Moja jedina domovina zove se Bosna. Kroz mene teče bosansko srebro i zlato.

Njene soli
i njen ugalj, njeno željezo i nebrojene druge rude u mom su biću osnova. Moja jedina
domovina je Bosna i drugačije ne more biti!

Kroz mene teče bosanski potok, bunar i vodica, sve bosanske šume i nebo bosansko. U
mome biću osnova je i drugačije ne more biti! Moja jedina domovina Bosna puna je
mezarluka, bezistana, turbeta, hamama u toplim ljudskim kućama. Moja jedina domovina
je Bosna i drugačije ne more bit!

Moja domovina Bosna ukrašena je pletenicama djevojaka i šamijama na dragim i

mudrim glavama nena koje, u glavi svojoj, kući svojoj i van nje, nose, koje vide daleko,
koje nose mudrost. I koje pred očima nemaju koprenu ko neki danas. Moja jedina
domovina zove se Bosna i drugačije ne more bit!

Moja domovina Bosna puna je naučnika koji nose ahmedije, puna je naučnika koje ne
učimo u školama. Bosanski naučnici žive u sokacima dalekima i nepoznatima. Moja
jedina domovina zove se Bosna i drugačije ne more bit!

Moja je Bosna i avlija mi je bosanska i bunar u avliji bosanski i trešnja ispred bunara
bosanska je i ilduz i šekaik i zambak i zumbul i miloduh, raha latifica, kadifica, hadžibeg,
bijela lipa u avliji i cvijet zvani rutavi Suljo.

Sve je to moja Bosna. I bosanska mi je svadba i večera i na njoj japrak sarma, šišćevap,
sirnica, burek, zeljanica, tirit pita, hošaf, nišeste, paluze, gurabija, hurmašica. Moji su
bosanski sulbeti sa trideset i tri jela. Moja jedina domovina je Bosna! To je mihrab u koji
se ne dira i ne dijeli se ono što je cijelo.

Moja jedina domovina je Bosna! To je potvrđeno muhtarskim pečatom moga djeda i

pradjeda. To je potvrđeno dimijama mojih tetaka, šamijama i kerama na njima. Moja
jedina domovina je Bosna! To je sihir. To je sihir na koji će naograjsati svako ko joj dobro
ne misli!

Mustafa Novalić je bio bosanskohercegovački književnik rođen u Gradačcu 5. januara

1952. godine gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je na Filozofskom
fakultetu u Beograd na Odsjeku na književnost. Radio je kao profesor književnosti, a
agresija na Bosnu i Hercegovinu ga je zatekla na mjestu direktora gradačačke gimnazije.

Ranjen je 26. januara 1993. godine na području Donjih Krečana, gdje je kao načelnik
Informativne službe 107. viteške motoritovane brigade ARBiH, boravio sa ekipom
italijanskih noviara. Uslijed posljedica ranjavanja preminuo je u Tuzli 7. februara 1993.
godine, u momentu kada je trebao preuzeti mjesto ministra u Vladi okruga Tuzla. Danas
gimnazija u Gradačcu nosi ime po njemu.