1 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija
2015-1
 UDK 343.62-053.2
COBISS.RS-ID 5099288

ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija
2015-1

Izdaje
UG “Zdravo da ste”
Banja Luka

Autori
Siniša Subotid
PIM Univerzitet & NVO “Persona”, Banja Luka; CEON, Beograd
Strahinja Dimitrijevid
Univerzitet u Banjoj Luci & UG “Zdravo da ste”, Banja Luka
Ivan Kneževid
Edukativno-savjetodavni centar “Auxilium”, u sklopu “PRONI” centra za omladinski razvoj, Brčko; NVO “Persona”,
Banja Luka

Recenzenti
Vasilije Gvozdenovid
Ivana Zečevid
Sanja Radetid Lovrid
Nada Uletilovid

Naslovna fotografija
Autorska prava: Rotorhead; fotografija preuzeta sa: http://www.freeimages.com/photo/695191

Godina
2015

Preporučena referenca
Subotid, S., Dimitrijevid, S., & Kneževid, I. (2015). Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija. Zaustavimo
nasilje nad djecom!, 2015-1, 1-21. Dostupno sa http://www.zastitimodjecuodnasilja.org/?id=31

Zahvalnica
Autori se, osim recenzenatima, posebno zahvaljuju sljededim kolegama za podršku i korisne komentare: Dalibor
Miholjčid, Branko Anđid, Tatjana Gajid i Ivona Vasilid.
Napomena
Ovaj dokument je besplatan i ne postoje nikakve limitacije u vezi sa njegovom nekomercijalnom distribucijom ili
reprodukcijom. Bilo kakva komercijalna upotreba nije dozvoljena! Zainteresovana fizička ili pravna lica slobodna su
da ovaj dokument distribuiraju (u elektronskoj ili papirnoj formi) ili objavljuju na svojim web portalima. Jedini
preduslov jeste uredno navođenje reference. Preuzimanje dijela teksta ili kompletnog teksta bez referisanja izvora
takođe nije dozvoljeno!
 Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija
Siniša Subotid1
PIM Univerzitet & NVO “Persona”, Banja Luka; CEON, Beograd
Strahinja Dimitrijevid
Univerzitet u Banjoj Luci & UG “Zdravo da ste”, Banja Luka
Ivan Kneževid
Edukativno-savjetodavni centar “Auxilium”, u sklopu “PRONI” centra za omladinski
razvoj, Brčko; NVO “Persona”, Banja Luka

Rezime

U radu su prikazani brojni stvarni primjeri uobičajenih logički i činjenično neispravnih

argumenata koji se navode prilikom opravdavanja ili zagovaranja fizičkog kažnjavanja djece,
kao disciplinske mjere. Pored rasprave o logičkim pogreškama u rezonovanju, koje su
duboko ukorijenjene u uvjerenja o svrsishodnosti fizičkog kažnjavanja, analiziran je i
fenomen kompartmentalizacije. Ovaj fenomen nam nudi objašnjenje zašto se neki ljudi,
uprkos ubjedljivim činjenicama protiv takvih shvatanja, slijepo drže pogrešnih uvjerenja ili
zašto zadržavaju i brane međusobno isključive pozicije. Na stvarnom primjeru i uzorku
komentara iz poznatog elektronskog novinskog članaka, pokazana je kompartmentalizacija
na djelu. Konkretno, ilustrovano je kako tipični argumenti za fizičko kažnjavanje djece bivaju
odbačeni od strane nekih ljudi, ako se u njima riječ “dijete” zamijeni sa “žena”, ali bez uvida
da je zapravo riječ o logički identičnoj formi, koja ne može biti validna u jednom, a
nevalidna u drugom slučaju. Na kraju, data je i formalna logičko-činjenična dekonstrukcija
tri uobičajena argumenta koja opravdavaju fizičko kažnjavanje djece. Ova dekonstrukcija
izvršena je bez direktnog pozivanja na moralnu (ne)opravdanost i na štetnost ili korisnost
fizičkog kažnjavanja djece u procesu vaspitanja.

Ključne riječi: fizičko/tjelesno kažnjavanje djece; logičke pogreške; kompartmentalizacija

1
Adresa e-pošte autora zaduženog za korespodenciju: sinisasub@gmail.com
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 2

Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija

Argumenti za fizičko kažnjavanje djece i uobičajene logičke pogreške

U ovom tekstu nastojademo da pokažemo da su u kontroverzno pitanje (ne)opravdanosti
fizičkog/tjelesnog kažnjavanja djece duboko utkane logičke pogreške i formalno i činjenično
nevalidni argumenti. Kako bismo bolje razumjeli zašto roditelji fizički kažnjavaju djecu, od koristi
je prozrijeti tipične pogreške u argumentaciji koje se uz ovo pitanje vezuju.
U principu, prisustvo bilo koje logičke pogreške u argumentaciji narušava validnost te
argumentacije, odnosno izvedenog zaključka. Ako uočimo logičku pogrešku, odmah možemo
zaključiti da dati argument ne dokazuje ili ne potvrđuje ono što osoba, koja takav argument
iznosi, želi da demonstrira kao istinito. Ovo ne znači da je izvedeni zaključak nužno neistinit, jer
čak i argument zasnovan na logičkoj pogrešci može ponekad voditi u istinit zaključak na osnovu
slučajnosti, na isti način kao što i majmun koji nasumično udara po tastaturi može, prema teoriji
vjerovatnode, slučajno iskucati “Anu Karenjinu”. Ali, kao što tog majmuna ne bismo nazvali
piscem, niti bismo njegovo “djelo” tretirali kao išta drugo osim produkt intrigantne
koincidencije, tako bismo i slučajno tačan zaključak zasnovan na logičkoj pogrešci tretirali kao
bezvrijedan sa aspekta validnosti zaključivanja i kao takvog bismo ga odbacili do daljnjeg, tj. dok
god osoba koja ga iznosi ne formira novi, validan argument, ako je to uopšte mogude učiniti.
U argumentaciji koja se tipično navodi u vezi sa fizičkim kažnjavanjem djece – i to
uglavnom u iznošenju pozicije koja ga podržava – javlja se nekoliko uobičajenih logičkih
pogrešaka. Za razumijevanje prve grupe pogrešaka, prvo je potrebno objasniti učestalost
fizičkog kažnjavanja.
Fizičko kažnjavanje djece je široko rasprostranjeno (Lansford et al., 2010), tj. kako Straus,
Douglas i Medeiros (2013) navode, blizu je univerzalnoj normi, tj. nečemu što vedina roditelja
primjenjuje ili je prošla u svom djetinjstvu. Konkretne brojke variraju zavisno od zemlje, uzrasta i
procedure mjerenja, ali nerijetko se govori o učestalosti fizičkog kažnjavanja od oko ili iznad
90%. Ilustracije radi, Straus i saradnici (2013) rezimiraju da “tjelesno kažnjavanje postaje
učestalije od uzrasta odojčeta pa do druge godine, ostaje na 90% ili iznad između trede i pete
godine i stabilno se umanjuje između šeste i sedamnaeste godine” (p. 27; istraživanja čiji nalazi
su rezimirani u citiranom navodu su: Bachman, 1967; Straus, 1991; 2001; Straus & Stewart,
1999; Wauchope & Straus, 1990). Straus i saradnici (2013) dalje navode i da je više od tredine
odojčadi takođe fizički kažnjavano. Treba naglasiti i to da noviji nalazi ukazuju na veliku
nepouzdanost anketnih podataka, pošto učestalost upotrebe fizičkog kažnjavanja od strane
roditelja može biti i do 52 puta veda u odnosu na ono što roditelji priznaju da čine (Holden,
Williamson, & Holland, 2014). Ukratko, čini se da je fizičko kažnjavanje djece uobičajena praksa.
3 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Svetom Avgustinu se često pripisuje poznata izreka: “Ispravno je ispravno čak i kada niko
to ne čini; pogrešno je pogrešno čak i kada svako to čini.” Ona ukazuje na to da popularnost
neke prakse nema nužno veze sa (moralnom ili činjeničnom) ispravnošdu te prakse. Tvrditi
suprotno, tj. smatrati da je ono što vedina radi nužno ispravno (odnosno da je ono što vedina ne
radi nužno pogrešno), predstavljalo bi logičku pogrešku (tj. grešku u rezonovanju) koja se naziva
apel na uobičajenu praksu (LaBossiere, 2010). Slično, ako bismo tvrdili da je nužno ispravno ono
što vedina odobrava (odnosno da je nužno neispravno ono što vedina ne odobrava), činili bismo
logičku pogrešku koja se naziva argumentum ad
populum ili apel na popularnost (LaBossiere, Samo na osnovu svoje raširenosti i
2010). Isto se može konstatovati i za uobičajena univerzalne prihvadenosti, fizičko
vjerovanja – ako bismo tvrdili da je nužno tačno kažnjavanje djece ne može biti ispravna
ono u šta vedina vjeruje (odnosno da je ono u što pozicija. Zastupati ovakvu poziciju bez
vedina ne vjeruje nužno pogrešno), riječ bi bila o validnih dodatnih argumenata – logička
logičkoj pogrešci pod nazivom apel na uobičajeno je pogreška apela na uobičajenu
vjerovanje (LaBossiere, 2010). Ako bi navedeni praksu, vjerovanje ili popularnost.
apeli bili nužno ispravni, tj. ako bi popularnost
akcije (ili argumenta ili vjerovanja) zaista bezuslovno odražavala njenu ispravnost, onda bi to
npr. impliciralo da je Zemlja bila primorana da promijeni svoj oblik u ravnu ploču i zadrži ga
hiljadama godina, kako bi se konformirala s ovim u prošlosti dominantnim, ali činjenično
pogrešnim shvatanjem. Poznata narodna poslovica glasi: “Vedina je uvijek u pravu.” Vedina
zaista može biti u pravu, ali ne uvijek i ne nužno, tj. bilo koji argument nije ispravan samo zbog
toga što vedina ljudi u njega vjeruje, podržava ga ili ga praktikuje. Drugim riječima, samo zbog
svoje raširenosti i univerzalne prihvadenosti, fizičko kažnjavanje djece ne može biti ispravno
razmišljanje. Ako bi fizičko kažnjavanje djece uopšte moglo biti opravdano, za to moraju biti
zadovoljeni neki drugi kriterijumi, osim “popularnosti” – u protivnom je riječ o argumentu koji je
logički pogrešan.
U svrhu ilustracije ostalih karakterističnih logičkih pogrešaka, iskoristidemo primjere
stvarnih komentara iz elektronskih medija koje je mogude pronadi na ovom govornom području.
Svi prikazani komentari postavljeni su na popularne elektronske članke koji se bave
problematikom fizičkog kažnjavanja djece i sve komentare ili isječke prikazujemo doslovno,
uključujudi i slovne i pravopisne greške.
Vrlo uobičajena logička pogreška je ad hominem. Ad hominem podrazumijeva
odbacivanje argumenta na temelju nekakve irelevantne karakteristike onog ko iznosi argument
(LaBossiere, 2010). Tipičan primjer ove logičke pogreške u vezi sa retorikom o fizičkom
kažnjavanju djece predstavljaju varijacije “vi nemate djecu, pa ne možete to da razumijete”
opaske. Na primjer: “Oni koji kažu da se sve može rešiti razgovorom, sigurno nemaju dece.”
(Branislav, 2011); “Oni koji nemaju decu, lako im je da teoretišu o pravima i slobodama.” (Quod
scripsi scripsi, 2014); “Politiku vaspitanja dece kroje nam osobe koje fanatično veruju u
pomodarske novotarije o vaspitavanju i osobe koje nemaju decu.” (Rastko Vukovid, 2015).
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 4

Komentari poput ovih su ad hominem, zato što podrazumijevaju da je prisustvo ili

izostanak ličnog roditeljskog iskustva ključni faktor za određenje istinitosti ili neistinitosti nekog
stava o postupanju s djecom. Međutim,
“Vi nemate djecu, pa ne možete to da razumijete”
to što neko nema djecu ne čini njihove
forma je ad hominem logičke pogreške, pošto je
argumente u vezi sa djecom automatski
argument tačan ili netačan zahvaljujudi svojoj
netačnim, jednako kao što ni ovakvi
logičkoj (ne)validnosti i činjeničnoj
argumenti koji dolaze od strane
(ne)utemeljenosti, a ne zbog toga što ga iznosi
roditelja nisu automatski tačni (za
osoba sa ili bez određenih osobina (npr. neko ko u
detaljne ilustracije ovoga, pogledati
tom momentu jeste ili nije roditelj).
Prilog A).
Važno za razumjeti jeste da je argument tačan ili netačan zahvaljujudi svojoj logičkoj
(ne)validnosti i činjeničnoj (ne)utemeljenosti, a ne na zbog toga što ga iznosi osoba sa ili bez
određenih osobina. Neke osobine zaista mogu uvedati ili umanjiti kompetencije određene osobe
da o nečemu prosuđuje, ali sami argumenti zbog toga nisu ništa manje ili više tačni i moraju se
kritički prosuđivati sami po sebi, nezavisno od toga ko ih navodi. Tako i odgovor na dilemu o
(ne)ispravnosti fizičkog kažnjavanja djece može proizidi samo na osnovu validnih logičkih,
moralnih i empirijskih argumentata – za šta je irelevantno uzimati u obzir to da li neko jeste ili
nije roditelj.
Sljededa uobičajena pogreška jeste središnja
pozicija ili pogreška zlatne sredine. Ova pogreška očituje Imperativ kompromisa između
se u zastupanju stava da je središnja pozicija vaspitnih postupaka koji jesu i
(“kompromis”) između dva ekstrema nužno ispravna, nisu zasnovani na fizičkoj kazni
samo zbog toga što leži između dva ekstrema (LaBossiere, predstavlja logičku pogrešku
2010). Nerijetko, središnja pozicija jeste ispravna, ali ne zlatne sredine. Da li je ovakva
uvijek i ne samo zbog toga što je na sredini. Na primjer, središnja pozicija ispravna ili ne
zamislimo da se sestra i brat prepiru oko toga koliko je stvar je moralno-empirijske
1+1. Sestra tvrdi da je 1+1=2, a brat da je 1+1=4. Roditelj zasnovanosti, a ne potrebe da se
koji bi, iz želje da ne favorizuje nijedno dijete, izabrao pošto-poto načini kompromis.
središnju poziciju i presudio da je 1+1=3, dao bi očigledno
pogrešan odgovor.
U kontekstu fizičkog kažnjavanja djece, uobičajen primjer bi bio: “Vazno je samo ne ici u
ekstreme, ni totalno samo prica ni totalne batine *...+” (Mare, 2014). Međutim, to da li je
kompromisna pozicija ono što je zaista ispravno u vezi sa fizičkim kažnjavanjem djece ili ne,
ponovo je stvar logičko-moralne opravdanosti i empirijske utemeljenosti, a ne imperativa da se
ne ide u ekstreme, što navode kakav je prethodni, automatski čini formalno nevalidnim.
Non sequitur (n.d.), odnosno ne slijedi iz ovog jedna je od najkarakterističnijih logičkih
pogrešaka u vezi sa retorikom o fizičkom kažnjavanju djece. Jednostavno rečeno, ova pogreška
podrazumijeva da zaključak ne slijedi iz premise ili premisa. Njena najčešda forma u
problemskom kontekstu tjelesnog kažnjavanja djece je donekle suptilna, ali vrlo tipična i
5 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

podrazumijeva ili “roditelji su me tukli, ali ispao/la sam sjajno zbog toga” ili “osobu X roditelji
nisu tukli, pa joj je život sada u rasulu” formu, kao i njihovu kombinaciju. Primjer komentara koji
slijedi prvi obrazac bio bi: “moj pokojni otac, tukao me je kao konja najcešde žutim vrbovim
prutem, i mnogo sam mu zahvalan na tome jer je načinio čoveka od mene. zbog roditelja sam o
roku 4 godine zavrsio ekonomiju jer sam znao da to njima nešto mnogo znaci. kasnije je sve išlo
lako..posao porodica život.” (takinac u trsteniku, 2014). Tipičan primjer drugog obrasca je: “Moj
brat od strica je odrastao kao dete koje nije nikada
Tipična forma – ne slijedi iz ovog – dobilo batine. To je ponosno govorila njegova majka,
logičke pogreške u vezi sa retorikom a posto sam slicnih godina i znam. Sve je imao i
fizičkog kažnjavanja djece nikada nije bio kaznjen. Izrastao je u uzasno
podrazumijeva ili “roditelji su me agresivnu osobu. Drzak, manipulativan, sebican...
tukli, ali ispao/la sam sjajno zbog Nikada nije naucio red!” (Nash Smith, 2014).
toga” ili “osobu X roditelji nisu tukli, Kombinacija obrazaca se vidi iz sljededeg primjera:
pa joj je život sada u rasulu” formu, a “Mene su moji roditelji tukli u detinjstvu kada nesto
moguda je i njihova kombinacija. skrivim kao i svu decu iz komsiluka a svi smo sa sela i
nijedan od nas nije postao nasilnik a svi smo se sreli
sa onom decom a kasnije i odraslim ljudima koji maltetiraju lrvo zivotinje, macke, pse... A onda
vrsnjake i ta razmazena deca nikada nisu dobila batine jer im je citavog zivota sve dozvoljeno i
kada nesto u zivotu ne mogu da dobiju taj problem resavaju nasiljem.” (Aleksandar Stevanovic,
2014). Sva tri navedena primjera direktno vezuju (subjektivno procijenjen) pozitivan ishod za
fizičko kažnjavanje u djetinjstvu, odnosno negativan ishod za izostanak fizičkog kažnjavanja. Ali,
čine to bez da demonstriraju kako takav zaključak slijedi iz polazne osnove ili kojim
mehanizmom se ostvaruje i bez razmatranja (i isključivanja) bilo kojeg dodatnog faktora koji bi
mogao igrati presudnu ulogu u kompletnom procesu, kao i bez bilo kakvog objektivnog
evaluiranja istinitosti samih premisa ili zaključaka. Odnosno, navedene tvrdnje predstavljaju
anegdotske, netestabilne i samim tim nenaučne navode, jer ne postoji pouzdan način da se
utvrdi kako bi konkretna individua “ispala”u slučaju da je fizičko kažnjavanje bilo (ili nije bilo)
prisutno u djetinjstvu. U najboljem slučaju, mogude bi bilo govoriti o eventualnim implikacijama
grupnih trendova (a na osnovu empirijskih istraživanja koja porede ljude koji jesu ili nisu bili
fizički kažnjavani), što u prikazanim primjerima očigledno nije slučaj. Umjesto toga, tvrdnje se
samo navode kao takve i njihova tačnost i kauzalni slijed se naprosto podrazumijevaju, bez da je
išta od toga potkrijepljeno bilo kakvim činjenicama. U nauci, svaka tvrdnja koja je data bez
činjenica koje je potvđuju može biti na isti način (automatski) odbačena, dok god osoba koja
navodi tvrdnju ne produkuje provjerljive činjenice koje joj idu u prilog.
U prethodnim primjerima uočljivo je zastupanje ideje da su očekivani ishodi fizičkog
kažnjavanja crno-bijeli: fizičko kažnjavanje u djetinjstvu vodi u dobre ishode, dok izostanak
fizičkog kažnjavanja vodi u loše ishode. Postoji logička pogreška koja se naziva crno-bijelo
razmišljanje ili lažna dilema, a koja ovakvu “dihotomizaciju” stavlja u prvi plan. Lažna dilema
tako podrazumijeva navođenje dvije mogudnosti koje se predstavljaju kao jedine, međusobno
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 6

isključive, iako to zapravo nije slučaj i postoji više mogudih opcija (LaBossiere, 2010).2
Karakterističan primjer je: “ako roditelji ne tuču svoju decu, čeka ih ulica, mafija, policija da im
pokaže put kako dalje kroz život, jer kada bi se dete pitalo verovatno da ne bi ni išlo u školu i niz
drugih svakodnevnih obaveza.” (takinac u
trsteniku, 2014). Iz ovog navoda direktno Ako roditelji ne tuku djecu, ona de završiti na
proizlazi da djecu treba ili fizički kažnjavati ulici, u zatvoru i slično – primjer je logičke
ili ona nužno zavise od ulice, završavaju u pogreške koja se naziva lažna
kriminalnim krugovima i slično, bez dilema/dihotomija ili crno-bijelo razmišljanje.
mogudnosti da postoje izuzeci ili bilo
kakve druge opcije. Ovakvi argumenti su evidentno i empirijski neispravni, jer je očigledno da i
među ljudima koji su bili fizički kažnjavani kao djeca i među onima koji nisu, postoje oni koji jesu
i nisu kriminalci, koji jesu i nisu imali konflikte sa policijom itd.
Veoma karakterističan jeste i apel
Apel na strah, odnosno pozivanje na razne
na strah (LaBossiere, 2010). Recimo: “Pa
katastrofične ishode koji se mogu dogoditi ako
najbolje da nam i decu naprave pošto su
roditelji tjelesno ne kažnjavaju djecu, takođe
tako slatki i pametni. Ako ovo ne izazove
predstavlja logičku pogrešku, pošto
pobunu naroda onda zaslužujemo
zastrašivanje drugih nije isto što i navođenje
propast.” (protivudar, 2014); “Uostalom...
činjenica koje potvrđuju poziciju.
radite kako mislite da je dobro, pa cete
videti rezultate. Ako vam dete poludi... neka vam je sa srecom.” (Nash Smith, 2014). Sve ove i
slične tvrdnje apeluju na katastrofične ishode, bez da za to pružaju ikakvu empirijsku osnovu.
Zastrašivanje drugih ne predstavlja činjenicu koja potvrđuje iznesenu tvrdnju (LaBossiere, 2010).
Završidemo ovaj prikaz navođenjem ilustracija logičke pogreške poznate kao crvena
haringa. Ova pogreška podrazumijeva navođenje irelevantnog argumenta, čija funkcija je
odvlačenje pažnje od originalnog predmeta rasprave (LaBossiere, 2010). Tipični primjeri su:
“Vodite polemike i uvodite zakone da se djeca ne
smiju udariti,a to sto je Srba u Srbiji 30 000 svake „Ovdje raspravljamo o fizičkom
godine manje i sto vlada bijela kuga o tome ni rijec. kažnjavanju djece, a događa se (mnogo
Bruka i sramota. Cirkus od države!” (sacz, 2014); važnije) X“ – primjer je logičke pogreške
“Neverovatno je da "oni" više vole našu decu i štite crvena haringa.
ih od nas. Bide da je nešt drugo u pitanju, vole oni
našu decu i rado bi ih "prigrlili".” (sve ide po planu, 2014). Mogudi su i ekstremniji primjeri
poput: “Umesto rešavanja konkretnih slučajeva, ponovo imamo negativnu generaliѕaciju kako bi
nas ubedili da nam je u SVEMU, pa i u najprirodnijoj ulozi roditelja potreban supervizor.
Uostalom, zar nismo odgovorni za genocid u Srebrenici, zar nismo najokrutniji narod i jednini

2
Napomena: Lažna dilema je logička pogreška samo kada se pogrešno podrazumijeva postojanje dvije opcije, a više
ih je mogude. Ovo nije logička pogreška u situacijama u kojima su samo dvije opcije zaista i mogude. Na primjer
(LaBossiere, 2010, p. 35): 1) Bil je mrtav ili živ. 2) Bil nije mrtav. 3) Stoga, Bil je živ.
7 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

izazivači rata radi ostvarivanja svojih interesa?! Mi smo crne ovce ali de zato par belih ovnova da
nas nauči pameti i prevaspita.” (Biljana Nikolid, 2010).
Prethodne ilustracije nisu nikako iscrpna lista, ved predstavljaju samo ad hoc pregled vrlo
karakterističnih formalno nevalidnih argumenata kakve je često mogude susresti u komunikaciji i
raspravi u vezi sa fizičkim kažnjavanjem djece. Kao zastupnici pozicije koja se protivi fizičkom
kažnjavanju djece (skr. kontra-pozicija), fokusirali smo se na prikaz neadekvatnosti pozicije koja
se zalaže za fizičko kažnjavanje djece (skr. pro-pozicija). Ovo ne znači da zastupnici kontra-
pozicije takođe nisu skloni pravljanju logičkih pogrešaka ili navođenju neispravnih argumenata,
ali ved i na osnovu paušalnog pregleda dostupnih komentara, uočljivo je da pro-komentari i
logičke pogreške u njima dominiraju. Pozivamo čitaoce da, slijededi linkove priložene u
referencama, samostalno prođu kroz sve komentare i verifikuju naš tentativni zaključak.

Kompartmentalizacija argumentata za upotrebu fizičkog kažnjavanja djece

U prethodnom odeljku bavili smo se karakterističnim logičkim pogreškama u vezi sa
fizičkim kažnjavanjem djece. Međutim, logičke pogreške su izdvojene greške u rezonovanju – šta
ako je kompletan logički sistem koji neka osoba primjenjuje u vezi s ovim pitanjem, na određeni
način, narušen ili pogrešan? Saznanja iz psihologije ukazuju na to da je tako nešto mogude. Riječ
je o fenomenu kompartmentalizacije. Kompartmentalizirati nešto znači razdvojiti to u posebne
sekcije. U psihološkom smislu, kompartmentalizacija podrazumijeva proces kojim se određeni
dijelovi ličnosti razdvajaju od ostatka ličnosti
(Rozuel, 2009). Na ovaj način, može dodi do Kompartmentalizacija = proces kojim
razdvajanja međusobno kontradiktornih dijelova se određeni dijelovi ličnosti razdvajaju
selfa, koji nastavljaju da koegzistiraju unutar od ostatka ličnosti, zahvaljujudi čemu je
ličnosti, uprkos tome što podrazumijevaju oprečne moguda koegzistencija međusobno
sisteme vrijednosti (Defense mechanisms, n.d.). kontradiktornih dijelova selfa.
Kompartmentalizacijom je mogude objasniti kako Ovim se objašnjava zašto neki, inače
neki, inače inteligentni i obrazovani ljudi, uprkos inteligentni i obrazovani ljudi, uprkos
ubjedljivima činjenicama protiv takvih shvatanja, ubjedljivim činjenicama protiv takvih
smatraju da je evolucija mit, da su ljudi i shvatanja, ponekad mogu da smatraju
dinosaurusi nekada živjeli zajedno itd., pošto na da je evolucija mit, da su ljudi i
ove kompartmentalizovane zaključke ne dinosaurusi nekada živjeli zajedno itd.
primjenuju iste standarde logičkog suđenja i
kritičkog mišljenja. Shtulman i Valcarcel (2012) su demonstrirali da kompartmentalizacija ima
veliki uticaj i prilikom verifikacije tačnosti naučnih tvrdnji, u smislu da ljudi brže verifikuju
naučne tvrdnje koje su u skladu s njihovim ranijim “naivnim shvatanjima”, dok naučne tvrdnje
koje su s tim ranijim shvatanjima u kontradikciji bivaju procesirane sporije i manje precizno. Ovo
sugeriše da “naivne teorije preživljavaju usvajanje njima nekompatibilnih naučnih teorija, s
kojima mogu koegzistirati i godinama kasnije” (p. 209). Pogledajmo sada primjere toga kako ovaj
mehanizam djeluje u vezi sa problematikom fizičkog kažnjavanja djece.
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 8

Milivojevid (2011) u novinskom/blog članku pod nazivom: “Telesno kažnjavanje dece –

da, ali razumno”, navodi tri tipične situacije u kojima smatra da je tjelesno kažnjavanje djece
opravdano:
1. Kada je dete malo i kada nije u stanju da razume mogude posledice svojih postupaka, a

u pitanju su neke opasne situacije. Tada je telesno kažnjavanje ili jedini ili najefikasniji

vaspitni postupak.

2. Kada je dete agresivno i nasilno prema drugoj deci, životinjama i odraslima. Tada

telesna kazna omoguduje detetu da shvati da i njih boli isto kao što i njega boli. Na ovaj

način se omoguduje da dete razvije empatiju i saosedanje, što je osnova socijalizacije.

3. U situacijama kada dete odbija da prihvati druge kazne (frustraciju želje, neprijatni

zadatak i slično) i da promeni ponašanje. U takvim situacijama roditelju ostaje jedino da

primeni prisilu kako bi imao mod da kontroliše dete, što može da uključuje telesno

kažnjavanje deteta. U takvim situacijama jednostavno nema drugog načina da se dete

natera da poštuje naredbu. U tom smislu telesna kazna je majka svih kazni jer ukoliko u

lancu zaoštravanja kazni na kraju ne postoji i ova mogudnost, sve druge kazne nemaju

smisla. Na sličan način funkcioniše i država: ako se neko ogluši na odluke suda, država

primenjuje prisilu i nasilno privođenje te osobe i sprovođenje sankcije nad njom.

Kako u ovim situacijama nije mogude drukčije uticati na dete u njegovom najboljem

interesu, u zaštiti njegovog tela i života, racionalno telesno kažnjavanje jednostavno

mora da ostane deo legitimnog i legalnog roditeljskog vaspitnog repertoara. (O nužnosti

telesnog kažnjavanja, para. 3-4)

9 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Slika 1. Parodija Milivojevidevog (2011, O nužnosti telesnog kažnjavanja, para. 3) citata, u kojoj
je riječ “dete” zamijenjeno riječju “ŽENA”; komentar (Nikola, 2011), dat u dva dijela, postavljen
je u okviru sekcije za komentare originalnog članka (Milivojevid, 2011) iz kojeg je citat i preuzet.

U okviru sekcije komentara za Milivojevidev (2011) članak, jedan od čitalaca (Nikola,

2011) odlučio je da iskoristi isti obrazac prethodno citiranog teksta, ali da riječ “dete” zamijeni
riječju “ŽENA”. Pri tome je u ostatku teksta učinio samo minorne dodatne izmjene, u svrhu
prilagodbe ovoj terminološkoj promjeni. Tekst komentara predstavlja (gotovo u potpunosti)
identičnu formu originalnog Milivojevidevog (2011, O nužnosti telesnog kažnjavanja, para. 3-4)
citata. Prikaz komentara-parodije dat je na Slici 1. Interesantna stvar događa se kao odgovor na
ovu parodiju – u istoj sekciji za komentare, a kao odgovor na taj komentar-parodiju, javlja se
vedi broj komentara drugih čitalaca, koji sa zgražavanjem, nevjericom i osudom reaguju na
navedeno. Neki od ovih komentara prikazani su na Slikama 2, 3 i 4 (napomena: sve slike su
preuzete 19.4.2015. godine). Tako je jedan komentar-odgovor (Slika 2; Senka, 2011) sugerisao
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 10

da je u komentaru-parodiji napravljena “morbidna analogija”, da su razlog tome “licni

neuspesi”, uz savjet autoru komentara-parodije da pronađe neku “zenu sa integritetom”. Drugi
komentar-odgovor (Slika 3; Biljana Nikolid, 2011) apeluje na autora komentara-parodije da se
uozbilji, uz nadu da se nije oženio djevojčicom, pošto bi, navodno, samo u tom slučaju komentar
imao opravdanje. Tredi komentar-odgovor (Slika 4; Ceca Lazinica, 2011) sugeriše autoru
komentara-parodije da se preispita da li je uopšte za brak, da je lakše razvesti se nego sve to
objašnjavati i “prevaspitavati ženu”, uz opaske da su djeca (a ne žena, kao odrasla osoba)
predmet komentara i da je za nepovjerovati “da ima ljudi koji još uvijek primenjuju silu nad
ženom.”

Slika 2. Odgovor 1 (Senka, 2011) na komentar-parodiju (Nikola, 2011).

Slika 3. Odgovor 2 (Biljana Nikolid, 2011) na komentar-parodiju (Nikola, 2011).

Slika 4. Odgovor 3 (Ceca Lazinica, 2011) na komentar-parodiju (Nikola, 2011).

11 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Navedeni komentari ilustracija su kompartmentalizacije. Sva tri citirana argumenta (bez

obzira na to da li su data u originalnoj ili parodija formi) predstavljaju testabilne tvrdnje, ali
površno elaborirane i date bez odgovarajudih činjenica koje im idu u prilog. Ovo ne znači da su
zbog toga automatski (ne)tačne, ali znači da u odsustvu takvih činjenica o utemeljenosti
argumenata nije mogude zaključivati. Jedino o čemu je mogude suditi bez prikladnih činjenica
jeste formalna validnost samih tvrdnji, pošto logička validnost tvrdnje ne zavisi od njene
sadržine (Larkin, 2002).3 Ako je iskaz određene strukture (ne)validan, onda je automatski i svaki
drugi iskaz koji ima tu strukturu (ne)validan (nezavisno od sadržine). Primijenimo sada ovaj
princip na originalne argumente (Milivojevidev, 2011) i njihovu parodiju (Nikola, 2011). U ovom
momentu, ne interesuje nas čak ni da li su argumenti formalno validni ili ne, ved je od važnosti
samo razumijevanje da, ako imaju istu formu, njihova validnost mora biti identična, bez obzira
na to da li sadrže riječ “dete” ili “ŽENA”. Nemogude je da je argument validan u jednom, a
nevalidan u drugom slučaju; tvrditi tako nešto bila bi logička kontradikcija. I ovo je,
najvjerovatnije, ono što je, u odsustvu činjenične utemeljenosti argumenata, komentator-
parodičar (Nikola, 2011) želio da demonstrira. Činjenica da drugi komentatori (Biljana Nikolid,
2011; Ceca Lazinica, 2011; Senka, 2011) prihvataju argument u prvom (dijete), a odbacuju u
drugom slučaju (žena), ekvivalent je tvrdnje da je iskaz X+1=2 validan, ali da Y+1=2 nije validan.
Odnosno, logičko i moralno suđenje koje je rezultovalo odbacivanjem tvrdnji o opravdanosti
Neki ljudi su u stanju da uvide neutemeljenost argumenata koji opravdavaju fizičko
kažnjavanje djece, kada se riječi “dijete” zamijeni nekom dugom riječju, kao što je npr. “žena”.
Međutim, zbog snažne kompartmentalizacije, ne uspijevaju da povratno generalizuju taj uvid
na djecu, tj. uviđaju da su argumenti neutemeljeni za druge osobe, ali ne i za djecu.

fizičkog kažnjavanja žena, pod identičnim okolnostima rezultovalo je potpuno suprotnim

zaključkom o prihvatanju tvrdnje o opravdanosti fizičkog kažnjavanja djece. Kao što je ranije
objašnjeno, ovakvo simultano donošenje i održavanje međusobno isključivih stavova/zaključaka
rezultat je kompartmentalizacije.
Neki ljudi, dakle, donose zaključak o neutemeljenosti navedenih argumenata pro-pozicije
kada je riječ o ženama, ali ne uspijevaju da izvrše generalizaciju identičnog zaključka na djecu.
Ovo implicira da bi proces racionalnog demantovanja uvriježenih logičko-epirijski neispravnih ili
neutemeljenih argumenata u vezi sa fizičkim kažnjavanjem djece kod nekih ljudi mogao biti vrlo
usporen (ili čak i nemogud?) zbog njihove sklonosti da kompartmentaliziraju uvjerenja u vezi sa
vaspitanjem i odgojem djece. Ako, uz to, kod njih postoji i izražena sklonost ka pravljenju
logičkih pogrešaka u rezonovanju, situacija se dodatno komplikuje. Iz svih ovih razloga,
zaključujemo da je važno naglašavati ispravne argumente, odnosno pružati racionalno i

3
Na primjer, argument: „A=B, B=C, dakle A=C“ mogude je procijeniti kao formalno validan bez ikakvnog znanja šta
su A, B ili C, a da je umjesto njih stajalo npr. X, Y i Z, to ne bi na bilo koji način uticalo na procjenu validnosti.
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 12

empirijski utemeljene demante argumenata koji su formalno ili činjenično pogrešni ili
neutemeljeni. Ovo evidentno nije uvijek dovoljan, ali je, izvjesno, nužan početni korak.

Racionalno-empirijska dekonstrukcija tri situacije u kojima se pretpostavlja opravdanost

fizičkog kažnjavanja djece (Milivojevid, 2011)
Navedena tri argumenta (Milivojevid, 2011) podrazumijevaju eksplicitno navođenje
empirijskih, testabilnih tvrdnji, poput toga da je, pod određenim okolnostima, tjelesno
kažnjavanje jedini ili najefikasniji vaspitni postupak, da se njim razvijaju empatija i saosjedanje
itd. Međutim, činjenice koje bi potvrdile ove tvrdnje nisu navedene. Osnovni polazni princip u
nauci jeste da svaku tvrdnju treba dočekati sa skepticizmom, odnosno da je treba tretirati kao
da nije tačna, dok se, prezentovanjem odgovarajudih činjenica, ne pokaže suprotno. Zadatak
iznošenja tih činjenica uvijek je na onome ko iznosi samu tvrdnju. Kao što smo ved rekli, tvrdnja
koja je data bez činjenica koje je potvrđuju može automatski, do daljnjeg, biti odbačena kao
neutemeljena (ali ne i nužno netačna), a ima smisla razmotriti je opet tek nakon što onaj ko je
iznosi demonstrira validne empirijske činjenice (npr. rezultate naučnih istraživanja) koje joj idu u
prilog. Slijededi ovaj princip, sva tri navedena argumenta koja opravdavaju fizičko kažnjavanje
djece mogu biti odbačena kao neutemeljena, pošto činjenice koje bi ih potvrdile nisu date. Iz
ovog razloga, dekonstrukcija navedenih tvrdnji (sa aspekta naučne metodologije) zapravo nije ni
potrebna, pošto njihova činjenična utemeljenost nije demonstrirana. Iz istog razloga,
neophodno je konstatovati i da su ove tvrdnje zapravo samo subjektivno mišljenje ili, u
najboljem slučaju, neprovjerene hipoteze.
Ipak, imajudi u vidu da, uprkos svojoj neutemeljenosti, ove tri tvrdnje (Milivojevid, 2011)
bivaju prihvadene od strane mnogih ljudi kao potvrđeno tačne i “krunski dokazi”, prikazademo
sada primjer mogude racionalno-činjenične dekonstrukcije ova tri popularna argumenta za
fizičko kažnjavanje djece.
Dekonstrukcija prvog argumenta (skr. “vanredne situacije”). Prije svega, potrebno je
razumjeti da, ako je dijete suviše malo i nema kapacitet da razumije posljedice svog ponašanja ili
ga koriguje prije fizičkog kažnjavanja, ono izvjesno nema taj kapacitet ni nakon fizičkog
kažnjavanja. Ovo, automatski, fizičko kažnjavanje preverbalnih beba ili djece s intelektualnim
disabilitetima čini besmislenim, jednako kao što bi besmisleno bilo fizički kažnjavati i odrasle
osobe umanjenih kognitivnih/intelektualnih kapaciteta, kao što su npr. ljudi s demencijom
(Molyneux, 2012). Da bi fizičko kažnjavanje obavljalo svoju pretpostavljenu funkciju kod djece
koja imaju (minimalno dovoljan) kapacitet za uvid i promjenu ponašanja, ono mora da izazove
određenu količinu straha (Milivojevid, 2011). I zaista, nalazi potvrđuju da djeca čin fizičkog
kažnjavanja doživljavaju naročito distresnim/zastrašujudim (npr., Saunders & Goddard, 2009;
Willow & Hyder, 1998). Istovremeno, znamo da distres i strah, kao i druge negativne emocije
(koje mogu pratiti čin fizičkog kažnjavanja) mogu rezultovati akutnim i hroničnim kognitivnim
deficitima (npr., Bugental, Martorell, & Barraza, 2003; Bugental, Schwartz, & Lynch, 2010;
Meerum Terwogt & Olthof, 1989). Uvažavajudi činjenicu da je riječ o indirektnom zaključivanju,
13 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

prethodno navedeno implicira da je šansa da dijete zaključi da je to što radi loše zapravo manja
nakon fizičkog kažnjavanja u odnosu na nenasilne metode korekcije ponašanja (Straus et al.,
2014, p. 281).
Nadalje, zdravorazumski je lako zaključiti da, ako je riječ o opasnoj situaciji u kojoj
roditelj ima vremena da pritrči do djeteta i da ga udari, ima vremena i da ga ukloni od opasnosti
(Molyneux, 2012, 2014). Postavlja se i pitanje odgovornosti: ako je dijete malo, a bude izloženo
opasnosti, da li je to njegova ili odgovornost/krivica roditelja (Molyneux, 2014)? Zbog razlika u
kognitivnom kapacitetu, kao i zbog toga što su roditelji ti koji odlučuju o donošenju djeteta na
svijet, lako je zaključiti da je odgovornost za bezbjednost (malog) djeteta (uključujudi i moralnu i
preventivnu) isključivo na roditeljima.
Čak i ako bismo prihvatili da je fizičko kažnjavanje nešto što se rezerviše za
opasne/vanredne situacije i ako roditelji tvrde da upravo pod takvim okolnostima za ovim i
posežu, treba imati u vidu da postoje ozbiljne indicije da roditelji u vezi s tim (svjesno ili
nesvjesno) sistematično iskrivljuju istinu. Konkretno, istraživanje od prošle godine (Holden et al.,
2014) pokazalo je da, kontra
popularnom navodu da roditelji Dekonstrukcija navoda o opravdanosti fizičkog
posežu za fizičkim kažnjavanjem kažnjavanja djece u vanrednim situacijama svodi se
djece u prosjeku oko 18 puta na to da:
godišnje (Straus & Stewart, 1999;  se ono tipično ne koristi kao “posljednja
napomena: podatak se odnosi na strategija”, ved kao “preferirani izbor” (prema
dvogodišnjake), kada se snima novijim nalazima: koristi se čak 18 puta
interakciju roditelja i djece, sedmično);
utvrđuje se da roditelji (tačnije:  nije suviše efikasno, jer je frekvencija ponavljanja
majke) posežu za fizičkim neželjenog ponašanja djeteta nakon kažnjavanja
kažnjavanjem djece oko 18 puta visoka, a šansa za djetetov uvid u to da je ono što
sedmično! Ovo ukazuje na radi loše se umanjuje u slučaju primjene fizičkog
frekvenciju 52 puta vedu od kažnjavanja;
tipičnih anketnih navoda. Ako  odgovornost za vlastitu sigurnost nije na (malom)
bismo ovaj nalaz generalizovali na djetetu, ved na roditeljima (što uključuje i
vremenski period od godinu dana, prevenciju), a ako roditelj ima dovoljno vremena
riječ bi bila o 18 navođenih, za fizičko kažnjavanje djeteta, ima i za njegovo
nasuprot 938 utvrđenih slučajeva uklanjanje iz opasnosti.
fizičkog kažnjavanja djece! Nadalje,
prema nalazima Holdena i
saradnika (2014), prosječno vrijeme koje protekne između događaja (ili akcije djeteta) koji majka
ne odobrava i fizičkog kažnjavanja djeteta je oko 30 sekundi. Ovo ne ostavlja vrijeme za
objašnjavanje ili pregovaranje. Majke su, u prosjeku, prije posezanja za fizičkim kažnjavanjem
pokušavale samo jednu alternativnu mjeru i to je najčešde bila verbalna zabranu (“Prekini!”).
Tipično vrijeme koje je proticalo između fizičkog kažnjavanja i ponavljanja djetetovog
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 14

“neželjenog ponašanja” bilo je oko 10 minuta u 73% slučajeva. Ovakva “visoka stopa recidiva” je
u skladu s nalazima ranijih istraživanja, iako je nešto viša (npr. prema rezultatima jednog drugog
istraživanja, 50% djece de ponoviti aktivnost u naredna dva sata, a 80% do kraja dana; Larzelere,
1996).
Dakle, dekonstrukcija prvog Milivojevidevog (2011) navoda može se rezimirati u tri
poente:
 Empirijski posmatrano, fizičko kažnjavanje se ne koristi kao “posljednja
strategija”, ved kao “preferirani izbor” i roditelji izgleda snažno podcjenjuju svoje
procjene o frekvenciji upotrebe ovog disciplinskog postupka. Ovakva preferirana
upotreba fizičkog kažnjavanja je, uostalom, kontra samoj preporuci koju
Milivojevid (2011) navodi, ali pokazuje da, po svoj prilici, roditelji (u prosjeku) nisu
naročito dobri u “odmjerenoj upotrebi” tjelesne kazne.
 Fizičko kažnjavanje nema visoku efikasnost, jer, u vedini slučajeva, postoji velika
tendencija ponavljanja istog djetetovog sankcionisanog ponašanja, a šansa da de
dijete stedi uvid da je ono što radi loše se umanjuje u slučaju primjene fizičkog
kažnjavanja.
 Odgovornost za vlastitu sigurnost nije na (malom) djetetu, ved na roditeljima
(uključujudi i reakaciju i prevenciju), a gdje ima dovoljno vremena za fizičko
kažnjavanje djeteta, ima i za njegovo uklanjanje iz opasnosti.
Dekonstrukcija drugog argumenta (skr. “agresivnost kao kazna za agresivnost”).
Uobičajeno se navodi da su češde zlostavljana/zapostavljana djeca i sama češde agresivna prema
drugima, ali ne uvijek i ne nužno, uz veliki broj
faktora koji djeluju kao posrednici i umanjuju Dekonstrukcija navoda o opravdanosti
šanse za intergeneracijsku transmisiju nasilja fizičkog kažnjavanja djece kao kazne za
(npr., Kaufman & Zigler, 1987; LeSure-Lester, nasilje nad drugima svodi se na to da
2000). češde “uobičajeno” fizički kažnjavana
Međutim, malo je dileme u vezi sa tim djeca i sama frekventnije preferiraju
da roditelji koji su bili češde “uobičajeno” fizički agresivne strategije “rješavanja
kažnjavani tokom djetinjstva češde procjenjuju problema” i pokazuju viši nivo
ovu strategiju kao prihvatljivu i češde fizički antisocijalnog ponašanja. Dodatna stvar
kažnjavaju svoju djecu, koja onda češde koju fizičko kažnjavanje djece postiže jeste
preferiraju agresivne strategije “rješavanja da se preferencija istog prenosi
problema” u odnosu s vršnjacima (Simons & intergeneracijski, pri čemu postoje
Wurtele, 2010). Komplementarno tome, Straus naznake da su majke instrumentalnije u
i saradnici (2014, pp. 100-108) uvjerljivo tom prenosu od očeva.
demonstriraju da djeca koja nikada nisu bila
15 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

fizički kažnjavana4 pokazuju najniži nivo antisocijalnog ponašanja, pri čemu je relacija između
fizičkog kažnjavanja i antisocijalnog ponašanja uglavnom linearna (više fizičkog kažnjavanja =
više antisocijalnog ponašanja). Naglasimo i da više majki ima tendenciju da fizički kažnjava djecu
u poređenju sa očevima (Straus et al., 2014), naročito ako su i same bile fizički kažnjavane kao
djeca (Cooksey, Vespa, & Keck, 2009). Odnosno, majke koje su bile fizički kažnjavane, češde de to
ponavljati na svojoj djeci od očeva koji su bili fizički kažnjavani (Cooksey et al., 2009). Važno je
naglasiti i da dječaci tipično dobijaju više batina od djevojčica – i od strane očeva i od strane
majki (Cooksey et al., 2009; Straus et al., 2014). Ukratko, izgleda da se sklonost ka “uobičajenom
nasilju”, tj. fizičkom kažnjavanju ipak intergeneracijski prenosi, ali da pol moderira kanal
prenosa, pošto su majke instrumentalnije u tom procesu. Implikacija ovog jeste da, ako su djeca
češde nasilna zbog toga što su roditelji/vaspitači češde primjenjivali fizičko kažnjavanje u odgoju,
rješenje za umanjenje dječijeg nasilja teško da može biti više, ved samo manje agresije nad njima
samima. Očigledno, djeca mogu biti agresivna i iz drugih razloga, ali onda se opet vradamo na to
da fizičko kažnjavanje potencijalno umanjuje šansu da de dijete stedi uvid da je ono što radi loše
(Straus et al., 2014) i ne postoje nikakve potvrde toga da je fizičko kažnjavanje djece efikasan
način za razvoj empatije i saosjedanja, što je hipoteza koju Milivojevid (2011) iznosi, ali za
potvrdu iste ne prezentuje nikakve činjenice.
Dekonstrukcija tredeg argumenta (skr. “kad ništa drugo ne radi”). Nalazi konzistentno
pokazuju da fizičko kažnjavanje nije efikasniji oblik disciplinovanja djece od nenasilnih metoda
(za pregled pogledati: Straus et al., 2014). Kao i drugi disciplinski postupci, fizičko kažnjavanje
dovodi do kratkotrajnog prekida
“neželjenog ponašanja” ili vodi u djetetovo Dekonstrukcija navoda o opravdanosti fizičkog
kratkotrajno “pokoravanje”. Međutim, kažnjavanja djece kada drugi postupci ne rade
pored toga što fizičko kažnjavanje nije svodi se na empirijski validiranu spoznaju da
ništa efikasnije od drugih postupaka fizičko kažnjavanje nije ništa efikasnije od drugih
(Straus et al., 2014), dugoročno je, disciplinskih postupaka.
zapravo, u vezi sa potencijalno vedom
eskalacijom problema i narušavanjem kvaliteta odnosa roditelj-dijete, dok to nije slučaj sa
nenasilnim disciplinskim postupcima (Straus et al., 2014). Ukratko, empirijski nalazi navode na
zaključak da fizičko kažnjavanje nije efikasno i nede rezultovati modifikacijom ponašanja u
okolnostima u kojima ni drugi postupci ne rade.

Zaključak
U ovom radu fokusirali smo se na prikaz i dekonstrukciju logički i činjenično
neutemeljenih/neispravnih agumenata koji podržavaju upotrebu fizičkog kažnjavanja djece, kao
disciplinske mjere. Pri tome, nismo direktno ulazili u problematiku moralne (ne)opravdanosti,

4
Napomena: Djeca koja nikada nisu bila fizički kažnjavana nisu isto što i djeca koja nikada nisu bila disciplinovana.
Suština je u tome da disciplinovanje ne mora biti fizički ili na drugi način nasilno.
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 16

štetnosti ili korisnosti ovog postupka i mogudih alternativa, kao ni u eventualne zakonske
implikacije. Ovo su pitanja koja demo, između ostalih, razmatrati u nastavku ove tematske
brošure. Fokusiranjem na logičke pogreške, kompartmentalizaciju i činjenično neutemeljene
argumente, željeli smo da pokažemo da, ako je neki od prikazanih navoda razlog zašto neko
primjenjuje ili nastavlja da primjenjuje fizičko kažnjavanje djece, onda to čini iz neopravdanih
razloga. Čak i ako bi, za potrebe argumenta, prihvatili da je fizičko kažnjavanje djece legitiman
vaspitni postupak, da je korisno i da ga vedina roditelja primjenjuje iz najboljih mogudih namjera
– roditelji koji tu praksu opravdavaju bilo kojim od navedenih argumenata, za takvo postupanje
nemaju utemeljenje i morali bi imati bolje argumente od svih ovdje prikazanih. Ako neko to čini
zato što to čine drugi – to nije adekvatan razlog. Ako neko to čini jer su to drugi činili njemu/njoj,
a “ispao/la je dobro” – to nije adekvatan razlog. Nije adekvatno ni odbacivati argumente protiv
fizičkog kažnjavanja na temelju toga što ih možda iznosi neko ko nema djecu, niti je adekvatno
pretpostavljati da je nekakva umjerena količina fizičkog kažnjavanja podrazumijevano ispravna
pozicija, jer ekstremi, tj. mnogo ili nimalo fizičkog kažnjavanja, navodno ne mogu biti tačni. I
tako dalje. Lista pogrešaka u zaključivanju koju smo prezentovali sasvim sigurno nije konačna, ali
poruka koju njome želimo da uputimo jeste da, ako i postoji valjan razlog za fizičko kažnjavanje
djece, onda on ne bi trebao biti zasnovan na logički nevalidnim osnovama.
Isto tako, valjan razlog ne bi mogao biti argument koji je dat bez potkrepljenja ikakvim
činjenicama ili je činjenično očigledno pogrešan. U ovu skupinu, kao što smo demonstrirali,
spadaju tri “slavna” argumenta koja je, na ovim prostorima, popularizovao Milivojevid (2011).
Tvrditi da je fizičko kažnjavanje djece efikasno ili najefikasnije oruđe za “vanredne situacije” ili
“kada ništa drugo ne radi”, da je esencijalno za razvoj empatije i slično – znači tvrditi da je tačno
nešto za šta ne postoje legitimne činjenične potvrde ili činjenice čak sugerišu upravo suprotno.
Naravno, za sve argumente koje smo dekonstruisali još uvijek bi se moglo ispostaviti da
su tačni. Ali, na osnovu ove analize – čini se da to nije slučaj. Stoga bi racionalan roditelj, koja iz
validnih i utemeljenih razloga želi da primjenjuje bilo koji vaspitno-disciplinski postupak, pa tako
i tjelesno kažnjavanje, trebao na isti način kao što smo to mi učinili, koristedi razum i činjenice,
da opovrgne ovdje navedene dekonstrukcije. U protivnom, jedini ispravan zaključak jeste –
prestati s fizičkim kažnjavanjem djece. Roditelji koji su primjenjivali tjelesnu kaznu u nedostatku
znanja i uvida – ne zaslužuju osudu. Međutim, svi oni koji ne mogu opovrgnuti prikazane
dekonstrukcije i kontra-argumente, a nastave sa praksom fizičkog kažnjavanja djece – za to više
nemaju nikakav izgovor (Molyneux, 2012).
17 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Reference
Aleksandar Stevanovic. (2014, November 16). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment].
Retrieved from http://goo.gl/ijJ7YB
Bachman, J. G. (1967). Youth in transition. Ann Harbor, MI: Institute for Social Research,
University of Michigan.
Biljana Nikolid. (2010, March 28). Re: "Roditelji kao sumnjiva lica" [Web log comment].
Retrieved from http://goo.gl/ex7AmC
Biljana Nikolid. (2011, September 11). Re: "Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno" [Web log
comment]. Retrieved from http://goo.gl/ltzDFq
Branislav. (2011, September 10). Re: Telesno kažnjavanje dece – da, ali razumno [Web log
comment]. Retrieved from http://goo.gl/7l5bb3
Bugental, D. B., Martorell, G. A., & Barraza, V. (2003). The hormonal costs of subtle forms of
infant maltreatment. Hormones and Behavior, 43(1), 237-244.
Bugental, D. B., Schwartz, A., & Lynch, C. (2010). Effects of an early family intervention on
children's memory: The mediating effects of cortisol levels. Mind, Brain, and Education,
4(4), 159-170.
Ceca Lazinica. (2011, September 11). Re: "Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno" [Web log
comment]. Retrieved from http://goo.gl/ltzDFq
Cooksey, E., Vespa, J., & Keck, C. (2009, August). What my mother did: Do maternal parenting
practices influence those of the next generation? Paper presented at the annual meeting
of the American Sociological Association, San Francisco, SF. Retrieved from
http://goo.gl/d5jqBA
Defense mechanisms. (n.d.). In PlanetPsych. Retrieved April 20, 2015, from http://goo.gl/DkD9IP
Holden, G. W., Williamson, P. A., & Holland, G. O. (2014). Eavesdropping on the family: A pilot
investigation of corporal punishment in the home. Journal of Family Psychology, 28(3),
401-406.
Kaufman, J., & Zigler, E. (1987). Do abused children become abusive parents? American Journal
of Orthopsychiatry, 57(2), 186-192.
LaBossiere, M. (2010). 42 fallacies for free. Retrieved from http://goo.gl/81bmDF
Lansford, J. E., Alampay, L. P., Al-Hassan, S., Bacchini, D., Bombi, A. S., Bornstein, M. H., ... &
Zelli, A. (2010). Corporal punishment of children in nine countries as a function of child
gender and parent gender. International Journal of Pediatrics, 2010672780. Retrieved
from http://goo.gl/bk6usw
Larkin, P. (2002). Critical thinking: Deductive concepts. Retrieved May 10, 2015, from
http://goo.gl/cA55Xn
Larzelere, R. E. (1996). A review of the outcomes of parental use of nonabusive or customary
physical punishment. Pediatrics, 98(4), 824.
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 18

LeSure-Lester, G. E. (2000). Relation between empathy and aggression and behavior compliance
among abused group home youth. Child Psychiatry and Human Development, 31(2), 153-
161.
Mare. (2014, December 20). Re: "Protiv fizičkog kažnjavanja dece" *Web log comment+.
Retrieved from http://goo.gl/h7V0x9
Meerum Terwogt, M., & Olthof, T. (1989). Awareness and self-regulation of emotion in young
children. In C. Saarni, P. L. Harris, C. Saarni, P. L. Harris (Eds.), Children's understanding of
emotion (pp. 209-237). New York, NY, US: Cambridge University Press.
Milivojevid, Z. (2011, September 10). Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno [Blog post].
Retrieved from http://goo.gl/pc9aHI
Molyneux, S. (2012, Jul, 21). Does Spanking Violate the Non-Aggression Principle? [Blog post].
Retrieved from https://goo.gl/bKRnfg
Molyneux, S. [stefbot]. (2014, September 16). Your tombstone - If you do not change... [Video
file]. Retrieved from http://youtu.be/jtqbHL-y83I
Nash Smith. (2014, November 15). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment+. Retrieved
from http://goo.gl/ijJ7YB
Nikola. (2011, September 10). Re: "Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno" [Web log
comment]. Retrieved from http://goo.gl/ltzDFq
Non sequitur. (n.d.). In RationalWiki. Retrieved April 18, 2015, from http://goo.gl/TfWzmI
protivudar. (2014, December 19). Re: "Protiv fizičkog kažnjavanja dece" *Web log comment+.
Retrieved from http://goo.gl/h7V0x9
Quod scripsi scripsi. (2014, November 15). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment+.
Retrieved from http://goo.gl/ijJ7YB
Rastko Vukovid. (2014, November 15). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment+.
Retrieved from http://goo.gl/ijJ7YB
Rozuel, C. (2009, July). The moral threat of compartmentalization. Sixth International Critical
Management Studies Conference, Warwick, UK. Retrieved from http://goo.gl/FECmLH
sacz. (2014, December 19). Re: "Protiv fizičkog kažnjavanja dece" *Web log comment]. Retrieved
from http://goo.gl/h7V0x9
Saunders, B. J., & Goddard, C. (2009). Physical punishment in childhood: The rights of the child.
Chichester, UK: John Wiley & Sons.
Senka. (2011, September 10). Re: "Telesno kažnjavanje dece - da, ali razumno" [Web log
comment]. Retrieved from http://goo.gl/ltzDFq
Shtulman, A., & Valcarcel, J. (2012). Scientific knowledge suppresses but does not supplant
earlier intuitions. Cognition, 124(2), 209-215.
Simons, D. A., & Wurtele, S. K. (2010). Relationships between parents’ use of corporal
punishment and their children's endorsement of spanking and hitting other children. Child
abuse & Neglect, 34(9), 639-646.
19 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Straus, M. A. (1991). Discipline and deviance: Physical punishment of children and violence and
other crime in adulthood. Social Problems, 38(2), 133-154.
Straus, M. A. (2001). Beating the devil out of them: Corporal punishment in American families
and its effects on children (2nd ed.). New Brunswich, NJ: Transaction Publishers.
Straus, M. A., & Stewart, J. H. (1999). Corporal punishment by American parents: National data
on prevalence, chronicity, severity, and duration, in relation to child and family
characteristics. Clinical child and family psychology review, 2(2), 55-70.
Straus, M. A., Douglas, E. M., & Medeiros, R. A. (2013). The primordial violence: Spanking
children, psychological development, violence, and crime. Routledge: New York and
London.
sve ide po planu. (2014, December 20). Re: "Protiv fizičkog kažnjavanja dece" *Web log
comment]. Retrieved from http://goo.gl/h7V0x9
takinac u trsteniku. (2014, November 15). Re: Kad nenasilje rađa nasilje *Web log comment+.
Retrieved from http://goo.gl/ijJ7YB
Wauchope, B., & Straus, M. A. (1990). Physical punishment and physical abuse of American
children: Incidence rates by age, gender, occupational class. In M. A. Straus & R. J. Gelles
(Eds.), Physical violence in American families: Risk factors and adaptation to violence in
8,145 Families (pp. 133-148). New Brunswick, NJ: Transaction Publishers.
Willow, C., & Hyder, T. (1998). It hurts you inside: Children talking about smacking. London, UK:
National Children’s Bureau Enterpirses.
Fizičko kažnjavanje djece: nevalidna argumentacija 20

Prilog A
Elaboracija ad hominem logičke pogreške u vezi sa retorikom fizičkog kažnjavanja djece
Lako je demonstrirati zašto “vi nemate djecu, pa ne možete to da razumijete” i slične
varijacije ad hominem logičke pogreške često ne vode u ispravan zaključak. Pretpostavimo da je
obrnuto tačno i da su, u skladu s prezentovanom ad hominem tvrdnjom, argumenti roditelja u
vezi s djecom nužno ispravni, a argumenti neroditelja nužno neispravni. Zamislimo sad da
imamo dva roditelja, jednog koji tvrdi da je fizičko kažnjavanje djece uvijek i bez izuzetaka
neispravna pozicija, a drugog koji tvrdi da je to potpuno validan disciplinski postupak. Ovo su
međusobno isključive pozicije i logički samo jedna može biti ispravna. Međutim, ako su
argumenti u vezi s djecom koji dolaze od strane roditelja nužno tačni, onda bi argumenti oba
ova roditelja morali biti tačni, što je očigledna logična kontradikcija.
Zamislimo sada da imamo osobu koja nije roditelj, ali tvrdi da je opravdano fizički
kažnjavati djecu. To bi onda značilo da ova pozicija takođe ne može biti ispravna, jer je iznosi
neko ko nije roditelj, bez obzira na to što je to ista pozicija koju, kao tačnu, zastupaju roditelji-
zgovornici fizičkog kažnjavanja. Odnosno, ista tvrdnja istovremeno i nije i jeste tačna, u
zavisnosti od toga ko je iznosti.
Mogude je postaviti i ovakav primjer – imamo osobu koja nije roditelj, koja smatra da je
fizičko kažnjavanje djece nužno neispravno. I onda ta ista osoba dobije dijete i zadrži svoj stav o
neopravdanosti fizičkog kažnjavanja djece. Slijededi opisani ad hominem, to bi značilo da stav o
neprimjerenosti fizičkog kažnjavanja automatski postaje ispravan činom dobijanja djeteta i samo
zahvaljujudi tome. I tako dalje.
21 ZAUSTAVIMO NASILJE NAD DJECOM!

Corporal punishment of children: Invalid arguments

Siniša Subotid5
PIM University & NGO “Persona”, Banja Luka; CEON/CEES, Belgrade
Strahinja Dimitrijevid
University of Banja Luka & NGO “Hi Neighbour”, Banja Luka
Ivan Kneževid
Educational advisory center “Auxilium” (within “PRONI” center for youth
development), Brčko; NGO “Persona”, Banja Luka

Abstract

This paper presents and deconstructs numerous actual examples of common

logically and factually incorrect arguments related to justifying or advocating
corporal punishment as a disciplinary measure. In addition to discussing logical
errors in reasoning, which are deeply rooted in beliefs about the appropriateness
of physical punishment, we analyzed the phenomenon of compartmentalization.
This phenomenon offers us an explanation of why some people, despite the
overwhelming facts, cling to erroneous beliefs, or why they maintain and defend
mutually exclusive positions. Relying on a real example and sample comments
from the famous electronic newspaper article, we demonstrated
compartmentalization in action. Specifically, we showed how typical arguments
for corporal punishment are being discarded by some people if the word "child" in
them is replaced by the word "woman", but without the insight that this is actually
a logically identical form, which may not be valid in one, and invalid in the second
case. Finally, we provided a formal logical-factual deconstruction of the three
common arguments that justify corporal punishment of children. This
deconstruction was made without a direct reference to the moral (non-)
justification and the harmfulness or usefulness of physical punishment of children
in the upbringing process.

Key words: physical/corporal punishment of children; logical fallacies;

compartmentalization

5
Corresponding author’s email address: sinisasub@gmail.com