ENCIKLOPEDIJA

UPRAVNOG PRAVA

A javih interesa , pri čemu on ne mora
Ab intio(lat. ab= od +initium=
početak, početnik)- je ablativni termin
koji znači od početka, počinjanje. U
pravu se upotrebljava u slijedećim
slučajevima :
- ako nije bilo zakonskog ugovora o
bilo kojoj "pravnoj stvari" svaki
dokument o njoj se proglašava ništavim
od početka, pa osiguravači postupka
moraju platiti sredstva prema zakonu;
- dokument ili transakcija koja je bez
pravnog efekta: apsolutnu ništavost -
zakon tretira kao da je nikad nije ni
bilo ili se nije dogodilo. Takve
slučajeve tretira kao zakonski ništavim
iz početka;
- izraz "ništavno ab initio", što znači da
se posmatra kao nevažeći od početka .
Dolazi iz latinskog izraza "ab initio",
kao kvalifikacije. Na primjer, u
mnogim jurisdikcijama, u kojima osoba
potpisuje ugovor pod prisilom, taj
ugovor se tretira kao "ništavan ab
initio".
Tvrdnja u zakonu da nadležnost suda u
Bihaću, npr., određeni dokument ili čin
koji utiče na zakonska prava, je ili je
bio ništavan od početka, od samog
početka. Obično, dokumenati ili akti
koji se poništavaju ab initio ne mogu
biti fiksni pa će dokument, ili čin koji
je tako proglašen, biti poništen ab
initio.
Actio popularis – tužba koju
zakonom u predviđenim slučajevma
može podići bilo koji građanin , tražeći
zaštitu određenih imovinskopravnih ili
drugih prava, odn. pretežno zaštitu
dokazivati postojanje svog interesa za
vođenje spora. Bosanskohercegovačko
savremeno pravo ne poznaje popularnu
tužbu, iako postoje i drugačija
tumačenja.
Actio Confessoria (tužba za
priznanje) - U Justilijanovom pravu
tužba za zaštitu službenosti. U
klasičnom pravu se zvala vindicatio
servitutis. Podizala se pored
sopstvenika stvari sa zahtjevom da
tužiocu prizna pravo na službenosti i da
prestane sa uznemiravanjem tužioca u
korištenju službenosti. Tačnije se
mogla podići protiv svakog lica koje
smeta tužiocu.
Ad acta (lat. : oznaka na spisima, k
spisima ) koji se odlažu u arhivu,
obično nakon rješavanja. Izraz staviti
ad acta označava da se nešto neće uzeti
u obzir, da se posao oko toga predmeta
smatra završenim.
Actio negatoria (lat. tužba kojom se
poriče)- Tužba zbog smetanja svojine
koju vlasnik podiže protiv svakog lica
koje ga uznemirava u vršenju prava
svojine ( bilo isticanjem nekog prava
na stvari koja je predmet svojine bilo
fizičkim radnjama ). Faktičke radnje
kojima se može vršiti smetanje
istovrsne su kao i kod smetanja
državne. Ovu tužbu mogu podići samo
vlasnik, suvlasnik ili društveno pravno
lice ako je stvar u društvenoj svojini.
Cilj tužbe je prestanak pravnog ili
faktičkog uznemiravanja. U rimskom
pravu tužba sopstvenika stvari tvrdi da
ima pravo službenosti ili neko drugo
stvarno pravo na tužiočevoj stvari pa
ga po tom osnovu uznemirava. Tužilac
2
je samo isticao svoje pravo svojine i
negirao pravo tuženoga na
uznemiravanje namećući mu samim
tim obavezu da ga dokaže.
Aequitas (lat.jednakost, pravičnost)-
Rimljani su govorili da je aequitas
jedno od osnovnih načela prava. Jus est
ars boni et aequi – pravo je nauka o
dobrom i pravičnom kaže pravnik
Celsus. Ovim načelom treba da se
rukovode i zakonodavac i građani i
sudije. Njim su pretori i imperatori
opravdali svoje zakonodavne
intervencije i svoje postupke, pravnici
branili svoja mišljenja i govornici svoje
stavove. Pravnici su govorili da je izvor
pravičnosti u prirodnim naklonostima i
težnjama građana, običajima i
zajedničkim shvatanjima svih ljudi
svijeta. U justilijanovom pravu
pojavljuju se kao sinonimi: caritas,
pletas, clementia, humanitas i
benignitas.
Administrativna policija – Policija
koja u većinu svog vremena obavlja
administrativne ( upravne ) unutrašnje
poslove , dok, u Francuskoj, više
evropskih kontinentalnih i drugih
zemalja srodnog pravnog sistema –
policija koja ima za cilj održavanje
javnog reda kao prevenciju od
prekršaja .
Administrativna unija – upravna
unija ( novolat. : asministrativus,
upravni, od lat. administrare što znači
upravljati i lat. unio, što znači
sjedinjenje, jedinstvo, ujedinjenje ) -
predstavlja zajednicu u kojoj se
stvaraju zajednički upravni organi ili
zajednice država u kojoj međusobno
sarađuju njihovi administrativni (
upravni ) organi.
Administrativna zabrana -
predstavlja zabranu koja se stavlja na
zaradu dužnika, odnosno korisnika
kredita, kao i solidarnih jemaca, po
njenom/njegovom pristanku. Dakle,
jedan od osnovnih preduslova za
odobrenje kredita, koji ujedno
predstavlja i najvažniji vid obezbeđenja
potraživanja, upravo je administrativna
zabrana poslodavca korisnika kredita.
Administrativna zabrana ima formu
rješenja, kojim se poslodavac korisnika
kredita obavezuje da uplaćuje mjesečne
anuitete, tačnije obavezuje se da vrši
obustavu na zaradi u visini mjesečnog
anuiteta, sve dok konkretni zaposleni
ne izmiri svoje obaveze prema banci.
Na taj način banka je, u izvjesnoj mjeri,
sigurna da će mjesečni anuiteti,
obustavom od zarade, biti redovno
uplaćivani od strane poslodavca
korisnika kredita na račun banke.
Potpisom na administrativnoj zabrani
poslodavac se takođe obavezuje da, sve
dok od banke ne dobije pismeno
obavještenje, neće skidati
administrativnu zabranu, kao i da će
odmah obavjestiti banku da je sa
zaposlenim raskinut radni odnos, i da je
administrativna zabrana poslata novom
poslodavcu korisnika kredita.
Administrativni sistem upravljanja
– svaki sistem upravljanja društvenim
poslovima u kojima upravljanje vrše
državni administrativni organi bez
učešća širokih narodnih masa, pa često
i bez njihovog nadzora. Ovakav je
sistem u autokratskim državama kao
što su, recimo, apsolutna monarhija
potpuno birokratizivana država ili
birokratsko- tehnokratski fašistički
sistem upravljanja. Poseban sistem
3
upravljanja u prvoj fazi razvoja
socijalizma, kad još nije dovoljno
razvijena neposredna socijalistička
demokratija odnosno društveno
samoupravljanje. To je sistem tzv.
„administrativnog“ ili „državnog
socijalizma“. Korijeni ovog sistema su
neposredna opasnost od
kontrarevolucije i spoljnih napada,
neophodnost strogo centralizovanog
rukovođenja privredom, relativno nizak
nivo političke svijesti i aktivnosti
radničke klase i radnog naroda. Kroz
ovakav sistem su prošle više-manje sve
socijalističke države. U tom sistemu
odlučujuću riječ ima državni upravni
aparat koji pokazuje tendenciju da se
birokratizuje i da potisne predstavnička
tijela i druge demokratske organe i
snage. Stoga je nužno da se ovaj sistem
što prije prevlada uvođenjem sistema
društvenog prvenstveno radničkog
samoupravljanja. Potrebno je ovaj
sistem što prije sankcionisati i
prevladati na taj način što će se uvesti
demokratski sistem vlasti.
Administrativni sistem upravljanja
predstavlja svaki sistem upravljanja
društvenim poslovima u kojem
upravljanje vrše državni
administrativni organi ,bez
sudjelovanja i nadzora širokih narodnih
masa.
Administrativni sudovi –
specijalizirani međunarodni sudovi koji
rješvaju sporove između međunarodnih
organizacija i njuhovih službenika.
Suci administrativnih sudova su osobe
različitih državljanstava. Primjenjuje se
unutrašnje pravo odnosne organizacije,
a postupak ima dvije faze:
- usmena i
- pismena.
Administrativni sud odlučuje
presudom.
Adlatus - pomoćnik, doglavnik. Ovaj
naziv bio je u upotrebi u germanskom
dijelu Evrope od XVI do XX v.
naročito u Austriji. Ta titula
dodjeljivana je carskim namjesnicima i
pokrajinskim starješinama. U Bosni i
Hercegovini, za vrijeme okupacije i
austro-ugarske uprave poslije aneksije,
uz zemaljskog poglavara koji je u isto
vrijeme bio i glavnokomandujići, bio je
i civilni adlatus. On je bio glavni
savjetnik poglavice za političke i
upravne poslove i u isto vrijeme šef
građanske uprave. Mađarska je
smatrala da mjesto civilnog adaltusa
pripada njoj, jer je zemaljski poglavica
bio carski general. Ovaj je položaj u
BiH iščezao oslobođenjem Austro-
Ugarske 1918. god.
Administrativno pravo kao dio
međunarodnog prava- Tu spadaju
pravila kojima se uređuje dužnost,
prava i položaj službenika i organa tih
organizacija.
Predstavlja upravno pravo kao dio
međunarodnog prava u kome se,
pravnim pravilima pozitivnog
međunarodnog prava , uslijed rastuće
interdependencije država, sve češće
uređuju sadržaji i oblici međunarodne
saradnje ( posebno oni oblici koji se
obavljaju unutar međunarodnig
organizacija ) .
Administrativno (upravno)
izvršenje rješenja - Izvršenje se
sprovodi protiv lica koje je obavezno
da ispuni obavezu-izvršenik. Sprovodi
se po službenoj dužnosti kad to nalaže
javni interes ili po prijedlogu stranke
(tražilac izvršenja). Administrativno
4
izvršenje sprovodi se radi ispunjenja
nenovčanih obaveza izvršenika, a
izuzetno radi ispunjenja novčanih
obaveza iz primanja po osnovu zarade
po pristanku izvršenika -
administrativna zabrana.
Administrativno izvršenje sprovodi
organ koji je rješavao u prvom stepenu,
ako nije drugačije određeno. Ako je
propisano da on to ne može, a nije
propisano koji organ je ovlašćen,
izvršenje sprovodi nadležni organ
prebivališta, boravišta, sjedišta
izvršenika. MUP, na zahtjev organa,
pruža pomoć u sprovođenju izvršenja.
Nadležni organ, po službenoj dužnosti
ili po prijedlogu tražioca izvršenja,
donosi zaključak o dozvoli izvršenja
kojim se konstatuje izvršnost i određuje
način i sredstva izvršenja. Protiv
zaključka je dozvoljena žalba. Žalba ne
odlaže započeto izvršenje.
Dakle, u upravnom postupku postoje
više načina izvršenja , ito:
- izvršenje preko drugih lica ,
- izvršenje putem prinude i
- izvršenje putem nesporedne prinude.
Avans - svota novca koja pri
sklapanju ili u toku ispunjenja ugovora
jedna ugovorna strana daje na račun
ispunjenja obaveze (solutio), prije
nego što je tražbina dospjela. Prema
tome, avans nije konačno ispunjenje
ugovorne obaveze davaoca avansa, pa
ni djelimično ni bezuvjetno plaćanje
ugovorene cijene ili druge vrste
naknade. Ona daje po ispunjenju
ugovorene radnje primatelja tog
avansa, a sve pod općim uvjetom da je
ugovor uredno ispunjen.
Administrativna zabrana - zabrana
stavljena na platu dužnika na osnovu
njegova ličnoga pristanka. Takva je
zabrana po svom djelovanju jednaka sa
rješenjem o izvršenju.
Administrativno penzionisanje -
naziv za prestanak radnog odnosa u
cilju penzionisanja o kome odlučuju
ovlašteni državni organi za određene
kategorije lica imajući u vidu poseban
položaj tih kategorija i posebne službe
u kojima se oni nalaze.
Administrativno odmjeravanje
kazne – pored sudskog i zakonskog
odmjeravanja kazne, moguća je
primjena određivanja kazne od strane
administrativnih ( upravnih ) organa .
Administrativni ugovori - ugovori
koje zaključuju državna uprava,
odnosno organizacije koje vrše javnu
službu u cilju obezbjeđivanja
funkcionisanja javnih službi. Ovi
ugovori u pravilima u kojima postoje
potčinjeni su drugim pravilima, a ne
onim koja se primjenjuju na ugovore za
koje važe propisi privatnog prava,
mada se u administrativni ugovor ne
razlikuje po svojim elementima od
ostalih ugovora koje zaključuju
međusobno pojedinci. Pri tom se
administrativni ugovori, s obzirom na
cilj kojem su namijenjeni, izuzimaju iz
režima koji se primjenjuje na ostale
ugovore i padaju pod režim upravnih
sudova. U francuskoj upravnopravnoj
teoriji i praksi, koja je u pogledu
administrativnih ugovora
najrazvijenija, postoji više vrsta ovih
ugovora:
- Nabavljački, koji imaju za predmet
liferovanje ili izradu kakve materijalne,
pokretne stvari,
- Preduzimački koji imaju za predmet
nepokretnost (izgradnja puteva,
bolnica, škola)
5
- O koncesiji javne službe, koji imaju
za predmet da obezbijede
funkcionisanje i eksploataciju javne
službe,
- O prevozu (ugovori o prevozu
željeznicom).
U našem pravu, s obzirom na
izmijenjene društveno-ekonomske
odnose, nije bilo potrebno stvarati
poseban institut administrativnih
ugovora jer se u takvim slučajevima
zaključuju imovinsko pravni ugovori.
Naš pravni poredak poznaje posebnu
vrstu ugovora o visini naknade za
djelatnost odnosno usluge koje vrše
ustanove, a koje se utvrđuju
sporazumno ugovorom između
ustanove i korisnika. Visina ove
naknade može se utvrditi i tarifom.
Naknada za vršenje određene
djelatnosti ili za izvršenje određenog
programa zadataka ili usluga može biti
ugovorena. Tako se njena visina
utvrđuje naknadno u zavisnosti od
obima i kvaliteta usluga koje ustanova
izvrši i drugih uslova predviđenih za
vršenje odgovarajuće djelatnosti. U
ovom slučaju stranke u roku
određenom sporazumom utvrđuju iznos
koji će se isplatiti ustanovi za izvršenje
djelatnosti odnosno usluge izvršene u
ugovorenom obimu i kvalitetu i da su
ispunjeni ostali predviđeni uslovi. Tako
naše pravo ne poznaje administrativne
ugovore može se reći da je ovdje riječ
o posebnim ugovorima sa
administrativnim elementima.
Admonitivna sankcija – predstavlja
mjere upozorenja ( npr. sudska
opomena ) .
Akti vlade - posebna vrsta akata koje
donosi uprava shvaćena u širem smislu
u ovom slučaju uzimajući je prije svega
u smislu organa „izvršne vlasti“ na čelu
sa šefom te vlasti koji je obično i šef
države. Ovim aktima uređuju se
izvjesni odnosi i slučajevi koji su od
naročitog značaja za politku date
države.
Advokatska djelatnost - između
ostalog, obuhvata: Davanje pravnih
savjeta, razni podnesci tj. njihovo
sastavljanje ( tužbe, molbe ,zahtjevi,
molbe, predstavke, žalbe i dr), isprave i
njihovo sastavljanje ( testamenti,
ugovori i dr), zastupanje stranaka u
svim parničnim, upravnim i ostalim
postupcima pred svim sudovima ,
drugim državnim organima,
arbitražama te pravnim osobama;
Zastupanje i odbranu okrivljenog u
prekršajnom, krivičnom i dr.
postupcima u kojima se odlučuje o
odgovornosti pravnih i fizičkih osoba;i,
Pravnim i fizičkim osobama pružanje
drugih oblika pravne pomoći kako bi se
na taj način zaštitili njihovi interesi i
njihova prava. Advokatsku djelatnost,
kao profesionalnu djelatnost, vrše
advokati kao pojedinci. Advokati u
svrhu zajedničkog vršenja profesije
mogu formirati zajedničku advokatsku
kancelariju i advokatsko društvo.
Advokat- lice koje se profesionalno
bavi advokaturom kao djelatnošću čija
je osnovna funkcija pružanje stručne
pravne pomoći u skladu sa zakonom o
advokaturi.
Advokatski pripravnik - lice koje se
pod određenim uslovima priprema za
advokatski poziv. Pravo na vršenje
advokatsko-pravničke prakse stiče se
upisom u imenik advokatskih
pripravnika advokatske komore. U ovaj
6
imenik se može upisati diplomirani
pravnik koji je primljen na
pripravničku praksu u advokatskoj
kancelariji. Advokatski pripravnik se
osposobljava za samostalno vršenje
advokature, radeći na svim poslovima
advokatske kancelarije koji mu se
povjere. On ne može samostalno, i za
svoj račun, vršiti poslove advokature.
Advokatska komora i advokati, u čijim
kancelarijama pripravnici obavljaju
obaveznu advokatsko-pripravničku
praksu, dužni su da se staraju o
svestranoj stručnoj obuci pripravnika
za vrijeme vršenja prakse. Komora
utvrđuje obavezni program obuke
pripravnika, a može po potrebi
organizvati stručna predavanja,
seminare, kurseve radi osposobljavanja
advokatskih pripravnika za samostalno
vršenje advokatskih poslova.
Advokatski pripravnik dužan je da radi
po uputstvima i u okviru ovlaštenja
dobijenih od advokata. Advokatskom
pripravniku prestaje pripravnička
praksa ako ni poslije tri godine od
sticanja prava na polaganje
pravosudnog ispita ne položi ovaj ili
ako poslije položenog ispita ne zatraži
upis u imenik advokata. Advokatski
pripravnik briše se iz imenika
advokatskih pripravnika i ako bez
opravdanog razloga ne vrši praksu u
advokatskoj kancelariji na vrijeme
duže od 6 mjeseci.
Advokatska nagrada - naknada koju
advokat prima za svoj rad. Pored ove
naknade, advokat ima pravo i na
naknadu troškova za stvarne izdatke u
vezi sa izvršenim radom. U sopstvenoj
stvari advokat nema pravo na nagradu.
Ugovor o nagradi i naknadi troškova
može glasiti samo na iznos novca,
shodno tarifi advokatske komore na
čijem se području nalazi advokatska
kancelarija. Ako je ugovor zaključen sa
organizacijom, udruženog rada ili
drugom organizacijom, može se
ugovoriti plaćanje u mjesečnim
iznosima. Sva unaprijed istaknuta
načela, u vezi sa pravom na advokatske
nagrade i naknade troškova, uredile su
republike i autonomne pokrajine
svojim zakonima o advokaturi i drugoj
pravnoj pomoći na isti način
Advokatske komore - staleške
profesionalne organizacije advokata.
Njihova uloga i organizacija su u
različitim pravnim i društvenim
sistemima. U postojećem
ustavnopravnom poretku propisi o
advokaturi spadaju u nadležnosti
republika i pokrajina. One donose
propise i o advokatskim komorama,
koji su u osnovi isti u svim
republikama i pokrajinama.
Afekat – se može okarakterisati kao
kratkotrajna nespobonost rasuđivanja ,
tj. kod počinioca krivičnog djela stanje
sužene svijesti , od naročitog značaja
za utvrđivanje krivice počinioca djela .
Treba naglasiti da je to u suštini
emocionalno stanje straha ili jake
razdraženosti.
Aksiomatska metoda izučavanja
uprave ( metoda vrjednovanja ) -
Ovom metodom ispituju se društvene
vrijednosti i daju vrijednosni sudovi o
pojavi koja je rezultat naše analize .
Osnovna slabost vrijednosne metode je
subjektivnost koja je najčešće izraz
ideoloških predrasuda, pa je ideologija,
u neku ruku, velika smetnja pravilnom
vrjednovanju. S pravom možemo
7
utvrditi da svi koji primjenjuju metodu
vrjednovanja imaju poprilično uopćene
stavove koje zauzimaju, kako u
pogledu vrjednovanja normi, tako i u
pogledu vrjednovanja odnosa. Pri
tome, do izražaja dolaze opći stavovi
koji se temelje na razlikovanju onoga
što se uzima za ispravno , od onoga što
se smatra neispravnim. U specifične
pravne vrijednosti spadaju vrijednosti
koje sadrži pravni poredak. Najčešće su
to normirani odnosi iz različitih sfera
društvenog života i rada. Postojanje
pojave prvo utvrđujemo, pa tek onda je
istražujemo kako bi je stavil pod
kontrolu .
Aksikologija - grana pravne nauke ili
prema opštem shvatanju, pravne
filozofije, koja izučava društvene
vrijednosti i vrijednosne sudove kao
sastojke pravnog poretka tj. kao idejne
izvore i činioce ostvarivanja ili
neostvarivanja pravnih normi u
društvenim odnosima.
Alternative policing- Kako bi se
postigao kvalitetan rad policije i visoka
produktivnost putem predanosti,
motiviranosti i saradnje službenika,
organizacija mora biti uređena na način
da ispunjava te ciljeve.
Postoje primjeri u kojima su
progresivne institucije napravile prve
korake da bi postigle slijedeće :
- opredijeljenost najviših nivoa
općinskih vlasti ka podršci ciljevima i
misiji instituciji koja provodi zakon,
- koncizan opis ciljeva i misije
institucije koja radi na provođenju
zakona,
- davanje izjave o zajedničkim
organizacionim vrijednostima koju
podržavaju svi članovi zajednice.
Anticipirani upravni akt - Kod
anticipiranih upravnih akata pravno
djelovanje javlja se kasnije nego što bi
to normalno trebalo biti. Ovdje postoji
mogućnost nezakonitog djelovanja, ako
pravna norma ne dopušta donošenje
takvih akata. Stoga se u teoriji ističu
prigovori na mogućnost donošenja
upravnih akata s produženim pravnim
djelovanjem, bilo zbog povrede
vremenske nadležnosti ili čak zbog
nezakonitosti motiva kojima se
rukovodio donosilac akta pri takvom
prijevremenom rješavanju.
Anticipirani akt nam omogućava da
sagledamo kako neko objektivno
ograničenje, koje se izražava kao
realna okolnost, utiče na neku buduću
situaciju , tj. kako se na osnovu takvog
akta uspostavljaju upravno pravni
odnosi u pogledu sticanja prava i
izvršavanja obaveza. Kod anticipiranog
upravnog akta efekat upravno-pravnog
odnosa postiže se u zavisnosti od
nastupanja izvjesne okolnosti koja
mora biti zasnovana na objektivnom
pravu, pa se sam uvjet za nastanak
pravnog odnosa izražava kao pravna
okolnost. Ona ne proizilazi iz samog
upravnog akta , nego je zasnovana na
nekoj pravnoj osnovi koja akt čini
zavisnim u njegovom pravnom
djelovanju i nastanku, sve do izvršenja.
Izvjesna okolnost mora nastupiti, jer bi
u protivnom ta okolnost bila
neizvjesna, pa bi upravno pravni odnos
bio odložen dok ne nastupi takva
okolnost.
Antinomija u pravu- definiše se kao
odnos između dvije ili više normi u
pravnom sistemu koje su međusobno
suprotne tj. proturječne ,djelimično ili
potpuno, u sadržaju pravnih obaveza i
ovlašćenja koje ona propisuje
8
adresatima. Taj odnos nastaje samo
među normama koje imaju djelimično
ili potpuno istu oblast važenja: ako
reguliraju istovrsna ponašanja za istu
kategoriju subjekata i u istom vremenu
i prostoru.
Osnovni načini razrješavanja
normativnih adresata su :
- promjena značenja inkompatibilnih
normi njihovim značenjem;
- stavljanje van snage jedne ili obje
inkompatibilne pravne norme.
Apatridi - Državljanstvo je zakonska
veza između države i pojedinca, a
apatridija se odnosi na situaciju
pojedinca koji se ne smatra
državljaninom niti jedne države. Iako
sve osobe imaju veze sa državom kroz
rođenje na njenoj teritoriji, porijeklo ili
boravak, one ne moraju da posjeduju i
državljanstvo te države zbog zakonskih
razloga ili diskriminacije. Osoba bez
državljanstva, tj. apatrid, se može
suočiti sa brojnim poteškoćama u
svakodnevnom životu: nemogućnost
odlaska kod doktora, upisa u školu,
zapošljavanja, sticanja imovine, ili
slobode kretanje. Oni koji imaju
državljanstvo neke države obično ova
prava uzimaju zdravo za gotovo.
Takođe, postoje i osobe koje formalno
imaju neko državljanstvo, ali nisu u
mogućnosti da uživaju zaštitu te
države, ili im se to pravo osporava. Te
osobe su u sličnoj situaciji kao i osobe
bez državljanstva, i za njih se koristi
termin “de facto apatridi”. Procjenjuje
se da je oko dvanaest miliona apatrida
u svijetu, ali precizan broj nije poznat.
Mnoge zemlje ne prepoznaju veličinu
problema, i ne identifikuju niti
registruju lica bez državljanstva,
odnosno lica u riziku od apatridije .
Aproprijacija – Aproprijacija je
proces sticanja privatne svojine na
predmetima društvene svojine.
Može se sprovesti na više načina, ito
kao:
- Zakonska aproprijacija, tj.
dodeljivanje zemlje na osnovu zakona,
kao što je po propisima o agrarnoj
reformi dodjeljivana zemlja u privatnu
svojinu zemljoradnika,
- Administrativna aproprijacija, tj.
sticanje privatne svojine na
predmetima javne svojine na osnovu
administrativne dozvole (dozvola za
lov, za ribolov),
- Arondacija
- Komasacija.
Apstraktni pravni odnos – naziv za
sve one društvene odnose koji su
uređeni pravilima državne vlasti.
Arondacija – Arondacija je agrarna
mjera na osnovu koje se vlasniku
privatnog zemljišta, koje se nalazi
između parcela i zemljišta u
društvenoj svojini, te ometa njegovo
racionalno iskorišćavanje, to zemljište
oduzima u korist društvene svojine i
zaokruživanja parcela. U zamjenu mu
se zauzvrat daje u privatnu svojinu
drugo poljoprivredno zemljište.
Arondacija je agrarna operacija čiji je
cilj ukrupnjavanje poljoprivrednog ili
šumskog zemljišta u društvenoj svojini
radi racionalne obrade, primjene
savremene tehnologije, zaštite,
melioracija i dr.
Izuzetno, arondacija poljoprivrednog
zemljišta, može se sprovoditi u korist
individualnih poljoprivrednih
proizvođača koji su zaključili ugovore
o kooperaciji ili zakupu sa državom.
9

Abrogacija zakona – ukidanje
zakona u cjelini, po pravilu zbog
njegove protivpravnosti (neustavnosti).
Abrogaciju zakona može izvršiti kako
sam zakonodavni organ na sopstvenu
inicijativu ili na prijedlog, odnosno
zahtjev, nadzornog organa (suda), tako
i sam organ nadležan da vrši nadzor
nad ustavnošću zakona ( po pravilu
ustavni sud).
Asignacija (uputa ) - je izjava kojom
jedna osoba (uputitelj ili asignant)
ovlašćuje drugu osobu (upućenika ili
asignata) da za njezin račun ispuni
nešto trećoj osobi (primatelju upute ili
asignataru), a ovoga ovlašćuje da to
ispunjenje primi u svoje ime.
Amandman - Popravak, dodatak
nekom zakonu, prijedlog za njegovu
izmjenu i dopunu.
- federacije, gdje određene socijalne
Asistencija – Možemo je definisati
kao stručnu podršku koju policija pruža
organima i ovlašćenim organizacijama
da bi se osiguralo izvršenje njhovih
izvršenih odluka, ako se pri izvršenju
tih odluka pruža fizički otpor ili se
takav otpor može očekivati.
Autorsko pravo - je skup pravnih
pravila koje uživa svaki stvaratelj
svojih djela, jednostavno rečeno,
autorsko pravo štiti nositelja prava i
identitet stvarateljevog djela. Pojam
autorskog prava obuhvaćen je širim
pojmom poznatim kao intelektualno
vlasništvo. Nositelj autorsko prava i
srodnih prava
je fizička osoba - autor - koja je
stvorila originalnu intelektualnu
tvorevinu (autorsko djelo), koja ima
individualni karakter i koja je na neki
način izražena. Autoru pripada
autorsko pravo na njegovom djelu
činom ostvarenja djela bez
ispunjavanja bilo kakvih formalnosti,
kao što su primjerice registracija ili
depozit djela.
Autorom se smatra osoba čije je ime,
pseudonim ili znak na uobičajen način
označen na primjercima djela dok se ne
dokaže suprotno. Ako je više autora
sudjelovalo u izradi djela radi se o
koautorskom djelu. Ako je tako
ostvareno djelo nedjeljiva cjelina,
koautorima pripada zajedničko
autorsko pravo na stvorenom djelu.
Ako dva ili više autora sastave svoja
djela radi njihovog zajedničkog
korištenja, svaki od autora zadržava
autorsko pravo na svojem autorskom
djelu.
Autonomija u državnom uređenju
– najviši stepen decentralizacije nakon
skupine ili teritorije, zbog svoje
posebnosti , imaju široka prava
samouprave utvrđene ustavom ili
nekim drugim propisima.
Najpoznatija teorija je ona koja
razlikuje :
- teritorijalnu ( najvažnija autonomija) ,
- perosnalnu i
- funkcionalnu autonomiju.
Stariji autori su nalazili važnu razliku
izeđu autonomije i samouprave. Po
njima, je autonomna samostalnost u
normativnoj aktivnosti, a samouprava u
pravosuđu i izvršenju. Danas je ovakvo
razlikovanje neodrživo.
Među najpoznatije i najrazvijenije
spada autonomija u Italiji. Među novije
autonomije spadaju autonomije u
Španiji.
10
Ustavom su predviđeni uvjeti i osnove
prema kojima se obrazuju autonomne
zajednice i nadležnosti koje im
pripadaju, s tim što ih mogu proširivati
po isteku pet godina od donošenja
ustava .
Autonomija volje- Autonomija volje
kao filozofsko i etičko načelo datira iz
1- st. Naročito se razvija u 1- st. kao
izraz političkog i ekonomskog
liberalizma. Shvatanje da je volja
pojedinca osnov uređenja
građanskopravnih odnosa posljedica je
postavki i ciljeva francuske buržoaske
revolucije. Ona je proklamovala
slobodu ličnosti, nepovrjedivost
privatne svojine, slobodu zaključivanja
ugovora i slobodu testametalnog
raspolaganja. Autonomija volje, u
svom izvornom obliku, znači da volja
pojedinca ne može biti ograničena
društvenim normama. Onda bi to bilo
suprotno njegovom prirodnom pravu
koje stiče rođenjem kao slobodno biće.
Ograničenje individualnih sloboda
zavisi od pojedinca, koji to čini svojom
slobodno izjavljenom voljom, ne
ugrožavajući slobodu drugog. Doktrina
autonomije volje je krajem 1- i
početkom 20. st. bila osporavana
isticanjem da pored individualnih
postoje i društveni ciljevi koji se
moraju poštovati. Pojedinac, kao dio
društva, mora da uvažava principe na
kojima je ustrojena neka društvena
zajednica. Individualna volja je
slobodna samo u granicama ustanove
javnog poretka, pod kojim se
podrazumijeva skup temeljnih pravnih
i moralnih principa neke društvene
zajednice. Ograničenje autonomije
volje poznaju svi pravni sistemi u većoj
ili manjoj mjeri.
Autoritarna kultura u javnoj
upravi – Autoritarnu kulturu
karakterizira to što su na njenom
samom vrhu politička tijela, u prvom
redu izvršni , iza kojih slijedi uprava,
opet poredana po hijerarhijskom redu,
dok osnovu čini stanovništvo. Društvo
se svodi na državu. Komunikacijski,
kanali koji se uspostavljaju u upravnoj
organizaciji, vertikalni su i direktivno-
izvještajni. Snažno je nastojanje da se
kroz te kanale prenose isključivo
zapovijedi odozgo prema dolje,odn.
bude li od nadređenih traženo, puki
izvještaj odozdo prema gore.
S jedne strane, primjetna je tendencija
da kanali budu vertikalni, direktivno-
izvještajni, formalni i posredni. S druge
strane, naglašena je klima direktivnosti
ne samo unutar uprave nego i u odnosu
s političkim tijelimai građanima, s time
da se uprava, “klanja” vlasti, a “gazi”
građane.
Neformalni kanali uspostavljaju se u
dva smjera :
- korupcije i
- po liniji političkih bliskosti.
Avokacija mjerodavnosti državnih
tijela – jeste pravo preuzimanja
upravne stvari jednog tijela, iz
djelokurga drugog tijela, i da sam riješi
tu upravnu stvar.
Akontacija - svota novca koju pri
sklapanju ili u toku ugovora i njegova
ispunjenja, jedna ugovorna stranka
drugoj stranci svoje ugovorne obaveze
daje na račun, da bi se olakšalo
ispunjenje obaveze druge stranke.
Akontacija prelazi u vlasništvo
primatelja primatelja i daje se u novcu,
11
s tim da se poslije ispunjenja ugovora i
ugovorne obaveze uračunava u
ispunjenje obaveze davaoca.
B Branilac- advokat, koje zastupa
Bilateralan (lat. Od bis – dvaput +
lateralis – koji se tiče strana ) – izraz
kojim se označava da je neki odnos,
pravni posao ili akt, sklopljen ili
stvoren učestvovanjem dviju strana i da
se odnosi na dvije strane. Najčešće se
taj izraz upotrebljava u vezi s
pojmovima međunarodni odnosi,
međunarodni ugovor, međudržavni
pregovori, a uvijek radi stavljanja izvan
sumnje da se ne radi o mnogostranim i
višestranim ugovorima, pregovorima i
odnosima. Birokratska uprava jeste
uprava koja isključuje javnost.
Bitno smanjena uračunjivost -
se posmatra kao stanje smanjene
sposobnosti za odlučivanje i
rasuđivanje, tj. smanjena sposobnost
počinioca nekog krivičnog djela da
kontroliše svoje postupke i upravlja
njima, i da shvati značaj samog djela .
Od bitnog značaja je jer predstavlja
osnov za ublažavanje kazne počiniocu
krivičnog djela.
Bijela knjiga - naziv za zbirku
diplomatskih dokumenata kojim je
jedna država međunarodne javnosti
prikazuje stanje i razvoj izvjesnog
problema koji predstavlja njen spor
prema nekoj drugoj državi ili koji ima
osobit značaj za njenu politiku.
osumljičenog odnosno optuženog u
krivičnom postupku u funkciji stručne
pomoći prilikom pružanja odbrane.
C
Conditio sine que non - uslov bez
kojeg se ne može. Latinski izraz koji se
često upotrebljava u pravu da bi se
označila neophodnost izvjesnog uslova
ili uopšte izvjesnog elementa nekog
pravnog akta.
Carinski prekršaji – Carine su javne
dažbine koje plaćaju, u korist države,
vlasnici robe na graničnim
linijama.Grupni zaštitni objekt je
carinski sistem RS zasnovan na
Carinskom zakonu i podzakonskim
aktima. Izvršioci mogu biti fizička lica,
pravna lica, odgovorna lica u pravnom
licu i preduzetnici. Radnja izvršenja se
javlja u formi činjenja i u formi
nečinjenja. Posljedica se ispoljava u
ugrožavanju pravilnog funkcionisanja
carinskog sistema. Tokom krivice
sankcionišu se i umišljaj i nehat.
Kazna je novčana, a propisana je u
rasponima minimuma i maksimuma,
kao i srazmjerno vrijednosti robe, a
12
najviše do petostrukog iznosa
vrijednosti robe. Zaštitne mjere su
oduzimanje predmeta, kao i
oduzimanje prevoznog, prenosnog i
drugog sredstva koje je poslužilo u
izvršenju prekršaja. Roba se može
oduzeti i kad nije svojina izvršioca, a
treća lica mogu zahtijevati naknadu
štete od izvršioca prekršaja. Za
oduzimanje prevoznog sredstva
zahtijeva se da je vrijednost robe, koja
je predmet prekršaja, veća od 1/3
vrijednosti prevoznog sredstva koje je
poslužilo za vršenje prekršaja.
Prevozno sredstvo se oduzima i od
nevlasnika ukoliko je vlasnik znao ili
mogao znati da će vozilo biti
upotrijebljeno za izvršenje prekršaja.
Ukoliko je prevozno sredstvo posebno
pravljeno ili prepravljeno za skrivanje
robe i izvršenje prekršaja, vrijednost
robe i okolnosti izvršenja ne utiču na
oduzimanje prevoznog sredstva.
Lakši carinski prekršaji su :
- netačno prijavljivanje i deklarisanje
vrijednosti robe,
- netačno prijavljivanje i deklarisanje
količine robe,
- netačno prijavljivanje i deklarisanje
kvaliteta i vrste robe,
- netačno prijavljivanje i deklarisanje
porijekla robe.
Teži carinski prekršaji su:
- prenošenje skrivene robe preko
carinskog prelaza,
- neprijavljivanje robe koja se unosi u
carinsko područje,
- prenošenje robe van graničnog
prelaza,
- lažno prikazivanje privremeno
iznijete robe,
- neunošenje potrebnih podataka o robi
u manifest broda i vazduhoplova.
Prekršaji u ovoj grupi su krijumčarenje,
carinske utaje i carinske neurednosti
učinilaca.
Č
Činjenje štete po dužnosti ( od
strane službenih odnosa ) - misli se na
štetu koju počine pravni subjekti i
državna tijela, kada su ovlašteni
propisima da u pojedinim prilikama
učine štetu interesima drugog štiteći
neki javni ili dr. viši interes .
D
Decentralizacija -Decentralizacija je
sredstvo vertikalne diobe vlasti i
ograničenja političke moći i
organizacijski model povećanja
učinkovitosti javne uprave. O prvom
govorimo ističući pojam lokalne
samouprave, pozivajući se na tradicije
zajednice i lokalnoga političkog
identiteta. U drugom govorimo onda
kada priznajemo činjenicu da za svaku
instituciju postoje fizičke i teritorijalne
granice djelovanja, da se poslovima
13
javne uprave zapravo ne može
upravljati iz jednoga središta, već na
mjestu izvršenja. Razlog
decentralizacije je, dakle, i politički i
tehnički, pa se mnoga pitanja
pojavljuju povezana. U prvi plan
gotovo bez iznimke izbijaju pitanja
teritorijalne podjele, broja jedinica i
stupnjevanje. Ustroj vlasti prirodno
dijeli vlast na središnju (centralnu) i
lokalnu, ili pak ima više razina vlasti.
To onda pojačava dojam o složenosti.
Raspon vertikalne veze i raspon
kontakta rješiv je samo organizacijskim
stupnjevanjem i fizičkom dislokacijom.
Ali snaga broja nije sve. Povijesne i
političke okolnosti su u posebnim
zemljama stvorile specifične omjere
centralne, regionalne i lokalne vlasti, i
tinjajuće nezadovoljstvo, pa
tradicionalno jaku samoupravu u
Velikoj Britaniji stišće proces
regionalizacije i jačanja središnje
vlasti, a visokocen-tralizirana
Francuska eksperimentira s oblicima
decentralizacije. Sve postaje još
složenije kada se u obzir uzme
federalna struktura ili veličina nekih
zemalja, kao i povijest nastajanja i
rastakanja države blagostanja:
smanjenje društvenih poslova koje
obavlja država, ideje državne regulacije
tržišta i plana. Poseban slučaj je slučaj
Europske unije u kojoj je oprez prema
decentraliziranoj samoupravi postupno
zamijenjen priznanjem važnosti
regionalne i lokalne samouprave i
načelom supsidijarnosti. Međutim, ne
radi se o načelnim, već sasvim
praktičnim tvrdnjama. Opće tendencije
i trendovi promjena utječu na
formuliranje nužnih praktičnih reformi.
Decentralizacija je dijalektički proces u
kojem se klatno promjena miče na
stranu centralizacije, a potom se vraća
natrag. Izraz dijalektički označava
činjenicu da se promjene s vremenom
izokreću u stalnim negiranjima
postojećeg. U tim oscilacijama nema
stalnog i konačnog stanja, a reforma
bez jasno definiranog strateškog cilja
izaziva psihološke, materijalne i
političke troškove, koje treba svesti na
minimum. To je moguće samo
raspravom, a ne izbjegavanjem stava
da je nešto krivo jer je teško shvatljivo
ili provedivo, da je nešto lako jer je
poželjno i oportuno. No, problem je
praktičan, a ne načelan .
Decentralizacija je prazan politički
zahtjev ako se u obzir ne uzmu i
konkretne okolišne okolnosti:
obrazovanost, poštenje i iskustvo
nositelja, spremnost na odgovornost i
zrelost institucija kontrole javne vlasti,
tehnološki i informatički napredak,
veličina, ekonomska situacija i drugo.
Najvažnija podjela je ona koja
decentralizaciju dijeli na :
- upravnu,
- sudsku i
- normativnu decentralizaciju.
Pored već navedene podjele, imamo
podjelu decentralizacije na:
- neteritorijalnu decentralizaciju (
postoje dva oblika : realna i
perosnalna decentralizacija) i
- teritorijalnu decentralizaciju (
teritoijalno decentralizirani organi vrše
dvije vrste poslova : poslove iz vlastite
nadležnosti i poslove iz prenesene
nadležnosti ) .
Donošenje i saopštavanje odluka u
prekršajnom pravu -
Donošenje odluka se sastoji od
sljedećih karakteristika :
- odluke se donose u formi presude,
rješenja, naredbe, zaključka i
zabilješke, pri čemu je za donošenje
presude nadležan samo sud,
14
- odluke Višeg prekršajnog suda
donose se apsolutnom većinom glasova
članova vijeća ( nakon obavljenog
usmenog vijećanja i glasanja) . Sva
pitanja moraju da se svestrano i
potpuno razmotre. O tome se stara
predsjednik vijeća, koji posljednji
glasa, ne bi li svojim glasom uticao na
ostale članove. Član vijeća, koji je
glasao da se prekršajni postupak
obustavi i ostao u manjini, nema
obavezu da glasa o kazni. Ako to pravo
iskoristi smatra se da je glasao za
najpovoljnije rješenje.Vijećanje i
glasanje nije javno i mogu mu
prisustvovati samo članovi vijeća i
zapisničar,
- o vijećanju i glasanju se vodi zapisnik
koji sadrži tok glasanja i odluku koja je
donijeta. Zapisnik potpisuju svi članovi
vijeća i zapisničar i zatvara se u
poseban omot. Ovaj zapisnik može da
gleda samo viši sud kad riješava o
pravnom lijeku. U tom slučaju ga,
nakon razmatranja, ponovo zatvara u
poseban omot na kome je naznačeno da
je zapisnik razgledan.
Karakteristike saopštavanja odluka :
- po pravilu se sve odluke saopštavaju
odmah nakon donošenja ,
- usmeno saopštavanje odluka licima
koja su prisutna. Usmeno saopštenje
odluke bilježi se u zapisniku ili spisu, a
lice kome je odluka saopštena
potvrđuje to potpisom,
- licima koja su odsutna, dostavlja se
ovjeren prepis odluke. Na ovjereni
prijepis odluke ima pravo i lice kojem
je odluka usmeno saopštena, ito
najkasnije u roku od 8 dana od
usmenog saopštenja .
Deklarativni akti - su akti koji samo
utvrđuju već postojeći pravni odnos i
pravnu situaciju. Njima se samo
utvrđuje postojanje ili nepostojanje
nekog pravnog odnosa ili situacije.
Zapravo njime se uvrđuje jesu li
ispunjeni uvjeti koje pravna norma
propisuje da bi mogla nastupiti
određena pravna situacija. Pravni se
učinak sastoji u „pravnostvarajućem
objavljivanju stanja prava i obaveza“.
Ovakvi upravni akti djeluju ex tunc,
unatrag (retroaktivno). Za trenutak
njihova važenja nije odlučeno vrijeme
donošenja, odnosno priopćavanja, već
trenutak kad su nastupile okolnosti
utvrđene u pravnoj normi zbog kojih je
akt bio donesen. Deklarativni akti se
dijele na akte kojima se utvrđuje sam
pravni odnos i na one kojima se
utvrđuju činjenice ili okolnosti koje su
mjerodavne za neki pravni odnos.
Dovođenje okrivljenog - Ukoliko je
prisustvo okrivljenog neophodno, a on
se nije odazvao na poziv i ukoliko ovaj
svoj izostanak nije opravdao, sud može
narediti njegovo dovođenje. Da bi se
dovođenje moglo narediti, neophodno
je da je okrivljeni prethodno u pozivu
upozoren da može biti prinudno
doveden. Organ uprave ne može
narediti dovođenje, ali može zatražiti
od suda da to naredi. Naredba za
dovođenje mora biti u pismenoj formi,
a mora da sadrži: lično ime
okrivljenog, razloge dovođenja,
službeni pečat i potpis sudije koji
naređuje dovođenje. Dovođenje
izvršava policijski službenik, koji
predaje okrivljenom naredbu i poziva
ga da pođe s njim. Prinuda se
primenjuje samo ako okrivljeni odbija
izvršenje, a troškove dovođenja snosi
dovedeno lice.
15
Delegacija ( prenošenje ) i avokacija (
preuzimanje ) nadležnosti – Osim ako
nije zakonom određeno, nijedan organ
ne može preduzeti određenu upravnu
stvari iz nadležnosti drugog organa.
Saglasno tome, organ nema pravo
poslove iz svoje nadležnosti prenijeti
na drugi organ , a analogno tome nema
pravo ni preuzimati poslove drugog
organa kako bi ih sam rješavao. Organ
uprave, nadležan za rješavanje u
određenoj upravnoj stvari može, samo
na osnovu izričitog zakonskog propisa,
prenijeti ovlašćenja za rješavanje u toj
stvari na neki drugi organ. Ukoliko se
dogodi da je zakonom određeno da je
organ uprave ovlašćen da određenu
upravnu stvar preuzme od nižeg
upravnog organa radi rješavanja , tada
se radi o tzv. institutu avokacije (
supstitucije) nadležnosti. Dakle,
avokacija nadležnosti predstavlja pravo
višeg organa da preuzme upravnu stvar
iz nadležnosti nižeg organa i tu
upravnu stvar sam riješi. S druge
strane, ako se radi o prenošenju
upravnih poslova iz stvarne nadležnosti
višeg organa na niže organe da ih oni
rješavaju na osnovu izričitog
zakonskog ovlašćenja , ona je u pitanju
institut koji se naziva delegacija
nadležnosti . Delegacija nadležnosti
znači prenošenje poslova, s jednog
organa poslova iz svoje stvarne
nadležnosti na druge organe, da ih oni
rješavaju.
Deskriptivna metoda izučavanja
uprave – javlja se kao postupak u
kojem saznajemo do tada nepoznato.
Baziranje se svodi na iskustvo, pri
čemu razlikujemo objektivne
zakonitsoti u prirodi upravne stvari.
Sistematizacija mora biti usmjerena i
imati sintetički karakter. Da bi ona bila
moguća i uspješna, neophodno je
raspolagati različitim vidovima
dokumenata, poput izvještaja,
stenograma, zapisnika, otpremnica,
faktura djelodovodni protokoli i ostali
dokumenti koji imaju karakter javnih
isprava koji se obavezno čuvaju
određeni vremenski period . Takvi
izvori su zapisnici sa sjednica iz kojih
se može vidjeti njhivo način glasanja,
tok, rezultati izjašnjavanja. Ovi
dokumenti su karakteristični u radu
parlamenata i raznih komisija, sudova
kada rješavaju u upravnom sporu itd.
Izuzetan značaj mogu imati i lični
dokumenti koji budu dostupni
istraživaču ( autobiografski podaci,
razne zabilješke , dnevnici ) .
Glavni problem predstavlja analiza
odluke koju sačinjavaju upravni
službenici. Njeno ispitivanje se treba
kretati u pravcu otklanjanja
hipotetičkog karaktera i bilo kakvih
subjektivnih sudova.
Disciplinski organi –U disciplinske
organe svrstavamo organe nadležne za
izricanje disciplinskih mjera zbog
povreda radnih obaveza i dužnosti, i
organe koji su nadležni za provođenje
disciplinskog postpka. Prema važećim
policijskim propisima postoje inokosni
i zborni disciplinski organi – ministar
ili drugi ovlašteni starješina, odn.
Disciplinski sud ili Disciplinska
komisija i Viši disciplinski sud.
Disciplinske povrede ili
disciplinska djela – Za disciplinske
povrede propisane su , zakonima i na
zakonu osnovanim internim aktima
pravnih lica, odgovarajuće disciplinske
mjere ( ukor, javna opomena, novčana
kazna, isključenje, prestanak radnog
odnosa, itd. ), koje primjenjuje
16
disciplinska komisija ili discipliski sud.
Disciplinska djela su povrede pravila
ponašanja koja ustanovljavaju posebnu
društvenu disciplin, a koja su vezana za
određeni odnos u kome se nalaze
građani, koji , isto tako, mogu biti
učinioci tih delikata. Znači, učinioci
mogu biti samo fizička lica zaposlena u
državnim organima , preduzećima,
javnim ustanovama, itd.
Prekršaji se od disciplinskih djela
razlikuju prvo po karakteru i pravnoj
prirodi, a potom što prekršaji
predstavljaju povredu opšte discipline ,
a disciplinska djela povredu discipline
u određenim oblastima. Kažnjavanje za
krivično djelo, prekršaj ili privredni
prestup ne isključuje kažnjavanje za
disciplinsko djelo ( ako su ostvareni
istom radnjom i sadrže ista obilježja ).
Diskreciona ocjena – ovlast
primjenjivača pravne norme da pri
odlučivanju o pravima i dužnostima
građana ili drugih pravnih subjekata u
konkretnom slučaju, u granicama datog
ovlaštenja, izabere onu alternativu za
koju ocijeni da je najprimjerenija
potrebama tog slučaja. Postupati po
diskrecionoj (slobodnoj) ocjeni, ne
znači biti oslobođen od svakog oblika
kontrole i nadzora. Valja razlikovati
kontrolu svrhovitosti (oportuniteta) i
kontrolu zakonitosti (legalnosti).
Diskereciona ocjena nije u sferi
legalnosti, već u sferi oportuniteta.
Zato kontrolu diskrecionog
ocjenjivanja mogu obavljati samo tijela
ovlaštena da obavljaju nadzor nad
oportunitetom upravnih akcija,
odnosno svrhovitosti UA. Suprotno
tome, kontrola zakonitosti ne obuhvata
ispitivanje diskrecijske ocjene. Tom
kontrolom mogu biti obuhvaćeni samo
pravno vezani dijelovi UA (pitanje
nadležnosti, provedbene procedure,
forme akta), ali tijelo koje obavlja
kontrolu legalnosti UA (prije svega
sudovi u upravnom sporu) ne može
ulaziti u diskrecijsku ocjenu (pravilnost
izabrane mogućnosti).
Slobodnom ocjenom tijelo može
odlučiti:
- da li će se stranci priznati neko pravo,
odnosno hoće li joj se nametnuti
određena obaveza,
- kako će definirati to pravo ili
obavezu,
- oba pitanja rješava po službenoj
ocjeni.
Pitanja o kojima se ne može odlučivati
prema slobodnoj ocjeni su ona pitanja
koja su vezana uz slučajeve
nezakonitosti.
Državni savjet – je organ koji se u
historiji pod ovim ili sličnim nazivom
pojavljuje uglavnom u dvije različite
uloge. Najprije, to je savjetodavno
tijelo čije članove imenuje monarh ili
koje mu pomaže u vršenju njegovih
funkcija. Primjere predstavljaju
Magnum consilium kakav je postojao u
srednjovjekovnoj Engleskoj i koji se
kasnije pretvoro u dom lordova
engleskog parlamenta. Ovakav organ
uzimao je učešća u vršenju kako
zakonodavne tako i sudske funkcije. U
drugoj različitoj ulozi državni savjet se
javlja u Francuskoj u kojoj predstavlja
najviši upravni sud.
Dispozicije s imitacijom - su one u
kojima se adresatu postavlja gornja i
donja granica za opseg njegova
ponašanja . On unutar njega može neovisno
stvoriti odluku, ali ipak poštujući elemente
konkretnog slučaja koji se pred njim nalazi
(koriste se pretežito u području kaznenog
prava). Ovdje se zakonodavna tehnika može
17
osloniti na:
- limitiranje minimuma (najniže
granice),
- limitiranje maksimuma (najviše
granice) i
- limitiranje minimuma i maksimuma.
Djelatnost državne uprave – Sadržina
ove djelatnosti se mjenja s promjenom
državnog uređenja kao i sa promjenama koje
nastaju u političkom, ekonomskom i
društvenom sistemu jedne države. Sadržina
državne uprave manifestira se kroz poslove
koje vrše državni organi ovlašćeni za vršenje
poslova državne uprave.
Poslovi koje vrši državna uprava dijele se na:
- autoritativne poslove ( upravni poslovi u
užem smislu ) i
- neautoritativne poslove.
U autoritativne poslove ubrajamo sljedeće
upravne aktivnosti:
- vršenje inspekcijskog nadzora,
- vršenje represivne djelatnosti tj. neposredna
primjena mjera prinude kao i vršenje
materijalnih operacija primjenom prinude,
- rješavanje u upravnim stvarima
donošenjem upravnih akata.
U neautoritativne poslove ubrajaju se
analitičko-stručni i organizacioni poslovi, ito:
- ostvarivanje suradnje s građanima, pravnim
osobama,
- pripremanje akata i vršenje drugih stručnih
poslova za potrebe skupštine društveno-
političkih zajednica i njihovih izvršnih
organa,
- praćenje stanja u određenim oblastima,
- organiziranje i vršenje određenih službi,
- vršenje pojedinih materijalnih operacija tj.
prostih upravnih radnji bez primjene prinude.
Polazeći od vrste poslova, koje obavljaju
organi državne službe i od sadržaja tih
poslova, razlikujemo njihove slijedeće vrste
upravnih djelatnosti:
- organizirajuća djelatnost i
- izvršna djelatnost.
Dodaci upravnom aktu – Dodaci
upravnom aktu mogu biti:
- Uvjet – neizvjesna okolnost. Može
biti suspenzivni-odložni (upravni akt
stupa na snagu ostvarenjem uvjeta) ili
rezolutivni- raskidni (upravni akt
odmah stupa na snagu, ali nastupom
uvjeta prestaje važiti).
- Rok – određeno vremensko razdoblje
čiji istek ima različit utjecaj na UA u
kojemu je rok kao dodatak sadržan.
Istekom roka UA ili stupa na snagu ili
prestaje važiti. Izvjesnost isteka roka je
pravilo. Rok se može kombinirati s
uvjetom, pa se neizvjesnost nastupa
uvjeta može protegnuti i na nastup
roka.
- Namet – jedna samostalna obaveza.
Akt se pozitivno rješava, no stranci se
nameće i određena obaveza.
Ispunjenje, odnosno neispunjenje te
obaveze nema izravnu posljedicu na
važenje samog akta (npr. kod davanja
dozvole za otvaranje neke radnje
propisuju se higijenske mjere koje je
nužno provesti). Međutim, ako stranka
ne izvršei namet, donosilac akta može
(pod uvjetima utvrđenima u pravnoj
normi) namet prinudno izvršiti ili akt
staviti van snage (tada se donosi novi
akt kojim se prethodni stavlja van
snage).
- Pridržaj opoziva – donosilac akta sebi
pridržava pravo da ga opozove, tj. stavi
van snage. Pridržaj opoziva može biti
postavljen tako da donosilac akt može
opozvati u svako doba ili se takvom
ovlasti može koristiti samo uz određene
uvjete propisane u pravnoj normi. Kada
18
se koristi pridržaj opoziva, donosilac
UA mora donijeti novi UA kojim će
staviti izvan snage akt u kojem je
pridržaj opoziva sadržan kao dodatak.
- Dopustivost dodataka – ako je nezakonit
dodatak od velikog značaja za akt, on ruši
čitav akt. U protivnom neće utjecati na
sudbinu akta – takav dodatak otpada, a sam
akt ostaje na snazi.
Drugi upravni i stručni poslovi
koji se uvrštavaju u unutrašnje
poslove – obavljaju ih u pravilu tijela
unutrašnjih poslova entiteta, a u FbiH,
te poslove obavljaju i tijela unutrašnjih
poslova kantona. Radi se o sljedećim
vrstama stručnih i upravnih poslova:
- izdavanje odobrenja za nabavku,
držanje i nošenje oružja,
- izdavanje saobraćajnih i vozačkih
dozvola i vođenje evidencije o
vozilima,
- prijavljivanje boravišta i prebivališta
stranaca i naših građana,
- održavanje javnog reda na javnim
skupovima, koje organiziraju razni
subjekti i koji se, u pravilu, prijavljuju
mjerodavnom tijelu unutrašnjih
poslova,
- preduzimanje raznih mjera i vršenje
nadzora u oblasti zaštite od požara,
- nadzor u vezi s provođenjem zakona
o eksplozivnim materijama, zapaljivoj
tečnosti i gasovima i
- izdavanje ličnih karata, odn.
legitimacija, pasoša i drugih
identifikacijskih isprava i vođenje
evidencije o njima.
Deklaracija o pravima čovjeka i
građanina - Deklaracija o pravima
čovjeka i građanina usvojena je 1789.
godine. Utemeljila je savremenu epohu
u razvoju ljudskih prava i sloboda.
Uvrstavanjem ove deklaracije 1792.
godine u ustav Francuske široke
garancije sloboda i prava dobivaju
značaj ustavne kategorije. Njene
odredbe su postale civilizacijska
tekovina, koja ni danas ne gubi na
snazi i aktuelnosti.
Državna uprava -
- organizacijsko (formalno) gledište –
određuje pojam uprave sa stajališta
tijela koja obavljaju upravne funkcije,
kao i sa stajališta forme u kojoj se te
funkcije obavljaju. Polazna tačka su
tijela uprave. Uprava je skup organa s
autoritetom vlasti koji su pozvani da
osiguravaju mnogostruke zadaće od
općeg interesa koji padaju na državu.
Pojam uprave u organizacijskom
smislu je moguć jedino u sistemima
koji počivaju na načelu diobe vlasti na
zakonodavnu, izvršnu (upravnu) i
sudbenu. Ovaj način poimanja uprave
ima i svoje nedostatke, jer se ne uviđa
razlika između organizacijskog
poimanja tijela uprave i dr. drž. tijela.
Još je važnije što u današnje vrijeme
pojedine poslove iz oblasti državne
uprave obavljaju i druga državna tijela,
kao i društvene asocijacije, odnosno
druge pravne osobe.
19
- funkcionalno (materijalno) gledište –
određuje pojam uprave sa stajališta
funkcija, odnosno sadržaja upravne
djelatnosti, a zanemaruje formu
(organizacijski oblik) kojim se takve
funkcije ostvaruju. Polazna tačka je
unutarnji sadržaj upravne djelatnosti –
javnu upravu u materijalnom smislu
tvore upravne djelatnosti.
Veći broj teoretičara zastupa ovu
teoriju nego prethodnu, a zastupaju 2
temeljna stajališta:
a) negativno stajalište – državna uprava
bi bila ona djelatnost koja nije ni
zakonodavstvo ni sudstvo.
Pretpostavka ovoj teoriji je podjela
vlasti na zakonodavnu, izvršnu i
sudsku, što je po mnogima sporno, jer
je npr. Ustavni sud izvan te
tradicionalne podjele vlasti propituje
valjanost pojedinih upravnih akata,
kada se tužtielj smatra da mu je tim
aktom povrijeđeno neko pravo. Iz
svega zaključujemo da uprava nije sve
ono što nije sudstvo i zakonodavstvo.
b) pozitivno stajalište – teoretičari koji
zastupaju ovo mišljenje se dijele u
nekoliko skupina: S obzirom da uprava
provodi zakone i druge opće akte,
mnogi je doživljavaju kao izvršnu
djelatnost. Zato, prvo moramo
definirati izvršnu djelatnost. Ponekad
se ona definira kao širi pojam od pojma
uprave: IZVRŠNA DJELATNOST =
SUDSTVO + UPRAVA. Ali , ponekad se
izvršna djelatnost uzima kao uži pojam
od uprave, jer je ona važan dio upravne
djelatnosti, zajedno sa svim ostalim
poslovima koji ne spadaju u izvršnu
djelatnost.
Drugi za kriterij uzimaju upravni akt,
pa je prema tome djelatnost koja
rezultira donošenjem zakona
zakonodavna djelatnost, koja rezultira
donošenjem sudskog akta sudska
djelatnost, a koja rezultira donošenjem
upravnog akta je upravna djelatnost.
Treći kao kriterij uzimaju cilj – odrede
se ciljevi upravne djelatnosti, pa koji
organi imaju te ciljeve biti će upravni, a
koji imaju neke druge ciljeve neće biti
upravni organi.
Četvrti se bave opisivanjem djelatnosti.
De facto - izraz kojim se u pravnoj
terminologiji označava da neka pravno
relevatna činjenica ne postoji na
osnovu pravnog propisa, nego samo na
osnovu faktičkog stanja. Tako neko
može faktički bez pravnog osnova
vršiti ovlaštenja nad izvjesnom stvari
koja inače čini sadržinu nekog
određenog subjektivnog prava, ili vršiti
ovlaštenja koja pripadaju nekom
državnom organu ili se nalaziti u
nekom odnosu s drugim koji je inače
pravno regulisan.
Državni organi uprave – S obzirom
da državni organ čini dio organske
strukture države, njega čine ljudi koji
su povezani u jednu cjelinu. Oni
postupaju u skladu s ovlaštenjima iz
nadležnosti kojima organ raspolaže.
Državni organ treba shvatiti kao
svojevrsnu normativnu pojavu koju
čine sredstva, organizaciona struktura,
ljudi itd. On predstavlja atribut države,
pa država njegove akte priznaje kao
svoje. Državni organi uprave jesu
organi i institucije koje u granicama
svojih ovlaštenja , na osnovu zakona ili
u izvršenju zakona , podzakonskih
općih akata i drugih propisa zasnovanih
na zakonu , u ime države, vrše upravnu
20
djelatnost.
Osnovne karakteristike u radu organa
državne uprave sastoje se u sljedećim
funkcijama radi kojih su i osnovani , a
to su :
- osnivaju ih predstavnički organi;
- vrše poslove koji su im stavljeni u
nadležnost;
- vrše upravne poslove u okviru prava i
dužnosti dgovarajuće političko-
teritorijalne zajednice, ako su ti poslovi
u nadležnosti državnih organa;
- vrše upravne poslove;
- imaju rukovodioca organa;
- vrše poslove iz svoje nadležnosti na
osnovu statuta i zakona ( načelo
zakonitosti ), tj. u okviru ustava ;
- samostalni su u okviru svojih
ovlaštenja i za svoj rad odgovaraju
predstavničkom organu;
- sarađuju i sa drugim državnim
organima i organima uprave,
- sprovode utvrđenu politiku i
izvršavaju zakone, propise i dr. opće
akte;
- vrše ostvarivanje slobode, prava i
iteresa građana, fizičkih i pravnih
lica,organizacija i zajednica;
- imaju mogućnost vršenja legitimne
prinude;
- prate stanje u određenim oblastima;
- odgovorni su za stanje u oblastima za
koje su obrazovani;
- pripremaju propise i dr. opće akte i
vrše dr. stručne poslove za političko
teritorijalnu zajednicu; - imaju svoj
budžet;
- posjeduju javnost rada;
-nemaju svojstvo pravnih lica;
- vrše upravni nadzor;
- daju inicijativu za rješavanje pitanja u
oblastima koje prate.
Da bi organi uprave mogli ostvariti
značajnu regulativnu funkciju u
društvu/državi, oni svoju djelatnost
vrše:
- vršenjem upravnih radnji ( materijalni
akti uprave ) ,
- donošenjem pravnih akata uprave.
Uobičajena podjela državnih organa je:
- centralni i područni organi uprave;
- inokosni i kolegijalni organi državne
uprave;
- zajednički organi državne uprave;
- opći (jedinstveni) organi državne
uprave i posebne upravne organizacije;
- samostalni organi državne uprave i
organi uprave u sastavu samostalnih
organa državne uprave;
- centralni i lokalni organi državne
uprave ( djeluju dvojako) ;
- savjetodavni i aktivni organi uprave;
- državni, entitetski, kantonalni i
lokalni organi uprave.
Dokaz- je činjenica na temelju koje
organ koji vodi postupak (upravni,
krivični , parnični...) utvrđuje
postojanje ili nepostojanje činjenice od
čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi
odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
Državni opći pravni akti niži od
zakona – Opća karakteristika svih
ovih akata jest da su hijerarhijski niži
od zakona , što znači da im ne smiju
proturječiti, jer u suprotnom su
nepunovažni. Ali, ni oni svi nisu iste
pravne snage zato što njih ima više,
nego se takođe uređuju po
hijerarhijskom redu.
Kod nas postoje tri vrste tijela koja
mogu donositi ovakve akte, a to su:
- zastupnička tijela ( niža od
zastupničkog doma i Doma naroda.
Kao najvažniju karakteristiku treba
ubrojiti posebne odbore, domove, vlade
čiji je zadatak da upravljaju radom
upravnih tijela; vlade donose
21
najvažnije akte ove vrste- uredbe, koje
su najvažniji izvor prava poslije
zakona)
- državna tijela uprave ( birokratskog
karaktera; sastavljena od državnih
službenika profesionalaca)
- tijela pravosuđa ( po našem
zakonodavstvu , može se reći da sudovi
nemaju to pravo)
Državni udar - je naziv za
protivustavnu i protivzakonitu smjenu
nosilaca vlasti u nekoj državi, koja se
od revolucije razlikuje po tome što je
vrše dijelovi izvršne vlasti ili državne
uprave – najčešće vojska - a ne obični
građani.
Derogacija- ukidanje jednog pravnog
propisa ili akta odgovarajućim drugim
propisom ili aktom ako im je sadržina
protivrječna. Pravilo je da norma
odnosno akt više pravne snage ukida
normu odnosno akt niže pravne snage.
Ako je pravna snaga akata ista, onda u
slučaju njihove protivrječnosti, kasnije
norma odnosno akt ukida raniju normu.
Državljanstvo - je poseban pravni
odnos, trajan po svom karakteru, koji
postoji između države i pojedinca
(odnosno njezinog državljanina). Na
osnovi postojanja državljanstva kao
specifičnog pravnog odnosa
,(specifičnog zbog toga što je to odnos
između fizičke osobe i suverene
države), nastaju određena prava, ali i
obaveze, kako na strani države, tako i
na strani pojedinca.
Svaka država propisuje svoja pravila
kojim regulira pitanja državljanstva, a
posebno ona o kojima ovisi koje će
osobe i pod kojim uvjetima smatrati
svojim državljanima, odnosno, pod
kojm uvjetima pojedine osobe prestaju
biti njezni državljani. Tako i Europska
konvencija o državljanstvu iz 1997.
godine u svom članku - propisuje da će
svaka država svojim pravnim
propisima odrediti ko su njezini
državljani.
E
Elementi pravne norme - Elementi
pravne norme su dispozicija i sankcija .
Obzirom da postoje i pravne norme
koje nemaju sankciju (npr. ustavne
odredbe), dispozicija je najvažniji
element svake pravne norme.
Dispozicija i sankcija su pravila
ponašanja ito alternativna ponašanja-
primijenjuje se jedno ili drugo.
Neprimjenjivanje dispozicije je uslov
za primjenu sankcije. Bez dispozicije i
sankcije nema norme u pravnom smislu
(osim ustavnih odredbi, što je
diskutabilno). Bez sankcije, dispozicija
ima obilježja moralne,običajne ili neke
druge društvene norme. Dispozicija je
primarno pravilo ponašanja- zapovijest
o ponašanju ljudi. Ova zapovijest u
dispoziciji može biti formulisana kao:
naređenje ; zabrana i ovlaštenje .
Sankcija je drugi bitni element pravne
norme, pravilo ponašanja koje se
primjenjuje tek ako je učinjen prekršaj
dispozicije. Prekršaj- delikt, kao
osnovni uslov za primjenu sankcije,
mora biti voljna i svjesna radnja
subjekta i to u obliku činjenja ili
nečinjenja.U savremenom pravu
postoje dvije osnovne vrste delikta:
krivičnopravni (krivična djela) i
građanskopravni (nanošenje štete).
Pored navedenih, postoje i disciplinski
delikti (povrede službenih dužnosti ).
22
Ukoliko subjekt prekrši dispoziciju, on
odgovara za prekršaj- podložan je
sankciji. Ova podložnost prekršioca
dispozicije sankcije naziva se pravna
odgovornost. U zavisnosti od vrste
prekršaja-delikta i sankcije postoji:
krivična, građanska i disciplinska
odgovornost. Sankcije se primjenjuju
prema licima i aktima. Npr. sankcije za
krivična djela su kazne, a
građanskopravne sankcije sastoje se u
nadoknadi štete. Mjere koje se
preduzimaju protiv pravnih akata, koji
bi proizveli posljedice suprotne nekoj
pravnoj normi, su poništavanje tih
akata, ito su sankcije prema aktima (
npr. brak koji je sklopljen uz prekršaj
odgovarajuće norme može se poništiti).
Pored glavnih elemenata pravne norme
dispozicije i sankcije, norma sadrži i
hipotezu dispozicije i sankcije.
Hipoteza- pretpostvaka dispozicije je
izvjesno predviđanje šta treba da se
ostvari da bi za subjekta nastala
obaveza da se ponaša na određeni
način po dispoziciji (npr. hipoteza
opšte norme predviđa imovinu kao
uslov za plaćanje poreza).Hipoteza-
pretpostavka sankcije je uslov primjene
sankcije. Taj uslov mora biti uvijek
predviđen, a on je prekršaj dispozicije.
Prekršaj dispozicije- delikt, nalazi se u
hipotezi sankcije. Hipoteza sankcije,
ustvari, sadrži opis delikta.
Exproprijacija – U pravnoj teoriji
exproprijacija se shvata kao
oduzimanje ili ograničavanje
određenog imovinskog prava upravnim
aktom državnog organa radi opšte
svrhe uz istovremeno davanje
odgovarajućeg prava nekom drugom
licu ( ito u pravilu uz naknadu ) .
Elementi prekršaja - Iz zakonske
definicije prekršaja, vidljiva su 4
osnovna elementa prekršaja, a to su:
- radnja prekršaja (odnosno povreda ili
kršenje propisa o javnom poretku,
- propisanost (u zakonu ili drugom
propisu),
- protivpravnost ( koja je i razlog što se
za prekršaj propisuje sankcija),
- propisanost prekršajne sankcije za
prekršaj
Radnja prekršaja jeste ono ljudsko
ponašanje koje je predviđeno u opisu
pojedinog prekršaja iz odgovarajućeg
propisa. Ljudsko ponašanje je izraz
volje čovjeka i ispoljava se u spoljnom
svijetu koje može biti
aktivno (tjelesni pokret) ili pasivno
(odsustvo tjelesnog pokreta).
Radnje prekršaja se dijele na:
- Aktivno (radnje činjenja) i
- pasivno (radnje nečinjenja).
Da bi jedna radnja predstavljala
prekršaj, ona treba da prouzrokuje
posljedicu koja je zakonom ili drugim
propisom određena kao obilježje
prekršaja i koja treba da bude
ostvarena.
Protivpravnost je formalni element
prekršaja koji znači da ne može
postojati prekršaj ako ne postoje
propisi koje on, kao djelo, krši.
Ukoliko nema protivpravnosti, nema ni
prekršaja. Formalni element koji
garantuje da niko ne može biti kažnjen
za prekršaj, ako to nije predviđeno u
zakonu ili drugom propisu prije nego
što je učinjen ( načelo legaliteta ili
zakonitosti).
Skup posebnog elementa određenog
prekršaja naziva se biće prekršaja.
Da bi djelo koje ima obilježje prekršaja
bilo prekršaj treba da ima sve opšte i
posebne elemente prekršaja.
Opšti elementi:
23
radnja, posljedica, uzročnost,
protivpravnost, određenost u zakonu
itd.
Skup posebnih elemenata naziva se
biće prekršaja.
Objekt prekršaja je dobro protiv koga
je prekršaj usmjeren.
Subjekt prekršaja je :
fizičko, pravno lice, odgovorno lice u
pravnom licu i preduzetnik.
Da bi fizičko lice moglo biti odgovorno
za učinjeni prekršaj, mora pored
objektivnih elemenata (da je učinio
prekršaj) postojati i subjektivni
elementi (uzrast,uračunljivost,vinost) .
Evropska unija- Evropska unija se
pojavila kao Evropska ekonomska
zajednica (EEZ) osnovana 1956.
godine. Zemlje potpisnice sporazuma
bile su Belgija, Francuska, Holandija,
Italija, Luksemburg i SR Njemačka. Od
1980. godine EEZ se transformiše u
Evropsku zajednicu s ciljem da se
zemlje članice učvrste i na više osnova
povezuju. Formirani su organi
zajednice: Parlament, Izvršni savjet i
druga zajednička tijela. Kasnije
Evropska zajednica dobija novo ime:
Evropska unija. O tome je postignut
sporazum u Mastrihtu. Članice
Evropske unije imaju program
povezivanja, usvojen na Evropskom
parlamentu, naročito na ekonomskom,
vojnom, monetarnom i drugim poljima.
Zajednički organ je Evropski
parlament, Savjet Evrope, Sud u Hagu i
Vijeće ministara. Sjedište Evropske
zajednice je u Briselu. Uspostavljena je
i zajednička valuta- euro.
Enciklopedija prava - Naučna
disciplina koja predstavlja začetak
kasnije razvijene teorije države i prava.
Enciklopedija prava se sastoji iz sažetih
enciklopedijskih saznanja o svim
granama prava, odnosno o svim
odnosnim pravnim disciplinama. Tako
ona omogućava cjelokupan uvid u svo
pravo, pa je korisna početnicima, kao
uvod u izučavanje prava. Pruža
neophodna znanja i laicima, koji ne
žele da postanu strucnjaci, ali hoće
samo da se obavjeste o pravu.
Ekstenzivno- deskriptivna
shvatanja uprave – Prema raznim
tumačenjima teoretičara, proizilazi da
se uprava u sadržinskom značenju
svodi na nezatvoren niz, manje-više
odredivih i međusobno raznorodnih (
autoritativnih i neautoritativnih,
pravnih – regulativnih i pojedinačnih,
kao i onih brojnih nenormativnih )
aktivnosti koje su nepotpuno i uopšteno
pozitivnopravno zapisane. Time se
prilično olako nekakav neuobličen i
promjenjiv krug poslova organa uprave
neubjedljivo proglašava za sadržinski
utemeljenu , naučnu definiciju uprave .
F
Funkacionalna mjerodavnost (
nadležnost) – pojam funkcionalne
mjerodavnosti gdje se ustavi i zakoni
ne obrađuju posebno. Nema u tom
pogledu problema ni u pravnoj praksi.
U pravnoj teoriji , susreće se pojam
funkcionalne mjerodavnosti kao
znanstveni pojam. Pojedine teorije o
mjerodavnosti, definirajući stvarnu
mjerodavnost, nalaze da funkcionalna
mjerodavnost postoji kao jedan oblik
stvarne mjerodavnosti, kojom se
24
upravo bliže određuje stvarna
mjerodavnost. Smatra se da i
prezumptivna stvarna mjerodavnost
ulazi u pojam funkcionalne
mjerodavnosti . Ona štiti određena
tijela od mogućih povreda i uzurpacija
njihove funkcionalne mjerodavnosti.
Funkcija prava - stvarno djelovanje
pravnih normi na društvene odnose
uopšte i u pojedinim oblastima
društvenog života. Budući da je pravni
sistem, po svom nastanku i svom
postojanju, bitno povezan sa državom
funkcija prava se bitno podudara sa
fukcijom države. Od funkcije prava
treba razlikovati ciljeve prava tj.
željeno i planirano djelovanje pravnih
normi na društvene odnose.
Fizičko lice – je čovjek kao subjekt
prava odnosno nosilac prava i obaveza.
Fizičko lice nastaje rođenjem ;
Međutim, da bi rođenje imalo za
posljedicu nastanak pravnog subjekta
potrebno je da je dijete rođeno živo te
da je dijete, koje je rođeno ima
čovječiji oblik da nije tkzv. Monstrum.
Prestanak subjektiviteta fizičkog lica
nastupa smrću ili proglašenjem za
umrlog.
Funkcionalno načelo obrazovanja
tijela uprave – znači da se u procesu
uspostavljanja makro organizacije na
jednoj razini vlasti polazi od grupiranja
poslova uprave po kriteriju sličnosti
radnih operacija ito neovisno od
sadržine tih poslova.
H
Hijerarhijski model strukture
državne vlasti – karakterizira ga
sljedeće:
- naglasak na pravnotehničkim
standardim donošenja odluka u
upravnoj organizaciji,
- profesionalizacija upravnih
službenika,
- striktna hijerarhija s podjelom
dužnosti i centralizacijom vlasti.
I
Inicijativa za pokretanje upravnog
postupka- Kada govorimo o
pokretanju upravnog postupka , treba
razlikovati inicijativu za pokretanje
upravnog postupka od samog
formalnog pokretanja postupka.
Upravni postupak smatra se
pokrenutim kada organ uprave
preduzme bilo koju radnju, do koje je
došlo, bilo incijativom privatnog lica ,
bilo inicijativom organa. Kod
pokretanja upravnog postupka po
službenoj dužnosti, treba znati
razlikovati dvije situacije. Prva je kad
je u propisu ili zakonu, niže pravne
snage, od zakona izričito određeno da
nadležni organ pokreće postupak po
službenoj dužnosti , a druga je vezana
za pokretanje upravnog postupka koje
je uvjetovano saznanjima o postojanju
činjeničnog stanja koje upućuje na
25
zaštitu javnog interesa. Po zahtjevu
stranke ne dolazi do pokretanja
upravnog postupka, ako organ uprave
smatra da nije nadležan za rješavanje o
zahtjevu strane tj. da je zahtjev za
pokretanje postupka podnijelo
neovlašteno lice ( nepostojanje
stranačke legitimacije ). Ako organ
utvrdi da, prema propisima ne postoje
uvjeti za pokretanje postupka , ukoliko
se radi o postupku po zahtjevu stranke ,
organ je dužan donijeti zaključak o
odbacivanju zahtjeva stranke.
Zaključak o odbacivanju zahtjeva
stranke organ će donijeti kada utvrdi :
- da zahtjev potječe od osobe koja ne
može biti stranka u postupku,
- da se radi o zahtjevu za rješavanje
upravne stvari o kojoj se ne može
odlučivati u upravnom postupku ,
- da je o toj upravnoj stvari ranije
pravnosnažno odlučeno ,
- kada organ utvrdi da nije nadležan
rješavati po zahtjevu stranke.
Upravni postupak smatra se
pokrenutim onog trenutka kada je
organ uprave izvršio bilo koju radnju u
cilju vođenja postupka ( bez obzira radi
li se o pokretanju postupka po
dlužbenoj dužnosti ili po zahtjevu
stranke ) .
Izuzeće u prekršajnom postupku -
Izuzeće je institut prekršajno-
procesnog prava kojim se, iz
prekršajnog postupka, odstranjuje
sudija za prekršaje ili drugi učesnik
postupka (zapisničar, tumač, vještak)
zbog sumnje u njegovu nepristrasnost.
Osnovi obaveznog izuzeća su precizno
određeni u Zakonu, i to su:
- da je oštećen prekršajem,
- da mu je okrivljeni, njegov branilac
ili zakonski zastupnik, odnosno
oštećeni ili njegov zakonski zastupnik,
bračni drug ili srodnik (u pravoj liniji
neograničeno, a u pobočnoj do četvrtog
stepena srodstva, te po tazbinskom do
drugog stepena srodstva),
- da je sa okrivljenim u odnosu
staratelja/staranika,
usvojitelja/usvojenika,
hranitelja/hranjenika,
- da je u istom predmetu kao službeno
lice u ime ovlašćenog organa podnio
zahtjev za pokretanje postupka ili je
učestvovao kao predstavnik
okrivljenog pravnog lica, branioca
okrivljenog, zakonskog zastupnika ili
punomoćnika oštećenog, ili je saslušan
kao svjedok ili vještak,
- da je u istom predmetu učestvovao u
donošenju prvostepene presude.
Izuzeće u širem smislu se ne navodi
taksativno, već se ističe da će se sudija
izuzeti ako postoje okolnosti koje
izazivaju sumnju u njegovu
nepristrasnost (kao što su različiti lični
i imovinski odnosi: dužničko-
povjerilački odnosi, vjereništvo, veliko
prijateljstvo, itd). U slučaju postojanja
ovih uslova, sudija je dužan da prekine
rad na predmetu i obavijesti
predsjednika suda koji će odrediti
drugog sudiju. Ukoliko se radi o
predsjedniku suda, on će sebi odrediti
zamjenika. Izuzeće mogu tražiti
stranke, odnosno okrivljeni i
podnosilac zahtjeva za pokretanje
prekršajnog postupka. Stranke mogu
podnijeti zahtjev za izuzeće sve do
donošenja presude, odnosno rješenja.
Zahtjev za izuzeće predsjednika i
sudije Višeg prekršajnog vijeća se
može podnijeti u žalbi na prvostepenu
presudu. Stranka je dužna da navede
razloge za izuzeće. Kad sudija sazna da
je podnijet zahtev za njegovo izuzeće,
26
mora odmah obustaviti rad na
predmetu, te do donošenja rješenja
može obavljati samo radnje za koje
postoji opasnost od odlaganja. Ovo
rješenje se primjenjuje i na druge
učesnike u postupku, a o izuzeću
tumača, vještaka i zapisničara odlučuje
sudija koji je nadležan za vođenje
prekršajnog postupka. Kod rješavanja
zahtjeva za izuzeće, osnovno pravilo je
da o njemu odlučuje predsjednik suda.
Ako se zahtijeva izuzeće sudije Višeg
prekršajnog suda, rješenje donosi
predsjednik tog suda, a ako se, ipak
zahtjeva izuzeće predsjednika Višeg
prekršajnog suda rješenje donosi
Vrhovni sud. Da bi se zahtjev za
izuzeće riješio, potrebno je da se
pribavi izjava lica čije se izuzeće traži.
Informatizacija -
(engl.informatization), se provodi na
nekoliko načina, od kojih je
najznačajniji proces kompjuterizacije,
tj. opremanja uređajima koji mogu
uspješno zamijeniti radnu snagu pri
baratanju informacijama. Uz
kompjuterizaciju , jako bitan proces
informatizacije su edukacija i
organizacija. Edukacija omogućava
donosiocima odluka da se
osposobljavaju da u potpunosti koriste
dostupne im informacije, dok, izvršnim
radnicima omogućava to da veći dio
posla prepuste samim strojevima.
Organizacija prvobitno omogućava da
primjena raspoloživih sredstava bude
svrhovita.
Informatizacija utiče na uspješnost
upravljanja, i možemo reći da je to
proces kojim se znatno olakšava protok
informacija, spremanje i pristup
informacijama, što omogućuje
donosiocima odluka izvrstan pregled
podataka koji su potrebni za donošenje
odluka. Unapređenje komunikacije je
važan oblik informatizacije, koji
omogućava da bez obzira na fizičku
udaljenost, obavijesti budu trenutno
dostupne svim zainteresiranim
stranama. Baziranje informatizacije se
svodi na širenje, formiranje i
integraciju informacijskih sistema , koji
su sposobni za međusobnu razmjenu
informacija . Svaki od podistema i
sistema funkcionira po pravilima
kibernetike, odn. između pojedinih
dijelova informacijskih sistema
uspostavljaju povratne veze. U načinu
poslovanja tržista i finansijskih
institucija u ovom stoljeću,
informatizacija je bila osnovna poluga
brzih promjena koja je doprinjela tom
poslovanju. Ono što informatizacija
omogućava je da poslove pretraživanja,
razvrstavanja i obrade podataka
preuzima stroj, dok, s druge strane
omogućava da se radna snaga prebaci s
repetitivnih poslova na kreativne
poslove.
Imovinsko-pravni zahtjev -
Izvršenjem prekršaja mogu da se
ostvare i obilježja građansko-pravnog
delikta, koja se prvenstveno ogledaju u
šteti. O imovinsko-pravnom zahtjevu
može da odlučuje samo sud, ito na
zahtjev oštećenog ili drugog ovlaštenog
lica. To se po pravilu događa u
prekršajnom postupku, osim u
slučajevima kada bi se postupak znatno
odugovlačio, kada se sa zahtjevom ide
na parnični postupak. Predmet ovog
zahtjeva može biti naknada štete ili
povraćaj u prijašnje stanje.
Ako dokazi izvedeni u prekršajnom
postupku ne pružaju dovoljno osnova
za uvažavanje zahtjeva u cjelosti ili
djelomično, sud će uputiti ovlašteno
27
lice da zahtjev rješava u parnici. Kada
je zahtjev za pokretanje prekršajnog
postupka odbačen ili je prekršajni
postupak obustavljen, ovlašteno lice se
upućuje na parnicu. Ovlašteno lice ima
pravo na žalbu, ako nije zadovoljno
rješenjem. Ako sud usvoji zahtjev, u
presudi određuje i rok za naknadu štete
odnosno povraćaj u prijašnje stanje,
koji ne može biti duži od 15 ni kraći od
30dana od dana pravosnažnosti
presude.
Inkorporacija prava u papiru -
pojam kojim se prvenstveno izlaže
odnos između isprave ( papira ) i prava
koje iz te isprave ( papira ) proizilazi,
odnosno, prava koje nalaže ta isprava u
pravu vrijednosnih papira. Pravo je
inkorporirano u papir , prvenstveno
zato što je vrijednosni papir uvijek
pisana isprava bez čijeg nastanka ( kao
isprave ) nikako ne može nastati pravo
koje iz te isprave ( papira ) proizilazi.
Pravo koje proizilazi iz papira vezano
je uz papir ( ispravu ) i u slijedeća dva
segmenta. Bez držanja isprave ne
može se zahtijevati ispunjenje tražbine,
niti se u pravilu to pravo ne može
prenijeti bez predaje isprave . Pojam
“pravo na papir” treba razlikovati od
pojma “pravo iz papira “ zbog toga što
su to dva različita prava .
Inspekcije – tijela uprave
odgovarajuće političko-teritoijalne
jedinice u čiji djelokrug spadaju
poslovi vršenja inspekcijske kontrole (
inspekcijski nadzor ) . Opći položaj i
opća ovlaštenja tijela inspekcije
regulirana su zakonskim propisima o
tijelima uprave. Obavljajući poslove
nadzora , tijela inspekcije utvrđuju
stanje promjene propisa, nalažu
otklanjanje utvrđenih nepravilnosti,
daju saglasnost na tehničku
dokumentaciju o izgradnji ili
rekonstrukciji određenih uređaja ili
objekata i poduzimaju druge mjere na
koje su ovlašteni. Poslovi inspekcije su
od općeg značaja za sve političko-
teritorijalne jedinice.
Isprave u upravnom postupku -
mogu biti privatne i javne . Javna
isprava je isprava koju je u propisanom
obliku izdao državni organ u granicama
svoje nadležnosti, odnosno preduzeće
ili druga organizacija u okviru
zakonom povjerenog javnog
ovlašćenja. Za njih važi pretpostavka
istinitosti njihove sadržine jer imaju
punu dokaznu vrijednost, samo ako
nemaju nikakvih spoljnih nedostataka.
Tako, npr., javnu ispravu predstavlja
izvod iz matičnih knjiga , diploma o
završenoj srednjoj školi, o završenom
fakultetu i sl. Privatna isprava je svaka
isprava koja se ne smatra javnom
ispravom. Njih izdaju fizička i pravna
lica. Organ koji vodi postupak cijeni
dokaznu vrijednost privatne isprave na
osnovu slobodnog uvjerenja. Kada se
isprava nalazi kod državnog organa,
preduzeća ili druge organizacije koja
ima javna ovlašćenja za rešavanje u
upravnim stvarima, a stranka ne može
da je pribavi, organ koji vodi postupak
pribavlja tu ispravu po službenoj
dužnosti. Ako je na ispravi nešto
precrtano, ostrugano, izbrisano ili
umetnuto, ili ako na ispravi postoje
kakvi drugi spoljni nedostaci, službeno
lice koje vodi postupak ocjenit će
prema svim okolnostima da li je time i
u kojoj meri umanjena dokazna
vrednost isprave. U privatne isprave
spadaju npr. : mjenica, oporuka,
ugovor, poslovne knjige i dr.
28

Uvjerenje je najvažnija i najčešća
isprava koja se podnosi u upravnom
postupku. Uvjerenja mogu da imaju
karakter javne isprave u kom slučaju
imaju punu dokaznu snagu u pogledu
činjenica i okolnosti koje se navode u
uvjerenju.
Izvršenje odluka u prekršajnom
postupku - Prekršajni postupak se
okončava donošenjem odluke, koja
može biti u formi rješenja ili presude.
Odluke postaju pravosnažne kada se
više ne mogu pobijati žalbom ili kad
žalba nije dozvoljena.
Da bi odluka mogla biti izvršena, treba
da postane pravosnažna.
Osuđujuća presuda se može izvršiti i
prije njene pravosnažnosti:
- ako okrivljeni nema prebivalište ili ne
može da dokaže ni na kakav način svoj
identitet, ili odlazi u inostranstvo, a sud
nađe da postoji osnovana sumnja ,
- ako je okrivljeni kažnjen za teži
prekršaj iz oblasti javnog reda i mira, a
postoji osnovana sumnja da će nastaviti
ili ponoviti prekršaj , tj . vršenje
preršaja ili da će izbjeći izvršenje
kazne zatvora.
Okrivljeni na ovu odluku može izjaviti
žalbu koju je sud dužan da u roku do
24h dostavi Višem prekršajnom sudu.
Viši prekršajni sud je dužan da o žalbi
odluči u roku od 48h od momenta
prijema spisa predmeta. Kazna zatvora,
novčana kazna zamijenjena kaznom
zatvora, rad u javnom interesu, zaštitne
i vaspitne mjere izvršavaju se po
zakonu kojim se uređuje izvršenje
krivičnih sankcija.
Izvršenje zaštitne mjere
oduzimanja predmeta - Ovu mjeru
izvršava organ u čiju nadležnost spada
izvršenje, odnosno nadzor nad
izvršenjem propisa po kojima je mjera
izrečena. Presudom može biti određeno
da se oduzeti predmeti predaju
određenom organu ili organizaciji, ili
mogu biti prodati po propisima koji
važe za poresko izvršenje. Učinilac
koji svojevoljno otuđi ili uništi predmet
prekršaja ili na drugi način onemogući
izvršenje, biće obavezan da plati
novčani iznos koji odgovara vrijednosti
predmeta. Ukoliko prodati predmeti
nisu svojina učinioca prekršaja,
dobijeni novčani iznos se predaje licu u
čijoj svojini su bili ti predmeti.
Izvršenje mjere oduzimanja
imovinske koristi - Ovu mjeru
izvršava sud koji je donio presudu.
Ukoliko ovu mjeru nije moguće izvršiti
redovnim putem pristupa se prinudnoj
naplati najprije iz pokretne a onda i iz
nepokretne imovine. Prinudnu naplatu
iz nepokretne imovine vrši opštinski
sud po propisima izvršnog postupka.
Izvršenje novčane kazne i drugih
novčanih iznosa - Redovna naplata
novčane kazne, troškova prekršajnog
postupka i drugih novčanih iznosa se
vrši putem suda ili organa uprave. Oni
popunjavaju uplatnicu određenim
iznosom koji kažnjeni uplaćuje preko
pošte, banke ili Uprave za javna
plaćanja. U slučaju da kažnjeno lice ne
plati u roku, pristupa se prinudnoj
naplati .
Ispravljanje greške u rješenju –
Neke od grešaka mogu se ispraviti iz
razloga što ne utiču na pravno
djelovanje rješenja, odn. na njegov
opstanak , dok neke dovede do
uklanjanja rješenja iz pravnog poretka.
Greške, koje organ kao donosilac
29
rješenja može ispraviti, tehničke su
prirode i mogu se uvijek ispraviti , a
nazivamo ih tehničkim ( stvarnim, odn.
faktičkim greškama ) . Takve greške su
u brojevima, imenima , računanju,
pisanju, slovne i gramatučke greške ,
kao i greške koje su rezultat nestručnog
rukovanja tehničkim sredstvima.
Faktičke greške u rješenju jesu one kod
kojih postoji nesaglasnost između
izjave volje organa , odn. službe za
upravu ili institucije koja raspolaže
javnim ovlaštenjima i pisane
konstatacij te izjave koja je sadržana u
rješenju. Greške se ispravljaju
donošenjem posebnog zaključka o
ispravci greške u rješenju, u koji se
upisuje bilješka o ispravci. Taj posebni
zaključak se prilaže izvorniku rješenja i
čini njegov sastavni dio. Također,
ovjeren prijepis zaključka dostavlja se
strankama kojima je dostavljeno i
rješenje . Zaključak potpisuje službeno
lice koje je potpisalo i rješenje i taj
zaključak obavezno sadrži broj i datum
rješenja koje se ispravlja. Protiv
zaključka o ispravci greške u rješenju
se može izjaviti žalba.
Izvori upravnog prava - razlikuju se
u odnosu na izvore drugih grana prava.
Upravno pravo ima brojne i raznovrsne
izvore prava:
- ustav,
- zakoni,
- podzakonski opšti akti ,
- običaji,
- pravna praksa,
- pravna nauka.
- Ustav i ustavni propisi kao izvori
upravnog prava
Ustav, prvi izvor - određuje vršioce i
djelatnost uprave, regulišu nadležnost
ustavnih i redovnih sudova. Sa
stanovišta upravnog prava, odredbe
ustava mogu se pojaviti kao
neposredan i posredan izvor.
Neposredna primjena ustavnih normi je
prisutna u onim situacijama kada ih
subjekti uprave neposredno primjenjuju
u vršenju upravnih aktivnosti, odnosno
regulisanju upravnopravnih odnosa, da
prethodno nisu razrađene zakonskim i
drugim propisima. Te situacije se, u
pravilu, javljaju kod primjene odredaba
o pojedinim ustavnim slobodama i
pravima. Mnogo češće se ustavne
norme javljaju kao posredan izvor
upravnog prava. To su sve one situacije
u kojima se ustavne norme ne
primjenjuju direktno, već preko
zakonskih i drugih propisa kojima se
ustavne norme razrađuju.
- Zakonski propisi kao izvor upravnog
prava
Zakoni –primarna važnost zakona, kao
izvora upravnog prava, proizilazi iz
načela zakonitosti u vršenju upravnih
aktivnosti, prema kome svi akti i radnje
državnih organa uprave i drugih,
zakonom ovlaštenih subjekata, moraju
biti u skladu sa zakonom. U opštoj
klasifikaciji zakonskih propisa moguće
je izvršiti podjelu na „klasične
zakonske propise i kvazi ili
parazakonske propise. Za razliku od
prvih, drugonavedeni imaju zakonsku
snagu i samostalnost zakona, ali ne i
standardnu zakonsku formu. Oni se
obično pojavljuju u vidu tzv. Uredbi sa
zakonskom snagom. Uredba sa
zakonskom snagom je opštenormativni
akt šefa države ili vlade. Donosi se
vanrednim okolnostima usljed
nemogućnosti rada zakonodavnog
tijela, a njome se regulišu pitanja iz
nadležnosti skupštine. Od tzv. običnih
zakona razlikujemo i kolizione zakone
(oni koji rješavaju sukobe zakona) i oni
30
mogu biti izvori upravnog prava
(interpretativni zakoni , to piše u
knjizi).
Među najvažnije zakonske izvore
upravnog prava mogu se ubrojiti:
a) ZAKON O MINISTARSTVIMA,
b) ZAKON O LOKALNOJ SAMOUPRAVI ,
c) ZAKON O VLADI ,
d) ZAKON O SAVJETU MINISTARA ,
e) ZAKONI KOJI REGULIŠU
DJELATNOST: ZUP ZAKONI O
UPRAVNIM SPOROVIMA ZAKONI KOJI
REGULIŠU KONTROLU.
- Međunarodni ugovori kao izvor
upravnog prava
Međunarodni ugovori – mogu biti
izvori upravnog prava, pod uslovom da
sadrže upravnopravne norme ili oni
koji garantuju ljudska prava i slobode.
Ulaze u okvir tzv. spoljnih izvora
upravnog prava, a predstavljaju pravne
akte koje neka država zaključuje sa
drugim državama i međunarodnim
organizacijama.
- Podzakonski opšti akti kao izvori
upravnog prava
Podzakonski opšti akti– radi se o
širokom sprektru propisa koji su slabije
pravne snage od zakona koje donose
državni organi (u pravilu izvršni i
upravni) po posebnom i jednostavnijem
postupku od zakonodavnog.
Uglavnom, donose se radi razrade i
konkretizacije zakona u cilju njihovog
lakšeg sprovođenja i izvršenja u
konkretnom slučaju. Egzistencija
podzakonskih opštepravnih
normativnih akata vezana je za
postojanje zakona. Prema tome, njima
se ne mogu stvarati nova prava i
obaveze koje postoje van zakona.
Može ih donositi Vlada, skupština,
državna uprava i nedržavni subjekti. –
podjela izvršena prema donosiocu.
- Podzakonski opšti akti i politički akti
skupština kao izvor upravnog prava
Podzakonski opšti normativni akti
skupštine -donose se u formi odluke i
poslovnika. Odluke se donose u slučaju
izvršenja sopstvenog zakona, zatim
kada regulišu unutrašnje odnose u
skupštini (inetrnormativni karakter) i u
formi pojedinačnog akta npr. odluke o
izboru i razrješenju pojedinih
funkcionera (tiču se samo određene
konkretne stvari). Poslovnik skupštine
predstavlja opšti pravni akt kojim
skupština tj. njena vijeća uređuju
unutrašnju organizaciju i način rada
skupštine, kao i odnose prema drugim
organima i organizacijama.
Politički akti skupštine nemaju karakter
propisa, pa zato nemaju obaveznu
pravnu snagu jer im nedostaje pravna
sankcija. U ovu vrstu akata uvrštavaju
se: rezolucije, deklaracije i preporuke.
- Podzakonski opšti akti vlade kao
izvor upravnog prava
Podzakonski akti vlade: uredbe,
uputstva, odluke, zaključci. Uredbe se
(najvažniji podzakonski akt) donose za
izvršavanje zakona u cjelini. Postoje i
uredbe sa zakonskom snagom (donose
se u stanjima nužde).
Vrste uredbi: Moguća su različita
mjerila diobe. U teoriji je najčešće
prisutna podjela na osnovu:
a) ovlaštenja za donošenje uredbi,
b) njihove sadržine,
c) donosioca uredbi.
Početna dioba uredbi temelji se na aktu
u kojem je sadržano ovlaštenje za
njihovo donošenje. To su ustav i zakon,
pa se u tom smislu dijele na ustavne i
zakonske. Ustavne mogu biti
samostalne i nesamostalne. Prema
svom djelu uredbe mogu biti
samostalne i nesamostalne. Samostalne
uredbe za predmet svog regulisanja
31
imaju one društvene odnose koje im je
ustav povjerio van okvira zakonodavne
materije. Nesamostalne se izdaju radi
izvršenja zakona, razrađujući njegove
principe i odredbe. Polazeći od
sadržine, uredbe se dijele na pravne i
administrativne. Pravne uredbe su
namijenjene građanima i drugim
pravnim licima dok se administrativne
odnose na rad državnih institucija
(upravnih organa) koji su dužni da
postupaju po njihovim odredbama. Ova
vrsta uredbi ne djeluje prema trećim
licima (predstavlja res interna uprave),
pa zato nemaju svojstvo pravnog
propisa ( npr. uredba o kancelarijskom
poslovanju ) . Podjela po donosiocu:
uredbe može da donosi šef države i
vlada kao izvršna vlast.
Odluke- razrađuju ili izvršavaju
pojedine odredbe zakona. Odluke se
normiraju po tačkama, (uredbe po
članovima) - to je poduredbeni akt
(odluka je zavisna od uredbe).
Uputstva – ovim propisima daju se
smjernice za način rada i postupanja u
izvršavanju pojedinih odredbi zakona,
drugih propisa i opštih akata od strane
organa uprave i drugih ovlaštenih
subjekata. Uputstva vlade odnose se na
sve organe i ovlaštene subjekte koji su
dužni da sprovode i primjenjuju
propise vlade. Zaključak - ovim aktom
izvršavaju se stavovi u vezi sa
unutrašnjom orgaizacijom, metodom
rada same vlade tj. usmjerava i
usklađuje rad ministarstava.
Opšta rješenja – ovim aktima vlada
odlučuje o određenim pitanjima i
odnosima, koji nisu predmet drugih
opštih akata.
- Podzakonski opšti pravni akti uprave
kao izvor upravnog prava
Podzakonski propisi organa uprave kao
izvori upravnog prava čine opšte akte
izvršnog karaktera. Donose se radi
izvršavanja zakona, drugih propisa i
opštih akata skupštine i vlade ito samo
kad je to zakonom predviđeno. U okvir
osnovnih opštih akata organa uprave
uvrštavaju se: pravilnici, naredbe i
uputstva – podzakonski pravni akti
koje donosi državna uprava (uprava ne
može bez zakonskog ovlašćenja
donositi opšte podzakonske akte,
pravilnike).
Pravilnike donosi starješina organa
državne uprave, njime se izvršavaju
pojedine odredbe zakona.
Naredbe - njima se naređuje ili
zabranjuje ponašanje koje ima opšti
značaj.
Uputstva- njima se određuju smjernice
za rad nekih drugih organa npr.
matičara.
- Podzakonski opšti pravni akti jedinica
lokalne samouprave i nedržavnih
subjekata kao izvor upravnog prava
Teritorijalna organizacija prema Ustavu
BiH spada u domen nadležnosti
entiteta. Prema Ustavu RS teritorijalna
organizacija uređuje se Zakonom o
teritorijalnoj organizaciji i lokalnoj
samoupravi. Prema ovom zakonu
lokalna samouprava se ostvaruje u
opštini. Zakonom se može povjeriti
vršenje poslova lokalne samouprave i
gradu. Opština i grad, kao jedinice
lokalne samouprave, donose
odgovarajuće podzakonske propise i
druge akte: statut, poslovnik o radu,
odluke i dr. akte.
Statut – predstavlja najviši pravni akt
jedinice lokalne samouprave. On
preciznije određuje nadležnosti,
organizaciju i način rada jedinica
lokalne samouprave.
Predstavničko tijelo opštine, odnosno
grada, donosi poslovnik o radu koji
32
predstavlja opšti pravni akt kojim
skupština opštine odnosno grada
utvrđuje pravila u svojoj unutrašnjoj
organizaciji i načinu rada.
Odluke – njima se uređuju pitanja
vezana za unutrašnju organizaciju i
odnose u skupštini. Imaju svojstvo
izvršnog propisa i mogu biti i
pojedinačni pravni akti.
Podzakonski opšti normativni akti
nedržavnih javnih preduzeća (kao
nosioca javnih ovlaštenja) mogu biti
izvori upravnog prava. To su opšti akti
preduzeća i ustanova kojima se
regulišu odnosi sa trećim pravnim i
fizičkim licima, za koja ti akti imaju
obavezno dejstvo. Njihovi osnovni akti
su statuti, pravilnici i odluke.
-Običaj, pravna praksa i pravna nauka
kao izvor upravnog prava
Običaji kao izvori upravnog prava
Primjena običajnih pravila moguća je u
dva vida: zakon može inkorporirati (lat.
sjediniti ,pripojiti) sadržaj običaja, ili
zakon može uputiti na primjenu
običaja. Na taj način običaj može
postati zakon.
Pravna praksa – može biti upravna i
sudska. Prva obuhvata odlučivanje po
određenim predmetima od strane
ovlaštenih subjekata uprave, dok druga
obuhvata sudske odluke vezane za
upravu. Upravna praksa, tj. odluke
organa uprave (upravni akti) nisu izvor
upravnog prava, jer organi uprave
formalno nisu vezani svojim ranijim
odlukama. U našem pravu (i ostalim
zemljama konitinentalnog pr. sistema)
ni sudska praksa se ne smatra izvorom
prava, jer se presude vrhovnog suda i
odluke ustavnih sudova kojima se
rješava konkretan slučaj ne smatraju
obaveznim za sve buduće slučajeve.
Od ovog pravila odstupa se u zemljama
anglosaxonskog područja.
Upravnopravna nauka - sa načelnog
stanovišta ima važnu ulogu kao
poseban izvor upravnog prava. Njena
pozicija, iako pravno neobavezujuća, je
krucijalna (odlučujuća, važna) ne samo
kod donošenja pravnih propisa već i
kod njihove pravilne primjene i
ispravnog tumačenja.
Izvori pravnog prava Evropske
unije – Organizacija, funkcioniranje
institucija evropske uprave i organa,
njena nadležnost i odgovornost ,
kontrola upravnog djelovanja i kontrola
akata koji donose organi EU
predstavlja predmet evropskog
upravnog prava. Evropsko upravno
pravo možemo definirati kao
sistematizirani skup pravnih normi i
općih načela kojima se uređuje
funkcioniranje, organizacija ,
odgovornost i kontrola javne uprave
EU. Ono što nije sporno je činjenica da
je upravno pravo sastavni dio pravnog
sistema EU koje se, od nacionalnog
upravnog prava razlikuje po svojim
subjektima i po svojim izvorima.
Evropsku upravu možemo posmatrati
sa dva stajališta:
- materijalnog, odn. funkcionalnog (
evropsku upravu čine organi EU) i
- formalnog odn. organizacijskog (
evropsku upravu čini pravo Evropske
unije. Ono se primjenjuje od Evropskih
zajednica i njenih država članica u
konkretnim situacijama i slučajevima).
Izvore upravnog prava EU možemo
grupirati na više načina, ito:
- Izvori upravnog prava EU prema
obaveznosti primjene,
- Izvori upravnog prava EU prema
kriteriju načina primjene,
- Izvori upravnog prava EU prema
kriteriju subjekta koji ih donosi,
33
- Izvori upravnog prava EU prema
formi u kojoj se javljaju.
Prema formi izvori upravnog prava EU
mogu biti:
- u pisanoj formi;
- u nepisanoj ( usmenoj) formi.
U najznačajnije izvore upravnog prava
EU, bilo pisane ili nepisane , s
obizirom na formu u kojoj se ti izvori
javljaju spadaju:
- akti država članica-(primarno pravo);
- akti organa EU-(sekundarno pravo);
- opća načela prava EU ( nepisani
izvori);
- međunarodni sporazumi s državama
nečlanicama.
Izvori upravnog prva EU, prema
kriteriju primjene, su:
- direktno primjenjive, tj. one koje
neposredno primjenjuju sudovi i
upravni organi članica i
- posredno primjenjive, tj. one za čiju
primjenu države članice trebaju
donijeti vlastite propise kojima
konkretiziraju sadržaj i način primjene.
Izvori upravnog prava EU prema
kriteriju obveznosti su:
- pravno obavezujući ( odluke,
uputstva, komunitarne uredbe) i
- pravno neobavezujući izvori ( nemaju
obaveznu primjenu ali imaju za cilj da
određeno ponašanje usmjere u
željenom pravcu ) .
Izvori upravnog prava EU prema
kriteriju subjekta donošenja
U pogledu subjekata koji donose
određene odluke, u unutrašnjem pravu
takvo svojstvo pripada građanima (
državljanima) i pravnim licima kao
društvenim tvorevinama.
U međunarodnom pravu svojstvo
subjekta, kao nosioca prava i obaveza,
pripada isključivo državama kao
zajednicama stanovništva na određenoj
teritoriji koja je podvrgnuta suverenoj
vlasti, te međunarodnim
organizacijama. Za razliku od
međunarodnog prava, subjekti prava
EU su države, fizička lica ( građani ) i
pravna lica.
Postoji jedinstveno mišljenje pravne
teorije da je sudska praksa najviše
doprinijela razvoju Evropskog
upravnog prava , a zaslugu najviše ima
Evropski sud pravde.
Primarni izvori evropskog upravnog
prava
U odnosu na ostale izvore evropskog
upravnog prava ,primarni izvori imaju
prednost, odn. jaču pravnu snagu . Njih
čine pravne norme koje su sadržane u
aktima država članica u vršenju njihove
ugovorne i ustavne funkcije.
U primarne izvore evropskog upravnog
prava spadaju sljedeće kategorije ovih
izvora , ito:
- Ugovori o osnivanju ( Osnivački
ugovori ),
- Ugovor o uspostavljanju Ustava za
Evropu.
Generalno, možemo razlikovati tri
vrste ugovora , ito:
- Ugovore o izmjenama koji su unijeli
značajne institucionalne, proceduralne i
promjene politika u oblastima
odgovornosti Zajednica i Unije,
- Ugovore o pristupanju, osim
odredaba koje predstavljaju izmjene i
prilagođavanja sekundarnog prava i
- originalne ugovore kojim su
uspostavljene Evropske zajednice.
Potpisani su sljedeći Osnivački ugovori
Evropske zajednice:
34
- Ugovor iz Maastrichta o EU,
- Ugovor o osnivanju Evropske
ekonomske zajednice,
- Ugovor o osnivanju Evropske
zajednice za ugalj i čelik,
- Sporazum o fuziji ili spajanju tri
Zajednice,
- Sporazum iz Amsterdama,
- Ugovor o osnivanju Evropske
zajednice za atomsku energiju,
- Jedinstveni evropski akt ,
- Ugovori o pristupanju novih zemalja
članica,
- Sporazum iz Nice.
Ugovor o uspostavljanju ustava za
Evropu
Prema ustavau, zakonodavni akti Unije
su:
- Evropski okvrini zakon ( ranije je to
bila direktiva ) i
- Ustav, Evropski zakon ( ranije je to
bila uredba) .
Od akata koji nemaju zakonodavnu
snagu, Ustav će omogućiti donošenje
slijedećih pravnih akata:
- Evropske odluke,
- preporuke i mišljenja i
- Evropske uredbe koja predstavlja
pravni akt koji sadrži karakteristike i
direktiva i uredbi.
Sekundarni izvori evropskog upravnog
prava donose se u skladu sa načelom
legaliteta i moraju biti usklađeni sa
Ugovorima o osnivanju EZ.
Sekundarne izvore donose organi
Zajednice na neki od sljedećih načina:
- na osnovu ovlašćenja koja su im
prenijeta ili dodijeljena primarnim
izvorima,
- prema načelu komunitarne zakonitosti
moraju biti u skladu sa njima,
- na osnovu osnivačkih ugovora
Evropskih zajednica.
Evropski parlament , zajedno sa
Vijećem, odn. Komisija ili Vijeće u
obavljanju svojih aktivnosti mogu
donosti sljedeće vrste općih akata EU,
ito:
- Uredbe ( - imaju svojstva:
obaveznosti , neposredne
primjenjivosti i opći karakter ) ;
- Komunitarne uredbe ( - imaju opću
važnost, obaveznost i direkntu
primjenjivost u svim državama članica
EU ) ;
- Direktive ( - obično se upućuju
državama članicama ciljano kako bi se
one obavezale na usvajanje zakona i
drugih propisa kojima se preuzima
sadržaj direktiva i unosi u nacionalno
pravo ) ;
- Odluke ( - jesu pojedinačni
administrativni opći pravni akti koji
obavezuju samo one subjekte koji su u
njima izričito naznačeni, nakon što su
im odluke saopćene ) ;
- Preporuke ( - spadaju u grupu
neobavezujućih pravnih akata
evropskog upravnog prava, osim
preporuka i mišljenja koji su
predviđeni Ugovorom o snivanju
Evropske zajednice za ugalj i čelik );
- Mišljenja ( su akti kojima se izražava
određeni stav o nekom pitanju ili
procjene stanja u nekoj oblasti od
interesa za Zajednicu na teritoriji
države članice ili teritoriji Unije ) ;
- Ostali sekundarni pravni akti ( - radi
se o aktima kao što su : pravila za
reguliranje unutrašnjeg funkcioniranja
organa Zajednice; uputstva , preporuke
i mišljenja jednog organa koje su
upućene drugom organu Zajenice, sui
generis odluke Vijeća; odluke o
osnivanju komiteta i pomoć organa ,
statuti tih organa; rezolucije,
deklaracije zaključci.
35
Akti koji se donose u okviru drugog
stuba EU-a
Kao što je poznato , Drugi stub , kao i
Treći, čine tzv. “Unijski segment” u
pravnoj strukturi EU-a, kojim je
obuhvaćena zajednička sigurnosna i
vanjska politika. On ostvaruje saradnju
između država članica Eu-a.
Akti koji se usvajaju u okviru “Trećeg
stuba”
Treći stub kojim se osigurava visok
nivo sigurnosti koji se ostvaruje
zahvaljujući razvoju zajedničkih
aktivnosti država članica u oblastima
pravosudne i policijske saradnje i
sprječavanja rasizma i ksenofobije.
Njegovi najznačajniji akti su:
- Zajednički stavovi,
- Okvirne odluke ,
- Odluke i
- Konvencije.
Međunarodni sporazumi koje je Unija
zaključila sa državama nečlanicama
Takvo pravo Unija ima samo prema
osnivačkim ugovorom u dva slučaja:
- kada zaključuje sporazum o saradnji i
pridruživanju i
- kada zaključuje trgovinske
sporazume.
Za treće države i međunarodne
organizacije od posebnog su značaja
četiri vrste sporazuma, ito:
- Sporazumi o saradnji,
- Sporazumi o stabilizaciji i
pridruživanju,
- Trgovački sporazumi,
- Sporazumi o pridruživanju.
Supsidijarne konvencije
Pravni osnov za njihovo zajljučenje
može biti sadržan u nekom od
Osnivačkih ugovora.
Akti predstavnika država članica
To su akti predsjednika država članica
koji se sastaju u Evropskom vijeću.
Sporazumi o održavanju posebnih veza
između određenih država članica i
država koje nisu članice
Jedan od razloga za uvođenje ove vrste
sporazuma o pristupanju je postojanje
prekomorskih zemalja i područja sa
kojima su neke države članica zadržale
posebno bliske veze kao rezultat
nasljeđa njihove kolonijalne prošlosti.
Stoga je trebalo ovim državama
omogućiti poseban sistem
neograničene trgovine sa Zajednicom.
Ugovori predstavljaju ustavne okvire
svih zajednica.
Izvršna vlast - ili egzekutiva
predstavlja zbir različitih državnih
organa koji su zaduženi i odgovorni za
provođenje zakona, ustava i drugih
odluka i propisa koje donose institucije
ustavotvorne, zakonodavne i sudske
vlasti.
Izvršna vlast ima samostalnu poziciju i
odgovornost u odnosu na zakonodavnu
i sudsku vlast.
Opšta tendencija u savremenom
razvoju ustavnih sistema je jačanje
položaja uloge i moći izvršne vlasti.
Izvršna vlast je gotovo u cijelosti
preuzela političku i zakonodavnu
inicijativu.
Parlamenti sve češće na egzekutivu
delegiraju dio svojih zakonodavnih
ovlaštenja, a gotovo redovno je
ovlašćuju da donosi izvršne propise.
Bogate i raznovrsne funkcije i poslovi
izvršne vlasti ostvaruju se preko
različitih državnih organa.
Imajući u vidu materijalni i
organizacioni princip, izvršnu vlast
ostvaruju:
- šef države,
36
- vlada ili drugi odgovarajući organ, i
- različiti organi državne uprave,
uključujući vojsku i policiju.
Izvori prekršajnog prava -
Prekršajno pravo je zakonsko
pravo, što znači da se prekršaji
mogu utvrđivati zakonom i na
zakonu zasnovanim drugim aktima.
Glavni izvori prekršajnog prava:
-Zakoni s u g l a v n i i n e p o s r e d n i
i z v o r p r e k r š a jn og p r a v a , a u
n ji ma s e određuju opšta ili posebna
pitanja.
- Zakonom o prekršajima RS se
regulišu opšta pitanja, odnosno
opšti dio prekršajnog prava : prekršaj,
prekršajna odgovornost, prekršajne
sankcije, prekršajni postupak, izvršenje
prekršaja,
- Zakon o deviznom poslovanju,
- Zakon o spoljnotrgovinskom
poslovanju,
- Zakon o kreditnim poslovima sa
inostranstvom,
- Zakon o trgovini,
- Zakon o carinama,
- Zakon o osnovama bezbjednosti na
putevima.
- Zakon o javnom redu i miru.
- Podzakonski akti su akti manje
pravne snage od zakona i donijeti su na
osnovu zakona. Ovim aktima se mogu
propisivati samo kazne i zaštitne mjere
koje su predviđene Zakonom o
prekršajima i samo pod uslovima koje
ovaj zakon predviđa.
Tu ubrajamo :
- uredbe ( koje može da donese
Republička vlada ),
- odluke .
Sporedni izvori prekršajnog prava su :
- Ustav ( sadrži osnovna načela kojih se
zakonodavac kod koncipiranja zakona
mora pridržavati ),
- Sudska praksa i praksa drugih
organa ( u vođenju prekršajnog
postupka, ima poseban značaj kod
rješavanja novih slučajeva. Ova praksa
ne znači samo primjenu zakona, već i
razjašnjenje pojedinih pitanja koja
nisu dovoljno jasno formulisana u
propisu (sudsko tumačenje).
Odluke viših organa dovode do
ujednačavanja prakse jer niži
organi uglavnom sljede primjer viših
),
- Nauka doprinosi izgradnji
principa, instituta i stavova o nizu
relevantnih pitanja,
- Tumačenje propisa u t v r đ u je
s mi s a o p r a v n e n o r me r a d i
n je n e p r a v i l n e primjene, a od
pravilnog tumačenja direktno zavisi
ostvarenje principa zakonitosti. Prema
subjektu koji vrši tumačenje
razlikujemo:
- autentično (vrši zakonodavac koji je
donio propis i ono je obavezno )
- sudsko ( vrši sud koji donosi
odluku u konkretnom slučaju i
obavezuje samo za taj slučaj ),
- doktrinarno ( tumačenje vrše
naučnici i ovo tumačenje nema
obavezujuću snagu, iako je predmet
konsultovanja i uvažavanja zbog svoje
argumentovanosti), Prema obimu
tumačenje može biti:
- restriktivno ( kada se normi daje uže
značenje ) ,
- ekstenzivno ( kada se normi daje šire
značenje ).
Izvršnost ( ovrha ) upravnog akta -
predstavlja mogućnost da se upravni
akt izvrši prinudnim putem. Izvršnost
37
se odnosi samo na upravne akte koji
sadrže obaveze (npr. Nema prinudnog
izvršavanja akta kojim se izdaje taxi
dozvola). Kod upravnih akata u kojima
je sadržana obaveza, ostavi se rok, koji
ako se ne ispoštuje slijeduje prinudno
izvršenje.
Stoga, rješenje doneseno u upravnom
postupku izvršava se nakon što postane
izvršno. Prvostepeno rješenje postaje
izvršno :
- nakon što dodje do isteka roka za
žalbu ako žalba nije izjavljena;
- dostavom rješenja stranci ako žalba
nije dopuštena;
- dostavom rješenja stranci ako žalba
nema odgodni učinak;
- dostavom stranci rješenja kojim se
žalba odbacuje ili odbija;
- danom odricanja stranke od prava na
žalbu;
- dostavom stranci rješenja o obustavi
postupka u povodu žalbe.
Drugostupanjsko rješenje, kojim se
rješava upravna stvar, postaje izvršno
dostavom stranci. Kad je u rješenju
određeno da se radnja, koja je predmet
izvršenja, može izvršiti u ostavljenom
roku, rješenje postaje izvršno istekom
tog roka.
J ugovorom ) .
Javna služba - Djelatnost koju
zajednica smatra toliko važnom da je
podvrgava posebnom pravnom
uređenju (normama upravnog prava) .
Možemo je posmatrati kroz dva pojma
, a to su :
- formalni pojam – tu se smatra svaka
služba koju obavlja javnopravna osoba
,i
- materijalni pojam – svaka služba koja
ima posebnu važnost za ostvarenje
određenih interesa društvene zajednice
( opšti interes ) .
Pojam javna služba je nastao krajem 1-
stoljeća .
Socijalni, kulturni i ekonomski pravac i
određenja su dale značaj razvoju samog
pojma javne službe . Tako su i mnoge
druge, ne samo navedene funkcije,
postale javno pravo koje se ostvarivalo
preko javnih službi .
Ono na čemu se zasniva javna služba
su slijedeća načela .
- načelo primata javne službe u odnosu
na privatnu službu - načelo
prilagodljivosti,
- načelo nemerkantilnosti ( finansijski
momenat ne smije biti odlučujući ) i
- načelo kontinuiteta.
Pravna norma ( opći akt ) nam pomaže
da utvrdimo karakter javne službe . Iz
općeg akta treba da proizilazi da je to
djelatnost koja se obavlja u javnom
interesu političko-teritorijalne
zajednice. Samostalno ili sa ostalim
pravnim i fizičkim licima, njihova
predstavnička tijela donose osnivački
akt , u slučaju, ako predstavničko tijelo
ocijeni da za njeno osnivanje postoji
javni interes. Osnivački akt može biti :
zakon, odluka ( ako su dva ili više
osnivača – međusobna prava se uređuju
Jemstvo - Jemstvo je mjera
obezbjeđenja prisustva okrivljenog
imovinskog karaktera, koju određuje
sud po svojoj ocjeni ili na zahtjev
organa uprave. Jemstvo mora da glasi
na određeni novčani iznos. Sastoji se
od polaganja gotovog novca, hartija od
vrijednosti, dragocenosti ili drugih
pokretnih stvari veće vrijednosti koje
38
se lako mogu unovčiti i čuvati, kao i u
ličnoj obavezi jednog ili više građana
da će u slučaju bjektsva platiti utvrđeni
iznos jemstva.
Jemstvo se određuje za lice koje nema
stalno prebivalište u našoj zemlji, kao i
u slučajevima kada postoji opasnost da
bi okrivljeni mogao pobjeći i izbjeći
odgovornost za prekršaj.
Jemstvo se može odrediti samo pošto je
okrivljeni ispitan i
ako je dao svoj pristanak. Sud koji
odredi jemstvo mora, od okrivljenog,
tražiti da odredi svog punomoćnika.
Visinu jemstva određuje sudija koji
vodi prekršajni postupak u skladu sa
težinom prekršaja, visinom pričinjene
štete, ličnim i porodičnim prilikama i
imovinskim stanjem okrivljenog.
Visina jemstva može biti u iznosu do
najviše novčane kazne propisane za
prekršaj zbog koga se vodi prekršajni
postupak. Ako se protiv okrivljenog
vodi postupak zbog više prekršaja,
onda je jemstvo do visine kazne koja se
može izreći za sticaj prekršaja.
Jemstvo može da:
- propadne - ako okrivljeni pobjegne ili
napusti teritoriju,
- prestane - položeno jemstvo će
prestati i vratiti se davaocu u slučaju
obustave postupka,
- posluži kao garancija za ispunjenje
obaveza ili izvršenje kazne - u slučaju
da kažnjeni učinilac ne plati štetu ili
troškove prekršajnog postupka.
Ukoliko položeni iznos nije dovoljan
za pokrivanje svih troškova,
prvenstveno će se naplatiti šteta.
Javna uprava - Državna
administracija ili državna uprava (
administracija ili uprava ) je izraz pod
kojim se podrazumijevaju sve ili
redovne aktivnosti koje vrši neka
država, odnosno pojedinci -državni
službenici, funkcionari ili namještenici -
i institucije (državni organi; državne
agencije) koje ih obavljaju. S obzirom
da se te djelatnosti vrše u javnom
interesu, za državnu upravu se također
ponekad koristi i izraz javna uprava.
Državna uprava se u savremenim
zemljama tradicionalno smatra dijelom
izvršne vlasti, iako je neki teoretičari
smatraju zasebnim ali i egzekutivi
podređenim entitetom. Način
organizacije, djelatnosti i metode rada
državne uprave se razlikuju od zemlje
do zemlje, ovisno o socioekonomskim
ili političkim prilikama, ali i državnom
uređenju. Tako u nekoj zemlji može
postojati više državnih uprava sa
različitim ovlastima (npr. federalne i
državne uprave); najniža razina
državne uprave se naziva lokalna
uprava ili lokalna samouprava.
Djelatnost, ovlasti i rad državne uprave
u većini zemalja regulira upravno pravo,
isto kao što je državna uprava predmet
proučavanja znanosti o upravi.
Javna uprava kao normativna
djelatnost-
Pravni propisi koji čine predmet
upravnog prava su :
- propisi koji propisuju takvu djelatnost
državnih i drugih javnih organa kojom
se stvaraju, mijenjaju ili ukidaju
upravopravni odnosi. Ovdje
prispijevaju propisi kojima se određuju
forme i načini rada uprave u raznim
oblastima društvene djelatnosti i
državne uprave, kao i propisi koji
reguliraju uzajamne odnose između
državnih i drugih organa javne uprave
među sobom, prema samostalnim
ustanovama, društvenim i privrednim
39
organizacijama i prema građanima;
- upravni propisi koji reguliraju
organizaciju i postupak u pogledu
odgovornosti službenih lica u upravi u
pogledu zakonitosti i pravilnosti rada
organa uprave i drugih državnih organa
kad vrše poslove uprave;
- propisi koji se odnose na organizaciju
i nadležnost uprave; koji propisuju
postupak osnivanja, ukidanja i
ustrojavanja organa uprave.
Normativna djelatnost uprave je
iskazana iz autoriteta države, koja je
njen stvaralac, kako bi norma bila
efikasna , cjelishodna i djelotvorna.
Za upravu možemo reći da je
komplexan pojam koji obuhvata
najmanje dva osnovna značenja, a to su
: vlada, odn. resorni ministar.
- vladanje ljudima, tj . obavljanje
autoritativnih aktivnosti na osnovu
političke sile i vlasti. Važnost
određivanja uprave proizilazi
prvenstveno iz činjenice što taj
predstavlja središnji pojam u kome se
temelji upravno pravo .
- upravljanje stvarima, tj. obavljanje
aktivnosti tehnološke regulacije radnog
procesa na osnovu specijaliziranog
iskustva i znanja .
Javna uprava kao poslovni sistem
– Javni službenici su osobe koje vrše
službu u javnoj upravi. Te osobe
profesionalno i trajno obavljaju službu
u državnim organima i organima
lokalne zajednice.
Upravu možemo posmatrati sa dva
gledišta :
- Organizaciono gledište ( ukupnost
pravnih ili fizičkih pravnih lica
ovlaštenih za odlučivanje na pojedinim
područjima među kojima važi organski
utvrđen sistem ovlaštenja ,
odgovornosti, nadređenosti i
podređenosti i međusobnih odnosa) ;
- Materijalno gledište ( odlučivanje kao
posebna djelatnost i proces donošenja
odluka ) .
E – uprava jeste modernizacija uprave
uvođenjem elektronskog poslovanja u
upravi, između uprave, pravnih lica i
građana. Upravu za područje pojedinog
ministarstva, zbog toga vodi stručna
osoba koja ima položaj vodećeg
menadžera – sa nazivom ,
upotrijebljenom u upravi kao državni
sekretar. Državni sekretar temelji svoj
položaj na individualnoj pogodbi u
kojoj se određuje njegov položaj ,
zadaci i prava , te trajanje njegovog
odnosa.
Zadatke i ciljeve uprave pdređuje
Javni zavodi – Za vršenje upravnih i
stručnih poslova osnivaju se javni
zavodi u oblastima kao što su :
urbanizam, socijalna zaštita,
zdravstveno osiguranje, dječija zaštita,
zaštita istorijskih spomenika,
hidrometeorologija, itd. Javno pravna
lica predstavljaju javne zavode koja
raspolažu povjerenim im ovlaštenjima
u određenim pitanjima .
Provedbeni propisi koje je zavod
ovlašten da donosi su :
- utvrđivanje osnovice doprinosa,
načina obračuna i plaćanja sredstava za
ostvarivanje određenog prava iz
djelokruga rada zavoda ;
- utvrđivanje normativa i standarda za
određena pitanja iz domena rada
zavoda;
- načinu i uvjetima korištenja pomoći i
raznih novčanih naknada ;
- utrđivanje uvjeta i prava korištenja
40
određenog vida zaštite ;
- visina iznosa, kriterijima i način
učešća lica korisnika usluga zavoda;
- druga pitanja u skladu sa zakonom.
Javno dobro ( dobro u općoj upotrebi
) -Javna dobra su ona dobra koja nam
suvremena i moderna država stavlja na
raspolaganje putem mehanizma javnog
sektora. Javna dobra se javljaju iz
razloga što tržište nije u mogućnosti
osigurati njihovu racionalnu ponudu
zbog same naravi javnih dobara. Javno
dobro namijenjeno je općem i
ravnopravnom korištenju građana u
skladu sa smjernicama boljeg društva.
Osnovna, nesporna javna dobra su
voda, zrak, zemlja, sunce, šuma, more,
prometna infrastruktura, ulice, trgovi,
rudna bogatstva, internet, kulturna
baština u najširem smislu, itd. Dobrom
se pod načelom jednakosti upotebe
može služiti svako, na način da
korištenjem jednog subjekta ne budu
uskraćeni u mogućnosti korištenja
drugi. Pojedinac se dobrom ne može
služiti na način da se drugome
onemogući ili ometa korištenje. Dobra
se u pravilu koriste besplatno. Javno
dobro može se povećavati
(infrastruktura, pošumljavanje) ili
smanjivati (privatizacija, loše
upravljanje, eksplatacija šume,
zagađenje zraka i vode).
Značaj javnih dobara:
- neisključivost
Korištenje javnog dobra, u određenom
trenutku od strane određene osobe, ne
isključuje mogućnost korištenja tog
dobra od drugih osoba
- neiscrpnost
Ako neko javno dobro koristi više
osoba u isto vrijeme, to ne znači da
ćemo to dobro iscrpiti (npr. stajanjem
puno ljudi ispod svjetiljke na ulici neće
iscrpiti svjetiljku, niti će nekoga od
ljudi isključiti od tog dobra)
- nedjeljivost
Javno dobro se ne može podijeliti (npr.
ne možemo podijeliti svjetionik ili
policajca).
Javnopravne osobe- Javnopravne
osobe su : općina, država, ustanove
kojima je priznato svojstvo pravnog
subjekta ( fondovi, instituti, itd. ) i
razna državna tijela. Kada poredimo
javnopravne osobe sa privatnopravnom
osobom ili fizičkom osobom, slobodno
možemo reći da javnopravne osobe
nemaju sva prava i osobe za razliku od
navedenih. Bitna karakteristika je ta da
javnopravne osobe moraju djelovati u
interesu države tj. djelovanje koje je u
javnom interesu.
K
Kadrovi tijela uprave - su sljedeće
nabrojani :
- obavezni ( prinudni ) sudionici u radu
tijela uprave – tu ubrajamo svjedoke,
vještake, itd. ,
- državni službenici, odn, djelatnici
uposleni u tijelima uprave – to su
službene osobe od karijere,
- upravni – kontraktualni sudionici u
radu tijela uprave. To su oni radnici
koji vrše privremene ili povremene
poslove u trajanju do 60 dana ,
- politički dužnosnici – predsjednici
zastupničkih tijela, članovi parlamenta
itd.
- počasni sudionici u radu tijela uprave
U obavljanju poslova tijela uprave ,
ove osobe to čine povremeno i
uzgredno iz počasti po svojoj volji i to
41
u pravilu besplatno, ali mogu i primati
naknadu za svoj rad.
Kazna - Izvršenjem krivičnog djela se
krivično odgovornom učiniocu
ograničavaju određene slobode i prava
ili prinudno oduzimaju, također
sankcija u postupcima po privrednim
prijestupima ali i prekršajna sankcija.
Definiše se još kao vrsta krivične
sankcije .
Kazne u prekršajnom postupku –
Postoje slijedeće vrste kazni :
- Kazna zatvora;
- Novčana kazna;
- Rad u javnom interesu;
- Kazneni poeni sa poništenjem
vozačke dozvole.
Kazna zatvora i novčana kazna se
propisuju alternativno izuzev za
prekršaje učinjene iz koristoljublja kad
mogu biti propisane kumulativno.
Kazna zatvora i kazneni poeni sa
poništenjem vozačke dozvole mogu se
propisati samo zakonom, a novčana
kazna i rad u javnom interesu i
zakonom i uredbom, odnoso odlukom.
Kazneni poeni sa poništenjem vozačke
dozvole i kazna zattvora mogu se propisati
samo zakonom, a rad u javnom interesu i
novčana kazna mogu se propisati odlukom, tj.
i uredbom i zakonom.
Glavna kazna koja se može izreći je kazna
zatvora, za razliku od ostalih koje se mogu
izreći uz glavnu kaznu ili samostalno.
Prekršajni sud može izreći kaznu zatvora ito u
granicama propisanog minimuma i
maksimuma.
Opšti minimum je određen u trajanju
od jednog dana, a opšti maksimum
u trajanju od 30 dana, odnosno 60 dana
kada se radi o težem kršenju javnog
reda i mira ili o težim prekršajima
kojima se ugrožava život ili zdravlje
ljudi.
Lica kojima se ne može izreći kazna
zatvora:
- trudnoj ženi poslije navršena 3
mjeseca trudnoće,
- majci dok dijete ne navrši godinu
dana,
- majci koja je rodila mrtvo dijete ili je
dijete umrlo nakon porođaja, dok ne
prođe 6 meseci od dana porođaja.
Rad u javnom interesu
Prilikom izricanja ove kazne, sud mora
da vodi računa o objektivnim i
subjektivnim uslovima kao što su:
- vrsta izvršenog prekršaja,
- uzrast učinioca,
- fizička i radna sposobnost,
- obrazovanje,
- sklonosti itd.
Društvenokorisnim radom se ne smije
vrijeđati dostojanstvo osuđenog. Rad se
ne vrši u cilju sticanja dobiti, te je za
osuđenog neplaćen. Za izricanje ove
kazne potreban je pristanak učinioca
prekršaja, opšti minimum iznosi 10
sati, a maksimum 120 sati, uz
ograničenje od 2 sata dnevnoga rada.
Kazneni poeni sa poništenjem važenja
vozačke dozvole
Ovi poeni (od 1 do 18) se propisuju za
prekršaje učinjene protiv bezbjednosti
saobraćaja na putevima.
Kazneni poeni se mogu izricati vozaču
koji posjeduje važeću vozačku dozvolu
izdatu na teritoriji RS ili ili vozaču kojem
je zabranjeno upravljanje vozilom na motorni
pogon gdje je odlučeno pravosnažnom
odlukom., kao zaštitna mjera.
Ukoliko nema vozačke dozvole, organ
unutrašnjih poslova je neće ni izdati ili
neće dozvoliti polaganje vozačkog
ispita. Ako tokom 2 sukcesivne godine
42
vozač dobije 18 kaznenih poena, sud
mu presudom poništava vozačku
dozvolu. Ponovno sticanje prava na
vozačku dozvolu vozač dobija
protekom jedne godine od
pravosnažnosti presude kojom mu je
poništena vozačka dozvola.
Novčana kazna se može propisati
zakonom i uredbom, a odlukama
skupština do polovine tog iznosa.
Novčani iznosi kazne mogu se
propisati i do dvadesetostrukog iznosa.
To zavisi od pričinjene štete ili
neizvršene obaveze, ali samo za
prekršaje iz oblasti javnih prihoda,
javnog informisanja, carinskog,
spoljnotrgovinskog i deviznog
poslovanja, prometa roba i usluga i
prometa hartijama od vrijednosti. U
presudi se određuje rok plaćanja koji
iznosi od 15 dana do 3 mjeseca od dana
pravosnažnosti presude. Izuzetno sud
može odobriti plaćanje u ratama, u kom
slučaju rok ne može biti duži od 6
meseci. Ako fizičko lice ne plati,
novčana kazna ili preostali dio
zamjenjuje se radom u javnom interesu
ili kaznom zatvora.
Prinudna naplata se vrši kada
neplaćena kazna ili preostali dio ne
može biti zamijenjen kaznom zatvora
ili radom u javnom interesu ( što je
slučaj kod neplaćanja kazne od strane
profesionalnog vojnika ili pravnog lica
i odgovornog lica u pravnom licu ) .
Katastar – je upisnik zemljišta i
nekretnina neke države. On sadrži
podatke o položaju , obliku i površini
katastarskih čestica, te zgrada, odnosno
drugih građevina, koje su predmet
evidentiranja sukladno posebnim
propisima.
Osim položaja, oblika i površine,
katastarska evidencija najčešće sadrži i
podatke o:
- adresi katastarske čestice,
- načinu uporabe i površini načina
uporabe zemljišta na katastarskoj
čestici i njezinim dijelovima i
- podatke o posebnim pravnim
režimima koji su na katastarskoj čestici
uspostavljeni.
Katastar je temelj upisa prava
vlasništva i drugih stvarnih prava u
zemljišne knjige. Katastarska čestica je
dio zemljišta u katastru jednoznačno
identificiran brojem.
Klasifikacija funkcija i djelatnost
uprave – Poslovi uprave se dijele
najčešće na dva posebna sektora, a to
su :
- sektor uprave na području javnih
službi ( ranije društvenih djelatnosti), u
okviru kojeg uprava ima poseba
ovlašćenja prema subjektima koji vrše
poslove javnih službi. To se posebno
odnosi na ustanove i na javna
preduzeća koja obavljaju pojedine
grupe poslova koje ubrajamo u javne
službe,
- sektor političke uprave u koji se
uvrštavaju poslovi u grani odbrane,
unutrašnjih poslova i inozemni poslovi
i oblasti sudske i opće uprave i
finansija.
Sljedeća podjela obuhvata
raščlanjivanje sektora na :
- upravne grane ( šira skupina upravnih
poslova, koji su međusobno povezani,
srodni i čine jednu cjelinu u okviru
sektora );
- upravne oblasti ( grupa upravnih
poslova manjeg obima od grupe
poslova koji čine upravnu granu , koji
su međusobno povezani pa tako čine
jednu zasebnu cjelinu )
43

Krajnja nužda - Krajnja nužda
postoji kada je prekršaj učinjen radi
toga da učinilac otkloni od sebe ili
drugog istovremenu neskrivljenu
opasnost koja se na drugi način nije
mogla otkloniti, a pri tom učinjeno zlo
nije veće od zla koje je prijetilo.
Elementi opasnosti:
- da se njome ugrožava pravom
začtićeno dobro,
- da je neskrivljena
- da je istovremena (istovremenost
postoji sve dok traje opasnost)
- da je stvarna (u protivnom postoji
putativna nužna odbrana)
Uslovi otklanjanja opasnosti:
- da se ona na drugi način nije mogla
otkloniti osim radnjom prekršaja,
- da učinjeno zlo nije veće od zla koje
je prijetilo.
U slučaju prekoračenja krajnje nužde
predviđena je mogućnost ublažavanja
kažnjavanja.
Krajnja nužda, kao i nužna odbrana,
predstavlja osnov isključenja
protivpravnosti.
Konačnost upravnih akata –
Konačni upravni akt je onaj akt protiv
kojeg ne postoji redovno pravno
sredstvo njegovog mijenjanja. To je
onaj akt na koji nije izjavljena žalba (
ako žalba nije dozvoljena, ako je žalba
bila dozvoljena, ali je protekao rok za
žalbu, odn. protiv kojeg je izjavljena
žalba o kojoj je drugostupanjsko tijelo
donijelo svoju odluku ). Ukratko, to je
akt kojim je predmet konačno riješen u
upravnom postupku (tj. kod upravnih
tijela ) .
Vremenski, konačnost nastupa prije
pravomoćnosti, ali se mogu i
podudarati (rijetko)
Konačnost nikad ne nastupa nakon
pravomoćnosti.
Krivica – Krivica je skup psihičkih
odnosa učinioca prema prekršaju usljed
kojih mu se prekršaj može staviti na
teret. Ispoljava se u dva oblika, a to su :
nehat i umišljaj , koji su regulisani u
prekršajnom kao i u krivičnom pravu .
Kontrola i funkcioniranje organa
uprave koju vrše predstavnička
tijela -To je vid kontrole koji
podrazumijeva pravo predstavničkih
organa da imaju izvjesne nadležnosti
prema političko-izvršnim, a posebno
prema samim organima uprave. To je
kontrola uprave koju još nazivamo
politička kontrola. Kada su u pitanju
vlade , kao kolegijalni političko-izvršni
organi ( Vlada, Vijeće ministara, itd. )
,pored specifične odgovornosti
njihovih predsjednika vlada, može se
postaviti pitanje i odgovornosti
pojedinog člana, tj. ministra , kao
rukovodioca pojedinog državnog resora
zaduženog za regulaciju određene
oblasti društvenog života. Pored
kolektivne odgovornosti kao član
vlade, ima i pojedinačnu odgovornost
za rad ministarstva u cjelini na čijem je
čelu i za svoj rad.U jedinicama lokalne
samouprave može biti ustanovljenai
obaveza podnošenja izvještaja
općinskog načelnika općinskom vijeću
i javnosti o provođenju općinske
politike. Obzirom da se načelnik bira
na izborima tajnim i neposrednim
glasanjem , što znači da općinsko
vijeće nema mandat ni da ga bira niti
da ga razrješava dužnosti, do izražaja
dolazi posebna odgovornost općinskog
vijeća prema građanima kao biračima
44
koji mogu raspisati prijevremene
općinske izbore radi provjere mandata
načelnika.
Krivično djelo - Krivično djelo je
svjesna i voljna čovjekova radnja ili
propuštanje radnje koja je društveno
opasna, protupravna i u zakonu
određena kao krivično djelo. Iz toga
proizilazi da su osnovni elementi
krivičnog djela postojanje neke
djelatnosti koja dovodi do neke
posljedice, zatim društvena opasnost
koju izaziva to djelovanje zbog čega se
za krivično djelo propisuje zakonska
kazna, i postojanje volje da se neko
djelo učini i to svjesno. Krivično djelo
može se posmatrati kao društvena
pojava u klasnom društvu, shvaćena kao
djelatnost opasna po društvo. Može se
posmatrati sa stanovišta kaznene
politike neke društvene zajednice.
Prema tome pojam krivičnog djela
određuje se prema političkim razlozima
zbog kojih se neka ljudska djelatnost
definira kao opasna za to društvo.
Krivično djelo može se posmatrati sa
aspekta uzroka koji dovode do pojave
krivičnog djela. Određivajem pojma
krivčnog djela na osnovu ovih
shvatanja bavi se kriminologija.
Osnovni predmet krivičnog prava je
krivično djelo, dok je osnovni predmet
prekršajnog prava je prekršaj. Oba
delikta su pojmovno određeni u
odgovoarajućem tekstu Krivičnog
zakonika i Zakona o prekršajima .
Kontrola nad upravom koju vrši
ombudsmen – Istraživanje raznih
oblika nepravilnog i nezakonitog
postupanja pojedinaca i državnih
organa u vršenju svih oblika
djelatnosti, od organa izvršne vlasti do
sudova itd. obuhvata institucija
ombudsmen. Treba naglasiti da je to
vrsta kontrole koja se sve više uvodi u
zemljama u tranziciji.Ombudsmen
preduzima određene mjere i radnje po
prijemu obavijesti u vidu podneska od
administracije Komisije, tvrdnje ili po
svojoj samostalnoj inicijativi kršenje
ljudskih prava, koja su predviđena u
Evropskoj konvenciji za zaštitu
ljudskih prava i osnovnih sloboda ili
diskriminaciju po bilo kojem osnovu.
O svojim rezultatima istrage objavljuje
nalaze i zaključke. Vladinom
službeniku ili organu može prezentirati
posebne izvještaje . Isti izvještaj
upućuje se i političkoizvršnom organu
onog nivoa vlasti u kojem se službenik
ili organ oglušio o preporuke i
zaključke ombudmsena. Također,
ombudsmen može pokrenuti postupak
pred institucijama vlasti i nadležnim
tijelima. Ombudmsen ima pravo
pregleda i pristupa svih zvaničnih
dokumenata ( buključujući i one
dokumente koji su povjerljivog
karaktera ) .
Kontrola drugostupanjskog tijela –
instanciona kontrola – Ostvarivanje
načela dvostepenosti u rješavanju u
upravnim stvarima je vršenje kontrole
koju vrši drugostupanjsko tijelo.
Drugostupanjsko tijelo ili tijelo
karaktera “više instance” koje se po
zakonskim propisima rješava po žalbi
ovlaštenog subjekta koja je podnesena
protiv rješenja koje je donijelo
prvostepeno tijelo. Rješenje protiv
kojeg je izjavljena, nakon podnošenja
žalbe, ne može se izvršiti i o njoj
meritorno odlučuje drugostepeno tijelo.
Kontrola mjerodavnog tijela
uprave nad obavljanjem
45
delegiranih poslova uprave koje
vrši tijelo uprave niže razine vlasti
– To je oblik kontrole koja se ostvaruje
nad subjektima kojima je povjereno
vršenje javnih oblasti. Ona se obavlja u
okviru posebnih upravnog nadzora
,koji obuhvata već navedenu
instancionu kontrolu u skladu sa
zakonom , kao i inspekcijski nadzor
nad tijelima uprave kojima su
delegirani poslovi, odn. nad izvršenjem
povjerenih poslova od strane
raznovrsnih institucija.
Kontrola nad upravom koju vrši
tužiteljstvo – Ta kontrola se ostvaruje
primjenom procesnih ovlasti kao i u
drugim sistemima.
Tužiteljstvo je samostano državno
tijelo koje poduzima zakonom
određene mjere u pogledu gonjenja
počinitelja ekonomskih prijestupa i
kaznenih djela. Ono ulaže pravna
sredstva radi zaštite zakonitosti,i to sve
čini u okviru svojih prava i obaveza.
Kontroliranje tijela uprave – Ovdje
govorimo o djelatnosti gdje ovlašteni
subjekti imaju pravo da provode
kontrolu nad ponašanjem uprave , tj.
preduzimaju i odgovarajuće mjere u
skladu sa svojim ovlastima.
U teoriji upravnog prava se razmatraju
sljedeći oblici ove kontrole i njihovi
nositelji:
- kontrola nad upravom koju vrše
zastupnička tijela i političko-izvršna
tijela;
- kontrola uprave koju vrši javno
tužiteljstvo ;
- kontrola uprave u okviru uprave;
- kontrola uprave koju vrše
ombudsmeni;
- kontrola uprave u okviru redovitog
nadzora sudova nad zakonitošću rada
tijela uprave.
Na osnovu navedenih oblika kontrole
nad upravnom djelatnošću, razlikujemo
slijedeće vrste kontrole :
- upravna kontrola uprave i sudbena
kontrola uprave – i danas imaju
poseban značaj i predstavljaju osnovne
instrumente za otklanjanje
protupravnosti u obavljanju političke
vlasti u pojedinačnim situacijama u
savremenim državama.
- kontrolu tijela uprave koja se
ostvaruje primjenom procesnih ovlasti .
L
Legitimna moć državne uprave-
Legitimna moć , odnosno stepen
leigitmne moći, se razlikuje od jedne
do druge državne organizacije, tj. on
varira. U linijskim organizacijama ili
visoko birokratiziranim , kao npr.
policija i sl. Legitimna moć sadržana je
u svakoj funkciji, gdje je ona striktna i
precizno specificirana. U
organizacijama s modernim,
fleksibilnim tipovima ustroja linije
legitimne moći su nedefinirane i često
fluidne.
Lokalna samouprava u BiH -
Sistem lokalne samouprave u Bosni i
Hercegovini je razjedinjen na nivou
entiteta. Karakteriše ga visok stepen
različitosti u pogledu nadležnosti i
prihvaćenog sistema njegove
organizacije i funkcionisanja, kao i
nedovoljna saradnja između jedinica
lokalne samouprave i u entitetima, a
naročito u okvirima Bosne i
46
Hercegovine. Ovako konstituisan
sistem lokalne samouprave je kočnica
ukupnog razvoja naše zemlje. U Bosni
i Hercegovini postoji visok stepen
različitosti u pogledu ekonomske
razvijenosti i kulturne raznolikosti, (
zbog čega je nemonotipski sistem
opština prihvatljiv ) . Ustav Bosne i
Hercegovine ne reguliše lokalnu
samoupravu, a na nivou Bosne i
Hercegovine ne postoji zakon o
lokalnoj samoupravi, iako je ratifi
kovana Evropska povelja o lokalnoj
samoupravi koja našu zemlju
obavezuje. To znači da normativna
rješenja, u pogledu lokalne samouprave
u našoj zemlji, nisu adekvatno
usklađena. Nadležnosti jedinica lokalne
samouprave, i u Federaciji BiH i u
Republici Srpskoj, su dosta široko
postavljene i mogu da pokriju sve
potrebe članova lokalne zajednice.
Lokalna samouprava u FBiH -
Lokalna samouprava u Federaciji
Bosne i Hercegovine. usvajanjem
novog Zakona o principima lokalne
samouprave iz 2006. modernizovana je
i znatno usklađena s principima
Evropske povelje o lokalnoj
samoupravi. Nadležnosti jedinica
lokalne samouprave (općina) i
nadležnosti organa jedinica lokalne
samouprave (načelnika i općinskih
vijeća) prilično su široko postavljene.
One se provode u skladu sa zakonima,
statutima i drugim općim aktima
općina. Jedna veoma važna novina
jeste svakako direktan/ neposredan
izbor načelnika općine od strane
građana kao i općinskih vijećnika.
Treba preporučiti povećanje izdvajanja
za lokalnu samoupravu, jer za
adekvatno izvršavanje nadležnosti
mora biti obezbjeđeno adekvatno
finansiranje. U Federaciji Bosne i
Hercegovine jedino Sarajevo i Mostar
imaju status grada, a prema Zakonu o
principima lokalne samouprave
Federacije BiH, to mogu steći i Tuzla,
Zenica, Travnik, Bihać i drugi gradovi,
naročito na osnovu povijesnog
značenja.
LOKALNA SAMOUPRAVA U RS -
Lokalna samouprava u Republici
Srpskoj je povjerena opštinama i
gradovima, a izvršavaju je građani i
organi jedinica lokalne samouprave.
Opština u Republici Srpskoj djeluje
kao decentralizovan organ entitetske
vlasti prema Ustavu, zakonu i statutu.
Kao osnovna teritorijalna jedinica
lokalne samouprave 36 obrazuje se od
dijela naseljenog mjesta, jednog
naseljenog mjesta ili više od jednog
naseljenog mjesta. U Republici Srpskoj
je prihvaćen monotipski model opštine,
odnosno sve opštine imaju iste
nadležnosti i ovlaštenja. Pravni status
opština je jednak bez obzira na
veličinu, broj stanovništva, nivo
razvijenosti i dr. Prema tome, tri su
bitna obilježja koncepta lokalne
samouprave u Republici Srpskoj
(Kunić, 2010):
- Jednostepenost lokalne samouprave,
- Monotipska organizacija u kojoj je
opština osnovna jedinica lokalne
samouprave,
- Prihvaćen je „omnibus“ sistem
nadležnosti, u kom jedinice lokalne
samouprave, bez obzira na različite
teritorijalne, demografske, ekonomske i
druge razlike, vrše gotovo iste poslove.
Lokalna samouprava -Lokalna
samouprava predstavlja poseban
autonomni sistem upravljanja
pojedinim lokalnim zajednicama koje
47
su konstituisane na užim dijelovima
neke državne teritorije. Takođe se
definiše kao pravo i sposobnost
lokalnih vlasti da u granicama zakona i
ustava upravljaju i odlučuju o
određenim javnim poslovima u okviru
sopstvenih ovlašćenja ( a u skladu s
interesima lokalnog stanovništva ).
Prve forme lokalne samouprave su
nastale u Evropi u XV-om st., kad su
postojale komune i srednjovjekovni
gradovi. Njima je kralj putem povelja i
statuta davao status slobodnih gradova.
Moderne oblike lokalne samouprave
srećemo u Engleskoj, koja je prva
imala samostalne oblike upravljanja na
manjim teritorijama.
Lokalna samouprava ima nekoliko
osnovnih karakteristika:
- izvorna nadležnost ili princip
subsidijarnosti (javna ovlašćenja
pripisuju se prioritetno onim nivoima
vlasti koji su najbliži građanima.
Prenošenje nadležnosti na više nivoe
opravdano je samo kada to traže
principi efikasnosti ili ekonomičnosti);
- odlučivanje neposredno ili putem
predstavništva ;
- samostalna finansijska sredstva za
obavljanje određenih funkcija;
- pravo na udruživanje lokalnih
zajednica u saveze;
- zaštita prava na lokalnu samoupravu .
Budući da je samouprava u lokalnim
zajednicama pravo građana koje je
često garantovano ustavom određene
države, za tu državu to predstavlja
obavezu da stvori uslove za nesmetano
funkcionisanje lokalne zajednice.
Suština lokalne samopurave je dakle u
zadovoljavanju interesa lokalnog
stanvništva. Na izvjestan način, lokalna
samouprava predtstavlja veći stepen
demokratičnosti u pogledu upravljanja
javnim ovlašćenjima. Takođe, saradnja
lokalnog civilnog društva i političkih
institucija predstavlja značajan
preduvjet demokratskog razvoja
lokalne zajednice.
Likvidacija - U sastavu važećih
pravnih propisa razlikuju se dva
postupka likvidacije:
- Stečaj ili postupak prisilne likvidacije
– karakteristika ovog postupka je to da
se unovčava imovina dužnika da bi se
podmirile obveze vjerovnika. Stečaj
predstavlja sudski postupak nad
imovinom dužnika koji nije u
mogućnosti više da podmiruje svoje
obaveze prema vjerovnicima ,
- Postupak redovite likvidacije –
pokreće se isključivo ako bi nastao
neki od slijedeće navedenih slučajeva :
nestajanje prirodnih uvjeta za
obnavljanje određenih djelatnosti (
iscrpljenje sirovinskih izvora ),
poslovanje s gubitkom u dužem
periodu i neispunjenje propisanih
uslova za obavljenje određene
djelatnosti.
Također, u ekonomiji i pravu ovaj
pojam označava prestajanje postojanja
nekog gospodarskog subjekta ( pojam
višestrukog značenja ) .
Lokalni organi uprave – koji vrše
poslove uprave u okviru prava i
dužnosti općine su ustvari lokalni
organi koji izvršavaju zakone,propise i
druge opće akte općinskog načelnika i
općinskog vijeća. Odgovorni su za
stanje u oblastima za koje su
organizirani, prate stanje i daju
inicijativu za rješavanje pitanjima u tim
oblastima, sprovode utvrđenu politiku
općine kao jedinice lokalne
48
samouprave, vrše upravni nadzor i
rješavaju u upravnim stvarima i ostale
upravne poslove, pripremaju akte i
druge odluke , vrše ostale stručne
poslove za općinu kao lokalnu
samoupravnu zajednicu. Općinske
službe za upravu su općinski organi
uprave , koje se mogu osnovati u
okviru jedinstvenog općinskog organa.
Jedinstveni općinski organ je osnovan
za sve poslove općinske uprave, osim
onih poslova za koje je zakonom
određeno da ih vrše posebno
organizirani općinski organi upravne
organizacije i uprave. Izvršni organ je
općinski načelnik koji neposredno
rukovodi općinskim službama za
upravu i upravnim organizacijama . U
tom svemu ima određena ovlaštenja
utvrđena zakonom, ustavom, statutom
općine i drugim propisima.
M mjesto izvršenja određeno je mjesto
Mandatni ( uskraćeni ) postupak u
upravnom i prekršajnom postupku
- vrsta parničnog postupka bez
rasprave, u kom sud izdaje rješenje bez
izjašnjavanja tuženoga, samo na
temelju tužbe. Primjenjuje se kod tužbe
zbog naplate potraživanja, a rješenje se
donosi u formi platnog naloga kojim se
tuženome nalaže da utuženi novčani
iznos plati. Odnosi se na dospjelo
novčano potraživanje koje se dokazuje
vjerodostojnom ispravom, u kojem
slučaju se izdaje dokumentirani platni
nalog. Mandatni postupak je prisutan u
prekršajnom postupku, npr.
mjerodavno tijelo donosi rješenje o
izricanju kazne bez saslušanja
okrivljenog i provedbe dokaza ( ako su
prethodno ispunjeni određeni uvjeti ) .
Mjesna nadležnost u upravnom
postupku-Mjesna nadležnost
predstavlja dužnost i pravo da se
razmatra i rješava prekršajna stvar od
strane nekog od stvarno nadležnih
organa na temelju određene
teritorijalne veze koja postoji između
prekršaja i organa, odnosno izvršioca
prekršaja.
Redovna mjesna nadležnost
podrazumijeva da se prekršajni
postupak vodi pred mjesno nadležnim
organom za prekršaje.
Vanredna mjesna nadležnost se
primjenjuje samo izuzetno.
Principi utvrđivanja mjesne
nadležnosti:
- prema glavnom principu mjesno je
nadležan sud na čijem području je
učinjen ili pokušan prekršaj. Kao
gdje je učinilac radio ili bio dužan da
radi, kao i mjesto gde je nastupila
posljedica. Za pokušaj prekršaja se
kažnjava samo kada je to propisano.
Kao mjesto pokušaja se uzima mjesto
gdje je učinilac radio i gdje je prema
mišljenju učinioca posljedica mogla
nastupiti,
- dopunski principi predviđeni
Zakonom: ako je za prekršaj mjesno
nadležno više sudova, prvenstvo ima
onaj koji je prvi započeo postupak,
odnosno kome je podnijet zahtjev za
pokretanje postupka,
- mjesna nadležnost za prekršaje
učinjene od strane odgovornog lica u
pravnom licu određuje se prema
sjedištu pravnog lica,
49
- za prekršaje na domaćem brodu ili
vazduhoplovu koje učini lice koje nije
član posade broda ili vazduhoplova,
mjesno je nadležan sud na čijem se
području nalazi domaća luka ili
vazduhoplovno pristanište. Ukoliko je
učinilac član posade, onda je nadležna
matična luka, odnosno matično
pristanište vazduhoplova.
Ako sud ne može da utvrdi mjesto
izvršenja prekršaja, mjesno je nadležan
sud na čijem području je prebivalište ili
boravište okrivljenog, odnosno sjedište
pravnog lica.
Ako je sve od gore navedenog
nepoznato, mjesno nadležan će biti sud
na čijem području se učinilac uhvati,
pronađe, odnosno sam prijavi.
Metanacionalna i
nacionalna/domaća pravna
kontrola uprave- Metanacionalna
pravna zaštita , posebno ona
evropskosudska, može se tražiti i dobiti
pred Evropskim sudom za ljudska
prava u Strazburu, shodno Evropskoj
konvenciji za zaštitu ljudskih prava i
osnovnih sloboda. Ovo se potencijalno
odnosi i na povrede učinjene aktima i
radnjama organa i organizacija javne
uprave. Povredi li se nekome na
unutrašnjem planu međunarodno
zaštićeno pravo na pravično suđenje ili
pravo na djelotvoran pravni lijek,
moguće je aktiviranje strazburškog
evropskog sudskog mehanizma.
Naprotiv, isto ne dolazi u obzir, zbog,
npr., povrede načela istine u upravnom
postupku .
Moralne i običajne norme -
Moralne norme su autonomne, zato što
im se subjekat pokorava po stopstvenoj
volji. Subjektivni, moral pojedinca, a
objektivni je moral zajednice u kojoj
pojedinac živi. Objektivni i subjektivni
moral često se ne
podudaraju. Običajne norme su pravila
koja su nastala usljed, dugotrajnog
ponavljanja odredjenog ponašanja u
odredjenim situacijama, pa se to
ponašanje uzima kao obavezujuće.
Bitan uslov za nastanak običaja jeste
stabilnost društvenih odnosa tj. da
nema ratova, migracija itd. Za običaje
je karakteristična konzervativnost.
Sljeduju sankcije neorganizovanog
društva: ogovaranje, bojkot,
izbjegavanje. Neke norme država
prihvata kao svoju sankciju, pa nastaje
običajno pravo.
Medijacija- Medijacija se posmatra
kao postupak u kojem medijator ( treća
neutralna osoba) pomaže strankama u
nastojanju da bi postigle obostrano
prihvatljivo rješenje spora. U tom
slučaju, zavađene strane direktno
komuniciraju , i to je miroljubiv način
rješavanja problema. O tome kako će
spor biti riješen medijator ne donosi
odluku i njegova uloga je samo da
omogući komunikaciju i dijalog
između tih strana , pomažući im da
ostanu fokusirani na srž problema.
Medijatori su osobe koje imaju
završenu obuku o medijaciji , kroz koju
su razvili razne vještine od kojih su
najvažnije pregovaranje i komunikacija
, također, to su osobe koje imaju visoku
stručnu spremu. Tu ubrajamo
stručnjake raznih profesija : pedagozi,
psiholozi, socijalni radnici, pravnici,
inžinjeri , ekonomisti, stručnjaci
različitih profesija.
Matične knjige – Organi uprave vode
50
evidenciju o ličnim stanjima građana –
rođenju, vjenčanju i smrti. Ova
materija regulisana je zakonom o
maticnim knjigama. Postoje 3 vrste
ovih knjiga: matična knjiga rođenih,
matična knjiga umrlih i matična knjiga
vjenčanih. Matične knjige se vode za
svako naseljeno mjesto zasebno.
Matične knjige vodi ovlašteni
službenik – matičar. Građani mogu, na
zahtjev, dobiti pojedine podatke ili
uvjerenja iz matičnih knjiga
Mijenjanje i poništavanje rješenja
u vezi sa upravnim sporom –
predstavlja slučaj poništavanja,
ukidanja i mjenjanja rješenja zajedno s
ostalim vrstama pravnih
sredstava.Tuženi u upravnom sporu
može izmijeniti ili poništiti svoje
rješenje samo ako su sveobuhvatno
ispunjeni sljedeći uvjeti :
- da organ uvažava sve zahtjeve tužbe,
odn. smatra da je nepravilno i
nepotpuno utvrđeno činjenično stanje,
- što osporeno rješenje sadrži razloge
njegove ništavosti,
- osporeno rješenje sadrži bitne
nedostatke koji sprječavaju ocjenu
njegove zakonitosti,
- da se u upravnom postupku nije
vodilo računa o pravilima tog
postupka,
- što je osporeno rješenje protivno toj
presudi,
- da se time vrijeđaju prava stranke ili
treće osobe u upravnom postupku ,
- da je iz utvrđeih činjenica izveden
nepravilan zaključak, i
- da se time vrijeđaju prava stranke ili
treće osobe u upravnom postupku,
- da je protiv konačnog rješenja
pokrenut upravni spor,
- da po tužbi sud nije donio svoju
presudu.
Treba naglasiti da se ne smije raditi o
upravnom aktu koji je u pogledu
mogućnosti vođenja upravnog spora
negativno enumeriran – protiv koga je
isključen upravno sudski postupak. To
vanredno pravno sredstvo doprinosi
cjelokupnom poboljšanju postupa, a
zahtijeva ispunjenje sljedećih uvjeta:
- da upravni spor nije okončan
odlukom suda,
- da tuženi organ može poništiti svoje
rješenje iz onih istih razloga (
nezakonitosti ) zbog kojih bi to mogao
učiniti sud u upravnom sporu,
- da je blagovremeno pokrenut upravni
spor ,
- da se mijenjanjem i poništavnjem
rješenja ne vrijeđaju prava drugih
stranaka u upravnom postupku i
- da se rješenje mjenja odn. poništava u
smislu tužbe kojom se pokreće upravni
spor .
Rješenje kojim tuženi organ poništava
ili mijenja prethodno donijeto rješenje
djeluje skoro uvijek retroaktivno. Na
taj način poništavaju se sve pravne
posljedice koje je prozivelo prethodno
rješenje. U vidu obavještenja , svoje
novo rješenje organ uprave dostavit će
sudu, nakon čega će sud pozvati
stranku da se u roku od 15 dana izjasni
je li zadovoljno novim rješenjem ili
nije. Ukoliko stranka nije zadovoljna
novim rješenjem i izjasni se da ostaje
pri tužbenom zahtjevu i tužbi , sud će
nastaviti vođenje upravnog spora.
Ukoliko se stranka izjasni da joj
odgovara novo rješenje , sud će svojim
rješenjem obustaviti upravnosudski
postupak.
Mjesto izvršenja prekršaja – Prema
51
Zakonu o prekršajima, mjesto se
određuje principom ubikviteta koji
priznaje isti značaj i mjestu radnje i
mjestu posljedice, odnosno kao
mjesto prekršaja javlja se mjesto
gdje je učinilac radio, (kod
prekršaja izvršenih činjenjem), mjesto
gdje je bio dužan da radi (kod prekršaja
izvršenih nečinjenjem), kao i mjesto
gdje je nastupila posljedica.
Ministar u vladi – Ministar je član
vlade zadužen za određeni resor,
odnosno područje. Obično je visoki
državni dužnosnik. Ministar je
podređen predsjedniku vlade i njemu je
odgovoran, a ovisno o ustavnopravnom
uređenju države, može biti odgovoran i
parlamentu. Osobu za određenu
ministarsku dužnost obično predlaže
predsjednik vlade, ali ona mora uživati
i povjerenje u parlamentu.
Ministar koji nema posebno dodijeljen
resor obično se naziva ministar bez
lisnice (bez resora ili bez portfelja). U
nekim državnim uređenjima ministri s
lisnicom (portfeljem) su oni čija su
ministarstva utvrđena ustavom
(redovito vanjskih poslova, unutrašnjih
poslova, itd.), dok su bez lisnice
vanjskih poslova odnosno portfelja
ministarstva ustanovljena zakonom, ili
eventualno prenošenjem nekih
ovlaštenja s predsjednika vlade.
U diplomaciji, ministar je šef
diplomatske misije drugog razreda,
akreditiran kod šefa države države
primateljice. Također, ministar-
savjetnik i opunomoćeni ministar su
diplomatska zvanja visokog ranga.
Mjerodavnost( nadležnost ) - Tu se
svrstavaju posebni kriteriji po kojima
tijelo u oviru svoje mjerodavnosti
djeluje :
- mjesna mjerodavnost – mjesto za koje
je upravna stvar vezana;
- stvarna mjerodavnost – stvarni
moment tj. priroda upravne stvari.
Unutar tog se podrazumijeva da na
zakonu utemeljenom propisu ili u
skladu sa zakonom postoji obaveza i
pravo tijela da rješava određene uprave
stvari i da isključi druga tijela pri
rješavanju.
To je pravno ovlašćenje subjekta prava
kojim on treba da štiti interes nekog
drugog subjekta, u čije ime radi. Taj
interes predstavlja ustvari subjektivno
pravo toga subjekta. Taj drugi subjekat
može biti pravna osoba, odn. tijelo ili
fizička osoba -čovjek.
N
Načela rada državnih službenika i
namještenika u organima državne
službe -
Državni namještenici zapsleni u
organima uprave dužni su poštovati
sljedeća načela :
- Načelo zabrane diskriminacije i
povlašćivanja;
- Načelo hijerahijske podređenosti;
- Načelo zakonitosti;
- Načelo političke nezavisnoti u radu;
- Načelo efikasnosti, odgovornosti i
ekonomičnosti u radu;
- Načelo transparentnosti i javnosti
rada;
- Načelo materijalne istine ;
- Načelo čestitosti.
Načela upravnog postupka -
52
- Načelo zakonitosti - dolazi do punog
izražaja u slučajevima kad je tijelo
ovlašteno zakonom ili na zakonu
zasnovanom propisu da rješava prema
slobodnoj ocjeni. U tom slučaju
rješenje mora biti doneseno u skladu sa
ciljem kojem je ovlaštenje dano i u
granicama ovlaštenja . Načelo
zakonitosti je zahtjev da pravni akti i
sve radnjepravnih subjekata budu
usklađeni sa zakonom. Načelo
zakonitosti ima dva apsekta : -
materijalna zakonitost ( niži pravni akt
sadržajno usklađen sa višim), -
formalna zakonitost ( niži pravni akt
donesen od strane organa koji je višim
pravnim aktom određen kao nadležan
za njegovo donošenje )
- Načelo efikasnosti - gdje se propisuje
dužnost pravnih osoba i državnih tijela
koje imaju javne ovlasti, također , i
tijela državne uprave, da tokom
rješavanja u upravnim stvarima ,
osiguraju efikasno ostvarivanje prava i
interesa građana, ustanova, trgovačkih
društava i drugih pravnih osoba.
- Načelo saslušanja stranaka – znači da
je sud dužan svakoj stranci omogućiti
da se izjasni o zahtjevima protivne
stranke . Ovaj postupak određuje da se
straci mora omogućiti izjašnjenje o
okolnostima i činjenicama koje su od
bitne važnosti za donošenje rješenja ,
uz iznimku da se rješenje može donijeti
i bez prethodnog izjašnjenja stranke
samo onda kada je to zakonom
dopušteno ,
- Načelo supsidijarne primjene propisa
– ako je određenim zakonom propisan
poseban postupak onda se postupa
izričito po odredbama tog postupka s
tim da se po odredbama ZUP-a postupa
u svim pitanjima koja nisu uređena
posebnim zakonom.
- Načelo posebnog postupka - za
određenu upravnu oblast javljaju se
pojedina pitanja koja se mogu samo
posebnim zakonom, izuzetno , urediti
drugačije nego ovim zakonom, ako je
to neophodno za drugačije postupanje u
tim pitanjima , s tim da ne mogu biti
suprotna načelima ovog zakona (
Zakon o prestanku primjene zakona o
napuštenim stanovima ) ,
- Načelo samostalnosti u rješavanju –
nalaže da tijelo vodi upravni postupak i
donosi rješenje individualno, u okviru
ovlaštenja datih općim aktima ili
zakonom drugim propisima,
- Načelo materijalne istine – određuje
da se u postupku mora utvrditi tačno
stanje stvari , i u tom cilju moraju se
utvrditi sve činjenice koje su od
važnosti za donošenje pravilnoga i
zakonitoga rješenja,
- Načelo dvostepenosti ( pravo žalbe ) -
stranka može uložiti žalbu i kad
prvostepeno tijelo nije donijelo rješenje
o njenom zahtjevu o određenom roku ,
pod uvjetima propisanim zakonom.
Protiv rješenja donesenoga u prvom
stepenu stranka ima pravo žalbe. Žalba
nije dopuštena samo ako je tako
propisano zakonom u pojedinim
upravnim stvarima, i to ako je na drugi
način osigurana zaštita prava i
zakonitosti,
- Načelo slobodne ocjene dokaza –
tokom ovog postupka se uzimaju
činjenice kao dokazane , a o tom koje
će se činjenice uzeti kao dokazane
odlučuje ovlaštena služba po svojem
uvjerenju, na temelju brižljive i
savjesne ocjene svakog dokaza
posebno, zatim svih dokaza zajedno, te
na temelju rezultata cjelokupnog
postupka ,
- Načelo pravomoćnosti – rješenje
protiv koga se ne može pokrenuti
upravni spor niti izjaviti žalba je
pravomoćno rješenje . Pravomoćno
rješenje može se izmijeniti , ukinuti i
53
poništiti u slučajevima propisanim
zakonom,
- Načelo konačnosti – rješenje protiv
koga se može pokrenuti upravni spor,
ali se ne može izjaviti žalba je konačno
rješenje .
Nadležnost u upravnom postupku
- Nadležnost je pravo i dužnost
određenog organa da riješi određenu
upravnu stvar. Svaki organ, dužan je da
se pridržava svoje nadležnosti u
pozitivnom i negativnom smislu, tj. , ne
smije se ni uzdržavati od poslova za
koje je nadležan, a ne smije raditi
posao na koji nije nadležan. Poštivanje
odredaba o nadležnosti u upravnom
postupku je dužnost od posebno velike
pravne važnosti. Zato svaki organ u
toku cijelog postupka pazi na
nadležnost po službenoj dužnosti. U
zavisnosti od kriterija koji se uzima u
razmatranje razlikuju se tri vrste
nadležnosti: stvarna, mjesna i
funkcionalna.
- Stvarna nadležnost je zakonom ili
propisom određena dužnost i pravo
jednog reda organa da rješavaju
upravne stvari određene vrste,
isključujući u tome ostale redove
organa. Stvarna nadležnost je
nadležnost po vrsti poslova koji se
obavljaju. Primarno se određuje prema
propisima kojima se reguliše određena
upravna oblast ili određuje nadležnost
organa.
- Mjesna nadležnost određuje se po
osnovu teritorije za koju je vezana
upravna stvar. Ona teritorijalno
razgraničava organe koji su stvarno
nadležni za rješavanje istovrsnih
upravnih stvari. Mjesna nadležnost se
primarno određuje po propisima
kojima se vrši političke teritorijalna
podjela i po propisima o organizaciji
pojedinih organa.
- Funkcionalna nadležnost je
nadležnost pojedinog organa prema
funkcijama koje mu se dodjeljuju.
Jedna upravna stvar se može s obzirom
na različite faze postupka predavati
različitim organima, tako da dio
postupka obavi jedan, a dio drugi
organ, npr. kad je jedan organ pozvan
za vođenje upravnog postupka, drugi
za donošenje prvostepenog rješenja, a
treći za rješavanje po žalbama.
Prema iznesenom, postoje i 3
nenadležnosti (inkompetencije) -
stvarna, mjesna i funkcionalna
nenadležnost.
Propisi o nadležnosti organa, posebno
kad je u pitanju stvarna nadležnost, su
prinudne prirode i ne mogu se
promijeniti dogovorom stranaka,
dogovorom organa, niti dogovorom
između stranke i organa. S toga, ni
organi ni stranke ne mogu odstupiti od
propisa o nadležnosti.
Prema ZUPu, Federalni organi uprave
rješavaju u prvom stepenu u upravnim
stvarima isključive nadležnosti
Federacije, zajedničke nadležnosti
Federacije i kantona koje su federalnim
zakonom stavljene u nadležnost
federalnih organa iz nadležnosti
kantona koje su zakonom kantona
prenesene na federalne organe uprave.
Kantonalni organi uprave u prvom
stepenu rješavaju u upravnim stvarima
koje su im u nadležnost stavljene
kantonalnim zakonom i u upravnim
stvarima koje su na njih prenesene
federalnim zakonom.
Gradske odnosno općinske službe za
upravu rješavaju u prvom stepenu u
upravnim stvarima iz oblasti uprave i
samouprave koje su im u nadležnost
stavljene statutom grada odnosno
54
općine i propisom gradskog odnosno
općinskog vijeća, kao i u upravnim
stvarima koje su na njih prenesene
federalnim i kantonalnim zakonom.
Ako propisima nije određeno koji je
organ uprave stvarno nadležan za
rješavanje u određenoj upravnoj stvari,
a to se ne može utvrditi ni po prirodi
stvari, takva stvar spada u nadležnost
organa uprave koji je nadležan za
poslove uprave ili Federaciji odnosno
kantonu.
Sukob nadležnosti –Kada govorimo
o sukobu nadležnosti možemo
napraviti podjelu na : pozitivan sukob
nadležnosti i negativan sukob
nadležnosti.
- Pozitivan sukob nadležnosti postoji u
slučaju kad dva ili više organa
prisvajaju pravo rješavanja određene
upravne stvari pa i vode postupak i
donose rješenja.
- Negativan sukob nadležnosti nastaje
kad jedan ili više organa odbiju
rješavanje o određenoj upravnoj stvari.
Sukob nadležnosti u upravnom
postupku na nivou Federacije rješava
Vlada FBiH i Vrhovni sud FBiH.
Vlada je nadležna za rješavanje
međusobnih sukoba nadležnosti
federalnih organa uprave, sukoba
između federalnih organa uprave i
federalnih ustanova, kao i između
federalnih ustanova.
Nužna odbrana - je odbrana koja je
neophodno potrebna da učinilac od
sebe ili drugog odbije istovremeni
protivpravni napad.
Uslovi napada:
-napad preduzima čovjek i on se sastoji
u činjenju, a samo izuzetno u
nečinjenju,
- napad mora biti uperen na bilo koje
pravom zaštićeno dobro,
- napad mora biti protivpravan,
procenjujući objektivno (što znači da
kod napadača ne mora da postoji svjest
o protivpravnosti),
-mora biti istovremen. Istovremenost
postoji sve dok napad traje kao i onda
kada neposredno predstoji.
Uslovi odbrane:
- kroz radnju odbrane mora da bude
ostvaren neki prekršaj,
- odbrana mora da bude upravljena
protiv nekog napadačevog dobra,
- mora da bude neophodno potrebna, tj.
takva da se napad nije mogao odbiti na
drugi način osim povredom
napadačevog dobra,
- mora da postoji srazmjernost između
napadnutog dobra i dobra koje se štiti.
U slučaju prekoračenja nužne odbrane,
učinilac odgovara po opštim propisima
o prekršajnoj odgovornosti. Ukoliko je
prekoračenje učinjenom pod naročito
olakšavajućim okolnostima može da
bude osnov oslobađanja od kazne.
Nužna odbrana je osnov isključenja
protivpravnnosti
Nadzor nad zakonitošću akata
kojima se rješava u upravnim
stvarima - Ovdje možemo govoriti o
prvostupanjskim upravnim aktima
institucija koje imaju javna ovlaštenja i
tijela uprave. Njima se rješava u
upravnim stvarima i u skladu s tim
poduzimaju se mjere za koje su
zakonom ovlašteni.
Ovo je vrsta upravne kontrole koje u
upravnom postupku vrše tijela uprave
prilikom odlučivanja o žalbi koji je
stranka uložila protiv upravnog akta.
55
Nehat - je osnovni oblik krivice kod
prekršaja (za razliku od krivičnog
prava), osim u situacijama gdje je
propisom izričito predviđeno da će se
učinilac kazniti samo za prekršaj
učinjen sa umišljajem, čime se nehat
isključuje.
Prekršaj je učinjen iz nehata kada je
učinilac bio svjestan da, usljed
njegovog činjenja ili nečinjenja, može
nastupiti zabranjena posljedica ali je
olako držao da je može spriječiti ili da
ona neće nastupiti (svjesni nehat) ili
kada nije bio svjestan mogućnosti
nastupanja zabranjene posljedice iako
je prema okolnostima i prema svojim
ličnim svojstvima bio dužan i mogao
biti svjestan te mogućnosti (nesvjesni
nehat).
Svjesni nehat karakteriše:
- svjesnost o mogućnosti nastupanja
posljedice i olako vjerovanje da do nje
neće doći.
Nesvjesni nehat karakteriše odsustvo
elemenata svijesti i volje, te se za
njegovo postojanje zahtijeva da je
učinilac objektivni kriterijum (da je
učinilac prema okolnostima bio dužan
da bude svjestan nastupanja posljedice)
i subjektivni kriterijum (da je prema
svojim ličnim svojstvima mogao biti
svjestan nastupanja posljedice).
Nepravilni upravni akti – Pod
nepravilnim upravnim aktom
podrazumijeva se upravni akt koji je
necjelishodan, tj. , tu je sadržana
nezakonitost u samoj svrsi ili cilju
donošenja upravnog akta ( jer tek kad
njegovoj svrsi ili cillju odgovara
pravna norma onda ona može biti
ispravno primijenjena ) . Nepravilni
upravni akti primjenjuju se u radu
uprave kada ona odlučuje na osnovu
diskrecione ocjene, pa u upravnom
sporu sud nije ovlašten da mijenja
diskrecionu ocjenu. Odbit će tužbu kao
neosnovanu ako se njom pobija
necjelishodnost pojedinačnog upravnog
akta.
Neuredni upravni akti –
Karakteristika ovih akata je ta da su oni
pravilno doneseni u upravnom
postupku, ali su pogrešno napisani. Oni
sadrže greške u pisanju, brojevima,
imenima, itd. Njihovo ispravljanje se
provodi po zahtjevu stranke ili po
službenoj odredbi i ono nije vremenski
ograničeno .
Nezakoniti upravni akti – To su
pojedinačni upravni akti u kojima je
oštećen ili povrijeđen formalni tj.
procesni zakon ili materijalni zakon, pa
čak i neki pravni propis koje je na
zakonu zasnovan. Trebamo prije svega
naglasiti činjenicu da upravni akti
moraju biti zakoniti .
Nezakoniti upravni akti su oni čiji se
sadržaj pun pravnih grešaka koje ih
čine nezakonitim.
Nezakoniti upravni akti se dijele na :
- rušive upravne akte i
- ništavne upravne akte.
Rušivi ( oborivi ) upravni akti – to su
akti koji u svom sadržaju imaju
određene nedostatke , ali koji ne
predstavljaju povrede zakona koje
povlače ništavost,mogu biti poništeni .
Zbog zadržavanja svoje pravne snage,
ovi akti postaju neoborivi i
pravosnažni.
Razlozi oborivosti upravnih akata, koji
mogu biti lakše i teže prirode, dijele se
na:
- materijalno-pravne razloge ( Ti
razlozi su : a) zloupotreba ovlaštenja i
b) povreda materijalnog prava . ) i
56
- formalno-pravni razlozi ( Tu trebamo
naročito obratiti pažnju da se pravi
razlika između bitnih i nebitnih grešaka
, jer u formalno-pravne razloge
prvenstveno ubrajamo formalnu grešku
koja se tiče samoga akta , kao i greška
u postupku donošenja nekog upravnog
akta ili postupka njegovog izvršenja.
Ti razlozi su : a) nedostatak ovlaštenja
službenog lica, b) nedostaci u vezi s
organom javne uprave koji donosi
upravni akt i c) nenadležnost. )
Treba još spomenuti grešku u
činjeničnom stanju koja može biti :
- da je iz utvrđenih činjenica izveden
pogrešan zaključak o cijelom
činjeničnom stanju ili da navedeno
činjeničo stanje ne pokriva ono što
pravni propisi traže za konkretan
slučaj;
- da su činjenice nepotpuno ili
pogrešno utvrđene, ili da ono što se
navodi kao činjenično stanje ne
odgovara faktičnom stanju stvari ;
- da u aktu u kome je zbog obaveze
obrazloženja trebalo navesti činjeničo
stanje , to nije uopće učinjeno.
Ništavni upravni akti –
Proglašavanje upravnog akta ništavim
provodi se po službenoj dužnosti ili po
prijedlogu stranke . Oglašavanje uvijek
djeluje od momenta kada je donesen
upravni akt koji se objavljuje tj .
proglašava ništavnim.
Prema ZUP-u imamo pet slučajeva
ništavnosti rješenja, a to su :
- rješenje koje bi svojim izvršenjem
moglo prouzrokovati neko djelo
kažnjivo po krivičnom zakonu,
- koje je donio organ bez prethodnog
zahtjeva stranke , a na koje rješenje
stranka nije naknadno izričito ili
prešutno pristala,
- rješenje čije izvršenje uopće nije
moguće,
- koje sadrži nepravilnost koja je po
nekoj izričitoj zakonskoj odredbi
predviđena kao razlog ništavosti, i
- rješenje koje je u upravnom postupku
doneseno iz stvari koje spadaju u
sudsku nadležnost, tj . iz stvari o
kojima se uopće ne može rješavati u
upravnom postupku .
Općenito govoreći, to su upravni akti
koji predstavljaju najteže povreede
pravnih pravila i oni sadrže bitne
nedostatke.
O
Oblici i nosioci kontrole nad
upravom – To je kontinuirana
djelatnost posmatranja ponašanja
uprave, načina upotrebe njenih
ovlaštenja i akata koje ona donosi, te
njihovog upoređivanja sa unaprijed
određenim mjerilima. Organi uprave
obavljaju mnogobrojne zadatke,
donose raznovrsne akte i razvijaju
svoju aktivnost u brojnim oblastima
društvenog života .
Nositelji kontrole su :
- parlament ,
- parlamentarni povjerenik
(ombudsman),
- viši organi uprave (kontrola unutar
same uprave ili tzv. “administrativna
kontrola”) ,
- građani u formi tzv. društvenog
nadzora ,
- državni advokat, i
- sudovi .
57
Na osnovu navedenih nositelja kontrole
nad upravom razlikujemo slijedeće
vrste kontrole:
- upravna kontrola uprave i sudska
kontrola uprave i
- kontrolu organa uprave koja se
ostvaruje primjenom procesnih
ovlaštenja .
Obustava izvršenja pravnog
propisa – Najbolji način da približimo
pojam ove definicije jest taj da ga
predstavimo preko zakona .
Imamo sljedeće stavove :
(1) Izvršenje će se obustaviti po
službenoj dužnosti, ako je izvršna
isprava pravomoćno ukinuta,
preinačena, poništena, stavljena van
snage ili je na drugi način određeno da
je bez dejstva, odnosno ako potvrda o
izvršnosti bude pravomoćno ukinuta.
(2) Izvršenje će se obustaviti ako je
postalo nemoguće ili se iz drugih
razloga ne može provesti.
(3) Prije donošenja rješenja o obustavi
izvršenja iz prethodnog stava, sud će
pozvati tražioca izvršenja da podnese
prijedlog iz člana 8 , stava 3 ovog
zakona u roku od 15 dana od dana
prijema poziva. Rješenje o obustavi
izvršenja sud će donijeti ako prijedlog
ne bude u roku podnesen ili ako je
prijedlog neosnovan.
(4) Izvršenje na pojedinim predmetima
će se, na prijedlog izvršenika,
obustaviti ako sud utvrdi da su nakon
isteka roka za prigovor, sprovođenjem
izvršenja zahvaćeni predmeti koji nisu
određeni u rješenju o izvršenju, a
izuzeti su od izvršenja ili je na njima
mogućnost izvršenja ograničena.
(5) Rok za prijedlog zbog razloga iz
stava - ovog člana iznosi osam dana i
počinje teći od dana kada je izvršenik
saznao da je izvršenjem zahvaćen
predmet koji je izuzet od izvršenja,
odnosno na kom je mogućnost
izvršenja ograničena. Nakon isteka
roka od trideset dana od preduzimanja
radnje kojom su zahvaćeni predmeti iz
stava - ovog člana prijedlog iz te
odredbe više se ne može podnijeti.
(6) Rješenjem o obustavi izvršenja
ukinuće se sve sprovedene izvršne
radnje ako se time ne dira u stečena
prava trećih osoba.
Obavezno liječenje alkoholičara i
narkomana - Opći uslovi za izricanje
obaveznog liječenja :
- potrebno je da učinilac izvrši prekršaj
usljed zavisnosti od alkohola ili
narkotika, tj. da između zavisnosti i
izvršenog prekršaja postoji uzročna
veza,
- da postoji opasnost da će učinilac
usljed ove zavisti i dalje činiti
prekršaje.
Da bi sud izrekao ovu mjeru. potrebno
je da pribavi mišljenje vještaka ili
zdravstvene organizacije. Obavezno
liječenje se obavlja u zdravstvenoj ili
drugoj specijalnizovanoj ustanovi. U
slučaju neopravdanog odbijanja
podrvgavanja liječenju, mjera se
izvršava prinudnim putem.
Trajanje traje najviše do godinu dana, a
na prijedlog zdravstvene organizacije i
kraće od vremena određenog u presudi.
Objavljivanje , ispravljanje i
dostavljanje presuda – Presuda se
objavljuje usmeno ukoliko je okrivljeni
prisutan. Ukoliko okrivljeni to
zahtijeva, dostavlja mu se pismeno
izrađena presuda, ito u roku od 8 dana
od dana objavljivanja. Ako se presuda
usmeno objavljuje u zapisnik će se
58
unijeti samo izreka presude i
konstatacija da je presuda usmeno
saopštena.
Ispravljanje presude
Ukoliko se radi o očiglednim pismenim
greškama, ispravke se vrše po
službenoj dužnosti ili na prijedlog
okrivljenog, podnosioca zahtjeva ili
oštećenog, posebnim rješenjem koje
postaje sastavni dio presude. Ako
sudska odluka sadrži pogreške iz
izreke, ispravljeni prepis presude se
dostavlja licima koja imaju pravo na
žalbu, a rok za žalbu teče od dana
dostavljanja ispravljene presude.
Dostavljanje presude
Presuda se dostavlja strankama i
drugim licima, kao što je oštećeni koji
nije podnosilac zahtjeva za pokretanje
postupka, ako je odlučeno o
imovinsko-pravnom zahtjevu, licu čiji
je predmet oduzet tom presudom, kao i
licu protiv koga je izrečena mjera
oduzimanja imovinske koristi.
Odgovornost za štetu nanesenu
protupravnim djelovanjem
službene osobe ( odgovornost
uvjetovana greškom ) - gledajući sa
stajališta oštećenoga, izdvajaju se tri
osnovne mogućnosti za podizanje
zahtjeva za naknadu štete :
- za štetu jednako odgovara službena
osoba koja je štetu počinila i država
odn. tijelo čija se služba obavlja .
Oštećeni se sa svojim zahtjevom za
naknadu štete može obratiti kako samoj
službenoj osobi, tako i država odn.
javnopravnom tijelu čija se služba
obavlja,
- neposredna i primarna odgovornost
države za štetu koju njezine službene
osobe počine u obavljanju službe.
Oštećeni se svojim zahtjevom obraća
neposredno državi koja je u obavezi
štetu nadoknaditi. Pod određenim
uvjetima država, odn. tijelo koje je
štetu nadoknadilo, ima pravo regresa
prema službenoj osobi koja je počinila
štetu, i
- neposredna i primarna odgovornost
službene osobe koja je djelujući
protupravno počinila štetu . Državno
odn. javnopravno tijelo, čija se služba
obavlja, javlja se samo kao jamac ako
službena osoba ne može nadkonaditi
štetu .
Odmjeravanje i ublažavanje kazne
Odmjeravanje kazne
Opće pravilo je da se kazna odmjerava
u granicama koje su propisane za
konkretni prekršaj, uz uvažavanje
olakšavajućih i otežavajućih okolnosti.
To su: težina i posljedice prekršaja,
okolnosti pod kojima je prekršaj
učinjen, stepen krivice učinioca, lične
prilike, držanje učinioca poslije
učinjenog prekršaja, a kod izricanja
novčane kazne i imovinsko stanje
učinioca.
Ublažavanje kazne je moguće ukoliko
prekršajem nisu prouzrokovane teže
posljedice i ako postoje olakšavajuće
okolonosti koje ukazuju na to da se i
blažom kaznom može postići svrha
kažnjavanja. Ublažavanje može biti:
-po mjeri, u kom slučaju se izriče
kazna ispod najmanje mjere kazne koja
je propisana za konkretan prekršaj, ali
ne i ispod najmanje zakonske mjere za
tu vrstu prekršaja,
- po vrsti, kada se umjesto kazne
zatvora izriče novčana kazna ili rad u
javnom interesu
- kad su kumulativno propisane kazna
zatvora i novčana kazna, ublažavanje
se sastoji u propisivanju samo jedne od
59
njih.
U pojedinim slučajevima sud može
obustaviti postupak, kao na primjer u
slučaju kada je za prekršaj propisana
novčana kazna, a učinilac dobrovoljno
poslije izvršenja prekršaja, a prije
pokretanja postupka otkloni posljedice
ili nadoknadi štetu pričinjenu
prekršajem.
Odmjeravanje kazne za djela
izvršena u sticaju
U slučaju sticaja, utvrđuje se kazna za
svaki dio prekršaja, a onda se za sve
prekršaje izriče jedinstvena kazna.
Za više kazni zatvora jedinstvena kazna
ne može biti veća od 60 dana. Za više
novčanih kazni jedinstvena kazna
predstavlja zbir svih kazni, uz
ograničenje da jedinstvena kazna ne
može biti veća od dvostrukog iznosa
najveće novčane kazne predviđene
Zakonom o prekršajima. Jedinstvena
kazna rada ne može trajati duže od 120
sati. Kod kaznenih poena, sa
oduzimanjem vozačke dozvole, zbir
svih pojedinačnih kaznenih poena ne
može biti veći od 18 .Vrijeme
zadržavanja prije donošenja presude se
uračunava u izrečenu kaznu, kao i
pritvor koji je bio određen protiv
osumnjičenog za djelo povodom koga
je donijeta oslobađajuća ili odbijajuća
krivična presuda, a za koje je u
prekršajnom postupku utvrđena
krivica.
Oglašavanje rješenja ništavnim -
Proglašava se ništavnim ako :
- ako je doneseno o stvari iz sudske
nadležnosti ili o stvari o kojoj se ne
može rješavati u upravnom postupku,
- izvršenje nije pravno ili stvarno
moguće,
- ako se njegovim izvršenjem čini
krivično djelo,
- ako je doneseno bez zahtjeva stranke
- ako sadrži nepravilnost koja je po
izričitoj zakonskoj odredbi razlog za
ništavost.
Ovo sredstvo upravne kontrole
primjenjuje se prema onim upravnim
aktima koji sadrže teške povrjede
zakona ( nepravilni i nezakoniti
upravni akti ) .
Opća uprava – To je naziv za vrstu
upravnih poslova koji po svojoj prirodi
ne spadaju u bilo koju od oblasti koje
sačinjavaju djelokrug drugih organa ili
koji po svome obimu nisu toliki da bi
opravdavali formiranje posebnog
organa za talvu vrstu poslova tj. naziv
za vrstu upravnih poslova koji nisu
stavljeni u nadležnost drugih organa
uprave.
Odnos prekršajnog prava prema
ustavnom pravu -
Ustavno pravo na opšti način utvrđuje
mjesto uprave u sistemu državne
organizacije, slobode, prava i dužnosti
građana, kao i sistem pravne zaštite
ustavnosti, zakonitosti i pojedinačnih
sloboda i prava. Veza u vertikalnom
smislu, ustavno pravo predstavlja
osnovnu granu prava iz koje se
razvijaju ostale, izvedene grane prava,
među kojima je i prekršajno. Odnos
opšte i posebne grane prava, opštih i
pojedinačnih normi. Ustav sadrži
sljedeće principe koji su istovremeno
bitni principi prekršajnog prava, to su :
- princip odgovornosti,
- princip zakonitosti,
- princi zabrane povratnog dejstva
propisa, i sl.
Ustavom se garantuju osnovne slobode
i prava građana i pruža se zaštita
ustavnom uređenju. Prekršajnim
60
normama se sankcionišu ponašanja
koja povređuju opšte norme, prava i
vrjednosti zagarantovane Ustavom. Ali,
putem primjene prekršajnih sankcija se
i oduzimaju i ograničavaju osnovna
prava i slobode sadržane u Ustavu.
Zato Ustav sam sadrži odredbe kojima
reguliše pod kojim uslovima, u kom
postupku je to moguće, i koji organ je
nadležan.
Odnos prekršajnog prava prema
krivičnom pravu - Prekršaji
predstavljaju posebne delikte kaznenog
prava , dok samostalnu pravnu nauku
predstavlja prekršajno pravo. Krivično
pravo obuhvata materiju u vezi sa
krivičnim sankcijama i njihovim
izvršenjem , i ono se sastoji od normi
koje se odnose na krivično djelo,
učinioca tog djela i odgovornosti
učinioca za izvršeno djelo. Razlike
ozmeđu prekršajnog i krivičnog prava
mogu biti : - kvalitativne, -
kvantitativne.
Kvalitativna razlika : - razlika u
karakteru delikata koje regulišu i
proučavaju , međutim postoje i
granični slučajevi , -razlika postoji i u
krivici i socijalno-etičkom prekoru , -
razlika postoji u načinu izricanja
sankcija ( ima i sličnosti ), način na
koji se sprovodi postupak,stepenu i
kvalitetu neprava krivičnih djela i
prekršaja , organima koji sprovode
postupak.
Kvantitativna razlika: - Prekršajno
pravo proučava i reguliše delikte
najlakšeg oblika ( prekršaji ) , dok,
krivično pravo proučava i reguliše
delikte najtežeg oblika.
Izvor prekršajnog prava : Zakon o
prekršajima , dok, krivično pravo ima
dva osnovna izvora : Zakonik o
krivičnom postupku i Krivični zakonik.
Odnos prekršajnog prava prema
upravnom pravu - Upravno pravo se
posmatra kao veoma kompleksno
područje savremenog prava koje
predstavlja skup pravnih normi kojima
se regulišu društveni odnosi u vezi sa
radom javne uprave i organizacijom.
Do donošenja Ustava SFRJ iz 197 –
god prekršajno pravo je bilo dio
upravnog prava. U zavisnosti od
stagnacije ili razvoja društvenih odnosa
stalno nestaju ili nastaju posebni
podsistemi upravnog prava, ali isto
tako se mogu pretvoriti u posebne i
nove pravne discipline poput : -
ekološko pravo, - pravo socijalnog
osiguranja, - poresko pravo , i dr.
Tokom definisanja upravnog prava
pojavljuju se poteškoće koje se ogu
podijeliti u dvije grupe koje su jako
povezane grane. Upravno pravo je
posebna grana prava koja se sastoji od
skupa pravnih normi kojima se uređuju
određeni društveni odnosi. Pojedini
upravni organi u slučajevima kada su
za to izričito ovlašteni mogu da
odlučuju o pitanjima u prekršajima.
Neposredna veza se posebno ispoljava
u vezi sa posebnim dijelom upravnog
prava jer se njime određuju odnosi u
pojedinim granam društvenih službi ili
granama privrede .
Organizacione forme uprave – su
vezane za probleme koji se odnose na
traženje izlaza u prilagođavanju
upravnih struktura savremenim
izazovima povezivanja ljudi u
organizaciji i u smanjenju državne
administracije koja je sklona
povećavanju a ne stručnom
usavršavaju. Cilj privatne uprave je
vezan za ostvarivanje privatnog
interesa, dok u javnoj službi se
zahtijeva naglašavanje socijalnog
61
momenta upravljanja ( bez obzira da li
se usluge javne službe nalaze na nižem
nivou ili višem nivou upravljanja) .
Kao glavna obilježja određivanja
pojma uprave u organizacijskom
smislu i značenju navodi se :
- pravno-tehnička varijanta određivanja
uprave, i
- subjektivno-organizaciona varijanta
određivanja uprave .
Pravno-tehnička varijanta određivanja
ima za cilj prikazati u skladu s
propisima vanjsku aktivnost.
Pristalice subjektivno-organske
varijante razmatraju upravu sa aspekta:
- strukturalnog ( zasniva se na
razmatranju specifičnih konstruktivnih
karakteristika upravnog aparata u
odnosu na ostale državne i vandržavne
oblike.)
- normativističkog ( zasniva se na
navođenju spiska organa i organizacija
iz zakoskih i ustavnih tekstova ) ili
- javno-interesnog ( zasniva se na
zadovoljavanju javnog, odn. općeg
interesa i preko njega se tako dolazi do
pojma javne uprave)
Opomena - Opomena je najlakša
prekršajna sankcija koja se izriče kao
zamjena za novčanu kaznu ako postoje
okolnosti koje u znatnoj mjeri
umanjuju odgovornost učinioca
prekršaja, usljed čega se opravdano
očekuje da će se ubuduće kloniti
vršenja prekršaja. Opomena se može
izreći i ako se prekršaj ogleda u
neispunjenju propisane obaveze ili je
prekršajem nanesena šteta, a učinilac je
poslije pokretanja postupka a prije
donošenja presude, ispunio propisanu
obavezu,odnosno nadoknadio štetu .
Odlučivanje o zahtjevu za
pokretanje prekršajnog postupka -
Nadležni sud, odnosno organ uprave,
ispituje da li postoje uslovi za
pokretanje prekršajnog postupka.
Ukoliko utvrdi da takvi uslovi ne
postoje, donijet će rješenje kojim se
zahtjev za pokretanje postupka
odbacuje.
Situacije kad ne postoje uslovi za
pokretanje postupka su precizno
navedene u Zakonu:
- kada radnja opisana u zahtjevu nije
prekršaj,
- kad sud nije stvarno nadležan za
vođenje prekršajnog postupka,
- kad postoje osnovi koji isključuju
krivicu ili odgovornost za prekršaj,
- kad je nastupila zastarjelost za
pokretanje postupka,
- kad je zahtjev podnio neovlašten
organ odnosno neovlašteno lice,
- kad postoje drugi zakonski razlozi
zbog kojih se postupak ne može
pokrenuti.
Rješenje o odbacivanju zahtjeva se
dostavlja podnosiocu zahtjeva, koji ima
pravo žalbe u roku od 8 dana,a oštećeni
se upućuje da imovinsko-pravni
zahtjev ostvari u parnici. Ukoliko sud,
odnosno organ uprave, utvrdi da
postoje uslovi za pokretanje postupka,
donosi rješenje, odnosno zaključak o
pokretanju prekršajnog postupka. U
rješenju se označava lice protiv koga se
pokreće postupak i pravna kvalifikacija
prekršaja. Ukoliko je prekršajni
postupak pokrenut protiv više lica, ili
za više prekršaja, u rješenju se navode
sva lica i sve pravne kvalifikacije
prekršaja. Prekršajni postupak se vodi
protiv onog lica, i za onaj prekršaj na
koji se odnosi rješenje, odnosno
zaključak.
Organizaciona kultura i javna
62
uprava - Uprava u organizacionom
smislu se određuje sa stanovišta
subjekata koji je vrši. Dakle, to je
određena vrsta subjekata (organa i
organizacija) ovlaštenih za vršenje
upravne djelatnosti u okviru i van
okvira državne organizacione strukture.
Ona se dijeli na:
- upravu u organskom smislu (državnu
upravu), i
- javnu upravu .
Subjekti državne uprave su isključivo
državni organi i organizacije odnosno
državni upravni aparat. Krug državnih
organa određuje se pozitivno-pravnim
propisima, dakle ustavom ili zakonima,
aktima najveće pravne snage. Pojam
javne uprave ima znatno šire značenje
od pojma državne uprave. Naime, on
pored organa državne uprave, obuhvata
i organe koje imaju javna ovlašćenja.
To su upravni organi lokalne
samouprave i teritorijalne jedinice,
javna preduzeća i ustanove. Ova teorija
se uglavnom primjenjuje i potiče iz
anglo-saksonskog prava i njihove
dualističke podjele prava na javno i
privatno.
Oduzimanje predmeta -
Oduzimanje predmeta kao zaštitna
mjera podrazumijeva privremeno ili
trajno oduzimanje predmeta koji su
upotrebljeni ili su bili namijenjeni ili su
nastali izvršenjem prekršaja, ako su
svojina učinioca ili ako njima raspolaže
pravno lice učinilac prekršaja.
Izuzetno, predmeti se mogu oduzeti i
ako nisu svojina učinioca ako to
zahtjevaju interesi opće bezbjednosti,
čuvanja života i zdravlja ljudi,
sigurnost robnog prometa, moral itd.
Sud koji donosi presudu odlučuje šta će
uraditi sa oduzetim predmetima
(uništiti, prodati, predati
zinteresovanim subjektima itd). Ako
učinilac samovoljno otuđi ili uništi
predmete ili onemogući njihovo
oduzimanje, osudiće se da plati
novčani iznos u visini vrijednosti
predmeta. Ukoliko interesi opće
bezbjednosti ili razlozi morala to
zahtjevaju, predmeti se mogu oduzeti i
ako se učinilac presudom ne oglasi
krivim.
Osnovna načela upravnog spora -
Upravni spor je spor o zakonitosti
konačnog upravnog akta, kojim je u
obavljanju upravne djelatnosti rješeno
o izvjesnom pravu ili obavezi, odnosno
neposrednom ličnom interesu fizičkih i
pravnih lica ili drugih stranaka u
kakvoj upravnoj stvari. Načela
upravnog spora su :
- načelo zakonitosti,
- načelo zaštite prava građana i prava
javnog interesa,
- načelo učinkovitosti,
- načelo materijalne istine,
- načelo samostalnosti u rješavanju ,
- načelo samostalne ocjene dokaza,
- načelo dvostepenosti postupka ili
pravo žalbe,
- načelo saslušanja stranke,
- načelo pravosnažnosti,
- načelo ekonomičnosti postupka,
- načelo dužnosti pomaganja neuke
stranke i
- načelo upotrebe jezika.
Ostvarivanje društvene regulacije
od strane organa državne uprave i
institucija koje raspolažu javnim
ovlaštenjima – To oni čine na dva
osnovna načina , a to su :
- vršenjem materijalnih operacija (
služi u izvršenju pravnih akata tako da
se na osnovu njih ne zasnivaju pravni
odnosi neposredno, nego one služe u
63
postupku nastanka upravnopravnih
odnosa kao materijalne operacije koje
dolaze do izražaja u radu državnih
ogana kao način njihovog rada i
sredstvo )
- donošenjem pravnih akata (
ustanovljava se sistem za društvenu
regulaciju odnosa koji čine instituacije
i državni organi koje raspolažu javnim
ovlaštenjima u cilju ostvarivanja prava
i izvršavanja dužnosti svih pojedinih
subjekata upravno-pravnog odnosa ) .
Razlika između materijalnih radnji i
pravnih akata je u tome sto materijalne
radnje ne sadrže pravnu normu kao
dispoziciju, dok pravni akti sadrže .
P i koji važe na cijeloj teritoriji zemlje,
Pacta sunt servanda - predstavlja
osnovno načelo ugovornog prava po
kojem zakon za obe ugovorne strane
predstavlja zaključeni ugovor , te
ugovorne strane su dužne ispuniti svoje
obaveze na način koji je određen
ugovorom i odgovorne su za ispunjenje
tih obaveza. Načelo pacta sunt
servanda potiče iz kanonskog prava
srednjeg vijeka,a tek kasnije je
uvedeno u svjetovno pravo.
Jednostrano mjenjanje ugovorne
odredbe ili odustajanje od ispunjenja
ugovora ugovorim stranama ne daje
mogućnost. Protiv ugovorne strane
koja neuredno ispunjava ili ne
ispunjava svoje ugovorne obaveze
druga ugovorna strana može pokrenuti
odgovarajući sudski postupak .
Međutim, u određenim slučajevima
(ugovori sa klauzulom rebus sic
stantibus ), kada se promijene okolnosti
koje su postojale u vrijeme sklapanja
ugovora tako da onemogućavaju ili
bitno otežavaju ispunjenje ugovornih
obaveza, bilo bi nepravedno zahtjevati
da ugovorne strane ispune svoje
ugovorne obaveze, te se u tim
situacijama ugovorne strane mogu
osloboditi od ispunjenja tih obaveza (to
je raskid ugovora zbog promjenjenih
okolnosti).
Prostorno važenje prekršajnih
propisa - Kao osnovni princip za
određivanje teritorijalnog važenja
propisa, koristi se teritorijalni princip,
uz modifikovani realni princip.
Prema teritorijalnom principu
prekršajni propisi su podijeljeni na:
- one koje donosi republički
zakonodavac (zakoni) i Vlada (uredbe)
- one koje donose organi teritorijalne
autonomije i jedinice lokalne
samouprave, a koji se primenjuju samo
na teritoriji za koju su donijeti.
Prostorno važenje propisa se određuje
prema mjestu izvršenja prekršaja, bez
obzira čiji državljanin je učinilac. Ako
je učinilac strani državljanin, gonjenje
se može po
principu reciprociteta ustupiti organima
strane države u kojoj strani državljanin
ima prebivalište. Ovo rješenje
predstavlja mogućnost, a ne obavezu
države.
Nepotpuni realni princip
- Učinilac prekršaja (bilo čiji
državljanin ili lice bez državljanstva)
će se kazniti za prekršaj učinjen u
inostranstvu samo ako je to određeno
zakonom ili uredbom.
Posebni prekršajni postupci – U
posebne prekršajne postupke ubrajamo:
postupak prema maloljetnicima,
postupak za naknadu štete zbog
64
neopravdanog kažnjavanja i prekršajni
postupak koji vode organi uprave.
Posebni postupci su odstupanje od
redovne prekršajne procedure za
pojedine prekršaje ili pojedine
kategorije učinilaca prekršaja.
Poreski prekršaji – Regulisani su
Zakonom o osnovama poreskog
sistema i
Zakonom o poreskom postupku i
poreskoj administraciji, kao i drugim
podzakonskim aktima. Objekt zaštite je
porez. On se definiše kao dio dohotka
ili imovine koju država uzima od
fizičkih i pravnih lica u cilju pokrivanja
sopstvenih rashoda ( ne obavljajući
neku protivčinidbu za uzvrat ) . Naš
poreski sistem predviđa više vrsta
poreza: na dobit, na dohodak, na
imovinu itd, od kojih je najznačajniji
porez na promet. Porez na promet se
javlja u 3 oblika:
- akcize(kojima se oporezuju zakonom
tačno određene grupe proizvoda kao
što su derivati nafte, alkohol i cigarete),
- porez na promet proizvoda i
- porez na promet usluga.
Izvršioci mogu biti fizička i pravna
lica, odgovorna lica u pravnom licu i
preduzetnici.
Radnja izvršenja je najčešće nečinjenje.
Posljedica se ogleda u oštećenju
državnih prihoda ili ugrožavanju
poreskog sistema i finansijskih interesa
države. U krivicu spadaju umišljaj i
nehat. Kazna je novčana u rasponu
između minimuma i maksimuma, kao i
na osnovu srazmjere sa pričinjenom
štetom, vrijednošću robe ili
pribavljenom imovinskom koristi.
Zaštitne mjere su zabrana obavljanja
određenih djelatnosti i zabrana vršenja
određenih poslova.
Pojedinačni prekršaji su:
- nepodnošenje i neblagovremeno
podnošenje poreske prijave,
- prijavljivanje manjih iznosa poreza.
Pozivanje okrivljenog - Okrivljeni
se poziva pismenim pozivom od strane
prvostepenog organa. U pozivu će se
naznačiti da li okrivljeni mora lično da
prisustvuje radi ispitivanja ili može
svoju odbranu dati pismeno. Način
odbrane određuje sud u zavisnosti od
težine prekršaja, njegove složenosti,
dokaza i drugih bitnih okolnosti. Ovaj
pismeni poziv može da sadrži i
određena upozorenja , kao na primjer
da će okrivljeni u slučaju neodazivanja
biti doveden. Ako, ipak, za utvrđivanje
činjeničnog stanja nije potrebno
prisustvo okrivljenog, sud će ga u
pozivu upozoriti da će odluka biti
donesena bez njegovog prisustva. Ovaj
zatvoreni pismeni poziv mora da ima
određenu sadržinu. Svaki poziv mora
da sadrži naziv suda, lično ime
okrivljenog, naziv prekršaja za koji se
tereti, mjesto i vrijeme gdje okrivljeni
treba da dođe, naznačenje da se poziva
u svojstvu okrivljenog uz službeni
pečat i potpis sudije. Uz prvi poziv se
okrivljenom dostavlja i zahtjev za
pokretanje postupka, i on se poučava
da može uzeti branioca koji može
prisustvovati ispitivanju.
Pasivna stranka u upravnom
postupku – označava lice protiv kojeg
se vodi postupak, u pravilu joj se
nameću obaveze. Postupak se obično
vodi ex officio i tu su prisutne
dvostranačke tj. kontradiktorne stvari.
(npr. lice kojem nadležni organ
utvrđuje poresku upravu ).
65

Pojam prekršajnog prava - -
Prekršaj je delikt ili kažnjivo djelo
koji je lakši od krivičnih djela ( po
nekim osnovama ) i pojavio se
znatno kasnije od krivičnih djela.
Definicija prekršajnog prava se
posmatra kao skup pravnih propisa
kojima se određuju uslovi za
prekršajnu odgovornost, prekršaji ,
prekršajne sankcije, kao i uslovi za
njihovo izricanje i propisivanje,
zatim prekršajni i izvršni postupak.
Prekršaj je u teoriji definisan kao
društveno štetno, protivpravno
postupanje koje je usmjereno protiv
javnog poretka ili javnih interesa
društva, posmatrajući ga kao oblik
kažnjivog postupanja. Prekršaji
predstavljaju kršenje javnog poretka
ili pravila o finansijskom i
ekonomskom poslovanju za koje su
zakonom ili drugim propisom
određena obilježja i propisane
sankcije. Definicijom prekršajnog
prava je određen i sam predmet
prekršajnog prava čija se sadržina
nalazi u odredbama materijalnog PP,
postupku izvršenja odluka
prekršajnih organa i prekršajnom
postupku .
Privredni prestup – se definiše kao
povreda pravila o finansijskom i
privrednom poslovanju izvršena od
pravnog lica i odgovornog lica u
pravnom licu koje je izazvlao štetne
posljedice ili ih je moglo izazvati, a
propisom je određeno kao privredni
pristupi.
Sličnosti prekršajnog i privrednog
prestupnog prava su:
- Shodna primjena instituta krivičnog
prava ( biće i odgovornost );
- Predstavljaju dijelove kaznenog
prava.
Razlike su :
- Privredni prestupi imaju mnogo veći
stepen društvene štetnosti od prekršaja;
- Princip legaliteta – privredni prestupi
mogu da budu propisani uredbom sa
zakonskom snagom i zakonom , a
prekršaji mogu i drugim propisima i
aktima podzakonske snage (
naredbama , pravilnicima, odlukama );
- U prekršajnim propisima subjekti su :
pravna i fizička lica, u PPP – pravna i u
njima odgovorna fizička lica;
- Prekršajni propisi određuju prekršaje
u svim pravno relevantnim oblastima, i
ima ih mnogo više;
- Privredno – prestupno pravo ( PPP )
je posebna disciplina koja za predmet
ima privredni prestup kojim se
sankcionišu nedozvoljena ponašanja u
oblasti privrednog i finansijskog
poslovanja .
Podnesak- Zahtjev, molba ili žalba
koju predajemo nadležnom organu na
razmatranje i rješavanje. Jednoimena
odrednica za sva dokumenta tog tipa,
skovana radi lakšeg raspoređivanja
administrativnih akata prema važnosti i
potrebnoj brzini rješavanja. Državni
organi imaju dužnost stranci pružiti
mogućnosti da se što jednostavnije
obrati organu, da nema prepreka, dok
se od stranke traži da podnesak bude
uredan .
Poželjno je da zahtjev stranke bude
obrazložen, da se navedu činjenice i
dokazi na kojima stranka zasniva svoj
prijedlog ili da se uz to i pozove na
odgovarajuće propise ( ukoliko ih
poznaje ) .
66
Ukoliko se desi da podnesak stranke
sadrži neki formalni nedostatak, organ
je u obavezi da takve nedostatke
otkloni i on ne smije biti odbačen.
Sadržaj podneska se sastoji od :
- unutrašnje ili ( materijalne ) oznake i
- opće ili vanjske ( formalne ) oznake.
Prethodni prekršajni postupak –
Prekršajni postupak slijedi nakon
prethodnog prekršajnog postupka, koji
podrazumijeva otkrivanje i
prijavljivanje prekršaja i njegovog
učinioca. On obuhvata sve radnje koje
se preduzimaju od momenta saznanja
da je učinjen prekršaj do podnošenja
zahtjeva za pokretanje postupka.
Prethodni prekršajni postupak se sastoji
u izvršavanju raznih djelatnosti i
zadataka od strane ovlaštenih lica
nadležnog organa za vršenje nadzora u
sprovođenju zakonitosti, a radi
obezbjeđenja uslova za odvijanje
normalnog života i očuvanje
bezbjednosti ljudi i imovine, kao i za
obezbjeđenje nesmetanog odvijanja
privrednih, finansijskih i drugih
aktivnosti.
Ove radnje su regulisane Zakonom o
unutrašnjim poslovima, kao i
pravilnikom o načinu vršenja poslova
Službe javne bezbjednosti.
Treba navesti neke od karakteristika:
- organi unutrašnjih poslova podnose
prekršajne prijave nadležnom
državnom organu kada postoji
osnovana sumnja da je učinjen
prekršaj,
- organi unutrašnjih poslova
preduzimaju odgovarajuće mjere da se
pronađe, uhvati i zadrži učinilac
prekršaja,
- preduzimaju odgovarajuće mjere radi
otkrivanja i obezbjeđenja tragova i
predmeta koji mogu poslužiti kao
dokaz,
- prikupljaju sva potrebna obavještenja
koja bi mogla doprinjeti uspješnom
vođenju postupka,
- organi unutrašnjih poslova ovlašteni
su da, i nakon podnošenja zahtjeva za
pokretanje postupka, nastave sa ovim
radnjama, te da dostave podatke i
dokaze do kojih su naknadno došli,
- organi unutrašnjih poslova mogu da
izvrše uviđaj, kriminalističko
vještačenje, pretresanje prostorija i lica,
zadržavanje i privođenje lica,
privremeno oduzimanje predmeta. Oni
ne mogu da ispituju okrivljenog i
saslušavaju svjedoke, jer je to u
nadležnosti organa za prekršaje. Organi
unutrašnjih poslova mogu da zadrže
lice najduže 24h, s tim što su dužni da
zadržano lice obavijeste o razlozima
zadržavanja i da ga upoznaju sa
njegovim pravima, te da obavijeste
porodicu. O zadržavanju se odmah
donosi rješenje, a sa zadržanim licem
se može obaviti informativan razgovor
samo o okolnostima koje su vezane za
razlog zadržavanja. Forma prekršajne
prijave nije ustanovljena zakonom već
praksom ovlaštenih organa.
Ova prijava treba da bude uredna,
temeljna i jasna, te da sadrži slijedeće
podatke:
- naziv organa koji podnosi prijavu sa
označavanjem vremena, mjesta i broja
registracije,
- naziv organa kojem se prijava
podnosi,
- podatke o učiniocu prekršaja,
- propis o prekršaju,
- opis radnje prekršaja, vrijeme i mjesto
izvršenja,
- dokazi koji potvrđuju izvršenje
prekršaja.
Prekršajnu prijavu može da podnese
svaki građanin ukoliko sazna da je
izvršen prekršaj.
67

Princip non bis in idem kod istog
prekršaja - Prema Zakonu
niko ne može biti kažnjen za istu
prekršajnu radnju dva puta. Ovo je
Ustavno načelo i načelo Povelje o
ljudskim pravima. Da bi bila isključena
mogućnost za ponovno suđenje za isti
prekršaj, treba da bude prethodno
završen prekršajni postupak.
Non bis in idem predstavlja zabranu
vođenja novog prekršajnog postupka,
kažnjavanja ili izricanja neke druge
sankcije povodom istog slučaja nakon
donesene pravosnažne osude ili
pravosnažnog oslobođenja u tom
predmetu.
Princip non bis in idem kod sticaja
prekršaja, privrednog pristupa i
krivičnog djela – sa tom radnjom
učinilac može ostvariti obilježja više
kažnjivih delikata.
Osnovni princip je da oglašavanje lica
krivim, za krivično djelo ili privredni
prestup, isključuje kažnjavanje za
prekršaj ukoliko krivično djelo ili
privredni prestup sadrže obilježja
prekršaja.
Osnov za isključenje kažnjivosti je
sama pravosnažna odluka o
oglašavanju lica krivim, nezavisno od
toga da li je to lice osuđeno na kaznu ili
je oslobođeno od kazne. Suprotno
tome, prethodno utvrđena odgovornost
za lakše oblike kažnjivih radnji
(privredni prestup, prekršaj,
disciplinska povreda) ne isključuje
odgovornost za teži oblik (krivično
djelo). U takvim slučajevima, poštujući
princip pravičnosti, kazna izrečena za
lakši delikt uračunava se u kaznu
izrečenu za teži delikt.
Pogrešni upravni akti – Složenost i
raznovrsnost poslova, kao i uslova pod
kojim se oni obavljaju u državnoj
upravi, dovodi i do donošenja upravnih
akata sa raznim nedostacima.
Nedostaci se javljaju kao :
1 “tehnički “ ili faktički nedostaci (
greške u pisanju, greške u navođenju
brojeva i sl. ) i
- pravni nedostaci.
Zaključiti se može da se kao pogrešni
upravni akti javljaju :
- neispravni upravni akti,
- protipravni upravni akti i
- necjelishodni upravni akti.
Prema obimu povrede pravnih propisa ,
razlikuju se teže i lakše povrede , pa
tako dolazi i do :
- upravnih akata sa lakšim pravnim
nedostacima ( oborivi ili rušljivi
upravni akti ) i
- ništavni upravni akti, odnosno akti sa
težim pravnim nedostacima.
Rušljivi ( oborivi ) upravni akti su
protivpravni upravni akti koji sadrže u
sebi jednu ili više takvih pravnih
povreda koje mogu, a ne moraju, da
budu stavljene van snage od strane
nadležnog organa. Kao razlozi
rušljivosti najčešče se navodi da su to
svi bitni pravni nedostaci koji ne
spadaju u grupu razloga zbog kojih
upravni akt postaje “ništav”. Grupe
razloga rušljivosti su : - formalno-
pravni razlozi i - materijalno- pravni
razlozi .
Ništavni upravni akti su takvi akti koji
sadrže najteže povrede pravnih pravila,
odnosno takvu povredu načela
zakonitosti usljed čega dovode do
nemogućnosti osnaženja , odnosno
konvlaidacije bez obzira na protek
vremena.
Protivpravnost - Protivpravnost je
68
protivnost bilo kojoj normi sadržanoj u
pravnim propisima. Protivpravnost
postoji ako je djelo protivno normi koja
zabranjuje izvjesno ponašanje (
prohibitivna norma ) ili normi koja
naređuje izvjesno ponašanje (
imperativna norma). Sama činjenica da
je neko ljudsko ponašanje u
prekršajnom propisu određeno kao
prekršaj, znači i da je protivpravno.
Osnovi koji isključuju protivpravnost:
- nužna odbrana,
- krajnja nužda,
- sila i pretnja.
Pokretanje postupka – Upravni
postupak se smatra pokrenutim kada
mjerodavno tijelo, koje je ovlašteno za
pokretanje postupka povodom zahtjeva
stranke ili po službenoj dužnosti, izvrši
bilo kakvu radnju radi vođenja
postupka. Ako mjerodavno tijelo
povodom stavljenog zahtjeva stranke
nađe da po važećim propisima nema
uslova za pokretanje postupka ,
donijeće o tome zaključak ,kojim će se
podneseni zahtjev odbaciti kao
preuranjen.Protiv tog zakljčka
dopuštena je posebna žalba.
Po službenoj dužnosti mjerodavno
tijelo pokreće postupak kad sazna, ili
utvrdi da ,s obzirom na postojeće
činjenično stanje , treba pokrenuti
upravni postupak radi zaštite javnog
interesa ili jednostavno pokrenuti
postupak kad to određuje po zakonu
utemeljen propis ili kad to određuje
zakon.
Pokretanje prekršajnog postupka -
Prekršajni postupak pred prvostepenim
republičkim organom za vođenje
postupka pokreće se zahtjevom za
pokretanje prekršajnog postupka koji
ima sve karakteristike optužnog akta
koji se podnosi u krivičnom postupku.
Zahtjev može da podnese:
- ovlašteni organ: organi uprave,
ovlašteni inspektori, javni tužilac i
drugi organi i organizacije koji vrše
javna ovlaštenja a u čijoj je nadležnosti
neposredno izvršenje ili nadzor nad
izvršenjem propisa u kojima su
prekršaji predviđeni (npr. organ
unutrašnjih poslova),
- oštećeni .
Kao najčešći podnosioci zahtjeva
javljaju se organ unutrašnjih poslova i
oštećeni:
- organ unutrašnjih poslova podnosi
zahtjev neposredno ili nakon prijema
prekršajne prijave,
- oštećeni može da podnese zahtjev za
pokretanje prekršajnog postupka, u
kom slučaju ima položaj stranke u
postupku, ili može da podnese
prekršajnu prijavu nadležnom javnom
tužiocu,u kom slučaju se tužilac javlja
kao stranka u postupku. Javni tužilac je
dužan da u roku od 8 dana obavijesti
oštećenog da li je pokrenuo postupak.
Ako javni tužilac u toku postupka
odustane od zahtjeva, gonjenje može
preuzeti oštećeni, koji može ostati pri
zahtjevu ili ga izmjeniti.Zahtjev mora
da bude u pisanoj formi i da sadrži
predviđene elemente:
- naziv podnosioca zahteva, njegovu
adresu,
- naziv suda ili organa uprave kome se
podnosi zahtjev,
- osnovne podatke o okrivljenom: ime i
prezime, mjesto i datum rođenja,
JMBG (osim ako zahtjev podnosi
fizičko lice kao oštećeni), zanimanje,
prebivalište, državljanstvo itd,
- činjenični opis radnje iz koje
proizilazi pravno obilježje prekršaja,
vrijeme i mjesto izvršenja prekršaja,
- propis o prekršaju koji treba
69
primjeniti (osim ako zahtjev podnosi
fizičko lice kao oštećeni),
- prijedlog o dokazima koje treba
izvesti, uz označenje imena svjedoka
koje treba saslušati, spisa koje treba
pročitati, predmeta koji služe kao
dokaz,
- potpis i pečat podnosioca zahtjeva.
Zahtjev se podnosi u onolikom broju
primjeraka koliko ima oštećenih, plus
jedan primjerak za organ nadležan da
vodi postupak. Ukoliko zahtjev ne
sadrži potrebne elemente ili nije
dostavljen u potrebnom broju
primjeraka, od podnosioca se traži da
nedostatke ispravi i primjerke dostavi u
roku koji ne može biti duži od 15dana,
u protivnom će se zahthev odbaciti.
Podstrekivanje - Podstrekivanje je
umišljajno navođenje drugog lica da
izvrši prekršaj, odnosno stvaranje ili
izazivanje odluke kod drugog da izvrši
prekršaj ili učvršćivanje takve odluke.
Ukoliko je kod drugog već postojala
čvrsta odluka da ne postoji
podstrekivanje nego psihičko
pomaganje. Podstrekivanje može da se
izvrši samo činjenjem
, može biti posredno ili neposrenodno,
pismeno, usmeno ili konkludentnim
radnjama, u vidu molbe, nagovaranja,
poklona, zloupotrebe odnosa poverenja
ili zavisnosti,dovođenje u zabludu itd.
Podstrekivanje se mora odnositi na
izvršenje određenog prekršaja.
Za podstrekivanje se zahtijeva umišljaj
ito dvostruki:
- direktni umišljaj (kada je
podstrekivač kod drugog lica htio da
stvori ili učvrsti odluku) ili eventualni
umišljaj (kada je podstrekivač bio
svjestan da svojim radnjama može da
stvori ili učvrsti takvu odluku i na to je
pristao),
- da je podstrekivač htio da
podstrekivani ostvari konkretan
prekršaj.
Sticaj saučesništva kod istog prekršaja
nije moguć. To znači da lice ne može
odgovarati kao podstrekivač, pomagač
i saizvršilac kod istog prekršaja.
Podstrekivač se kažnjava za prekršaj
kao i učinilac prekršaja.
Prekršajno procesne stranke –
Procesne stranke su okrivljeni i
nadležni organ za pokretanje
prekršajnog postupka . Uz ove glavne
stranke javljaju se jos kao učesnici u
prekršajnom postupku branilac i
oštećeni.
- Okrivljeni je lice koje se zahtjevom
za pokretanje prekršajnog postupka
izvodi pred sud ili organ uprave da bi
se utvrdilo da li je to lice izvršilo
prekršaj i da li je ono za taj prekršaj
odgovorno, te da li postoje uslovi da
mu za taj prekršaj bude izrečena
prekršajna sankcija predviđena
zakonom.
Prava okrivljenog:
- pravo da podnosi dokaze i stavlja
prijedloge,
- pravo da koristi pravna sredstva
predviđena zakonom, a posebno pravo
na materijalnu i formalnu odbranu.
Odbranu okrivljenog obavljaju i sudija
za prekršaje i drugi organi. Oni su,
utvrđujući materijalnu istinu, dužni da
ispituju i utvrđuju i činjenice koje mu
idu u korist,
- pravo okrivljenog na ispitivanje
(Organ za prekršaje može donijeti
rešenje bez prethodnog ispitivanja
okrivljenog samo ukoliko se rješenje
donosi u skraćenom postupku),
- pravo da prilikom prvog ispitivanja
bude upoznat sa prekršajnom stvari
70
koja mu se stavlja na teret, kako bi
mogao da ostvari pravo na odbranu, za
koju mora da ima odgovarajuće
vrijeme za pripremu,
- formalnu odbranu vrši advokat ili
advokatski pripravnik ( Okrivljeni daje
advokatu punomoćje koje ovaj predaje
sudu. Okrivljeni ima pravo da opozove
punomoćje) .
Obaveze okrivljenog su:
- dužan je da se pojavi pred nadležnim
organom, osim u izuzetnim situacijama
koje su zakonom propisane. Prisustvo
okrivljenog se može obezbijediti i
prinudnim putem.
- dužan je da obavijesti nadležni organ
o svakoj promjeni prebivališta,
boravišta i adrese. Ukoliko se kao
okrivljeni pojavi pravno lice, ono u
prekršajnom postupku učestvuje preko
predstavnika.
Predstavnik pravnog lica je lice koje je
ovlašteno da predstavlja pravno lice na
osnovu zakona, akta nadležnog
državnog organa, statuta ili drugog
općeg akta. Pravno lice u jednom
postupku može imati samo jednog
predstavnika. Predstavnik lica ne može
biti lice koje je u istoj stvari pozvano
kao svjedok, odgovorno lice protiv
koga se vodi postupak za isti prekršaj i
lice koje ističe da je postupalo na
osnovu naređenja drugog odgovornog
lica ili organa upravljanja.
- Oštećeni je fizičko ili pravno lice čije
je neko lično ili imovinsko pravo
povrijeđeno ili ugroženo prekršajem.
Prava oštećenog:
- podnošenje zahtjeva za pokretanje
prekršajnog postupka, u kom navodi
identitet učinioca prekršaja, kao i
činjenice i osnove iz kojih proizilazi da
je neko lice učinilo prekršaj,
- podnošenje dokaza, stavljanje
prijedloga i isticanje imovinsko-
pravnih zahtjeva za naknadu štete ili
povraćaj stvari,
- ulaganje žalbe na presudu, odnosno
rješenje.
Prekršaj može biti povezan sa
imovinsko-pravnim zahtjevom. U tom
slučaju se u jedinstvenom postupku
rješavaju i prekršajna stvar i pitanje
naknade štete pričinjene prekršajem.
Oštećeni u postupku može imati
zakonskog zastupnika ili punomoćnika.
Zakonski zastupnik se pojavljuje kada
je oštećeni maloljetno lice ili lice lišeno
poslovne sposobnosti.
Policija- Policija je riječ koja dolazi
iz francuskog jezika , i manje direktno
iz grčkog politei, što ukazuje na
administraciju ili vladu , riječ police je
skovana u Francuskoj u 1 – st. Također,
policija može biti poznata i kao
stražarska služba , po stražarima koji su
bili rani vid policijskih službenika.
Posmatrajući zapadne pravne sisteme
možemo vidjeti da je glavna uloga
policije da istraži kriminal , sa
posebnim naglaskom na kriminal
protiv vlasništva ili osoba i odavanja
javnog reda, i ako je moguće da uhapsi
osumnjičene, zadrži ih u pritvoru i
obavijeste odgovarajuće autoritete.
Policije se redovno koriste kao službe
kod raznih iznenadnih situacija ,
iznimnih stanja, uzbune, usluga hitnih
poziva, pomoći u nuždi, sinhronizacije
medicinskih i vatrogasnih službi, itd. U
mnogim zemljama postoje zajednički
telefonski brojevi hitnih službi koji
dozvoljavaju da vatrogasci, policija i
medicinske službe budu objedinjene u
hitnim akcijama. Odgovornost koja
pripada policiji je izvještavanje o
manjim prekršajima , koji inače
imajuza rezuktat plaćanje kazne za,
naprimjer, prekršaje zakona o
71
saobraćaju. Dakle, policija predstavlja
sistem organa upravne vlasti i njima
podčinjenih oružanih ljudi, kojima je
zadatak izravno državanje javnoga
mira i poretka u državi.
Pomaganje - Pomaganje
podrazumijeva umišljajni doprinos
izvršenju prekršaja.
Pomaganje može da bude posredno i
neposredno, ali pomagač ne izvršava
radnju prekršaja jer bi u tome slučaju
bio saizvršilac. Da bi pomaganje
postojalo, kod potencijalnog izvršioca
mora postojati već stvorena odluka za
preduzimanje radnje u vrijeme
preduzimanja radnje pomaganja, u
protivnom se pomaganje pretvara u
podstrekivanje. Radnja pomaganja je
svaka radnja kojom se doprinosi
izvršenju prekršaja, a koja se odnosi na
konkretan prekršaj. Pomaganje može
biti izvršeno činjenjem i nečinjenjem, a
jedini oblik krivice je umišljaj.
Pomagač će se kazniti kao i učinilac
prekršaja.
Pravna zabluda - Pravna zabluda je
pogrešna predstava o zabranjenosti
djela. Učinilac ima ispravnu predstavu
o svim stvarnim okolnostima
djelatnosti, ali smatra da je njegovo
djelo dopušteno.
Pravna zabluda ne isključuje
odgovornost, pa time ni prekršaj.
Zakonom je ipak predviđena
mogućnost blažeg kažnjavanja u
slučaju neotklonjive pravne zablude
koja postoji kad je učinilac iz
opravdanih razloga bio u pravnoj
zabludi. Da li su postojali ti opravdani
razlozi faktičko je pitanje koje se cijeni
u svakom konkretnom slučaju.
Pravna zabluda, dakle, ne isključuje
odgovornost, ali je neotklonjiva pravna
zabluda fakultativni osnov za
ublažavanje kazne.
Policijske strukture - Velik broj
policija ima podgrupe čiji se posao
istražovanje pojedinih vrsta kriminala.
U većini Zapadnih policijskih snaga,
najznačajnija podjela je na agente (
detektive) i uniformisanu policiju.
Zadatak agenata je da na što višem
profesionalnom nivou istraže kriminal ,
obično u dužem vremenskom periodu.
Postoje agenti koji dok su na dužnosti,
obučeni su u civilnu odjeću radi
izbjegavanja prepoznavanja kao
policijskih službenika . Zadatak
uniformisanih policajaca uključuje
vidljive zadatke i operacije ,
prevenciju, kontrolu saobraćaja i
aktivni odgovor na činjenje kriminala.
Specijalizirani odjeli – postoje u
sektorima za rad protiv pojedinačnih
vrsta kriminala : prevare, ubistva,
saobraćaj ; ili zbog toga što su
specijalno izvježbani : deminiranje,
ronjenje , helikopterske jedinice i tako
dalje. Takođe, postoje specijalno
istrenirani odjeli kvazi-vojnih jedinica,
opremljenih oružjem manjeg kalibra,
za djelovanje u izuzetno opasnim
situacijama. Jedinice su opremljenje jos
: dodatnim arsenalom neubojitih
taktičkih alata poput gasova, suzavaca,
gumenih metaka, itd ... To je sve u cilju
da u okviru svog mandata , sa lica
mjesta uklone nedužne osobe od
nasilnih i opasnih osoba u opasnoj
situaciji, i sve to po mogućnosti uz što
manju primjenu sile . Naziv ovih
jedinica ponekad glasi SWAT ( Special
Weapons And Tactics ) teams : timovi
za rad sa posebnim taktikama i
oružjima . Zapadno zakonodavstvo
zapošljava u okviru policije i policiju
za “unutrašnje poslove “ ( u cilju
72
provedbe zakona ) , kojoj je zadatak da
nadgleda i istražuje rad samih
policajaca , unutrašnja kontrola. Njihov
zadatak je da se bore protiv ucjena,
podmićivanja i drugih oblika interne
iskvarenosti . Oni ne nose oružje .
Pojedini osnovni principi
prekršajnog postupka – U ovu
skupinu ubrajamo nekoliko sljedećih
principa prekršajnog postupka , a to su
: ostvarenja prava koja ima u
- Princip zakonitosti ( To znači da niko
nevin ne bude kažnjen, a da se
odgovornom učiniocu prekršaja izrekne
prekršajna sankcija pod uslovima koje
predviđa ovaj zakon i na osnovu
zakonito sprovedenog postupka);
- Optužni princip ( Ovaj princip
podrazumijeva da se prekršajni
postupak pokreće i vodi na osnovu
zahtjeva ovlaštenog organa ili
oštećenog. Ovlašteni organ je javni
tužilac, kao i drugi organ koji je prema
Zakonu o prekršajima nadležan za
podnošenje zahtjeva za pokretanje
postupka. On ima sva prava kao i javni
tužilac, osim onih koja tužiocu
pripadaju kao državnom organu);
- Princip utvrđivanja istine ( Sud je
dužan da istinito i potpuno utvrdi
činjenice koje su važne za donošenje
zakonite odluke i da sa jednakom
pažnjom ispita i utvrdi kako činjenice
koje terete okrivljenog, tako i one koje
mu idu u korist. Neistinito utvrđenje se
ogleda u prikazivanju relevantnih
činjenica drugačijim nego što jesu, a
nepotpuno utvrđenje predstavlja
izostavljanje nekih činjenica koje su
značajne za donošenje zakonite
odluke.Ovo načelo se smatra
najvažnijim i pored toga što je
materijalna istina relativna i
subjektivna );
- Princip pomoći neukoj stranci (
Stranka je u postupku subjekt koji je
najčešće neuk, tj. koji nema dovoljno
znanja da se koristi pravnim sredstvima
u svoju korist. Iz te neukosti i neznanja
mogu za njega proizaći određene
negativne posljedice. Zato je zakonom
stvorena obaveza suda da o tome vodi
računa i stranku o tome poučava i
upozorava. Neznanje i neukost
okrivljenog ne smiju biti na štetu
prekršajnom postupku );
- Princip ekonomičnosti prekršajnog
postupka ( Sud je dužan da sprovede
postupak efikasno i bez odugovlačenja.
Ovoj dužnosti suda odgovara pravo
okrivljenog da u najkraćem mogućem
vremenu bude izveden pred sud i da
mu se sudi bez odlaganja. Pošto sud,
odnosno nadležni organ uprave, treba
da se prethodno dobro upozna sa
predmetom prekršaja i napravi precizan
plan vođenja postupka, ovaj princip ne
smije da ide na štetu utvrđivanja
materijalne istine i na štetu kvaliteta
sudskih odluka);
- Princip slobodne ocjene dokaza ( Sud
cijeni izvedene dokaze po svom
slobodnom sudijskom uvjerenju.
Slobodna ocjena, takođe, pretpostavlja
i da ovo pravo suda na ocjenu
postojanja ili nepostojanja činjenica,
nije vezano ni ograničeno posebnim
formalnim dokazima određenim
zakonom, po kojima bi svaki izvedeni
dokaz imao svoju unaprijed utvrđenu
vrijednost (npr. dva istovjetna
svjedočenja da znače dokazanost ). Sud
u ocjeni dokaza treba da se oslanja na
znanje, inteligenciju, iskustvo, logiku i
psihologiju. Kao sredstvo zaštite od
samovolje treba da služi kontrola od
strane višeg suda i stranaka. Sud je
dužan da u obrazloženju odluke izloži
kako je cijenio izvedene dokaze i
73
formirao unutrašnje uvjerenje. (Zakon
mu u tom smislu nalaže da odlučuje na
osnovu svjesne i brižljive ocjene
svakog dokaza posebno,svih dokaza
zajedno i na osnovu rezultata
cjelokupnog postupka );
- Princip prava na odbranu ( Okrivljeni
po zakonu ima pravo na odbranu,
odnosno pravo da se izjasni o
činjenicama i dokazima koji mu idu u
korist. Ovome prethodi upućen uredan
poziv okrivljenom i uredno primanje
ovog poziva. Po odazivanju na poziv,
okrivljeni se već na prvom ispitivanju
mora obavijestiti o prekršaju za koji se
tereti i osnovama optužbe. Izostanak
okrivljenog je moguć ako uredno
pozvani okrivljeni ne dođe i ne opravda
izostanak, ili u određenom roku neda
pismenu odbranu, a njegovo ispitivanje
nije nužno za utvrđivanje činjenica
koje su od važnosti za donošenje
zakonite odluke. U slučaju da je
prisustvo okrivljenog potrebno, a on se
ne javi na uredno poslan poziv, sud ili
nadležan organ uprave može narediti
njegovo privođenje. Pravo na odbranu
je jedno od najvažnijih građanskih
prava utvrđenih u međunarodnim i
unutršnjim aktima. Ono podrazumijeva
da se okrivljeni sam brani (materijalna
odbrana) ili uz stručnu pomoć branioca
koga sam izabere (formalna odbrana).
Sud je dužan da o ovom pravu pouči
okrivljenog prilikom prvog ispitivanja);
- Princip upotrebe jezika u prekršajnom
postupku ( Okrivljeni, svjedoci i druga
lica imaju pravo da upotrebljavaju svoj
jezik, kao i pravo na usmeno
prevođenje ako se radnja ili usmeni
pretres ne vode na jeziku tog lica. Lice
se može odreći prava na prevođenje );
- Princip dvostepenosti prekršajnog
postupka ( Princip dvostepenosti je
prihvaćen u cjelokupnom kaznenom
zakonodavstvu. Dvostepenost znači da
se protiv odluka donijetih u prvom
stepenu može uložiti žalba.
Dvostepenost se odnosi na odluke
prekršajnih sudova i nadležnih organa
uprave. Presude i rješenja postaju
pravosnažni momentom donošenja
konačne presude od strane
drugostepenog organa, tj. Višeg
prekršajnog suda. Na njegovu odluku
nema više prava na ulaganje redovnog
pravnog lijeka, odnosno žalbe );
- Princip zabrane preinačenja na gore (
Ovaj princip je predviđen u korist
okrivljenog i to za slučaj ulaganja žalbe
kao redovnog pravnog lijeka i za slučaj
zahtjeva za ponavljanje postupka kao
vanrednog pravnog lijeka. Ovaj princip
znači da okrivljeni ne može proći gore
zato što se na odluku žalio ili tražio
ponavljanje postupka. Ukoliko je žalbu
uloži otužilac ovaj princip gubi na
značaju ) ;
- Princip naknade štete neopravdano
zadržanom ili kažnjenom licu ( Lice
koje je bez osnova kažnjeno za prekršaj
ili je bez osnova lišeno slobode,
odnosno zadržano, ima pravo na
naknadu pričinjene štete, kao i druga
prava utvrđena zakonom (kao npr.
priznavanje staža osiguranja).
Neopravdano zadržanim
smatra se lice koje je lišeno slobode, a
nije pokrenut prekršajni postupak.
Neopravdano kažnjenim licem se
smatra lice koje je odlukom nadležnog
organa osuđeno, a kasnije je povodom
pravnog lijeka donijeta oslobađajuća
odluka. Za rješavanje pitanja naknade
štete nadležno je Ministarstvo za
poslove pravosuđa);
- Princip pravne pomoći ( Organi za
vođenje prekršajnog postupka dužni su
da jedni drugima pružaju svu
neophodnu pravnu pomoć u poslovima
iz svoje nadležnosti. Ovu obavezu
74
imaju i organi unutrašnjih poslova i
drugi organi uprave, koji, takođe, imaju
obavezu da izvrše naloge u poslovima
iz svoje nadležnosti. Sa druge strane,
sudovi su dužni da pružaju pravnu
pomoć državnim i drugim organima
dostavljanjem spisa, isprava i drugih
podataka, osim u slučajevima kada se
time ometa tok prekršajnog postupka );
- Princip javnosti ( Javnost prekršajnog
postupka znači
pravo stranaka i građana da budu
obaviješteni o toku prekršajnog
postupka i radnjama koje se u njemu
preduzimaju, neposredno ili putem
sredstava obavještenja. Javnost služi
općem interesu i interesu svakog
pojedinog učesnika u postupku.
Javnost rada se prvenstveno
obezbjeđuje:
- javnim održavanjem pretresa,
- objavljivanjem odluka,
- davanjem obavještenja
zainteresovanim licima o toku
prekršajnog postupka,
- upoznavanje javnosti o svom radu
putem sredstava javnog informisanja .
Javnost rada se može u potpunosti ili
djelomično isključiti iz razloga:
- čuvanja tajne,
- zaštite morala,
-zaštite interesa maloljetnika,
- zaštite drugih posebnih interesa
društvene zajednice ).
Politička kultura - niz
generaliziranih orijentacija pojedinaca
prema različitim objektima politike,
koje su posredovane dominantnim
političkim uvjerenjima, vrijednostima,
normama i simbolima određene
političke zajednice ili određenog
kulturnog političkog kruga. S jedne
strane, politička je kultura dio
kolektivne svijesti nekoga naroda. Ona
postoji kao ustav simbola, uvjerenja,
vrijednosti i normi određenog društva.
S druge strane, političku kulturu čine
stavovi ili orijentacije građana prema
različitim objektima politike. Politički
sudionici ne reagiraju izravno na
“situacije”, već odgovaraju na njih kroz
posredujuće »orijentacije«. Orijentacije
za djelovanje opće su dispozicije aktera
koje usmjeravaju načine njihova
djelovanja u određenim situacijama.
Tako je, primjerice, lako razlikovati
američki politički individualizam od
japanskog političkoga kolektivizma.
Politička kultura ne može se svesti
samo na individualne orijentacije
pojedinaca prema objektima politike,
već su te orijentacije posredovane
prevladavajućim političkim
uvjerenjima i vrijednostima nekoga
društva. Politička kultura izraz je
političke orijentacije, tj. stavova o
političkom ustavu i njegovim
dijelovima, te stavova o ulozi
pojedinca u ustavu. Tom se definicijom
ističe važnost odnosa pojedinca prema
političkom ustavu i njegovim
dijelovima. Prije nastanka pojma
političke kulture postojali su pojmovi,
kao npr. “nacionalni karakter”, koji su
bili prilično nejasni i neupotrebljivi.
Tek je pojam političke kulture
omogućio cjelovito povezivanje
antropoloških, psiholoških i
socioloških istraživanja, a time i
nastanak teorije političke kulture, koja
objašnjava ulogu identitetâ kojih nema
bez određenih uvjerenja, vrijednosti i
normi političkog života. Tri su temeljne
odrednice političke kulture: kultura
političkog sustava, kultura političkog
procesa i kultura političkog vladanja.
Svaka od tih temeljnih odrednica ima
svoje pododrednice. Tako npr. kultura
ustava obuhvata pododrednice
75
nacionalnog identiteta, političke
legitimacije i političkog povjerenja.
Kultura procesa obuhvaća
pododrednice kao što su politička
tolerancija, prava i obaveze, politička
učinkovitost ili kompetencija građana,
politički interes itd. Kultura vladanja
obuhvaća očekivanja građana od vlasti,
odaziv vlasti na zahtjeve građana itd.
Teorija utvrđuje različite tipologije
političke kulture: podanička,
parohijalna, participacijska i građanska
(civilna) kultura, fatalistička,
hijerarhijska, egalitarna i
individualistička. Savremeni politolozi
pokušavaju tim različitim tipovima
političke kulture objasniti politički
razvoj i modernizaciju društva,
povezuju tipove političke kulture sa
strategijama političkih tranzicijâ
(reformnim strategijama odgovara
mješavina individualističke i egalitarne
kulture, a revolucijama egalitarna
kultura itd.). Politička je kultura postala
nezaobilaznom odrednicom politike.
Bez nje ne bi bilo moguće razumjeti
odnos građana i države, odnose između
mikropolitike i makropolitike,
mogućnosti političke stabilnosti i
promjene, kontinuiteta i modernizacije.
Policijsko privođenje i policijsko
zadržavanje učinioca prekršaja -
Policijsko privođenje
Ovlašteni policijski službenik može i
bez naredbe sudije privesti lice
zatečeno u vršenju prekršaja ukoliko:
- se identitet tog lica ne može utvrditi
ili postoji potreba za provjerom
identiteta,
- ako lice nema prebivalište ili
boravište, te odlaskom u inostranstvo
može izbjeći odgovornost za prekršaj,
- ukoliko se lice na taj način sprječava
da nastavi vršenje prekršaja.
Policijsko zadržavanje
Ukoliko učinilac prekršaja bude
zatečen u vršenju prekršaja i postoji
osnovana sumnja da će pobjeći ili
opasnost da će nastaviti da vrši
prekršaje, policijski službenik ima
ovlaštenje da ga zadrži najduže 24h.
Tada se policijsko privođenje pretvara
u policijsko zadržavanje o kome je
policijski službenik dužan da bez
odlaganja obavijesti lice po izboru
zadržanog lica, ili diplomatsko-
konzularnog predstavnika ukoliko se
radi o stranom državljaninu, odnosno
predstavnika odgovarajuće
međunarodne organizacije ako je u
pitanju izbjeglica ili lice bez
državljanstva.
Prekršajne sankcije – Prekršajne
sankcije su prinudne mjere kojima se
učinioci prekršaja ograničavaju ili
uskraćuju u određenim pravima ili
slobodama, na osnovu odgovarajuće
odluke nadležnog organa, donijete u
zakonito provedenom postupku. Vrste
prekršajnih sankcija su izričito
propisane u Zakonu i čine usklađen
sistem od četiri sankcije :
- kazne,
- opomena,
- zaštitne mjere i
- vaspitne mjere.
Podnesci u prekršajnom postupku
- Podnesci (zahtjev za pokretanje
prekršajnog postupka, prijedlozi,
pravni lijekovi i druge izjave) su
saopštenja kojima su stranke i druga
ovlaštena lica obraćaju organima koji
su nadležni za vođenje prekršajnog
postupka.
76
Karakteristike podnesaka su slijedeće:
- podnose se u pismenoj formi ili
usmeno na zapisnik ,
- moraju biti jasni i razumljivi,
- ako je podnesak neuredan, podnosioc
ga mora dopuniti ili ispraviti u
određenom roku, ne dužem od 15 dana,
- moraju sadržavati sve okolnosti
potrebne da bi se po njima moglo
postupati.
Ako je podnesak u pisanoj formi, on se
predaje neposredno organu kome je
naslovljen ili se šalje putem pošte. Ako
su obavještenja kratka i hitna, mogu se
dati telefaksom, teleksom, telefonom,
elektronskom poštom ili na drugi
odgovarajući način. Službenik koji je
na ovaj način primio obavještenje
dužan je da načini zabilješku i priloži je
u spis predmeta.
Poravnanje u upravnom postupku
– Sudjelovanje dvije ili više stranki sa
različitim zahtjevima u postupku.
Službena osoba koja vodi postupak
trudiće se u toku cijelog postupka da se
stranke poravnaju u pojedinim spornim
tačkama ili potpuno. Poravnanje se
upisuje u zapisnik. Poravnanje je
zaključeno kad stranke potpišu
zapisnik nakon pročitanog zapisnika o
poravnanju. Tijelo pred kojim je
zaključeno poravnanje donijeće
zaključak kojim će se prema potrebi
postupak obustaviti djelimično ili u
cjelosti. Ako zaključak o obustavljanju
nije u skladu sa zaključnim
poravnanjem, protiv zaključka je
dopuštena posebna žalba.
Posebna grupa ovlašćenja
drugostepenih organa uprave – Ta
ovlaštenja se tiču ukidanja rješenja po
pravu nadzora, vanrednog ukidanja
izvršnog rješenja , oglašavanjem
rješenja ništavnim i obuhvata
pokretanje obnove postupka. Tu
spadaju ovlaštenja u postupku
vanrednih lijekova i ovlaštenjima izvan
onih koje oni imaju u žalbenom
postupku. Organi za nadzor nad
provođenjem zakona u upravnom
postupku su viši organi od organa koji
je rješavao u upravnom postupku u
prvom stepenu.
Posredno upravno djelovanje – U
ovom slučaju, treba istaknuti to, da je
akt uprave usmjeren najvećem broju
ljudi, a ne samoj individui tj.
pojedincu. Posredno upravno
djelovanje se vrši u interesu svih
građana.
Penologija - nauka koja izučava način
izvršenja kazni i drugih zakonom
propisanih krivičnih sankcija sa
gledista njihove efikasnosti u
suzbijanju kriminaliteta.
Pozitivno-pravni pojam uprave -
Za razliku od teorijskog pojma uprave
koji polazi od spoznaje nauke,
pozitivno-pravni pojam uprave
određuje taj pojam oslanjajući se na
važeće propise (ustav i zakon) u
određenoj državnoj zajednici. Po
Ustavu BiH, izvršnu vlast vrši
Predsjedništvo i Savjet ministara
uključujući i ministarstva u čijim
rukama je političko-izvršna i upravna
funkcija. Ustav RS predviđa da izvršnu
vlast vrši predsjednik Republike i
Vlada uključujući tu i ministarstva u
čijim rukama je političko-izvršna i
upravna funkcija. U organizacionom
smislu, prema Ustavu RS, utvrđeno je
da poslove državne uprave obavljaju:
ministarstva, drugi republički organi
uprave, preduzeća i druge organizacije
77
kad su im zakonom povjerena javna
ovlašćenja i organi lokalnih jedinica
(opštine i grada) kada im je to zakonom
povjereno. Ustavom BiH propisano je
da su osnovni nosioci upravne funkcije
na nivou BiH ministarstva. Zakon o
državnoj upravi RS u vršioce poslova
državne uprave svrstava u prvom redu
ministarstva, s tim što se za obavljanje
određenih poslova državne uprave za
koje je potrebno posebno
organizovanje i samostalnost u radu,
mogu obrazovati organi uprave u
sastavu ministarstava. Za obavljanje
pretežno stručnih poslova, kada je to
zakonom predviđeno, mogu se
obrazovati i posebne organizacije
(republički sekreterijati, republičke
uprave, zavode i direkcije).
Određivanje pozitivno-pravnog pojma
uprave u funkcionalnom smislu polazi
od poslova i zadataka koje državna
uprava obavlja prema našem domaćem
pravu. Ustav RS predviđa da
Ministarstva i drugi republički organi
uprave provode zakone i druge propise
i opšte akte Narodne skupštine i Vlade,
kao i akte predsjednika Republike,
riješavaju o upravnim stvarima, vrše
upravni nadzor i obavljaju druge
upravne poslove utvrđene zakonom
(Zakon o državnoj upravi, pored ovih
ustavnih poslova, predviđa da
ministarstva pripremaju zakone, druge
propise i opšte akte, i da obavljaju
stručne i dr. poslove zakonom i dr.
propisom).
Prekršaj kao oblik kažnjivog
postupanja – Povreda određenog
propisa ( zakona ili podzakonskog akta
) je prekršaj, i uopšteno gledano , nije
upravljen protiv društvenih interesa
većeg značaja. Gonjenje za prekršaje se
preduzima po Službenoj dužnosti,
odnosno na osnovu zahtjeva za
pokretanje prekršajnog postupka od
strane ovlaštenog lica u ime nadležnog
i ovlaštenog državnog organa, kao i
organa uprave na osnovu procedure
propisane u odgovarajućim zakonima o
prekršajima , odnosno drugim
zakonima. Sankcije, koje su predviđene
za učinioce prekršaja, su blaže i po
ciljevima i po vrsti , od sankcija
predviđenih za krivična djela , pa i u
slučajevima kad se radi o istim
sankcijama ( oduzimanje predmeta,
novčana kazna ).
Prekršaj je protiv pravna, skrivljeno
izvršena radnja koja je propisom
nadležnog organa određena kao
prekršaj, prema zakonskoj definiciji,
Pravna norma ( pravno pravilo ) -
je, pored običajne i moralne norme,
vrsta društvene norme. Obzirom da se
pravo sastoji od pravnih normi, može
se reći da je pravna norma osnovni
element prava. Pravna norma je
određeno pravilo o ponašanju subjekata
koje je zaštićeno državnom prinudom.
Ovim je pravna norma usko vezana za
državu, jer je samo država nadležna za
donošenje, priznavanje, mijenjanje,
dopunjavanje, ukidanje i tumačenje
pravnih normi. Pravna norma se ne
smije identifikovati sa
članovima zakona ili drugih pravnih
akata, jer se ona veoma rijetko u
cijelosti podudara sa tim članovima.
Član zakona može da sadrži dio
jedne ili više normi i ponekad
potpunu pravnu normu. Ovo je veoma
važno znati povodom praktične
primjene prava kada se izdvajaju
pravne norme iz pozitivnih pravnih
akata(zakona, uredbi i dr.). Pravna
norma se donosi sa namjenom da utiče
78
na ponašanje subjekata , naročito da
ona bude efikasna. Ako pravna norma
nije efikasna, smatra se da ona i ne
postoji. Donosilac pravne norme je
adresant (država) . On upućuje normu
adresatima (pravna i fizička lica) i ona
istovremeno obavezuje adresanta i
adresata. Pravne norme uvijek važe na
određenom teritoriju i u određenom
vremenu. Teritorijalni princip važenja
pravne norme ukazuje da pravne norme
pojedine države važe na
njezinom teritoriju, u okviru njezinih
granica. U ovu teritoriju uključuju se i
njezini brodovi registrovani u toj
zemlji, kao i zgrade njezinih
diplomatskih i konzularnih
predstavništava u inostranstvu. Po
personalnom principu važenja pravne
norme, norme jedne države važe i za
osobe koje imaju državljanstvo te
države a nalaze se u inostranstvu, ali samo
na osnovu načela reciprociteta.Pravne
norme, koje su donijete po određenom
postupku od strane nadležnog državnog
organa i koje su u skladu sa ustavom i
zakonom, počinju važiti stupanjem na
snagu.Pravilo je da pravna norma, prije
nego što stupi na snagu, treba biti
objavljena u službenom glasilu.
Vrijeme od objave do stupanja na
snagu pravne norme naziva se„vacatio
legis“- mirovanje zakona. Prestanak
važenja pravne norme vrši se na tri
načina :
.Kada sama pravna norma određuje
svoju vremensku važnost;
- kada sama pravna norma određuje svoju
vremensku važnost;
- kada se jedna pravna norma izričito ukida
drugom pravnom normom;
- kada se jedna pravna norma prešutno
ukida drugom pravnom normom.
Po pravilu norme se primjenjuju nakon
stupanja na snagu, unaprijed. Zbog
pravne sigurnosti subjekata, rijetko se
norme primijenjuju retroaktivno.
Pravilo je da se samo zakonom može
regulisati da njegove pojedine odredbe imaju
povratno dejstvo.
Postoje četiri vrste pravnih normi:
- uslovne,
- bezuslovne,
- opšte i
- pojedinačne
Uslovne norme donose se unaprijed. One se
ne mogu primijeniti ako ne nastupi situacija
kakva se normom predviđa. Nastupanje
takve situacije je uslov za primjenu te
norme (npr. adresant- donosilac norme
umjesto da čeka da ubistvo bude
izvršeno, pa da onda donese normu o
tome, on norme donosi unaprijed po
kojima će se postupiti ako se ubistvo
desi). Ove norme nazivaju se još i
apstraktnim normama. Bezuslovne norme se
odnose na subjekte koji se nalaze u istoj, ili
mogu doći u istu situaciju koja je predviđena
normom. One se odnose na neodređeni broj
slučajeva (npr.svi građani koji imaju
nepokretnu imovinu obavezni su plaćati
porez).Pojedinačne norme odnose se
samo na jednu konkretnu situaciju (npr.
građanin N.N. je obavezan platiti 100
KM poreza na promet).Elementi
pravne norme su DISPOZICIJA i
SANKCIJA. Obzirom da postoje i
pravne norme koje nemaju sankciju
(npr. ustavne odredbe), dispozicija je
najvažniji element svake pravne norme.
Dispozicija i sankcija su pravila ponašanja ito
alternativna ponašanja- primijenjuje se
jedno ili drugo. Neprimjenjivanje
dispozicije je uslov za primjenu sankcije.
Bez dispozicije i sankcije nema norme u
pravnom smislu (osim ustavnih odredbi,
što je diskutabilno). Bez sankcije,
dispozicija ima obilježja
moralne,običajne ili neke druge
društvene norme.Dispozicija je primarno
pravilo ponašanja- zapovijest o ponašanju
ljudi. Ova zapovijest u dispoziciji može
79
biti formulisana kao: naređenje
(„roditelji su obavezni izdržavati svoju
djecu“); zabrana („zabranjeno je krasti“) i
ovlaštenje („svi građani imaju pravo na
zaštitu zdavlja“).Sankcija je drugi bitni
element pravne norme, pravilo
ponašanja koje se primjenjuje tek ako
je učinjen prekršaj dispozicije.
Prekršaj- delikt, kao osnovni uslov za
primjenu sankcije, mora biti voljna i svjesna
radnja subjekta ito u obliku činjenja ili
nečinjenja.U savremenom pravu postoje
dvije osnovne vrste delikta: krivičnopravni
(krivična djela) i građanskopravni (nanošenje
štete). Pored navedenih, postoje i disciplinski
delikti (povrede službenih dužnosti od
strane službenih lica). Ukoliko subjekt
prekrši dispoziciju, on odgovara za
prekršaj- podložan je sankciji. Ova
podložnost prekršioca dispozicije sankcije
naziva se pravna odgovornost. U zavisnosti
od vrste prekršaja-delikta i sankcije postoji:
krivična, građanska i disciplinska
odgovornost.Sankcije se primjenjuju prema
licima i aktima. Npr. sankcije za krivična
djela su kazne, a građansko-pravne sankcije
sastoje se u nadoknadi štete. Mjere koje se
preduzimaju protiv pravnih akata, koji
bi proizveli posljedice suprotne nekoj
pravnoj normi su poništavanje tih akata, i to
su sankcije prema aktima ( npr. brak koji je
sklopljen uz prekršaj odgovarajuće norme
može se poništiti).Pored glavnih elemenata
pravne norme- dispozicije i sankcije, norma
sadrži i hipotezu dispozicije i sankcije.
Pojam uprave u značenju
upravnog rada – Svodi se na slijedeće
komponente teorijsko- pravnog pojma
uprave :
- Upravni instrumenti ( Pravno
predviđeni instrumenti kojima uprava
rspolaže za postizanje predočenih
ciljeva brojni su i raznorodni i redovno
izmiješani),
- Upravni ciljevi ( Dominantan cilj
uprave je taj da uspostavi sklad između
društveno-državne cjeline, znači, ono
što je javno,opće, i građana kao i
njihovih organizacija, da obezbijedi
odgovarajuće pravno povezivanje i
uklapanje ),
- Rezultati upravnog rada ( Rezultati
upravnog rada se sastoje u
uspostavljanju upravnopravnih odnosa
),
- Sadržina i kategorije upravnog rada (
Svodi se na primjenu propisa u
vanspornim pojedinačnim situacijama.
Pravna pomoć - Uzajamna pravna
pomoć (UPP), koja se ponekad naziva i
„pravosudna pomoć“ predstavlja
formalan način na koji države traže i
pružaju pomoć prilikom prikupljanja
dokaza koji se nalaze u jednoj zemlji a
potrebni su kako bi pomogli vođenju
krivične istrage ili krivičnog postupka
u drugoj zemlji. Zemlja koja upućuje
zahtev obično se naziva „država
molilja“, a zemlja kojoj se zahtev
upućuje – „zamoljena država“.
Uzajamna pravna pomoć služi za
prikupljanje dokaza, a ne obavještajnih
podataka ili nekih drugih
informacija. Zahtjev za dobijanje
obavještajnih podataka bi trebalo
uputiti putem administrativne pomoći,
tj . : policija policiji ili tužilac tužiocu.
Administrativna pomoć se ponekad
naziva i „neformalna pomoć“ budući
da nije potrebno poslati zvaničnu
zamolnicu koja predstavlja osnov
zahtjeva za pružanje uzajamne pravne
pomoći. Administrativna pomoć može,
a i trebalo bi, da bude korištena i u
onim slučajevima u kojima zahtjev za
prikupljanje dokaza, koji se upućuje
državi, ne podrazumjeva primjenu
sredstava prinude da bi se dokazi
80
pribavili (na primjer, naredba ili sudski
nalog). Takvim pristupom smanjuje se
rizik od odlaganja i većina država će ga
pozdraviti. U tom kontekstu važno je
znati da, iako se administrativna pomoć
često naziva i „neformalna pomoć“,
to ne znači da je oblik pribavljenih
dokaza neformalan ili da tako
pribavljeni dokazi nemaju
dokaznu snagu u formalnom smislu.
Naprotiv, ako se postupa po
administrativno, odnosno neformalno
upućenom zahtjevu za pribavljanje
dokaza, ovi bi trebalo da budu
prikupljeni u istom obliku kao i
prilikom postupanja na osnovu
zvanične zamolnice za uzajamnu
pravnu pomoć.
Prekršaji protiv javnog reda i mira
- Ovi prekršaji su regulisani
Zakonom o javnom redu i miru koji
sadrži 16 prekršaja i 2 krivična djela.
Javni red i mir predstavljaju usklađeno
stanje međusobnih odnosa ljudi nastalo
njihovim ponašanjem na javnom
mjestu i djelovanjem organa i
organizacija u javnom životu radi
obezbjeđenja jednakih uslova za
ostvarivanje prava građana na ličnu i
imovinsku sigurnost, mir i spokojstvo,
privatni život, slobodu kretanja,
očuvanje javnog morala i ljudskog
dostojanstva i prava maloljetnika na
zaštitu.
Ovim prekršajima se narušava opća
društvena disciplina i harmonija
međusobnih odnosa građana,
funkcionisanje osnovnih i javnih
službi, obavljanje djelatnosti i
ostvarenje prava i dužnosti kojima se
omogućava ostvarivanje redovnih
životnih tokova. Ovi prekršaji
podrazumijevaju ometanje nesmetanog
kretanja lica na javnom mjestu,
unošenje nemira među građane,
narušavanje javnog morala, ometanje
korištenja javnih objekata, ometanje
rada državnih službenika i druga
ponašanja kojima se narušava
društvena disciplina, red i mir.
Grupni zaštitni objekat je javni red i
mir. Prekršaji se vrše na javnom mestu,
koje predstavlja svako ono mjesto na
kojem je slobodan pristup relativno
neodređenom broju građana.
Radnja izvršenja je pretežno u formi
činjenja (svađa, vika).
Posljedica je kod ovih prekršaja
određena kao povreda ili konkretna
opasnost.
Učinioci su najčešće fizička lica. Za
ove prekršaje su predviđene najstrožije
sankcije. Za većinu ovih prekršaja
jedina kazna je kazna zatvora u trajanju
od 60 dana, uz mogućnost izricanja
zaštitnih mjera.
Pojedinačni prekršaji iz ove grupe su:
Svađa i vika, prijetnja, vrijeđanje,
vršenje nasilja i tuča, neovlašteno
paljenje raketa ili pucanje iz vatrenog
oružja, kockanje, neupozoravanje lica
koje narušava javni red i mir u
ugostiteljskom objektu, preprodaja
ulaznica,davanje alkoholnog pića
očigledno pijanom licu ili maloljetnom
licu koje nije navršilo 16 godina,
prosjačenje, skitničenje, vračanje,
prostitucija, remećenje mira glasnom
muzikom ili mehaničkim izvorima
buke, držanje opasnih životinja bez
nadzora i zlostavljanje životinja,
organizovanje pirotehničkih priredbi
itd.
Pretresanje prostorija i lica -
Pretresanje prostorija i lica je prinudna
mjera prema stvarima i licima radi
pribavljanja materijalnih dokaza od
značaja za prekršajni postupak
81
Lični pretres se vrši na licima (tijelu,
odjeći ili stvarima koje lice nosi sa
sobom)., dok, stvarni pretres,
podrazumijeva pretresanje stana i
drugih prostorija. Stanom se smatra
svaka prostorija gdje lice boravi ili
može da boravi (nevezano da li je to
trajno ili privremeno, stalno ili
povremeno).
Postupak:
- pretres započinje izdavanjem naredbe
od strane suda i izvršenjem te naredbe
od strane organa unutrašnjih poslova.
Pretresanje je moguće samo kod težih
prekršaja ako je izvjesno da će u
prostorijama ili kod lica biti nađene
stvari od značaja za vođenje
prekršajnog postupka, ili ako je
izvjesno da će biti uhvaćen okrivljeni.
Izuzetak se odnosi na lica koja uživaju
imunitet po međunarodnom pravu, koja
ne mogu biti pretresana,
- naredba se predaje prije početka
pretresa licu kod koga ili na kome se
obavlja pretres. Pretresanju obavezno
prisustvuju dva punoljetna građanina,
držalac stana koji se pretresa ili ako je
on odsutan neko od ostalih članova
domaćinstva ili susjed. Pretresanje lica
ženskog pola može vršiti samo
službeno lice istog pola ili drugo
žensko lice kome je povjereno vršenje
pretresa,
- svakom pretresanju se obavezno
sastavlja zapisnik o preduzetim
radnjama i pronađenim
predmetima/stvarima sa opisom
prostorije odnosno lica na kojem je
obavljen pretres. Zapisnik se daje na
potpis licu kod koga ili nad kojim je
izvršen pretres, kao i licima koja su
prisustvovala pretresanju. Jedan
primjerak se predaje licu kod koga/nad
kojim je vršeno pretresanje,
- predmeti koji su ovom prilikom
pronađeni a od značaja su za prekršajni
postupak, kao što su predmeti koji su
upotrebljeni za izvršenje prekršaja ili
su pribavljeni prekršajem, ili su nastali
izvršenjem prekršaja, kao i predmeti
koji mogu poslužiti kao dokaz, mogu
biti privremeno oduzeti.
Oduzimanje predmeta može odrediti
samo sud pismenom naredbom. Licu
od kojeg je predmet oduzet izdaje se
potvrda sa tačnim opisom oduzetih
stvari.
Pretres - Pretres je dio postupaka u
kome se na usmen, neposredan,
kontradiktoran i javan način rješavaju
pitanja prekršajne stvari. Pretresu
prisustvuju: okrivljeni, oštećeni,
podnosilac zahtjeva za pokretanje
postupka, drugi učesnici postupka, kao
i predstavnik pravnog lica ako je
okrivljeni pravno lice. Prisustvo
okrivljenog je obavezno i u pozivu se
on upozorava da će biti prinudno
doveden u slučaju neodazivanju.
Izuzetno, pretres može da se obavi u
odustvu okrivljenog koji je uredno
pozvan i saslušan, ukoliko sudija
smatra da njegovo prisustvo nije
neophodno za utvrđivanje činjeničnog
stanja. Iako je pretres po pravilu javan,
sudija može da isključi javnost ukoliko
to zahtijevaju opšti interesi ili razlozi
morala
. Za isključenje javnosti potrebno je
donijeti posebno rješenje. U njemu
mora biti sadržano obrazloženje koje se
mora javno objaviti (radi uvida u
postojanje zakonskih uslova za ovakvu
odluku suda). U slučaju postupka
protiv maloljetnika, predviđeno je
obavezno isključenje javnosti. U
slučaju kada je javnost isključena iz
pretresa, lica koja mu prisustvuju
82
dužna su da kao tajnu čuvaju sve ono
što su saznala na pretresu. Nakon
provjere prisutnosti pozvanih lica,
iznosi se glavna sadržina zahtjeva za
pokretanje postupka. Potom se
pristupa ispitivanju okrivljenog,
odnosno predstavnika okrivljenog
pravnog lica. Zatim se saslušavaju
svjedoci, vještaci i izvode drugi dokazi.
O toku pretresa
vodi se zapisnik koji na kraju potpisuj
usudija i zapisničar.
Prekršajni postupak se prekida u
slučaju:
- da je boravište okrivljenog nepoznato
ili je on u bjekstvu (ili na bilo koji
drugi način nedostupan državnim
organima),
-ako je nastupilo privremeno duševno
oboljenje ili privremena duševna
poremećenost,
-ako je za isto djelo protiv okrivljenog
pokrenut krivični postupak, u kom
slučaju prekid traje do donošenja
pravosnažne sudske odluke u
krivičnom postupku.
Po prestanku ovih razloga postupak se
nastavlja. O prekidu i nastavljanju se
obavještava podnosilac zahtjjeva, a
ukoliko se radi o prekršajima iz oblasti
carinskog, deviznog i
spoljnotrgovinskog poslovanja,
obavještava se i oštećeno lice.
Pravne norme koje proučava
upravno pravno -
U upravno pravo ubrajamo dvije
osnovne grupe normi : vršenju njene djelatnosti , a ovlaštenja
- norme koje regulišu rad javnih organa
u vezi sa upravnopravnim odnosima ;
- norme koje regulišu položaj upravnih
organizacija.
Upravno pravo ima svoj skup i predmet
određenih pravnih normi koje regulišu
izvijesne društvene odnose. Stanovište
koje preovladava je da u predmet
upravnog prava treba uvrstiti samo one
norme koje se tiču stvaranja, ukidanja i
mijenjanja upravno pravnih odnosa .
Upravnopravni odnos je društveni
odnos koji se uređuje normama
upravnog prava i tako se pretvara u
pravni odnos . Ono što karakteriše
upravni odnos je neravnopravnost
subjekata ( učesnika ) ili pravna
nedjednakost . Jedna strana uvijek
istupa u ime države ili druge vlasti i
tako ima pravno jaču volju prema
drugoj strani . Njene odluke imaju
izvršnu snagu i ona može da obezbijedi
prinuno sprovođenje . U zasnivanju i
okončanju pravnog odnosa ta strana
ima odlučujuću ulogu. Ipak,
ovu neravnopravnost treba dovesti u
sklad sa spletom međusobnih obaveza i
ovlaštenja koje imaju učesnici toga
odnosa. Ovo nije odnos gdje jedna
strana ima obaveze a druga samo
ovlaštenja. Ako strana krši obaveze i
prekoračuje svoja ovlaštenja, doći će
do njene odgovornosti bez obzira što je
predstavnik vlasti. Kod ovih strana
može biti i potpunog balansa ( npr.
djelatnost pružanja javnih usluga ) .
Kada građanin ostvaruje neko svoje
subjektivno praavo uprava treba da mu
udovolji, ili kada uprava konkretizuje
obavezu građana ( plaćanje poreza ) .
Upravnopravni odnos je pravni odnos
koji se odlikuje odgovornošću i
uzajamnim ovlaštenjima uprave u
se tiču stvaranja- ukidanja- mijenjanja
upravnog odnosa.
Prekršajne odluke - U prekršajnom
postupku donose se različite vrste
odluka kao što su naredba, zaključak i
83
zabilješka. Svakako su najznačajnije
one kojima se okončava prekršajni
postupak, presude i rješenja.
Prekršajni postupak se završava
donošenjem osuđujuće ili oslobađajuće
presude ili rješenja kojim se postupak
obustavlja. Ove odluke se donose u
roku od osam dana od dana okončanja
svih radnji sprovedenih u prekršajnom
postupku, a mogu biti zasnovane samo
na izvedenim dokazima i činjenicama
koje su utvrđene u postupku. Svaka
odluka, donesena u prekršajnom
postupku, mora se odnositi na lice koje
se zahtjevom za pokretanje postupka
tereti i na prekršaj koji je predmet
podnijetog zahtjeva.
Pravno djelovanje upravnog akta
– Upravni akt izaziva neposredne
pravne učinke odnosno njime se
rješava o obavezi stranke ili o pravu .
Njime se mijenja individualna pravna
situacija stranke, jer se ukida il
utvrđuje, povećava ili smanjuje njeno
pravo odnosno nameće kakva obaveza.
Samo postojanje materijalnog propisa
to ne može odrediti, jer se samo
upravnim aktom utvrđuje neka obaveza
ili priznaje neko pravo. Po svom
neposrednom pravnom dejstvu upravni
akt se i razlikuje prema materijalnim
radnajma i normativnim aktima, iako,
izuzetno, pravna norma može izazvati
pravne posljedice neposredno po sili
zakona . Bez obzira da li se radi o
deklarativnom il konstruktivnom
upravnom aktu , on uvijek djeluje
prema :
- adresatu ,
- donosiocu i
- trećim licima pa i drugim organima.
Ako se radi o ostvarivanju relativnih
prava, tada upravni akt djeluje strogo
prema strankama ( inter partes ) . I u
ovom drugom slučaju, upravni akt
djeluje prioritetno prema strankama , a
prema trećim licima samo ukoliko ona
svojim ponašanjem ometaju
ostvarivanje apsolutnog prava. Zbog
toga se i ukazuje da je ovo djelovanje
prema trećim licima refleksnog –
posrednog karakera za razliku o
djelovanju prema strankama koje je
uvijek neposredno. Upravni akt je djelo
organa uprave i on se, po načelu
zakonitosti, ne može od njega
samovoljno odstupiti. Da li će
eventualno doći do njegove izmjene,
stvar je posebnog postupka u kojem se
različito postupa prema vrstama
upravnih akata ( konačni,
pravnosnažni, prvostepeni,drugostepeni
i dr . ).
Pitanje retroaktivnosti djelovanja
upravnog akta razmatra se u odnosu na
konstruktivne i deklaratorne upravne
akte .Deklaratorni djeluju retroaktivno
( ex tunc ) , a konstruktivni upravni
akti od momenta donošenja ( ex nunc )
.
Pravnosnažnost upravnih akata –
Pravosnažnost( pravomoćnost ) je
procesnopravni institut kojim se
onemogućava ponovno odlučivanje o
stvari o kojoj je u redovnom postupku
konačno odlučeno (ne bis in idem).
Svodi se na nedopustivost odlučivanja
(zabrana da stranka postavlja zahtjev za
ponovno odlučivanje o stvari koja je
konačno riješena kao i zabranu
donosiocu akta da o takvoj stavri
odlučuje) o jednoj stvari koja je
konačno riješena i na neizmjenjivost
akta kojim je o toj stvari odlučeno.
Nepromjenjivost akta znači da se akt
ne može poništiti, ukinuti ili izmijeniti
84
kada je već o stvari konačno odlučeno.
Pod istim uvjetima takva stvar ne može
biti predmet ponovnog rješavanja među
istim strankama. Sa stajališta upravnog
akta, pravomoćnost kao procesno
pravno načelo, označava situaciju u
kojoj se postupak smatra završenim
kada je predmet konačno riješen. Tako
se zabranjuje u istoj stvari vođenje
novog postupka ito bez obzira na to
kako je sama stvar riješena. Institut
pravomoćnosti ima u području
upravnog akta praktičnu vrijednost. On
proizlazi iz načela zakonitosti, a uvjeti
pod kojima nastupa pravomoćnost
upravnog akta utvrđuju se u pravnoj
normi. Trenutak nastanka
pravomoćnosti i njegovi učinci
utvrđeni su u zakonu. Time
pravomoćnost, u oblasti upravnog akta,
dobiva kvalitetu pozitivnopravnog
procesnog instituta. 23 U čl. 1- ZUP-a
(NN 53/91, 103/96) propisano je (uz
konačnost) još jedno načelo, a to je
pravomoćnost rješenja. Rješenje protiv
kojeg se ne može izjaviti žalba niti
pokrenuti upravni spor (pravomoćno
rješenje), a kojim je stranka stekla
određena prava, odnosno kojim su
stranci određene neke obveze, može se
poništiti, ukinuti ili izmijeniti samo u
slučajevima koji su zakonom
predviđeni. Pravomoćni postaju i
upravni akti protiv kojih se mogao
pokrenuti upravni spor (čl. - i - Zakona
o upravnim sporovima (NN 53/91,
9/92, 77/92)) kada takav spor ne bude
pokrenut u roku, kada tužba bude
odbačena ili odbijena, kao i kad se
presudom u upravnom sporu riješi
upravn stavr (kada sud tužbu usvoji i
poništi drugostupanjsko rješenje kojim
je bilo poništeno prvostupanjsko
rješenje, dakle kad se prvostupanjsko
rješenje osnažuje presudom donesenom
u upravnom sporu). Svi akti, koji se
donose u upravnom postupku pod
pdređenim uvjetima, stječu svojstvo
pravomoćnosti, ali ono nije uvijek u
svemu istovjetno. Razlikuje se od akta
do akta po svojem sadržaju i snazi, po
svome djelovanju, ovisno o tome na
koga se odnosi. Bit pravomoćnosti je u
tome da se nakon proteka određenog
vremena pravni odnos, koji je
rješenjem stvoren, ne može mijenjati.
Rješenje koje je postalo pravomoćno,
ne može se među istim subjektima
ponovno voditi upravni postupak o
istoj upravnoj stvari. To zahtijeva
pravna sigurnost, kao i zaštita prava i
pravnih interesa stranaka. U upravnom
postupku treba razlikovati formalnu od
materijalne pravomoćnosti. Formalnu
pravomoćnost stiče ono rješenje protiv
kojeg se ne može izjaviti žalba, niti
pokrenuti upravni spor.
Rješenje prvog stupnja postaje
formalno pravomoćno:
- protekom roka za žalbu ako se protiv
njega nije mogla izjaviti žalba, ali je
stranka propustila to učiniti (protekom
žalbenog roka rješenje postaje i
konačno i pravomoćno);
- ako protiv rješenja prvog stupnja nije
bila dopuštena žalba, a stranka nije
pokrenula upravni spor (rješenje
postaje pravomoćno istekom roka za
pokretanje upravnog spora – rok za
podnošenje 24 tužbe kojom se pokreće
upravni spor iznosi 30 dana od dana
dostave rješenja prvog stupnja – čl. 2-
st. - ZUS-a).
Rješenje drugog stupnja postaje
formalno pravomoćno:
- istekom roka za pokretanje upravnog
spora (mogao se pokrenuti upravni
spor, ali je stranka to propustila
učiniti),
- danom dostave rješenja drugog
85
stupnja stranci, (ako se – iznimno –
nije mogao pokrenuti upravni spor) .
- danom dostave stranci sudske odluke
(pokrenut je upravni spor, ali je tužba
odbijena kao neosnovana).
Svako formalno pravomoćno rješenje
je i konačno, ali nastupom konačnosti
rješenja još nisu pravomoćna. Konačna
rješenja ne mogu postati formalno
pravomoćna tako dugo dok postoji
mogućnost pokretanja upravnog spora.
Tek protekom zakonskog roka za
pokretanje upravnog spora, konačno
rješenje (ako upravni spor nije
pokrenut) postaje i formalno
pravomoćno. Iznimno, ako je protekao
rok za žalbu, a žalba nije izjavljena,
rješenje (prvog stupnja) istekom
žalbenog roka stiče istovremeno i
konačnost i pravomoćnost. Materijalnu
pravomoćnost stiče ono formalno
pravomoćno rješenje kojim je stranka
stekla određeno pravo ili kojim je
stranci nametnuta određena obaveza.
Sva formalno pravomoćna rješenja ne
stiču i materijalnu pravomoćnost
(takvu pravomoćnost stiče samo ono
formalno pravomoćno rješenje kojim je
stranka stekla određeno pravo ili kojim
su stranci nametnute određene
obaveze). Na primjer, negativno
rješenje ne može postati materijalno
pravomoćno, jer, na osnovi takvog
rješenja, stranka ne stiče određena
prava niti joj je određuju neke obveze.
Formalna pravomoćnost veže stranku,
a materijalna pravomoćnost veže tijelo
koje je rješenje donijelo. To znači da
tijelo takvo rješenje ne može poništiti,
ukinuti ili izmijeniti novim upravnim
aktom (odnos o kojem je odlučeno u
upravnom postupku definitivno je
riješen i tijelo se ne može upuštati u
ponovno rješavnje te upravne stvari) .
Pravni subjekt - subjekt koji je
nosilac prava i obaveza u pravnom
odnosu. Svojstvo subjekta da bude
nosilac prava i obaveza obicno se u
pravu naziva posebnim terminom,
pravna sposobnost.
Pravnosnažnost - svojstvo pravnog
akta koji se sastoji u nemogucnosti da
se ispituje u redovnom postupku
redovnim pravnim lijekom njegova
zakonitost jer se uzima da je zakonit.
PRAVNO LICE -Pravno lice ili pravni
subjekt je „vještačka ličnost“ koja ima
zakonska prava i obaveze kao što su:
zakonske mogućnosti da se
prave ugovori, da se tuži ili bude tužen,
obavlja svoju djelatnost itd. To je lice,
najčešće u
formi organizacije ili preduzeća (privre
dno društvo) koje je sačinjeno od
više fizičkih lica, a koje zakon, iz
praktičnih razloga tretira kao jedno.
Drugim riječima, organizacija koja ima
prava i obaveze u građansko-pravnim
odnosima naziva se pravno lice. Ono je
društvena tvorevina, sačinjena od ljudi
i imovine, kojoj je priznato svojstvo
subjekta prava. Pošto prevazilaze
ekonomsku moć i životni
vek pojedinca, pravna lica mogu da
obavljaju širi spektar aktivnosti u
dužem vremenskom intervalu nego
pojedinac. Preko njih se ostvaruju
brojni društveno-ekonomski, politički,
privredni, društveni i socijalni ciljevi
društva.
Prelazne odredbe - odredbe zakona
ili nekog drugog pravnog akta kojima
se odredjuje kako ce se izvrsiti prelaz
sa postojecih pravnih normi na nove
norme. Cesto je potrebno uspostaviti
86
jedan prelazni period u kome ce se
potpuno ili djelimicno, primjenjivati
stare norme koje se zamjenjuju novim.
Pravosudni i opći upravni poslovi
– Postoji sudska i pravosudna uprava .
Sudska uprava obuhvata nadležnosti
predsjednika sudova, a pravosudna
uprava nadležnosti entitetskih
ministarstava pravde . Poslovi opće
uprave ne mogu se pozitivno definirati,
pa zbog toga se ne mogu označiti kao
upravna grana. Kao i prije, i sada se
prilikom donošenja zakona, odn. u
općim odlukama o organizaciji organa
uprave i utvrđivanju njihovog
djelokruga jednom organu, pored
nabrajanja poslova i zadataka koji
spadaju u njegov djelokrug, dodaje
uobičajena formulacija da taj organ
“vrši i druge stručne i uprave poslove ,
ako ti poslovi nisu stavljeni u djelokrug
drugog organa uprave , odn. upravne
organizacije “ .To su ministarstva
pravosuđa , odn. pravde i uprave , odn.
na općinskim nivoima odgovarajuća
služba , odn. općinski organi uprave.
U djelokrug opće uprave mogu se
uvrstiti slijedeći poslovi :
- Služba za pružanje pravne pomoći
građanima;
- Ostali poslovi, koji se po svojoj
prirodi ne mogu uvrstiti u djelokrug
drugih organa;
- Staranja o provođenju zakona o
općem upravnom postupku;
- Služba za unaprjeđenje rada uprave i
organizacije;
- Personalna i kadrovska služba;
- Služba za predstavke i pritužbe
građana.
Predmet upravnog prava – Postoji
uža i šira koncepcija shvatanja
predmeta upravnog prava . Uža
koncepcija polazi od stanovišta da
upravno pravo reguliše upravnu
funkciju. Šira koncepcija polazi od
stanovišta da upravno pravo reguliše
upravnu djelatnost, odnosno vršenje
javnih službi.Osim uže i šire
koncepcije o predmetu upravnog prava
, neki autori zastupaju i tzv. negativno
određivanje predmeta upravnog prava.
Ovo stanovište polazi od stava da se
predmet upravnog prava ne može
odrediti na pozitivan način , odnosno
da se posebno na pozitivan način ne
može razdvojiti uprava od sudstva.
Zbog toga se predmet upravnog prava
može odrediti samo kao onaj “ostatak”
pravnih normi koje preostanu nakon što
ostale grane prava utvrde svoje
predmete. To je shvatanje o
negativnom određivanju predmeta
upravnog prava , koje je danas u
potpunosti napušteno.
Na osnovu iznijetih shvatanja o užim,
širim, negativnim koncepcijama
predmeta upravnog prava, može se
zaključiti da su tradicionalne
koncepcije, koje predmet upravnog
prava određuju na uži način , kao i
negativne koncepcije, danas
prevaziđene u metodološkom i
teorijskom smislu. Razlog tome je što
ove koncepcije ili polaze od užeg
stanovišta koje upravno pravo svodi na
skup normi koje regulišu upravnu vlast,
ili od negativnog stanovišta koje
upravn pravo vidi kao ostatak nakon
izdvajanja drugih pravnih grana .
Savremeni pristup u određivanju
predmeta upravnog prava
podrazumijeva jedno šire i pozitivno
stanovište , prema kojem predmet
upravnog prava čini ukupnost pravnih
normi koje regulišu organizaciju,
djelatnost i kontrolu uprave.
87

U tom smislu , može se odrediti i
predmet upravnog prava, kao grane
našeg pravnog sistema, koji obuhvata
ukupnost autoritativnih i
neautoritativnih pravnih normi koje
regulišu :
- upravnu djelatnost, tj. obavljanje
upravnih i stručnih poslova ( rješavanje
u upravnom postupku, vršenje
upravnog nadzora, izrada nacrta
zakona, pripremanje prijedloga vladi za
vođenje politike), donoššenje pravnih
odluka ( pojedinačnih upravnih, opštih
podzakonskih i drugih pravnih akata ) i
obavljanje stručnih i prinudnih
materijalnih radnji;
- organizacija uprave, tj. obrazovanje (
ukidanje ) , poslovanje, rukovođenje ,
zatim unutrašnju organizacionu i
personalnu strukturu, kao i odnose
prema drugim državnim organima,
nedržavnim subjektima i građanima;
- kontrolu uprave, tj. sudsku kontrolu
zakonitosti upravnih akata ( upravni
spor ) , sudsku kontrolu rada uprave (
odgovornost za štetu i krivičnu
odgovornost ) i političku (
parlamentarnu ) kontrolu.
Posljedica prekršaja - je izvjesna
promjena ili stanje u spoljnom svijetu.
Nastalo je usljed preduzimanja radnje
izvršenja prekršaja na objektu
prekršaja. Promjena i proizvedeno
stanje dobijaju formu povrede koja se
sastoji u:
-oštećenju ili uništenju dobra,
-ugrožavanju, u vidu konkretne ili
apstraktne opasnosti. Kod konkretne
opasnosti nastupila je opasnost po
dobro (ali ne i povreda) , dok je kod
apstraktne ta opasnost mogla da
nastupi.
U vezi sa nastupanjem posljedice
razlikujemo:
- materijalni prekršaj proizvodi
posljedicu na način da je došlo do
povrede ili ugrožavanja nekog dobra
- formalni prekršaj se ogleda u povredi
pravne norme, bez obzira da li je usljed
toga došlo do povrede ili ugrožavanja
nekog pravno zaštićenog interesa.
Razlika između materijalnih i
formalnih prekršaja je u tome što
se kod prekršaja sa posljedicom
povrede i konkretne opasnosti, one
moraju dokazivati i utvrđivati, dok
se ugrožavanje u obliku apstraktne
opasnosti pretpostavlja.
Predmet upravnog spora- Upravni
spor se može voditi samo protiv
upravnog akta ito upravnog akta koji je
donesen u drugom stepenu, kao i
prvostepenog upravnog akta, ako protiv
tog akta zakonom nije dopuštena žalba
u upravnom postupku. Dakle, upravni
spor se može voditi protiv konačnog
upravnog akta, a ne protiv akata uprave
koji nisu upravni akti. Pod upravnim
aktom, prema pravilima koja su
propisana ZUS-om, podrazumijevaju
se akti kojim organi navedeni u članu -
ZUS-a, rješavaju o izvjesnom pravu ili
obavezi pojedinca ili pravnog lica u
nekoj upravnoj stvari. Upravni akt
definisan pravilima koja propisuje
ZUS, odnosno ispitivanje njegove
zakonitosti, i jeste predmet upravnog
spora. Stoga, bitna obilježja upravnog
akta, koja bi morala uvjek biti
kumulativno ispunjena da bi upravni
akt mogao biti predmet upravnog
spora, su:
- da se radi o autoritativnom
pojedinačnom pravnom aktu;
Donosioc akta odlučuje na osnovu
utvrđenih ovlaštenja i prema drugom
88
subjektu u upravnom postupku istupa
autoritativno, ima jaču pravnu poziciju,
prema strankama u postupku istupa
jednostrano, s manjom ili većom
nadređenošću, pri tom doneseno
rješenje je pravno obavezujuće. Stoga i
pravno dejstvo, koje nastaje rješenjem
u upravnom postupku, nastaje
jednostranom odlukom donosioca akta,
a ne saglasno voljama subjekata u
konkretnom upravno-pravnom odnosu.
- da se odnosi na rješavanje u upravnoj
stvari o nekom konkretnom pravu ili
obavezi pojedinca ili pravnog lica,
odnosno druge stranke;
Rješavanje upravne stvari je
materijalnopravno obilježje upravnog
akta, budući da se upravni akt i donosi
radi rješavanja upravne stvari. Upravna
stvar je konkretna pojedinačna situacija
pojedinog lica koju je nužno
autoritativno riješiti neposrednom
primjenom materijalnog propisa u
upravnom postupku. Ona se odnosi na
neko pravo, obavezu ili pravni interes
pojedinca, pravnog lica ili drugih
stranaka. A konkretnost znači da
predmet upravnog spora može biti
samo konkretan individualni akt. Njime
se rješava o izvjesnom pravu ili
obavezi stranke, pa se zbog toga i ne
može voditi protiv opštihih akata
organa uprave – pravilnika, naredbi,
uputstava i dr.
- da je donesen u upravnom postupku
od strane nadležnog organa odnosno
institucije koja vrši javna ovlaštenja, tj.
da ima donosioca;
U krug donosioca upravnog akta
spadaju organi uprave i upravne
institucije i ustanove. Pored njih, to su i
institucije kojima su zakonom ili
drugim propisom povjerena javna
ovlaštenja u rješavanju određene
upravne stvari u okviru svoje
djelatnosti. To su javne ustanove, javne
korpracije, javna preduzeća, privredna
društva i druga pravna lica kojima je
povjereno vršenje javnih ovlaštenja.
- da se radi o konačnom upravnom aktu
Konačnost, kao element upravnog akta,
je procesno-pravni institut koji znači da
se protiv akta ne može u upravnom
postupku izjaviti žalba kao redovan
pravni lijek, odnosno da se radi o
drugostepenom aktu, ili izuzetno
prvostepenom protiv kojeg nije
dozvoljena žalba.
Prekršajne sankcije prema
maloljetnicima - Djeca
koja u vrijeme izvršenja prekršaja nisu
navršila 14 godina ne mogu biti
podvrgnuta prekršajnom postupku. Ako
je izvršilac prekršaja dijete, oni koji su
bili dužni da se o njemu staraju,
kažnjavaju se za prekršaj kao da su ga
sami pričinili. Na ovaj način je
odstupljeno od principa lične
odgovornosti.
Mlađi maloljetnici su lica od 14 do 16
godina i njima se mogu izreći samo
vaspitne mjere.
Stariji maloljetnici su lica od 16 do 18
godina i njima se mogu izreći
vaspitne mjere ili kazna.
Uz vaspitnu mjeru maloljetniku se
može izreći i zaštitna mjera ukoliko je
to neophodno.
Mjere upozorenja i usmjeravanja se
izriču onda kada je takvim mjerama
potrebno uticati na ličnost i ponašanje
maloljetnika, i kad su one dovoljne da
se svrha postigne.U ove mjere spadaju:
- ukor, kojim sud maloljetniku ukazuje
na društvenu neprihvatljivost njegovih
postupaka i upozorava ga na
mogućnost izricanja druge vaspitne
mjere,
89
- posebne obaveze se sastoje iz
odgovarajućih zahtjeva i zabrana:
izvinjenje oštećenom, naknada štete,
neposjećivanje određenih mjesta,
uključenje u rad humanitarnih i
sportskih organizacija itd. Izvršenje
posebnih obaveza se provodi uz nadzor
Centra za socijalni rad koji o izvršenju
obavještava sud.
Vaspitne mjere pojačanog nadzora se
izriču ako je potrebno da se prema
maloljetniku primijeni trajnija mjera
vaspitanja.
U ove mjere spadaju:
- pojačan nadzor od strane roditelja,
usvojitelja ili staratelja, koja se izriče
ako su oni propustili da preduzmu
potrebnu brigu i nadzor, a u
mogućnosti su da je vrše i to se od njih
opravdano može očekivati,
- pojačan nadzor od strane organa
starateljstva.
Trajanje ovih mjera je najduže godinu
dana. Kod izricanja vaspitnih mjera sud
mora da vodi računa o svim
okolnostima koje utiču na izbor
vaspitne mjere kojom se najbolje
postiže svrha vaspitanja, a naročito o:
starosti maloljetnika, stepenu njegovog
duševnog razvoja, psihičkim
karakteristikama, motivima izvršenja
prekršaja, dotadašnjem vaspitanju,
okolini i uslovima pod kojima je živio,
težini prekršaja, eventualnoj prethodnoj
osuđivanosti na vaspitnu mjeru itd.
Zakonom je predviđena mogućnost
obustavljanja ili zamjene izrečene
vaspitne mjere ako se za to steknu
uslovi u vidu novih okolnosti.
Kazna zatvora se može izreći samo
starijem maloljetniku ako je u vreme
izvršenja prekršaja prema svojoj
duševnoj razvijenosti mogao shvatiti
značaj svojih postupaka i upravljati
njima, i kad zbog težih posljedica
prekršaja nije opravdano izreći
vaspitnu mjeru. Najduže vrijeme
trajanja kazne zatvora je 15 dana.U
slučaju
sticaja sud će izreći jednu mjeru
cjeneći sve prekršaje.U slučaju
punoljetstva prije donošenja odluke,
sud neće izreći vaspitnu mjeru.
Ukoliko punoljetstvo nastupi nakon
donošenja odluke, kojom je bila
izrečena vaspitna mjera, sud će
rješenjem obustaviti izvršenje te mjere.
Prestanak važenja upravnog akta -
Kada je u pitanju prestanak važenja
upravnog akta,činjenica je da akt može
na različite načine prestati
važiti.Prestanak važenja najviše ovisi o
karakteru samog akta. Prestanak
važenja iskorištavanjem ovlasti koja je
podjeljena upravnim aktom, odnosno
izvršenjem obaveze koja je aktom
nametnuta.Činidba stranke
jednokratnim izvršenjem ostvaruje
svrhu zbog koje je sam akt bio
donesen,te nema potrebe da akt i dalje
važi. Prestanak akta može usljediti
nastupom rezolutivnog uvjeta ili
raskidnog roka.To su akti koji sadrže
takve dodatke da njihovo nastupanje
dovodi do prestanka važenja samog
akta.To su primjerice akti kod kojih je
donosilac iskoristio pravo opoziva.
Dakle,ako je u aktu bio sadržan
dodatak-pridržaj opoziva,pa je
donosilac akta iskoristio ovlast i
opozvao upravni akt,takođe prestaje
važenje upravnog akta. Upravni akt
prestaje važiti i kad ga je ovlašteno
tijelo stavilo izvan snage,primjerice u
povodu redovnih ili vanrednih pravnih
lijekova.U tom slučaju provodi se novi
akt koji prijašnji stavlja izvan
snage.Naposljetku,važno je razlikovati
kad je akt stavljen izvan snage
poništavanjem,a kad je ukinut.
90
Poništavanjem akta poništavaju se i sve
pravne posljedice, koje je akt proizveo
od stupanja na snagu,dok kod ukidanja
akt prestaje važiti
ubuduće.Nadalje,upravni akt prestaje
važiti propašću stvari o kojoj je
upravnim aktom odlučeno. To se
odnosi na akt koji je kao predmet
odlučivanja imao ovlasti i dužnosti
vezane za određenu stvar. Kod osobnih
upravnih akata prestanak može
uslijediti smrću stranke,tačnije kad se
prava i obveze, utvrđene upravnim
aktom, vezuju strogo za određenu
osobu,bez mogućnosti prenošenja na
drugu osobu. U tom slučaju smrt
titulara ujedno znači i prestanak
upravnog akta. Jedan od načina
prestanka
upravnog akta je i neizvršenje ovlasti
koje su podijeljene upravnim aktom.U
tom slučaju javljaju se dvije
okolnosti,stranka propušta koristiti se
ovlašću podijeljenom upravnim aktom,
a takvo
propuštanje je pravnom normom
predviđeno kao razlog za prestanak
samog upravnog akta.Obično se u
takvim aktima u pravnoj normi
predvidi rok u kome se stranka može
koristiti ovlašću,tako da tek protekom
roka dolazi do prestanka važenja
akta.Konačno,upravni akt može prestati
odricanjem od ovlasti koja je stranci
podijeljena upravnim aktom.To su
ovlasti koje su u
isključivom interesu odricatelja, a kojih
se on može odreći na način da to ne ide
na štetu javnog interesa ni interesa
trećih osoba.
Pretpostavke za učešće u
upravnom postupku -Lica koja
preduzimaju postupanje radnje u
postupku uvjetovana su posjedovanjem
određenih sposobnosti kao što su :
- sposobnost,
- stranačka sposobnost i
- stranačkačka legitimacija.
Govori se o procesnim pretpostavkama
bez kojih uprava, njeni organi i
institucije, koje raspolažu javnim
ovlaštenjima, nemaju obavezu da se
upuštaju u meritorno odlučivanje.
Prve dvije pretpostavke predstavljaju
opća svojstva stranka za učešće u
upravnom postupku, a treća
pretpostavka određena kao posebno
svojstvo stranke u upravnom postupku.
Položaj stranke u upravnom postupku
može imati samo ono lice koje
ispunjava sva tri uvjeta kumulativno.
Postojanje stranačke legitimacija u
upravnom postupku nekada nije
moguće utvrditi, čak ni prilikom
donošenja odluke kojom se rješava
upravna stvar. Stranačka sposobnost
daje odgovor na pitanje ko može biti
strankom u upravnom postupku, bez
obzira na konkretan slučaj . A ona ne
daje odgovor na pitanje , ko jeste
stranka u konkretnom slučaju i kakva
je osnova njenog sudjelovanja u tom
slučaju. Na to pitanje odgovor daje
stranačka legitimacija. Stranačka
sposobnost- to je sposobnost biti
strankom u postupku , tj. biti nosiocem
prava i obaveza , pa zbog toga ovu
sposobnost imaju sva lica koja mogu
imati prava i obaveze.
Stranačka sposobnost se stiče rođenjem
fizičkog lica tj. osnivanjem pravnog
lica i upisom u sudski registar
nadležnog suda. Stranačku sposobnost
mogu imati i drugi subjekti koji nemaju
svojstvo pravnog lica. To su poslovna
udruženja, organizacije i zajednice,
sindikalna organizacija, poslovna
udruženja, itd. Umrlo lice ne može biti
strankom u postupku.
91
Procesna sposobnost predstavlja
sposobnost stranke da samostalno
preduzima radnje u upravnom
postupku . Procesnu sposobnost imaju
lica koja raspolažu potpunom
poslovnom sposobnošću.
Pravni interes , da bi bio pravno valjan
, mora se sastojati iz jednog od dva
svojstva, a to su :
- dužnost ili obaveza da stranka nešto
učini ili ispuni bez izražavanja svoje
volje ili saglasnosti stranke ( npr. ,
zatvaranje radnje, plaćanje poreza i dr.
)i
- pravo stranke da zahtijeva pokretanje
upravnog postupka ( npr. stranka je
podnosilac zahtjeva za izdavanje
odobrenja za građenje, podnošenje
zahtjeva za izdavanje vozačke dozvole
, i dr. ).
Principi organizacije organa državne
uprave - Princip formiranja organa
uprave (imamo u vidu osnovne državne
organe
ministarstva):
- REALNI (najzahvalniji) polazi od
sadržine i vrste poslova koji treba da se
obavljaju. On se grana na: resorni i
funkcionalni. Resorni princip,
obrazovanje organa prema krugu
poslova npr. odbrana, unutrašnji
poslovi, finansije i sl. To je osnovna
organizaciona jedinica. Funkcionalni
princip je pogodan za formiranje
unutrašnjih organizacionih jedinica
(inspektorati i sl. ) . On polazi od
grupisanja poslova prema sličnosti
radnih operacija, nezavisno od sadržine
tih poslova.
-TERITORIJALNI – polazi od
teritorije na kojoj upravni organ vrši
svoju djelatnost npr. Ministarstvo za
Sjevernu Grčku. Ovaj princip, kao i
personalni zna dovesti do preplitanja
kruga poslova i nadležnosti.
- PERSONALNI – mjerilo formiranja
organa uprave na ovom principu čine
kategorije lica na koje se poslovi
organa uprave odnose (invalidi, borci,
omladina i dr.)
Pravna nauka -nauka koja proučava
pravo. To je jedna od najstarijih
društvenih nauka. Postupno se razvijala
i granala tako da danas ima više
pravnih nauka.
Pravna sigurnost - stanje drustva u
kome se pravo unaprijed zna i tacno
primjenjuje tj. stanje u kome postoji
zakonitost, kako u smislu 'postojanja
zakona koji unaprijed propisuju opšte
pravne norme tako i u ostvarivanju tih
normi, u praksi društvenih odnosa.
Pravna sposobnost - sposobnost biti
subjekt u pravu tj. imati prava i
obaveze. Takvu sposobnost u
savremenim pravima imaju fizicka i
pravna lica.
Pravne činjenice - činjenice za koje
objektivno pravo vezuje nastanak,
promjenu ili prestanak nekog pravnog
odnosa. One mogu biti od značaja za
više grana prava (krivično, porodično
itd.) bilo da je jedna ista činjenica
relevantna za više grana prava, bilo da
je relevantna za jednu granu prava.
Pravne pretpostavke - postoje kad se
odredjene pravne činjenice izvode iz
postojanja drugih poznatih činjenica, te
se smatraju istinitim tako da se ne
moraju dokazivati. One su od znacaja
za pravo, jer se njima otklanja teret
dokazivanja pravno relevantnih
činjenica na strani lica koje se pozivaju
na pravne pretpostavke.
92
Pravne radnje - sve voljne ljudske
radnje koje izazivaju nastanak,
promjenu ili prestanak nekog
subjektinog prava ili pravnog odnosa.
Pravni lijek - izjava volje kojom se
od organa višeg stepena zahtijeva da
ispita zakonitost nekog akta. To je
procesna radnja u postupku kojom se
pobija donijeta odluka kao neispravna i
predlaze da ona bude preinačena ili
ukinuta. Nakon ulaganja pravnog
lijeka, odluka se podvrgava
preispitivanju. Ako se utvrdi da je
odluka pogrešna ona se novom
odlukom preinačuje ili ukida.
Psihološki smjerovi izučavanja
uprave – Ono što je interesantno u
ovom polju istraživanja je to da su
počeli dolaziti novi impulsi u smjeru
izučavanja uprave,prvo kao reacija na
neke od tvrdnji i postavki klasične
škole. Jedan od zaključaka je tad da
čovjek nije samo dio mašine, niti može
biti, već je komplikovano psihofizičko
biće sa ličnim problemima koji definišu
njegovo ponašanje u organizaciji. Elton
Mayo ( američki psiholog )je
najmarkantnija ličnost koju susrećemo
na ovom putu tog izučavanja, njegova
škola je došla putem empirijskih
postupaka ( sa istraživanjem ) i jednim
dijelom i eksperimentalnim postupkom
( optima ) do nekih saznanja koja su
osporila pretpostavke klasične škole.
Utvrdila je slijedeće:
- da na ponašanje radnika, na radni
učinak u jednakoj mjeri utječu
materijalni stimulansi ( plata) ili čak u
većoj mjeri drugi elementi, kao što su
npr. : osjećaj sigurnosti, osjećaj
samostalnosti, osjećaj slobode,
zadovoljstvo pri radu, itd.
- da radnik u organizaciji ne reaguje na
ekonomske stimulacije ili reagira
nesigurno: njegovo postupanje je
djelomično nepredvidljvo.
Ako želimo da radnik da više od sebe
potrebna je motivacija, tako da budu
ispunjeni navedeni uvjeti u pogledu
međuljudskih odnosa u organizaciji.
Upravo zbog toga , proves
međuljudskih odnosa imao je velik
uspjeh u praksi u svim industrijski
razvijenim zemljama. Do postignuća se
došlo tako što su starim metodama
dodavana nova sredstva za motivaciju i
veći učinak u organizacijama. Različiti
autori otkrivaju mnogo novih
nedostataka koji izviru iz hijerarhijskih
odnosa. Jedno od mogućih sredstava
povezivanja pojedinaca ( umjesto
hijerarhije ) u organizacijama može da
ppredstavlja društvena uloga. U
društvenoj ulozi profesora, direktora ,
porodičnog oca ili predsjednika vlade,
pojedinac postupa bez posebnog
prisiljavanja po pravilu tako, kako se
od njega očekuje u njegovoj sredini.
Pojedinac ima mnoge zadatke ( uloge )
: Nije npr. samo predsjednik vlade, već
je u isto vrijeme i porodični čovjek i
otac, pacijent u bolnici, kupac u
trgovini,automobilist na ulici, itd.
Preko svoje društvene uloge ,
pojedinac se povezuje u sistemu i
postaje njegov sastavni dio- tj. sastavni
dio organizacije bez posebnog
hijerarhijskog prisiljavanja.
R
93

Realni princip obrazovanja organa
uprave – Polazeći od realnog principa
formirat će se posebni organi za
obavljanje uprave u vezi sa unutrašnjim
poslovima, finansijskim poslovima ,
inostranim poslovima itd. Realni
princip obrazovanja organa uprave je
takav princip organiziranja uprave koji
dolazi do izražaja kod određivanja
djelokurga i stvarne nadležnosti za
obavljanje određenih poslova koji su
po svojoj sadržini srodni ili isti.
Rješenje o obustavljanju postupka
- Rješenje je odluka kojom se
obustavlja postupak. Zakonom su
predviđeni razlozi na osnovu kojih se
ovo rješenje može donijeti:
- ukoliko podnosilac zahtjeva nije bio
ovlašten za njegovo podnošenje,
- ukoliko organ nije stvarno nadležan
za vođenje postupka,
- ukoliko je već vođen prekršajni
postupak za isti prekršaj protiv istog
okrivljenog, pri čemu je donjeta
pravosnažna osuđujuća ili oslobađajuća
presuda,
- ukoliko je okrivljeni proglašen krivim
u krivičnom postupku, odnosno
postupku po privrednom prestupu, za
krivično djelo/privredni prestup, koje
ima sve elemente prekršaja,
- ukoliko okrivljeni ima diplomatski
imunitet,
- ukoliko je nastupila zastarjelost
vođenja prekršajnog postupka,
- ukoliko je okrivljeni u roku postupka
umro, odnosno pravno lice prestalo da
postoji,
- ukoliko je ovlašteni podnosilac
odustao od zahtjeva prije donošenja
pravosnažne odluke. Rješenje o
obustavljanju prekršajnog postupka
mora da sadrži razloge obustavljanja i
navođenje propisa na osnovu koga je to
učinjeno.
Regija - Moglo bi se utvrditi kako
regija označava područje unutar
državnog teritorija koje se manje ili
više razlikuje od drugih dijelova
matične države, a ima više sličnosti i
povezanosti (geografske, kulturne,
povijesne) s nekim područjem izvan
granica matične države (najbližim
susjednim prekograničnim područjem).
Regije se stoga često ne podudaraju s
državnim granicama. One mogu
uključivati cjeline unutar državnih
granica i izvan njih, s različitim
modalitetima međusobne povezanosti.
Tome svjedoče i brojne dijaspore u
prekograničnim područjima koje
upućuju upravo na kulturnu i povijesnu
povezanost različitih (državnih) i
istodobno istih (nacionalnih, kulturnih)
entiteta smještenih među različitim
državama. Regionalizacija je proces
uspostave regija kao administrativno-
upravnih i/ili političkih jedinica u
okviru nacionalne države. Ona
implicira decentralizaciju i
demokratizaciju političkog odlučivanja
te poticanje ujednačenoga
socioekonomskog razvoja, pa je zbog
toga ključan instrument u regionalnoj
politici. Regionalizacija omogućuje
priznavanje kolektivnih prava
različitim etničkim, jezičnim i
kulturnim regionalnim identitetima,
smanjuje tenzije u odnosu prema
većinskoj kulturi i naciji unutar jedne
države. Ona uspostavlja prirodne
transgranične oblike saradnje i
povezanosti. Istodobno, ona
pretpostavlja decentralizaciju vlasti i
racionalizaciju administrativnog
aparata kako bi se postizala njegova
94
veća politička i ekonomska
učinkovitost, te približavalo mjesto
odlučivanja lokalnoj razini, tj. mjestu
svakodnevnoga življenja građana.
Konačno, decentralizacijom i
primjenom načela supsidijarnosti
osigurava se veća participacija građana
u političkom odlučivanju, čega je
rezultat veći stupanj demokratičnosti,
te posljedično veći legitimitet
političkih odluka. Regionalizacija tako
označava uspostavu novih teritorijalnih
struktura kao osnove ekonomskom,
socijalnom, kulturnom i političkom
povezivanju unutar nacionalne države.
Pritom treba naglasiti da je ona
primarno u funkciji socioekonomskog
razvoja kao instrument javnih politika
koje su u njegovoj funkciji i da ne
ugrožava državni suverenitet, pa ima
integrativni karakter i ne znači korak
do secesije . U okviru Europske unije,
regionalna politika ima središnje
mjesto upravo zbog takvog višestrukog
učinka što ga decentralizacija i
regionalizacija imaju na
socioekonomski razvoj i
demokratizaciju.
Radnja prekršaja - Radnja prekršaja
je protivpravno činjenje ili nečinjenje
(propuštanje) koje može da
prouzrokuje povredu pravnog poretka i
koje je kao nedopušteno
sankcionisanoprekršajnim sankcijama.
Činjenje je aktivna radnja. Većina
prekršaja se može učiniti radnjom
činjenja. Radnja se uvijek sastoji u
određenom ljudskom ponašanju
i izraz je čovjekove volje. Ni jedan
subjekt neće odgovarati
za razmišljanja,odlučivanje ili bilo koji
unutrašnji psihički akt ako nije došlo
do realizacije ili spoljne manifestacije.
Nečinjenje je propuštanje da se
preduzme određeno činjenje. To je
pasivno držanje učinioca kome je
odgovarajućim propisom naloženo
određeno činjenje. Nečinjenjem se
može izvršiti prekršaj samo onda kada
je učinilac bio dužan da nešto učini, (
čime bi spriječio nastupanje prekršaja
).
Remonstrativni pravni lijekovi -
Izjave volje kojom ovlaštenik od
nadležnog tijela višega stepena traži
ispitivanje zakonitosti akta koji je
donijelo niže tijelo. Načelno, na taj
način može biti preispitan svaki
pojedinačni pravni akt. Izraz potiče
odatle što pravni poredak nezakonitost
tretira kao patološku pojavu koju treba
ukloniti, a time i sistem »izliječiti«. Od
pravnih lijekova valja razlikovati širi
pojam pravna sredstva. Ona se mogu
upotrijebiti ne samo protiv odluka već i
protiv postupaka tijela koje vodi
postupak (npr. pritužba, predstavka), te
protiv akata stranke u postupku
(prigovor na optužnicu u kaznenom
postupku, protutužba u parničnom
postupku).Pravni lijekovi dijele se na
redovne i vanredne. Redovnim pravnim
lijekovima (najčešće žalbama)
napadaju se odluke koje još nisu
postale pravomoćnima, u relativno
kratkom roku, ito zbog svih vrsta
pravnih i činjeničnih pogrešaka.
Vanredni pravni lijekovi upotrebljavaju
se protiv pravomoćnih odluka.
Dopušteni su samo iz razloga
navedenih u zakonu i obično je
ovlašteniku ostavljen duži rok. U
redovne pravne lijekove ubrajamo
remonstrativne, o kojima odlučuje isto
tijelo koje je donijelo odluku (npr.
prigovor u upravnom postupku). U
upravnom postupku redovni su pravni
95
lijekovi, žalba i prigovor, a vanredni
obnova postupka, mijenjanje i
poništavanje rješenja u vezi s upravnim
sporom, zahtjev drž. pravnika za zaštitu
zakonitosti, poništavanje i ukidanje
rješenja po pravu nadzora, ukidanje i
mijenjanje rješenja uz pristanak ili na
zahtjev stranke, vanredno ukidanje
rješenja, te proglašavanje rješenja
ništavim. U upravnom sporu preostali
su samo vanredni pravni lijekovi:
zahtjev drž. pravnika za zaštitu
zakonitosti i prijedlog za ponavljanje
postupka.
Rokovi i vraćanje u pređašnje
stranje - Rok je određeni razmak
vremena u kome se procesna radnja
mora, treba ili ne smije preduzeti.
Rokovi mogu biti:
- zakonski (čije je trajanje određeno
zakonom i ne mogu se mijenjati) i
rokovi organa za vođenje prekršajnog
postupka (koje određuje nadležni organ
postupka),
- prema posljedicama koje nastupaju
usljed propuštanja: prekluzivni (oni
čije propuštanje dovodi do gubitka
prava na preduzimanje određene
procesne radnje) i
instruktivni (čijim propuštanjem ne
dolazi do gubitka prava),
- rokovi mogu biti vezani za
materijalno pravo (rok zastarjelosti) ili
procesno
(rok za žalbu).
Rokovi se računaju na sate, dane,
mjesece i godine. Sat ili dan
dostavljanja ili saopštenja izjave ne
uračunava se u rok. Rok počinje teći
narednog sata ili dana. Rokovi
određeni mjesecima ili godinama
završavaju se protekom onog dana
posljednjeg mjeseca, odnosno godine
koji po svom broju odgovaraju danu
kada je rok počeo. Ako posljednji dan
pada u dane državnog praznika,
nedjelju ili neki drugi dan kad državni
organ ne radi, rok ističe protekom
prvog radnog dana.
Povraćaj u pređašnje stanje (restitutio
in integrum) je institut prekršajnog
postupka kojim se otklanjaju štetne
posljedice koje nastupaju propuštanjem
roka od strane određenog procesnog
subjekta zbog razloga koji se ne mogu
uračunati u njegovu krivicu. Te štetne
posljedice se sastoje u gubljenju prava
čije ostvarenje je vezano za rok.
Uslovi za primjenu povraćaja u
pređašnje stanje:
- povraćaj u pređašnje stanje je moguć
ukoliko iz opravdanih razloga dođe do
propuštanja roka za žalbu. Zakon ne
navodi koji su to razlozi, već je to
faktičko pitanje koje cijeni sud u
svakom konkretnom slučaju,
- pravo na povraćaj u pređašnje stanje
pripada samo okrivljenom,
- ito ako u roku od 8 dana od prestanka
uzroka, zbog koga je propustio rok,
podnese molbu za povraćaj u pređašnje
stanje i istovremeno sa molbom preda i
žalbu. Protekom mjesec dana od dana
propuštanja roka nastaje apsolutna
zastarjelost i nemogućnost povraćaja u
pređašnje stanje. Molba za povraćaj se
predaje nadležnom organu koji je donio
prvostepenu odluku, ali molba
nezadržava izvršenje odluke. Protiv
rješenja o dozvoli vraćanja u pređašnje
stanje nije dozvoljena žalba. Ali ona je
dozvoljena protiv rješenja kojim se
povraćaj u pređašnje stanje ne
dozvoljava.Ako Viši prekršajni sud
dozvoli vraćanje u pređašnje stanje,
istom presudom će odlučiti i o žalbi
protiv prvostepene odluke.
96

Represivna djelatnost uprave -
Organi uprave staraju se o izvršenju
zakona i drugih propisa i vršenjem
određenih nadzornih ovlaštenja do
momenta, dok se njeni subjekti
ponašaju u skladu sa zadanom
normom. Onog momenta kada se
ispolji ponašanje koje je suprotno
zahtijevanom,dolazi do kršenja pravne
norme što za sobom povlači primjenu
određenih mjera represije. Represivna
djelatnost uprave proizilazi iz same
činjenice da ona izvršava i primjenjuje
zakone. Kada uprava ne uspijeva
ostvariti regulativnu funkciju koja je
utvrđena primjenom propisa ,tada ona
autoritativno primjenjuje sankcije i
druge mjere kojima se adresat
prinuđava na ponašanje u skladu sa
zadanom normom. Primjenjivanje
prinude ispoljava se samo kao
autoritativno pravno
djelovanje uprave. Ono se ostvaruje
putem imperijuma odnosno vlasti i
javnih ovlaštenja državnih organa i
drugih neautoritativnih organa i
organizacija. Znači, pod represivnom
djelatnošću uprave
podrazumijeva se uprava u užem
smislu u kojoj dolazi do izražaja
neposredna primjena mjera prinude kao
i vršenje materijalnih operacija
primjenom prinude.
Resorni princip obrazovanja
jednog organa – Tu dolazi do
izražaja jedinstvo i sklad uprave i lakša
koordinacija. Tada se zna ko je za šta
nadležan, tj. dolazi do izražaja
stručnost lica koja rade upravne
poslove i njihova specijalizacija. Na taj
način, manja je mogućnost sukoba
nadležnosti. To je u suštini princip koji
polazi od racionalnosti organa za
obavljanje zadataka i poslova koji se
grupišu po sličnosti njihove sadržine i
materije.
Rješavanje upravnih stvari -Bez
obzira na to pokreće li se postupak na
zahtjev stranke ili po službenoj
dužnosti, voditelj postupka može
upravnu stvar riješiti na dva načina:
- provođenjem ispitnog postupka;
- neposrednim rješavanjem upravne
stvari.
- Ispitni postupak
Ispitni postupak provodi se kada je to
nužno radi utvrđivanja okolnosti i
činjenica koje su bitne za razjašnjenje
pravog stanja stvari, kad u postupku
sudjeluju dvije ili više stranaka s
protivnim interesima (kontradiktoran
postupak), te kada je to potrebno da se
strankama omogući zaštita njihovih
prava i pravnih interesa.
Prava i dužnosti stranke u ispitnom
postupku
Sve do donošenja odluke stranka ima
pravo sudjelovati u ispitnom postupku,
davati izjave i objašnjenja, iznijeti sve
pravnorelevantne činjenice i okolnosti,
i pobijati navode protivne strane koji se
ne slažu s njezinim navodima. Također,
voditelj postupka dužan je omogućiti
stranci izjašnjavanje o svim
činjenicama i okolnostima iznijetim u
postupku, sudjelovanje u izvođenju
dokaza, i postavljanje pitanja drugim
strankama, vještacima i svjedocima ,
kao i upoznavanje s rezultatima
izvođenja dokaza. Dužnost stranke jest
sudjelovati u utvrđivanju
pravnorelevantnih činjenica, i osobno
dati izjavu kad to zatraži voditelj
postupka ili kad je to propisano
zakonom.
97

- Neposredno rješavanje upravne stvari
Voditelj postupka može riješiti upravnu
stvar bez provedbe ispitnog postupka
ako u postupku ne sudjeluju stranke s
protivnim interesima i samo u
slučajevima propisanim zakonom. ZUP
razlikuje dvije situacije u kojima je
voditelj postupka ovlašten neposredno
rješavati, ito:
- neposredno rješavanje u postupku
pokrenutom na zahtjev stranke;
- neposredno rješavanje u postupku
pokrenutom po službenoj dužnosti.
Neposredno rješavanje u postupku
pokrenutom po zahtjevu stranke
moguće je:
- kad je propisano da se stvar može
riješiti na temelju činjenica i okolnosti
koje nisu u potpunosti dokazane ili su
učinjene samo vjerojatnima, ali se u
tom slučaju zahtjevu stranke mora
udovoljiti,
- kad je stranka u svom zahtjevu navela
sve činjenice i dokaze na temelju kojih
se može utvrditi pravo stanje stvari ili
ako se to stanje može utvrditi na
temelju općepoznatih (notornih)
činjenica ili službenih podataka kojima
raspolaže javnopravno tijelo.
Neposredno rješavanje u postupku
pokrenutom po službenoj dužnosti
moguće je:
- ako je to nužno za poduzimanje hitnih
mjera radi zaštite života i zdravlja ljudi,
i imovine veće vrijednosti, ako je to u
javnom interesu, a te se radnje ne mogu
odgoditi,
- ako se pravo stanje stvari može
utvrditi na temelju službenih podataka
kojima raspolažu javnopravna tijela, a
nije potrebno posebno izjašnjenje
stranke radi zaštite njezinih prava ili
pravnih interesa.
Nagodba
Nagodba je sporazum o onim
stranačkim zahtjevima kojima stranke
mogu slobodno raspolagati i po prirodi
stvari moguća je samo u
kontradiktornom postupku. Voditelj
postupka mora ispitati je li nagodba
pravno moguća, da nije na štetu trećih
osoba, da nije na štetu javnog interesa
(u protivnom neće biti dopuštena). Ako
su sve te pretpostavke ispunjene,
nagodba se stavlja na zapisnik koji
stranke moraju potpisati, i ako je
nagodbom u potpunosti riješena
upravna stvar, postupak se obustavlja
rješenjem, i takva nagodba ima snagu
izvršnog rješenja. Ako je nagodba
samo djelomična, dakle odnosi se na
pojedina sporna pitanja, sastavlja se
također zapisnik, ali se postupak
nastavlja, a nakon što je završen, u
izreci rješenja će se navesti postojanje
nagodbe o pojedinim spornim
pitanjima. ZUP daje mogućnost da
stranka sklopi nagodbu i sa
javnopravnim tijelom, ali se to onda
naziva upravnim ugovorom. O
upravnoj stvari odlučuje se rješenjem
koji se donosi u pisanom obliku,
iznimno i usmeno, kad to zahtijevaju
hitne mjere radi osiguranja javnog reda
i sigurnosti, te otklanjanja neposredne
opasnosti za život i zdravlje ljudi i
imovinu veće vrijednosti. Rješenje se
sastoji od zaglavlja, uvoda, izreke,
obrazloženja, upute o pravnom lijeku,
potpisa službene osobe, i otiska
službenog pečata javnopravnog tijela.
U slučajevima neposrednog rješavanja
na zahtjev stranke službena osoba
dužna je donijeti rješenje i dostaviti ga
stranci bez odgode, a najkasnije u roku
od 30 dana od dana podnošenja
urednog zahtjeva. U slučajevima
vođenja ispitnog postupka na zahtjev
98
stranke službena osoba dužna je
donijeti rješenje i dostaviti ga stranci
najkasnije u roku od 60 dana od dana
podnošenja urednog zahtjeva. Ako
službena osoba u propisanom roku ne
donese rješenje i dostavi ga stranci,
stranka ima pravo žalbe, odnosno
pravo pokrenuti upravni spor. Kad je to
propisano zakonom, podrazumijeva se
da je zahtjev stranke usvojen ako
javnopravno tijelo, u postupku
neposrednog rješavanja pokrenutom na
zahtjev stranke, nije donijelo rješenje u
propisanom roku .
Prethodno pitanje
Prethodno ili prejudicijelno pitanje je
pravno pitanje koje čini samostalnu
pravnu cjelinu, a bez čijeg prethodnog
rješenja nije moguće zauzeti stajalište o
glavnom pitanju postupka. Kad se
tijekom postupka pojavi prethodno
pitanje, voditelj postupka ima dvije
mogućnosti: ili će sam riješiti to pitanje
ili će postupak prekinuti rješenjem dok
nadležni sud ili javnopravno tijelo to
pitanje ne riješe. Postupak će se
prekinuti kad se prethodno pitanje
odnosi na postojanje kaznenog djela,
postojanje braka, utvrđivanje očinstva
ili majčinstva te u drugim slučajevima
propisanim zakonom. Ako je nadležno
tijelo pravomoćnom odlukom riješilo
prethodno pitanje, voditelj postupka
vezan je tom odlukom. Kada je voditelj
postupka sam riješio prethodno pitanje,
rješavanje tog prethodnog pitanja ima
pravni učinak samo u onoj upravnoj
stvari u kojoj je to pitanje riješeno.
Usmena rasprava
Voditelj postupka odrediće zaključkom
da će se usmena rasprava provesti u
ovim slučajevima:
- kad je potrebno provesti očevid, ili
saslušati svjedoke i vještake,
- kada u postupku sudjeluju dvije ili
više stranaka s protivnim interesima,
- u drugim slučajevima kad je to
korisno za rješavanje upravne stvari.
Usmena rasprava je javna. Međutim, u
nekim slučajevima voditelj postupka
može, po službenoj dužnosti ili na
zahtjev stranke, isključiti javnost s
rasprave, kad to zahtijevaju razlozi za
zaštitu privatnosti, javnog morala ili
javne sigurnosti ili kad postoji ozbiljna
i neposredna opasnost ometanja
rasprave. Stranke imaju pravo
sudjelovanja na usmenoj raspravi,
mogućnost dopunjavanja navoda
tijekom rasprave, kao i izjašnjavanje o
navodima protivne stranke i svim
drugim bitnim činjenicama i
okolnostima. Ukoliko uredno pozvana
stranka ne dođe na usmenu raspravu,
ona se može provesti i bez njezine
nazočnosti. Međutim, ako na usmenu
raspravu nije došla uredno pozvana
stranka na čiji je zahtjev pokrenut
postupak, a iz cjelokupnog stanja stvari
može se zaključiti da je ona odustala od
svog zahtjeva, voditelj postupka će
donijeti rješenje o obustavi postupka.
Rokovi u upravnom postupku -
Rokovi se računaju na dane , mjesece i
godine, i njih može odrediti službena
osoba ali mogu biti određeni propisom
. Prema Zup-u rokovi se mogu odrediti
za poduzimanje pojedinih radnji u
postupku . Ako je službena osoba
odredila mogu se produžavati . Povrat
u prijašnje stranje omogćit će se stranci
koja je očitom pogreškom ili iz
neznanja predala ili poslala podnesak
na vrijeme , ali nenadležnom
javnopravnom tijelu i dopustit će se,
također, stranci, na njezin zahtjev, ako
je ona iz opravdanih razloga propustila
99
obaviti neku radnju pa je zbog tog
propuštanja isključena od obavljanja te
radnje . Prijedlog za povrat u prijašnje
stanje podnosi se tijelu kod kojeg je
trebalo izvršiti propuštenu radnju , u
roku od osam dana od dana kada je
prestao razlog koji je prouzročio
propuštanje roka. Činjenice na kojima
se temelji opravdanost prijedloga
moraju se navesti u prijedlogu. Povrat
u prijašnje stanje se ne može tražiti
nakon proteka tri mjeseca ( otkako je
istekao propušteni rok ) , osim u
slučaju ako je osoba bila spriječena
događajem više sile . Rješenjem se
odlučuje o prijedlogu . Ako se prihvati,
rješenjem se poništavaju pravne
posljedice nastale propuštanjem roka, a
postupal se vraća u stanje prije
propuštanja. Ako je isključen zakonom
povrat u prijašnje stanje se neće
dopustiti.
Rukovodilac samostalne uprave i
samostalne ustanove – To je
individua koja upravlja ustanovom i
upravom. Uz to je i odgovorna za
izvršavanje poslova iz nadležnosti ovih
organa. To lice odgovara vladama
kantona i Vladi FBiH.
Rukovođenje – Funkcija
rukovođenja je nužni dio strukture
svake organizacije. Ona je historijski
uslovljenja i kao takva razvija se kako
se razvija i sama organizacija društva i
društveno-ekonomski odnosi u njemu.
Čim se pojavila potreba za kolektivnim
radom, postavilo se pitanje i vođenja .
Zbog svog značaqja , funkcija
rukovođenja izučava se sa raznih
aspekata. Ipak, ona se najviše izučava
kao značajna funkcija svake
organizacije u okviru nauke o upravi,
odnosno upravljanju, kao i u okviru
naučne organizacije rada.
Funkcija rukovođenja u organima
uprave u zakonskoj regulativi i u praksi
razlaže se na uže funkcije, ito na:
- funkciju rukovođenja organizacijskim
jedinicama,
- funkciju rukovođenja organom
uprave,
- funkciju rukovođenja pojedinim
područjima rada.
Rušivi ( oborivi ) upravni akti – su
protivpravni upravni akti koji sadrže u
sebi jednu ili više takvih pravnih
povreda koje mogu, a ne moraju da
budu stavljeni van snage od strane
nadležnog organa. To znači da oni
zadržavaju svoju pravnu snagu, tj.
postaju pravnosnažn i neoborivi po
proteku propisanog roka. U
propisanom roku, stranka ili nadležni
organ po službenoj dužnsti mogu protiv
oborivih upravnih akata, koristiti
redovna ili vanredna pravna sredstva.
Treba da postoji evidentan pravni
interes sranke ili ovlaštenog organa da
se takav pravni akt ukloni iz pravnog
poretka. Kao razlozi rušljivosti
najčešće se navodi da su to svi bitni
pravni nedostaci koji ne spadaju u
grupu razloga zbog kojih upravni akt
postaje “ništav”. Ipak, postoje razlozi
rušljivosti teže i lakše prirode, što se
ogleda u pogledu mogućnosti njihovog
isticanja u redovnim pravnim
sredstvima i putem vanrednih pravnih
sredstava.
Grupe razloga rušljivosti su :
- materijalno – pravni razlozi ( povreda
materijalnog pravila na osnovu kojeg
se odlučuje o predmetu postupka ,
zloupotreba ovlaštenja ) ,
- formalno – pravni razlozi ( nedostatak
ovlaštenja službenog lica – nedostatci u
vezi s organom koji donosi akt,
100
manjkavost u formi akata, nenadežnost,
itd. )
Rušljivi tj. oborivi akti se mogu
poništavati i “napadati” u instacionom
postupku ( povodom žalbe), kao i u
upravnosudskom postupku.
U Zakonu o upravnom postupku je
predviđeno da se rušljivi upravni akti
mogu “napadati” i vanrednim pravnim
sredstvima:
- zahtjev za zaštitu zakonitosti,
- vanredno ukidanje i mijenjanje i
poništavanje rješenja u vezi sa
upravnim sporom,
- obnova postupka,
- poništavanje i ukidanje po pravu
nadzora,
- ukidanje i mijenjanje pravosnažnog
rješenja uz pristanak ili po zahtjevu
stranke.
Restriktivna shvatanja uprave –
Restriktivno materijalno-pozitivno
poimanje svodi upravu na skup
autoritativnih pojedinačnih akata koji
se donose u cilju izvršenja zakona.
Pojedini teoretičari u tom kontekstu
drže isključivo do pravnih pojedinačnih
autiritativnih akata ( “ upravnih akata”
) , a drugi im pridodaju i autoritatvne
materijalne radnje izvršnog karaktera (
“ upravne radnje” ).
S itd. Nakon predstavničkih organa ,
Sadržaj upravnog djelovanja –
Norme upravno-pravne prirode odnose
se na upravni rad koji je uređen
dinamikom toga rada . Struktuiranje
upravnog prava, kroz statiku upravnog
rada, čine subjekti toga rada i njegovog
sadržaja. Upravno djelovanje, pored
toga što predstavlja svaku javnu vlast i
državnu vlast, obilježava i vršenje
upravnih funkcija , jer iz njega
proizlaze funkcije koje obavljaju
državni organi. U svom djelovanju,
upravu trebamo posmatrati kao
organizaciju koja svojim upravnim
djelovanjem stvara obaveze ili prava
prema adresatima ( organizacijama i
organima, udruženjima i društvima,
građanima, pravnim i fizičkim licima
itd. ).
Postoje dva oblika upravnog djelovanja
:
- posredno upravno djelovanje ;
- neposredno upravno djelovanje.
- Posredno upravno djelovanje može
biti ostvareno kada se radi o državnoj
upravi aktivnošću samo državnih
organa , ali isto tako i aktivnošću
drugih organa koji postoje radi
zadovoljenja javnog ili općeg interesa,
(kada se radi o upravnoj djelatnosti
koja postoji u okviru rada javnih
službi) . Možemo reći da posredno
upravno djelovanje predstavlja vid
društvene regulacije koja se obavlja u
interesu svih građana. Ono što je bitno,
takođe, to je uređivanje pitanja koja se
odnose na javnu sigurnost gdje je bitno
da ono mora biti tako postavljeno da se
svi građani u državi osjećaju sigurno
drugi po važnosti u vezi donošenja
općih akata, dolaze izvršno-politički i
101
organi uprave.Opšti pravni akti
izvršno-političkih organa hijerarhijski
su postavljeni na nižem nivou od
zakona. Nazivaju se uredbe i one mogu
sadržavati samo opšte norme . Uredbe
služe za primjenu ili izvršavanje
zakona. Njima upotpunjuju i
preciziraju odredbe nekog zakonskog
propisa koje je na snazi.
- Neposredno upravno djelovanje znači
regulaciju kojom se ostvaruje primjena
pravne norme na konkretan slučaj. Ono
nastaje nezavisno od volje adresata na
kojeg se odnosi. Za njegov nastanak
nije važno postojanje spora između
njegovih stranaka kao adresata sa
suprotnim interesima , niti se zahtijeva
posebno iniciranje postupka, tj.
formalno podnošenje zahtjeva kao što
je to slučaj u sudskom djelovanju .
Sekretar organa državne službe -
Sekretar organa državne službe obavlja
poslove od značaja za unutrašnju
organizaciju i rad organa državne
službe. On koordinira radom svih
službi, sektora i drugih organizacionih
cjelina.
Sticaj prekršaja - Sticaj prekršaja
postoji ako je učinilac sa jednom ili sa
više prekršajnih radnji ostvario
obilježja više prekršaja za koje
prethodno nije izrečena prekršajna
sankcija, za koje se vodi jedinstven
postupak i za koje se izriče jedinstvena
sankcija.
Idealni sticaj postoji kada je više
prekršaja ostvareno jednom radnjom.
Realni sticaj postoji kada je više
prekršaja ostvareno sa više radnji koje
ne moraju biti vremenski i prostorno
povezane.
Prividni idealni sticaj postoji kada je
učinjeno više prekršaja jednom
radnjom, ali zbog obuhvaćenosti uzima
se da postoji jedan prekršaj.
Prividni relani sticaj postoji kada
izgleda da je učinjeno više prekršaja sa
više radnji, međutim, zbog prirodnog
jedinstva radnje uzima se da postoji
jedan.
Produženi prekršaj postoji:
- kada je jedno lice izvršilo sve
prekršaje,
- prekršaji moraju biti isti ili istovrsni
- mora postojati vremenska veza među
njima,
- radnje moraju da čine logičko
jedinstvo,
- mora da postoji istovjetnost oštećenog
ili jedinstvo napadnutog objekta, itd.
Mjesto izvršenja produženog sticaja je
mjesto izvršenja svake pojedinačne
radnje i nastupanja posljedice. Vrijeme
izvršenja je ukupno vrijeme
preduzimanja svih radnji, s tim da je za
utvrđivanje relevantnih instituta
(zastarjelost, uzrast učinioca, primjena
propisa) mjerodavan momenat
preduzimanja posljednje radnje.
Sistemi lokalne samouprave – Ti
sistemi se najčešće obrađuju kao :
- sistemi individualnog funkcionera,
- “skupštinski sistemi” ,
- sistemi neposredne demokratije i
- sistemi izvršnih odbora .
- sistemi lokalne demokratije
- sistemi parlamentarne demokaratije.
- Sistemi individualnog funkcionera-
Sistemi individulnih funkcionera
odstupaju od fakta da se vlast, kao
institucija države javlja samo ona koja
nije personalnog karaktera. U jednom
čovjeku se sjedinjava rukovodeća
funkcija inoksnog organa i izvršna
102
funkcija kolegijalnog organa.
Sistemi individualnog funkcionera
najčešće se razmatraju u vidu :
- američke varijante, koja se najbolje
očituje u instituciji profesionalnog
gradskog upravitelja i
- političke varijante, gdje se Francuska
uzima kao klasičan primjer .
U počecima, osnovni sistem lokalne
samouprave bio je preuzet od
Engleske. Pored vijeća-odbora, javlja
se načelnik, zbog kojeg su Amerikanci
ovaj sistem prozvali sistemom “slabog
načelnika “ . Kasnija varijanta se
mijenja u naziv “ jakog načelnika “,
naročito u gradovima transformira u
političkog funkcionara, koji je nosilac
izvršne vlasti na gradskom nivou. U
slučajevima kada načelnik nije stručni
administrator , predviđa se jos i “opći
upravnik”, koji je, zapravo, izvjesni
prethodnik novijeg sistema lokalnog
menadžera.
- Skupštinski sistemi - predstavljaju
takvu organizaciju vlasti u kojoj su
predstavnički organi nosioci
zakonodavne i izvršne vlasti , dok je
sudska vlast izdvojena . Izvršnu vlast
obrazuje skupština i ona izvršava
skupštinske odluke i smernice . Izvršna
vlast se nalazi pod stalnom
skupštinskom kontrolom , kao organ
kome su povereni određeni izvršni
poslovi , što podrazumijeva , da
skupština može obavljati i izvršnu
vlast. Šef države, ako ga ima nema
značajnija ovlašćenja. Skupštinski
sistem zasnovan je na načelu jedinstva
vlasti . Ovaj sistem vodi porijeklo iz
Velike Britanije i sistem mora biti
nužno automan , ali do određene
granice. Ni u jednom trenutku on ne
smije izgubiti legitimitet političke
vlasti o obvaveznosti normi kako za
one koje ih donose ( adresante ) , tako i
za one prema kojima su usmjerene (
adresate) .
- Sistemi neposredne demokratije –
Osnovu ovog sistema čini ideja o
neposrednoj demokratiji iz koje
proističe zahtjev da građani neposredno
upravljaju poslovima te zajednice. On
se uglavnom, zadržao u manjim
sredinama , pretežno u ruralnim kao
relikt prošlosti. Iako je ovaj tip lokalne
samouprave u iščezavanju, iak se on
još javlja u : SAD ( Nova Engleska ) ,
Švicarskoj, Njemačkoj, Engleskoj i u
drugim zemljama. U pravno-
teorijskom smislu, referendum je jedan
od oblika neposredne demokracije u
kome građani neposredno donose
određene odluke. U vezi sa sadržajem
pitanja o kojima se odlučuje
referendumom, bitno je istaći da se ona
mogu odnositi na najrazličitije sadržaje
iz društvenog života, kao što su
prihvatanje ili odbijanje međunarodnog
ugovora, oblik vlasti u državi, kao i
određena pitanja koja se odnose na
administrativno razgraničavanje
političko-teritorijalnih zajednica.
- Sistemi izvršnih odbora – Osnovna
karakteristika sistema izvršnih odbora
sastoji se u tome što je većina izvršnih
funkcija ili sve povjerene jednom
lokalnom kolegijalnom organu .
Zadatak izvršnog organa u
organiziranju i pripremanju
cjelokupnog procesa odlučivanja na
lokalnom području kao i provođenju
njegovih propisa preko određenih
upravnih i drugih organa. Lokalni
kolegijalni izvršni organi, u pravilu,
koordiniraju i usmjeravaju rad lokalnih
organa uprave i lokalnih organizacija.
- Sistemi lokalne demokratije – U
103
Federalnoj državi, kao tipičnom obliku
teritorijalne decentralizacije , javlja se
lokalna demokratija kao autohtona
zajednica . Ona je svojstvena
teritorijalnoj organizaciji svih evropsih
država, na koju su evropske države, uz
primjenu principa supsidijarnosti,
provele unutrašnju decentralizaciju
vlasti i ovlaštena koja su najbliža
građanima. Samo se u lokalnim
demokratijama, u okviru sistema
lokalne samouprave, kroz demokratske
izabrane organe može osiguratai
zajednički život u skladu sa
historijskim tradicijama o zajedničkom
življenju, suživotu i uz uvažavanje
različitosti među našim narodima.
- Sistem parlamentarne demokratije -
Parlamentarna demokratija je oblik
predstavničke demokratije ( narod
predstavljaju izričito izabrani
predstavnici naroda ) , odnosno, sistem
vlasti parlamentarizma, kojeg
obilježava parlament ili sabor koji je
prethodno slobodno izabran od građana
države i donosi odluke o glavnim
političkim pitanjima Kroz
parlamentarne izbore na kojima
glasačko tijelo građana , od koje
proizilazi pučka suverenost i koji biraju
državnu vlast proizilazi legitimnost
sabora. Alternativni oblik izravne
demokratije predstavlja predstavnička
demokratija, gdje o temeljnim
političkim odlukama odlučuje narod
izravnim glasanjem. Slučaj u
parlamentarnim demokratijama u
pojedinačnim slučajevima odluke
donosi biračko tijelo putem
referenduma . Vladu kontrolira sabor .
Vlada je odgovorna Parlamentu i ona
odabire Premijera , nekad i druge
članove vlade, a može im se izreći
nepovjerenje. Parlament je odgovoran
za zakonodavstvo ( zakonodavna vlast
. Parlamentarne demokratije mogu biti
monarhije ( npr . Norveška, Španija,
Holandija ) i republike ( npr.
Njemačka, Mađarska, Hrvatska ) . U
parlamentarno demokratskim
republikama , predsjednika države
obično bira parlament . Predsjednik
ima reprezentativne funkcije u oba
oblika države. Zastupnici u
parlamentarnim demokratijama imaju
slobodni mandat tj. oni su slobodni
zastupnici naroda i nisu vezani za
ugovore. Zastupnici mogu biti kažnjeni
od strane birača samo ne – reizborom
kod slijedećih izbora i oni su obavezni
prema njihovoj savjesti za svoje odluke
.
Sila i prijetnja - Upotreba sile i
prijetnje ima dvostruki značaj:
- mogu biti upotrijebljene pri izvršenju
pojedinih prekršaja, što može uticati na
težinu delikta prilikom odmjeravanja
kazne. Kod nekih prekršaja sila i
prijetnja mogu biti određene kao bitna
obilježja,
-silom i prijetnjom neko može biti
prinuđen da izvrši prekršaj u kom
slučaju se postavlja pitanje postojanja
prekršaja .
Sila je upotreba fizičke snage prema
nekom licu kako bi se primoralo da
nešto učini ili neučini.
Sila može da bude apsolutna i
kompulzivna:
- apsolutna sila isključuje postojanje i
donošenje odluke,
- kod kompulzivne sile lice ima
mogućnost da donosi odluku, ali će
dejstvom sile njegova odluka biti
izmjenjena/iznuđena.
Prijetnja je izjava nekog lica nekom
drugom licu stavlja u izgled neko zlo.
104
Potrebno je da prijetnja bude ozbiljna i
moguća, ito posmatrano sa aspekta lica
kome se prijeti . Sila i prijetnja koje su
upotrijebljene da bi se izvršio neki
prekršaj su
osnov isključenja protivpravnosti i
postojanja prekršaja. Zakonodavac ne
pravi razliku između apsolutne i
kompulzivne sile. Kao izvršilac
prekršaja smatraće se lice koje je
upotrijebilo silu, odnosno prijetnju.
Saizvršilaštvo - zahtijeva
učestvovanje više lica u izvršenju
radnje prekršaja (sa objektivne strane)
kao i njihovu svijest o zajedničkom
djelovanju (subjektivni element).
Ukoliko je saizvršilac učestvovao u
izvršenju prekršaja nekom drugom
radnjom a ne radnjom izvršenja, zbog
slabijeg intenziteta objektivnog osnova,
zahtijeva se jači subjektivni, odnosno
prethodni dogovor i odluka o
zajedničkom izvršenju prekršaja.
Prividno saizvršilaštvo postoji kada
više lica ostvaruju isti prekršaj ali bez
prethodnog dogovora.
Sukcesivno saizvršilaštvo postoji kad
više lica učestvuju u radnji izvršenja
smjenjujući se u vršenju djelatnosti.
Nužno saizvršilaštvo ne postoji,
odnosno kod prekršaja koji ne postoji
ako u njegovom izvršenju neučestvuje
više lica, ovo predstavlja bitan
elemenat konkretnog prekršaja i uslov
za njegovo postojanje, pa se shodno
tome ne rješava primjenom pravila o
saizvršilaštvu kao institutu općeg dijela
.Saizvršilaštvo može biti učinjeno sa
umišljajem ili iz nehata
(za razliku od druga dva oblika
saučesništva kod kojih se zahtijeva
umišljaj).
Saizvršilac će se kazniti istom onom
kaznom koja je predviđena za učinioca
određenog prekršaja.
Snošenje troškova u upravnom
postupku –Vođenjem upravnog
postupka nastaju određeni materijalni
troškovi, kako kod organa koji vodi
postupak, tako i kod stranaka i drugih
lica koja učestvuju u postupku.
Troškovi se dijele na opće i posebne
troškove. Opći troškovi su troškovi
rada organa (smještaja, održavanja,
nabavke opreme, sredstava za plate
službenika i sl.), i to nisu troškovi koji
ulaze u pojam troškova upravnog
postupka. U taj pojam ulaze samo
posebni troškovi, kao izdaci u gotovom
novcu, a to su: izdaci za putne troškove
službenih lica, izdaci za svjedoke,
vještake, tumače, uviđaj, oglase i sl., a
koji su nastali vođenjem određenog
upravnog postupka. Troškove upravnog
postupka snosi ona stranka koja je
izazvala postupak, a na čiju štetu je
postupak okončan. Ali troškovi za
pravno zastupanje naknađuju se samo
ako je takvo zastupanje bilo nužno i
opravdano. Ako je postupak okončan
poravnanjem, a poravnanjem nije
riješeno i pitanje troškova, svaka
stranka snosi svoje troškove. U
jednostranačkim upravnim stvarima
sve troškove snosi stranka na čiji
zahtjev i u čijem interesu se vodi
postupak. Troškove postupka
pokrenutog po službenoj dužnosti, koji
je okončan povoljno za stranku, snosi
organ koji je pokrenuo postupak. Osim
toga, svako lice, koje je učestvovalo u
upravnom postupku, dužno je snositi
sve troškove koje uzrokuje svojom
krivnjom ili obiješću. Posebne troškove
predstavljaju i troškovi postupka
105
izvršenja i njih po pravilu snosi
izvršenik. Ako se od njega ne mogu
naplatiti, onda ih snosi stranka po čijem
je prijedlogu izvršenje provedeno.
Stranka je dužna zahtjev za naknadu
troškova podnijeti prije donošenja
rješenja kojim se rješava upravna stvar,
u protivnom gubi pravo na naknadu
troškova. Svjedoci, vještaci i tumači
dužni su postaviti zahtjev za naknadu,
odnosno nagradu pri obavljanju radnje
u kojoj učestvuju, a ako to ne učine i
pored upozorenja organa, gube to
pravo. Iznos naknade utvrđuje se
zaključkom protiv kojeg je dopuštena
posebna žalba. Organ koji vodi
postupak, koji se pokreće po zahtjevu
stranke, može zaključkom naložiti
polaganje određenog iznosa za pokriće
posebnih izdataka, npr. vještačenje,
dolasci svjedoka. Ako stranka u
određenom roku ne položi taj iznos,
organ može odustati od izvođenja tih
dokaza ili postupak obustaviti, osim,
ako vođenje postupka, odnosno
njegovo produženje zahtijeva javni
interes. O troškovima se odlučuje
rješenjem kojim se postupak okončava,
ili posebnim zaključkom, ako je tako
određenim rješenjem kojim je odlučeno
o glavnoj stvari. Rješenjem, odnosno
zaključkom određuje se ko snosi
troškove postupka, njihov iznos i kome
se i u kom roku imaju isplatiti. Stranka
može biti oslobođena od obaveze
plaćanja troškova u cjelini ili
djelimično, ako ne može podnijeti te
troškove bez štete po nužno
izdržavanje svoje porodice i sebe, o
čemu zaključkom odlučuje organ koji
vodi postupak, a na prijedlog stranke i
na osnovu uvjerenja o imovnom stanju
stranke izdatog od nadležnog organa.
Strani državljani imaju pravo na
oslobađanje od troškova samo pod
uslovom uzajamnosti. Protiv zaključka
o odbijanju zahtjeva i zaključka o
ukidanju oslobađanja od plaćanja
troškova (ako se u toku postupka
promijene okolnosti tako da više ne
postoje razlozi za oslobađanje), može
se izjaviti posebna žalba.
Sistem prekršajnog prava –
Prekršajno pravo je , u djelu koji
obuhvata institute i načela, regulisan
Zakonom o prekršajima, i taj dio se,
ujedno, zove opštim djelom
prekršajnog prava. Ono što čini drugi
dio sistema prekršajnog prava, koji se
naziva posebni dio, čine niz
pojedinačnih zakonskih i podzakonskih
odredaba iz različitih zbirki propisa ,
koje regulišu raznovrsne oblasti
društvenog života. Oba navedena djela
čine materijalno prekršajno pravo.
Treći dio prekršajnog prava čini
izvršno prekšajno pravo kojem je
zadatak da se bavi izvršenjem izrečenih
prekršajnih sankcija.
Stvarna nadležnost u prekršajnom
postupku - Stvarna nadležnost
prvostepenog prekršajnog suda je
njegovo pravo i dužnost da u zakonito
pokrenutom i sprovedenom postupku
razjasni i razriješi konkretnu prekršajnu
stvar. U stvarnu nadležnost suda ulaze
sve prekršajne stvari osim onih koje su
u nadležnosti organa uprave na osnovu
posebnih propisa. U stvarnu nadležnost
Višeg prekršajnog suda
spada:
- odlučivanje o žalbama na odluke
prvostepenog prekršajnog suda,
- odlučivanje o žalbama na odluke koje
donose organi uprave u prvostepenom
postupku,
- odlučivanje o sukobu i prenošenju
mjesne nadležnosti sudova,
106
- drugi poslovi određeni zakonom (kao
što su pregledanje i praćenje rada
sudova, pribavljanje od sudova
podataka i izvještaja potrebnih za
praćenje prekršajne prakse, primjenu
zakona i drugih propisa, itd.)
Saslušanje okrivljenog - Prekršajni
postupak se vodi da bi se utvrdilo da li
je okrivljeni učinio prekršaj i da li je
odgovoran za njega, tako da je
saslušanje okrivljenog jedno od
najvažnijih dokaznih sredstava.
Saslušanje okrivljenog je istovremeno i
njegova odbrana. Forma saslušanja je
po pravilu usmena. Sud je dužan da
prilikom prvog ispitivanja okrivljenog
pouči o pravu da ima
branioca koji prisustvuje njegovom
saslušanju. Međutim, okrivljeni može
biti saslušan i bez branioca ukoliko se
branilac nije pojavio iako je
obaviješten, ili ukoliko okrivljeni nije
obezbijedio branioca. Ukoliko
okrivljeni nije bio poučen o pravu na
branioca ili o pravu da bude saslušan u
prisutvu branioca, na njegovoj izjavi se
ne može zasnivati odluka. Kad se
okrivljeni prvi put saslušava pitaće se
za lično ime, nadimak, ime jednog od
roditelja, mjesto i datum rođenja,
državljanstvo, zanimanje, adresu,
porodične prilike, stepen stručne
spreme, da li je služio vojsku, da li je
osuđivan ili prekršajno kažnjavan i za
šta, da li se protiv njega vodi krivični
ili prekršajni postupak i za koje djelo, a
ako je maloljetan, i ko mu je zakonski
zastupnik. Okrivljenom se saopštava za
šta se okrivljuje i poziva se da navede
sve što ima u svoju odbranu
.Okrivljenom se mora omogućiti da
iznese sve što ima u svoju odbranu.
Nakon toga mu se postavljaju pitanja
kako bi se otklonile nejasnoće ili
protivrječnosti i popunile praznine.
Prilikom saslušanja okrivljenog,
isključena je svaka sila, prijetnja,
obmana, obećanje, iznuda u cilju da se
dođe do izjave. Na izjavi ili priznanju
pribavljenom, na ovaj način se ne može
zasnivati odluka. Saslušanje može biti
obavljeno i pred organom koji ne vodi
prekršajni postupak ukoliko okrivljeni
ima prebivalište ili boravište van
područja suda, odnosno organa uprave.
U slučaju da se iskazi svjedoka i
saokrivljenih ne slažu sa iskazom
okrivljenog, moguće je suočavanje, pri
čemu se tok suočenja i izjave unose u
zapisnik. Ispitivanje može biti
obavljeno i preko tumača ili na drugi
poseban način, ( npr. gluhom licu će se
pitanja postaviti pismeno, nijemi će se
pozvati da pismeno odgovore itd ).
Saslušanje svjedoka - Svjedočenje
je dokazno sredstvo kojim se dolazi do
iskaza svjedoka koji služi kao dokaz u
prekršajnom postupku. Svjedok je
fizičko lice kome su poznate određene
činjenice koje su od značaja za
postupak i povodom kojih se poziva da
da svoj iskaz. Za svojstvo svjedoka je
bitno da lice ima sposobnost da uočava
činjenice i da ih reprodukuje. Osnovni
kriterijum za razlikovanje svjedoka je
način saznavanja činjenica. Svjedoci
koji su neposredno (svojim opažanjem)
saznali neku činjenicu imaju status
pravih svjedoka.
Saslušanje svjedoka se sastoji iz
nekoliko faza:
- pozivanje svjedoka se vrši
dostavljanjem pismenog poziva, u
kome se obavezno navodi lično ime i
zanimanje svedoka, vrijeme i mjesto
dolaska, prekršajni predmet, naznaka
da se poziva u svojstvu svjedoka i
upozorenje o posljedicama koje mogu
107
da nastupe u slučaju neodazivanja. Lica
koja se iz nekih razloga (bolesti,
starosti) ne mogu odazvati pozivu,
mogu biti saslušana u stanu gdje žive.
Pozivanje maloljetnih lica, koja nisu
navršila 16 godina, se vrši preko
zakonskog zastupnika,
- odazivanje pozivu, u protivnom može
biti prinudno doveden i novčano
kažnjen ukoliko ne opravda svoj
izostanak,
- davanje iskaza o činjenicama koje su
mu poznate, pred prvostepenim
prekršajnim organom, osim u slučaju
kada ima prebivalište van područja
organa koji vodi postupak. U tom
slučaju se saslušanje može obaviti pred
drugim organom na čijem području
svjedok ima prebivalište ili boravište.
Svjedoci se ispituju bez prisustva
drugih svjedoka. Dužni su da govore
istinu, davanje lažnog iskaza je
krivično djelo. Svjedok se pita za lično
ime, ime oca, godine starosti, mjesto
rođenja i prebivališta, zanimanje i
njegov odnos sa okrivljenim i
oštećenim. Nakon utvrđenog identiteta,
svjedok se poziva da iznese sve što mu
je poznato o prekršajnoj stvari, a potom
mu se radi dopune i razjašnjenja
postavljaju pitanja. Svjedok se uvek
mora pitati odakle mu je poznato ono o
čemu je svjedočio.
Zabrana svedočenja se primjenjuje na
lice koje bi svojim iskazom povrijedilo
dužnost čuvanja službene ili vojne
tajne (dok ga nadležni organ ne
oslobodi te dužnosti) i branilac
okrivljenog o onome što mu je
okrivljeni kao svom braniocu rekao
(osim ako sam okrivljeni to zahtijeva).
Oslobođenje od dužnosti svjedočenja
se odnosi na bračnog druga, srodnike u
pravoj liniji, u pobočnoj do trećeg
stepena, srodnici po tazbini do drugog
stepena, usvojenik i usvojitelj, kao i
vjerski ispovjednik o onome što mu je
okrivljeni ispovijedio. Sud je dužan da
ova lica upozori da ne moraju
svjedočiti. Uskraćivanje davanja
odgovora na pojedina pitanja je
moguće ukoliko bi svjedok time sebe
ili, svog bliskog srodnika izložio teškoj
sramoti, znatnoj, materijalnoj šteti ili
krivičnom gonjenju.
Kazne su sljedeće: novčana kazna za
neodazivanje na poziv ili neopravdano
udaljavanje sa mjesta gdje svjedok
treba da bude saslušan, za odbijanje
davanja iskaza, kao i za troškove koji
su izazvani ovakvim ponašanjem. U
slučaju neplaćanja novčana kazna i
troškovi se naplaćuju prinudnim putem.
Sociološki smjerovi izučavanja
uprave – Korijen tih smjerova izvire iz
kritike klasične škole, kao i iz otpora
jednostranosti psihološke škole , koja
nije uspjela putem analize ljudskog
ponašanja kod objašnjenja društvenih
pojava u vezi sa djelovanjem
organizacije kao cjeline. Kako su
psihološki smjerovi izučavanja
organizacije otvorili veliki broj
problema psihološkog značaja u
postupanju ljudi koji rade u
organizaciji, tako su sociološki
smjerovi otvorili poglede iz
organizacije u njenu okolinu, u odnosu
među “organizacijama kao sistemima i
pojedinicima kao njhivoim članovima i
među organizacijama kao socijalnim
sistemima . Od velikog značaja bilo je
oslanjanje na generalnu teoriju sistema
, koja je sredinom tog stoljeća postala
nekakva ukupna metoda i ukupan jezik
za cijeli niz nauka – medicinske i
društvene, prirodne, tehničke, s tim da
njena primarna saznanja izviru iz
bioloških nauka. S druge strane se
108
pojam upravljanja širi i na druga
područja : medicinska, biološka i
tehnička područja, tj. djelatnosti
pomoću kojih se određeni sistemi
gibaju prema određenim ciljevima.
Pokazala se dvojna uloga organizacije:
- kao socijalnog sistema odnosa u
upravljanju organizacije i
- kao instrumenta za ostvarenje
određenih ciljeva u širem sistemu
države ( pri čemu su ciljevi potekli od
ljudi iz organizacije ) .
Sistemsku metodu izučavanja unijeli su
u upravne nauke i sociologiju najprije
američki naučnici Katz, Kahn i R.
Merton. T. Persons. Druga dimenzija
spoznaje sociološkog smjera
izučavanja uprave jeste spoznaja o
potrebi istorijskog i kompleksnog
izučavanja uprave. Maks Vebera je
interesovao istorijski razvoj
organizacije , i može se reći da je on
bio u tom pogledu iznimka,
Novi sociološki smjerovi izučavanja
utvrđuju da je sposobnost organizacije
da opstane u vremenu i prostoru, isto
tako značajna, kao i njen trenutni
uspjeh u datom momentu.
Treća dimenzija spoznaje jeste u
otklanjanju pregrade između različitih
područja upravljanja . Tako više nema
velike i primjetne razlike između
upravljanja u privredi i upravljanja
državom. Time je pružena osnova za
nestanak opće Teorije upravljanja koja
je jednako upotrbljiva za sva društvena
područja, Primjer takvog posmatranja
je npr. Personova šema organizacijskih
nivoa ( tehničkih, institucionalnih i
insturmentalnih) koja je upotrebljiva za
sve organizacije na svim društvenim
područjima.
Subjekti i uslovi prekršajne
odgovornosti - Subjekti mogu biti:
- aktivni (učinioci),
- pasivni (ugroženi, povrijeđeni).
Zakonom o prekršajima kao subjekti su
određeni:-
- fizičko lice,
- pravno lice,
- odgovorno lice u pravnom licu,
- odgovorno lice u državnom organu,
organu teritorijalne autonomije ili
jedinice lokalne samouprave,
- preduzetnik (fizičko lice koje obavlja
zakonom dozvoljenu privrednu
djelatnost radi sticanja dobiti).
Fizičko lice može biti izvršilac svakog
prekršaja, dok pravno lice i odgovorno
lice u pravnom licu mogu izvršiti samo
prekršaje u oblasti privrednog i
finansijskog poslovanja.
Uslovi prekršajne odgovornosti
Subjekti mogu biti odgovorni za
prekršaj samo kada je to propisom
predviđeno,
-lica mlađa od 14 godina ne mogu biti
prekršajno odgovorna. Umjesto njih
odgovaraju roditelji, odnosno zakonski
staraoci,
- odgovornost pravnog lica izvodi se iz
subjektivne odgovornosti neposrednih
izvršilaca, odnosno lica koja postupaju
u ime pravnog lica, kao što su:
odgovorno lice, organ upravljanja ili
ovlašćeno lice. Odgovornost ovih lica
ne prestaje prestankom radnog odnosa
u pravnom licu.
- pravno lice koje se nalazi u stečaju ili
likvidaciji nije oslobođeno od poslova
koji su ranije započeti pa ih treba
završiti radi sprječavanja nastupanja
štete, ili radi rješavanja tekućih pitanja
raspolaganja imovinom. S obzirom na
to da se radi o dužniku koji ne može
da realizuje svoja
dugovanja,zakonodavac je isključio
mogućnost kažnjavanja. Može se samo
izreći zaštitna mjera oduzimanja
109
predmeta i mjera oduzimanja
imovinske koristi. Ovdje je napravljen
izuzetak od pravila da se zaštitna mjera
može izreći samo uz kaznu ili
opomenu,
- strana lica odgovaraju za prekršaj kao
i odgovarajuća domaća lica.
Spajanje stvari u jedan postupak -
Ako se prava i obaveze stranaka
zasnivaju na istom ili sličnom
činjeničnom stanju i na istom pravnom
osnovu, i ako je organ koji vodi
postupak u pogledu svih predmeta
stvarno nadležan, može se pokrenuti i
voditi jedan postupak i onda kad se radi
o pravima i obavezama više stranaka.
Pod istim uslovima jedna stranka ili
više stranaka mogu u jednom postupku
ostvarivati i više različitih zahtjeva. O
vođenju jednog postupka organ će
donijeti zaključak protiv kojeg se može
izjaviti žalba, ( osim ako je zaključak
donio drugostepeni organ) . Pod
spajanjem stvari u jedan postupak
smatra se i slučaj kada se postupak
pokreće prema večem broju nepoznatih
ili neodredivih lica, ako se radi o bitno
istom zahtjevu prema svima njima. U
svakom slučaju, spajanjem više stvari u
jedan postupak, svaka stranka
samostalno preduzima sve procesne
radnje .
Stvarna zabluda - Zabluda u
najširem smislu je nepostojanje svijesti,
ili postojanje pogrešne svijesti o nekim
okolnostima. Stvarna zabluda je
nedostatak svjesnosti ili pogrešna
predstava o stvarnim okolnostima
učinjenog djela. Ona isključuje krivicu
individualnog lica, ali ne i odgovornost
pravnog lica u kojem je fizičko lice
zaposleno.
Prema Zakonu o prekršajima stvarna
zabluda postoji kada je učinilac u
vrijeme izvršenja prekršaja bio svjestan
svih stvarnih obilježja djela koje čini,
ali je pogrešno vjerovao da postoje
okolnosti koje bi, kad bi stvarno
postojale, činile učinjenu radnju
dozvoljenom (npr. putativna nužna
odbrana) .
Središnja i lokalna tijela državne
uprave – Središnji organi uprave
imaju sjedište u političkom sjedištu
države, tj. federalne jedinice. U
federalnim državama mogu postojati
dvije vrste centralnih organa –
federalni i savezni organi uprave.
Dopunski kriterij je pravno-
organizacijskog karaktera. Svodi se na
to što u vršenju državne uprave
preovladava volja, pravo višeg organa
u odnosu na druge, niže , njima
podređene organe. Kombinacijom
pravno-organizacijskog i teritorijalnog
kriterija dolazi do sadržine pojma
najviših – vrhovnih organa uprave. Na
određenom nivou vlasti, kao najviši
organ državne uprave, javlja se
najčešće vlada ukoliko se prihvate
principi trodiobe državne vlasti.
Lokalni organi uprave, u okviru
ustanovljenog sistema lokalne
samouprave, vrše poslove iz svoje
nadležnosti u određenom odnosu
prema organima centralne uprave,
odnosno organima uprave federalnih
jedinica, ( ako je u pitanju federacija ) .
Ovi odnosi imaju veći ili manji stepen
hijerarhije, što ovisi od primjene
principa centralizacije, odnosno
decentralizacije.
Spoljnotrgovinski prekršaji,
devizni prekršaji, i prekršaji iz
oblasti kreditnih odnosa s
110
inostranstvom – Spoljnotrgovinsko
poslovanje je spoljnotrgovinski promet
i obavljanje privrednih djelatnosti u
inostranstvu. To je promet robe i usluga
između domaćih pravnih lica i stranih
pravnih i fizičkih lica.
Spoljnotrgovinsko poslovanje je
regulisano Zakonom o
spoljnotrgovinskom poslovanju.
Ovlaštenje za obavljanje ovih poslova
ima samo pravno lice koje ispunjava
odgovarajuće uslove, a koje je prije
svega kao takvo upisano u sudski
registar. Drugi dio spoljnotrgovinskog
poslovanja se odnosi na obavljanje
privrednih djelatnosti u inostranstvu, u
skladu sa propisima zemlje u kojoj se
obavljaju.
Grupni zaštitni objekat je
spoljnotrgovinsko poslovanje. Izvršioci
su domaća pravna lica i odgovorna lica
u njima, domaći preduzetnici i domaća
istrana fizička lica.
Radnja izvršenja je najčešće
predviđena u formi činjenja. Posljedica
se javlja u nanošenju štete državnim
prihodima ili pojedinim subjektima
spoljnotrgovinskog prometa. Krivica
kao oblik vinosti najčešće se zahtijeva
umišljaj.
Kazna je novčana, i to određivanjem
minimuma i maksimuma za pojedini
prekršaj, kao i određivanjem visine
iznosa srazmjerno iznosu pričinjene
štete, neizvršene obaveze ili vrijednosti
robe. Opšti maksimum je određen u
vrijednosti do dvadesetostrukog iznosa
od vrijednosti koja služi za
određivanje. Zaštitne mjere predviđene
za ovu grupu prekršaja su oduzimanje
predmeta i zabrana vršenja samostalne
djelatnosti.
Devizno poslovanje je način plaćanja i
naplaćivanja u poslovanju sa
inostranstvom kao i obavljanje drugih
privrednih djelatnosti sa inostranstvom.
Devize su potraživanja u inostranstvu
koja glase na stranu valutu kao
efektivni strani novac. Devizno
poslovanje je regulisano Zakonom o
deviznom poslovanju. Zaštitni objekt je
devizno i jedinstveno tržište. Izvršioci
su fizička, pravna lica, odgovorna lica
u pravnom licu, preduzetnici. Radnja je
pretežno u formi činjenja.
Posljedice se ogledaju u oštećenju
državne imovine pravnih lica ili u
ugrožavanju normalnog funkcionisanja
deviznog poslovanja. Kod krivice
pretežno se traži umišljaj. Sankcije su
novčane kazne, predviđene u formi
minimuma i maksimuma kao i u
srazmjeri sa vrijednostima na osnovu
kojih se utvrđuje visina kazne.
Zaštitne mjere su zabrana obavljanja
djelatnosti za pravna lica i zabrana
obavljanja samostalne djelatnosti za
preduzetnike.
Najčešći prekršaji u ovoj oblasti su:
- Kupoprodaja prava izvoza;
- Fiktivni izvoz i uvoz robe i usluga;
- Nezakoniti mjenjački poslovi;
- Špekulacije na berzama;
- Nedozvoljena trgovina devizama;
- Krijumčarenje novca itd.
Kredit je dužničko-povjerilački odnos
zasnovan na ustupanju prava
raspolaganja novcem, od strane
povjerioca, dužniku na određeno vreme
i pod uslovima određenim ugovorom o
kreditu. Krediti se pojavljuju u formi
finansijskih, komercijalnih i robnih.
Pojedinačni prekršaji u ovoj oblasti
Zaključenje kreditnog posla protivno
odredbama Zakona i neregistrovanje
ugovora o kreditnom poslu, jemstva,
garancija, ili nepodnošenje
obavještenja o namjeni zaključenja
ugovora.
111

Stranačka legitimacija stranke u
upravnom postupku – Stranačka
legitimacija ( legitimatio ad causam )
označava specijalan odnos javnog lica
prema konkretnoj upravnoj stvari,
odnosno konkretnom predmetu
postupka. Stranačku legitimaciju ima u
prvom redu lice po čijem zahtjevu je
pokrenut postupak ili lice protiv koga
se vodi postupak, kao i lice koje radi
zaštite svojih prava ili pravnih interesa
imaju pravo da učestvuju u postupku
.Organ koji vodi postupak dužan je, u
toku cijelog postupka, po službenoj
dužnosti voditi računa da li lice, koje se
pojavljuje kao stranka, može biti
stranka u postupku i da li stranku
zastupa njen zakonski zastupnik,
odnosno ovlašteni predstavnik .
Saobraćajni prekršaji - Štetne
posljedice koje proizilaze iz odvijanja
saobraćaja obuhvataju smrtne povrede,
tjelesne povrede i velike materijalne
štete. Među uzroke negativnih efekata
saobraćaja treba navesti i nagli porast
prevoznih sredstava,nedovoljan broj
adekvatnih saobraćajnica i tehnička
neispravnost vozila. Treba navesti i
subjektivne faktore, kao što su
nepridržavanje sabraćajnih propisa,
neposjedovanje adekvatne opšte i
saobraćajne kulture, fizička ili psihička
nesposobnost za vožnju,
alkoholisanost, drogiranost i
agresivnost u vožnji. Radi otklanjanja
negativnih uzroka objektivne prirode,
preduzima se niz mjera tehničkog
karaktera. Što se tiče uzroka
subjektivne prirode, nepridržavanje
saobraćajnih propisa je najčešći uzrok
nezgoda u saobraćaju, zato se poseban
akcenat stavlja na kaznenopravnu
zaštitu s ciljem obezbjeđenja
poštovanja saobraćajnih propisa.
Kaznenopravna zaštita obezbeđuje se
propisima krivičnog, prekršajnog i
privrednoprestupnog prava.
Regulisano Zakonom o osnovama
bezbijednosti saobraćaja na javnim
putevima:
- grupni zaštitni objekat je saobraćaj i
opća sigurnost ljudi i imovine,
- radnja izvršenja može biti i činjenje i
nečinjenje,
- posljedice se ogledaju u apstraktnoj
opasnosti, a kod pojedinih prekršaja iz
ove grupe se javlja i konkretna
opasnost i povreda,
- izvršioci mogu biti svi prekršajni
subjekti, odnosno fizička lica, pravna
lica, odgovorna lica u pravnom licu i
preduzetnici.
- uglavnom se prekršaji ove grupe čine
iz nehata ali to ne isključuje i
mogućnost umišljajnog postupanja,
- novčana kazna i kazna zatvora, koja
je za najteže prekršaje propisana i u
najdužem trajanju od 60 dana,
- zaštitna mjera zabrane upravljanja
motornim vozilom, a može se izreći uz
kaznu ili opomenu,kao i samostalno.
Pored ove predviđene su još dvije
posebne zaštitne mjere koje se mogu
izreći uz kaznu. To je, najprije, mjera
koja se sastoji u obavezi prisustvovanja
predavanjima i prikazivanju filmova o
posljedicama koje proističu iz
nepoštovanja ili nepoznavanja
saobaćajnih propisa. Druga zaštitna
mjera je upućivanje učinioca prekršaja
na provjeru znanja saobraćajnih
propisa, saobraćajnih znakova i
vještine upravljanja motornim vozilom.
Obje ove mjere se mogu izreći zajedno
sa zaštitnom mjerom zabrane
upravljanja motornim vozilom.
Pojedinačni prekršaji iz ove grupe:
112
- Saobraćajni prekršaji su
sistematizovani u lakše i teže i izvršene
od raznih subjekata.
Stranačka sposobnost stranke u
upravnom postupku – Stranačka
sposobnost je sposobnost u jednoj
upravnoj stvari zahtijevati pokretanje
postupka ili biti onaj protiv koga se
vodi postupak ili imati pravo
učestvovanja u postupku radi zaštite
svojih prava , dužnosti i pravnih
interesa. Stranačka sposobnost
odgovara pravnoj sposobnosti u oblasti
materijalnog prava. Opštu pravnu
sposobnost u upravnom postupku
imaju sva fizička i pravna lica (
privredna društva, ustanove, banke , i
dr. ) . Stranačku sposobnost mogu imati
i drugi subjekti koji nemaju svojstvo
pravnog lica, kao što su državni organi,
poslovna udruženja, organizacije i
zajednice, sindikalna organizacija i dr.
). Umrlo lice ne može biti stranka u
postupku, jer je nastupanjem smrti
prestala njegova stranačka sposobnost.
Stranka u postupku - Stranka je
osoba prema čijem zahtjevu se vodi
postupak; prema kojoj se vodi
postupak; i osoba koja ima pravni
interes da sudjeluje u postupku (ona
mora dokazati svoj pravni interes).
Razlikujemo tri grupe stranaka :
- aktivna ( pod kojom se
podrazumijeva lice po čijem zahtjevu
je pokrenut upravni postupak) ,
- pasivna ( pod kojom se
podrazumijeva lice protiv koga se vodi
upravni postupak ) i
- uzgredna ili intervenijent ( pod kojom
se podrazumijeva lice koje radi zaštite
svojih prava ili pravnih interesa ima
pravno da učestvuje u upravnom
postupku ) .
Svaka fizička i pravna osoba, ali i
skupina ljudi koje nemaju pravnu
sposobnost, ali mogu biti nositeljem
prava i obaveza o kojima se u postupku
rješava ( npr. stranari neke zgrade) i
imaju neku zajedničku poveznicu
mogu učestvovati kao stranka u
upravnom postupku .
Radnje u postupku mogu poduzimati
po iziričitoj zakonskoj odredbi :
- osobe s ogrnaičenom poslovnom
sposobnošću kad im se na temelju
zakona priznaje ograničena poslovna
sposobnost u upravnoj stvari koje je
predmet postupka ,
- potpuno poslovno sposobne osobe.
Tri pretpostavke koje su jako bitne za
stranačko djelovanje su :
- postupovna sposobnost – sposobnost
s postupovnopravnim učinkom
samostalno preduzimati radnje u
postupku ,
- stranačka legitimacija – ovlaštenje
osobe da može kao stranka učestvovati
u postupku,
- stranačka sposobnost – sposobnost
biti nositeljem posupovnopravnih prava
i dužnosti.
Zastupanje predstavljaju sve one
situacije u kojima postupovne radnje ne
poduzima stranka nego umjesto nje to
čini neko drugi. Tim radnjama se
ostvaruje pravni učinak kao da ih je
poduzela sama stranka .
ZUP poznaje četiri vrte zastupanja, a to
su :
- zastupanje preko punomoćnika,
- privremeni zastupnik,
- zakonsko zastupanje ,
- zajedničko predstavljanje (
postupovna zajednica ) .
Zastupnik je dužan podnijeti dokaz o
ovlasti za zastupanje .
113

Stranke u upravnom sporu - su :
- tuženik,
- tužitelj i
- zainteresirane treće osobe.
Tuženik u upravnom sporu je ona
strana čiji se akt osporava, odnosno
donositelj upravnog akta. U tzv.
složenim upravnim aktima ( u čijem su
donošenju sudjelovala dva ili više tijela
) tuženik je ono tijelo koje je
neposredno izdalo rješenje. Ako se
upravni akt pokreće zato što tijelo
uopće nije donijelo odgovarajući
upravni akt ( šutnja uprave ) , tuženik
je tijelo koje je bilo dužno i ovlašteno
takav akt donijeti.
Tužitelj u upravnom sporu može biti
pravna osoba, organizacija, pojedinac,
naselje, skupina osoba, itd, koji smatra
da mu je pravnim aktom povrijeđeno
neko pravo ili neposredni lični interes
utemeljen na zakonu. Interes mora biti
neposredan , što znači da mora biti u
neposrednoj vezi s odlukom u
upravnom aktu; mora biti zasnovan na
zakonu, tj . da proizilazi iz zakona i
mora biti osoban , što znači da mora
biti vezan za samu osobu tužitelja.
Takav interes imaće svako ko je kao
stranka sudjelovao u upravnom
postupku.
ZUS propisuje uvjete pod kojima i
određeni i drugi subjekti mogu
pokrenuti upravni spor :
- ako je upravnim aktom povrijeđen
zakon u korist pojedinca ili
organizacije odnosno jedinice lokalne
samouprave i druge pravne osobe,
upravni spor može pokrenuti nadležni
državni odvjetnik ili drugo zakonom
ovlašteno tijelo;
- ako je upravnim aktom povrijeđen
zakon na štetu jedinice lokalne
samouprave, odnosno organizacije koju
on po zakonu zastupa, upravni spor
može pokrenuti i javni pravobranitelj,
- kad je organ jedinice lokalne
samouprave ili organizacije rješavao u
prvom stepenu u određenoj upravnoj
stvari, a o žalbi protiv takvog akta
rješavao je organ druge jedinice
lokalne samouprave ili organizacije,
upravni spor može pokrenuti i organ
jedinice lokalne samouprave ili
organizacije koji je rješavao u prvom
stepenu ( ako smatra da mu je
drugostupanjskim aktom povrijeđeno
neko samoupravno pravo ) .
Zainteresirana treća osoba je ona kojoj
bi poništaj osporenog upravnog akta
bio neposredno na štetu (mora imati
pravni interes. To može biti svaka
pravna i fizička osoba koja u sporu ima
položaj stranke. Njen stranački interes
usmjeren je na to da upravni akt ostane
u svom prvobitnom stranju , tj. onakav
kakav jest .
Stručne oblasti – Pod stručnom
oblasti podrazumijeva se veća skupina
neautoritativnih upravnih i drugih
stručnih poslova koji se obavljaju u
okviru organa i organizacija koji
obavljaju poslove od interesa za
društveno-političku zajednicu , i koji
čine zasebnu cjelinu.
Diferencijacijom ovog sektora dobivaju
se ove zasebne stručne oblasti za :
- poslovi praćenja i analize cjenovnika
( zavodi za cijene ),
- društveno planiranje ( plansko-
analitički poslovi ),
- hidrometeorološki posloovi,
- društvena statistika ( statistički
poslovi ),
- poslovi unapređivanja rada uprave (
114
zavodi za javnu upravu ), i sl. .
Stručni saradnik – To je lice koje je
specijalizovano za obavljanje određene
oblasti rada u državnom organu uprave
, gdje je i zaposleno.
Stručni savjetnik – To je državni
službenik koji obavlja dužnost koja
podrazumijeva visok stepen stručnosti,
odgovornost, a za svoj rad odgovoran
je pomoćniku rukovodioca organa
državne službe.
Subjekti upravnog spora –
Povodom upravnog akta , rješavaje
upravnih sporova pretpostavlja
postojanje određene strukture koja se
sastoji iz sljedeća tri elementa :
- predmeta upravnog spora,
- stranke u upravnom sporu i
- suda koji je nadležan za vođenje
postupka u upravnom sporu.
Rješavanja upravnih sporova u FBiH i
RS u nadležnosti su kantonalnog suda i
okružnih sudova prema sjedištu
prvostepenog organa, tj. njegove
organizacione jedinice. Rješavanje
upravnih sporova koji su vezani za
upravnu djelatnost institucija BiH
pripada Sudu Bosne i Hercegovine.
Sudovi rješavaju upravne sporove u
postupcima u kojim sudi sudac
pojedinac. Samo izuzetno kada se radi
o složenim predmetima , sudovi sude u
vijećima od trojice sudaca, o čemu
odlučuje predsjednik vijeća. Sjedište
donosioca upravnog akta isključivo
određuje nadležnost kantonalnog suda
u FBiH, kao i okružnog suda u RS, dok
je nadležnost Državnog suda BiH
Zakonom o upravnim sporovima BiH
ustanovljena pred sudom Bosne i
Hercegovine.
Sudska kontrola uprave - Njeni
početci se vežu za donošenje Zakona o
upravnim sporovima. Sudska kontrola
uprave je najviši oblik pravne kontrole
prava koji se regulira posebnim
propisima. Nakon određenog perioda
uslijedilo je upotpunjavanje sudske
kontrole nad radom javne uprave koje
se ogledalo u slijedećem :
- predviđanjem mogućnosti vršenja
sudske kontrole uprave
uspostavljanjem posebne sudske
kontrole u slučajevima povrjede
ustavom prava i zajamčenih sloboda i
- uvođenjem upravno-računarskog
spora.
U upravno-sudskom postupku , po
svojim osobnostima predmeta kontrole
i uvjetima pod kojim se ostvaruje ,
mogu se razmatrati tri osnovna oblika
kontrole zakonitosti ito :
- sudska zaštita osigurava se radi
zaštite prava i sloboda građana koja su
zajamčena ustavom i u slučaju ako su
ta prava ili slobode povrijeđene
radnjom službene osobe u organu
uprave, odn. odgovorne osobe u
preduzeću, ustanovi ili drugom
pravnom licu,kojom se protivno
zakonu, neposredno ograničava ili
sprečava određenom pojedincu vršenje
takve slobode i prava,
- sudska kontrola uprave u upravnom
sporu u kojem se rješava o zakonitosti
upravnog akta koji je donio nadležni
organ,
- sudska kontrola u okviru koje se
pruža posebna zaštita građaninu čija su
prava ili osnovne slobode zajamčene
ustavom povrijeđene pojedinačnim
aktom , ako nije ostvarena druga
sudska zaštita.
115
Sudske odluke u upravnom sporu
- Postoje dvije vrste odluka koje sud
donosi u upravnom sporu :
- presudu – njome se tužba prihvata tj.
uvažava i tada se poništava upravni akt,
ili se odbija kao neosnovana,
- rješenje – donosi se onda kada postoje
razlozi za odbacivanje tužbe, njime se
rješavaju postupovna pitanja.
Svoje odluke sud donosi većinom
glasova. Postoji poseban zapisnik koji
se vodi o glasaju i vijećanju koji
potpisuje zapisničar i svi članovi
vijeća. Ako je održana usmena
rasprava, sud će odmah nakon završene
rasprave objaviti rješenje ( presudu ) ,
ujedno s najvažnijim razlozima. Sud
može odustati od usmjene objave svoje
odluke u složenim sljučajevima i
najkasnije u roku od osam dana
donijeti rješenje ( predsudu ) .
Rješenje, odnosno presuda, sadrži ime i
prezime predsjednika vijeća i članova
vijeća i zapisničara, oznaku suda,
kratko izlaganje predmeta spora i dan
kada je odluka objavljena i izrečena m
obrazloženje i pouka o pravnom lijeku
ako je dopušten i dispozitiv koji mora
biti odvojen od obrazloženja. Sud
rješava spor na osnovu čijenica
utvrđenih u upravnom postupku.
Ako sud nađe da se spor ne može
raspraviti na temelju činjenica
utvrđenih u upravnom postupku zbog
toga što u svezi s utvrđenim
činjenicama postoji :
- iz utvrđenih činjenica izveden je
nepravilan zaključak u pogledu
činjeničnog stanja,
- protivrječnost u spisima,
- nađe da se u upravnom postupku nije
vodilo računa o pravilima postupka
koja bi bila od znatne vžnosti na
rješavanje stvari , sud osporeni akt
poništava presudom,
- one su u bitnim tačkama nepotpuno
utvrđene.
Tada je nadležno tijelo dužno postupiti
onako kako je u presudi određeno i
donijeti novi upravni akt .
Izuzetno, sud može i sam utvrđivati
činjenično stranje i na podlozi
utvrđenog činjeničnog stranja donijeti
rješenje ili presudu ako :
- je na temelju javnih isprava ili drugih
dokaza u spisima predmeta očito da je
činjenično stanje drukčije od onog
utvrđenog u upravnom postupku,
- bi poništenje osporenog upravnog
akta i ponovno vođenje postupka kod
nadležnog tijela izazvalo za tužitelja
štetu koja bi se teško mogla popraviti, -
je na temelju javnih isprava ili drugih
dokaza u spisima predmeta očito da je
činjenično stanje drukčije od onog
utvrđenog u upravnom postupku,
- je u istom sporu već jednom poništen
upravni akt, a nadležni organ nije u
potpunosti postupio po presudi.Sud
utvrđuje činjenično stanje po potrebi na
raspravi, ili preko jednog člana vijeća,
ili preko drugog redovnog suda, ili
preko drugog organa. Na raspravu se
poziva i stranka.
Tužba se presudom u upravnom sporu,
ili uvažava čime se pravni akt
poništava ( stavlja izvan snage s
djelovanjem ex tunc ) ili odbija kao
neosnovana i potvrđuje upravni akt koji
je tužbom bio osporen jer je sud našao
da nema povrede zakonitosti.
Obaveznost pridržavanja sudskih
presuda znači dužnost državnih i
drugih tijela da se ponašaju u skladu sa
izrekom donesene presude. Ta obaveza
se odnosi na treće osobe i tužitelja koje
se, u postupku, pojavljuju kao stranke .
116
Sukob nadležnosti - - Situacija kada
se dva ili više javnoravnih tijela izjasne
kao mjesno nadležnim ili stvarno
nadležnim ili nenadležnim u istoj
upravnoj stvari. U tom pogledu može
biti pozitivan i negativan . O sukobu
nadležnosti odlučuje neposredno više
javnopravno tijelo ( drugostepeno tijelo
) u djelokrugu kojem se nakazi ta
upravna stvar. Ako takvog tijela nema ,
središnje tijelo državne uprave koje je
nadležno za poslove opće uprave
odlučit će o sukobu nadležnosti. Ako su
u sukobu nadležnosti tijela državne
uprave i druga državna tijela, ili tijela
državne uprave i tijela jedinica lokalne
i regionalne samouprave, ili druga
državna tijela i tijela jedinica lokalne i
regionalne samouprave, o tome će bez
odgode odlučiti sud nadležan za
upravne sporove. Postupak odlučivanja
o sukobu nadležnosti pokreće se na
prijedlog tijela koje je posljednje
rješavalo o nadležnosti ili na prijedlog
stranke. Tijelo koje rješava o sukobu
nadležnosti istodobno će poništiti
odluku koju je donijelo nenadležno
javnopravno tijelo, odnosno poništit će
odluku kojom se nadležno javnopravno
tijelo proglasilo nenadležnim, i
dostaviti predmet na rješavanje
nadležnom tijelu. Protiv odluke kojom
je riješeno o sukobu nadležnosti ne
može se izjaviti žalba niti pokrenuti
upravni spor .
Š roku od 60 dana, a nakon toga po
Šef unutrašnje organizacione
jedinice - Šef unutrašnje
organizacione jedinice koordinira
radom jedinice i odgovoran je za
organizovanje i obavljanje poslova iz
nadležnosti organizacione jedinice. On
raspoređuje poslove na državne
službenike i zaposlenike i daje bliže
upute o načinu obavljanja tih poslova,
osigurava pravovremeno, zakonito i
pravilno obavljanje svih poslova iz
nadležnosti organizacione jedinice.
Redovno, usmeno ili pismeno,
upoznaje rukovodioca osnovne
organizacione jedinice o stanju
obavljanja poslova iz svoje nadležnosti.
Upoznaje ga sa problemima koji
postoje u obavljanju tih poslova
predlažući mjere za njihovo rješavanje,
postupa prema nalozima rukovodioca
osnovne organizacione jedinice i
obavlja najsloženije poslove iz
nadležnosti unutrašnje organizacione
jedinice. Odgovoran je za korištenje
finansijskih, materijalnih i ljudskih
potencijala dodijeljenih unutrašnjoj
organizacionoj jedinici .
Šutnja uprave - Nerješavanje
postavljenog zahtjeva ili šutnja uprave
je situacija kada nadležno tijelo ne
odluči o žalbi ili ne donese rješenje o
žalbi, zbog čega se može pokrenuti
upravni spor . Nadležno tijelo je
obavezno donijeti odluku prema
zahtjevu stranke u određenom
propisanom roku . Ako drugostepeno
tijelo ne donese rješenje prema žalbi
stranke protiv prvostepenog rješenja u
ponovljenom traženju ne donese ga ni
u produženom daljnjem roku od 7
dana, stranka ima pravo za pokretanje
upravnog spora, kao da je žalba
117
odbijena. Kada sud nađe da je tužba
zbog šutnje uprave opravdana, oređuje
u kojem smislu donosi rješenje
nadležno tijelo i presudom uvažava
tužbu.
T suda nadležnog za obavljanje poslova
Tužba u upravnom sporu -- U tužbi
stoji slijedeći sadržaj :
- upravni akt protiv kojeg je tužba
upravljena ,
- lični podatci tužitelja ( ime, prezime,
zanimanje i mjesto stanovanja, tj.
sjedište i naziv ako tužbu podiže
pravna osoba) ,
- razlozi zbog kojih je tužba podignuta,
i u kojem opsegu i omjeru se predlaže
poništavanje upravnog akta .
Zakonitost osporenog akta ispituje sud
u granicama zahtjeva iz tužbe , ali pri
tome nije vezan tužbenim razlozima .
Ako je tužba nepotpuna ili
nerazumljiva, odnosno , ne sadrži sve
potrebe elemente, tužitelj će biti
pozvan od strane predsjednika vijeća
da u određenom roku otkloni
nedostatke ( ako su oni takvi da
sprječavaju daljnje postupanje ) . Sud
odbacuje tužbu rješenjem ako tužitelj
ne otkloni te nedostatke . Tužba se
podnosi u roku od trideset dana od
dana dostave upravnog akta stranci
koja podnosi tužbu . Jedini izuzetak
koji postoji je onaj kada je određeno
tijelo ovlašteno za podizanje tužbe , ali
mu upravni akt nije dostavljen . Onda
ono može podignuti tužbu u roku od 60
dana od dana dostave akta stranci u čiju
je korist akt donesen. Rok od 30 dana,
odnosno 60 dana je nepodruživ i
zakonsi je ( ako bi se tužba podnijela
nakon proteka tih rokova, biti će
odbačena ) .
Tužba se može na različite načine
predati sudu, a to su :
- usmeno na zapisnik kod redovnog
pravne pomoći ,
- neposredno,
- za osobe koje se nalaze u oružanim
snagama na obaveznoj vojnoj sužbi dan
predaje tužbe vojnoj jedinici, odnosno,
vojnom štabu ili vojnoj ustanovi smatra
se danom predaje tužbe sudu,
- poštom.
U pravilu , tužba ne odgađa izvršenje
upravnog akta protiv kog je donesena.
ZUS ipak dopušta mogućnost da dođe
do odlaganja izvršenja akta u svezi s
podnesenom tužbom .
Odlaganje izvršenja akta može se
pojaviti kao fakultativno i obvezno .
Fakultativno izvršenje rješenja – tijelo
nadležno za izvršenje može i iz drugih
razloga odgoditi izvršenje osporenog
akta do konačne sudske odluke, ako to
dopušta javni interes ; tijelo čiji se akt
izvršava.
Obvezno odlaganje izvršenja – na
zahtjev tužitelja organ čiji se akt
izvršava , odnosno, organ koji je
nadležan za njegovo izvršenje odgodit
će pravne učinke rješenja odnosno
izvršenja rješenja do konačne sudkse
odluke :
- ako zakonom nije propisano da žalba
ne odgađa izvršenje rješenja,
- ako bi izvršenje nanijelo tužitelju
štetu koja bi se teško mogla popraviti,
- ako se odgađanjem ne bi nanijela
veća nenadoknadiva šteta protivnoj
stranci,
- ako odgoda nije protivna javnom
118
interesu .
Sud rješenjem obustavlja postupak u
slučaju kada tužitelj odustane od tužbe
sve do otpreme sudske odluke. Tužitelj
mora na nedvosmislen način staviti
sudu do znanja da odustaje od tužbe, na
izričit način. Nakon njegovog
odustajanja od tužbe veže tužitelja tako
što on ne može povući izjavu kojom je
odustao od tužbe i ponovo podizati
tužbu u toj istoj stvari od koje je
odustao .Tokom sudskog postupka ako
je tijelo donijelo drugi akt kojim se
mijenja ili stavlja izvan snage akt
protiv kojeg je upravni spor pokrenut ,
ono će osim tužitelja o tome
obavijestiti i sud pred kojim je spor
pokrenut. Tada se poziva tužitelj od
strane suda da u roku od 15 dana izjavi
da li ostaje pri tužbi i u kojem opsegu ,
odnosno, proširuje li tužbu i na novi
akt ili je zadovoljan naknadno
donesenim aktom . Postupak se
nastavlja u slučaju ako tužitelj izjavi da
s novim aktom nije zadovoljan.
Kada sudu stigne tužba, on ima na
raspolaganju slijedeće mogućnosti
odabira :
- provesti redovan postupak,
- odbaciti tužbu,
- poništiti upravni akt bez dostavljanja
tužbe na odgovor.
Međutim, ako tužitelj izjavi da je
zadovoljan naknadno donesenim aktom
ili ako se ne očituje u roku od 15 dana,
sud rješenjem obustavlja postupak.
e svoja gledišta. O usmenoj raspravi
vodi se zapisnik u koji se unose samo
bitne činjenice i okolnosti te dispozitiv
odluke. Zapisnik potpisuje predsjednik
vijeća i zapisničar.
Tužba je odbačena od strane suda zbog
određenih formalnig nedostataka koje
su takve naravi da onemogućavaju
vođenje spora i pokretanje spora.
Tužba se odbacuje rješenjem :
- ako je očito da se osporenim aktom
ne dira u prava tužitelja ili u njegov
neposredni lični interes utemeljen na
zakonu,
- ako već postoji pravomoćna presuda
donesena u upravnom sporu o istoj
stvari,
- ako je podnesena nepravovremeno ili
prijevremeno,
- ako akt koji se tužbom osporava nije
upravni akt, odnosno ako se upravni
spor pokreće zbog nedonošenja
upravnog akta u stvari u kojoj se ni ne
donosi odgovarajući upravni akt,
- ako je nepotpuna ili nerazumljiva,
- ako se protiv osporenog akta mogla
podnijeti žalba, pa nije uopće ili nije
pravovremeno podnesena,
- ako je riječ o stvari u kojoj je sudska
zaštita osigurana izvan upravnog spora.
Postojanje bilo kojeg od navedenih
razloga daje sudu pravo da odbaci
tužbu u svakom stadiju postupka .
Provođenje redovnog postupka
Ako ne poništi upravni akt bez
dostavljanja tužbe na odgovor ili ne
odbaci tužbu, sud će po jedan prijepis
tužbe s prilozima dostaviti na odgovor
zainteresiranim osobama ako ih ima i
tuženoj strani. Sud odlučuje u kom
roku se daje odgovor, ali ne smije biti
kraći od 8 niti duži od 30 dana .
Propuštanje davanja odgovora na tužbu
ne povlači za sobom nikakve pravne
sankcije . Tužena strana dužna je u
roku kojem odredi sud poslati sudu sve
spise koji se odnose na predmet. Ako
tužena strana ni nakon drugog traženja
ne pošalje spise predmeta ili izjavi da
ih ne može poslati, sud može riješiti
stvar i bez spisa . U upravnim
sporovima sud rješava na nejavnoj
119
sjednici , bez prisutnosti stranaka.
Međutim, ako nađe da je to potrebo
radi boljeg razjašnjenja stanja stvari ili
zbog složenosti sporne stvari, odluka
suda može biti da se održi usmena
rasprava ( to može predložiti i stranka )
. Predsjednik vijeća u tom slučaju
određuje dan rasprave i na raspravu
poziva zainteresirane osobe ako ih ima
i stranke. Rad suda ne zadržava
izostanak stranke sa usmene rasprave .
Zbog njezinog izostanka ne može se
uzeti da je ona odustala od svog
zahtjeva , već će se njezini podnesci
pročitati. Ako na raspravu ne dđu ni
tuženik ni tužitelj , a rasprava se ne
odgodi, sud će raspraviti spor i bez
njihove prisutnosti. Predsjednik vijeća
rukovodi raspravom , a njen je tok
određen tako da prvobitnu riječ dobija
član vijeća koji je je izvjestitelj – on
izlaže bit spora i stanje stvari ne dajući
pritom svoje mišljenje. Nakon toga se
riječ daje tužitelju da obrazloži tužbu,
onda zastupniku tužene strane i
zainteresiranim osobama da obrazlože
svoje viđenje. Zapisnik se vodi o
usmenoj raspravi u koji se unose samo
bitne okolnosti i činjenice te dispozitiv
odluke. Predsjednik vijeća i zapisničar
potpisuju zapisnik.
Poništenje upravnog akta bez
dostavljanja tužbe na odgovor
Prethodno smo spominjali razloge koj
daju pravo sudu da odbace tužbu,
međutim, ako sud ne odbaci tužbu zbog
prethodno navedenih razloga, a nađe da
osporeni akt sadržava takve bitne
nedostatke koji sprječavaju ocjenu
zakonitosti akta , može presudom
poništiti taj upravni akt bez
dostavljanja tužbe na odgovor ( npr.
ako aktu nedostaje izreka ili nužno
obrazloženje , ili postoji očita
nesuglasnost između obrazloženja i
izreke , i sl . )
Tumačenje prava- utvrđivanje
pravog značenja (smisla) pravne
norme. Tumačenje prava se vrsi posto
se prethodno utvrdi pravi tekst norme i
njena punovažnost. Postupak
tumačenja prava počinje utvrđivanjem
jezičkog značenja norme pomoću
jezičkog tumačenja.
Troškovi prekršajnog postupka -
Troškovi su izdaci učinjeni radi
vođenja prekršajnog postupka od
njegovog početka do završetka, i tu
spadaju: troškovi za svjedoke,
vještake, tumače, troškovi uviđaja,
podvozni troškovi okrivljenog, izdaci
za dovođenje okrivljenog, podvozni i
putni troškovi službenih lica, nužni
izdaci oštećenog, odnosno njegovog
zakonskog zastupnika i nagrada i nužni
izdaci njegovog punomoćnika, nagrada
i nužni izdaci branioca i troškovi
prevođenja.
Troškove će snositi lice koje je
kažnjeno za prekršaj, a ako je postupak
obustavljen, troškove snosi sud ili
organ uprave koji je vodio postupak.
Izuzetak je ako je do obustavljana
postupka došlo zbog lažnog zahtjeva
oštećenog ili zbog odustanka oštećenog
od podnijetog zahtjeva. U ovom
slučaju troškove snosi oštećeni.
O troškovima se odlučuje u presudi,
gdje se navodi ko snosi troškove, u
kom iznosu i u kom roku je dužan da ih
plati, a taj rok ne može biti kraći od 15
ni duži od 30 dana od pravosnažnosti
odluke. Zakonom su predviđeni
slučajevi oslobađanja okrivljenog lica
od troškova, i to ako bi njihovim
120
plaćanjem bilo dovedeno u pitanje
izdržavanje okrivljenog ili lica koja je
on dužan po zakonu da izdržava.
Troškovi za svjedoke, vještake i
tumače, kao i troškovi uviđaja se
isplaćuju unaprijed iz sredstava suda,
odnosno organa uprave, a naplaćuju se
kasnije od lica koje je dužno da
nadoknadi troškove postupka.
U krug učesnika se širi. Obično učestvuje
Učesnici u upravnom postupku -
Pored organa državne uprave i uprave
teritorijalnih jedinica, postoji još jedna,
po sastavu veoma raznorodna,
grupacija državnih i nedržavnih
subjekata koji obavljaju izvjesne
upravne poslove.Oni te poslove
obavljaju kao originarne poslove ili kao
povjerene poslove, a njihova uloga u
upravnom sistemu je različita i kreće
od simbolične pa do značajne.Učesnici
u upravnom postupku su organ ili
institucija koja ima javna ovlaštenja i
stranka. Druga grupa učesnika
(svjedoci, vještaci, tumači i dr.) mogu
se pojaviti u upravnom postupku, što
zavisi od prirode upravne stvari koja je
predmet upravnog postupka. Upravnu
stvar treba posmatrati kao pojedinačnu,
konkretnu situaciju koju je neophodno
autoritativno i neposredno urediti i to
upravnim aktom. Upravnog postupka
nema ako ga ne vodi organ, odnosno
organizacija ili zajednica u vršenju
javnih ovlaštenja. Iako se u ZUP-u
navodi da upravni postupak vodi
nadležni organ, stvarno postupak vodi
službeno lice organa. U ime organa
rješenje donosi rukovodilac organa ili
službeno lice koje je on ovlastio za
rješavanje. Rješenje može donositi i
lice koje vrši određenu funkciju.
Zakonom ili drugim propisima
zasnovanim na zakonu, kao i općim
aktom organizacije ili zajednice može
se odrediti drugi organ ili lice koje će
rješavati u upravnim stvarima. Krug
drugih učesnika zavisi od vrste
upravnog postupka. U skraćenom
ispitnom postupku, pored nadležnog
organa koji vodi postupak, učestvuje
stranka.U posebnom ispitnom postupku
više stranaka, svjedoka, vještaka i
drugih lica. To je zbog toga jer se
održavaju rasprave, vrše uviđaji i
obavljaju druge potrebne procesne
radnje u postupku. Učesnici u
upravnom postupku su sva ona lica
koja učestvuju u upravnom postupku.
Učesnici u upravnom postupku se
mogu svrstati u četiri grupe ito kao:
- Glavni-neophodni ili obavezni
učesnici,
- Eventualni ili akcedentalni učesnici,
- Slučajni učesnici,
- Posebni učesnici .
Glavni ili obavezni učesnici u
upravnom postupku su oni učesnici bez
kojih nijedan upravni postupak nije
moguće sprovesti i tu spadaju organ
koji vodi postupak i stranka. Oni su
neophodni da bi uopće došlo do
pokretanja, vođenja i okončanja jednog
postupka. Pored organa i koji je u
predmetnoj stvari stvarno i mesno
nadležan, u postupku se može pojaviti i
tzv. „izvršni organ“ koji u vezi sa tom
stvari obavlja samo pojedine procesne
radnje. Izvršni organ sprovodi
administrativno izvršenje rešenja u
slučaju da organ koji je rešavao u
prvom stepenu nije nadležan za
sprovođenje izvršenja. To je
121
predviđeno kao izuzetno zakonsko
rešenje.
Eventualni učesnici su sva ona lica čije
angažovanje u upravnom postupku nije
nužno, ali je moguće. Normama ZUP-a
je regulisano da se mogu angažovati
onda kada je to potrebno. Ovoj grupi
učesnika pripadaju: svjedoci, vještaci,
tumači, zastupnici, punomoćnici,
stručni pomagači, javni tužilac i javni
pravobranilac.
Slučajni učesnici su lica koja nemaju
nikakvu pravno-respektabilnu vezu sa
predmetom postupka. Oni imaju
određeni interes za konačni ishod
tekućeg upravnog postupka. To su
najčešće lica koja se pojavljuju kao
podnosioci raznih predloga,
pretpostavki, sugestija i slično.Ustvari,
oni i nisu pravi učesnici u upravnom
postupku. Između njih i predmeta
konkretnog upravnog postupka ne
postoji nikakav pravno regulisani
odnos. Pozicija ovih učesnika nije
zakonom regulisana.
U posebne učesnike upravnog postupka
ubraja se javni tužilac i pravobranioc,
koji imaju ulogu zaštite državnih
interesa .
Umišljaj ( dolus ) - je svjesno i
voljno preduzimanje radnje prekršaja.
Umišljaj znači da je učinilac bio
svjestan svog dijela i da je htio
nastupanje posljedice (direktni
umišljaj) ili je bio svjestan da
posljedica može da nastupi i pristao je
na to(eventualni umišljaj).
Elemenat svijesti je kod direktnog
umišljaja izraženiji nego kod
eventualnog.
Voljni elemenat kod direktnog
umišljaja je htjenje, a kod eventualnog
pristajanje na nastupanje posljedice.
Maksa Webera u upravnoj nauci-
Studirao pravo, historiju, ekonomiju i
filozofiju u Heidelbergu, Strasbourgu i
Berlinu; doktorirao i habilitirao se iz
pravne povijesti. Profesor trgovačkoga
prava u Berlinu (1893) te polit.
ekonomije u Freiburgu (1894–97) i
Heidelbergu (1897–1903), zatim
profesor sociologije u Beču (1918).
Razlikujući tri idealna tipa vlasti:
karizmatsku, tradicionalnu i racionalnu,
Weber je nastojao pokazati koji od tih
tipova prevladava u pojedinim
društvenim epohama. U modernoj
društvenoj epohi sve više preovladava
racionalna vlast, koja se temelji na
poštivanju pravnih normi (pravna
država) i birokratskoj upravi. Gdje god
se pojavila, birokracija je, zaključuje
Weber, prevladala nad drugim oblicima
upravljanja poduzećima, političkim
strankama, vojskom, financijskim
državnim poslovima i drugim
društveno važnim aktivnostima, jer je
najdjelotvornija kao mehanizam
provođenja zakona i očuvanja reda u
društvu. Weber je upozorio da takva
organizacija može zavladati društvom i
pretvoriti ga u »željezni kavez«.
Pokazao je da je racionalno uređena
vlast dio procesa racionalizacije ili
»raščaravanja« svijeta u modernoj
epohi.Imajući u vidu Weberove analize,
možemo zaključiti da je pojava
birokratije imala ogroman uticaj na
122
politiku i život modernih društava i na
izglede za njihovu demokratizaciju.
Kao najvažniju formalnu karakteristiku
moderne države, Weber izdvaja
činjenicu da ona ima upravni i pravni
poredak, koji se mogu mjenjati
zakonskim putem. Osnovna funkcija
upravnog i pravnog poretka je
normativna: prema njima se orijentiše
grupno djelovanje upravnog aparata,
koji je takođe određen zakonskim
putem. Upravni i pravni poredak
pretenduju da važe u širokom obimu za
sve i za svaku radnju koja se odvija u
oblasti kojom se vlada. Dakle, moderna
država je teritorijalna ustanova. Ona
ima karakter racionalne ustanove i
trajne organizacije.
Uzročnost kod prekršaja - Da bi
prekršaj postojao potrebno je utvrditi
da je određeno činjenje ili nečinjenje
objektivno prouzrokovalo promjenu ili
stanje u spoljnom svijetu koje se može
smatrati društveno negativnim. To
znači da između radnje i promjene
mora postojati uzročna veza. S
obzirom da za prekršaj odgovara
čovjek, potrebno je iz niza uslova
izdvojiti ljudsku radnju kojom je
neposredno proizvedena
neprihvatljiva promjena u
spoljnom svijetu, odnosno
posljedica. Okolnosti koje imaju
zanačaj uslova, a postoje van ljudske
radnje, nemaju značaja za utvrđivanje
uzročnosti.Uzročnost je objektivna
veza između radnje i posljedice. Ona
uvijek prethodi utvrđivanju krivice kao
subjektivnog elementa.
Kod prekršaja učinjenih nečinjenjem
uzročnost postoji:
- ako je postojala dužnost na
otklanjanje posljedice-ako je bilo
izvjesno (ili bar vjerovatno) da bi
posljedica preduzimanjem dužne
radnje bila otklonjena, ili bi
nastupila kasnije i u manjem obimu,
- ako je učiniocu bilo moguće da
preduzme dužnu radnju kojom bi
otklonio posljedicu.
Uprava u pravnoj i
nedemokratskoj državi – U
nepravnoj državi sudstvo i uprava
imaju drugačiji interes, koji je izraz
povlašćenog sloja, koji o svemu
odlučuje za sebe i u ime svih.U tom
stanju ne postoji pravna sigurnost
građana i to stanje je zloupotreba vlasti.
Širenje upravne djelatnosti na poslove
regulacije različitih područja života
ljudi u državi. Prije svega odnosi se na
kanaliziranje privrednih troškova, i
obavljanje društveno korisnih poslova
neprinudnog karaktera kroz djelovanje
javnih službi, proširilo je krug nosilaca
upravne djelatnosti na one nedržavnog
karaktera čime je dat značaj tzv.
javnom sektoru. S jedne strane to je
demokratiziralo upravu, učinilo je
otvorenom prema građanima, a s druge
strane, njena decentralizacija
poistovjetila je upravu sa okolinom do
te mjere da su njeni članovi , na neki
način, potpuno izvlašteni iz sistema
vlasti . Diferencijacija koja tako
nastaje, neminovno utiče na povezanost
i integraciju državne uprave primjenom
metode hijerarhijske podređenosti i
123
nadređenosti. Profesionalizirana uprava
uvijek vodi ka pravnoj državi . Ona ne
omogućava da se iz neprava stvori
pravo , za razliku od države u kojoj ne
postoji vladavina prava i u kojoj vrijedi
pravilo, da pravo ne može nastati
kršenjem prava. Državni zahtjevi se
izvršavaju kroz upravljačku funkciju
.Bosanskohercegovačka uprava nema
sistem koji bi povezao njene elemente ,
jer su postojećo okviri diferencirani
razmjerno ustavnim okvirima u kojim
se ona nalazi .
Uračunljivost - Zakon polazi od
pretpostavke da je svaki odrastao čovek
uračunljiv, a u slučaju sumnje
neuračunljivost se mora dokazivati i
utvrđivati. Neuračunljivost se cijeni
prema vremenu izvršenja radnje
prekršaja.
Neuračunljivost je psihičko stanje u
kome učinilac u vrijeme izvršenja
prekršaja nije mogao da rasuđuje ili da
odlučuje usljed nekog od duševnih
poremećaja.
Duševni poremećaji su:
- trajna ili privremena duševna bolest
(kod trajnih ne postoji šansa za
izlječenje, dok kod privremenih
postoji),
- teže duševne poremećenosti su
poremećaji privremenog karaktera ali
jačeg intenziteta . Oni dovode do
nemogućnosti shvatanja svog djela ili
nemogućnosti upravljanja svojim
postupcima,
- zaostali duševni razvoj je posljedica
oboljenja mozga ili nedovoljne
razvijenosti psihičkog aparata
uzrokovane povredama mozga i
oboljenjima perifernih čula.
Da bi učinilac prekršaja bio
neuračunljiv, potrebno je da je u
vrijeme izvršenja, usljed navedenih
stanja, postojala nemogućnost
rasuđivanja (nemogućnost shvatanja
značaja nekog činjenja ili nečinjenja)
ili nemogućnost odlučivanja
(nemogućnost upravljanja svojim
postupcima).
Rasuđivanje je elemenat svijesti (o
značaju prekršaja) dok je odlučivanje
voljni elemenat (da se preduzme neka
radnja). Nemogućnost rasuđivanja i
odlučivanja su psihološki elementi koji
zajedno sa biološkim elementima
(duševne poremećenosti) dovode do
neuračunljivosti, te isključenja
odgovornosti i kažnjivosti. Prema
učiniocima je moguće primjeniti
odgovarajuće zaštitne mjere. Zakonom
o prekršajima nije predviđena bitno
smanjena uračunljivost, koja
predstavlja prelazno stanje između
uračunljivosti i neuračunljivosti.
Bitno smanjena uračunljivost postoji
onda kada je sposobnost učinioca da
shvati značaj svog djela ili da upravlja
svojim postupcima usljed nekog od
vidova duševne poremećenosti bila
bitno smanjena.
Actiones liberae in causa je institut koji
predstavlja izuzeća od pravila da
neuračunljivost isključuje postojanje
odgovornosti, a predstavlja stanje
neuračunljivosti u koje se sam učinilac
doveo upotrebom alkohola, droga i
drugih narkotika. Actiones liberae in
causa ne isključuju odgovornost.
Uprava u zakonodavstvu – U
poslove državne uprave ubrajamo:
- donošenje propisa za njihovu
provedbu ,
- obavljanje upravnog nadzora,
- neposredna provedba zakona i
- ostali upravni i stručni poslovi.
Pojmom uprava, u zakonskim
tekstovima , označavaju se određeni
124
organizacijski oblici, vrste organa koji
obavljaju izvjesne funkcije.
Uprava za indirektno oporezivanje –
Uprava za indirektno/neizravno
oporezivanje djeluje kroz sljedeće
sektore :
- sektor za poreze,
- sektor za poslovne usluge,
- sektor za carine,
- sektor za poštivanje i provođenje
poreznih i carinskih propisa,
- sektor za informacione tehnologije.
Najvažniji korak za reformu fiskalnog
sistema u BiH bilo je donošenje
Zakona o ustavu
indirektnog/neizravnog oporezivanja u
BiH od Parlamentarne skupštine BiH (
objavljen 3- 1- 200- u “Službenom
glasniku BiH” , a stupio na snagu osam
dana od dana objavljivanja) . Cilj ovog
Zakona je provođenje politike
indirekntog/neizravnog oporezivanja u
BiH , efikasna naplata i raspodjela
indirektnih/neizravnih poreza i
omogućenje razvoja
indirektnog/neizravnog oporezivanja u
BiH.
Ovim Zakonom se definira pojam
“indirektnih/neizravnih poreza” i
obuhvata :
- porez na dodatnu vrijednost,
- akcize,
- sve druge poreze zaračunate na
usluge i robu, uključujući u porez na
putarine i promet i
- uvozne i izvozne dažbine.
Uprava ima direktora koji predstavlja
Upravu i odgovoran je za njeno
upravljanje . Direktor, preko Odbora,
odgovara Vijeću ministara BiH o
aktivnostima Uprave.
Direkotor Uprave je odgovoran za
sljedeće:
- izradu godišnjeg izvještaja o
aktivnostima Uprave i o finansijskom
stanju Uprave,
- izradu Pravilnika o unutrašnjoj
organizaciji i nakon odobrenja Odbora,
za njegovo objavljivanje,
- uspostavu interne revizije za Upravu,
- održavanje i uspostavljanje
knjigovodstvenog sistema i sistem
izvještavanja,
- inforimiranje Odbora o svim
problemima u provođenju politike i
propisa o neizravnom oporezivanju i u
odgovarajućim slučajevima, za
predlaganje potrebne izmjene propisa u
tom smislu,- izradu prijedloga
godišnjeg budžeta, kao i dugoročnog
budžetskog plana za Upravu,
- izvršenje godišnjeg budžeta Uprave i
redovno obavještavnje Odbora o
izvršenju,
- izradu godišnjeg plana rada koji
odobrava Odbor i
- pružanje statističkih podataka
nadležnim organima ( uključujući
Agenciju za statistiku BiH ) .
U svrhu provođenja Zakona o sistemu
indirektnog/neizravnog oporezivanja u
BiH, bilo je neophodno i donošenje
novih propisa među kojima je
najvažnije spomenuti slijedeće:
- pravilnik o uplaćivanju indirektnih
poreza i ostalih prihoda i naknada koje
naplaćuje Uprava za
indirektno/neizravno oporezivanje;
- odluka o organizacionoj strukturi
regionalnih centara Sarajevo, Mostar,
Banja Luka i Tuzla;
- Zakon o PDV-u.
Upravna kontrola ( kontrola
unutar same uprave ) - Ovdje se radi
o upravnom putu eliminisanja svih
oblika protivpravnosti, nezakonitosti i
nepravilnosti, odnosno cjelishodnosti u
125
radu uprave.
U Upravnu kontrolu uprave ubraja se
jos:
Hijerarhijska kontrola uprave -ovaj
model kontrole ishodište nalazi u
hijerarhijskom odnosu između viših
I nižih organa. Viši organi imaju
generalno ovlaštenje.
Kontrola se prostire nad:
- Službenicima-personalna kontrola
(postavljanje, smjenjivanje..),
- Nad aktima- realna
kontrola(poništavanje, ukidanje..).
Hijerarhijska kontrola se provodi kroz
dva vida:
- Službenim putem-redovna
komunikacija viših I nižih organa,
- P u t e m t z v. Hi je r a r h i js k e
ž a l b e k o ju p o d n o s e g r a đ a n i
n e z a d o v o l jn i odlukama
Starateljska kontrola- između organa
državne uprave I određenih
kolektiviteta vandržavne strukture,
koji raspolaže sa određenim stepenom
samostalnosti
Instanciona kontrola- je takva vrsta
kontrole koja se ostvaruje povodom
žalbe a vrši je organ više instance.
Žalba je bitna pretpostavka instacione
kontrole koju podnosilice (stranka)
nezadovoljna nekom upravnom
odlukom.
Nadzorna kontrola- ovaj oblik
unutrašnje kontrole obavljaju viši
organi uprave u odnosu na niže u
skladu sa zakonom. Nadzor, odnosno
službenu kontrolu ovlašteni organ vrši
po službenoj dužnosti, odnosno
samoincijativno. U pravnoj državi
osnov kontrolnih ovlaštenja čini zakon.
Nadzorna kontrola obuhvata ocjenu
zakonitosti a ne i cjelishodnosti.
Upravna kultura - Jedan od temeljnih
upravnih poslova jest izvršna funkcija,
koju bi trebala obavljati izvršna vlast
prema slovu zakona. Ovaj koncept
postoji u mehanicističkom pogledu na
svijet kao ustav kontrole i ravnoteže,
ali on ignorira primjenu apstraktnih i
općih pravila. Otvorenost postupanja i
odlučivanja, pregovaranje i dijalog
između strana u postupku vode do
boljih odluka, usklađenosti i
zajedničkih akcija. Iako se čini da se
radi o ciljevima demokratske vlasti,
zapravo su u pitanju sredstva koja služe
stvaranju povjerenja u postupke države.
Korištenje novih-starih pristupa
izvršnim radnjama moglo bi potaknuti
odgovornije ponašanje, smanjenje
broja nepoželjnih postupaka te
racionalnu upotrebu proračunskih
sredstava. Ključ je u izgradnji
povjerenja koje se temelji na
međusobnoj pomoći, njegovanju
povoljnih radnih uvjeta i uvažavanju
zasluga i profesionalne i političke
odgovornosti. Upravna kultura u
velikoj mjeri odražava društvenu
klimu, no može je podići i na viši nivo.
Podloga za to jesu legitimna očekivanja
i odlučnost da se upravna kultura
poboljša.
Upravna nauka - - značila bi
ukupnost poopćavanja iz
sistematiziranog iskustva upravljanja i
upravnih organizacija radi njihove
neposredne praktične primjene .
Upravna znanost odnosi se više na
126
metafunkcionalne teorije na tom
području ili na ustav teorijskih
pretpostavki o zakonitostima ponašanja
ljudi u upravi u vezi s upravom. Nauka
o upravi, kao posebna znanstvena
disciplina, počinje u Europi , zapravo
onda kad počinje uprava u pravom
smislu riječi tj . sredinom 1- st.
Proučavanje uprave upućuje na dva
osnovna smjera :
- početna nauka o upravi opisuje
upravne organizacije i upravnu
djelatnost prvobitno u namjeri da takvo
sistematizirano iskustvo posluži onima
koji trebaju sami sudjelovati u upravi,
- s druge strane proučavanje uprave
polazi od uprave kao cjeline , od mjesta
upravnih organizacija u mehanizmu
vlasti u državi i zajednici uopće.
Rješenja tih političkih problema
upravljanja se traže na
filozofskošpekulativnom planu(
legitimirati vladarevu vlast) .
Spajanje filozofskog i opisnog smjera
nauke o upravi u jedan veliki sustav
povezano je s djelom Lorenza von
Steina.
Preteča nauke o upravi je nauka policiji
- Cilj joj je usavršavanje ljudi
djelovanjem državne uprave, a upravu
shvataju kao jedinstvo političkih i
tehničkih elemenata : vladar i njegov
aparat. Nakon toga nastaje proces -
digerencijacije na upravnopravni i
upravnotehnički smjer. Najprije je
počela posebna obrada aspekata uprave
koji su u datoj društvenopolitičkoj
situaciji bili osobito aktuelni (
shvatanje o diobi vlasti i načelu
legaliteta uprave). Tako je na
evropskom kontinentu počelo
prevladavati zanimanje za vezanje i
regulaciju uprave pravnim propisima a
time i nauka upravnog prava.
Industrijalizacija i urbanizacija pojava
nacionalnih država - doveli su da
proučavanje uprave prebaci zanimanje
na zadatke praktičnog organiziranja i
djelovanja sve razvedenijeg upravnog
sistema javnih službi i socijalne države.
U vezi sa sličnim nastojanjima razvio
se upravnotehnički smjer koji se
prvenstveno zanima za pitanja kako
izgraditi upravne organizacije i kako
usmjeriti njihovo djelovanje, da bi se
postigao najveći učinak po uloženoj
jedinici sredstava.
Proces diferencijacije tekao je i dalje u
dva glavna smjera:
- daljnja specijalizacija upravnog prava
i upravne tehnike - koji se počinju
dijeliti na - pojedine pravne ili tehničke
discipline,
- posebne discipline - koje ne polaze od
klasične nauke o upravi već od drugih
nauka i proučavajući pojedine aspekte
uprave primjenjuju metode i rezultate
disciplina od kojih su pošle( npr:
sociologija). Ta dva puta se susreću i
isprepleću u nekim novim
disciplinama.
Klasifikacija nauke o upravi
nadovezuje se na podjelu znanosti na
dva kriterija:
- Prirodne i društvene znanosti
-Prirodne znanosti - se bave prirodnim
127
pojavama
-Društvene znanosti - se bave
pojavama u društvu, odnosima među
ljudima,
- Empirijske i normativne znanosti
-Emprijske znanosti - ispituju
objektivne pojave u društvu ili prirodi ,
one prikupljaju matrijal o tim pojavama
na osnovu iskustva
-Normativne znanosti - se bave
unutarnjom čvrstoćom ustava pravila,
njihovom međusobnom vezom i
logičkim izvođenjem posljedica koje
slijede iz osnovnih postavki sustava.
Razlika izmedu prirodnih i društvenih
znanosti - zasniva se na podjeli
područja.
Razlika izmedu empirijskih i
normativnih znanosti - je u razlici u
cilju i metodi.
Program nauke o upravi - kao
nastavnog i znanstvenog predmeta
zavisi od tri glavna činioca:
- o predmetu ove discipline,
- o razgraničenju sa susjednim
disciplinama,
- o praktičnom razgraničenju sa drugim
nastavnim predmetima na određenoj
nastavnoj ili znanstvenoj ustanovi.
Postoje dvije faze razvoja uprave :
Prva je - stvaranje piramide upravnih
funkcija i njihovih nositelja . Oni su
međusobno hijerarhijski povezani po
principu nadređenosti i podređenosti, a
na čelu je monarh. Vlast i uprava se ne
razlikuju jer čine jedeinstvenu cjelinu.
Druga faza razvoja koja traje do danas
- Nositelji političkih vlasti su odvojeni
od sistema državne uprave (npr. Vlada,
ministarstvo)
- državna uprava izdvaja se kao
zasebna cjelina. To započinje
uvođenjem ideje o diobi vlasti
(parlament, uprava i sudstvo). Umjesto
političke dominacije monarha,
parlament kao predstavničko tijelo
građana nastoji izvršavati sveukupnost
poltičkih interesa raznih skupina
građana uprave. Dioba vlasti i u državi
je najvažnija uloga donošenja zakona.
Donošenje i izvršavanje zakona mora
biti u interesu različtitih osoba.
Vrhovna vlast pripada narodu, to znači
da narod može smijeniti zakonodavca.
Zakonodavna vlast donosi zakone, a
izvršenje zakona povjerava izvršnoj
vlasti. Isti čovjek ne može donositi
zakon, izvršavati zakon i kažnjavati
zločine ili rješavati sporove.
Upravne grane- Sektor državne
uprave dijeli se na upravne grane. Veća
skupina autoritativnih upravnih
poslova, koji su međusobo
funkcionalno povezaani i koji čine
cjelinu u okviru sektora državne
uprave, se podrazumijeva pod pojmom
upravne grane. Diferencirajući sektor
državne uprave prema sadašnjoj
organizaciji i funckijama državne
uprave , dijeli se na ove upravne grane
:
- pravosuđe i opću upravu,
- upravne poslove u oblasti imovinsko-
pravnih odnosa,
128
- znanosti i kulture,
- upravne i druge stručne poslove u
oblasti zdravstva,
- obranu,
- vanjske poslove,
- upravne poslove u oblasti privrede,
- upravne poslove u oblasti porodičnih
odnosa,
- upravne i druge stručne poslove u
oblasti obrazovanja,
- upravne i druge stručne poslove u
oblasti socijalne zaštite,
- unutrašnje poslove,
- upravne poslove u oblasti
građevinarstva i komunalnih djelatnosti
i pitanju funkcije uprave ( upravno
- upravne i druge stručne poslove u
oblasti stambenih odnosa.
Upravni nadzor -nadzor koji provode
upravna tijela. Prema Zakonu o ustavu
državne uprave, tijela državne uprave
nadziru provedbu zakona i drugih
propisa te zakonitost rada i postupanja
tijela državne uprave, jedinica lokalne
samouprave i pravnih osoba koje imaju
javne ovlasti u povjerenim poslovima
državne uprave. Svrha je nadzora
pravilno djelovanje državne odnosno
javne uprave i otklanjanje mogućih
zlouporaba u ovlaštenjima tijela ili
pojedinaca koji rade u državnoj upravi.
Razvrstavanje pravnog nadzora vrši se:
- prema subjektima ( nadzor nad
institucijama van organa vlasti, nadzor
organa vlasti),
- prema subjektu nad čijim se radom
vrši nadzor i
- prema predmetu.
U materijalnom smislu , upravni
nadzor je primjena upravnih ovlaštenja
nad neautoritativnim aktivnostima
raznih subjekata.
U formalnom smislu, upravni nadzor je
nadzor koj vrše organi uprave i sa
njima izjednačene institucije, koje se
vrše nad radom različitih subjekata , na
osnovu provjerenih javnih ovlaštenja.
Upravni poslovi decentraliziranih
organa uprave- Princip decentralizacije
je normiran zakonom. I dalje su u
rješavanje, vršenje materijalnih radnji i
normativna funkcija ). Necentralizirani
organ obavlja dvije vrste poslova :
- one poslove koje mu je država
delegirala i koje on vrši kao
centralizirani organ i
- one koji su mu stavljeni u isključivu
nadležnost i koje on obavlja kao
necentralizirani organ.
Upravni poslovi i zadaci organa
državne uprave - Poslovi koji su
ustavom i zakonom stavljeni u
nadležnost institucijama koje raspolažu
javnim ovaštenjima i organima državne
uprave su :
- donose podzakonske propise
provođenje zakona i drugih propisa,
- provođenje politike i izvršavanje
zakona i drugih propisa,
- daju odgovore na pitanja organa
zakonodavne i izvršne vlasti koja se
129
odnose na njihovu nadležnost,
- obavljaju i druge upravne i stručne
poslove određene zakonom i drugim
propisima, donošenje normativnh i
pojedinačnih upravnih akata,
- obavljaju upravni nadzor nad
provedbom zakona i drugih propisa,
- pripremaju propise i daju preporuke
iz oblasti zakonodavstva i
- prate stanje u oblastima za koje su
osnovani i odgovaraju za stanje u tim
oblastima.
Postoje različite klasifikacije organa
državne uprave. Različitost u
klasifikaciji organa državne uprave
javlja se zbog različitih kriterijuma u
njihovom razvrstavanju. Osnovna
podjela organa državne uprave je na:
centralne i necentralne, više i niže,
samostalne organe i organe u sastavu
samostalnih organa, inokosne i
kolegijalne i opšti i posebne. Podjela
organa na centralne i necentralne
izvršena je po osnovu teritorije gdje se
njihova nadležnost prostire, odnosno
teritorije za koju su nadležni. Centralni
organi imaju nadležnost da upravnu
djelatnost vrše na teritoriji cijele
države, dok necentralni organi imaju
nadležnost samo na određenom dijelu
teritorije. Između centralnih i
necentralnih organa ne važe principi
hijerarhije i subordinacije. Mjerilo
razgraničenja nisu poslovi koji se
obavljaju, već teritorija na kojoj se
vrše. Necentralni organi se mogu
podijeliti na područne i lokalne.
Područni organi su u svakom pogledu,
osim u funkcionalnom, izdvojeni od
centralnih organa. Centralni organi ih
osnivaju radi efikasnog obavljanja
upravnih poslova iz sopstvenih
nadležnosti, gdje se radi o prenesenom
djelokrugu poslova. Lokalni organi
obavljaju dvije vrste poslova: izvorne
lokalne poslove i povjerene poslove.
Kriterijum za razlikovanje „viših“ i
„nižih“ organa je njihova pozicija u
hijerarhiji državnih organa. Uzimajući
u obzir hijerarhijski princip u
organizaciji državne strukture, pojedini
organi državne uprave se mogu
organizovati kao nadređeni i podređeni.
To zavisi od njihovog mjesta na
hijerarhijskoj ljestvici organizovanja
državne uprave. Kada se kao kriterijum
uzme ,,samostalnost u radu“, onda
organe državne uprave možemo
podjeliti na samostalne i organe u
sastavu samostalnih organa. Samostalni
organi ne podliježu nadzoru drugih
organa uprave, već se nalaze pod
neposrednim nadzorom vlade.
Starješine samostalnih organa uprave
bira i razrješava skupština. Njihovi akti
su konačni u upravnom postupku i
protiv njih se može neposredno
pokrenuti upravni spor. Organi uprave
u sastavu samostalnih organa podliježu
nadzoru samostalnih organa državne
uprave, oni su organizaciono i
funkcionalno povezani sa samostalnim
organima. To su oni organi koji se
formiraju za izvršavanje poslova
državne uprave i iz nadležnosti organa
130
u okviru koga se nalaze. Ti poslovi
zahtjevaju određenu samostalnost, pa
se zato nalaze u sastavu određenog
organa državne uprave, potpadaju pod
nadzor tog organa, ali u izvršavanju
poslova uživaju određeni stepen
samostalnosti. Samostalni organi
usmjeravaju rad organa u njhovom
sastavu i imaju nadzorna ovlaštenja
prema njima. Prema načinu odlučivanja
razlikujemo inokosne i kolegijalne
organe uprave. Inokosni organi uprave
su takvi organi u kojima isključivu
odluku u donošenju upravnih akata i
odlučivanja ima jedno lice, odnosno
starješina organa. Akti iz nadležnosti
inokosnih organa uprave donose se i
izvršavaju u ime starješine organa. Kod
kolegijalnih organa državne uprave, pri
odlučivanju i donošenju upravnih
akata, učestvuje više lica, što znači da
pravo u donošenju odluka pripada
grupi lica. Kolegijalni organi donose
odluke na sjednicama, i za njih je
potrebno da se opredjeli većina.
Podjela na opšte i posebne organe vrši
se po osnovu kriterijuma opštosti
upravne delatnosti koju obavljaju
organi uprave. Opšti organi obavljaju
sve upravne poslove na teritoriji za
koju su obrazovani, a posebni organi
samo neke upravne poslove i to iz
pojedinih oblasti.
Pored ove opće podjele, organe
državne uprave moguće je podjeliti i na
drugi način, ito na:
- Organe koji isključivo obavljaju
poslove državne uprave (ministarstva);
- Organi koji obavljaju samo neke
poslove državne uprave (organi u
sastavu ministarstava – uprave,
inspektorati i direkcije, kao i posebne
organizacije - sekreterijati i zavodi);
- Organi koji obavljaju poslove državne
uprave, a kojima je to povjereno
zakonom (organi teritorijalne
autonomije i organi lokalne
samouprave );
- Organizacije koje obavljaju poslove
državne uprave na osnovu zakonom
povjerenih javnih ovlaštenja (javne
službe i druge organizacije) .
Upravni poslovi u javnim službama –
Prema primjeru zakona pod nazivom
“Zakon o javnim službama” ( Srbija )
možemo spoznati da javnu službu
obavljaju :
- javna preduzeća,
- javne ustanove i
- drugi oblici organizovanja koji su
utvrđeni zakonom, a koji obavljaju
djelatnost i poslove kojima se :
- zadovoljavaju potrebe građana i
organizacija,
- obezbjeđuje ostvarivanje drugog
zakonom utvrđenog interesa u
određenim oblastima i
- obezbjeđuje ostvarivanje prava
građana.
Zakon o javnim službama propisuje da
će se za obavljenje djelatnosti i poslova
u oblasti javnog informisanja, PTT
saobraćaja, puteva, energetike,
obrazovanja, komunalnih uslug,
zdravstvene zaštite obrazovati javne
131
ustanove. Nad radom javnih ustanova i
javnih preduzeća vrši se upravni i
stručni nadzor u skladu sa
odgovarajućim zakonima. Kao organe
javnih ustanova Zakon predviđa :
- direktora
- upravni odbor i
- nadzorni odbor.
Upravni poslovi u oblasti finansija
– Nakon uspostavljanja novog
političkog sistema, u našoj državi
dolazi do reorganiziranja preuzetog
fiskalnog sistema . Postepeno dolazi do
napuštanja samoupravno-interesnog
finansiranja zajedničkih potreba u
oblasti javnih službi . U BiH sve javne
potrebe se finansiraju na jedan od
sljedeća tri načina:
- Fondovski način – finansiranje javnih
rashoda u oblasti zdravstva, penzijsko-
invalidskog osiguranja, zapošljavanja;
- Posebni finansiranjem javnih
preduzeća – u pravilu , od naplate
svojih usluga;
- Budžetski način – finansiranje javnih
potreba.
Na nivou BiH Ministarstvo za trezor
institucija BiH priprema budžet i
završni račun institucija BiH,
koordinira ukupne aktivnosti na
osiguranju budžeskih sredtava BiH ,
vrši druge radnje iz finansiranja
institucija BiH, u skladu s Dejtonskim
ustavom i zakonom i izvršava
međunarodne finansijske obaveze BiH.
U federalnom ministarstvu finansija
nalaze se:
- Carinska uprava,
- Finansijska policija i
- Poreska uprava.
U RS obrazovana je Finansijska
policija kao posebna organizacija koja
se obrazuje.
Upravni poslovi u oblasti
porodičnih odnosa – Odnos roditelja
i djece u pravilu nastaje rađanjem
tj.prirodnim putem sto ga čini
biološkim odnosom,ali on je u isto
vrijeme i društveni i pravni
odnos.Društveni zbog toga što se dijete
rađa i odrasta u okviru određene
društvene zajednice,a pravni zbog toga
što se odnos roditelja i djece uređuje
pravnim normama. Najvažnije
promjene u uređenju odnosa roditelja i
djece se tiču položaja djeteta (posebno
vanbračnog) u porodici i
društvu,položaju i ulozi majke i
dr.Savremeni pravni sistem uglavnom
izjednačava bračnu i vanbračnu djecu
(u našem pravu su potpuno
izjednačeni).Takođe normirana je
ravnopravnost roditelja (prije koga je
majka bila isključena iz staranja o
djetetu, a ocu se priznavala apsolutna
vlast nad djetetom).U današnjoj praksi
majci se uglavnom daje prednost nad
ocem.Odnos roditelja i djece po krvi se
uspostavlja na sljedeće načine:
- Automatski po zakonu,primjenom
pretpostavke o materinstvu, odnosno o
očinstvu muža djetetove majke;
- Dobrovoljno-priznanjem djeteta od
132
osoba koje se smatraju roditeljem;
- Sudskim putem bilo radi utvrđivanja,
bilo radi osporavanja odnosa roditelja i
djeteta uspostavljenog zakonskom
pretpostavkom ili priznanjem .
Prestanak braka se dešava:
- poništenjem braka,
- razvodom,
- proglašenjem jednog supružnika
umrlim i
- smrću jednog supružnika.
Upravni poslovi u privrednim
djelatnostima – Opšte poznato
,gledajući tradicionalno, je to da se
ukupna oblast privrede razvrstava na
uže pravne oblasti, a to su :
- trgovina, turizam, ugostiteljstvo,
- lov i ribolov, šumarstvo,
poljoprivreda, stočarstvo,
- industrija, građevinarstvo, rudarstvo,
- zanatstvo i kućna radinost,
- saobraćaj i veze,
- druge uže privredne oblasti.

Zakonom je određeno da su roditelji

Za nabrojane i druge privredne
dužni izdržavati djecu i starati se o
djelatnosti na višim nivoima vlasti, u
njihovom zdravlju i životu. Roditeljska
pravilu, obrazuju se ministarstva, koja
prava roditelji moraju obavljati
“pokrivaju” jednu, odn. više srodnih
kompromisno. Ako se ne mogu
oblasti.Na nivou lokalnih zajednica,
sporazumjeti o ostvarivanju nekog
obrazuju se službe za upravu , odn.
prava, dužni su o tome izvijestiti
opštinski organi uprave , što zavisi od
nadležni organ starateljstva, koji o
razvijenosti i određenim
tome odlučuje. U slučaju poništenja
karakteristikama konkretne lokalne
braka ili razvoda, roditeljska prava
zajednice.
obavljaće roditelj kome je dijete
povjereno na čuvanje. Roditelj se može
U oblasti rudarstva, industrije i
lišiti roditeljskih prava odlukom
građevinarstva predviđena su također
nadležnog suda akose utvrdi grubo
posebna ovlaštenja organa vlasti , pa
zanemarivanje roditeljskih obaveza ili
time i organa uprave. Uspostavljene su
zloupotreba prava.
odgovarajuće inspekcije , posebno
Prijedlog za oduzimanje roditeljskog
tehničkog karaktera ( npr. inspekcija
prava može podnijeti drugi supružnik,
parnih kotlova) i nizom podzakonskih
javni tužilac ili nadležni organ
akata bliže regulirana pojedina pitanja
starateljstva. Iz svega navedenog
( npr. podzakonski akti o ispiranju
možemo primijetiti da organ uprave,
plemenitih metala, o čuvanju,
nadležan za starateljstvo, ima značajne
dopunjavanju i obnavljanju
dužnosti. Jedan dio tih dužnosti i prava
investicione tehničke dokumentacije i o
ostvaruje centar za socijalni rad.
vođenju evidencije).
Šume su u svim državama dobra o
133
posebnog interesa , pa kao takva
uživaju i posebnu zaštitu i moraju se
iskorištavati pod uvjetima i na način
utvrđen zakonom ( pod tim se smatraju
šume u državnom vlasništvu , ali i na
šume u privatnom vlasništvu) .
Lovstvo obuhvata zaštitu, uzgoj, lov i
korištenje divljači. Divljač je opšte
dobro.
Saobraćaj i veze podvrgnuti su
posebnoj zakonskoj i podzakonskoj
regulativi, i te djelatnosti značajne su
za društvo u cjelini.
Zanatska djelatnost obuhvata:
- stare zanate,
-zanatsku prozivodnju,
- zanatske usluge,
- umjetničke zanate i
- izvođenje zanatskih radova.
Trgovinska djelatnost sastoji se od:
- usluga u prometu i
- prometa robe .
Upravni postupak - . Je skup ustavno
obavljanih pravno normiranih radnji.
Njih se poduzimane od strane
javnopravnih tijela koje na jednostran i
autoritativan način odlučuju u
konkretnoj upravnoj stvari o
obavezama i pravima pojedinca . Svaka
stvar u kojoj javnopravno tijelo, u
upravnom postupku, rješava o
obavezama, pravnim interesima ili o
pravima pravne ili fizičke osobe ili
drugih stranaka neposredno
primjenjujući zakone, druge propise i
opšte akte kojima se uređuje
odgovarajuće pravno područje smatra
se upravnom stvari . Upravnom stvari
smatra se i svaka stvar koja je zakonom
određena kao upravna stvar .
Nadležnost je rješavanje konkretne
stvari u upravnom postupku od strane
nekog tijela kojemu to predstavlja
pravo i dužnost.
Mjesna nadležnost je nadležnost tijela
da postupa po određenom kriteriju i na
određenom području.
Kriteriji određivanja mjesne
nadležnosti su :
- forum actus – kada je predmet
upravnog postupka djelatnost pravne
osobe, a djelatnost se obavlja izvan
sjedišta, mjesno je nadležno tijelo na
čijem se području obavlja ta djelatnost;
- forum rei sitae – kada se upravni
postupak vodi za nekretninu, mjesno je
nadležno ono tijelo na čijem se
području nalazi ta nekretnina;
- forum sedis – kada se upravni
postupak vodi prema pravnoj osobi,
mjesno je nadležno ono tijelo na čijem
području pravna osoba ima svoje
sjedište;
- forum domicilii – kada se upravni
postupak vodi prema fizičkoj osobi,
mjesno je nadležno tijelo na čijem
području ona ima prebivalište;
- forum casus – ako se mjesna
nadležnost ne može utvrditi ni na jedan
od ova četiri načina, mjesno je
nadležno ono tijelo na čijem je
području došlo do povoda za
pokretanje upravnog postupka.
Stvarna nadležnost – Javnopravna tijela
su stvarno nadležna za vođenje
134
upravnog postupka. Njihova stvarna
nadležnost određuje se zakonom . Ako
to nije moguće, niti se ona može
utvrditi prema naravi upravne stvari ,
stvarno je nadležno prvostepeno tijelo
državne uprave u čijem su djelokrugu
poslovi opšte uprave.
Prorogatio fori – mijenjanje mjesne
nadležnosti u upravnom postupku
dogovorom između javnopravnih tijela,
javnopravnih tijela i stranaka, ili samih
stranaka; u upravnom postupku nije
dopušteno, osim kada to zakon izričito
predviđa.
Delegatio fori – prepuštanje mjesne
nadležnosti drugom tijelu; u upravnom
postupku moguće samo kada je to
zakonom izričito dopušteno.
Supstitutio fori – ovlast da jedno tijelo
oduzme upravni predmet iz nadležnosti
drugog tijela i rješava ga umjesto
njega; također dopušteno samo kada to
zakon izričito predviđa.
Perpertitio fori (ustaljivanje
nadležnosti) – tijelo koje je mjesno
nadležno u trenutku pokretanja
postupka ostaje nadležno do kraja
postupka, čak i ako su se u
međuvremenu promijenile okolnosti
zbog kojih bi neko drugo tijelo postalo
mjesno nadležno.
Sukob nadležnosti – situacija kada se
dva ili više javnopravnih tijela izjasne
kao stvarno ili mjesno nadležnim ili
nenadležnim u istoj upravnoj stvari. U
tom smislu može biti pozitivan i
negativan. O sukobu nadležnosti
odlučuje neposredno više javnopravno
tijelo ( drugostepeno tijelo) u
djelokrugu kojeg se nalazi ta upravna
stvar. Ako takvog tijela nema, o sukobu
nadležnosti odlučiće središnje tijelo
državne uprave nadležno za poslove
opšte uprave . Ako su u sukobu
nadležnosti tjela državne uprave i tijela
jedinica regionalne i lokalne
samouprave, ili tijela državne uprave i
druga državna tijela, ili druga državna
tijela i tijela jedinica lokalne i
regionalne samouprave, o tome će, bez
odgode, odlučiti sud nadležan za
upravne sporove. Postupak odlučivanja
o sukobu nadležnosti pokreće se na
prijedlog stranke ili na prijedlog tijela
koje je posljednje rješavalo o
nadležnosti . Tijelo koje rješava o
sukobu nadležnosti poništit će odluku
kojom se nadležno javnopravno tijelo
proglasilo nenadležnim, i dostaviti
predmet na rješavanje nadležnom
tijelu, odnosno istodobno će poništiti
odluku koju je donijelo nenadležno
javnopravno tijelo . Protiv odluke,
kojom je riješeno o sukobu nadležnosti,
ne može se pokrenuti upravni spor niti
izjaviti žalba.
Jedinstveno upravno mjesto
Ako je za ostvarenje nekog prava
stranke potrebno voditi više upravnih
ili drugih postupaka, stranci će se
omogućiti da na jedinstvenom
upravnom mjestu u javnopravnom
tijelu podnese sve zahtjeve, koji će se
135
po službenoj dužnosti, bez odgode,
dostaviti nadležnim javnopravnim
tijelima. Na jedinstvenom upravnom
mjestu stranke i druge zainteresirane
osobe mogu dobiti obavijesti, savjete ,
propisane obrasce i drugu pomoć iz
nadležnosti javnopravnog tijela. Kod
pokretanja postupka postavlja se
pitanje u čijim je rukama incijativa za
pokretanje i vođenje postupka. Upravni
postupak je specifičan po tome što se
neki upravni postupci vode isključivo
po službenoj dužnosti (npr. porezni
postupak), a neki po zahtjevu stranke
(npr. izdavanje građevinske dozvole).
Pokretanje postupka na zahtjev
stranke - Ukoliko se postupak pokreće
na zahtjev stranke, on se
formalnopravno smatra pokrenutim u
trenutku predaje urednog zahtjeva
javnopravnom tijelu. Stranka može
zahtjev za pokretanje postupka
neposredno podnijeti javnopravnom
tijelu usmeno na zapisnik ili u pisanom
obliku, može ga dostaviti elektroničkim
putem ili ga može poslati poštom. Ako
voditelj postupka utvrdi da ne postoje
zakonske pretpostavke za vođenje
postupka, zahtjev će biti odbačen
rješenjem.
Pokretanje postupka po službenoj
dužnosti - Postupak se pokreće po
službenoj dužnosti kada je to nužno
radi zaštite javnog interesa ili kada je to
propisano zakonom. Kada se postupak
pokreće po službenoj dužnosti on se
formalnopravno smatra pokrenutim u
trenutku kad službena osoba u
javnopravnom tijelu poduzme bilo koju
radnju sa svrhom vođenja postupka.
Postupak se pokreće po službenoj
dužnosti kada je to nužno radi zaštite
javnog interesa ili kada je to propisano
zakonom.
Spajanje i razdvajanje upravnih stvari –
Dvije ili više upravnih stvari
zaključkom se mogu spojiti u jedan
postupak ako se obaveze i prava
stranaka temelje na istom ili sličnom
činjeničnom stanju ili na istoj pravnoj
osnovi, a javnopravnotijelo koje vodi
postupak mjesno je i stvarno nadležno
za vođenje tig postupaka. Ako se
promijene okolnosti zbog kojih su
stvari spojene u jedan postupak doći će
do razdvajanja upravnih stvari .
Izmjena zahtjeva stranke – Izmjenom
zahtjeva smatra se proširenje već
postojećeg zahtjeva i postavljanje
novog zahtjeva, s tim da novi zahtjev
mora biti osnovan na sličnom
činjeničnom stanju ili istom i javno
pravno tijelo mora biti nadležno za
postupanje po tom zahtjevu . Dakle,
ukoliko se postupak vodi po zahtjevu
stranke ona ima određene mogućnosti
oko izmjene svog zahtjeva. Izmjenom
zahtjeva se ne smatra smanjenje
zahtjeva ( jer za to nije potrebno
dopuštenje voditelja postupka ) . Za
izmjenu zahtjeva stranka mora
formalno zatražiti dozvolu od voditelja
136
postupka , s tim da ako ne postoje
određeni uvjeti za izmjenu , on je neće
dopustiti ( odbacuje rješenjem ) .
Odustanak od zahtjeva i obustava
postupka - Ako se postupak vodi na
zahtjev stranke, ona ima pravo od svog
zahtjeva odustati. Može odustati
prešutno, tj. da se iz njezinog
ponašanja može zaključiti a je odustala
od zahtjeva ili može odustati izričito, tj.
davanjem propisane izjave volje da
odustaje od zahtjeva . U slučaju
odustanka ne postoji više potreba za
vođenjem postupka, pa voditelj donosi
rješenje o obustavi postupka (postupak
se obustavlja i kad se utvrdi da više ne
postoje pretpostavke za vođenje
postupka).
Stadiji postupka u kojim stranka može
odustati od zahtjeva :
- prije donošenja prvostupanjskog
rješenja,
- nakon donošenja prvostupanjskog
rješenja, a prije isteka roka za žalbu (s
rješenjem o obustavi neće se dirati onaj
dio prvostupanjskog rješenja koji je
povoljan za stranku),
- nakon što je izjavljena žalba protiv
prvostupanjskog rješenja, a prije
dostave drugostupanjskog rješenja (s
rješenjem o obustavi postupka
poništava se prvostupanjsko rješenje u
cijelosti, pa i onaj dio koji je za stranku
bio povoljno riješen ).
Upravni sistem, upravni sektor i
službe za upravu -
Prvi kriterij za ovu klasifikaciju mogao
bi biti:
- vrste i karatkeristike organa i
organizacija koji te poslove treba da
izvršavaju i razvrstavanje poslova po
njihovim nosiocima;
- vrste i karakteristike poslova i njihov
cilj i opći značaj;
- postojanje drugih državnih organa i
organizacija sa sličnim funkcijama u
pojedinim oblastima. Drugi kriterij je
vrsta organa koji obavljaju upravne
poslove.
Već smo prije te organe izdiferencirali
u četiri grupe , a to su :
- odgovarajućim pravnim osobama
trebalo bi povjeriti upravne i stručne
poslove koji su od šireg interesa, samo
onda ako je to racionalnije, efikasnije i
svrsishodnije , u odnosu na obavljanje
tih poslova u organima državne uprave
ili u upravnim ustanovama , jer nekih
posebnih drugih razloga nema za
prenošenje ovih poslova;
- organizacije odn. upravne ustanove
obavljale bi neautoritativne upravne
poslove, za čije izvršavanje , zbog
njihovog opsega i posebnog društvenog
značenja , mora postojati i zasebna
organizacija;
- stručne službe zakonodavne vlasti ;
- organi državne uprave koji bi trebali
da obavljaju auritativne upravne
poslove.
Upravni spor -
Upravni spor se smatra fakultativnim
jer njegovo pokretanje zavisi od same
volje stranke . Upravni sud provodi
137
upravni spor za koji možemo reci da je
oblik sudske kontrole nad upravom.
Upravni spor se pokreće tužbom protiv
upravnog tijela koje je donijelo upravni
akt koji stranka smatra nepravilnim ili
nezakonitim.
Vrste sistema sudske kontrole nad
upravom :
- francuski – postoje specijalizirani
upravni sudovi, ali su oni formalno
izvan sudbene vlasti,
- njemački (germanski) – postoje
specijalizirani upravni sudovi koji jesu
dio sudbene vlasti (tako i naše pravo ),
- anglosaksonski – ne postoje
specijalizirani upravni sudovi, već
djeluju redovni sudovi.
Upravni spor u materijalnom smislu -
polazi se od subjekata spora pri
definisanju ( bitno je da se kao pasivna
strana pojavljuje sama uprava ) , te od
predmeta spora ( bitno je da je pravno
pitanje u domeni upravnog prava ).
Upravni spor u formalnom smislu je
spor za čije je rješavanje uUpravni sud
nadležan.
Vrste upravnih sporova:
- Prvotni i naknadni – prvotni se
pokreće i vodi prije nego što je donesen
upravni akt , u situaciji kad je uprava
propustila odlučiti o konkretnoj
upravnoj st vari. Naknadni se javlja kao
spor u kojem se odlučuje o upravnom
aktu donesenom u konkretnoj upravnoj
stvari,
- Spor o zakonitosti i spor pune
jurisdikcije – spor o zakonitosti
pokreće se i vodi sa svrhom da se
ocijeni je li neki akt zasnovan na
zakonu ili nije. Spor pune jurisdikcije
je spor u kojem sam sud meritorno
rješava neki predmet ,
- Subjektivni i objektivni – objektivni
je onaj kojem je svrha prvenstveno
zaštita objektivne zakonitosti (može se
pokrenuti i protiv općenormativnog
akta), a subjektivni je onaj kojem je cilj
zaštita subjektivnog prava pojedinca
(može se pokrenut i protiv
individualnog upravnog akta).
Upravno pravo - sadrži skup
određenih pravnih normi i ima svoj
predmet . Norme regulišu izvjesne
društvene odnose
Postoje dvije osnovne grupe definicija
u određivanju predmeta upravnog
prava :
- Pozitivno definisanje : klasifikuju se
na šire i uže . Prema širem shvatanju to
su sve norme koje se odnose na upravu
, bez obzira na to koju djelatnost vrši
uprava .
Prema užem hsvatanju, tj. užoj
definiciji , upravno pravo se određuje
kao skup normi koje regulišu pravni
položaj upravnih organizacija i njihovu
djelatnost, i djelatnost drugih organa u
vezi sa upravnopravnim odnosima . U
nauci upravnog prava upravne
organizacije i drugi organi se nazivaju
javnim organima. ;
138
- Negativno definisanje : norme koje se pravo i upravno procesno pravo),
odnose na upravu spadaju u upravno - Norme o kontroli uprave,
pravo , a ne spadaju u neku drugu - Norme o organizaciji i položaju
granu prava . uprave (upravno organizaciono pravo)-
Norme o kontroli uprave.
Ovako određena sadržina pokriva opšte
U upravno pravo ubrajamo dvije upravno pravo i opšti dio obuhvatajući
osnovne grupe normi :
samo one norme koje su zajedničke za
- norme koje regulišu rad javnih organa
većinu grana uprave ili za sve grane
u vezi sa upravnopravnim odnosima;
uprave. Predmet posebnog upravnog
- norme koje regulišu položaj upravnih
prava čine specifične norme koje se
organizacija .
odnose na pojedine grane prava (
policija, carina, inostrani poslovi,
Stanovište koje preovladava je da u
carina, vojska , .. )
predmet upravnog prava treba uvrstiti
norme koje se tiču mjenjanja, stvaranja
i ukidanja upravno pravnih odnosa.
Upravno pravo – posebni dio –
Zato je potrebno prethodno prvo
predmet posebnog upravnog prava
utvrditi značenje upravnopravnog
obuhvata organizaciju i funkcioniranje
odnosa.
uprave u pojedinim granama državne
Upravnopravni odnos je društveni
uprave. Posebni dio upravnog prava
odnos koji se uređuje normama
proučava potpise, institute, načela,
upravnog prava i tako se pretvara u
organizaciju i rad u pojedinim
pravni odnos . Neravnopravnost
granama uprave ( vodeći računa i o
učesnika ( subjekata ) ili pravna
primjeni općih načela na pojedine
nejednakost je obilježje upravnog
grane prava) . Osnovano se ukazuje da
odnosa .
u predmet posebnog dijela upravnog
Predmet upravnog prava : čine skup
prava spada, pored proučavanja
pravnih normi koje uređuju
specifičnih materijalno-pravnih
organizaiciju uprave , njenu djelatnost
instituta, i izučavanje posebnih vrsta
na mjenjanju, stvaranju i ukidanju
postupaka u pojedinim granama
upravnopravnih odnos u ontroli njenog
uprave. Ovaj drugi segment posebnog
rada.
upravnog prava razmatraće se u okviru
upravnog procesnog prava. Prema
Sadržina predmeta upravnog prava se
tome, posebno upravno pravo ubuhvata
dijeli na tri cjeline :
brojne upravne grane.
- Norme o sadržini i odvijanju
djelatnosti uprave (upravno materijalno
Uputstvo(instrukcija,uputa)- to je
139
poseban oblik opšteg upravnog akta.
Putem njega se u okviru upravne
organizacije dodjeljuje od strane višeg
organa , nižem organu, uputa za
djelovanje ili postupanje u određenim
situacijama.
Postoje različite vrste uputstva :
- obavezni i neobavezni akti,
- individualni i generalni akti.
Na uputstvo se ne mogu pozivati treće
osobe, zbog toga što ono nema
obilježja pravnog pravila. Npr. ;
Zakonom o upravi daje pravo direktoru
državne upravne organizacije da, u
upravljanju ovom organizacijom ,
između ostalog daje uputstva za rad,
isto to pravo imaju i premijeri, ministri.
Uputstva su, u pravilu, neobavezni akti.
V - Izuzeci od vođenja jedinstvenog
Vremensko važenje prekršajnih
propisa - Propisi se primjenjuju u
vremenskom razdoblju koje počinje
danom stupanja na snagu propisa, a
završava se danom prestanka važenja.
Rok za stupanje na snagu je :
- 8 dana od dana objavljivanja,
izuzetno i ranije, a najranije danom
objavljivanja propisa u službenom
glasilu.
Prestanak važenja može biti predviđen
protekom perioda za koji je propis
donijet (temporalni propisi) ili
ukidanjem propisa donošenjem novog.
Ukidanje starog propisa može biti
izričito predviđeno novim propisom, ili
prećutno. Na učinioca prekršaja
primjenjuje se propis koji je važio u
vrijeme izvršenja prekršaja uz zabranu
retroaktivnog dejstva propisa koji su
nepovoljniji za učinioca.
Blaži je propis koji:
- konkretno ponašanje ne predviđa kao
prekršaj, ili predviđa neki osnov koji
isključuje protivpravnost,
- koji isključuje odgovornost, odnosno
krivicu-koji predviđa osnov koji
isključuje kažnjivost-koji predviđa
blaže kažnjavanje.
Vanredne nadležnosti i sukob
nadležnosti - Spajanje i razdvajanje
prekršajnih postupaka se vrši iz razloga
racionalnosti i efikasnosti, a posljedica
toga je vođenje jedinstvenog postupka i
donošenje jedinstvene presude.
Mogućnost za spajanje postupaka
postoji kad sud nadležan za vođenje
postupka protiv učinioca vodi i
postupak protiv saučesnika.
postupka
Odgovornost pravnog lica i
odgovornog lica u pravnom licu je
samostalna, ali zbog niza praktičnih
razloga po pravilu se protiv njih vodi
jedinstveni prekršajni postupak. Od
ovog pravila postoje izuzeci: ako se
protiv odgovornog lica u pravnom licu
ne može pokrenuti postupak (postupak
se pokreće samo protiv pravnog lica),
ako je pravno lice prestalo da postoji ili
je isključena odgovornost pravnog lica
za sve prekršaje (npr RS, državni
organi, organi teritorijalne autonomije i
jedinice lokalne samouprave), onda će
za taj prekršaj odgovarati samo
odgovorno lice-
- Delegiranje nadležnosti je prenošenje
mjesne nadležnosti sa jednog, inače
nadležnog suda, na drugi mjesno
140
nadležni sud. Delegiranje se može
odnositi samo na mjesnu, ne i na
stvarnu nadležnost. O razlozima
spriječenosti obavještava se Viši
prekršajni sud koji određuje drugi
stvarno nadležni sud za suđenje.
- Rješavanje sukoba nadležnosti
Obaveza suda je da po službenoj
dužnosti vodi računa o svojoj stvarnoj i
mjesnoj nadležnosti i da se rješenjem
oglasi nenadležnim, te predmet dostavi
nadležnom organu po svojoj
procjeni.Ukoliko organ koji je dobio
predmet, sebe, također, smatra
nenadležnim, neće se moći oglasiti
nenadležnim nego mora pokrenuti
postupak za rješavanje sukoba
nadležnosti pred Višim prekršajnim
sudom. Sudovi su, ipak, dužni da
preduzmu one radnje za koje postoji
opasnost od odlaganja. Sukob
nadležnosti između sudova rješava
Ustavni sud, a sukob nadležnosti
između organa uprave se rješava po
opštim pravilima za rješavanje sukobva
nadležnosti tih organa.
Vanpravna i pravna kontrola
uprave – Vanpravna kontrola uprave
stavlja naglasak na stručne tehničke ,
političke ili šire društvene vrijednosti ,
preovlađujuće neformalna sredstva i
postupke provjere organizacije i
funkcioniranja uprave , kao i standarde
javnosti, javnosti, moralnosti i
razumnosti ( pošten odnos sa
strankama, itd.) . Ona uglavnom ne
stavlja u prvi plan pravnu normu kao
kontrolni uzor , ali nipošto ne može ni
da je ignoriše. Čisto pravna kontrola
uprave je ona kontrola uprave koja je
pravnim normama predviđena i
regulisana , poštuje pravna mjerila, a
kontrolorima pravna ovlaštenja prema
kontrolisanom u pogledu predmeta
kontrole , u smislu mijenjanja,
uklanjanja ili neposrednog preuzimanja
kontrolisanog ponašanja.
Vrste presuda - Oslobađajuća
presuda je ona kojom se okrivljeni
oslobađa krivice. Nju izriče sud
ukoliko djelo za koje se okrivljeni
tereti nije prekršaj, ukoliko postoje
okolnosti koje isključuju prekršajnu
odgovornost i ako nije dokazano da je
okrivljeni izvršio prekršaj koji mu se
stavlja na teret.
Osuđujuća presuda je ona kojom se
okrivljeni oglašava krivim. Osuđujuća
presuda se donosi kada se utvrdi
osnovanost zahtjeva za pokretanje
postupka, a ova osnovanost se ogleda u
tome da je utvrđeno da je izvršen
prekršaj i da je okrivljeni odgovoran za
njegovo izvršenje.
Presuda mora da sadrži:
- uvod, gdje se navodi naziv suda, ime
sudije, ime okrivljenog, prebivalište
okrivljenog, prekršaj koji je predmet
postupka, dan donošenja presude i
osnov po kome je presuda donjeta,
- izreka sadrži lične podatke
okrivljenog, činjenični opis i pravnu
kvalifikaciju prekršaja i odluku kojom
se okrivljeni oglašava krivim, oslobađa
ili se postupak obustavlja,
- obrazloženje, u kojem se ukratko
izlaže sadržina zahtjeva za pokretanje
prekršajnog postupka, utvrđeno
činjenično stanje uz navođenje dokaza
po osnovu kojih su pojedine činjenice
dokazane, propisi na kojima se zasniva
presuda i razlozi za svaku tačku
presude,
- uputstvo o pravu na žalbu, kojim se
daje pouka o tome kom se organu žalba
izjavljuje, u kom roku, pismeno,
neposredno ili preporučeno poštom,
141
- broj presude, datum, potpis sudije i
službeni pečat. Presuda kojom se
okrivljeni oglašava krivim sadrži u
izreci i:
- prekršaj za koji se okrivljeni oglašava
krivim , uz naznačenje činjenica i
okolnosti koje čine obilježja prekršaja i
od kojih zavisi primjena određenog
propisa o prekršaju,
- propise koji su primijenjeni,
- odluku o izrečenim sankcijama
(ukoliko se radi o novčanoj kazni,
navodi se rok plaćanja kao i način
zamjene u slučaju da se ne plati,
odnosno naznačuje se da će se naplatiti
prinudnim putem, a ukoliko je izrečeno
oduzimanje predmeta naznačuje se
kako će se postupati sa tim
predmetima),
- odluku o oduzimanju imovinske
koristi, uračunavanju zadržavanja i
pritvora u izrečenu kaznu.
Z nekog drugog prsta ukoliko nije
Zapisnici u prekršajnom postupku
- Zapisnik je pismeno bilježenje
prekršajno-procesne radnje koja je
preduzeta od strane organa nadležnog
za vođenje prekršajnog postupka. Kako
bi se sačuvala autentičnost obavljenje
prekršajno-procesne radnje, Zakonom
je predviđena obaveza nadležnog
organa, koji vodi postupak, da o svakoj
preduzetoj radnji u toku postupka
sastavi zapisnik neposredno i
istovremeno sa obavljanjem radnje, a
ako to nije moguće onda neposredno
nakon obavljanja radnje. Zapisnik piše
zapisničar, ito tako što mu lice koje
preduzima radnju glasno govori šta da
zapiše.U zapisnik se unosi mjesto i
vrijeme vršenja radnje, imena prisutnih
lica i u kom svojstvu su ta lica prisutna,
naznačenje prekršajne stvari po kojoj
se ta radnja preduzima, te ostale bitne
podatke o toku i sadržini preduzete
radnje.
Pitanja se ne unose u zapisnik, osim
ako je potrebno da se bolje razumije
odgovor ispitanika. Ako su prilikom
preduzimanja neke procesne radnje
oduzeti predmeti ili spisi to se
obavezno navodi u zapisniku uz
naznačenje gdje se te stvari nalaze (
ukoliko nisu priključene zapisniku ) .
Zapisnik se mora voditi uredno i ne
smije se ništa brisati, dodavati,
mijenjati. U slučaju precrtavanja, ta
mjesta moraju ostati čitka, a dopune,
izmjene i ispravke se unose na kraj
zapisnika i moraju biti ovjereni od lica
koja potpisuju zapisnik. Zapisnik
potpisuje ispitano, odnosno saslušano
lice. Ako zapisnik ima više stranica,
svaka stranica se potpisuje. Nepismeno
lice daje otisak kažiprsta desne ruke ili
moguće uzeti otisak kažiprsta desne
ruke ( u kom slučaju se u zapisnik
navodi koji je to prst ) . Na kraju
zapisnik potpisuju sudija i zapisničar.
Zadatak i metoda pručavanja
upravnog prava u sistemu
društvene regulacije- Njen zadatak
čini sadržinu prava koje izučava, koje
se ne može odvojiti od njenog
predmeta.
Taj zadatak se svodi na:
- tumačenje sistematiziranih pravnih
normi,
- iznalaženje njihovog pravnog
značenja,
- stvaranje sistema nauke upravnog
prava,
- određivanje značenja , pojmova i
kategorija upravnog prava,
142
- vršenje sistematizacije pravnih normi
koje obuhvata upravno pravo,
- definiranje opštih načela.
Za saznavanje prava koriste se i ostali
metodi naučnog tumačenja upravnog
prava koji se javljaju kao dopunski i
uglavnom se koriste za pručavanje :
- vremenske distance kao istorijsko-
pravne metode( djelovanje pravnog
propisa u vremenu podrazumijeva
vrijeme njegovog važenja pri čemu se
mora precizno odrediti početak i
presranak važenja ) . Uređenje odnosa
donošenjem pravnog propisa zavisi od
društvenih prilika.
Za vremensko važenje pravnog propisa
bitna su dva momenta :
a) početak važenja propisa,
b) prestanak važenja propisa.
Za početak važenja pravnog propisa
najčešće se upotrebljava termin “
stupanja na pravnu snagu”. Pravni
propis stupa na snagu kada bude
donesen ),
- statičke distance kao realnog metoda
saznavanja prava ( Uporedno pravna
metoda podrazumijeva okvir važenja
norme u prostoru, pri čemu moramo
imati u vidu da je prostor statička
kategorija.Postoji mnogo razloga zbog
kojih može biti napušten princip da
pravni propis vrijedi na čitavom
području na koje se prostire nadležnost
njegovog donosioca. Pri tome treba
razlikovati slučajeve kad se pojedine
odredbe jednog pravnog propisa
donose samo za uže područje ),
- prostorne distance koja pokriva
uporednopravna metoda( Određivanje
distance njegovog djelovanja u
prostoru znači osiguranje mogućnosti
primjene njegovih odredbi na
određenom području, odn. na
određenoj teritoriji).
Zabrana vršenja određenih
djelatnosti - Ovom mjerom se
privremeno zabranjuje preduzetniku ili
drugom učiniocu prekršaja da vrši
određenu djelatnost za koje se izdaje
dozvola nadležnog organa ili koja se
upisuje u određeni registar.
Kao opšti uslovi izricanja ove mjere
Zakonom su predviđeni:
- zloupotreba djelatnosti za izvršenje
prekršaja,
- opravdano očekivanje da bi dalje
vršenje te djelatnosti bilo opasno po
život, zdravlje ljudi ili druge interese.
Trajanje mjere je od 6 mjeseci do 3
godine, od dana pravosnažnosti
presude. U ovo vrijeme ne uračunava
se vrijeme provedeno na izdržavanju
kazne.
Zabrana pristupa oštećenom,
objektima ili mjestu izvršenja
prekršaja - Ova mjera se izriče na
pismeni prijedlog podnosioca zahtjeva
za pokretanje prekršajnog postupka ili
na usmeni zahtjev oštećenog. Cilj je da
se učinilac spriječi da ponovi prekršaj
ili da nastavi da ugrožava oštećenog.
Odluka mora da sadrži:
- vrijeme trajanja mjere,
- podatke o licima kojima učinilac ne
smije pristupiti, ili podatke o
objektu/mjestu kojem ne smije
pristupiti.
Maksimalno trajanje mjere je godinu
dana. O sudskoj odluci se obavještava
oštećeni, organ unutrašnjih poslova
koji izvršava mjeru i centar za socijalni
rad ako se mjera odnosi na zabranu
pristupa djeci ili bračnom drugu.
Kršenje ove obaveze povlači novčano
kažnjavanje ili kaznu zatvora do 30
dana.
143
Zastupanje stranke u upravnom
postupku – Stranka u postupku je i
ono lice koje ne može da obavlja
procesne radnje u postupku. U
upravnom postupku stranka po pravilu
radi sama za sebe. Ako se u upravnom
postupku pojavi procesno nesposobna
stranka (ona koja ne može da obavlja
procesne radnje sama za sebe), ako se
radi o fizičkom licu, za nju procesne
radnje preduzimaju zakonski zastupnici
ili ovlašteni predstavnik.
Međutim , ZUP poznaje i zastupnika
procesno sposobne stranke na osnovu
dobijene punomoći i on se naziva
dobrovoljni punomoćnik. U određenim
slučajevima javlja se i privremeni
zastupnik kao i zajednički predstavnik.
Zastupnici u upravnom postupku su
ona lica koja, umjesto stranke,
preduzimaju sve ili samo neke
procesne radnje ito u njeno ime i za
njen račun. Svi zastupnici, ponomoćnici
u upravnom postupku, su poslovno
sposobna fizička lica koja vrše procesne
radnje u postupku, ali ne u svoje ime,
nego u ime i za račun stranaka koje
zastupaju .
Zastupnici u upravnom postupku djeluju
na temelju i u granicama datih ovlaštenja.
Prema Zakonu o upravnom postupku,
razlikuju se slijede
će vrste zastupanja:
- Zakonski zastupnik,
- Privremeni zastupnik,
- Zajedni
ki zastupnik,
- Zajednički punomoćnik,
- Punomoćnik.
Osim zastupanja, u upravnom postupku
imamo i mogućnost angažiranja i
stručnog pomagača,što nije predviđeno
u drugim postupcima.
Zakonski zastupnik -zakonski
zastupnici su lica, koja na osnovu
zakona ili akta nadležnog državnog
organa, obavljaju neophodne procesne
radnje u ime i za račun procesno-poslovno
nesposobnih stranaka. Kod određivanja
zakonskih zastupnika volja stranke
nema nikakavog uticaja. Kada se radi o
fizičkim licima, koja nemaju potpunu
procesnu sposobnost, (maloljetna lica i
punoljetna lica kojima je poslovna
sposobnost ograni
ena ili oduzeta) za njih radnje u postupku
obavlja zakonski zastupnik. On je
određen zakonom ili aktom nadležnog
organa. Određivanje zakonskog zastupnika
procesno nesposobnim licima reguliše se
posebnim zakonskim propisima koji
uređuju brak,porodične odnose i
starateljstvo. Predviđeno je da se kao
zakonski zastupnik maloljetnog lica
pojavljuje jedan od njegovih roditelja.
Ukoliko se radi o maloljetnim licima
lišenim roditeljskog staranja ili licima
koja su nesposobna da se sama o sebi
staraju,postavlja im se staratelj. Pravna
lica, iako imaju pravnu i poslovnu
sposobnost , u postupku ne mogu
obavljati nikakve procesne radnje. Zato
se zakonom ili aktom nadležnog
državnog organa donesenog na osnovu
zakona ,odnosno općim pravnim aktom
samog pravnog lica,određuje fizičko lice
koje će u ime i za račun samog
pravnog lica preduzimati radnje u
postupku. To fizičko lice je ovlašteni
predstavnik odnosno zakonski
zastupnik dotičnog pravnog lica.
Za državne organe, pojedine
organizacije,naselja,grupe lica tj.
kolektiviteti koji nemaju svojstvo
pravnog lica s obzirom da oni nemaju
pored pravne ni poslovnu sposobnost,
radnje u postupku obavljaju ovlašteni
144
predstavnici. Uslov je da su određeni
zakonom ili drugim propisom odnosno
opštim aktom ( ako posebnim
propisima nije drukčije određeno ) .
Poslovna jedinica preduzeća obavlja
upravne radnje u upravnom
postupku preko rukovodioca jedinice.
Javno pravobranilaštvo zastupa
državne organe u pogledu njihovih
imovinskih prava i interesa u upravnom
postupku kao i u drugim postupcima. U
drugim slučajevima zastupanje organa
vrši rukovodilac,odnosno lice određeno
propisima o osnivanju i organizovanju
organa.
Privremeni zastupnik - kada stranka nema
svog zakonskog ili voljnog punomoćnika,
određuje se privremeni zastupnik. To je
lice koje obavlja procesne radnje u
postupku. Određuje se u slučaju kada to
nalaže hitnost rješavanja upravne
stvari,a u tom postupku je nemoguće
osigurati prisustvo stranke.
Postupak postavljanja privremenog
zastupnika stranci obavezno se
sprovodi u sljedećim slučajevima:
- kada procesno nesposobna stranka
nema zakonskog zastupnika.
- kada je u pitanju procesno sposobno lice,
čije je prebivalište odnosno boravište
nepoznato, a koje nema punomoćnika,
- kada se mora izvršiti procesna radnja koja
se ne može odgoditi ,a stranku odnosno
njenog punomoćnika nije moguće
blagovremeno pozvati.
Ako procesno nesposobna stranka
nema zakonskog zastupnika ili se neka
radnja treba poduzeti protiv lica čije je
boravište nepoznato, (a nema
punomoćnika ) , organ će odmah
izvijestiti o tome organ starateljstva
kako bi se toj stranci postavio stalni
zakonski zastupnik. Kada se
privremeni zastupnik određuje procesno
sposobnom licu sa nepoznatim
prebivalištem, odnosno boravištem, a koje
nema punomoćnika, donijet će se zaključak
koji se objavljuje na oglasnoj tabli organa
koji ga je donio.
Ako određeno pravno lice,organizacija
,naselje ili grupa lica nema zakonskog
zastupnika odnosno ovlaštenog
predstavnika kao ni punomoćnika, u
hitnim slu
ajevima kada je provođenje upravnog
postupka neophodno,postavlja se
privremeni zastupnik. U pravilu,
privremeni zastupnik se postavlja iz
reda njihovih članova. O tome se
donosi zaključak koji se tom pravnom
licu bez odlaganja dostavlja. Ako je hitnost
procesnih radnji neophodna a
stranku,njenog ovlaštenog
predstavnika,zakonskog zastupnika ili
punomoćnika nije moguće pozvati,
odmah se postavlja privremeni
zastupnik. O tome se obavještava
stranka, njen zakonski
zastupnik,ovlašteni predstavnik ili
punomoćnik. Postavljeno lice je dužno
da se primi zastupanja. Može ga odbiti
samo iz razloga koji su predviđeni
posebnim propisima. Privremeno
zastupanje odnosi se samo na konkretni
postupak ili na samo pojedine radnje
postupka.Po tome se razlikuje od
zastupanja po zakonskom zastupniku,
odnosno punomoćniku. Privremeni
zastupnik vrši svoju funkciju sve dok
za njegovim procesnim radom postoji
potreba.
Ako je u pitanju procesno nesposobna
stranka, privremeno zastupanje prestaje
kada se takvoj stranci postavi zakonski
zastupnik. Ako se radi o procesno
sposobnoj stranci, privremeno
zastupanje prestaje kada se sazna za
prebivalište, odnosno boravište
stranke.Ako se radi o pravnom licu,
privremeno zastupanje prestaje kada to
145
lice postavi svog zastupnika, odnosno
ovlaštenog predstavnika,odnosno punomo
nika. U slučajudase uodređenom postupku
pojavi pred voditeljom postupka, stranka,
njen zastupnik, ovlašteni predstavnik ili
punomoćnik, funkcija privremenog
zastupnika se gasi. Ako se oni ne
pojave, privremeni zastupnik je obavezan
da učestvuje u postupku sve dok se
postupak ne završi uključujući i
postupak po izjavljenim pravnim
lijekovima. Privremeni zastupnik
učestvuje samo u postupku za koji je
izričito postavljen.
Zajednički predstavnik više
stranaka -kao vrsta zastupnika ,se
javlja kada se u upravnom postupku
susrećemo sa procesnom zajednicom.
Procesna zajednica u upravnom
postupku dolazi do izražaja, kada više lica u
postupku (u istom upravnopravnom
predmetu) zajednički istupaju kao jedna
stranka. Svako lice od tih lica zadržava
položaj stranke, pod uslovom da posebnim
propisima nije drukčije određeno .
Lica koja čine procesnu zajednicu, prije
njenog nastanka, mogu ali ne moraju da se
nalaze u određenom materijalno-
pravnom odnosu predviđenom nekom
materijalno-pravnom normom.U
slučaju procesne zajednice u jednom
istom postupku učestvuje više lica sa
identičnim interesom. Ta lica su dužna
da izričito naznače ko će od njih
istupati kao njihov zajednički
predstavnik, ili da postave zajedničkog
punomoćnika. Time bi procesno pravna
komunikacija između njih i službenog
lica bila jednostavnija i brža.
Ako lica, koja su članovi procesno-
upravne zajednice, i pored opomene ne
naznače svog zajedničkog
predstavnika,odnosno punomoćnika,
organ koji vodi postupak, ako to ne
zabranjuje poseban propis, sam će im
postaviti zajedničkog predstavnika pod
uslovom da stranke procesno - pravne
zajednice učestvuju sa istovjetnim
zahtjevom. Taj zajednički predstavnik
ili punomoćnik za stranke će djelovati
sve dok stranke ne postave drugo lice
za zajedničkog predstavnika, pa sve do
samog okončanja postupka.Protiv
zaključaka o određivanju zajedničkog
predstavnika, odnosno punomoćnika,
stranke imaju pravo posebne žalbe,
koja ne odlaže izvršenje zaključka . I u
slučaju određivanja zajedničkog
predstavnika, odnosno punomoć
nika, svaka stranka zadržava pravo da
istupa u postupku,da daje izjave, kao i da
samostalno izjavljuje žalbe i da koristi druga
pravna sredstva.
Punomoćnik stranke-stranka koja ima
procesnu sposobnost, u upravom
postupku, može samostalno učestvovati
neposredno ili posredno preko
procesnog punomoćnika. Procesno
nesposobnoj stranci , punomoćnika koji
će je zastupati u upravnom postupku
može postaviti njen zakonski
zastupnik. Pojam punomoćnik
podrazumijeva lice koje na osnovu
punomoćja ( ovlaštenja) stranke
(vlastodavca), poduzima u njeno ime i za
njen račun neophodne procesne radnje u
postupku. Iako stranka ima
punomoćnika, u određenim
slučajevima sama stranka je obavezna da
lično učestvuje u postupku i da sama
daje izjave.Organ koji vodi postupak o
takvim okolnostima dužan je, u
svakom konkretnom slučaju da upozna
stranku. Punomoćnik je dužan da
obavlja procesne radnje u upravnom
postupku samo u okviru svojih
ovlaštenja i time je osiguran njihov
pravni značaj.Pored toga što je stranka dala
punomoć određenom licu da obavlja
146
procesne radnje u upravnom postupku, i
sama stranka može da u postupku daje
određene izjave ( kada to smatra
potrebnim ). U nekim slučajevima, sam
voditelj postupka može od same stranke da
zahtijeva davanje takvih izjava. U slučaju da
je stranka prisutna u momentu davanja
izjave punomoćnika, ona može, nakon
davanja te izjave, istu izmjeniti ili
opozvati ono što je punomoćnik
izjavio.U slučaju da se u izjavama
pismenim ili usmenim stranke ili
njenog punomoćnika utvrdi
neusaglašenost, organ koji vodi
postupak će na osnovu slobodne ocjene
dokaza ( načelo slobodnog uvjerenja),
uzeti dokazne činjenice iz izjava koje su u
skladu sa takvom ocjenom.U upravnom
postupku kao punomoćnik može se
pojaviti svako lice koje je procesno
sposobno. To je lice koje svojim
znanjem može biti korisno za stranku.
Znači, da se u ulozi punomoćnika ne
mora naći advokat ili lice sa
pravničkim iskustvom i znanjem.Ako
organ, koji vodi postupak, utvrdi da se
u ulozi punomoćnika pojavilo lice koje
nema stručnu spremu i koje se
neovlašteno za novčanu nagradu bavi
pružanjem pravne pomoći, organ će
posebnim zaključkom uskratiti dalje
zastupanje i o tome odmah obavijestiti
stranku i nadležnog javnog
tužioca.Ukoliko se stranka ne slaže sa
zaključkom, protiv istog može izjaviti
posebnu žalbu koja ne odlaže izvršenje tog
zaključka.
Stranka, zakonski zastupnik ili
predstavnik stranke, punomoć može
dati u pismenoj ili usmenoj
formi.Pismenu punomoć, punomoćnik
predaje organu koji vodi postupak
prilikom zastupanja.Usmeno
punomoćje stranka izjavljuje na zapisnik. O
njemu se može staviti službena zabilješka u
spisu predmeta, što dolazi do izražaja samo
onda kada se punomoćje saopštava
prilikom obavljanja procesne radnje za koju
se ne vodi zapisnik.
To punomoćje stranka svojeručno
potpisuje , a nepismena stranka staviće
na pismeno punomoćje otisak svoga
kažiprsta.Ovjera potpisa, odnosno otiska
kažiprsta vrši se pred nadležnim organom.
Pravna važnost punomoćja se
osigurava da stranka svoju izjavu o
punomoćstvu da u pismenom ili
usmenom obliku pred nadležnim
organom koji vodi postupak.Službeno
lice, ovlašteno da vodi upravni
postupak, izuzetno može dozvoliti da
izvjesne procesne radnje obavljaju i lica
koja nisu priložila punomoćje. U ovom
slučaju potrebno je da se pojavi lice
koje je član porodice ili domaćinstva
stranke, ili je sa njom u srodnom
odnosu.
Ako takvo lice (ono koje nema
punomoć) postavlja zahtjev za
pokretanje upravnog postupka ili u toku
postupka da izjavu koja je u suprotnosti sa
izjavom stranke, organ koji vodi postupak
tražit će od njega da naknadno dostavi
punomoć. Pismeno punomoćje koje je
stranka potpisala, ali nije svoj potpis
ovjerila kod nadležnog organa , tretira
se kao privatna isprava.Usmeno
punomoćje, koje je dato na zapisnik,
tretira se kao javna isprava.Ukoliko se u
vjerodostojnost pismenog punomoćja,
koje nije ovjereno, posumnja može se
narediti da se dostavi ovjereno punomoćje.
Ovlašteno službeno lice, koje vodi
postupak po službenoj dužnosti,
ispituje vjerodostojnost podnijetog
punomoćja.Ukoliko se utvrde neki
nedostaci u punomoćju (da je
nepotpuno,nerazumljivo), daće se
određeni rok za otklanjanje uočenih
nedostataka. U slučajevima hitnosti
postupka, po ocjeni službenog lica,
dozvoliće se punomoćniku da te radnje
147
obavlja iako postoje nedostaci u
punomoći.
Prema svom obimu i sadržini punomo
je može biti:
- Opšte,
- Specijalno-ograničeno.
Opšte punomoćje se odnosi na
obavljanje svih procesnih radnji u upravnom
postupku. Specijalno-ograničeno
punomoćje se odnosi samo na jednu ili
više određenih radnji. Prema
vremenskom kriterijumu punomoćje
može biti:
- Ograničeno,
- Neograničeno.
Važnost punomoćja ne prestaje
nastupanjem smrti stranke
(vlastodavca), gubitkom njene procesne
sposobnosti, promjenom njenog zakonskog
zastupnika i u toku postupka. Ali, pravni
sljedbenik stranke odnosno novi
zakonski zastupnik može opozvati
ranije datu punomoć.
Sva pitanja koja nisu uređena Zakonom o
upravnom postupku a odnose se na
punomoćje, primjenjuju se odredbe o
punomoćju iz Zakona o parničnom
postupku .
S t r u č ni pomagači- prilkom vođenja
upravnog postupka može se dozvoliti
da se daju određena (nepravnička)
obavještenja ili savjeti koji su važni za
određenu upravnu stvar u upravnom
postupku. Daju ih stručna lica iz pojedinih
naučnih oblasti. Dakle, Zakon o
upravnom postupku predviđa
instituciju stručnog pomagača, što ne
poznaje ni krivični , ni parnični ( a niti
drugi ) postupci. Stručni pomagač nije
punomoćnik, niti zastupnik
stranke.Stručni pomagač je stručno
lice koje stranci pruža samo pomoć
u vidu savjeta i obavještenja. To traži od
takvog lica s t r u čno poznavanje pitanja u
vezi sa predmetom postupka.Iz
položaja stručnog pomagača vidi se da
on djeluje uz stranku, a ne umjesto nje.
To lice ne može da zastupa
stranku.Organ koji vodi
postupak,dopustit će stranci da stranka
dovede stručno lice- stručnog
pomagača. On će joj davati obavještenja
i savjete o stvarima za koje se traži
stručno poznavanje pitanja u vezi sa
predmetom.
Zabrana pravnom licu da vrši
određene djelatnosti - Ovom
mjerom se pravnom licu može zabraniti
proizvodnja određenih proizvoda ili
vršenje određenih poslova u oblasti
prometa robe, finansija ili usluga, ili
zabrana vršenja nekih drugih poslova.
Opšti uslov za izricanje ove mjere:
-ukoliko bi dalje vršenje ove djelatnosti
bilo opasno po život ili zdravlje ljudi,
štetno za privredno ili finansijsko
poslovanje drugih pravnih lica, ili za
privredu u cjelini
Trajanje mjere je od 6 mjeseci do 3
godine od dana pravosnažnosti
presude.
Zabrana odgovornom licu da vrši
određene poslove - Učiniocu prekršaja
se može zabraniti da vrši poslove koje
je vršio u vrijeme izvršenja prekršaja,
da vrši rukovodeću dužnost u
privrednom ili finansijskom
poslovanju, određenu vrstu poslova,
kao i sve ili neke dužnosti vezane za
raspolaganje, korišćenje, upravljanje ili
rukovanje poverenom imovinom.
Opšti uslov za izricanje ove mjere:
- zloupotreba dužnosti radi izvršenja
prekršaja.
148
Trajanje mjere je od 3 mjeseca do 1
godine od dana pravosnažnosti
presude.
Zabrana upravljanja motornim
vozilom – Ova mjera se sastoji u
zabrani upravljanja motornim vozilom
određene vrste ili kategorije, a izvršava
se oduzimanjem vozačke dozvole ili
neizdavanjem nove dozvole, odnosno
zabranom polaganja vozačkog ispita, (
dok mjera traje ) .
Opći uslov za izricanje:
- izvršenje prekršaja protiv
bezbjednosti saobraćaja ili postojanje
opasnosti od ponovnog vršenja
prekršaja, odnosno postojanje
opasnosti od upravljanja motornim
vozilom koje proizilazi iz ranijeg
kršenja propisa. Sud treba da vodi
računa o tome da li je učinilac vozač po
zanimanju, da ga ne bi ostavio bez
mogućnosti rada.
Trajanje je od 30 dana do 1 godine od
dana pravosnažnosti presude. U
trajanje se ne uračunava vrijeme
provedeno na izdržavanju kazne.
Zakonom je predviđena i mogućnost
odlaganja izvršenja ove mjere , osim u
slučajevima težih povreda. Uslov je da
učinilac ne izvrši u određenom roku
prekršaj za koji se, takođe, može izreći
ova zaštitna mjera.
Zastarjelost - Zastarjelost je protek
zakonom predviđenog roka u kojem
nastupa gubitak prava:
- na pokretanje i vođenje prekršajnog
postupka
- na izvršenje kazne i zaštitne mjere.
Zastarjelost za pokretanje i vođenje
prekršajnog postupka nastupa u roku
od 1 godine od kad je prekršaj učinjen.
Kod prekršaja iz oblasti carinskog,
spoljnotrgovinskog, deviznog
poslovanja, javnih prihoda i finansija,
prometa roba i usluga i vazdušnog
saobraćaja, može se odrediti duži
rok,ali ne duži od 5 godina.
Obustavljanje znači da zastarjelost ne
teče za vrijeme za koje se gonjenje ne
može preduzeti po zakonu (npr.duševna
bolest). Kada prestanu smetnje koje su
dovele do obustave, rok se nastavlja.
Prekid zastarjelosti nastupa sa svakom
procesnom radnjom nadležnog organa
koja se preduzima radi pokretanja i
vođenja postupka. Prekidom
zastarjelosti, on počinje da teče od
početka (ne nastavlja se kao kod
obustave). Da ne bi došlo do toga da
zastarjelost nikad ne nastupi usljed
prekida i obustave, predviđena je
apsolutna zastarjelost u dvostrukom
trajanju vremena koje je potrebno za
redovnu zastarjelost. Njenim protekom
se postupak više ne može pokretati ni
voditi.
Zastarjelost izvršenja prekršajne
sankcije se odnosi na kazne i zaštitne
mjere, a računa se od dana
pravosnažnosti presude i iznosi godinu
dana.
Zadržavanje okrivljenog i
zadržavanje putne isprave -
Zadržavanje okrivljenog Zakonom o
prekršajima nije predviđen pritvor, već
zadržavanje okrivljenog u slučajevima:
- kada se ne može odrediti identitet ili
njegovo prebivalište ili boravište, a
postoji osnovana sumnja da će pobjeći,
- ako bi odlaskom u inostranstvo
mogao izbjeći odgovornost za prekršaj
za koji je predviđena kazna zatvora,
- ako je zatečen u izvršenju prekršaja a
zadržavanje je neophodno kako bi se
spriječio od daljeg vršenja prekršaja.
Zadržavanje određuje sudija koji vodi
prekršajni postupak naredbom u kojoj
149
je naveden osnov zadržavanja.
Zadržavanje ne može biti duže od 24h.
Kao posebna mjera predviđeno je
zadržavanje lica pod dejstvom alkohola
ili drugih omamljujućih sredstava. Lice
koje je zatečeno u vršenju prekršaja
može se zadržati, po naredbi suda ili
ovlaštenog policijskog službenika,
ukoliko je izvjesno da će nastaviti sa
vršenjem prekršaja.
U zakonu je predviđeno obavezno
zadržavanje:
- vozača motornog vozila koji ima
najmanje 1,2 g/kg alkohola u krvi ili je
pod uticajem drugih omamljujućih
sredstava,
- te ukoliko učinilac odbije da se
podvrgne ispitivanju o prisustvu
alkohola. Zadržavanje u ovom slučaju
traje do otrežnjenja, ali ne duže od 12
sati.
Ž drugačije propisano ) , ona je
Žalba u upravnom postupku -Žalba
je redovan pravni lijek kojim se
strankama, i ostalim sudinicima u
postupku, daje mogućnost da pred
drugostepenim tijelom pokrenu pitanje
pravilnosti prvostepenog rješenja i
pitanje zakonitosti i time žaštite lične
pravne interese i lična prava . Od dana
kada je stranka primila prvostepeno
rješenje do dana isteka rokaza
izjavljivanje žalbe, stranka ima
mogućnost odreći se prava na žalbu.
Ako zakonom nije isključena, žalba se
može izjaviti protiv prvostepenog
rješenja,ali i onda kada rješenje nije
doneseno u zakonom propisanom roku.
Stranka može odustati od već izjavljene
žalbe sve do otpreme rješenja o žalbi (
u tom slučaju postupak u povodu žalbe
se obustavlja rješenjem ) . Predmet
žalbenog postupka je ispitivanje
zakonitosti pobijanog rješenja, i
ocjenjivanje svrhovitosti rješenja ( ako
je ono doneseno po diskrecijskoj ocjeni
).
Sadržaj žalbe:
- naznaka rješenja koje se pobija,
- naziv javnopravnog tijela koje je
donijelo rješenje,
- razlozi za pobijanje prvostupanjskog
rješenja i sl.
Rok za izjavljivanje žalbe je 15 dana
od dana dostave rješenja. Žalba se
predaje prvostepenom tijelu. Ako je
stranka izjavljuje zbog nedonošenja
rješenja u propisanom roku , onda se
drugostepenom tijelu može izravno
predati . Žalba odgađa pravne učinke
rješenja, dok se stranci ne dostavi
rješenje o žalbi ( ukoliko zakonom nije
suspenzivan pravni lijek .
Postupak povodom žalbe – Nakon što
se žalba preda prvostepenom tijelu ,
ono mora ispitati da li je žalba
pravodobna, izjavljena od ovlaštene
osobe i dopuštena. Ako su te
pretpostavke ispunjene prvostepeno
tijelo će tada ocijeniti svrhovitost
rješenja koje se žalbom osporava, tj. ,
razmotriti će navode žalbe i ispitati je li
ona zakonita.
Žalba se odbacuje rješenjem ako te
pretpostavke nisu ispunjene . Ako je
postupak kontradiktoran , žalba se
dostavlja na odgovor svim strankama i
određuje im se primjeren rok za
odgovor na žalbu. Ako žalba nije
odbačena, niti je pobijano rješenje
zamjenjeno novim, ona se sa spisom
predmeta dostavlja bez odgode
drugostepenom tijelu. Ako
150
prvostepeno tijelo ocijeni da je žalba
osnovana djelomično ili u cjelosti ,
zamjenjuje se pobijano rješenje novim,
( ako se time ne dira u prava trećih
osoba ) . Isto tako, drugostepeno tijelo
će ispitati da li je žalba pravodobna,
izjavljenja od ovlaštene osobe i
dopuštena, pa ako te pretpostavke ne
budu ispunjenje odbacit će je rješenjem
. Drugostepeno tijelo ispituje
zakonitost i ocjenjuje svrhovitost
pobijanog rješenja u granicama zahtjev
navedenih u žalbi, ali nije vezano
žalbenim razlozima..
Ako je stranka izjavila žalbu protiv
rješenja prvostupanjskog tijela o
odbacivanju žalbe, a drugostupanjsko
tijelo utvrdi da ne postoje razlozi za
odbacivanje žalbe, on će poništiti to
rješenje i sam riješiti odbačenu žalbu.
Po službenoj dužnosti drugostepeno
tijelo mora paziti na nadležnost i
postojanje razloga za oglašivanje
rješenja ništavnim. Drugostepeno tijelo
rješava stvar na temelju činjenica
utvrđenih u prvostepenom postupku . U
slučaju, kada su činjenica pogrešno
utvrđene ili nepotpuno , drugostepeno
tijelo može upotpuniti postupak putem
prvostepenog tijela ili može upotpuniti
samostalno.
Odluke koje drugostepeno tijelo može
donijeti povodom žalbe su:
- poništavanje rješenja ili izmjena
rješenja,
- odbijanje žalbe.
Rješenje se poništava i drugostepeno
tijelo samo rješava stvar ako utvrdi:
- da je izreka pobijanog rješenja
nejasna ili u protivrječnosti s
obrazloženjem;
- da je pogrešno primijenjen pravni
propis temeljem kojeg se rješava stvar;
- da su u prvostupanjskom postupku
činjenice pogrešno ili nepotpuno
utvrđene;
- da se u postupku nije vodilo računa o
pravilima postupka, a koja bi uticala na
pravilno rješavanje stvari.
Žalba će se odbiti ako drugostupanjsko
tijelo utvrdi:
- da je prvostupanjsko rješenje na
zakonu osnovano, ali zbog drugih
razloga, a ne zbog onih navedenih u
rješenju,
- da je postupak koji je prethodio
rješenju pravilno proveden, i da je
rješenje pravilno i zakonito,
- da je u prvostupanjskom postupku
bilo nedostataka, ali su oni bili takvi da
nisu mogli uticati na pravilno rješenje
stvari.
Poništavanjem se poništavaju sve
pravne posljedice koje je rješenje
proizvelo. Ako je za donošenje novog
rješenja potrebno neposredno
rješavanje prvostepenog tijela, predmet
se dostavlja na ponovno rješavanje
prvostupanjskom tijelu. Ako
drugostepeno tijelo utvrdi da je
prvostepeno rješenje donijelo
nenadležno tijelo, rješenje se takođe
poništava po službenoj dužnosti, a
predmet se dostavlja nadležnom tijelu
na ponovno rješavanje. Što se tiče
izmjene rješenja, ono se ne smije
izmijeniti na štetu stranke koja je
izjavila žalbu. Iznimka se tiče razloga
zbog kojih bi to rješenje trebalo oglasiti
ništavim ili poništiti ( ako nije drukčije
propisano ) . Ako je žalba izjavljena iz
razloga što prvostepeno tijelo nije
riješilo o zahtjevu stranke u
propisanom roku, drugostepeno tijelo
dužno je, bez odgode, zatražiti razloge
zbog kojih rješenje nije doneseno u
propisanom roku. Ako su razlozi
151
opravdani, drugostepeno tijelo
određuje novi rok. On ne može biti
duži od trideset dana, prvostepenom
tijelu za donošenje rješenja. Ako
razlozi nisu opravdani, drugostepeno
tijelo će samo riješiti upravnu stvar ili
će naložiti prvostepenom tijelu da u
roku od petnaest dana donese traženo
rješenje. Drugostepeno tijelo o žalbi
odlučuje rješenjem, a protiv tog
rješenja može se pokrenuti upravni
spor. Rok za donošenje drugostepenog
rješenja je šezdeset dana od dana
predaje uredne žalbe

152