S lobod a koja se osjeća u umjetnosti ne sam o d a vodi slobodi u

životu, već teče iz života u umjetnost. O vo je jasno u Japanu, u

utjecaju žena n a kulturu kroz umjetnost, i n a umjetnost kroz živ­
ljenje u žen u ... naglašujući svjež i živ dinam izam zen-doživljavanja
i kontinuitet izm eđu čovjekova ja slobodn og od oblika, i oblika pri­
rode i njene sveobuhvatnosti što transcendira oblik. U zen-životu
i umjetnosti postoji sm isao za dubinu, za uzdržanu sn agu i bitna
sloboda. U kulturi prožetoj ženom nem oguće je povući crtu izm eđu
umjetnosti i života, izm eđu umjetničkih oblika i umjetničkih asoci­
jacija, izm eđu života unijetog u umjetnost i umjetnosti unijete u
život i prirodu. Ljubav prem a prirodi u Japanu uključuje uzgajanje
šum a i njegovanje m alih vrtova. D rvo u loncu ili n a slobodnom bit
će u rastu vođeno asimetriji, kao d a je bijeno vrem enom ; to je drvo
čovjek učinio takvim d a izgleda d a se u tome vidi ruka nečeg većeg
negoli je čovjek. Staro borovo stablo naslikano n a pozadini no po­
zornice im a tu i tamo zakržljalih suhih grana, kao d a je prepušteno
n em aru prirode. Kam enje u vrtu treba d a je prekriveno m ahovi­
nom kao d a je oduvijek tamo, prostorija za čajnu cerem oniju neo-
slikana je kao d a je prastara. Dijelovi vrta znače više negoli cjelina,
plan iran i su tako d a ih je nem oguće vidjeti sve odjednom, sugeri­
raju više negoli je ikad prisutno. Vrtovi Japan aca približuju daleko,
prostrano, neistraženo; brda, vodopade, šum e,... Isto tako u njihovoj
poeziji, iako je kratka, osjećaj je dubok i počinje osjećajem za g o ­
dišnje d o ba i za dru ge godine u isto doba. Ć ak se čini d a je trenutak
sve, on se uzdiže nad dan u sliku. To je naročito istina za h a ik u ...
A op seg u kojem Japanci uživaju u poeziji i pišu je sam o je jedan
od znakova kako je život za njih i umjetnost.

Japanac voli prirodu, čitavu prirodu kakva jest. Kao objekt koji
će opjevati ili naslikati, trava ili rusomača nije toga manje do­
stojna od božura ili križan teme; glas slavuja nije bitno superio­
ran glasu žabe, i Japanac ne kaže »žaba krekeće« već »žaba
pjeva«. Bilje koje mi klasificiramo kao »povrće« nije za njega
manje lijepo od plodova voća, i nastupa ovome ravnopravno ne
samo na slikama na papiru i svili već i u životu: jedna vrst kelja
u loncu uobičajeni je i cijenjeni poklon.
Uživanje ljepota prirode za nas je izuzetni događaj — u Japanu
ono stalno prati život čovjeka. Kad cvate trešnja odlazi se na
motrenje rascvjetalih stabala. Kad japanski pjesnik kaže samo
»cvjetovi«, znači da misli na cvjetove trešnje. U jesen, kad se
krošnje pretvore u šareno more zagasito žutih, smeđih, crvenih
i zelenih oblaka odlazi se u šume i satima živi s bojama jeseni.
Čamcem se odlazi na jezero ili more da bi se u njegovoj punoj
ljepoti gledao puni Mjesec, ili se šeta uz obalu rijeke i gleda
krijesnice, ili se osluškuje zrikanje cvrčaka na polju. Kad japan­
ski pjesnik kaže samo »Mjesec« znači da misli na »žetveni« Mje­
sec oko 22. rujna (15. kolovoza po mjesečevu kalendaru), jer je
tada najljepši puni Mjesec. Nije ništa neobična ako se čitav dan

37