Vježbe

Crta ili linija nastaje nizanjem točaka. To je oblik koji ima naglašenu (istaknutu) duljinu.

Andriana Škunca: Iznad Caske prema Vidalićima, 2000.

Crta nastaje i kao trag kretanja točke. Točka je na vrhu olovke, a povlačenjem olovke ostaje
crta kao trag.
I zrakoplovi izgledaju kao točke koje iza sebe ostavljaju dimni trag u obliku crta.

Kada crta koja putuje oko nekog oblika, opcrtava ga po njegovu rubu, to nazivamo obris ili
kontura.
Likovi u ovom malom stripu nacrtani su obrisnim ili konturnim crtama.

Crtanje - Obrisne crte, tok i karakter crta

Pogledaj primjere crta u prirodi:

Ovi su crteži načinjeni obrisnim crtama:

Pablo Picasso: Konj Paul Klee: Bubnjar Henri Matisse:

Dama naglavačke, 1930.

Obilježja crte su njen tok i karakter

Tok crte je njezina putanja. Crta po toku može biti ravna, zakrivljena, valovita, izlomljena,
otvorena, zatvorena itd.

Prema svom karakteru, crte mogu biti debele, tanke, oštre, isprekidane, jednolične,
nejednolične, iskrzane, prašnjave, drhtave, zrnate, razlivene, napete i druge. Karakter crta
ovisi o rukopisu crtača, ali i o crtačkom sredstvu kojim je nacrtana, pa i o podlozi na kojoj je
nacrtana, hrapavoj ili glatkoj. Opiši kakav je karakter ovih crta.
struktura (građa), strukturne (gradbene) točke i crte

Usporedimo ova dva trokuta. Prvi je načinjen obrisnom (konturnom) linijom. Kako je načinjen
drugi?

Drugi trokut nastao je dodavanjem, zbrajanjem točaka. Točke su zgusnute u skup u obliku
trokuta, pa kažemo da ove točke grade trokut. Stoga ih nazivamo gradbenim točkama.
Oblike možemo graditi i dodavanjem crta koje nazivamo gradbene crte.
Građu još nazivamo i struktura, pa gradbene toče i crte još nazivamo i strukturne točke i
crte.

Pogledaj kako je ovaj oblik zebre načinjen strukturnim crtama.

Victor Vasarely: Zebra

Crtanje - Strukturne točke i crte

Vincent van Gogh: "Zvjezdana noć", Georges Seurat: Sajam svinja: 1886.
1889.
Pogledaj primjere strukturnih crta i točaka u umjetnosti
i u prirodi.
Crtanje - Strukturne točke i crte

Albert Kinert: Autoportret

Prouči kako je crtač točkama i crtama na svojem autoportretu dočarao izboranu površinu
svoje kože.
Kako bi se još točkama i crtama mogla prikazati neka hrapava površina?
Upoznajmo jedan poseban tip crteža zvan kroki (francuski croquis). Kroki se treba sastojati
od svega nekoliko crta, zbog čega ga treba nacrtati što brže (obično u tridesetak sekunda).
Tih nekoliko crta treba pokazati mogućnosti tehnike koja se koristi za crtanje – najdeblju i
najtanju crtu koju tehnika može ponuditi, najhrapaviju i najglađu, najsvjetliju i najtamniju, itd.
Proučimo ove primjere: kakav karakter crta ostavlja pero, kist, kreda i olovka?

Rembrandt: Muškarac, 1629. Albert Kinert: Crtež, 1941. Albert Kinert: Srna, 1941.

Rembrandt: Djevojka spava, 1656. Leonardo: Madona i dijete, 1482. Albert Kinert: Crtež, 1947.

Rembrandt: Lav, 1641. Albert Kinert: Medvjed, 1941.

tonska modelacija, grafička modelacija, skupljeno-raspršeno

Usporedi ove tri kugle. U čemu se razlikuje njihovo oblikovanje?

Oblikovanje i zaobljavanje nazivamo modeliranje

Sve tri kugle su nacrtane na plohi i samo su prividno zaobljene. Na prvoj je dojam
modeliranja postignut tonovima – tonskom modelacijom, a na drugim dvjema crtama i
točkama – grafičkom modelacijom.
Na donjoj fotografiji oblikovanje je postignuto raspršenim i zgusnutim točkama različitih
veličina.

Sigmar Polke: Klizači, 1966.

Crtanje - Grafička modelacija

Donji su crteži oblikovani grafičkom modelacijom. Uoči kako su na Kraljevićevom crtežu crte i
točke samo skupljene i raspršene, a na Raffaelovom su zakrivljene kako bi pratile zaobljenje
tijela.

Zgusnute crte dočaravaju sjenu, a raspršene dočaravaju osvijetljene dijelove.

Miroslav Kraljević: Preljubnica Raffael: Sv. Juraj u borbi sa zmajem

Crtanje - Grafička modelacija

Rembrandt van Rijn: Abrahamova žrtva, 1655.

Prouči na kojim mjestima su crte zgusnute, na kojim raspršene, na kojim debele a na kojim
tanke, na kojim zakrivljene a na kojim ravne.
Crta - nastaje gibanjem točke ili suženjem polja, te je osnovni likovni element crteža.
Crtež je linearan crtežom, ako u njemu prevladava crta. Crte se dijele po toku,
karakteru i značenju.
- Crte po toku: crte po svom toku (kretanju) mogu biti ravne i krivulje svih vrsta i
smjerova, te su svom kretanju otvorene i zatvorene (stvaraju pravilne ili nepravilne
likove). Osnovni smjerovi crta su vodoravni tok (horizontala), okomiti tok (vertikala) i
kosi tokovi (razne dijagonale).
Ravne crte - označavaju točnost i preciznost, te povećavaju preglednost i
smiruju kompoziciju. Razlikuju se kaligrafske crte koje se izvode slobodno
ručno i euklidske crte koje se izvode pomoću tehničkih pomagala.
Krivulje – dijele se na pravilne i slobodne krivulje. Pravilne krivulje ne
mijenjaju smjer kretanja te se pravilno razvijaju i šire, a slobodne krivulje
slobodno mijenjaju pravac kretanja, te označavaju nemir, kretanje i likovno-optičko
gibanje.
- Crte po karakteru: mogu biti oštre, neoštre, kratke, dugačke, tanke, debele,
isprekidane, kontinuirane, itd.
- Crte po značenju: mogu biti strukturne i konturne (obrisne).
Strukturne crte: označavaju strukturu ili građu nekog oblika, pomoću linije ili
više linija ispunjavaju se pojedini oblici, što im daje osobnost, tj. karakter.

Crtanje - Teksturne i strukturne crte

Struktura označava način građenja. Usporedi ova dva kvadrata: prvi je nacrtan izvana,
obrisnom ili konturnom crtom. Drugi je sagrađen iznutra dodavanjem crta. Takve crte
nazivamo strukturne ili gradbene crte. Oblici građeni strukturnim crtama nisu opisani
obrisnom crtom. Pronađi na Picassovom crtežu obrisne i strukturne crte.
 Pablo Picasso: Kipar radi prema živom modelu, 1933.

Gdje sve u prirodi i svojoj okolici možeš uočiti strukturne crte? Što je sve oblikovano zgušnjavanjem
crta?
Crtanje - Teksturne i strukturne crte

Teksturnim crtama ispunjavamo i stvaramo karakter neke površine. Strukturne crte se na

crtežima često upotrebljavaju zajedno sa teksturnim crtama. Često ih je zbog toga teško i
razlikovati, jer se međusobno prožimaju. Prouči ove crteže i crte kojima su načinjeni.

Victor Vasarely: Ibadan A, 1965. Miroslav Šutej: Bombardiranje očnog

živca, 1962.

Ordan Petlevski: Izrasline 2, 1961. Jacques Villon: Autoportret, 1935.

Crtanje - Teksturne i strukturne crte

Pablo Picasso: Glava žene, 1951.

Crtač je na ovom crtežu zgušnjavao crte tako gdje je želio prikazati sjenu, a raspršenim
crtama je dočarao svijetle dijelove. Time je, prividno slobodnim šaranjem, stvorio prikaz lica.
Crtanje - Plošni rasteri

Naučit ćemo: raster točaka, raster crta.

Kada neku teksturu načinimo jednoličnim, pravilnim ponavljanjem istog elementa, tada takvu
teksturu nazivamo raster. Ponavljati se mogu crte, točke, kružići ili neki drugi oblici. Ovisno o
svojoj gustoći, rasteri mogu biti svjetliji ili tamniji. Promotrimo različite rastere, crno-bijele i u
boji.

Proučimo zatim kako su autori rasterima oblikovali svoje radove, kako su gustoćom stvarali
dojam sjene i svjetla.
Giorgio Morandi: Brežuljci uvečer, 1928. Roy Lichtenstein: Krajolik
u magli, 1996.
Crtanje - Plošni rasteri

Prouči svaku od ovih slika: kakvi se sve oblici ponavljaju, kakve su sve rasteri oblikovali i
kako su ih sve kombinirali? Negdje su rasterima načinjene apstraktne kompozicije, a negdje
je stvoren dojam ljudskih likova.

Ante Kuduz: GRAF 12, 1996. Miroslav Šutej: Slike s izložbe 3, 1985
Crtanje - Plošni rasteri

Roy Lichtenstein: M-Maybe, 1965.

Ovaj je umjetnik svojim slikama oponašao stripove čije su boje otisnute vrlo sitnim rasterima.
Uoči kako je narančasto lice zapravo obojano crvenim točkama manje gustoće kako bi se
dobio narančasti dojam, a točkama plavog rastera manje gustoće stvorio je dojam svijetlo
plave boje.
 Crtanje - Linearna perspektiva
Naučit ćemo: linearna perspektiva, stajalište, očište, horizont, kut gledanja, vidno polje.

Pogledajmo ovu fotografiju. Kada stojimo na pruzi, čini se kao se dvije paralelne tračnice
spajaju negdje u daljini. To je, naravno, samo prividno, ali uočimo da sve linije koje smo
povukli uz objekte koji se smanjuju, završavaju u istoj točci.

Ova se točka naziva očište, nedogled ili izbježišna točka. Očište je točka u kojoj se spajaju
sve linije koje se udaljavaju, a nalazi se na horizontu. Visina horizonta ovisi o našem
stajalištu ili motrištu, tj. o visini naših očiju. Objekti koji su dalje čine se manji od onih koji su
bliže. Pogledaj pragove na pruzi – oni ostaju vodoravni usprkos udaljavanju, a stabla ostaju
okomita bez obzira koliko daleka bila. Jedino se ono što se od nas udaljava ukosilo prema
očištu. Ovakva vizualna konstrukcija naziva se geometrijska ili linearna perspektiva.
Perspektiva (latinski prospicere – vidjeti, razabrati) je način prikazivanja prostora na plohi
slike. Ovo možemo prikazati shemom:

Za vježbu konstruirajmo prikaz kocke iz kvadrata geometrijskom perspektivom s jednim

očištem. Nacrtajmo prvo kvadrat (slika 1). Zatim postavimo točku (očište) bilo kamo oko
njega i povucimo linije iz svih kutova prema očištu (slika 2). Nacrtajmo debljinu kocke (slika
3). Obričimo pomoćne linije (slika 4). Konstruirajmo na takav način slovo E.
Crtanje - Linearna perspektiva

Proučimo još i to kako se prikaz kocke u perspektivi mijenja ovisno o visini kocke u odnosu
na horizont (gore-dolje) i u odnosu na položaj kocke prema očištu (lijevo-desno) (slika 5).
Pogledajmo i konstrukciju složenijeg oblika. Važno je držati se istog pravila o okomicama,
horizontalama i spajanju u očištu. Za prostorniji dojam dodali smo i sjene (slika 6). Pokušaj
sam/sama konstruirati prikaz nekog složenog oblika u geometrijskoj perspektivi s jednim
očištem.

slika 5 slika 6

Pogledajmo konstrukciju linearne perspektive na umjetničkim djelima.

Leonardo da Vinci: Posljednja večera, 1498.

Leonardo da Vinci: Perspektivna studija za poklonstvo kraljeva, 1480.
Crtanje - Linearna perspektiva

Rafael: Atenska škola, 1511.

Očište je na ovoj slici smješteno na polovinu kompozicije, između središnjih likova Platona i
Aristotela. Pogledaj nacrtane crvene linije koje prate prema nedogledu rubove pločica na
podu i arhitektonske vijence.
Slikanje - Svjetlosne vrijednosti čistih boja

Boje koje se nalaze u dugi nazivaju se šarene ili kromatske boje. Redoslijed boja u
dugi uvijek je isti: crvena, narančasta, žuta, zelena, plava i ljubičasta. Prije crvene nalazi se
oku nevidljiva infracrvena, a poslije ljubičaste oku nevidljiva ultraljubičasta. Neke životinje
vide i one boje koje su čovjeku nevidljive.

Crna, bijela i siva ne nalaze se u dugi. Stoga njih nazivamo nešarene ili akromatske boje.

Sve se boje mogu dobiti miješanjem triju boja: crvene, žute i plave. Stoga te boje nazivamo
osnovnim ili primarnim bojama.

Miješanjem plave i žute nastaje zelena, žute i crvene narančasta , a miješanjem crvene i
plave nastaje ljubičasta boja. Zelenu, narančastu i ljubičastu nazivamo izvedenim ili
sekundarnim bojama.

Miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje nastaju tercijarne boje. Primjerice,
miješanjem žute i zelene boje nastaje žutozelena boja (ako ima više žute) ili zelenožuta boja
(ako ima više zelene u njoj). Miješanjem možemo dobiti velik broj tercijarnih boja.
Boja - odnosi se na dva pojma, prvi označava fizikalnu osobinu svjetlosti, tj. odnosi se na
osjet koji u oku stvara svjetlost reflektirana od površine materije, dok drugi pojam označava
tvar za bojenje koja ima svojstvo obojati bezbojnu materiju. Svjetlost je vrsta
elektromagnetskog gibanja, širi se valovima a naše oko ih hvata i oni se u mozgu
transformiraju u određeni svjetlosni osjećaj. Zrake svjetlosti su elektromagnetski titraji točno
određenih valnih duljina, pa ako svjetlosni titraj neke valne duljine pogodi naše oko, u njemu
izaziva točno određeni podražaj koji vidimo, a tumačimo kao žuto, plavo, crveno, itd. Zrake
bijelog sunčevog svjetla sastoje se od niza zraka (šarena vrpca), koju nazivamo sunčev
spektar boja.
Slikanje - Svjetlosne vrijednosti čistih boja

Proučimo boje na ovoj slici. Uočavamo makove crvene boje kako se veoma ističu na zelenoj
pozadini. Ali, što se događa kada slici oduzmemo njene boje, kao da je kopirana na
fotokopirnom aparatu?

Makovi su odjednom nestali, iako se drugi oblici dobro vide. Razlog tome je to što čiste boje
imaju svoje svjetlosne vrijednosti, same od sebe, bez miješanja. Žuta je prirodno
najsvjetlija boja, narančasta nešto tamnija, pa crvena/zelena, plava, a ljubičasta prirodno ima
najmanje svijetla u sebi. Crvena i zelena sadrže jednaku količinu svjetlosti, što je slikar
iskoristio na ovoj slici.

Claude Monet: Makovi, pored Argenteuila, 1873.

Možemo, stoga, načiniti usporedne ljestvice kromatskih boja i akromatskih tonova. Moguće
je, čak, usporediti muzičku i kromatsku ljestvicu. Kao što muzička ljestvice raste od
najdubljeg do najvišeg tona, tako i ljestvicu boja na plohi (ploha je oblik koji nema visinu kao
tijelo, već samo širinu i duljinu) možemo složiti od najtamnije do najsvjetlije boje.

Vjenceslav Richter: SIS 4,

sistemsko slikarstvo, 1975.
Slikanje - Svjetlosne vrijednosti čistih boja

Pablo Picasso: Harlekin svira gitaru, 1918.

Prouči gdje se na ovoj slici nalaze kromatske (šarene) a gdje akromatske (nešarene) boje.
Slikanje - Lokalna boja, tonsko stupnjevanje boje

Usporedi ove dvije slike: što je na njima isto, a što različito? Obje slike prikazuju ženske
portrete (portret prikaz nečijeg lica), ali različit je način na koji su te slike naslikane.

Eishosai Choki: Tayu Tsukasa od Osake, 1790. Leonardo da Vinci: Dama s

hermelinom, 1490.

Na lijevoj slici nama sjena. Slikar nije pokušao stvoriti privid prostora, slika je naslikana vrlo
plošno. Boje na slici nisu zatamnjene niti posvijetljene. Takve boje nazivaju se lokalne boje.
Na desnoj slici stvoren je dojam zaobljenosti oblika sjenama. Sjene su nastale dodavanjem
crne boje lokalnoj boji, a osvijetljeni dijelovi naslikani su bojom kojoj je dodavana bijela.
Količina svjetla u boji koja nastaje dodavanjem bijele i crne naziva se ton boje. Privid
zaobljavanja lica tonovima boje naziva se tonska modelacija.
Tonove boje možemo naslikati i tako da se vide granice između pojedinih tonova. Takav
raspon tonova naziva se tonska gradacija.
Napokon, tonovi mogu biti kromatski (nastali od boja iz spektra) i akromatski (to su tonovi
sive).
Pogledajmo na ovom primjeru: lijeva jabuka naslikana je lokalnom bojom, a desna tonskom
modelacijom.
Slikanje - Lokalna boja, tonsko stupnjevanje boje

Na ove tri skale tonova možemo prvo vidjeti tonsku modelaciju narančaste boje, zatim njenu
tonsku gradaciju, i na kraju gradaciju akromatskih tonova (sive).

Usporedimo slike sličnih motiva koje su načinjene tonskom modelacijom sa slikama

načinjenim lokalnim bojama. Moguće je slikati na oba načina, ali ne smijemo zaboraviti da
slika nije priroda. Slikar Maurice Denis ustvrdio je kako je slika prvenstveno ploha prekrivena
bojama nanesenim određenim redom. Tonska modelacija na slici samo glumi sjene, to je
iluzija.

Francisco de Zurbarán: Mrtva priroda, 1633. Henry Matisse:

Mrtva priroda s magnolijom, 1941.
Slikanje - Optičko miješanje boja

Podsjetimo se: miješanjem dviju osnovnih (primarnih) boja dobiva se jedna izvedena
(sekundarna) boja. Tonovi se također dobivaju miješanjem, tako da nekoj boji dodajemo crnu
ili bijelu. Razlikujemo dva načina miješanja boja: mehaničko i optičko miješanje boja.
Mehaničko miješanje boja nastaje miješanjem pigmenta. Pigment je prah od kojeg dobivamo
boju. Pigment može biti prirodnog ili umjetnog porijekla, kojem se dodaju veziva (ulje, ljepilo,
lak, jaje) i drugi sastojci (recimo voda). Osnovne boje od kojih mehaničkim miješanjem
dobivamo ostale pigmentne boje su žuta, crvena i plava.

Umjesto kistom, boje je moguće miješati i koristeći obojenu svjetlost. Primjerice, reflektorima
u boji možemo miješati boje svjetlosti na pozornici. Miješanje boja obojanom svjetlošću
naziva se optičko miješanje boja. Osnovne boje pri miješanju svjetlosti su crvena, zelena i
plava. Često ih se naziva RGB, prema prvim slovima engleskih naziva red, green i blue.
Preklapanjem sve tri boje dobiva se bijela svjetlost. Obratno, bijela svjetlost se u prizmi
razlama na sve dugine boje (boje spektra).

Slikanje - Optičko miješanje boja

Postoji još jedno miješanje boja: to je optičko miješanje boja u tisku. Iako je to prvenstveno
optičko miješanje, boje koje se miješaju u tisku koriste pigmenta, a miješaju se žuta, crveno-
ljubičasta (magenta) i svijetlo plavo-zelena boja (cyan), pa takvo miješanje ima i osobine
mehaničkog miješanja.
Miješanje u tisku nastaje miješanjem sitnih točkica navedenih boja u našem oku. Plave i žute
točkice pomiješane u našem oku stvaraju dojam zelene boje, pomiješane žute i crvene
točkice vidimo kao narančastu boju, a pomiješane plave i crvene točkice vidimo kao
ljubičastu. Kada se točkicama neke boje dodaju crne točkice, tada vidimo zatamnjene tonove
te boje.
Neki slikari su koristili optičko miješanje točkica na svojim slikama. Pogledaj detalj ove slike i
njihove detalje.

Camille Pissarro: Žetva sijena, Eragny, 1887.

Georges Seurat: Seina u Grand Jatteu, proljeće, 1888.
Slikanje - Optičko miješanje boja

Maximilien Luce: Jutro, interijer, 1890.

Tehnika slikanja malim točkama čistih boja naziva se pointilizam (francuska riječ point znači
točka).
Pogledaj bogatstvo boje koje je nastalo optičkim miješanjem obojenih točkica.
Pokušaj i sam/sama miješati boje na ovaj način.
Slikanje - Slikarske teksture i fakture

Usporedimo ove crteže, slike i skulpture istih autora, koji predstavljaju isti motiv. Što je isto, a
što je različito?

Edvard Munch: Krik, 1893. Edvard Munch: Krik, 1893.

Vincent van Gogh: Zvjezdana noć, 1889. Vincent van Gogh: Zvjezdana noć,
1889.

Dusan Džamonja: Crtež AVY-XVI, 2002. Dušan Džamonja: Skulptura MSY-II, 1997.
Slikanje - Slikarske teksture i fakture

Kada pogledamo detalje ovih djela, uočavamo kako oba rada svakog autora zadržavaju
njegov karakterističan rukopis. Kao što se napisani rukopisi razlikuju prema karakterima crta
koje povlači onaj koji piše, tako se i crtački, slikarski i kiparski rukopisi razlikuju prema
potezima likovnog materijala i tehnika, te prema pokretima ruke koja izrađuje likovno djelo.
Možeš li za svaki detalj prepoznati kojem djelu pripada?

Autori su svojim rukopisima na prepoznatljiv način obradili površine svojih djela. Rukopis
kojim umjetnik obrađuje površinu svojeg djela naziva se faktura. Ako je nanos boje na slici
debeo, tada takvu fakturu nazivamo impasto, a ako je tanak tada takvu fakturu nazivamo
lazura.
Karakter površine naziva se tekstura. Na slikama nalazimo slikarske teksture, na crtežima
crtačke teksture, a na skulpturama plastičke teksture.

Pogledaj teksture nekih površina u svojoj okolici. Kako bi ih prikazao/prikazala crtama,

mrljama ili potezima?
 Slikanje – Slikarske teksture i fakture

Vincent van Gogh: Autoportret, 1887.

Opiši slikarsku teksturu na ovoj slici; kakvi su oblici i smjerovi poteza osobiti za ovaj rukopis?
kadar, žablja, ptičja, linearna ili geometrijska perspektiva.

Usporedimo ove dvije slike. Obje prikazuju nastup ženskih likova, ali na lijevoj lik gledamo
odozgo, a na desnoj odozdo.

Edgar Degas: Zvijezda, 1877. Edgar Degas: Mlle La La u

Cirkusu Fernando, 1879.

Kut gledanja koji određuje položaj kamere ili oka promatrača prema prizoru nazivamo rakurs.
Razlikujemo gornji rakurs, donji rakurs te visinu očiju ili razinu promatrača. Rakurs je
određen visinom stajališta promatrača.

Podsjetimo se konstrukcije geometrijske perspektive na primjeru kocke. Ako se horizont sa

očištem nalazi iznad kocke, tada smo iznad nje, vidimo joj gornju plohu te je to gornji rakurs.
Ako se horizont i očište nalaze ispod kocke, tada smo ispod nje, pa joj vidimo donju plohu.
Usporedi to s gornjim slikama.
Kada konstruiramo geometrijsku perspektivu, gornji i donji rakurs nazivamo još i ptičja i
žablja perspektiva. Ptičja perspektiva je pogled odozgo, kao da letimo poput ptice. Žablja
perspektiva je pogled odozdo, kao da sjedimo na podu u visini male žabe.

Henri Cartier Bresson: Hyeres, France, 1932.

Henri Cartier Bresson: Andre Pieyre de Mandiargues, Italija, 1933

Postavljanjem fotoaparata u gornji ili donji rakurs, odnosno u ptičju ili žablju perspektivu,
fotograf dobiva mnogo zanimljiviji dojam, nego da je fotografiju snimio u visini očiju. Fotograf
ima mogućnost izdvajanja kadra, jednog dijela cjeline, te ima na raspolaganju različite načine
prikazivanja opaženog putem planova, rakursa, osvjetljenja, oštrine i drugih fotografskih
sredstava. Zbog toga se ne može reći da je fotografija objektivna, jer fotograf na nju može
utjecati kao i slikar na svoju sliku.
Crtanje - Linearna perspektiva, privid (iluzija) volumena na plohi

Antonello da Messina: Sv. Sebastijan, 1477.

Pokaži očište i horizont na ovoj slici. Koja je ovo vrsta geometrijske perspektive i kakav je
rakurs prikaza?
Modeliranje i građenje - Osnovni trodimenzionalni oblici

Naučit ćemo: prostorne dimenzije, kip, kiparstvo, kipar, prostor-masa/volumen, kiparski materijal.

Pogledaj smjerove koje pokazuje ovaj znak: lijevo-desno, naprijed-natrag, gore-dolje. Te smjerove još
nazivamo i duljina, širina i visina. Svi navedeni smjerovi okomiti jedan u odnosu na drugog. Nazivamo
ih tri prostorne dimenzije, ili skraćeno 3D. Ploha ima samo dvije dimenzije: duljinu i širinu (2D), a
nedostaje joj visina.

Prazninu nazivamo prostorom, puninu nazivamo masom. Prostor može biti oko mase i u masi.
Prostor i masa su u međusobnom odnosu. Količinu prostora koju zauzima masa nazivamo
zapremninom, obujmom ili volumenom.

Oblike na plohi nazivamo likovima. Oblike u prostoru zovemo tijelima. Tijela su trodimenzionalna i
mogu biti geometrijska i slobodna (organska). Geometrijska tijela su kugla, kocka, kvadar, piramida,
valjak, i druga. Pogledaj primjere skulptura načinjenih geometrijskim i slobodnim tijelima.
Miroslav Šutej: Veliko jaje, 1968. Henry Moore: Kaciga, 1939.
Modeliranje i građenje - Osnovni trodimenzionalni oblici

Umjetnička djela u prostoru nazivamo skulpture ili kipovi. Kipove izrađuje kipar. Pogledaj kipare kako
izrađuju kipove. Kipovi se izrađuju modeliranjem, klesanjem, rezanjem, kaširanjem, lijepljenjem,
lijevanjem, varenjem, ovisno o materijalu koji se koristi.
Modeliranje i građenje - Osnovni trodimenzionalni oblici

Pablo Picasso: Gitara, 1912.

Prouči ovu skulpturu. Koje sve materijale uočavaš?

Kojim postupkom su obrađeni ti materijali?

Kakva su to tijela, geometrijska ili slobodna?

reljef, jednostavni ritam, tekstura, kiparski materijal.

Vrsta skulpture koja je uvijek vezana za pozadinu naziva se reljef. Razlikujemo tri vrste reljefa:
uleknuti reljef, niski reljef i visoki reljef.

Uleknuti reljef je urezan u materijal, niti jedan dio nije ispupčen, svi su udubljeni.

Amenhotep IV s Nefertiti, 1360.g.p.n.e. Skarabej gura Sunce, egipatska umjetnost

Niski reljef malo izlazi u prostor, a svi njegovi dijelovi vezani su uz pozadinu.

Lorenzo Ghiberti: s Rajskih vrata, 1425.-1452. Niski reljef s prizorom kralja (Zvonimira?), 11. st.,
detalj

Visoki reljef jako izlazi u prostor, a pojedini njegovi dijelovi se odvajaju od pozadine.
Auguste Rodin: Vrata pakla, 1880-1917., detalj Sarkofag Junija Basa, 359. g., detalj
Modeliranje i građenje - Ritam oblika i tekstura

Karakter površine, njena osobina, zove se tekstura površine. Teksture ovise o samom materijalu, kao
i načinu obrade materijala. Kipovi se mogu izrađivati od raznih kiparskih materijala: kamena, gline,
bronce, drveta, plastike, metala, žice, stakla, voska, kaširanog i običnog papira… Tekstura materijala
može biti glatku, hrapava, tvrda, meka, sjajna, nesjajna (mat), zrnata, itd. Materijali se mogu i
miješati. Prouči donje kipove i njihove teksture.

Georg Baselitz: Bez naslova, 1983. Edgar Degas: Plesačica miruje, 1881. Michelangelo
Buonarotti: Rob, 1530.

Raoul Hausmann: Mehanička glava, 1920. Kurt Schwitters: Psihijatar, 1919. Siniša
Majkus: Linne, 1996.
Ritam je izmjena ili ponavljanje nečeg. Pogledaj kako se na donjem reljefu ponavljaju oblici vojnika sa
štitovima.

Grčka: Vojnici u maršu, 420. p. n. e.

Modeliranje i građenje - Ritam oblika i tekstura

Oltarna pregrada iz Svete Nedjeljice, 11. st.

Od kakvog je materijala načinjen ovaj reljef? Kakva je to vrsta reljefa?

Kakva je tekstura ovog reljefa? Koje se teksture ponavljaju?

Koji se oblici ponavljaju, kakve sve ritmove uočavaš?

nosive strukture, funkcionalnost prostora, tlocrt.

Zgrade i prostor u njima planira arhitekt. Prilikom planiranja objekta, on mora uklopiti upotrebljivost
(funkcionalnost), oblik, stabilnost i materijale od kojih će ga stvoriti. Objekt je potrebno uklopiti i u
njegovu okolicu.

U arhitekturi su oblik i namjena povezani, kao i u dizajnu. Prostor u zgradi o oko nje treba biti
funkcionalan svojom veličinom, osvjetljenjem, namještajem i rasporedom.
Arhitekturu sagledavamo njezinim tlocrtom. Tlocrt je vodoravni presjek zgrade u visini prozora
pojedinih katova.

Na njemu možemo vidjeti zidove, vrata, prozore, stepenice, stupove (kružnog presjeka), stubove
(pravokutnog presjeka), i druge konstruktivne elemente zgrade. Usporedi tlocrt Sv. Donata s
fotografijom te građevine.

Sv. Donat, Zadar, 9. st

Arhitektura i dizajn - Složene prostorne strukture i konstrukcije

Nosive strukture građevina dijele se na nosače (zid, stup, stub) i nošene elemente (strop, svod, krov,
kupola).

Građevine se rade od različitih materijala: cigle, betona, kamena, željeza, drveta, slame… te
kombiniranjem materijala. Prouči građevine u svojoj okolici; koje materijale uočavaš?
Arhitektura i dizajn - Složene prostorne strukture i konstrukcije

Riznica Khazne al-Firaun, Petra, Jordan, 1. st. p. n. e.

Ovaj je hram nije sagrađen, već je uklesan u živoj kamenoj stijeni.

Umjetnička instalacija je način umjetničkog izražavanja koji se bavi preobražajem prostora,
instaliranja (često privremenog, samo za potrebe izložbe) raznih objekata koji mijenjaju opažanje
prostora kod publike.

Joseph Koshut jedna i tri stolice

Ante Rašić: Ovalna skulptura, 2011. Ante Rašić: Hrvatski Apoksiomen, 2011.
Petar Barišić: Bijelo, 2008. Petar Barišić: Bijelo, 2008.
Arhitektura i dizajn - Oblikovanje prostornih površina

Urbanizam ili gradogradnja je svjesno plansko organiziranje gradova, masa njihovim zgrada i prostora
njihovih ulica i trgova. Budući da je život u gradovima odvojen od prirode, u njima (i oko njih) postoji
potreba za parkovima i uređenim zelenim površinama. Time se bavi horikultura, vrtna arhitektura.
Postoji više vrsta parkova i vrtova. Pogledajmo neke od njih, i načine na koje oblikuju prostorne
površine.

Francuski park Versailles, Pariz, Francuska Engleski park Stourhead, Wiltshire,

Engleska

Francuski park temeljen je na simetriji, prirodi se nameće red. On pokazuje čovjekovu moć da
upravlja prirodom, vodom i raslinjem, koje organizira u stroge ritmičke i matematičke uzorke i
odnose.

Engleski park predstavlja idealiziran pogled na prirodu. Nakon se francuski park učinio previše strog,
stvoren je organski, krivudav i „prirodan“ engleski park, u kojem se nalaze građevine poput antičkih,
ili umjetne ruševine koje su se smatrale romantičnima.
Japanski park Banryutei, Kôyasan, Japan Labirint od živice Longleat,
Warminster, Engleska

Japanski park (zen vrt, kameni vrt ili suhi vrt) je oblikovan da stvori dojam spokoja. Vrt je snažno
stiliziran, sastavljen je od svega dva elementa: pijeska ili šljunka i kamenja ili stijena. Šljunak se
grabljama oblikuje oko kamenja poput valova oko otoka. Okružen je zelenilom, travom, drvećem,
potocima.

Postoje i parkovi-labirinti u kojima je živica posađena u oblik labirinta kojim posjetitelji šeću.
Arhitektura i dizajn - Oblikovanje prostornih površina

Walter De Maria: Polje munja, 1977.

Land art je umjetnička forma u kojoj su umjetničko djelo i krajolik povezani i prožimaju se.
Umjetnička instalacija se sastoji od 400 čeličnih šipki koje formiraju oblik rešetke, veličine 1 milju x 1
kilometar. Za olujna vremena, šipke privlače munje i time oblikuju prostorne površine.
Vrste masa

Constantin Brancusi:
"Muza

Brancusijeva skulptura se sastoji od tri dijela: glave, prsa i postolja; svaki od tih djelova je monolitna
masa. Time ovo djelo dobiva karakter statičnosti, zatvorenosti i monolitnosti
 Jean Arp:
"Poprsje žene"

Arpova skulptura kompozicijski ispituje proporcionalne

odnose volumena i prostora potaknuta ženskim tijelom. Ispupčenja grudi, trbuha i stražnjice se
potencira, volumen i prostor u jednakoj mjeri prodiru jedan u drugi, što je uglačanošću površine
dodatno naglašeno, svjetlo putuje osvjetljavajući i ističući krivulje oblika.

Barbara Hepwort: "Tri oblika (Walk-in)", 1068.

Skulptura je sastavljena od velikih ploča koje su prošupljene pravilnim kružnim otvorima. Postoji
određena geometrijska pravilnost u konstrukciji ove skulpture: ploče su pravilnih oblika i ravnih
rubova, otvori su savršene kružnice jednakih veličina. Skulptura je intervencija kojom se geometrizira
prirodni prostor parka; interpolacija koja se ipak bojom približava okolišu.
Vojin Bakić:
"Razlistana forma"

Bakićeva skulptura zapravo je limena ploča, narezana i presavijana u različitim pravcima. Tako je
smisao oblikovnog načela smještena već u imenu: riječ "razlistana" povezuje se s listom, plošno
istanjenim oblikom, ali i drvetom ne kojem se listovi šire i trepere u svim smjerovima. Riječ "forma"
označava apstraktnost djela, čiji je sadržaj isključivo u istanjenosti i razlistanosti, bez mimetike se
prirodom.

Masu koja izgleda poput crte jer ju je prostor stisnuo po visini i po

širini, te joj je ostala samo dužina nazivamo linijski istanjena masa. To je crta u
prostoru. Giacometti je iskoristio ovaj oblik mase kako bi stvorio figuru koja postaje
simbol postranog vremena nakon drugog svjetskog rata.

Alberto Giacometti:
"Čovjek koji pokazuje"