TEHNIČKO VELEUČILIŠTE U ZAGREBU

STRUČNI STUDIJ STROJARSTVA

Toni Marčina
DIJAGNOSTICIRANJE POVRŠINSKIH NEPRAVILNOSTI
ZAVRŠNI RAD br. [####]

Zagreb, srpanj, 2022.

 TEHNIČKO VELEUČILIŠTE U ZAGREBU
STRUČNI STUDIJ STROJARSTVA

Toni Marčina
JMBAG: 0069067242
DIJAGNOSTICIRANJE POVRŠINSKIH NEPRAVILNOSTI
ZAVRŠNI RAD br. [####]

Zagreb, srpanj, 2022.

1
Sažetak

U ovom radu opisane su vrste površinskih nepravilnosti te način na koji se one otkrivaju.
Testiranja se vrše nerazornim metodama (NDT) s kojima se mogu otkrivati i ispod
površinske nepravilnosti poput šupljina i delaminacija ali u ovom radu će biti dan fokus na
površinske nepravilnosti poput pukotina i napuklina. Također bih dao važnost
provjeravanja materijala i dijelova za potencijalne nepravilnosti kako ne bi došlo do
katastrofalnih posljedica poput onih danim u primjeru.

2
Sadržaj
Uvod.......................................................................................................................................6

3
Popis oznaka i kratica
Popis tablica
Popis slika
Popis jednadžbi

4
Uvod

U današnje doba kontrola kvalitete se nametnula kao jedan od ključnih stavki u

proizvodnom procesu. Naime, proizvođači su svjesni da na položaj njihovih proizvoda na
tržištu i nastavak uspješne proizvodnje uvelike utječe kako zadovoljstvo njihovih
dobavljača, tako i krajnjih kupaca, koji ne očekuju samo da će kupljeni proizvod ispuniti
svoju svrhu već da će njegova dugotrajnost ispuniti očekivanja jamstvenog roka.

Oštećeni proizvodi pritom mogu dovesti kako do visokih troškova zamjene i popravka tako
i do mogućih zastoja i kašnjenja u proizvodnji. U slučaju visoko rizičnih dijelova ili sklopova
kao što su dizalice, metalna užad ili elementi termonuklearne elektrane, kvalitetna i
redovita kontrola se dodatno nameće i kao nužna zaštita od težih ozljeda, smrti i velikih
ekoloških katastrofa.

Kao prvi korak u tom procesu se shodno nameće kontrola površinskih nepravilnosti poput
pukotina, koje ovisno o njihovoj veličini u pravilu mogu biti uočene već pukim vizualnim
pregledom. Međutim to neće uvijek biti slučaj pa je u svrhu iscrpne kontrole potrebno
provesti i druge kontrolne metode.

S obzirom na navedeno se NDT (eng. Non Destructive Testing), tj. kontrola bez razaranja
pokazala kao najuspješniji skup metoda za sigurno dijagnosticiranje površinskih
nepravilnosti. Ona podrazumijeva ispitivanje i mjerenje materijala, sklopa ili dijelova bez
njihovog oštećivanja, tj. bez utjecaja na funkcionalnost ispitivanog objekta. NDT metode
koje će u nastavku rada biti podrobnije razrađene su: vizualna metoda, penetrantska
metoda, magnetska metoda, te ultrazvučna metoda, kao metode koje su praktično
najprimjenjivije za detekciju površinskih nepravilnosti.

5
1. Vizualna metoda

1.1. Osnovne značajke

Vizualna metoda je metoda NDT-a koja se koristi za ispitivanje stanja površine objekta.
Svoju primjenu je pogotovo našla u industriji zbog svoje praktičnosti u traženju
nepravilnosti obrade ili u samoj proizvodnji.

Po samoj svojoj prirodi, vizualno ispitivanje može biti jednostavno i direktno. Naime,
ispitivani objekt se čak može pregledati bez upotrebe ikakve opreme pod uvjetom da se
pregled vrši pod odgovarajućim svjetlom. Međutim, u ozbiljnim proizvodnim pogonima,
ispitivač će često morati koristiti optičku opremu kao pomoć pri ispitivanju, koja se kreće
od ručnog povećala do fleksibilnog fibroskopa ili daljinskih video sustava.

Iskusan ispitivač može pod optimalnim uvjetima otkriti čak i male uske pukotine. Međutim,
ako uvjeti nisu optimalni, isti ispitivač može propustiti istu pukotinu na istom objektu pri
ponovnom pregledu. Zbog toga se često koriste optička pomagala kako bi se ispitivaču
pružila najbolja prilika za pronalaženje nepravilnosti što je češće moguće.

1.2. Prednosti i nedostaci vizualne metode

Prednosti vizualne metode su:

 vrlo jednostavan, ali učinkovit test za pregled nepravilnosti
 u pravilu ne zahtijeva skupu opremu
 ako se napredna oprema i koristi - omogućuju da vizualni pregled bude vrlo osjetljiv
 omogućava uspješno pronalaženje različitih površinskih nepravilnosti
 vrijeme obuke ispitivača može biti kratko

Nedostaci vizualne metode su:

 mnoge varijable mogu dovesti do propuštanja nepravilnosti
 često se potpuno oslanja na ljudski faktor
 nisu vidljive nepravilnosti ispod površine ispitanog objekta
 manje nepravilnosti mogu proći neotkrivene

6
1.3. Ispitno okruženje

Ispitivanje se mora odvijati u čistom, ugodnom okruženju s odgovarajućom rasvjetom.

Treba obratiti pozornost na sigurnost, radni položaj i atmosferske uvjete. Ispitivanje
zahtijeva znatnu koncentraciju ispitivača pa, na primjer, ako je radna okolina vrlo vruća i
bučna, to može utjecati na sposobnost ispitivača da se koncentrira na posao i na taj način
se lako mogu propustiti nepravilnosti. Pritom je rasvjeta vrlo važna i može uvelike utjecati
na rezultate ispitivanja.

Prirodno dnevno svjetlo najbolja je vrsta svjetla za vizualni pregled. Tako je primjerice za
pregled najoptimalniji oblačan dan jer osigurava difuzno osvjetljenje. Jaka sunčeva
svjetlost može pak dovesti do odsjaja od reflektirajućih površina, a to bi zauzvrat moglo
dovesti do propuštanja nepravilnosti.

Međutim, za vizualno ispitivanje se umjesto prirodnog dnevnog svijetla također može

koristiti i umjetno svjetlo. Ispitivač pritom mora osigurati da se koristi ispravna razina
svjetla navedena u specifikaciji za konkretni postupak. U suprotnom bi moglo doći do
neuočavanja nepravilnosti.

1.4. Kvaliteta i priprema ispitanog objekta

Vizualna metoda može se uspješno primijeniti na gotovo sve, od komponenti i struktura

koje je napravio čovjek do organskih tvari. Može se koristiti za lociranje mnogih različitih
vrsta stanja površine, nepravilnosti, poput korozije ili pukotina,

Međutim, od presudne je važnosti da ispitani objekt bude čist i bez zaštitnih premaza (na
primjer prljavštine ili boje). Naime, ako se oni ne uklone, mogu zamagliti površinske uvjete
objekta što bi moglo voditi k propuštanja nepravilnosti.

7
1.5. Ispitivač

Od presudne je važnosti da ispitivač ima dovoljno obuke i iskustva prije izvođenja

vizualnog pregleda.

Ispitivač također mora imati dobar vid. Bez obzira na to koliko je dobro osvjetljenje ili koliko
godina iskustva ispitivač ima, ako ispitivač ima loš vid, izvršit će se neadekvatan pregled.
Tako je primjerice u mnogim industrijama uobičajeno da se vizualni ispitivači podvrgavaju
godišnjem pregledu oštrine vida. Drugi uobičajeni test vida je sljepoća za boje. Naime,
budući da neki zadaci vizualnog pregleda zahtijevaju od ispitivača da traži točno određene
boje ili mrlje na objektu s niskim stupnjem kolorističkog odstupanja, ispitivač koji ne može
precizno razaznati boje mogao bi propustiti takvo stanje.

1.6. Ispitne tehnike

Tehnike ispitivanja u vizualnoj metodi se mogu podijeliti na sljedeće:

 Izravni pregled – pregled objekta u neposrednoj prisutnosti ispitivača. To se može

učiniti bez pomoći ili pomoću opreme (npr. ogledala, povećala)

 Neizravni pregled – pregled objekta koji nije u neposrednoj prisutnosti ispitivača. To se

može učiniti samo pomoću posebne opreme, (npr. boreskopi, videoskopi)

1.7. Ispitna oprema

Ispitivač će često morati locirati sitne nepravilnosti. To može biti vrlo teško učiniti golim
okom, pa će u tu svrhu biti potrebno koristiti optičku opremu, tj. pomagala. Neka od
najčešćih optičkih pomagala su:

 Ručna povećala - dostupna su s povećanjem od 1,5× do 10×. Korisna su pogotovo za

povećanje sitnih detalja na ispitanom objektu u svrhu što preciznije procjene
postojanja nepravilnosti

8
  Mikroskopi - dolaze u raznim rasponima povećanja. Mikroskopi male snage često
imaju jedan ili dva objektiva, što omogućuje povećanje do 40x. Mikroskopi srednje
snage mogu imati dva ili više objektiva, dajući povećanje između 20× i 100×. Snažni
mikroskopi imaju nekoliko objektiva (često do šest) koji će osigurati raspon povećanja
od 50× do 2000×

 Boroskopi - osobito su korisni za pregled unutrašnjosti cijevi ispitanog objekta. Mogu

imati različite kutove gledanja (npr. 0° izravno, 45° naprijed-koso, 90° bočno). Mnogi
će imati povećanje do 20× i kontrolu fokusa

1.8. Zaključak

Vizualna metoda često može biti jeftina zamjena za druge skuplje NDT metode, dok još
uvijek pruža dobru razinu osjetljivosti. Može se primijeniti na svim plohama ispitnog
objekta dostupnim svjetlosti, bilo direktnim ili indirektnim putem, te je i razlog zašto je
jedna od je najčešće korištenih metoda NDT-a.

9
2. Penetrantska metoda

2.1. Osnovne značajke

Penetrantska metoda vuče svoje korijene iz željezničke industrije. Ova metoda uključivala
je uranjanje očišćenog objekta u prljavo ulje razrijeđeno kerozinom i, nakon što je objekt
ocijeđen, očišćen je otapalom. Objekt se zatim prekriva bjelilom poput krede u prahu. Ulje
zaostalo u bilo kakvoj nepravilnosti probilo bi se kroz bijelilo, pokazujući time da
nepravilnost doista postoji. Ovaj proces se nije previše promijenio tijekom godina;
međutim, danas su penetranti daleko osjetljiviji.

2.2. Prednosti i nedostaci penetrantske metode

Prednosti penetrantske metode su:

 lako se uči
 svestrana je i može se koristiti za ispitivanje metala i nemetala
 osjetljiva je na male površinske nepravilnosti
 može otkriti čak i široke, plitke nepravilnosti
 vrlo dobra metoda za ispitivanje velikih količina.

Nedostaci penetrantske metode su:

 prethodno čišćenje mora biti temeljito
 neće otkriti nepravilnosti ispod površine
 grube površine ili porozivne površine mogu proizvesti prekomjernu pozadinu, što će
ometati pregled
 fluorescentni penetranti posebno su osjetljivi na kontaminaciju, što će ozbiljno utjecati
na ispitivanje.

10
 2.3. Vrste penetranta

Postoje dvije različite kategorije penetranta, a razlika je u vrsti boje koja se koristi za
izradu. Jedna vrsta se zove obojeni penetrant i napravljen je od intenzivne crvene boje -
inspekcija se provodi pomoću bijelog svjetla. Drugi tip naziva se fluorescentni penetrant i
napravljen je od fluorescentne boje.

Smatra se da su fluorescentni penetranti osjetljiviji od obojenih penetranata.

2.4. Priprema ispitanog objekta

Od iznimne je važnosti da ispitani objekt bude savršeno čist i suh. Naime, sva onečišćenja
(što uključuje ulje, mast, boju, hrđu itd.) onemogućit će ulazak penetranta u nepravilnosti i
mogu vrlo lako dovesti do njihovog propuštanja.

Prethodno čišćenje može se provesti jednim postupkom ili može biti potrebno nekoliko
različitih faza, ovisno o tome koliko različitih vrsta onečišćenja treba ukloniti. Pritom se
razlikuju fizičke i kemijske metode čišćenja.

Fizičke metode uključuju žičano četkanje i abrazivno pjeskarenje ispitanog objekta. Ove
metode su dobre za uklanjanje boje i hrđe, ali ne mogu ukloniti onečišćenja unutar
nepravilnosti. Također postoji velika mogućnost da će abrazivne metode uzrokovati
plastičnu deformaciju, osobito mekih materijala, i mogu prikriti nepravilnosti. Ako se to
dogodi, mora se provesti jedna od metoda kemijskog čišćenja, kako bi se uklonio
razmazani materijal koji prekriva nepravilnost.

Kemijsko čišćenje najčešće uključuje primjenu deterdženta (mogu biti na bazi kiseline ili
lužine), čišćenje parom (obično se provodi za ispitivanje velikih objekta), čišćenje
otapalom, i sl. Nakon što je ispitani objekt očišćen, kod određenih metoda čišćenja često je
potrebno temeljito ga isprati vodom kako bi se uklonili svi ostaci kemijskog čišćenja, koji
mogu negativno utjecati na proces ispitivanja penetrantima.

11
 2.5. Nanošenje penetranta

Penetrant se može nanositi bilo kojom od niza metoda, tj. prskanjem, četkanjem,
uranjanjem, elektrostatičkim nanošenjem itd. Metoda nanošenja nije važna, važno je da je
ispitna površina potpuno natopljena penetrantom i da penetrant ostane u kontaktu s
površinom koja se ispituje tijekom odgovarajućeg vremena. Vremenski period u kojem je
penetrantu dopušteno da ostane na dijelu naziva se vrijeme kontakta ili vrijeme prodiranja
i može varirati od samo pet minuta do četiri sata, ovisno o specifikaciji i vrsti nepravilnosti
koje se traži.

Proces kojim penetrant ulazi u nepravilnosti se naziva kapilarnost, što označava

tendenciju tekućina da prodru u male otvore kao što su pukotine. Kada se penetrant
postavi na površinu ispitanog objekta, kapilarno djelovanje uvlači penetrant u nepravilnost,
istiskujući zrak iz nje. Ponekad se mogu vidjeti mjehurići koji se dižu na površinu
penetranta na ispitanom objektu koja sadrži veliku nepravilnost.

Važno svojstvo penetranata je također viskoznost, što je otpor tekućine na protok. Tako će
penetrantu visoke viskoznosti trebat više vremena da uđe u nepravilnost nego penetrantu
nižeg viskoziteta.

2.6. Uklanjanje penetranta

Idealna situacija za uklanjanje penetranta je kada se višak penetranta uklanja samo s

površine ispitanog objekta, a kada se ne uklanja iz nepravilnosti. Iako ovaj korak izgleda
prilično jednostavan, lako ga je napraviti pogrešno što će za posljedicu imati potrebu
ponavljanja cijelog ispitivanja.

Postoje tri različite metode za uklanjanje viška penetranta, ovisno o vrsti penetranta koji se
koristi, kako slijedi:

 Uklanjanje otapalom - kako bi se uklonio višak penetranta s ispitanog objekta nakon

isteka potrebnog vremena zadržavanja, glavnina viška penetranta se ručno obriše
suhom krpom koja ne ostavlja dlačice. Zatim se vrši drugo brisanje površine krpom
navlaženom otapalom. Zatim se napravi treće brisanje suhom krpom

12
 Uklanjanje vodom - iako su penetranti u pravilu na bazi ulja, neki sadrže emulgator koji
omogućuje da se penetrant uklanja vodom. Ovi penetranti idealni su za korištenje na
velikom broju malih objekata ili objekata s hrapavim, neravnim površinama. U pravilu,
ispitani objekt će biti uronjen u penetrant pomoću košare i, nakon odgovarajućeg
vremena prodiranja, prebačen u spremnik stanice za pranje opremljen vodovima za
zrak/vodu i odvodom. Mješavina zrak/voda pruža niskotlačni vodeni sprej grubih
kapljica, što je idealno za uklanjanje viška penetranta

 Uklanjanje emulgatorom - jedna vrsta emulgatora koristi se razrijeđen u vodi i vrsta je

deterdženta, pa se zove hidrofilni emulgator. Kod ovog tipa, prvi stupanj vodenog
spreja se koristi za mehaničko čišćenje većine viška penetranta s površine. Zatim se
uranjanjem nanosi hidrofilni emulgator. Ostatak smjese penetranta/emulgatora može
se zatim ukloniti ispiranjem mlazom vode nakon što istekne određeno vrijeme
kontakta. Druga vrsta emulgatora koji se koristi je na bazi ulja i naziva se lipofilni
emulgator. Koriste se nerazrijeđeni i brže djeluju od hidrofilnih emulgatora. Nije
potrebna prva faza pranja i, nakon isteka vremena prodiranja, dio se uranja u
spremnik koji sadrži emulgator. Višak smjese penetrant/emulgator zatim se uklanja
mlazom vode.

2.7. Upotreba razvijača

Nakon uklanjanja viška penetranta, razvijač se nanosi na površinu ispitanog objekta.

Djeluje kao sredstvo za upijanje, izvlačeći penetrant iz nepravilnosti na površinu kako bi se
stvorila indikacija. Razvijač također može osigurati kontrastnu pozadinu, kao i rasporediti
penetrant na veće područje, čineći indikacije na nepravilnosti lakšim za vidjeti.

Ovisno o namjeni i načinu pripreme razvijači se dijele na:

 Suhi razvijač - vrlo je lagan, pahuljasti bijeli prah. Često se nanosi elektrostatičkim
raspršivanjem. Suhi razvijači će se zalijepiti za mokra područja, kao što je penetrant u
nepravilnostima, stoga je bitno da se nakon pranja vodom dijelovi pravilno osuše prije

13
 nanošenja razvijača. Suhi razvijači su najmanje osjetljiva dostupna vrsta, pa se obično
koriste s penetrantima visoke osjetljivosti.

 Razvijač na bazi vode - postoje dvije vrste: topljivi i suspendirani. Topljivi tipovi imaju
prašak razvijača otopljen u vodi i stoga, nakon topljenja, ne zahtijevaju dodatno
miješanje, dok se kod suspendiranih razvijača čestice razvijača ne otapaju i potrebno
ih je miješati prije i tijekom upotrebe.

 Razvijač na bazi otapala - ova vrsta razvijača ima čestice suspendirane u hlapljivom
otapalu. Otapalo se može miješati s penetrantom u nepravilnostima, smanjujući
viskoznost i olakšavajući izvlačenje penetranta na površinu kako bi se stvorila
indikacija. Zbog toga se otapala ove vrste smatraju najosjetljivijima. Uglavnom se
nalaze u spremnicima pod tlakom pa se nanose raspršivanjem.

 Razvijač na bazi filma - ova vrsta razvijača nanosi se sprejom i koristi se rijetko i samo
u posebnim primjenama. Nakon što se baza otapala osuši, ostavlja plastičnu prevlaku
- film. Formirane indikacije imaju dobru rezoluciju i film se može oljuštiti kako bi se
osigurao trajni zapis.

2.8. Naknadno čišćenje

Ostaci penetranta mogu ometati naknadne procese ili mogu dovesti do problema s
korozijom. U nekim je primjenama čišćenje kritično, na primjer u nuklearnim primjenama ili
s objektima koje dolaze u dodir s tekućim kisikom. Svaki trag ostatka ugljikovodika u
nepravilnosti burno bi reagirao s tekućim kisikom. Za naknadno čišćenje stoga može biti
zadovoljavajuće koristiti zračni pritisak za ispuhavanje suhog pudera u prahu ili će možda
biti potrebna temeljitija metoda čišćenja.

14
 2.9. Oprema

Jednostavan prijenosni sustav za ispitivanje penetrantima sastoji se najčešće od tri spreja

pod pritiskom koji sadrže sredstvo za uklanjanje otapala, obojeni penetrant i razvijač na
bazi otapala. S nekoliko krpa za čišćenje i odgovarajućim svjetlom, ispitivač može izvesti
penetrantski test gotovo bilo gdje.

U postrojenjima za ispitivanje vrlo je uobičajeno imati linije za ispitivanje penetrantima koje

koriste materijal penetranta u velikim spremnicima, koji dopuštaju uranjanje pojedinačnih
velikih predmeta ili brojnih malih predmeta u penetrant u košarama.

2.10. Zaključak

Velika prednost penetrantske metode je njena svestranost. Nije ograničena samo na

ispitivanje metala – staklo i plastika također su prikladni za ispitivanje penetrantima.
Ujedno, mali predmeti ili vrlo veliki predmeti mogu se lako testirati ovom metodom, što
olakšava njenu primjenu u industriji.

15