Professional Documents
Culture Documents
Carevo Novo Odelo U Zemlji Čuda
Carevo Novo Odelo U Zemlji Čuda
(lutkarska komedija)
Željko Hubač
Lica
(po redosledu pojavljivanja)
Mateja
Željko
Sani
Nije Šija
Nego Vrat
Beli zec
Car Fashion Prvi
Prvi, Drugi i Treći ministar
Stražar
Paževi
Dvorska luda
Telefon ženskog roda
Tkač
Krojač
Krčmar
Krčmarica
Mlekarica
modeli i narod!
Slika prva
Napomena: U ovoj slici sve likove igraju živi glumci, osim malog Mateje koji je lutka. Međutim, živi
glumci imaju iznad sebe konce vezane za cugove, kao da su marionete.
(Stan mladog bračnog para. Soba, mali hodnik i kupatilo. Željko, tridesetpetogodišnjak, sedi ispred
kompjutera, prilično nervozan, u ustima mu neupaljena cigareta. Pored njega kolica u kojima je beba,
mali Mateja. Kroz sobu prolazi Sani, dvadesetpetogodišnjakinja, nosi plastični lavor.)
Sani: Željko!
Željko: Ali, Sani, ne mogu da pišem bez cigareta. Moram do podneva da pošaljem bar dve scene, a
sada je već deset sati. Nisam ništa napisao... Ubiće me ovi iz pozorišta.
Sani: Lekar je kazao da Mateja ne sme da bude u sobi u kojoj se puši.
Željko: Ma to je čist doktorski kapric. Danas deca propuše još u obdaništu...
Sani: Ne interesuje me... Ako ćeš da pušiš, izvoli u trpezariju. (Izađe)
Željko: (Obraća se Mateji) Sine moj, kad bi ti sad, blago tati, ustao i zapalio jednu cigaretu, ja bih bio
najsrećniji čovek na svetu...
(Zvoni telefon)
Željko: Halo. Grubanov, ti si... Ne, nisam još završio. Uslovi za rad su mi nemogući...
Sani: (Iz kuhinje) Željko, sad će centrifuga!
Željko: Grubanov, izvini, moram da prekinem, mašina za veš počinje centrifugiranje. (Pauza) Ima veze,
riknuo je neki teg i sad kad krene u centrifugu, podivlja, hoće u komšiluk da ode, da napravi masakr...
(Pauza) Sani ne može sama, nema u njoj ni pedeset kila, moramo zajedno da sedimo na mašini dok
ne izvrti centrifugu... (Pauza) Kako da kupim novu, čoveče, jesi li ti normalan, ja sam pisac, nisam
direktor pozorišta! Hajde ćao... (Pauza) Dobro, dobro, stići će ti drama na vreme, ne brini. Pusti me da
radim. (Krene ka kupatilu i sedne na veš mašinu. Viče ka kuhinji, gde je Sani.) Morala si baš sad da
pereš veš, a znaš da sam u cajtnotu.
Sani: (Ulazi u kupatilo i seda na mašinu.) Moraćemo ovako dok ja ne nabacim 100 kg...
Željko: Hajde, molim te, makni se s mesta...
Sani: Hoćeš? (Hoće da siđe s mašine za veš.)
Željko: Fraza bre, nemoj, nemoj, sad će...
(Mašina započnje centrifugiranje uz zaglušujuću buku. Odjednom, Mateja ustane iz kolica i krene ka
stočiću na kome je televizor.)
(Mateja se popeo na stočić i lagano ušao u televizor. Jedino mu viri ruka kojom pokazuje Željku da mu
se pridruži.)
(Željko uhvati Mateju za ruku i ovaj ga uvuče u televizor. Mašina za veš počinje svoj divlji ritual i Sani
se održava na njoj kao da jaše pobesnelog konja na rodeu. Uz to naravno prija muzika sa Divljeg
Zapada, bendžo obavezno!)
Slika druga
Napomena: U ovoj slici, pa do poslednje, svi likovi su, uključujući i Željka, lutke.
(Željko i Mateja putuju kroz prostor u Zemlju čuda. Oko njih proleću razni svetlucavi predmeti, čuju se
disonantni zvukovi, sve bi trebalo da izgleda i zvuči tako kao da putuju kroz TV program unazad.
Odjednom sve stane. Željko i Mateja su u jednom bezličnom prostoru, a pored njih je televizor, na
koji je oslonjen Željko.)
(Televizor ustane, na nogama je, izmakne se, Željko padne, a televizor pobegne.)
Željko: Čekaj, gde ćeš. Mateja, pobeže nam televizor! Drž' ga, samo kroz njega možemo da se
vratimo...
Mateja: Ćale, ostavi televizor...
Željko: Šta da ga ostavim, pa kako ćemo nazad, curi mi rok za dramu… Ubiće nas majka!
Mateja: Naći ćemo ga već, sada je važno da pogledaš!
Željko: Šta, bre, da gledam po ovom mraku...
Mateja: Otvori oči.
Željko: Molim?
Mateja: Otvori oči kad ti kažem. Slobodno. Ovde to možeš.
(Odjednom, smeh, vika, graja. Dolaze Nije Šija i Nego Vrat i nose sa sobom putokaz na kome nema
natpisa. Postave ga u zemlju i okrenu nekoliko puta.)
(Nije Šija i Nego Vrat se smeju i vrte putokaz u krug. U to dolazi Beli zec, nervozan je i stalno gleda na
sat.)
(Smeh, graja, Beli zec besan juri Nije Šiju i Nego Vrata oko putokaza.)
(Smeh.)
(Beli zec stane. Ne može više da juri Nije Šiju i Nego vrata. Zadihan je.)
Beli zec: Uf, uf... Vi ste očajni... Ja sam očajan! Ova dva bašibozluka potpuno su mi izbrkala sve
putokaze na putu ka Velikom carstvu, gde naš voljeni vladar, Car svih careva, i zemaljskih i nebeskih,
pravi modnu reviju na kojoj moraju biti prisutni svi građani. Ko zakasni daće se da mu carska garda
odrubi glavu! To je očaj, a ne tamo neki televizor...
Željko: Ali mi smo kroz taj televizor došli u ovu čudnu zemlju, i sad ne možemo da se vratimo kući bez
njega.
Beli zec: Televizor, pa televizor...
Nije Šija: (Izgovori sa akcentom na treći slog.) Televizor.
Nego Vrat: (Izgovori sa akcentom na drugi slog.) Televizor.
Nije Šija: U boji?
Nego Vrat: Kolorni?
Nije Šija: Nije šija...
Nego Vrat: ... Nego vrat!
(Smeh.)
(Smeh.)
Beli zec: Pa, s obzirom na vašu prefinjenu moć zapažanja i istinoljubivost, možda vam i pomognem.
Željko: Stvarno! Pa vi ste...
Beli zec: Znam, kratkouh. Vidite, na reviji našeg voljenog vladara, Cara Fashiona Prvog, sakupiće se
sve televizije našeg ogromnog Carstva. Od prvog do sto prvog carskog kanala. Pretpostavljam da će tu
biti i taj vaš odbegli televizor. Pođite sa nama i videćete.
Željko: O hvala vam, kratkouhi Beli zeče.
Nije Šija: Idemo!
Nego Vrat: A gde? Levo pa desno?
Nije Šija: Ne, nego desno pa levo.
Nego Vrat: Ali, to nije isto.
Nije Šija: Ma isto je. Nije šija...
Nego Vrat: ... Nego vrat.
(Smeh.)
Beli zec: Barabe jedne. Jao koliko je sati, baš sam u pravom zečijem sosu...
(Nije Šija i Nego Vrat uzimaju putokaz i odlaze, a za njima ide Beli zec. Pođe i Željko, ali ga Mateja na
kratko zaustavi.)
Putujuća pesma:
Slika treća
(Carski dvor. Car Fashion Prvi, uz muziku, posmatra modnu reviju kako bi izabrao najbolje odelo koje
će nositi na sutrašnjoj velikoj modnoj reviji, koju je priredio u svoju čast. Pored Cara stoje tri ministra,
a to je ustvari jedna troglava lutka, i stražar. Tu su i dva paža, hlade Cara velikim listovima, služe ga
najlepšim jelima, pićima. Car je nervozan. U dnu dvorane hrče debela Dvorska luda.)
(Dvorska luda vuče izuzetno dugačak telefonski kabl ka sebi. Na kraju kabla je veliki nervozni telefon,
ženskog roda, koji stalno nešto zvrnda.)
Telefon: Zašto me vučeš, nemoj da me vučeš ti debeli grubijanu, sram te bilo, čuješ li me? Prestani,
ma prestani kad ti kažem, izvućićeš mi kabl...
Dvorska luda: Ne zvrndaj više!
Telefon: Ja zvrndam. On meni kaže da ja zvrndam. Pazi ti malo na taj tvoj bezobrazni rečnik, nisam ti
ja Car, znaš.
Dvorska luda: Pozovi mi ona dva stranca što za sebe vele da su najveći tkači i krojači na svetu.
Car: Pih, samohvalisavci... Meni trebaju čudotvorci.
Dvorska luda: (Teško ustajući) Joj... Svetli veliki Care... (Šapne usput ministrima.) E, za ovo ustajanje
ima posebno da mi platite.
Prvi ministar: (Stražaru) Pomozi Ludi.
Drugi ministar: Pazi sa tim kopljem, budalo.
Treći ministar: Drži ga dok se obraća Caru.
Dvorska luda: ...Dakle, svetli veliki Care, samo da vas na trenutak upoznam sa detaljima, pa neka vaš
sjajni genije sam proceni. Znate, to su vam ona dva stranca što ih je onaj Car govedar iz susednog
carstva prognao jer su mu u lice rekli da je demode i rasparanda.
Car: A, to su ta dvojica... Reklo bi se ljudi od ukusa. (Pauza.) Zovi ih!
Dvorska luda: (Telefonu) Zovi ih.
Telefon: Zovi ih, zovi ih... Već sam ih zvala, šta ti misliš da ja spavam na slušalici.
Prvi ministar: I šta su rekli?
Drugi ministar: Kada će doći?
Telefon: Rekli su da su sasvim slučajno (Namigne Dvorskoj ludi.) tu u komšiluku, pa da će doći...
Treći ministar: Kada?
Telefon: Evo sada!
Stražar: Veliki Care, dva stranca mole da ih primiš. Kažu, sad ste ih zvali na mobilni...
Car: Već. Pusti ih. Ne, sačekaj, sačekaj da obučem nešto prikladnije. Paževi, novo odelo! Pobogu, i vi
bi ste mene ovakvog pustili da se blamiram pred gostima...
Telefon: Prostačino, pazi na kabl. Jao, zgnječio si ga, sad će da mi zuji i krči u slušalici. Siledžije, amebe
telekomunikacijske... A, pa naći ću ja sebi muža bez kabla, bežičnog! Nisam ni ja više luda, danas
svaka šuša ima mobilni...
(Ulaze Tkač i Krojač, dva lupeža prefrigana, laskavci, besprekorno obučeni. Klanjaju se Caru.)
(Sa svih strana dolaze zlatni ćupovi, bale svile i kadife, razboji, konci, igle, makaze. Jedan veliki
paravan postavlja se na sred carske dvorane. Prevaranti ulaze u njega i zatvaraju zavese. Sve počinje
da se puši od tkanja i šivenja.)
Tkačko-krojačka pesma:
Slika četvrta
(Željko, Mateja i Beli zec, umorni od puta. Nije Šija i Nego vrat donose putokaz i vrte ga u krug, kao
neki ringišpil.)
(Smeh.)
Željko: Stanite, stanite, pobogu! Da li ovde iko zna put do Carskog dvorca?!
(Smeh.)
(Smeh.)
(Na vratima krčme se pojavljuju Krčmar i njegova izrazito ružna žena, Krčmarica.)
(Smeh.)
Beli zec: Nemojte vas dvojica tu da se zafrkavate sa praznicima našega velikog Cara gospodara, da vas
mrak ne pojede. (Krčmarici.) Je li tako gospođo?
Krčmarica: Ne znam ja ništa. Ja sam samo obična kuvarica krčmarica...
Beli zec: Dragi gospodine, a vi ne putujete na dvor?
Krčmar: Ne, zašto?
Željko: Kako zašto, pa tamo je nekakva modna revija, tamo je i naš televizor...
Beli zec: (Željku.) Umukni! (Krčmaru.) Zar vi ne znate da je sutra na dvoru velika modna revija koju Car
organizuje u svoju čast, i na kojoj moraju biti svi njegovi podanici, da bi ih zasenio lepotom svoga
sjajnog ruha.
Krčmar: Odakle vama to? Jesi li ti ženo čula za ovo?
Krčmarica: Ne znam ja ništa. Ja sam samo obična kuvarica krčmarica...
Beli zec: Pa kako ne znate. Svi TV kanali Velikog Carstva danima bruje o tome.
Krčmar: E, ženo, ženo, lepo sam ti kazao da ne bacaš televizor, a ti: zgadio mi se, zgadio!
Beli zec: Zgadio vam se carski program!? Ccccc...
Krčmarica: Ne znam ja ništa. Ja sam samo obična kuvarica krčmarica...
Krčmar: I kad rekoste da je ta revija?
Beli zec: Sutra. I mi smo krenuli tamo, možete poći sa nama.
Krčmar: Neka, mi radije da putujemo sami...
Beli zec: Molim vas, insistiramo...
Krčmar: Idite vi, mi ćemo obaška...
Željko: Ima da idete sa nama i tačka!
Krčmar: Zašto?
Mateja: Zato što mi ne znamo put.
Beli zec i Željko: Ćuti!
Krčmar: A tu vas svrbi, dakle.
Beli zec: Molim vas, veliki drumski krčmaru, povedite me sa sobom. Odrubiće mi glavu ako ne
stignem na vreme...
Željko: Vodite i nas! Ako moj sin i ja ne stignemo tamo, nikada nećemo naći naš televizor i nikada se
nećemo vratiti kući. Ubiće me žena!
Beli zec: Morate nam pomoći!
Krčmar: A zašto bih vam ja pomogao. Možda zato što sam plemenit i imam prelepu, oštroumnu ženu.
Krčmarica: Ne znam ja ništa. Ja sam samo obična kuvarica krčmarica...
Mateja: Ali ona...
Putujuća pesma:
Slika peta
(Carska dvorana. Car i ministri, Stražar i paževi. Dvorska luda koja hrče. Na sred dvorane paravan iza
koga se vide senke prevaranata, tkača i krojača, a čuje tkanje, seckanje, prošivanje... Car je radoznao i
nervozan.)
Car: Je li gotovo?
Tkač: Nije, svetli Care.
Krojač: Svetli care, trebaće nam još jedan kotur konca od čistog zlata i dve bale kineske svile.
Prvi ministar: Dve bale!?
Tkač: Za porub. Ali da bude dupla širine!
Drugi ministar: Dupla širine!?
Tkač: I ćup dukata, za dugmiće...
Krojač: I malo kadife, za postavu...
Tkač: Samo šest bala...
Treći ministar: Šest!?
Tkač: I jedno prase.
Krojač: Al' reš pečeno.
Prvi ministar: E ovo je prevršilo svaku meru.
Drugi ministar: Šta će im prase za odelo?
Tkač: Nije to za odelo...
Krojač: To je za stomak, da se malo založimo.
Treći ministar: Svetli Care, pa ovo je nedopustivo...
Car: Kuš! Dajte im šta kažu!
Treći ministar: Rezerve su nam potpuno iscrpljene.
Car: Ako zafali jedan jedini končić, jedno jedino zlatno dugmence, gram svile il' kadife, ima da vas
nema, bre!
Prvi ministar: Ali, kad sve potrošimo, šta ćemo onda?
Car: Baš me briga. Povećajte poreze, unajmite gusare da presreću trgovačke brodove po moru, radite
šta znate i umete, moje odelo mora da se završi.
Drugi ministar: Gusari su, svetli Care, postali su mnogo nepouzdani.
Treći ministar: Onomad su presreli naš brod i naplatili nam sopstvenu robu, po nabavnoj ceni.
Car: I šta ste vi uradili?
Prvi ministar: Kako šta smo uradili. Platili smo...
Car: Platili!?
Drugi ministar: Onda smo unajmili druge gusare da opljačkaju ove prve i uzmu im i to što smo im mi
dali, i ono što im je od drugih ostalo.
Treći ministar: Ovi naši gusari kad su došli u luku i predali nam plen, garda im je odrubila glave,
opljačkala i potopila brodove. Samo, nikakva je, to sa gusarima, postala trgovina. Mali profit...
Prvi ministar: Ne isplati se više ko pre.
Car: Baš me briga šta se vama isplati, a šta ne. Moje odelo mora da bude gotovo i tačka!
Drugi ministar: Odoše naše strateške rezerve...
Treći ministar: Stražaru, donesi Tkaču i Krojaču ono što su tražili.
Stražar: I prase?
Ministri: I prase!
Stražar: Razumem.
(Dvorska luda počne da vuče veliki dugački telefonski kabl ka sebi. Na kraju kabla je, naravno,
nervozni telefon, ženskog roda, koji stalno nešto zvrnda. Telefon je obučen kao trbušna plesačica.)
Telefon: Zašto me opet vucaraš, ti debeli grubijanu, sram te bilo, čuješ li me? Prestani, ma prestani
kad ti kažem, izvući ćeš mi kabl...
Dvorska luda: Ne zvrndaj više!
Telefon: Kako da ne zvrndam. Šta si mi ovo dao da obučem, kakve su ovo providne krpice. Vidi mi se
brojčanik. Šta ti misliš, ko sam ja.
Dvorska luda: Trbušna telefonska plesačica iz Anadolije.
Telefon: Ja trbušna plesačica iz Anadolije! E, taj film nećeš da gledaš. Da ne bi ti, je li, da ti ja tu igram
nekakav trbušni ples, možda?
Dvorska luda: Ne meni, nego Caru.
Telefon: Caru!? Ma ne, ne dolazi u obzir, pa nisam se ni našminkala... A celulit! Da sam znala pa da se
podvrgnem kuri, ovako iznenada, to ne...
Prvi ministar: Propali smo...
Drugi ministar: Ludo, učini nešto!
Dvorska luda: Ništa se vi ne bojte. (Telefonu.) Ako budeš igrala pred Carem, naći ću ti mladoženju –
pravi firmirani mobilni telefon.
Telefon: Mobilni! Stvarno!? Jao... I ja ću se onda zvati gospođa Erikson!
Dvorska luda: Na primer.
Telefon: Gospođa Erikson... Pa sad... Možda se i predomislim ovo oko plesa, mislim, vidim da ste
očajni, da sam vam neophodna... Ali muzika, muzika na koju ću da igram mora da bude strasna, u
skladu sa mojom zavodničkom zvonjavom. Što se tiče podijuma, on mora da je...
(Fanfare.)
(Iza paravana se čuju Tkač i Krojač kako mljackaju, podriguju, a preko paravana lete oglodane praseće
kosti.)
(Počinje muzika koja ustvari više liči na zvonjavu gomile mobilnih telefona, ali ukomponovan u
melodiju tkačko-krojačke pesme. Jednom rečju, to je sinfonijski orkestar mobilnih telefona. Plesačica
pleše na podijumu ispred Cara. Dvorska luda hrče. Iza paravana sve se puši od tkanja i šivenja.)
Tkačko-krojačka pesma:
Slika šesta
(Željko, Mateja, Beli zec, Krčmar i Krčmarica umorni od puta. Nije Šija i Nego vrat donose putokaz i
vrte ga u krug, kao neki ringišpil.)
(Smeh.)
Beli zec: Nemojte se ljutiti, dragi krčmaru, ali, što reče ovo dete prošli put (Pokazuje na Mateju.) i
meni se čini da vi ne znate put.
Krčmar: Znao sam ga, znao! Ali ovi putokazi, svi su se izbrkali.
Željko: Vi se upravljate putokazima?
Krčmar: Naravno. Prema čemu bi drugom.
Željko: E, sad mi je jasno.
Beli zec: Gotovi su, ova dvojica (Pokazuje na Nije Šiju i Nego Vrata) su sada stvarno, stvarno gotovi!
Željko: E, jesu!!!
(Željko i Beli zec krenu da jure Nije Šiju i Nego Vrata. Opet jurnjava oko putokaza.)
Mateja: Stanite!
(Svi stanu i začuđeno pogledaju u Mlekaru. Ispred zgrade stara mlekarica, muze kravu.)
(Smeh.)
(Smeh.)
Krčmar: Polazite!
(Smeh.)
Krčmar: Reći ćeš mu, ali ne znam da li će te razumeti dok mu se budeš obraćao bez glave na
ramenima.
Beli zec: (Strese se.) Brrrr... Šta da radimo.
Željko: 'Aj'mo svi u glas. Možda nas čuje.
Beli zec: Dobra ideja.
Krčmar: Iz sve snage.
Svi: Baba, znaš li put za carev dvorac?
Mlekarica: Znam, deco, što se derete.
Beli zec: Pa ne čuješ, baba, kako što se deremo...
Mlekarica: Ja tamo svako jutro nosim mleko za Cara.
Željko: Eureka, baba je genije!
Svi: Hoćeš li da nam pomogneš i da nam pokažeš put?
Mlekarica: A zašto bih vam ja pomagala, deco moja. Možda zato što ovo mleko nije belo, nego crno?
Mateja: Kako crno, pa mleko je...
Putujuća pesma:
Slika sedma
(Carska dvorana. Telefon kao trbušna plesačica pleše li pleše. Svi spavaju i hrču. Dvorska luda najviše.
Telefon najzad uvidi da svi redom hrču. Uvređena je.)
Telefon: Zar se tako ceni umetnost, sram vas bilo. Spavate, spavate, a ja ovde sve dugmiće polomih...
A, platićeš ti meni ovo luda Ludo, platićeš. Siledžije, amebe telekomunikacijske... Videćete vi svoga
Boga kad ja postanem gospođa Erikson, samo polako...
(Tkač i Krojač pomeraju zavesu paravana. Car i ministri se zaprepaste kad ugledaju praznu lutku za
odela.)
Car: Pa to je...
Ministri: To je...
Tkač: Zar nije sjajno, gospodo. Od ukusa i božanskog dara!
Krojač: Neka Vaše carsko Veličanstvo, jedini sposobni vladar u celoj vaseljeni, izvoli pogledati kakve
su to šare, kakve boje, kakav kroj!
Prvi ministar: Bože, da li vi, gospodo, vidite ono što ja vidim?
Drugi ministar: A šta ti to vidiš?
Treći ministar: Da li vidiš da ne vidiš...
Prvi ministar: Šta da ne vidim!? Pa ne misliš valjda da sam ja bez ukusa i božanskog dara, pa da ne
vidim ovako prekrasno odelo.?
Treći ministar: Bože sačuvaj... Ne, ne, ja sam samo posumnjao da vi mislite da sam ja glup i da ne
vidim ovu čudesnu rukotvorinu neviđenog sjaja.
Drugi ministar: Odelo je prekrasno, zar ne svetli Care?
Car: Pobogu, oni ga sve vide, a ja ne vidim to odelo. Strašno! Ta, valjda nisam ja taj koji je bez ukusa i
božanskog dara. Ili sam možda glup, nesposoban da budem Car. To je nemoguće... To ne sme niko da
sazna, niko! Bilo bi to nešto najstrašnije što bi moglo da se desi meni i mom narodu!
(Naglo se okrene prema praznoj lutki. Ministri se brecnu. Tkač i Krojač su ledeno mirni.)
Car: Magnifique! Pa vi ste zaista, gospodo, pravi... (Pauza.) ...virtuozi svoga posla! Ja takvo odelo još
nikada u svom životu nisam video. Bravo, bravo...
(Car aplaudira. Tkač i Krojač podižu ruke kao da uzimaju nekakvo odelo i teraju ministre da ga
opipaju.)
Prvi ministar: Da, da... Zaista je tako kao što kažu ova dva čudotvorca.
Drugi ministar: Duše mi moje, i ja mislim da je ovo čudo.
Treći ministar: Čudo i nikako drugačije!
Tkač: Neka sada vaše carsko veličanstvo blagoizvoli da skine svoje odelo.
Krojač: Obući ćemo vam novo, pred velikim ogledalom.
Car: Paževi, ovamo! Skinite mi ovo staro odelo i obucite novo!
Stražar: Narode, stiže vaš i naš voljeni veliki svetli Car! Dolazi da vas zaseni svojim novim ruhom.
Živeo car Fashion Prvi.
Narod: Živeo!!!
Slika osma
(Na rubu velikog carskog trga ispred dvora. Ogromna graja, gužva. Ulaze Nije Šija i Nego Vrat, nose
putokaz i vrte ga kao ringišpil. Za njima ide stara Mlekarica, a za njom Željko, Mateja, Beli zec, Krčmar
i Krčmarica.)
Mlekarica: Otkako smo stigli pred dvor, nikako da se probijemo do Cara od ovolike svetine. Kako
mleko kroz ovoliku gužvu da pronesem?
Beli zec: Važno je da smo stigli i spasili glavu na ramenima. A za mleko ćemo lako...
Krčmar: Ovaj put smo glavu spasili. Za kasnije, videćemo...
Mateja: Koliko je sveta na trgu!
Beli zec: Spremaju se za veliku povorku.
Krčmar: Gardisti su objavili da će se za koji trenutak pojaviti naš veliki svetli Car da nas povede trgom i
zaseni svojim sjajnim novim odelom.
Beli zec: To odelo, vele ima neobične moći.
Krčmar: Rekoše da je nevidljivo za prostake i gluperde. Ti, ženo, kad ugledaš Cara, ni reč da nisi
prozborila. Ćuti i divi se!
Krčmarica: Ne znam ja ništa. Ja sam samo obična kuvarica krčmarica...
Krčmar: Tako je, pametnice moja...
Željko: Televizor, vidite li negde naš televizor?
Mateja: Tata, tražimo ga već pola sata. Nigde ga nema.
Željko: Nastavi, sine, moramo ga što pre naći...
Mateja: Ali, kako ću u ovolikoj gužvi...
Nije Šija: Kratkouhi zec, lep ko kakav iz rukava kec...
Nego Vrat: Krčmarica, oštroumna lepotica...
Nije Šija: Mlekarica crnog mleka...
Nego Vrat: I televizija neka retka...
Nije Šija: Nije šija...
Nego Vrat: ... Nego vrat!
Nije Šija: More, nije šija...
Nego Vrat: ... Nego vrat!
(Ovoga puta nema smeha. Prostorom dugo odzvanjaju reči Nije Šije i Nego Vrata, kao kakav eho.
Odjednom, čuju se fanfare.)
(Graja gomile!)
Željko: Mateja, pobogu sine, šta ti bi da nas uvališ u ovakav sos. Gotovi smo!
Mateja: Ne boj se, tata!
Željko: Kako da se ne bojim, pa pogledaj ih! Šta te je koštalo da se diviš ovom golaću, da pričaš kako
mu je odelo sjajno...
Mateja: Ali tata, mi smo došli ovde da bi ti najzad progledao!
Željko: (Pali cigaretu.) Progledao sam i šta sad sa tim da radim. Mogu da se slikam, da zapalim
cigaretu i čekam da me ova gomila rastrgne. (Pali cigaretu.) Ova će mi biti poslednja. Nadrljali smo,
ubiće nas majka ako poginemo!
(Odjednom sve se, uz strahovitu buku, menja. Zemlja čuda nestaje i vraćamo se u...
Slika deveta
(Soba sa početka komada. Napomena: Željko više nije lutka. Željko sedi pored kompjutera. Puši.
Matejaje u kolicima. U sobu ulazi Sani, izgleda onako kako samo može da izgleda osoba koja je
upravo izgubila bitku sa veš mašinom. Napomena: Ni Sani, ni Željko nemaju više konce nad sobom i
više ne liče na ljude marionete.)
(Uz krik pun besa, Sani skida sa glave mokar peškir koji joj je preostao iz već pomenute bitke sa veš
mašinom, i baca ga Željku u lice. Ode ljuta u kuhinju.)
Željko: Ništa mi nije jasno. (Pogleda ka Mateji) Mateja, vidiš da je ljuta, ne veruje mi, kaži joj...
Vesela pesma
... ako mislite da su posle ovog golišavog skandala uhvatili prevarante, smenili ministre ili ste možda
pomislili da je Car abdicirao, grdno ste se prevarili. Narodu su na TV Dnevniku sve objasnili. Stranci su,
rekoše oni, bili plaćenici koji su došli iz neprijateljskog okruženja sa zadatkom da bune kolebljivce i
podrivaju temelje srećnog i berićetnog života u Velikom Carstvu. Ali, na sreću, sve se završilo dobro.
Kolebljivcima je pošteno suđeno, u prisustvu, kao i plaćenicima, ali u odsustvu. Nažalost, ministri su
morali da povećaju poreze, zbog neplaniranih izdataka vezanih za ovu uspešnu akciju odbrane
naroda!)
E sad je
KRAJ