Professional Documents
Culture Documents
Teorije učenja
Literatura:
• Arsenović Pavlović, M., Antić, S. i Jolić Marjanović, Z. (2017). Pedagoška psihologija. Beograd: Fasper: Uticaj različitih
psiholoških teorija na obrazovanje (118- 135)
• Vizek Vidović, V. I sar. (2014). Psihologija obrazovanja. Beograd: Klett : Socijalne teorije učenja (196-209)
Na prethodnim časovima (dok je nastava trajala) kao i kroz vaš samostalni rad na tesktovima i zadacima prethodnih nedelja, upoznali
smo neke važne faktore (kognitivne i nekognitivne) koji utiču na doživljaj škole i uspeh u učenju svake jedinke u razvoju. Pominjali smo na
časovima da uspeh u školi ne znači samo uspeh izražen u ocenama na kraju školske godine, već uspeh u učenju znači efikasno usvajanje sadržaja,
veština, kompetencija tako da naučeno bude trajno i primenjljivo u nekim budućim situacijama (uključujući i situacije budućeg učenja). Dva su
ključna kriterijuma po kojima je neko znanje naučeno, njegova - trajnost i primenljivost.
Ali, kakva je priroda učenja? Kao što najverovatnije nećemo videti kako izgleda atom, nikada nećemo videti samo “učenje” (proces se
dešava u nervnom sistemu i do skora nije bio podložan posmatranju, a i sad uslovno). Zato, naši modeli učenja su naše mentalne slike koje nam
omogućavaju da razumemo ono što nikad nećemo videti. Rečeno rečnikom psihologije kao nauke, učenje je hipotetički konstrukt. Sećate se kad
smo govorili o inteligenciji ili o motivaciji, status hipotetičkog konstrukta je osnova za objašnjenje zašto imamo više teorija, modela koji
objašnjavaju učenje. Zapravo, različite teorije imaju u fokusu neki aspekt učenja, ili neki oblik učenja, a tek kad vladamo svim tim različitim
modelima, možemo vešto koristiti ta znanja u svakoj praksi edukacije, specijalne edukacije, rehabilitacije, reedukacije i terapije.
Svi oblici učenja koji su opisani u literaturi, mogu se razlikovati po različitim kriterijumima:
2. Šta se uči - ponašanje (motorno učenje); znanje (verbalno učenje); perceptivno (učenje stimulusa i razlikovanje stimulusa, na primer u
muzičkoj edukaciji); socijalna uloga i docijalni obrasci ponašanja i slično.
3. Kakva je složenost tog oblika učenja: jednostavni (habituacija, senzitizacija, utiskivanje, uslovljavanje, asocijacije, mehaničko učenje,
imitacija) i složeni (učenje s razumevanjem i uvidom, rešavanje problema).
4. Kakva je uloga pamćenja: mehaničko učenje (doslovno učenje sadržaja kako je dat) ili smisleno učenje (učenje s razumevanjem).
5. Kako se dolazi do znanja: receptivno učenje (učenje datih gotovih sadržaja- učenik samo treba da ih usvoji s razumevanjem, kao što je u
većini školskih učenja) ili učenje putem otkrića (učenik samostalno otkriva znanje koje treba da nauči kao u situaciji izvođenja projekata,
eksperimenata, studentskih istraživanja).
6. Koji mehanizmi održavaju učenje: klasično uslovljavanje, instrumentalno učenje, kognitivni konflikt; učenje uvidima; ko-konstrukcija.
8. Uloga drugih, socijalnog konteksta: učenje može biti individualno, samostalno ili kooperativno (vršnjačko podučavanje, timski rad, rad u
grupama)
Ove dimenzije zapravo prave mrežu svih životnih situacija u kojima se uči. A učimo neprekidno, u i formalnom kontekstu učenja i van
škole, u informalnom kontekstu za učenje; učimo u svim životnim periodima (od rođenja do smrti, neka učenja se dešavaju ranije a neka u
zrelom dobu); učimo neke pesme napamet a učimo i neka teorijska razumavanja stvarnosti; učimo iz knjiga, udžbenika a učimo i kako se rešavaju
problemi; učimo sami a učimo i od drugih; učimo znanja, al učimo i veštine od vezivanja pertli do veština komunikacija); učimo empatiju i brigu o
drugima ali i agresivne obrasce ponašanja i tako dalje.
RAZMISLITE KOJI OBLICI UČENJA SU POSEBNO VAŽNI U ŠKOLSKOM KONTEKSTU? KOJI OBLICI UČENJA SU ZNAČAJNI ZA PODRUČJE
SPECIJALNE EDUKACIJE ZA KOJE STE SE OPREDELILI?
Različiti psihološki sistemi i teorije imaju različita objašnjenja same prirode učenja, učenja u školskom kontekstu i odgovarajuće uloge nastavnika.
Kako smo rekli, različite teorije osvetljavaju različite oblike ili različite aspekte učenja, za svaku pedagošku inetrvenciju (uključujući specijalnu
edukaciju, rehabilitaciju, reedukaciju i terapiju), važno je da ih upoznamo.
Posebno značajna objašnjenja prirode učenja daju psihološki sistemi bihejviorizam (Džon Votson; Barus Frederik Skiner), konstruktivizam(Žan
Pijaže) i sociokonstruktivizam (Lav Vigotski).
Značajne uvide u dobijamo i od drugih psiholoških sistema i teorija: psihoanaliza (Sigmund Frojd), humanistička psihologija (Abraham Maslov),
ekološka razvojna psihologija (Juri Bronfenbrener), socijalne teorije učenja (Albert Bandura).
Implikacije (posledice) razumevanja prirode učenja odslikavaju se u organizaciji škole, u planu i programu nastave, u ulogama učenika i
nastavnika kao i u načinu podučavanja. Konkretno, svaka od ovih teorija daje implicitno ili eksplicitno odgovor na sledeća pitanja u organizaciji
školskog života:
6. Koje su moguće uloge učenika? Koliko su važne individualne razlike za psroces učenja i podučavanja?