Ivan Duknović

Ivan Duknović, Kip putta grbonoše, oko 1480. god., Muzej grada Trogira

Ivan Duknović (Ioannes Dalmata, Giovanni da Trau), (Vinišće, oko 1440. — poslije
1509.), hrvatski kipar. Sin protomagistra trogirskih kamenara, vjerojatno je kod kuće izučio
klesarski zanat, a u Italiji nastavio umjetničku izobrazbu. U sedmom desetljeću XV st. javlja
se u Rimu kao zreo majstor spreman i sposoban za vrlo vrijedne narudžbe. Istaknuvši se na
njima osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo se uklapa u vrhove
tamošnjega renesansnoga kiparstva.

Kao njegova rana ostvarenja prepoznaju se dva monumentalna portala na Mletačkoj palači u
Rimu i razvijene skulpture završnoga dijela pročelja hrama Sv. Jakova u Vicovaru kraj
Tivolija. Petnaestak godina tijesno surađuje s A. Bregnom i Minom da Fiesole, zadržavši
vlastiti izraz prepoznatljiv po energičnoj impostaciji figura i temperamentnoj obradi površine.
S prvim umjetnikom izrađuje oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva u Rimu grobnicu
kardinala G. Tebaldija, oblikujući lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s puttima.
Zasad jedini arhivski podatak o njegovu radu ukazao je na dva kipa s pet reljefa izrađenih
1469. za klasično koncipirani oltar Gospe u crkvi Sv. Ivana u Norci. Oko 1485. Duknović
odlazi na dvor Matije Korvina u Ugarsku i tu proširuje tematiku rada.

Premda su mu djela stradala već u provalama Turaka, figuralna fontana Herakla s lernejskom
hidrom i kruna zdenca iz kraljevske vile u mađarskom Višegradu te reljefna pala oltara iz
pavlinske crkve u Diósgyőru potvrđuju njegovu visoku vrsnoću. Zaslužan za prenošenje
likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav i unaprjeđivanje tamošnje umjetnosti,
Duknović je dobio plemićki naslov i feud dvorcem Majkovec u Hrvatskoj. Smatra se da je
portretirao uglednike iz humanističkoga kruga, te mu pripisuju niz plitkoreljefnih portreta po
europskim muzejima, uključujući fragmente nadgrobne ploče biskupa Baratina, čuvane u
Zagrebu.

Održavajući trajne veze sa zavičajem, Duknović se čvršće potvrdio u Trogiru. Osim kipova u
renesansnoj kapeli gradskoga zaštitnika Sv. Ivana kao remek-djela iz zenita stvaralaštva i Sv.
Tome sa znakovima staračke sustalosti — opus mu je dopunjen kipom Sv. Magdalene iz
franjevačkog samostana, portalom s puttom grbonošom palače Ćipiko, lunetom s grbom
obitelji Cega, te grbom s klesarskim priborom. To su ujedno i najbolja djela
zrelorenesansnoga kiparstva u nas. Pošto su ga Dubrovčani odbili primiti u službu, zadnje
godine života proveo je na susjednoj obali Jadrana; u Veneciji je 1498. prihvatio izvedbu
monumentalnoga oltara Sv. Marka (sa 17 figura), ali ga nije završio, a ono što je učinio nije
očuvano. Otada potječe izražajni reljef Blažene Djevice Marije u padovanskomu muzeju i
poprsje A. Zena u muzeju Correr. Zadnji svoj rad, grobnicu Blaženoga G. Gianellija,
Duknović je 1509. ostavio u katedrali u Anconi.

Zavrjeđujući visok položaj u ukupnomu razvoju renesansne skulpture Duknović se ubraja

među najznačajnije strane umjetnike koji su pridonijeli talijanskoj umjetnosti i koji su ujedno
tim iskustvom obogatili i baštinu svoje zemlje.

Duknović, Ivan
DUKNOVIĆ, Ivan, Sv. Ivan Evanđelist, katedrala sv. Lovre u Trogiru

Duknović, Ivan (Ioannes Dalmata, Giovanni da Traù), hrvatski kipar (Trogir, oko 1440
– ?, nakon 1509). Sin protomagistra trogirskih kamenara, vjerojatno je kod kuće izučio
umijeće, a u Italiji nastavio umjetničku izobrazbu. Oko 1470. javlja se u Rimu kao zreo
majstor, koji se osobnim likovnim shvaćanjima i samostalnim stilom nesumnjivo uklapao u
vrhove tadašnjega renesansnoga kiparstva. Njegova su rana ostvarenja dva monumentalna
portala na Palazzo Venezia i kipovi na pročelju hrama sv. Jakova u Vicovaru kraj Tivolija.
Petnaestak god. blisko je surađivao s A. Bregnom i Minom da Fiesoleom; zadržao je vlastiti
likovni izraz prepoznatljiv po energičnoj impostaciji likova i temperamentnoj obradbi
površine. U Rimu je s A. Bregnom izrađivao oko 1466. u crkvi Santa Maria sopra Minerva
grobnicu kardinala G. Tebaldija (lik pokojnika na sarkofagu i veći dio dekora s puttima i
grbovima), a na drugom zajedničkom djelu, grobnici kardinala B. Roverelle u San Clementeu,
klesao reljef Bl. Djevice Marije sa sinom među anđelima, Stvoritelja među kerubinima, putte,
anđele uz sarkofag i na vrhu spomenika. S Minom je radio plastički bogati tabernakul crkve
sv. Marka, a od 1477. dovršavao je grobnicu pape Pavla II. (razmetnuta pri rušenju bazilike
sv. Petra); izveo je lik samoga pape i značajnije figuralne prizore, potpisao se na alegorijskom
prikazu Nade. Oko 1485. otišao je na dvor Matije Korvina u Ugarsku (figuralna fontana
Herakla s lernejskom hidrom iz kraljevske vile u Višegradu). Zaslužan je za prenošenje
likovnih spoznaja talijanske renesanse na Dunav. Održavao je trajne veze sa Trogirom, gdje je
ostvario najbolja djela kasnorenesansnoga kiparstva u Hrvatskoj. U Trogiru je u renesansnoj
kapeli katedrale izradio kipove sv. Ivana Evanđelista, remek-djelo iz zenita svojega
stvaralaštva, i sv. Tome, sa znakovima staračke sustalosti, potom kip sv. Magdalene za
franjevački samostan, portal s puttom grbonošom palače Cipico, lunetu s grbom obitelji Cega
te grb s klesarskim priborom. Pošto su ga Dubrovčani odbili primiti u službu, otišao je u
Veneciju, gdje je 1498. započeo raditi monumentalni oltar sv. Marka (sa 17 likova), ali ga nije
završio. Iz toga je razdoblja izražajni reljef Bl. Djevice Marije i poprsje sv. Zena. Zadnji svoj
rad, grobnicu bl. G. Gianellija, s očitim gašenjem kiparske snage, napravio je 1509. u
katedrali u Anconi. O njemu su izdali monografije: K. Prijatelj (Ivan Duknović, 1957) i C.
Fisković (Ivan Duknović, Joannes Dalmata u domovini, 1990).

Citiranje:
Duknović, Ivan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav
Krleža, 2021. Pristupljeno 28. 4. 2022. <http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?
ID=16547>.
Ivan Duknović (1440. – 1509.)

Jedan od najvećih hrvatskih kipara iz razdoblja renesanse bio je Trogiranin Ivan Duknović,
poznat pod pseudonimom Ioannes Dalmata.

Svojim radom stekao je svjetsku slavu, a najveća djela izradio je u Italiji i Mađarskoj.
Pretpostavlja se da je klesarski zanat izučio radeći s ocem (koji je bio protomajstor trogirskih
kamenara), ali još nije poznato tko su mu bili učitelji.

Već u prvim radovima iskazuje svu snagu svojeg umijeća. S dvadeset godina odlazi u Rim te
vrlo brzo stupa u službu kardinala Pietra Barboa (kasnije papa Pavao II.) te izrađuje dva
portala na Venecijanskoj palači. Izradio je i skulpture za monumentalnu grobnicu pape Pavla
II. u bazilici Sv. Petra, koja je sada demontirana. Smatra se da je to bila najveća ikad
izgrađena grobnica u Rimu. Na širem području Rima djelovao je više od dvadeset godina, a
smatraju ga jednim od vodećih kipara, naročito za izradu renesansnih nadgrobnih spomenika.

Oko 1486. godine odlazi u Ugarsku na poziv tamošnjeg kralja Matije Korvina, gdje kao
kraljev kipar radi na uređenju Kraljevske palače. Zbog zasluge za prenošenje duha talijanske
renesanse na Dunav, dobio je plemićki naslov.

Iako je radio u inozemstvu, cijelo je vrijeme održavao veze sa zavičajem. Za kapelu

trogirskog zaštitnika sv. Ivana izradio je dvije statue (sv. Ivana i sv. Tomu), te istočni portal
palače Ćipiko s maštovitim kipom anđela (putta) grbonoše. Navedeni radovi smatraju se
najboljim djelima zrelog renesansnog kiparstva u nas.

Njegov rad karakterizira energičnost i živost, a lica njegovih skulptura zrače psihološkom
uvjerljivošću. Lica svetaca ne prikazuje idealistički, nego ih prožima realizmom, dajući im
crte portreta.

Prepoznatljiv je i po načinu oblikovanja tkanine – lepršave, oblikovane vjetrom, s mnoštvom

pregiba i malih trokutastih nabora koji se spuštaju niz tijelo – u čemu gotovo dostiže antičke
uzore.

Njegova djela danas se čuvaju u Louvreu i Vatikanskim muzejima, a u rodnom Trogiru

odnedavno je izložen stalan postav njegovih radova u Muzeju grada Trogira.