Muka svete Margarite

Sama latinska legenda o mukama i smrti Margarite nastala je u ranom srednjem vijeku. Brzo
se širila i prevodila na druge jezike, a krajem 15. st. se i dramatizirala. Hrvatski prijevod te
legende je u prozi sačuvan u Pariškom zborniku iz 1375. godine i u Oxfordskom zborniku s
početka 15. stoljeća, te su oba primjerka pisana glagoljicom. Dramatizacija legende na
hrvatskom jeziku u osmeračkim dvostisima postoji u tri rukopisa na latinici, a najstariji i
najbolji rukopis pisan je na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće, iz firentinske biblioteke
Laurenziane. Međutim, kako tom rukopisu nedostaje nekoliko stotina prvih stihova, tako se
prvi dio drame uvodi iz drugih dvaju rukopisa. Drugi rukopis je Šibenski, iz druge polovice
16. stoljeća, a treći je Zadarski rukopis iz 17. stoljeća. Tema ove dramatizacije je svetačka
legenda. Kod nas je dramatizacija i versifikacija ove legende nastala na temelju latinske
prozne legende.

Muka svete Margarite pripada podvrsti crkvene drame, crkvenom prikazanju, a od tri
podvrste crkvenoga prikazanja, ona spada pod mirakule. Didaskalije su podosta opisne, osim
što ukratko ukazuju na to tko se kome obraća i tko ulazi i izlazi sa scene, one također opisuju i
mučenja kroz koja sveta Margarita prolazi. Na početku uvoda u radnju, Margarita je prikazana
na polju ili livadi na kojoj pjevuši svojim ovcama na paši. Zatim dolazi gospodin Olibrij koji
zapovjeda da se Margarita uhvati, da njemu bude žena, a ona se pritom počne obraćati Bogu i
moliti ga da joj pomogne i da ju spasi poganske ruke. Margarita i Olibrij potom vode dijalog o
tome tko je ona i kakva je njena vjera. Saznajemo da joj je otac bio poganin kao i Olibrij, te
da je zbog toga dušu izgubio, a Margarita je kršćanka i slijedi Isukrsta Božja sina. Zbog svoje
vjere Margarita biva uhićena i Olibrij joj naređuje da će biti njegova žena i njegove vjere, a
ona se tome protivi. Olibrij joj prijeti da će ju mučiti ako ne bude slavila njegovu vjeru,
njegove bogove, a ukoliko pristane biti njegova žena, obećaje joj novac, slavu i ljubav.
Margarita bez razmišljanja odbija njegovu ponudu i biva vjerna svome Bogu. Olibrij ju
odlučuje javno mučiti, te za prvu muku uzima bičevanje, a zatim i čupanje mesa, dok ona to
pobožno podnosi i moli. Čak ju ni sam Olibrij ne uspijeva gledati, već mora odvratiti pogled.
Opet joj prijeti da će, ako ne pristane na njegovu nagodbu, njegov mač njeno tijelo i kosti
rastrgati, i udove izbrojati. Margarita biva uporna u svome nastojanju; vrime hoće skoro
priti, / da mi hoćeš zaviditi (...) Ne straši me već niktore, / ništa tvoj mi strah ne more!, tek što
to izgovori, bace ju u tamnicu, gdje se pojavi zmaj koji simbolizira đavla, dok se ona nastavlja
moliti. Zatim ju zmaj cijelu pojede, a Margarita se u njemu prekriži i on se rasprsne.
Izbavljena, klečeći se nastavlja obraćati Bogu i hvaliti ga, zahvaljuje mu za izbavljenje. Pred
njome se pojavi đavao i moli ju da ga pusti na slobodu, no Margarita ga uhvati za kosu, baci
ga na tlo i stane mu nogom na grlo. Ona mu objasni tko je i kako veliča Boga i Isusa, a u tom
trenutku s neba se čuje glas koji Margariti obećaje rajsku krunu, te ona zgrabi đavla i počne
ga tući. Margarita ga upita: odkuda je narav tvoja / cić ke stojiš prez pokoja?, na što joj on
pristane sve reći ukoliko ga pusti. Đavao joj stoga govori da se zove Bezes, da je prozvan
Belzebubom, priča joj o tome kolika je bila njegova moć dok mu nije ubila brata i nadvladala
ga, te kako je se on sada boji jer shvaća da je sâm Isus ušao u nju. Margarita ga pušta nakon
što đavao obećaje da neće činiti više zla čovjeku. Nakon njene borbe s đavlom, Olibrij
naređuje slugama da donesu kotao pun vode i stave ga na oganj, kako bi ubio Margaritu, koju
usput zavežu i stave u kotao, a ona se počne opet moliti Bogu za milost. Zatim joj golubica
kao simbol božanstva i mira sjedne na glavu i okruni je, te se njoj odvežu ruke i ona izađe
van. Margarita slavi Boga i zahvaljuje mu na spasenju, a s neba se opet čuje glas koju ju zove
k sebi u kraljevstvo nebesko. U tom trenu i puk počinje vjerovati u Boga, a Olibrij naredi da
se pobiju svi prisutni, te da Margariti bude odsječena glava.

Iz prethodno opisane radnje uočava se da Bog, odnosno Isus Krist, nije više u centru radnje,
već se povlači na nebo, na mjesto pomoćnika, a uloga glavnoga lika, tj. subjekta radnje, dana
je svetici Margariti, koja kao junak djela ostaje ljudsko biće iako prolazi kroz mučenja kakva
običan smrtnik ne može preživjeti, zbog čega ova dramatizacija i spada pod mirakule – status
junaka jednak je ljudskom biću, unatoč njegovim čudima. Put svete Margarite je u radnji
određen dvama polovima, paklom i rajem, a tijekom izvedbe dramatizacije bilo je uobičajeno
da je pakao na desnoj strani, a raj na lijevoj strani pozornice. Ono što Margaritu spašava iz
mučenja koja proživljava, i zbog čega na koncu dobiva titulu svetice, jest njezina vjera i želja
za iskupljenjem i spasenjem s Kristom. Na suprotnoj strani stoji Olibrij koji se može gledati
kao lik analogan Pilatovoj figuri, također njegove sluge te alegorijski likovi kao što su zmaj i
đavao koji su braća. Motivi koji opisuju Magdalenu su djevičanstvo, čistoća, ispravnost i
hrabrost, prije svega pobožnost i kršćansvo, te njena duhovna slava i duhovno bogatstvo, u
kontrastu s Olibrijem koji između ostalog vjeruje u mnogoboštvo, te glavni motivi koji ga
opisuju su ovozemaljska slava i želja za bogatstvom, te nemilosrdnost i srditost, gnjev.

Ovaj kontrast je uobičajen za srednjovjekovlje, koji svojim moralno-didaktičkim motivima

pokušava unijeti svijest o dobru i o zlu u svoj narod, te iskorijeniti bilo kakvu pomisao na
grijeh i ukorjeniti vječnu ljubav prema kršćanstvu i Kristu.