NASLOVNA STRANA

SADRŽAJ
UVOD

Izvanučionička nastava je oblik nastave koji podrazumijeva ostvarivanje planiranih

programskih sadržaja koji se realiziraju izvan školske ustanove. Radi se o nastavi koju vole
svi učenici, koja kod njih izaziva osjećaj isčekivanja i radovanja. U izvanučioničku nastavu
spadaju: ekskurzije i izleti, terenska nastava, škola u prirodi, odlazak u kino, kazalište,
galeriju, obrazovne i znanstvene ustanove, sportska događanja, te druge organizirane oblike
poučavanja i učenja izvan škole. Međutim, da bi se nastavni terenski projekt proveo u
djelo,ono iziskuje puno vremena za kreiranje i ozbiljan pristup nastavnika i učenika od
pripreme do realizacije. Zato je bitna studioznost u organizaciji koja se kreira prema zadanim
ciljevima. Cilj izvanučioničke nastave je učenje otkrivanjem u neposrednoj životnoj sredini,
gdje se učenici susreću s prirodnom i kulturnom okolinom, ljudima koji u njoj žive i koji su
utjecali na istu okolinu.

Sudjelujući u programu izvanučioničke nastave dijete stječe različita životna iskustva i

komunikacijske vještine, razvija snošljivost i osjećaj za suživot, spremnost za prihvaćanje
drugih i za promicanje općeljudskih vrijednosti. Takav oblik organizacije nastave omogućuje
praktičnu primjenu građanskog i zdravstvenog odgoja te prometne kulture i ostvarivanje
aktivnosti vezanih za okoliš i održivi razvoj
https://www.skolskiportal.hr/kolumne/izvanucionicka-nastava/)

Ne mogu se sititi kako se citiraju članci!! Pliz help

CILJEVI I ZADAĆE IZVANUČIONIČKE NASTAVE

Veliki dio ciljeva odgoja i obrazovanja može se realizirati u prirodnoj i društvenoj sredini za
sve stupnjeva školovajna. S pravom možemo kazati da su prirodna i društvena sredina
primarni izvori znanj, pa prema tome i najadekvatniji izvori znanja i mjesta za raznovrsne
pedagoške aktivnosti.( Poljak , 1979)

Temeljne zadaće izvan učioničke nastave, koje međusobno potiču i izazivaju nastavnike u
praksi i pedagoge, istovremeno obvezuju nastavnike da u praksi proučavaju i unaprjeđuju
razinu znanja i učenja.
Budući da su ciljevi, zadaće i sadržaji kod ostvarivanja kurikuluma izvanučioničke nastave
specifični, kako u praksi tako i u metodologiji. Prema Skoku (2002) u daljnjem tekstu navest
ćemo temeljne zadaće izvanučioničke nastave u onim pedagoškim aspektima, gdje su najviše
potrebne.

Subjektivni čimbenici izvanučioničke nastave (nastavnici, učenici-studenti i suradnici), u tom

bi smislu u praksi trebali unapređivati i proučavati sljedeće temeljne zadaće izvanučioničke
nastave:

1. Povezivanje, primjena i u praktičnom radu, provjeravanje znanja koje je stečeno u

učionici, s potrebama rada u praksi.
2. Snalaženje u novim (prirodnijim) okolnostima učenja i nastave tj. učenje u
neposrednoj životnoj praksi.
3. Upoznavanje novih (izvanučioničkih) čimbenika učenja i nastave, koji bitno utječu na
rezultat učenja.
4. Navikavanje učenika i studenata na izvanučioničke oblike komuniciranja među
subjektivnim čimbenicima nastave: profesor-učenici studenti, te stručnjaci radnoga
procesa, gdje se izvodi terenska nastava.
5. Navikavanje učenika i studenata na izvanučioničke (pretežito) primarne izvore znanja.
6. Preispitivanje svojih profesionalnih želja i stečenoga školskog znanja s profesionalnim
radom zahtijevima u neposrednoj praksi.
7. Upoznavanje učenika i studenata s radnim pretpostavkama i drugim uvjetima za
samostalno (autodidaktičko) učenje.
8. Upoznavanje učenika i studenata s temeljnim metodama rada i ergonomskim
čimbenicima u njihovoj profesiji.
9. Upoznavanje učenika i studenata s potencijalnim čimbenicima opasnosti na radu u
njihovoj profesiji.
10. Upoznavanje učenika i studenata s pravilima, metodama i sredstvima zaštite na radu u
njihovoj profesiji.
11. Upoznavanje učenika i studenata s metodologijom pristupa izazovima za uspješne 17
poslovne poduhvate u njihovoj profesiji.
 12. Upoznavanje učenika i studenata s mogućnostima inventivnoga rada i stvaralačkoga
učenja u njihovoj profesiji.
13. Odgoj i obrazovanje učenika i studenata za razumijevanje, čuvanje i unapređivanje
okoliša i svih prirodnih resursa na Zemlji, kao i navikavanje na život i rad u prirodi i u
skladu s prirodom.
14. Upoznavanje i odgoj učenika i studenata s kulturnom baštinom, vrijednostima i
civilizacijskih dostignuća drugih naroda i država u interkulturalnim aspektima.
15. Upoznavanje učenika i studenata s uzorcima i mogućim posljedicama onih
potencijalnih opasnosti koje stvaraju sami ljudi kao što su rasna, vjerska i nacionalna
mržnja, zagađivanje okoliša, nerad, iskorištavanje drugih ljudi, stvaranje socijalnih
razlika na temelju nepoštivanja tuđeg rada.
16. Odgoj i obrazovanje učenika i studenata za snalaženje u opasnim situacijama koje
proizlaze iz prirodnih pojava na Zemlji (potresi, poplave, požari) i iz drugih prirodnih i
izazvanih nepogoda.

Prema onome što Skok (2002) navodi, izvanučioničkom nastavom nazivamo sve one tipove
nastave koje se odvijaju izvan učionice. Pored toga, takav oblik nastave sadrži niz
nepredviđenih situacija, koje proizlaze spontano iz procesa života i rada. U izvanučioničkoj
nastavi mogu se nametnuti sadržaji koji su nepredviđeni, nepredviđeni izvori znanja,
nepredviđeni objektivni uvjeti koji na neki od načina limitiraju, preusmjeravaju ili pospješuju
ostvarivanje nastavnoga plana i programa. Zbog toga je potrebno predvidjeti mogućnosti
ostvarivanja cilja, nastavnih sadržaja i zadataka.

Prirodni i gospodarski resursi( park, polje, voćnjak, šuma, vinograd, bara, jezero, ribnjak,
zoološki vrt, meteorološka stanica) objektivni su čimbenici izvanučioničke nastave u
neposrednoj životnoj stvarnosti. Nabrojani prirodni i gospodarski resursi objektivni su
čimbenici izvanučioničke nastave u neposrednoj životnoj stvarnosti.

Prema Skoku (2002) s obzirom da su ovo prirodni čimbenici i rezultat ljudskoga rada, uz
ostale subjektivne čimbenike, uvijek su na raspolaganju učenicima i nastavnicima, te se mogu
koristiti kao izvori znanja u ostvarivanju ciljeva i zadaća u izvanučioničkoj nastavi. Budući da
izvanučionička nastava ima konkretne odgojne i obrazovne zadatke koje nastavnik nastoji
ostvariti, a pritom koristeći najpovoljnije godišnje doba i atmosfersko stanje u zavičaju škole,
nastavnik mora imati evidenciju svih (mogućih) subjektivnih i objektivnih čimbenika koje
može koristiti.

PREDNOSTI IZVANUČIONIČKE NASTAVE

Izvanučionička nastava, osim što predstavlja jedan dobrodošao prekid monotonosti školske
nastave, sa sobom nosi nekoliko prednosti, kako za učenike, tako iza nastavnike. Terenska
nastava kao dio izvanučioničke nastave je na žalost premalo zastupljena, iako se radi o jednoj
od najučinkovitijih metoda rada i učenja. Rad, učenje i druženje učenika na terenskoj nastavi
razvija komunikaciju među vršnjacima puno bolje nego aktualna komunikacija na društvenim
mrežama kojoj nedostaje neposrednost i izvorna stvarnost kao osnova. () libar

Kao prednosti izvanučioničke nastave, mogu se navesti iskustveno učenje u prirodnom

okruženju, po načelu zornosti, uz aktiviranje svih učenikovih osjetila. Organizacija nastave u
učionici ograničava mogućnosti za ostvarivanje iskustvenog učenja i usvajanje znanja na
zornim primjerima. Izvanučionička nastava to omogućuje. Stockwell (prema Ćosić, 2012,
250) navodi da, „želite li nešto naučiti brzo i učinkovito, morate to vidjeti, čuti i osjetiti''.
Koren i Najbar – Agičić (2007) načelo zornosti smatraju važnim jer se na taj način pojmovi
konkretiziraju i objašnjavaju u skladu s učenikovom dobi, a ono se provodi putem razgovora
sa svjedocima, uporabom tehnologija te posjetima muzejima i izložbama prilikom kojih
učenik neposredno, svojim osjetilima, promatra predmet ili pojavu.

Kao prednost izvanučioničke nastave svakako treba spomenuti i zahtjev za učenikovom

aktivnosti, odnosno, činjenicu da on postaje glavni subjekt takve nastave. Poznato je kako
uspješnost školskog učenja ima tri razine: prva bi se mogla nazvati metodom „reci mi“,
prilikom koje učenik u pamćenju zadrži 15% onoga što čuje, drugu razinu moglo bi se nazvati
metodom „pokaži mi“, u slučaju koje učenik u pamćenju zadrži 50% onoga što vidi, a treća
razina mogla bi se nazvati metodom „uključi me“, a koja je najuspješnija jer u učenikovom
pamćenju ostaje 90% onoga što je sam uradio (Skok, 2002).

Upravo je ova, treća metoda, najzastupljenija u izvanučioničkoj nastavi. Rad izvan učionice
potiče veću aktivnost učenika, potiče ih na istraživanje, otkrivanje novoga, ali i suradnju.
Ćosić (2012) to smatra i najvećom vrijednosti izvanučioničke nastave. Učenikovo je znanje u
tom slučaju šire i dublje, a rezultat je njegove vlastite kreativnosti i aktivnosti.
Husanović – Pejnović (2011) smatra da učenici izvanučioničkom nastavom stječu
kompetenciju za djelovanje. Naime, neposredno iskustvo potiče kreativnost učenika i utječe
na poticanje mišljenja u divergentnim smjerovima, a neposredni kontakt s okolišem potiče
učenika da predlaže nove ideje, da u zaključivanju upotrebljava prikupljene podatke i
radoznalo pristupa zadatku, da odstupa od utvrđenih postupaka i navika, potiče čuđenje i
igranje elementima i pojmovima (Husanović – Pejnović, 2011)

Iako izvanučionička nastava nedvojbeno pridonosi jasnoći, stabilnosti i integrativnosti znanja

te jača mogućnosti primjene znanja u novim okolnostima, neki autori, poput Higgins i Nicol
(2002, 2) napominju da se „ne radi o tome da je izvanučionička nastava bolji način učenja
nego učionička nastava, već o tome da je određena znanja bolje stjecati izvan učionice.“
Moja literatura

1. Poljak Vladimir. 1979. Kako stjecati znanje?. Centar za dopisno obrazovanje. Zagreb
2. Skok, P. (2002). Izvanučionička nastava.Lučko, Zagreb: Pedagoški servis.
3. http://www.libar.media/2021/02/23/izvanucionicka-nastava/

4. Koren, S., Najbar – Agičić, M. (2007). Europska iskustva i nastava povijesti u

obveznom obrazovanju. Povijest u nastavi

5. Ćosić, S. (2012). Šafranovci u Jasenovcu (izvanučionička nastava povijesti). Život i

škola

6. Husanović – Pejnović, D. (2011). Održivi razvoj i izvanučionička nastava u zavičaju.

Zagreb: Školska knjiga.
7. U Higgins, P., Nicol, R. 2002 Outdoor Education: Authentic Learning in the context
of Landscapes (Volume 2) (str. 3 – 14.)