Rat i mir

79 jezika
 Stranica
 Razgovor
 Čitaj
 Uredi
 Uredi kôd
 Vidi povijest

Pomagala














Rat i mir

Prvo izdanje romana Rat i mir, 1869.

Naziv izvornika Вoйнá и мир

Autor Lav Nikolajevič Tolstoj

 Prijevod Zlatko Crnković

Država Rusija

Jezik ruski, francuski

Vrsta djela roman

Rod drama
(stil, žanr) filozofski
ratni
roman struje svijesti

Izdavač  Ruski vjesnik

 Globus media d.o.o.

Datum (godina) 1869.
izdanja

Korice tvrde i meke

Broj stranica 1.545

Vrijeme radnje 19. stoljeće

Glavni lik(ovi) Pjer Kirilovič Bezuhov

Andrej Nikolajevič Bolkonski
Nataša Rostov

ISBN broj 9780307266934

Rat i mir (rus. Война и мир) epski je roman Lava Nikolajeviča Tolstoja objavljen

između 1865. i 1869. Prikazuje rusko društvo tijekom Napoleonovog razdoblja. Smatra
se jednim od dva Tolstojeva remek-djela uz Anu Karenjinu te je jedan od najvećih
romana u povijesti književnosti.[1]
Roman se bavi životom nekoliko aristokratskih ruskih obitelji: Bezuhov, Bolkonski i
Rostov te njihovim sudjelovanjem u povijesnom razdoblju od 1805. do 1813. godine,
posebno u vrijeme Napoleonove invazije na Rusiju. Tekst je podijeljen u četiri knjige
(petnaest dijelova) i dva epiloga. Prve dvije trećine romana sadrže čistu fikciju, dok u
drugim dijelovima pisac piše i o politici, povijesti i historiografiji. 2003., BBC je objavio
popis 21 najomiljenije knjige u Britaniji, zasnovano na glasovima 140.000 čitatelja, a
među njima se našao i Rat i mir.[2] Našao se i na popisu 100 najboljih knjiga Britanije.
[3]
 Iako je roman hvaljen, Gustave Flaubert i Henry James su kritizirali Tolstoja zboga
preširokih "povijesnih eseja", koje su smatrali nebitnim i "anti-književnim". [4]
Roman je filmski ekraniziran nekoliko puta. Najpoznatiji inačice su: američki Rat i mir iz
1956. i ruski Rat i mir iz 1968.[5] Ruska verzija je najskuplji film svih vremena, drugi film
s najviše statista na ekranu (navodno preko 100.000 u scenama Napoleonovih
osvajanja), iza Attenboroughova epa Gandhi te s trajanjem od 8 sati, istodobno i jedan
od najdužih filmova svih vremena. Najnovija filmska verzija je talijanska mini-serija iz
2007. pod istim nazivom.

Radnja[uredi | uredi kôd]
Prva knjiga[uredi | uredi kôd]

Moskva, početkom 1800-ih.

Ljeto, 1805., Petrograd. Dama Ana Pavlovna Šerer razgovara s knezom Vasilijem

Kuraginom o Napoleonu i kako je pripojio Genovešku republiku Francuskoj a republiku
Luccu u vlast dao sestri Elisi. Aleksandar I., ruski car, uključen je koaliciju protiv
Napoleona, a koju su tvorile (uz Rusiju) Švedska, Austrija, Engleska i Hannover.
Prijatelji Pjer i Andrej Bolkonski podržavaju Napoleona i njegove revolucionarne ideje,
čime ulaze u verbalni sukob s rojalistom Mortemartom. Javlja se i Ana Mihajlovna
Drubecka, koja pokušava oportunizmom dovesti svog sina Borisa na viši društveni
položaj. Kada grof Bezuhov umre, Pjer se iznenadi da je sve imanje ostavio njemu,
njegovom vanbračnom sinu.
 »Berg se nježno osmjehivao i razgovarao s Verom o tome kako ljubav nije zemaljsko nego nebesko
osjećanje.«
Opisuje se i obitelj Rostov, među kojima je i živahna kćerka Nataša koja je iz hira
obećala da će se udati za Borisa, te njen brat Nikolaj, u kojeg je zaljubljena Julija
Kuraginova.
 »Vidiš li, prijatelju, dok ne volimo, mi spavamo. Djeca smo praha...A kad zavolimo, onda si bog, i čist
si, kao na prvi dan stvaranja.«
U Lisim Gorama živi stari knez Bolkonski s kćerkom, knjeginjicom Marjom. On je
prevrtljiv starac.
 »Govorio je da su svega dva izvora ljudskih mana: besposlica i praznovjerje, a da su jedine dvije
vrline: rad i razum.«
Stari Bolkonski razgovara sa sinom Andrejom o ratnom planu, prema kojem bi rusko-
švedsko-austrijska koalicija trebala napasti francuske snage kroz Pomorje i Hannover, s
istoka. Andrej odlazi boriti se u ratu, smatrajući da ga njegova trudna supruga Liza
samo "sputava" u životu. I Nikolaj odlazi u rat.
Nakon stjecanja bogatstva, neugledni i debeljuškasti Pjer odjednom postaje miljenik
žena. Knez Vasilije Kuragin uspijeva ga nagovoriti da se oženi za njegovu kćerku
Helenu. Pjer prihvaća, iako shvati da stupa u brak neiskreno.
 »Ja vas volim - reče sjetivši se što treba reći u ovakvoj prilici, ali te riječi zvučaše tako jadno da se Pjer
postidi sama sebe.«
Vasilije Kuragin pokušava oženiti i svojeg sina, ženskara Anatola, za kćerku starog
Bolkonskog, Marju, no ta je ružna pa Anatol radije ima aferu sa sluškinjom,
Francuskinjom Bourienne. Marja potom odluči postati hodočasnica.
Na fronti se Rusi i Austrijanci bore protiv francuske vojske: logorovanje u Braunau, bitka
kod Kremsa, uzmak prema Schöngrabenu. Rusku vojsku vodi zapovjednik Mihail
Kutuzov. Jednom prilikom Nikolaj je ispričao Borisu kako je doživio bitku.
 »Pričao im je o okršaju kod Schöngrabena upravo onako kako obično pričaju o bitci oni koji su u njoj
sudjelovali, to jest onako kako su oni htjeli da je bilo, onako kako su čuli od drugih pripovjedača, onako
kako je bilo ljepše pričati, ali nipošto ne onako kako je bilo.«
Kao vojni glasnik, Andrej odsjeda kod ruskog diplomata Bilibina, gdje doznaje da je
francuska vojska osvojila Beč. Nikolaj je ranjen u borbi. Kod Olomouca Andrej ugleda
cara Aleksandra I. te ostaje ushićen susretom. Bitka kod Austerlitza dovodi do
konačnog poraza ruske vojske, dok je Andrej teško ranjen na Pracenskom brdu te,
ležeći na podu, razmišlja o smislu života gledajući oblake.
 »Kao što je kod sata rezultat zamršena kretanja bezbrojnih i različitih kotača i valjaka samo polagano i
jednakomjerno kretanje kazaljke, tako je i rezultat svega - zamršenoga kretanja tih sto i šezdeset tisuća
Rusa i Francuza - svih njihovih strasti, želja, kajanja, poniženja, patnji, ponosa, straha i zanosa - bio samo
gubitak kod Austerlitza, tzv. bitke trojice careva, to jest lagano pomicanje svjetske kazaljke na
brojčaniku povijesti čovječanstva.«

Druga knjiga[uredi | uredi kôd]

Umjetnički prikaz Nataše

Razdoblje od 1806. do 1812. Nikolaj Rostov dolazi s Denisovom kući, u Moskvu, na

dopust. Nataša je stasala u lijepu djevojku. Istodobno, Pjer stalno čuje glasine kako ga
Helena vara s kockarom Dolohovom. Na jednom ručku, nakon što ga Dolohov naizgled
provocira, Pjer ga izazove na dvoboj. U dvoboju, Dolohov je ranjen. Nakon toga, Pjer
raskida s Helenom i odlazi u Petrograd, shvaćajući kako je cijeli dvoboj bio besmislen.
 »Tko je u pravu, a tko u krivu? Nitko. A kad si živ - onda živi: jer sutra ćeš umrijeti, kao što sam ja
mogao umrijeti prije jednog sata. I vrijedi li toliko kinjiti kad čovjeku preostaje da živi tek trenutak u
usporedbi s vječnošću?«
Vraća se i Andrej u Lisim Gorama, te se ražalosti kada otkriva da je Liza umrla kada mu
je rodila sina, Nikoluška, u njegovoj odsutnosti. Nakon toga, odluči izbjegavati rat.
Nikolaj je postao ađutant moskovskog generalgubernatora te se druži s Dolohovom.
Nikolaj očijuka sa Sonjom, a kod Jogelja se organizira veliki ples. Denisov tamo pleše
Mazurku.
 »Najviše je pažnje obraćao Sonji i gledao je takvim očima da ne samo što ona nije mogla izdržati taj
pogled, a da se ne zacrveni, nego su se i stara grofica i Nataša crvenjele kad god bi opazile taj pogled.«
Ipak, idila se urušava kada Nikolaj u kartanju s Dolohovom gubi 43 tisuće, a otac mu
obećaje isplatiti dug. Denisov zaprosi Natašu, ali ga ona odbija nakon savjetovanja s
majkom. Denisov i Nikolaj odlaze u puk. Na putu u Petrograd, Pjer sretne masona koji
ga uvuče u svoju ložu objašnjenjem da im je cilj "moralno usavršavanje ljudi". Pjer se
nakon toga miri s Helenom te putuje na svoje imanje na jug, u Kijev, kako bi oslobodio
seljake od kmetstva.
Boris u međuvremenu napreduje u vojsci druženjem s pravim ljudima. Stari Bolkonski je
pak imenovan jednim od glavnih zapovjednika narodne obrane, dok je Andrej postao
član povjerenstva za sastavljanje vojnih propisa. U naselju Bogučarevo ponovno sreće
Pjera, gdje imaju dugu raspravu o smislenosti masona, Boga i života općenito.
 »...da sam ja jedna karika, jedna stepenica od nižih bića prema višima? Kad vidim, jasno vidim
stepenice koje vode od biljke prema čovjeku, zašto bih ja smatrao da te stepenice prestaju sa mnom i da
ne vode sve dalje? Ja osjećam da ne samo što ne mogu nestati, kao što ništa ne nestaje na svijetu, nego
da ću uvijek biti i da sam uvijek bio. Osjećam da osim mene žive nada mnom dusi i da u ovom svijetu ima
istine.«
U međuvremenu, nakon bitke kod Friedlanda, Napoleon i Aleksandar I. su se sastali
kako bi pregovarali, ali bez uspjeha.
Andrej u proljeće 1809. odlazi na imanje u Rjazanjskoj oblasti te razmišlja o svojem
životu, uspoređujući ga sa starim hrastom. Jedne noći, dok je bio na imanju
Rostovljevih, slučajno je čuo razgovor Nataše i Sonje te je ostao šarmiran.
Nezadovoljan masonstvom, Pjer odlazi u Petrograd, u koji se preselila i obitelj
Rostovljevih iz Moskve. Berg zaprosi Veru i ženi se njome, dok Nataša ponovno flertuje
s Borisom. Na dvorskom balu, primijeti ju i Andrej. S vremenom, njih dvoje se sve češće
sastaju. Na kraju, Andrej odlazi u Lise Gore kako bi dobio očev pristanak da se oženi
Natašom, no stari Bolkonski joj nije naklonjen i moli ga da odgodi vjenčanje za godinu
dana. Andrej i Nataša na kraju objave ljubav jedno drugome, no ona je razočarana što
mora čekati godinu dana dok se on ne vrati iz inozemstva.
 »Ne bih vjerovao nikome tko bi mi rekao da mogu ovako voljeti - kazivaše knez Andrej. - Ovo je
sasvim drugo čuvstvo od onoga koje sam osjećao prije. Cijeli se svijet za me dijeli na dvije polovice: jedna
je - ona, i ondje je sva sreća, nada, svjetlo, druga je polovica - sve gdje nje nema, ondje su samo jad i
mrak.«
Nikolaj se kani oženiti za siromašnu Sonju, iako su se roditelji nadali da će se oženiti za
bogatu Juliju. Stoga se Boris udvara Juliji. Istodobno, francusko-ruski odnosi postaju
sve gori i očekuje se novi rat.
Rostovljevi se vraćaju u Moskvu i nastanjuju kod Ahrosimove. Tijekom posjeta operi,
Nataša nailazi na Heleninog brata, Anatola, koji joj se udvara. On ju poljubi i počne joj
slati pisma. On joj predlaže brak i bijeg, što zgrozi Sonju kada joj Nataša sve ispriča.
Naime, Nataša kao da je potpuno zaboravila na zaruke s Andrejom i, bez da je ikome
rekla, odlučila pobjeći u nepoznato s Anatolom, koji je pak već oženjen. Nataša šalje
pismo Marji u kojem raskida s Andrejom. Anatol pokuša oteti Natašu, ali bez uspjeha.
Sonja zamoli Pjera za savjet, koji ga protjera iz Moskve te mu se ponovno zgadi
Helena, Anatolova sestra. Napokon, vraća s Andrej iz inozemstva a Pjer ga pokušava
nagovoriti da dadne Nataši još jednu priliku. Nataša se kaje i moli Pjera da prenese
Andreju njen oprost. Pri povratku, Pjer na noćnom nebu primijeti komet.
Treća knjiga[uredi | uredi kôd]

Bitka za Borodino

Napoleonove snage prelaze Njemen i upadaju u Rusiju 12. lipnja 1812. Francuska

vojska ima i do 400.000 vojnika. Car Aleksandar I. ga moli da se povuče, no bez
uspjeha. Ruski izaslanik Balašev razgovara s Napoleonom u francuskom taboru te
naslučuje da je rat neizbježan. Istodobno, Andrej traga za Anatolom kako bi ga izazvao
na dvoboj. Kada čuje vijest da se je ovaj unovačen, i Andrej se pridružuje vojsci. S
Kutuzovom odlazi u Bukurešt (tada još Turska) te se vraća u Rusiju kada čuje da je
izbio rat s Napoleonovom vojskom. Andrej je u Zapadnoj armiji te usput svrati u Lise
Gore gdje se posvađa s ocem. Stari Bolkonski nekoliko tjedana kasnije teško se razboli
i umire. Nikolaj Rostov sudjeluje u bitci kod Ostrovne, u kojoj se ruska vojska povlači
nakon poraza.
 »Svaki čovjek provodi dvostruki život: osobni život koji je utoliko slobodniji ukoliko su mu interesi
apstraktniji, i stihijski, rojevski život u kojemu čovjek izvršava, milom ili silom, zakone koji su mu propisani.
Čovjek svjesno živi za se, ali služi kao nesvjesno oruđe za postizanje povijesnih, sveljudskih ciljeva.«
Za to vrijeme, u Moskvi, Pjeru je jedan mason govorio o Apokalipsi Ivana apostola i o
tome kako je Napoleon možda antikrist. Pjer je pokušao Napoleonovo ime pretvoriti u
brojeve prema židovskom pisanju brojeva da vidi bi li dobio broj 666, međutim ta je
metoda neprecizna jer Pjer otkriva da čak i njegovo ime može polučiti taj broj. 15-
godišnji Petja prestraši Rostovljeve kada otkrije da se želi pridružiti vojsci u obrani
zemlje.
 »Vidjelo se da je Napoleon bio već odavno uvjeren da ne može pogriješiti i da je, po njegovu
shvaćanju, sve što čini bilo dobro, ne zato što se podudaralo s pojmovima dobra i zla, već zato što je to
činio on...Nije se mogao odreći svojih postupaka koje je veličalo pola svijeta, pa se stoga morao odreći
istine i dobra i svega ljudskoga.«
Francuska vojska brzo napreduje po Rusiji. Ruske vlasti naređuju stanovnicima
evakuaciju iz gradova u koje stiže Napoleon. Zapovjednici Barclay de Tolly i Kutuzov
imaju različite poglede na obrambenu strategiju. Pada Smolensk. Nikolaj i Iljin stižu u
Lise Gore pa u Bogučarovo, gdje su se seljaci - pridobiveni francuskim laskavim
obećanjima o slobodi i zlatnim brdima - odbili evakuirati te nisu čak ni dopustili svojoj
gospodarici, Marji Bolkonslkoj, napuštanje imanja. Nikolaj intervenira te uhiti
pobunjenike, time spašavajući Marju. Između njih se rađa ljubav, ali oboje to drže za
sebe.
 »Ma koliko se stidjela što je prva zavoljela čovjeka koji možda nikada neće nju zavoljeti, tješila se
mišlju da to nitko nikada neće saznati i da ona neće biti kriva bude li do kraja života, ne govoreći nikome
ni riječi, voljela onoga koga je voljela prvi i posljednji put.«
Odigrava se bitka za Borodino koja završava francuskom strateškom pobjedom, nakon
teških gubitaka. Andrej je teško ranjen i evakuiran u bolnicu, gdje sretne također
ranjenog Anatola koji vrišti od boli. U Moskvi vlada panika dok general-gubernator
Rastopčin piše letke u kojima poziva građane mir i domoljublje. Pjer slučajno primijeti
kako je ljutita rulja napala nekog čovjeka na ulici samo zato što je Francuz. I sam Pjer
odlazi u vojsku.

Kutuzov na konferenciji donosi odluku o predaji Moskve

 »Pjera je to čudno i čarobno osjećanje obuzelo prvi put u Slobodskom dvorcu kada je iznenada osjetio
da i bogatstvo, i vlast, i život, sve ono što ljudi s toliko truda stječu i čuvaju - da sve to, ako što i vrijedi,
vrijedi samo zbog onog užitka s kojim čovjek može sve to odbaciti.«
Napoleon već smišlja planove kako će se milostivo ponašati s Moskovljanima,
smatrajući da će Rusija izgubiti rat čim zauzme Moskvu. Helena se pak spetljala s
nekim imućnim "mladim stranim princom" te prelazi na katoličku vjeru. Kada Pjer pročita
njeno pismo, smrkne mu se te nestaje iz svoje kuće. Teška srca, Kutuzov naređuje
evakuaciju grada. Rostovljevi 1. rujna 1812. napuštaju Moskvu te velikodušno ostavljaju
vrijedne stvari kako bi ustupili kola ranjenicima, ne znajući da je među njima i Andrej. Iz
kočije, Nataša primijeti Pjera na ulici, koji ostaje kako bi izvršio atentat na Napoleona.
Rastopčin naređuje puštanje zarobljenika iz zatvora, izuzev izdajice Vereščagina kojeg
predaje ljutitoj rulji koja ga ubija.
Dne 14. rujna, Napoleon ulazi u Moskvu te ostaje zapanjen kada umjesto 300.000
stanovnika nailazi na prazan grad sa samo par tisuća ljudi. Smiješta se u Kremlj.
Francuske jedinice pljačkaju kuće a onda izbija požar, vjerojatno nemarom kada su se
vojnici htjeli ugrijati. Pjer spasi život francuskom vojniku Ramballu te popriča s njim na
francuskom. Rostovljevi prespavaju u Mitiščima te vide rumenilo požara u Moskvi.
Nataša saznaje da je Andrej među ranjenicima te ga moli za oprost. On ju i dalje voli.
Pjer, lutajući ulicama, spasi život djevojčici od požara te ju krene voditi natrag njenoj
obitelji. Kada primijeti francuskog vojnika kako želi opljačkati lijepu Armenku,
intervenira, ali ga uhiti vojska.
Četvrta knjiga[uredi | uredi kôd]
Nikolaj putuje u Voronež kako bi kupio konje za diviziju, te tamo pleše kod gubernatora i
upoznaje lijepe djevojke.
Pjer je ratni zarobljenik ali odbija reći svoje pravo prezime. Kako bi ga prestrašili, vojnici
ga vode da gleda strijeljanje zarobljenika na Djevojačkom polju. U zatvoru, Pjer
upoznaje prostodušnog Platona Karatajeva s kojim osjeti neku bliskost i unutarnji mir.
 »I u dubini je duše osjećao da se spas od tog očaja i od tih sumnji nalazi u njemu samu. Ali je sad
osjećao da nije kriv što se svijet pred njegovim očima srušio i što su ostale samo bezvrijedne ruševine.
Osjećao je da nije u njegovoj moći da povrati vjeru u život.«
Marja putuje u Jaroslavlj gdje se nalaze Rostovljevi. Tamo Nataša njeguje bolesnog
Andreja. Nakon nekog vremena, ovaj umire od posljedica ranjavanja.
 »Još jednom navali ono odande. Posljednji, nadčovječanski napor je uzaludan i oba se krila bešumno
otvaraju. Ono uđe, i ono je smrt. I knez Andrej umre. Ali u istom trenu kad umre, knez Andrej se sjeti da
spava i, u istom trenu kad umre, on se upe i probudi. "Tako je, to je bila smrt. Umro sam – probudio sam
se. Tako je, smrt je buđenje".«
Ruska je vojska planirala napad na Napoleonovog zapovjednika Murata u zoru 17.
listopada, ali je Kutuzov naišao na nespremnu vojsku u taboru: većina je spavala,
nijedan top nije bio napunjen, konji su bili neosedlani a generali nisu bili na svojem
mjestu. Glavna krivnja svaljena je na prvu osobu koja je naišla na feldmaršala,
pukovnika Ajhena.

Napoleon napušta Moskvu

  »Pjer je upoznao onu tajanstvenu, bešćutnu silu koja je tjerala ljude da protiv svoje volje usmrćuju
svoje bližnje, onu silu čije je djelovanje vidio u strijeljanju. Uzalud je bilo bojati se te sile, pokušavati joj
izbjeći, moliti ili nagovarati ljude koji joj služe kao oruđe.«
Usprkos tome što je imao dosta zaliha u gradu, Napoleon nije odlučio napraviti utvrdu u
Moskvu i zadržati je preko zime u očekivanju ruske protuofenzive. Suočen s masovnim
kaosom, nedisciplinom vojnika, partizanskim napadima, požarom, dolaskom hladnijeg
vremena i nestašice ljudi, francuska vojska krenula u bijeg iz Moskve prema ranijem
uporištu, u Smolensk pa u Njemen. Među njima su i zarobljenici Pjer i Platon.
 »U zarobljeništvu, u kolibi Pjer je spoznao, ali ne pameću nego svim svojim bićem, životom, da je
čovjek stvoren zato da bude sretan, da je ta sreća u njemu samu, i da sva nesreća ne potječe od
oskudice nego od izobilja.«
Ruska vojska je promatrala francusku, ali je Kutuzov izdao naredbu da se ne napada jer
je radije čekao da se neprijatelj raspadne sam od sebe bez borbe. Francuski vojnici
nemaju čizme iako stiže val hladnoće, dok je sve manje hrane, zbog čega je sve više
dezertera. Od 73.000 ljudi francuske vojske, ne računajući gardu, ostalo je nakon
uzmaka od Moskve do Vjazme 36.000. ne očekujući neprijatelja naprijed već iza sebe,
vojska je bježala otegnuvši se i odvojivši jedni od drugih katkad i po 24 sata razmaka.
Denisov i Dolohvljev sudjeluju u partizanskom ratovanju. Sudjeluje i Petja Rostov, koji
pak pogiba. U jednom takvom napadu, oslobađaju ratne zarobljenike, među njima i
Pjera, no Platon je već prije umro. Rostovljevi saznaju da je Petja umro, što ih shrva.
Kutuzov je nakon odlaska Napoleona obavio svoju dužnost te je sve više marginaliziran.
Niti caru nije više potreban. Kutuzov je umirovljen te umire.

Tolstojeve bilješke iz devete verzije romana, 1864.

Moskva se obnavlja – nakon tjedan dana, u gradu je već bilo 15.000 stanovnika, nakon
dva tjedna 25.000 a pred jesen 1813. je dosegnut broj koji premašuje stanovništvo prije
rata - a Pjer je ponovno našao duševni mir. Pošto je Helena umrla, on priznaje Marji da
je oduvijek potajno volio Natašu. Nakon nekoliko mjeseci tugovanja nad Andrejom,
Nataša također prizna da se zaljubila u Pjer. Njih dvoje stupaju u brak 1813. te dobivaju
četvero djece do 1820.: tri kćeri i jednog sina, Petju. Nikolaj je nakon rata bio u velikim
dugovima koje je nasljedio od oca. Međutim, oženio se za bogatu Marju te je tako uspio
srediti obiteljsko imovinsko stanje, te se preselio u Lise Gore.
 »Jedino se stara grofica, koja je svojim materinskim osjećajem pojmila da su sve Natašine pobude
potjecale samo iz potrebe da ima obitelj, da ima muža (kao što je više ozbiljno nego u šali vikala u
Otradnome) – samo se mati čudila čemu se čude ljudi koji nisu shvaćali Natašu, i ponavljala kako je
uvijek znala da će Nataša biti uzorna žena i majka.«
Nataša napomene Pjeru da se jedino povremeno svađaju zbog njegovog čestog
putovanja u Petrograd kako bi otvorio i sudjelovao u nekom društvu. On joj ispriča kako
sve njegova misao u tome da ako se pokvareni ljudi udruže i postanu silu, onda se i
pošteni ljudi trebaju isto tako udružiti. Nataša mu ispriča kako je dadilja preuzela Petju a
on je zažmirio kao da se igra skrivača.
Epilog[uredi | uredi kôd]
Razmišljanja i filozofski stavovi o povijesti i slobodnoj volji, te kako oboje vodi neka
nepoznata sila.
 »...i pokazuje cijelom svijetu što je bilo ono što su ljudi mislili da je snaga, dok ga je vodila nevidljiva
ruka. Pošto se drama svršila i glumac svukao, redatelj nam ga je pokazao. Pogledajte čemu ste vjerovali!
Evo ga! Uviđate li sad da vas nije pokretao on nego Ja!.«
Rasprava kako povijest zakazuje jer ne može obuhvatiti cijeli jedan narod kroz neko
razdoblje, te je stoga više samo povijest vladara, slikara i poznatih ličnosti a manje
jedna sveobuhvatna slika ljudskog stanja. Što su ljudi na nižem stupnju umnog razvitka
– kao što je dijete ili luđak – onda znajući uzroke njihovih djela može se primijetiti velik
dio nužnosti i tako malo slobode da se može predvidjeti njihov postupak, čim se zna
uzrok koji treba izazvati djelo.

«
Ja dižem ruku i spuštam je. Moj mi se čin čini slobodan; ali kad se pitam: jesam li mogao dići
ruku u svakom pravcu – uviđam da sam digao ruku u onom pravcu kojemu je za taj čin bilo

» najmanje zapreka, i u tijelima oko mene, i u građi moga tijela...Da bi moj čin bio slobodan,
prijeko je potrebno da ne naiđe ni na kakve zapreke. Da bismo zamislili čovjeka slobodna,
moramo ga zamisliti izvan prostora, što je očito nemoguće.

Svijest kaže da je ono samo i sve što postoji samo je ono, prema tome svijest obuhvaća
i prostor, te je i izvan uzroka svakom ispoljavanju svoga života. Knjiga završava
rečenicom da je nužno odreći se iluzije slobode koje smo svjesni, i priznati zavisnost
vanjskih faktora koju ne osjećamo.

Likovi[uredi | uredi kôd]
Prikaz četiriju najvažnijih obitelji u romanu

Bezuhovi[uredi | uredi kôd]
 Kiril Vladimirovič Bezuhov - Pjerov imućni otac
 Pjer Kirilovič Bezuhov - glavni protagonist romana
 Helena Kuragina (Bezuhova) - Pjerova prva supruga
 Nataša Rostova (Bezuhova) - Pjerova druga supruga
Rostovljevi[uredi | uredi kôd]
 Ilja Andrejevič Rostov - otac
 Natalija Rostova - njegova supruga
 Vera Iljinična Rostova - najstarija kćerka
 Nikolaj Iljič Rostov - stariji sin
 Nataša Iljinična Rostov - mlađa kćerka, glavna junakinja romana
 Petar (Petja) Iljič Rostov - najmlađe dijete
 Sonja - usvojena
Bolkonski[uredi | uredi kôd]
 Nikolaj Andrejevič Bolkonski - otac kneza Andreja
 Andrej Nikolajevič Bolkonski - drugi glavni junak romana
 Marja Nikolajevna Bolkonska - Andrejina sestra
 Liza - Andrejina pokojna supruga, majka malog Nikolaja
 Nikolaj Andrejevič Bolkonski - sin kneza Andreje, koji je dobio ime po djedu
Kuragini[uredi | uredi kôd]
 Vasilije Kuragin - glava porodice
 Helena Vasiljevna Kuragina - Pjerova prva supruga
 Anatol Vasiljevič Kuragin - ženskar koji zavodi Natašu
 Hipolit Vasiljevič Kuragin - drugi sin kneza Vasilija
 Aljina Kuragina - supruga kneza Vasilija
Analiza i utjecaj[uredi | uredi kôd]
Rat i mir je ujedinio Tolstojeve postupke analitičara, psihologa, povjesničara - tema
čovjeka stopljenog s povijesti - i filozofa.[6][7] Autor se služio povijesnim izvorima - zbog
čega su opisi i strategija zaraćenih strana iznimno detaljni i uvjerljivi, gotovo
dokumentarni, a katkad iz perspektive jednog lika kako bi se činili što izvorniji - a opisuje
se razdoblje u kojem se stvarala ruska nacionalna svijest, te je spojio stvarne ličnosti -
Napoleon, Kutuzov - s fiktivnim likovima. Pojedini dijalozi francuskih zapovjednika
zapisani su u izvornom francuskom jeziku. Roman započinje konvencionalno da bi
završio filozofskim zaključkom o ulozi čovjeka u povijesti te zakonitosti nekih događaja. [6]
Tolstoj oblikuje i intimne ljudske osjećaje, a dva ženska lika - Nataša i Marja - su
posebno dobro profilirani. Društveni pomaci i promjene stavljeni su u priču kako bi
naglasili i mijene u privatnom životu protagonista Andreja, Pjera, Nataše i Marje
(religijske nedoumice, ljubavni problemi, samoaktualizacija...) dok su Kuragin, Berg i
Ana Pavlovna zaostali u ustaljenom licemjerju.[6] Rat je jedan od glavnih uzroka
drastičnih promjena glavnih likova.[8] Prema nekim mišljenjima, Tolstoj je stvorio novi tip
"velikog romana" koji je uvelike utjecao na druge književnike diljem svijeta, [6] roman
prostora i vremena (roman-epopeja) koji je totalitet osobnog i povijesnog. [7]
Roman je također domoljuban, slavi hrabrost plemstva, naglašava obiteljske vrijednosti,
pretpostavlja da se mora boriti kako bi se osigurao opstanak patrijarhalnoga statusa
quo u miru, te je također naveo kako bi pravednost i pravedni društveni sustav, sa svim
političkim značenjima povezanim uz njega, morali biti cilj "aktivne vrline" koja
nadahnjuje najbolje ljude u Rusiji. [1]
George Orwell, koji inače nije osobito uvažavao Tolstoja, je volio roman te izjavio da se
njegovi likovi doimaju toliko stvarnima da bi "vrlo rado neprekidno čitao o njihovim
dogodovštinama."[9]
Paul Vitanyi je usporedio Tolstojeva razmišljanja o utjecaju milijuna ljudi i slučajnih
interakcija na razvoj povijesti s pokušajem matematičkog analiziranja društva. [10]

Nastanak[uredi | uredi kôd]

Jedina poznata fotografija u boji koja prikazuje Tolstoja, snimljena 1908.

Rat i mir je jedan od najdužih romana ikada napisanih, iako nije najduži. Trenutno je
sedmi najduži roman napisan na latinici ili ćirilici te je podijeljen na četiri knjige koje se
pak sastoje od nekoliko poglavlja.
Tolstoj je isprva roman planirao nazvati samo 1805., međutim promijenio je mišljenje
kada je pročitao La Guerre et la Paix (Rat i mir) koji je napisao Pierre Joseph Proudhon.
Također je sudjelovao u Krimskom ratu te je već imao iskustva s pisanjem kratkih priča
o ratu. Priču je pisao u godinama kada se oženio i skrasio na jednom imanju.
Djela Arthura Schopenhauera i Aleksandra Hercena su ga nadahnula prilikom
smišljanja likova i priče.[11] Navodno je lik Petra Rostova skrojio prema ponašanju svoga
oca.[12]
Tolstoj je u romanu Napoleona prikazao poput neučinkovitog egomana, cara
Aleksandra I. poput ispraznog demagoga kojeg jedino brine kako će povjesničari pisati
o njemu a Kutuzova poput strpljivog i mudrog starca koji razumije ograničenja ljudske
volje i planiranja. Posebno je zanimljivo što su ratne scene prikazane kao čisti kaos jer
generali misle da mogu predvidjeti tijek djelovanja bitke, ali su one rezultat milijuna
različitih prilika. Time se rat uzima kao simbol za život, gdje nijedan model ne može
obuhvatiti beskrajne složenosti ljudskog ponašanja. [13] Smrt Andreja Bolkonskog smatra
se jednom od najdojmljivijih u ruskoj književnosti. Pjer pak na kraju otkriva tolstojevsku
istinu - da se mudrost ne nalazi u sustavima, nego u običnim procesima svakodnevnog
života.[13]
Dugački eseji koji počinju u drugoj polovici romana satiriziraju pokušaj povijesne
naracije i povijesnih zakonitosti. Prema Tolstoju, povijest nema smjer te stoga ne može
imati niti obrasce. Uzroci raznih povijesnih zbivanja su uvijek nedokučivi i nejasni, te ih
stoga, po Tolstoju, povjesničari ne mogu objasniti. [13] Povijest se ne sastoji od odluke
jednog pojedinca, već od sume bezbroj malih odluka malih ljudi, čija su djelovanja
odveć nebitna da bi bila dokumentirana. Jedna od autorovih najkontroverznijih filozofija
je upravo ta, vjera u učinkovitost običnog te besmislenost uspostavljanja sustava, što je
u potpunoj suprotnosti s filozofima njegovog vremena. [13]
Tolstoj je time stvorio novu vrstu 'romana svijesti', sposobnost da istodobno ima
"božanstvenu" perspektivu nad događajima i intimni pogled njegovih junaka.
Zahvaljujući epskoj prirodi priče, pokazao se majstorom tog novog stila romana u 19.
stoljeću.[14]