6. svibnja 1870.

Safvet-beg Bašagić –
hrvatski domoljub i narodni preporoditelj
koji je veličao ljepotu hrvatskog jezika

Foto: www.commons.wikimedia.org

Još kao gimnazijalac sudjelovao je u polaganju kamena temeljca Starčevićeva

doma u Zagrebu, čime je udario neizbrisivi pečat hrvatstva za čitav svoj život.
Da nije napisao ništa drugo osim pjesme “Čarobna kćeri” gdje veliča hrvatski
jezik, zaslužio je mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Posljednje mu je djelo
‘Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini’, u izdanju Matice
hrvatske, 1931. godine.
 
Safvet-beg Bašagić (Nevesinje, 6. svibnja 1870. – Sarajevo, 9. travnja 1934.),
domoljub, pjesnik, kulturni radnik i hrvatski narodni preporoditelj iz Hercegovine.
Jedna je od najmarkantnijih osobnosti moderne hrvatske književnosti u Bosni i
Hercegovini. Osnivač je mnogih listova, časopisa i nacionalnih društava. Poznat kao
istaknuti pjesnik, prevoditelj, povjesničar, političar i začetnik. Ima velike zasluge za
upoznavanje hrvatske književnosti s turskom, arapskom i perzijskom literaturom. Još kao
gimnazijalac sudjelovao je u polaganju kamena temeljca Starčevićeva doma u Zagrebu,
čime je udario na se neizbrisivi pečat hrvatstva za čitav svoj život.

1
Bio je istaknuti član Hrvatske nacionalne zajednice, starčevićanske stranke koju je 1910.
godine pokrenuo dr. Ivo Pilar.
Godine 1894. godine još kao gimnazijalac odaziva se pozivu i sudjeluje u polaganju
kamena temeljca Starčevićevom domu u Zagrebu, zbog čega je prisiljen položiti maturu
na Bečkom sveučilištu. 1895. godine upisao se je na bečko sveučilište i tu je do 1899.
godine slušao predavanja iz turskoga, arapskoga i perzijskoga jezika i povijesti.
Za vrijeme boravka u Zagrebu Khuen-Héderváryjeva vlada zabranila mu je polaganje
mature zbog sudjelovanja u postavljanju kamena temeljca Starčevićevu domu (1894).
Maturirao je 1895. u Sarajevu, a zatim studirao orijentalne jezike i povijest u Beču (do
1899). Od 1900. do 1906. bio je profesor arapskog jezika na gimnaziji u Sarajevu, ali je
otpušten.
Godine 1908. i 1909. boravio je u Beču skupljajući građu za disertaciju Die Bosniaken und
Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur koju je tamo i obranio 1910. Potom je
bio predložen za profesora na Katedri orijentalnih jezika zagrebačkog Sveučilišta. Na
prvim izborima za Sabor BiH izabran je za zastupnika Banje Luke, a dva puta bio je
potpredsjednik te predsjednik Sabora (1910. i 1913). Od 1919. do umirovljenja 1927. bio
je kustos Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Njegova orijentalna knjižnica nalazi se u
sveučilišnoj biblioteci u Bratislavi. Poprsje mu je izradio kipar I. Paleza.
Posljednje mu je djelo Znameniti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u turskoj carevini, u
izdanju Matice hrvatske, 1931. godine.
U veličanstvenom leksikonu Znameniti i zaslužni Hrvati, tiskanom 1925. godine
prigodom proslave 1000-godišnjice hrvatskoga kraljevstva, napisao je čak 79
životopisa znamenitih Hrvata.
Radove je objavio u mnogim bosanskohercegovačkim publikacijama, kao i onima koje su
izlazile u Hrvatskoj: Bosanska vila (1890), Bošnjak (1891, 1903, 1904), Bog i
Hrvati (1895), Obzor (1895, 1913, 1934, 1941), Hrvatska domovina (1896), N Smotra
Dalmatinska (1897), Hrvatski salon (1898), Behar (1900/1901, 1903/1904–1905/1906,
1908/1909), Hrvatski list (1927, 1929), Novi Behar (1927/1928–1934/1935, 1941/1942) i
dr.
Hrvatsko-muslimansko kulturno društvo “Narodna uzdanica” iz Zagreba 2004. u
prigodi obljetnice smrti ovog znamenitog Hrvata objavila je prvo kolo iz niza
biblioteke Znameniti Hrvati islamske vjere. U njemu su objavljene knjižice o
znamenitim Hrvatima islamske vjere kao o Džafer-begu Kulenoviću, Safvet-begu
Bašagiću, Džemaludinu Čauševiću, Edhemu Mulabdiću, Ademagi Mešiću, Musi Ćazimu
Ćatiću, Osman Nuri Hadžiću, Aliji Nametku, Hakiji Hadžiću, Enveru Čolakoviću,
Nahidu Kulenoviću i Maku Dizdaru.

2
Da ništa drugo nije napisao osim pjesme “Čarobna kćeri” koja veliča hrvatski jezik
Bašagić bi pronašao zaslužno mjesto u povijesti hrvatske književnosti:
 
Čarobna kćeri
Čarobna kćeri prirode majske,
Otvori svoje kapije rajske,
O daj me pusti u bajni dvor!
Gdje milo poje
Pjesmice svoje
Istočnih vila veseli kor.
Da njime kajde u naše pjesme
Slijem, da teku ko rajske česme,
Jer hrvatskog jezika šum
Može da goji,
Može da spoji
Istok i zapad, pjesmu i um.
Sad silno huči, ko burno more,
Sad blago kao kroz vilin-dvore
Tajnih duhova čarobni poj,
A sada bruji,
Kao da zuji
Kroz bašču pčela prognani roj.
Sad opet nježno kao da tuži
Bulbulče malo na rumen-ruži,
Jadeći gorko na udes svoj. —
Tako se milje
I sve smilje
U tebi stapa, jeziče moj!
(Safvet-beg Bašagić)
O njemu su rekli:
“Doprinos muslimana hrvatskoj književnosti osobito je osnažen nakon zaposjednuća
Bosne i Hercegovine 1878. godine. Među prvim piscima tog naraštaja izdvajaju se
Mehmed-beg Kapetanović-Ljubušak, Safvet-beg Bašagić (potpisivao se i kao Mirza
Safvet) te Osman Nuri Hadžić (u suradnji s katolikom Ivanom Miličevićem pisao je
romane i pripovijetke pod pseudonimom Osman Aziz). Ti su pisci ponajviše surađivali u

3
literarnom časopisu “Nada”, koji je 1885. godine u Sarajevu pokrenuo urednik Silvije
Strahimir Kranjčević, a već 1. svibnja 1900. osnivaju muslimanski obiteljski list “Behar”.
Listu su namijenili ulogu prosvjećivanja bosansko-hercegovačkih muslimana, njihove
izobrazbe u zapadnjačkom duhu i, naposljetku, buđenja hrvatske nacionalne svijesti.” ~
Mirsad Bakšić
“Danas smo svjedoci nastojanja da se retroaktivno ovim preporoditeljima zbog toga
što su za neke ovdje previše muslimani, ono hrvatski izbacuje, iako se na jedan
drugi način priznaje da je ovaj pokret doista bio prožet najdubljim hrvatskim
rodoljubljem i domoljubljem.” ~ Mirsad Bakšić
“Umro je u Sarajevu i pokopan na počasnom mjestu kod Gazi Husrevbegove džamije.
Tragajući kroz prošlost svojih predaka i sunarodnjaka, osvjedočio se o hrvatskom
podrijetlu Muslimana. Radi njegova hrvatskog domoljublja nastoje neki sada u
Sarajevu omalovažiti njegovu ulogu književnika, koji među prvima uspostavlja vezu
između hrvatske aljamiado i islamističke književnosti i novije hrvatske književnosti. Do
te mjere su došle predrasude i štetnosti protuhrvatski raspoloženih ljudi u
Sarajevu, da je stogodišnjica rođenja ovog velikog čovjeka prošla u Herceg-Bosni
i u cijeloj Hrvatskoj nezamijećena.“ ~ Ferid Karihman
“Jedini je pjesnik Musa Ćazim Ćatić prevodio moderne turske pjesme boljim,
književnijim hrvatskim jezikom i, kako kažu poznavaoci turskog jezika, vjernije
izvorniku, ali Bašagić se posebno posvetio prepjevavanju pjesama s orijentalnih jezika
onih hrvatskih pjesnika, koji su pjevali na tim jezicima, što je od posebne vrijednosti za
hrvatsku kulturnu povijest.” ~ Alija Nametak
 
https://narod.hr/kultura/6-svibnja-1870-safvet-beg-beslagic-hrvatski-domoljub-i-
narodni-preporoditelj-iz-nevesinja