Antun Branko

Antun Branko Šimić, rođen 1898. godine, hrvatski je pjesnik podrijetlom iz Hercegovine, koji
je pisao i djelovao 10-ih i 20-ih godina 20. stoljeća. U tom je razdoblju postao jednim od prvih
predstavnika novog umjetničkog pravca u Hrvatskoj, ekspresionizma u kojem je glavni
smisao prikazati unutarnje stanje umjetnika, njegove osjećaje i razmišljanja, omogućiti mu da
se izrazi preko djela što je bilo i Šimićevo shvaćanje svrhe umjetnosti. Šimić je u svojim
časopisima Vijavica, Juriš i Književnik objavljivao mnoge tekstove i eseje u kojima je
predstavljao svoje stavove i svjetonazore o umjetnosti i svijetu koji ga okružuje, a u tim su se
časopisima našle i njegove brojne pjesme. Zbog prerane smrti od tuberkuloze s nepunih 27
godina, stigao je objaviti samo jednu zbirku pjesama, Preobraženja, 1920. godine. Njome
posebice popularizira ekspresionizam u hrvatskoj lirici, a intenzivniji doživljaj ekspresije i
bolje dopiranje poruke do čitatelja ostvaruje ritmom kao ključnim obilježjem njegova
pjesničkog izričaja. Postiže ga slobodnim stihom, svrsishodnom interpunkcijom te grafičkim
uređivanjem kojim bi posebno isticao važne motive i ključne riječi. Usredotočenost na toliko
raznih elemenata pri pisanju pjesma jedna je od potvrda da je Šimić bio vrlo talentiran
pjesnik zbog čega je i ostavio nezanemariv utjecaj na mnoge buduće pjesnike i pisce, a
svestranost u pisanju pjesama te općenito u umjetničkom djelovanju vidljiva je u
razumijevanju raznih životnih tema kojih se dotiče. Imajući na umu da je njegova jedina
zbirka posvećena upravo ženi koju je volio, ljubav je vrlo značajna tema kojom se bavio.

Ljubav u Šimićevoj poeziji poprima razne oblike. Onaj najzamjetljiviji vid ljubavi svakako je
ljubav muškarca i žene i osjećaji koji se rađaju iz nje. Pjesma Ljubav predstavlja intimu i
bliskost lirskog subjekta i žene ,, Moje tijelo ispruženo podno tvojih nogu/ / Moje ruke svijaju
se žude mole'' dok pjesma Ljubomora govori o teškim osjećajima koji se javljaju kada mu ta
intima nedostaje te ju štoviše s tom ženom dijeli netko drugi ,,Tu sam!/Tvoja kuća stoji
ograđena…/Samo jedan prozor crven gori/ /Ja znadem sve/ /I idem natrag/mrtav/i u licu
bijel kao snijeg''. Odsutnost ljubavi izaziva samoću o kojoj Šimić piše u Prvoj noći samoće
gdje lirski subjekt osjeća čežnju za netom izgubljenom ljubavlju shvaćajući da je neugoda pri
njenom nedostatku nepodnošljiva i teška. Tuga i usamljenost u zbirci se spominju i u
pjesmama Zavodnik i Zavedena u kojima govori o povrijeđenim dušama na čiju je patnju
svijet ravnodušan te su u svojoj boli neshvaćene i ostavljene same sebi što je posebice
izraženo u nekoliko posljednjih stihova pjesme Zavedena ,, Ja zovnem u noć iz svih snaga/Na
prozoru staklo se zatrese/i smiri/ /U noći/kamenito srce grada ćuti/ /Moje golo tijelo
dršće/obliveno ladnim svjetlom zvijezda''. Šimić suosjeća s tako zapostavljenim ljudima, a
posebice sa ženama koje još nisu iskusile ljubav čije egzistiranje promišljeno opisuje u pjesmi
Žene s jednim srcem gdje snažnim motivima poput ,,(beskrajno) Unutra'' i izrazima kao što su
,, na rubu njine duše počinje tuđina'' i ,, teškom ćutnjom zaključane'' čitatelju učinkovito
prenosi svoje misli i u njemu izaziva suosjećanje i razumijevanje. Žena Šimiću nije samo
netko s kime može dijeliti intimnu vezu i osjećaje, već predstavlja srodnu dušu, nekoga s kim
može dijeliti radost, ideal koji mu je nužan za vlastitu potpunost ,, Duboko preziremo ljude i
zemlju ispod nas/Naš je život samo u visini/ /Na grudma noći/počinut će naša teška tijela/ /A
sutra zorom/kroz novi dan će nova radost nas ponijeti''. Iako stvari koje nas okružuju za
većinu predstavljaju samo usputno ispunjenje prostora, Šimić primjećuje sve što ga okružuje,
sve osjeća i o svemu razmišlja. Iz toga proizlazi drugi vid ljubavi u njegovu životu, ljubav
prema krajoliku i prirodi. U pjesmama Hercegovina i Samoća na vodi predočava razne
elemente krajolika kao što su livada, brda i voda koji su naizgled samo dio uobičajenog
prostora, no to čini na poseban način dajući im na važnosti i autentičnosti. Prostor je za
većinu samo pasivan aspekt njihova života, no on je itekako važan Šimiću jer mu uz to što
mu donosi mir zbog svog samog postojanja onakvim kakav jest, omogućava da ispunjava
svoju umjetničku svrhu, a to je da ga odstvaruje, da na njega reagira, o njemu razmišlja te u
njemu izaziva osjećaje, a on to zatim može izraziti. Konačno, Šimić ljubav osjeća i prema
svojoj ulozi u društvu, svojoj svrsi. Cilj mu je drugim ljudima što bolje prikazati svoje osjećaje
kako bi s njima podijelio svoje znanje o svijetu i probudio u njima tu želju za upijanjem
punine podražaja svijeta koji ih okružuje jer zna da pronalaskom ljepote u samom postojanju
stvari i čuđenju prema njima olakšava čovjekovo postojanje. Zato što mu voli čovjeka i želi
mu izražavanjem svojih misli otvoriti oči i time olakšati život, rastužuje ga što njegove riječi
ne nailaze često na plodno tlo, o čemu govori u pjesmama Mladić i Mučenik. ,,Umrijeh/ /Iz
moga srca izniknuše/dva modra cvijeta ljubavi/u svijet'' Iako trenutno neshvaćen, svjestan je
da će njegove riječi koje su izraz njegove ljubavi ostati na korist drugima i nakon što ga više
ne bude.

Šimić potvrđuje je ljubav moguće pronaći u raznim oblicima. Polazi od ljubavi za drugoga,
dotiče se ljubavi za svijet koji nas okružuje, a završava kod ljubavi prema svom postojanju i
svojoj svrsi kojom je zapravo zatvoren krug ljubavi, jer je njegova svrha kroz svoje pjesme
pomoći drugima da vide svijet u njegovoj punini, iskazujući im tako ljubav. Ljubav je
neophodna, svakome je potrebna te je ključ pronalaska vlastite svrhe, a što je najbitnije, ona
pobjeđuje smrt time što posljedice ljubavi, pogotovo u Šimićevu slučaju, ostaju vječne.