmani koje sponzorira država mogu biti diskriminirajući
prema osobama s invaliditetom koje žele i moguživjeti s odgovarajućom potporom u
zajednici. IDEA-ina pretpostavka koja uvažava pretpostavku javne škole, odbacuje uvjerenje
da sva djeca s teškoćama u razvoju najbolje uče u odvojenim razredima, te odbacuje
mogućnost da osobe s invaliditetom najbolje napreduju u strukovnom obrazovanju vještine u
odvojenim zaštićenim radionicama. Vrhovni sud zaključio da neopravdano odvajanje od
zajednice predstavlja diskriminacija prema ADA. Zakon o Amerikancima s invaliditetom
stupio je na snagu 1990. godine amandmana američkog Kongresa i potpisan od strane
predsjednika Georgea H. W. Busha. ADA je zakon o građanskim pravima koji ima za cilj
izgraditi sveobuhvatnu zabranu diskriminacije prema osobama s invaliditetom. "Invalidnost"
je oštećenje osobe, bilo fizičkog ili mentalnog, što uvelike utječe na glavne aktivnosti osobe u
životu. Međutim, određeni uvjet će se smatrati invaliditetom u svakom pojedinačnom slučaju.
Oštećenje sluha koja se može ispraviti korištenjem pravog receptusa leća neće se smatrati
invaliditetom. To je isto kao tzv. Onesposobljenost koja je rezultat neodgovornog korištenja
tvari. ADA štiti prava osoba s invaliditetom da budu zaposleni sve dok su oni kvalificirani i
podvrgnuti se postupcima prijave za posao. Ovaj zakon također pokriva prava Amerikanaca s
invaliditetom da imaju pravo na javni prijevoz, javni smještaj, telekomunikacije i druge
posebne odredbe. Zakon o obrazovanju osoba s invaliditetom također je stupio na snagu 1990.
godine, koji je donio američki kongres i potpisan od strane predsjednika Georgea H. W.
Busha. IDEA je federalni zakon Sjedinjenih Američkih Država koji ima za cilj pružiti ranu
intervenciju i posebnu edukaciju među onima koji imaju teškoće s invaliditetom. Također
pruža i druge srodne usluge koje bi mogle biti korisne za djecu s teškoćama u razvoju. Ovaj
zakon pokriva obrazovne potrebe ove djece od rođenja do dobi od 18 ili čak 21 godine.
Postoji nekoliko izmjena i dopuna kako bi djeci s teškoćama u razvoju omogućila besplatno
odgovarajuće javno obrazovanje (FAPE). FAPE je posebno planiran za njih kako bi im
pomogli pripremiti se za napredno obrazovanje, mogućnosti za zapošljavanje i dobru i
neovisnu život.
 • Vjerodostojnost zakona

Iako je raspon invaliditeta širok, većina osoba s invaliditetom dijeli središnje iskustvo
ukorijenjeno u stigmatizaciji, diskriminaciji i ugnjetavanju. S obzirom na to, nije
iznenađujuće da su stope invaliditeta najveće među starijim osobama, Afroamerikancima,
siromašnim i plavim ovratnicima (Hendricks, Schiro-Geist i Broadbent, 1997.). U usporedbi s
osobama bez invaliditeta, osobe s invaliditetom češće su nezaposlene i podzaposlene te stoga
često padaju ispod granice siromaštva. Invalidnost je često u pozitivnoj korelaciji s lošim
obrazovanjem, dobi i siromaštvom. Afroamerikanci imaju dvostruko veću vjerojatnost od
bijelaca da imaju određenu razinu invaliditeta, a njihova je zastupljenost čak i veća u
populaciji s potpunim invaliditetom. Više žena nego muškaraca ima invaliditet. Problemi
niskih plaća i nezaposlenosti se pogoršavaju jer osobe s invaliditetom često trebaju više
medicinske i bolničke skrbi od drugih, manje je vjerojatno da će imati zdravstveno osiguranje
i troše više vlastitog novca na medicinsku skrb nego radno sposobni (Blanck, 1996; Karger &
Stoesz, 2009; Kim, 1996). Ekonomske poteškoće koje doživljava invalidna populacija su
zapanjujuće. Na primjer, oko 73% osoba s invaliditetom je nezaposleno, 22% ne završava
srednju školu, a 26% živi ispod granice siromaštva (usporedbe radi, samo 8% osoba bez
invaliditeta je siromašno; Bricout, 2007.; Biro za rad Statistics, 2009; Disabled People's
International, 2006; Kopeks, 1995; McNeil, 2000; NOD/Harris, 2000). Štoviše, srednji prihod
za osobe s teškim invaliditetom bio je 12 800 USD u 2002. u usporedbi s 25 000 USD za
populaciju bez invaliditeta (Disabled People's International, 2006). Fakultetsko obrazovane
osobe s invaliditetom zarađuju manje novca tijekom svog života od svojih kolega bez
invaliditeta (Bricout, 2007.; Hendricks et al., 1997.). Prethodni podaci sugeriraju da ADA nije
bila uspješna u poboljšanju ekonomskih uvjeta osoba s invaliditetom; ipak samoizvješća
ukazuju na određeno poboljšanje. Dok je istraživanje NOD/Harris (1998.) pokazalo da je 58%
ispitanika s invaliditetom izjavilo da ADA nije značajno poboljšala njihove živote,
istraživanje NOD/Harris iz 2000. pokazalo je da 63% ispitanika s invaliditetom vjeruje da im
se život doista poboljšao u posljednje desetljeće. Posljedično, žiri još uvijek nije u vezi s tim
da li korisnici ADA-e percipiraju da je zakon dramatično promijenio kvalitetu njihovih života.
Kao i drugi zakoni koji se temelje na građanskim pravima, ADA je izazvala i izazvala kritike i
reakcije nekih od onih koji su po zakonu prisiljeni pružiti smještaj osobama s invaliditetom.
Ovu reakciju pogoršava uporno uvjerenje da su neki ljudi pod okriljem ADA-e zlonamjerni.
Ova kritika podsjeća na vjekovnu razliku između dostojnih i nedostojnih siromaha. Štoviše,
problem utvrđivanja tko je s invaliditetom otežan je zbog onih čiji invaliditet nije odmah
vidljiv, kao što su osobe s invaliditetom s mekim mišićima i mentalnim ili emocionalnim
problemima koji izgledaju robusni, sposobni i sposobni za rad. Bricout (2007) je primijetio da
je nekoliko studija pronašlo pomiješane pozitivne i negativne stavove, stereotipe i stavove
prema osobama s invaliditetom među poslodavcima, susjedima, vršnjacima, učiteljima i
drugima (Bruce, Harman i Baker, 2000.; Clark, 1997.; Hernandez & Keys, 2000; Silverman &
Segal, 1996). Ta dva djela uglavnom pokrivaju prava punoljetne osobe i prava djece s
teškoćama u razvoju. Od tada je diskriminacija postala problem. Kongres SAD-a ima za cilj
olakšati diskriminaciju među ljudima koji počinju prvi s osobama s invaliditetom. Glavni cilj
ADA-e bio je promicanje mogućnosti zapošljavanja za osobe s invaliditetom. Amerikanci s
invaliditetom obično imaju ozbiljne poteškoće pri zapošljavanju čak i u snažnom
gospodarstvu, ali čini se da je gospodarski pad pogoršao njihovu situaciju. Do listopada 2009.
stopa nezaposlenosti osoba s invaliditetom iznosila je 16,5% u odnosu na 9,2% za osobe bez
invaliditeta. Krajem 2009. godine samo je 21% osoba s invaliditetom bilo u radnoj snazi, u
usporedbi sa 71% opće populacije (Zavod za statistiku rada, 2009.). Iako ovi podaci upućuju
na to da je ekonomski učinak ADA-e bio manje nego uspješan, podaci o zapošljavanju i
ekonomiji mogli bi biti daleko gori bez ADA-e.

• Zaključak

Američki ured za popis stanovništva (2002.) izvještava da gotovo svaki peti Amerikanac
samoprocjenjuje neku vrstu invaliditeta, a svaki deseti doživi teški invaliditet. Oko 8% do
17% stanovništva u dobi od 20 do 64 godine ima invaliditet koji ograničava njihovu
sposobnost zapošljavanja, a otprilike polovica tog broja invalidi su do te mjere da ne mogu
raditi ili mogu raditi samo neredovito (vidi tablicu 1. i 2). Prema definiciji ADA-e, više od
polovice svih onih od 65 i više godina ima invaliditet (U.S. Department of Commerce, 1997.).
Od 51 milijuna Amerikanaca s invaliditetom, manje od 4 milijuna je legalno slijepo, gluho ili
u invalidskim kolicima. Ovi podaci pomažu ilustrirati nejasno tumačenje oko toga što čini
invaliditet, dopuštajući tako velikom broju ljudi s različitim razinama široko definiranih
invaliditeta da potraže zaštitu prema ADA. ADA je bio najopsežniji zakon za osobe s
invaliditetom ikad donesen u Sjedinjenim Državama. Proširila je slična građanska prava na
osobe s invaliditetom koja su druge skupine već imale na temelju rase, spola, nacionalnog
podrijetla i vjere. Slično drugim zakonima o građanskim pravima, ADA je zabranila
diskriminaciju na temelju invaliditeta pri zapošljavanju u privatnom sektoru, u aktivnostima
državne i lokalne uprave, te u javnom smještaju i uslugama, uključujući prijevoz (Uprava za
razvojne teškoće, n.d.). Iako je proširenje građanskih prava na osobe s invaliditetom
zadovoljilo neke pristaše uspostavljanjem zaštitnog pariteta s drugim marginaliziranim
skupinama, ono je otuđilo druge, posebice male poslodavce, koji su smatrali da su povrijeđeni
zahtjevima Zakona o smještaju. Gotovo od svog početka, ADA je predlagala pitanja o tome
što je invaliditet. Neki pristaše tvrde da nije dovoljno široka, dok drugi tvrde da su kategorije
previše sveobuhvatne. Ipak, ADA definira osobu s invaliditetom kao osobu s tjelesnim ili
mentalnim oštećenjem koje bitno ograničava jednu ili više važnih životnih aktivnosti; ima
evidenciju o ovom umanjenju; ili se smatra da ima takvo oštećenje. ADA definicija
invaliditeta nužno je široka kako bi se izbjeglo isključivanje bilo koga s legitimnim
zahtjevom.

• Literatura:

• Blanck , P. D. ( 1996 ). Empirical study of the ADA (1990–1994) . Behavioral

Science and the Law , 14 ( 1 ), 5 – 27 . [ HYPERLINK
"https://www.tandfonline.com/servlet/linkout?
suffix=CIT0005&dbid=16&doi=10.1080%2F1536710X.2010.493468&key=10.1002
%2F%28SICI%291099-0798%28199624%2914%3A1%3C5%3A%3AAID-
BSL224%3E3.0.CO%3B2-6"Crossref HYPERLINK
"https://www.tandfonline.com/servlet/linkout?
suffix=CIT0005&dbid=16&doi=10.1080%2F1536710X.2010.493468&key=10.1002
%2F%28SICI%291099-0798%28199624%2914%3A1%3C5%3A%3AAID-
BSL224%3E3.0.CO%3B2-6"], [PubMed], [Web of Science ®], 
• Brohier, W. H. (1995.) The Salamanca statement and framework for action on special
needs education, The Educator Vol. VIII, No. 1, p. 4-6.

• Bricout , J. C. ( 2007 ). Has the Americans with Disabilities Act (ADA) gone too far?
No . In H. Karger , J. Midgley , P. Kindle , & C. B. Brown (Eds.), Controversial
issues in social policy (pp. 144 – 160 ). Boston : Allyn & Bacon .

• Bruce , A. J. , Harman , M. J. , & Baker , N. A. ( 2000 ). Anticipated social contact
with persons in wheelchairs: Age and gender differences .
In F. Columbus (Ed.), Advances in psychology research (Vol. 1 , pp. 219 – 228 ).
Huntington , NY : Nova Science.

• Compare David A. Garvin & Michael A. Roberto, What You Don’t Know About
Making Decisions, 79 HARV. BUS. REV. 108 (2001). See also Susan Schwochau &
Peter David Blanck, The Economics of the Americans with Disabilities Act, Part III:
Does the ADA Disable the Disabled?, 21 BERKELEY J. EMP. & LAB. L. 271
(2000). My research and writings often use quantitative and qualitative empirical
study to examine aspects of these laws. In contrast, this is a commentary on the
symposium contributions.

• Hendricks , W. , Schiro-Geist , C. , & Broadbent , E. ( 1997 ). Long-term disabilities

and college education . Industrial Relations , 36 ( 1 ), 46 – 60 . [Web of Science ®]

• Joshua B. Kay (2019) Advocating for Children with Disabilities in Child Protection
Cases, 35 TOURO L. REV. 345.

• Peter Blanck (2005). Americans with Disabilities and their Civil Rights: Past, Present,
Future, 66 U. PITT. L. REV.

• PETER BLANCK (2014). EQUALITY: THE STRUGGLE FOR WEB

ACCESSIBILITY BY PERSONS WITH COGNITIVE DISABILITIES For a
historical perspective on the medical model, see LOGUE & BLANCK, HEAVY
LADEN, supra note 20.

• Rachel Kahn (2011). Best et al., Multiple Disadvantages: An Empirical Test of

Intersectionality Theory in EEO Litigation, 45 LAW & SOC’Y REV. 991

• Robert Rosenthal & Peter David Blanck (1993). Science and Ethics In Conducting,
Analyzing, and Reporting Social Science Research: Implications For Social Scientists,
Judges and Lawyers, 68 IND. L. J. 1209 (1993).