Lav Tolstoj

I u mirno vrijeme ima mjesta za podvige

Sve dok u srednjim godinama nije doživio duhovni preobražaj, Lav Tolstoj je vodio život
običnog ruskog plemića. U svom dnevniku, prisjetio se nekih svakodnevnih aktivnosti: U ratu
sam slao ljude u smrt, borio sam se u dvobojima kako bih pokosio drugoga, gubio sam na
kartama, trošio svoju srž dobijenu kroz znoj seljaka, kažnjavao ih okrutno, divljao sa
raspuštenicama i varao ljude. Lagao sam, pljačkao, upuštao se u preljube, pijanstva, nasilje,
ubistvo...Nema tog zločina koji nisam počinio.

To svakako zvuči kao bogat, ispunjen život, ali i nešto što je Tolstoju pritiskalo savjest.
Tragao je za nečim većim od mučenja seljaka nasmrt i prisilnog seksa sa njihovim udovicama.
Ali trebalo mu je gotovo pola života da to „nešto“ pronađe. Rođen u čuvenoj porodici
(Aleksandar Puškin mu je bio rođak u četvrtom koljenu), Tolstoj je bio nezainteresovani đak
kojeg su profesori obilježili kao „učenika koji ne umije i ne želi da uči“. Vrijeme je uglavnom
provodio kockajući se i skupljajući polne bolesti, mada je rano osjetio potrebu da piše. Još je
bio u dvadesetim kad je objavio nekoliko važnih djela i pobrojao svoje mane u obimnom
dnevniku koji je posmatrao kao neku vrstu ispovjedne biografije u nastajanju. Njegove
bilježnice otkrivaju čovjeka opsjednutog smrću. Kao veteran krvave opsade Sevastopolja,
tokom Krimskog rata, Tolstoj je iznio detaljne prikaze užasa i pogubljenja na bojnom polju.
Toliko ga je prestravljivao Kosač da bi se ponekad sav preznojio, uvjeren da ga smrt vreba, da
će ga svakog trenutka kucnuti po ramenu. To što mu je brat Nikolaj preminuo 1860, samo ga
je dodatno podsjetilo na sopstvenu smrtnost. Iako tek u tridesetim, Tolstoj je bio ubijeđen da
je već previše mator da bi se skrasio i posvetio porodičnom životu. Zaprepastio se kada je
naočita Sofija Andrejevna Bers, ljekareva ćerka, pristala da se uda za njega 1862. godine.

Prve bračne noći, tridesetčetvorogodišnji Tolstoj natjerao je svoju osamnaestogodišnju

nevjestu da čita zapise iz njegovog dnevnika u kojima se opisuju njegove seksualne eskapade
s drugim ženama, uključujući i seljanke. Očigledno je htio da bude otvoren i iskren, ali za
Sonju je to bile previše informacija. Sutradan je u svom dnevnika napisala koliko joj se gadi
što je bila izložena tim „prljavštinama“.

Uslijedio je period relativnog spokoja i stabilnosti, tokom kojeg je Tolstoj postao otac
trinaestoro djece i napisao dva remek-djela, „Rat i mir“ i „Anu Karenjinu“. Iako su mu ti
romani donijeli slavu i još veće bogatstvo, potkrijepili su njegovo vjerovanje da mu život nije
ispunjen vrlinom. Obuzela ga je malodušnost, koji su zdravrstveni problemi samo
produbljivali. Za Tolstoja se i govorilo da ima „tetive od čelika, ali nerve plahovite žene“.
Patio je od reumatizma, enteritisa, zubobolje, napada nesvjestice, malarije, upaljenih vena i
tifusne groznice. Jasno je da je taj čovjek bio za krizu srednjih godina. Ubrzo nakon svega
toga, odlučio je da napravi radikalne promjene. Tolstoj je odbacio seks, piće, duvan, meso i
posvetio se životu hrišćanskog anarhiste. Bio je spreman da živi Hristovim načelima, ali ne
priznajući autoritet Ruske pravoslavne crkve.

U Tolstojevom vjerskom preobražaju nije bilo ničeg polovičnog. Vjerujući da lišavanje mesa
vodi ka ovladavanju strastima, postao je vegeterijanac, hranio se skromno, ovsenom kašom,
hljebom i čorbom od povrća. Takođe je ostavio alkohol i duvan i pokušao da ubijedi seljake
na svom imanju da slijede njegov primjer. U svom eseju „Zašto se ljudi zaglupljuju?“, Tolstoj
je obje supstance proglasio drogom koju ljudi koriste kako bi uspavali svoju nemirnu savjest.
„Zbrka i iznad svega imbecilnost naših život“, grmio je, „korijen ponajviše vuku iz stlnog
stanja intoksikacije u kom većina ljudi živi“.

Zato nije ni čudo što nije stekao mnogo prijatelja među crkvenim starješinama. Godine 1901,
Tolstoj je stekao poštovaoce među seljacima, koje je oslobodio i počeo da im poklanja svoje
veliko bogatstvo. Taj novootkriveni altruizam, međutim, nije dobro prolazio kroz Tolstojeve
žene. Takođe ju je, razumljivo, uznemiravala Tolstojeva odluka da odbaci prava na
vlasništvo, uključujući zaradu od svojih knjiga i nasljedstvo. Kap je prelila čašu kada je
Čertkov, seoska propalica koja je pratila Tolstoja, ubijedio Tolstoja da mu prepiše sav imetak.
Pošto joj je dozlogrdilo, Sonja je počela pomnije da ga nadzire. Pratila ga je naokolo i
uhodila. Kada je predložila da okončaju brak, zaprijetila je da će se ubiti. Na koncu, Tolstoj je
otkrio da mu je i gledala u dnevniik – i tad mu je prekipilo. Iskrao se usred noći, ostavivši
poruku u kojoj joj zahvaljuje na četrdeset osam godina braka:. „Odustajem od svijeta, kako
bih posljednje dane proveo u samoći i tišini“ – rekao je Tolstoj. Na svoju nesreću, Tolstoj je te
posljednje dane proveo smrzavajući se na željezničkoj stanici, gdje je kolabirao ophrvan
groznicom i hladnoćom. U delirijumu i sijede brade prekrivene injem, umro je na podu
kancelarije upravnika stanice, 20. novembra 1910. godine. Tolstoj je ostao ikonoborac do
kraja. Dok je ležao na samrti, prijatelji su ga nagovarali da se pomiri sa Ruskom
pravoslavnom crkvom. Tolstoj je odbio. „Čak ni u dolini sjene smrtne“, istrajavao je, „dva i
dva nisu šest.“ Ta izjava se često pogrešno navodi kao njegove posljednje riječi. Tolstojeve
posljednje riječi bile su mnogo kriptičnije, mada i ne toliko duboke: „Ali seljaci...Kako seljaci
umiru?“
Tolstoj nije dobio Novelobu nagradu za književnost. Iako su ga smatrali najvećim favoritom
kada je ta nagrada prvi put dodijeljena 1901. godine, priznanje je umjesto njega dobio
opskurni francuski pjesnik Sili Pridom. Nije bilo nikakvog zvaničnog objašnjenja, ali moguće
je da se Tolstojeva politika nije dobro slagala s konzervativnim Nobelovim komitetom. Jedan
od članova žirija naveo je njegovo „uskogrudno neprijateljstvo prema svim oblicima
civilizacije“, šta god to značilo. Ali Tolstoj se ipak našao u dobrom društvu. Henrika Ibzena i
Emila Zolu preskočili su uz slično obrazloženje.